Miljević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
25.06.2020
Članovi
6
6-1
8
8-1
10
10-1
10-2
35
35-3-a
41
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Očuvanje autoriteta i nezavisnosti sudstva
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Broj predstavke
68317/13
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut na osnovu predstake koju je ESLJP podneo hrvatski državljanin Rade Miljević, 2013. godine.

Protiv podnositelja je 2006. godine pred Županijskim sudom u Sisku podignuta optužnica za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Tokom postupka, kao svedok protiv podnositelja iskaz je dao izvesni I.P., punkovnik u hrvatskoj vojsci i ratni vojni inavalid, koji je aktivno učestvovao u prikupljanju dokaza i aktivno se bavio otkrivanjem zločina počinjenih protiv Hrvata tokom rata u Hrvatskoj. U završnoj reči na ročištu održanom 16.12.2008. godine, podnositelj predstavke je tvrdio da je I.P. pokrenuo agresivnu medijsku kampanju kako bi njega (podnosioca) prikazao kao zločinca. Ovaj govor je objavilo više različitih medija. Podnosilac je proglašen krivim za krivično delo koje mu je stavljeno na teret i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ovu presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak drugom veću Županijskog suda u Sisku. U novembru 2012. godine, raspravno veće Županijskog suda oslobodilo je podnosioca predstavke od optužbi. U januaru 2014. godien Vrhovni sud je ovu presudu potvrdio.

Početkom 2009. godine I.P. je pokrenuo krivični postupak po privatnoj tužbi protiv podnositelja predstavke pred Opštinskim sudom u Sisku zbog optužbi za klevetu, u vezi sa izjavama koje je podnositelj dao u završnoj reči 16.12.2008. godine. Sud je podnositelja predstavke proglasio krivim za klevetu. On je presudu osporio pred Županijskim sudom, koji je žalbu odbio. Nakon toga, podnositelj se ustavnom tužbom obratio Ustavnom sudu Republiek Hrvatske, koji je ustavnu tužbu ptoglasio nedopušteom kao očigledno neosnovanu, potvrdivši obrazloženje nižih sudova.

Podnositelj predstavke je u obraćanju ESLJP naveo da je njegova krivična osuda za klevetu protiv I.P.-a bila neopravdana i nepravedna. Pozvao se na član 10. Konvencije. On je tvrdio da je osnovano verovao da je neko upućivao svedoke kako da svedoče u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega zbog optužbi za ratne zločine. Prema njegovim rečima, namjera mu nije bila oklevetati I.P.-a, već je bio opravdano zabrinut zbog učešća I.P.-a u njegovom predmetu. Nadalje, iako su tokom celog postupka mediji bili vrlo pristrani protiv njega, nije znao da će mediji preneti njegove izjave.

Sud ne smatra da su domaći sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između podnositeljeve slobode izražavanja kako se podrazumijeva u kontekstu njegovog prava na odbranu s jedne strane i interesa I.P.-a za zaštitu njegovog ugleda s druge strane. Domaće vlasti nisu uzele u obzir pojačan nivo zaštite koju zaslužuju izjave okrivljenog kao deo njegove odbrane tokom krivičnog postupka. S tim u vezi, Sud ponavlja da bi okrivljeni u krivičnom postupku trebali da mogu slobodno da govore o pitanjima povezanim sa njihovim suđenjem, a da ne budu sputani zbog pretnje od postupka zbog klevete sve dok namerno ne izazovu lažnu sumnju u kažnjivo ponašanje učesnika u postupku ili treće osobe. Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Podnosilac se takođe pozvao na član 6. stavak 1. Konvencije, navodeći da Županijski sud nije bio nepristran u postupku zbog klevete zbog učešća sudije S.M. u žalbenom veću koje je potvrdilo njegovu osudu za po ovom pitanju (jer je ona bila član veća u postupku koji se protiv njega vodio zbog ratnih zločina, te se zbog toga trebala izuzeti iz postupka zbog klevete). Međutim, kako advokat podnosioca nije iskoristio priliku da tokom sudjenja ukaže na moguć nedostatak nepristrasnosti sudije S.M. i pritom nije pružio nikakav relevantan razlog za taj propust, ne može se smatrati da postoje objektivni i legitimni razlozi za sumnju u nepristranost žalbenog suda. Sud stoga ne može zaključiti da okolnosti kojima se prigovara ukazuju na bilo kakvu povredu prava podnositelja predstavke na pošteno suđenje. U tim okolnostima, Sud utvrđuje da je prigovor podnositelja očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu sa članom 35 Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

  

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

 PREDMET MILJEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 68317/13)

 PRESUDA

 Članak 10. • Sloboda izražavanja • Osuda za klevetu zbog izjava danih u kontekstu obrane u drugom kaznenom postupku i optuživanje treće osobe za utjecaj na svjedoke • Sloboda procjene neke države uža je ako se članak 10. tumači u svjetlu prava optuženika na pošteno suđenje • Pravo optuženika da slobodno govori bez straha da će biti tužen zbog klevete kada god se njegov ili njezin govor odnosi na tvrdnje iznesene u vezi s obranom • Izjave optuženika zaštićene su u mjeri u kojoj ne predstavljaju nebitne ili neopravdane napade i zlonamjerne optužbe protiv nekog sudionika u postupku ili bilo koje treće osobe • Izjave koje mogu imati teške posljedice za osobe o kojima je riječ moraju imati čvrstu činjeničnu osnovu • Izjave podnositelja zahtjeva imale su dovoljno relevantan utjecaj na njegovu obranu i stoga zaslužuju povećanu razinu zaštite • Osporene izjave usmjerene na dobro poznatu javnu osobu koja treba pokazati višu razinu tolerancije prema prihvatljivoj kritici • Osporene izjave imale su određenu činjeničnu osnovu, imale su ograničene posljedice i nisu predstavljale zlonamjerne optužbe • Propust domaćih sudova da uspostave pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa 

 STRASBOURG

25. lipnja 2020.

 Ova presuda je konačna od 25. rujna 2020. na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Miljević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Aleš Pejchal,
Pere Pastor Vilanova,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. svibnja 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 68317/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Rade Miljević („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 24. listopada 2013. godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. Z. Kostanjšek, odvjetnik iz Siska. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva naveo je, konkretno, da je njegova kaznena osuda za klevetu zbog izjava danih o trećoj osobi u kontekstu njegove obrane u drugom kaznenom postupku bila u suprotnosti s člankom 10. Konvencije. Tvrdio je i da žalbeni sud u postupku zbog klevete nije bio nepristran, u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
  4. Vlada je obaviještena o tim prigovorima 8. rujna 2015. godine, a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1944. godine i živi u Glini.

A.  Pozadina predmeta

  1. Dana 4. rujna 2006. protiv podnositelja zahtjeva na Županijskom sudu u Sisku („Županijski sud“) podignuta je optužnica za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U optužnici je bilo navedeno da je 1991. godine sudjelovao u ubojstvu četvero zatočenih civila koji su bili odvedeni iz Kaznionice u Glini te pogubljeni.
  2. Sutkinja S.M. preuzela je predmet kao predsjednica raspravnog vijeća. Tijekom postupka podnositelj zahtjeva opunomoćio je nekoliko odvjetnika da ga zastupaju, uključujući Z.K.-a.
  3. Događaji povezani s Kaznionicom u Glini izazvali su veliko zanimanje javnosti. Televizijska emisija pod nazivom „Istraga“, emitirana na privatnom televizijskom kanalu s nacionalnom pokrivenošću, na Novoj TV, bila je posvećena tom događaju u Kaznionici u Glini.
  4. Tijekom kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva saslušani su brojni svjedoci optužbe i obrane. U svom iskazu svjedok optužbe I.T. izjavio je da je iznio svoje navode protiv podnositelja zahtjeva jer je bio zatočen u Kaznionici u Glini te je htio tijelima kaznenog progona pružiti dokaze o onome što je doživio u zatočeništvu. Objasnio je da mu je drugi svjedok u postupku P.Š. savjetovao da stupi u kontakt s izvjesnim I.P.-om. Međutim, nije mogao stupiti u kontakt s I.P.-om. Kasnije ga je kontaktirao novinar „Istrage“ te je sudjelovao u televizijskoj emisiji o ubojstvu četiriju civila, događaju u odnosu na koji je podnositelj zahtjeva bio optužen. Kasnije je stupio u kontakt s tijelima kaznenog progona i dobrovoljno se javio svjedočiti u postupku protiv podnositelja zahtjeva.
  5. I.P. je pukovnik u hrvatskoj vojsci i ratni vojni invalid koji je vrlo aktivno sudjelovao u prikupljanju dokaza i inače je aktivno podržavao otkrivanje zločina počinjenih protiv Hrvata tijekom rata u Hrvatskoj. Pružao je i savjete urednicima „Istrage“ dok su priređivali nekoliko emisija povezanih s različitim događajima iz rata u Hrvatskoj.
  6. U završnom govoru na ročištu održanom 16. prosinca 2008. godine podnositelj zahtjeva tvrdio je, među ostalim, da je kazneni progon protiv njega bio politički motiviran i da ga je poticao I.P., koji je izravno kontaktirao svjedoke optužbe i vršio pritisak na njih, upućujući ih kako da svjedoče. Podnositelj zahtjeva tvrdio je i da je I.P. pokrenuo agresivnu medijsku kampanju kako bi njega (podnositelja zahtjeva) prikazao kao zločinca te je vodio zločinački poduhvat protiv njega.
  7. Završni govor podnositelja zahtjeva objavilo je više različitih medija. 
  8. Dana 17. prosinca 2008. podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Međutim, dana 9. lipnja 2009. Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je tu presudu. Slučaj je vraćen na ponovni postupak drugom vijeću Županijskog suda u kojem nije sudjelovala sutkinja S.M. (vidi stavak 7. ove presude).
  9. Dana 22. studenog 2012. raspravno vijeće Županijskog suda oslobodilo je podnositelja zahtjeva od optužbi. Utvrdilo je da je dokazano da je podnositelj zahtjeva odveo četvero zatočenih civila iz Kaznionice u Glini i predao ih oružanoj grupi „vojnih policajaca“ koja ih je kasnije pogubila. Međutim, nije bilo dokazano da je podnositelj zahtjeva sudjelovao u planu o pogubljenju civila ni da je znao da će biti pogubljeni.
  10. Dana 21. siječnja 2014. Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću presudu podnositelja zahtjeva.

B.  Postupak zbog klevete

  1. Dana 5. siječnja 2009. I.P. je pokrenuo kazneni progon po privatnoj tužbi protiv podnositelja zahtjeva na Općinskom sudu u Sisku („Općinski sud“) zbog optužbi za klevetu, kaznenog djela iz članka 200. Kaznenog zakona, u vezi s izjavama koje je podnositelj zahtjeva dao u svom završnom govoru u kaznenom postupku zbog optužbi za ratne zločine 16. prosinca 2008. godine (vidi stavak 11. ove presude). U postupku zbog klevete podnositelja zahtjeva zastupao je Z.K., isti odvjetnik koji ga je zastupao u kaznenom postupku zbog optužbi za ratne zločine (vidi stavak 7. ove presude).
  2. U svojoj obrani podnositelj zahtjeva tvrdio je da je osporenu izjavu dao čitajući unaprijed pripremljen tekst svog završnog govora, te da je predsjednica raspravnog vijeća zatim sažela njegovu izjavu u zapisnik. Objasnio je i da je pisani tekst dostavio u spis i da je on predstavljao sastavni dio njegovog završnog govora. Zanijekao je da je koristio neke kolokvijalne izraze navedene u optužnici – da je I.P. bio „rodonačelnik“ politički motiviranog progona i da je protiv njega organizirao „ujdurmu“. Štoviše, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da u završnom govoru nijednom nije spomenuo „ujdurmu“.
  3. Međutim, podnositelj zahtjeva prihvatio je da je izjavio da je I.P. utjecao na svjedoke i na podnošenje kaznene prijave protiv njega. Objasnio je da ga je u to uvjerio iskaz I.T.-a tijekom kaznenog postupka, kao i nastup I.T.-a u televizijskoj emisiji „Istraga“ (vidi stavak 9. ove presude). Štoviše, prema njegovu mišljenju, neki su svjedoci tijekom postupka promijenili mišljenje. Vidio je i kako I.P. komunicira sa svjedocima u hodniku na sudu prije ročišta te je vidio da svjedocima pokazuje njegove (podnositeljeve) fotografije. Prema navodima podnositelja zahtjeva, I.P. je posebice komunicirao s jednom srodnicom žrtve S.K., koja je podnijela kaznenu prijavu protiv njega (podnositelja zahtjeva). Mediji, a posebno televizijska emisija „Istraga“, nisu objektivno izvještavali o predmetu.
  4. Tijekom postupka zbog klevete I.P. je objasnio da nije prisustvovao ročištu 16. prosinca 2008. godine, ali je pročitao što je podnositelj zahtjeva izjavio o njemu u medijima i na internetu. To ga je jako uznemirilo jer su ti komentari privukli veliku medijsku pozornost pa je čak potražio i liječničku pomoć. Naveo je i da je imao nekih problema u drugim državama zbog onoga što je podnositelj zahtjeva o njemu izjavio.
  5. I.P. je porekao da je utjecao na svjedoke u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva. Objasnio je da je vrlo aktivno promicao otkrivanje istine o onome što se događalo tijekom rata i da je, kad su ga neki svjedoci ratnih zločina kontaktirali, savjetovao da stupe u kontakt s policijom ili nadležnim državnim odvjetništvom. Prisustvovao je na nekoliko rasprava zbog ratnih zločina, uključujući i rasprave u predmetu podnositelja zahtjeva. Međutim, nikad nije vršio pritisak na svjedoke niti je svjedocima pokazivao fotografije podnositelja zahtjeva. Konkretno u odnosu na S.K., I.P. je objasnio da nije utjecao na nju u odnosu na podnošenje kaznene prijave te da ju je upoznao tek kad je postupak protiv podnositelja zahtjeva već započeo.
  6. I.P. je potvrdio da je u okviru svojih aktivnosti povezanih s ratom pomagao u pripremi nekoliko televizijskih emisija. Međutim, ni u jednoj emisiji na kojoj je radio nije se spominjao podnositelj zahtjeva. Porekao je i bilo kakvu uključenost u televizijskoj emisiji „Istraga“ koja se posebno bavila predmetom podnositelja zahtjeva. S tim u vezi I.P. je objasnio i da se televizijska emisija o kojoj je riječ pripremila nakon što je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva započeo, tako da emisija nije imala nikakav utjecaj u pogledu započinjanja kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva. U pogledu njegova kontakta sa svjedokom I.T.-om, I.P. je naveo da ga je upoznao nakon što je postupak protiv podnositelja zahtjeva započeo. I.P. je objasnio da su ga kontaktirale neke osobe s Nove TV koje su rekle da je I.T. kontaktirao njihova dopisnika u Splitu. I.P. je zatražio da I.T.-a upute da se obrati policiji i državnom odvjetništvu. Kasnije, kada je I.T. došao dati iskaz u Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, I.P. se susreo s njim kako bi mu pokazao gdje se nalazi taj ured.
  7. Općinski sud nadalje je saslušao brojne svjedoke i pribavio je preslike relevantnih zapisnika Županijskog suda. Na ročištu 22. veljače 2011. godine podnositelj zahtjeva zatražio je da sutkinja S.M., koja je predsjedala raspravnim vijećem u prvom kaznenom postupku protiv njega, bude ispitana kao svjedok o načinu pripreme zapisnika s ročišta i o tome je li I.P. s njom stupio u kontakt tijekom postupka. Međutim, Općinski sud nije saslušao sutkinju S.M.
  8. Dana 21. ožujka 2012. Općinski sud proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za klevetu i izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od deset dnevnih dohodaka, što je ukupno iznosilo 1.000,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 130,00 eura (EUR)). Naveo je i da neplaćanje novčane kazne u roku od četiri mjeseca od pravomoćnosti presude može dovesti do zamjene novčane kazne radom za opće dobro. Podnositelju zahtjeva naloženo je i da plati 1.070,00 kuna (približno 140,00 eura) za sudske pristojbe te 16.337,50 kuna (približno 2.150,00 eura) I.P.-u za troškove i izdatke pravnog zastupanja. 
  9. Mjerodavni dijelovi presude glase kako slijedi:

“Ovakav zaključak suda [glede podnositeljeve odgovornosti za klevetu] temelji se na iskazima svjedoka I.P., J.F., M.P., Ž.G., V.R., I.T., S.K. i P.Š., kao i na materijalnim dokazima u spisu, i to zapisnicima Županijskog suda sa ročišta u kaznenom postupku protiv [podnositelja], osobito na zapisniku od 16. prosinca 2008., pisanom primjerku završne riječi [podnositelja zahtjeva] od 16. prosinca 2008., novinskim člancima i člancima s Internetskih stranica vezano uz glavnu pravu od 16. prosinca 2008. i [liječničkim nalazima] I.P.-a.

Sud je iskaz svjedoka I.P.-a prihvatio kao uvjerljiv i objektivan budući je isti u skladu s izvedenim dokazima. I.P.-ova izjava potvrđena je izjavama svjedoka  Ž.G., J.F., S.K. i P.Š. kao i drugim materijalnim dokazima. Njegov iskaz u bitnome potvrđuje i svjedok I.T. ... Ovaj sud [također] smatra da [usprkos činjenici da postoje određene nepodudarnosti glede detalja u odnosu na to kako su se I.T. i I.P. zapravo susreli,] nema osnova posumnjati u vjerodostojnost njihovog iskaza, budući da su I.P. i I.T. potvrdili da su se susreli onoga dana kada je svjedok I.T. došao u Sisak dati svoj iskaz u Županijskom državnom odvjetništvu.. Kako je iskaz svjedoka I.T.-a u ostalom dijelu u suglasnosti s izvedenim dokazima, sud ga je prihvatio kao vjerodostojan i uvjerljiv...

Iskazima svjedoka Ž.G., J.F. i M.P. [novinari koji su nazočili glavnoj raspravi 16. prosinca 2008.] sud je poklonio vjeru, s obzirom da smatra da su uvjerljivo i vjerodostojno iskazivali. ... za sud nije bilo dvojbe da su vjerodostojno i objektivno iskazivali o onome što su vidjeli, čuli i zapisali na toj glavnoj raspravi, te kasnije objavili u novinama i na...

...

Nije bilo razloga da sud ne pokloni vjeru iskazu svjedoka S.K., koja je jasno i uvjerljivo iskazivala o tome kako se je  [susrela s I.P.-om tek nakon što je postupak protiv podnositelja već bio započeo, i nakon što je dala svoj iskaz u svojstvu svjedoka u postupku] ...

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, sud nema sumnji da je na glavnoj raspravi 16. prosinca 2008. pred Županijskim sudom u Sisku, u kaznenom postupku [zbog optužbi za ratne zločine],okrivljenik izrekao spornu izjavu i na taj način oklevetao privatnog tužitelja.  

...

Kada se analiziraju iskazi svjedoka dani za vrijeme postupka, te nakon izvršenog uvida u zapisnik Županijskog suda u Sisku od 16. prosinca 2008., proizlazi daje ista glavna rasprava dugo trajala, da su završne govore prije okrivljenika davale ostale stranke te da je okrivljenik svoj završni govor usmeno govorio tako što je u osnovi čitao pojedine dijelove napisanog govora, da je tom prilikom bilo verbalnih konflikata između predsjednice vijeća i njega, te da je nakon izlaganja okrivljenika predsjednica vijeća ukratko u zapisnik unosila njegovu završnu riječ. Tako je iz zapisnika od 16. prosinca 2008. vidljivo da tekst završnog govora okrivljenika između ostalog sadrži, ‘[ovo] je politički montiran proces kojeg je [rodonačelnik] I.P., koji je kontaktirao svjedoke optužbe i koji je direktno izvršio utjecaj na svjedoke i instruirao ih o načinu na koji će svjedočiti u ovom kaznenom postupku, a također bio i inicijator medijskih televizijskih emisija i napisa u kojima će mene označiti kao zločinca’. Od ovog cjelokupnog teksta, okrivljenik poriče da bi rekao riječ «rodonačelnik» ... Međutim, ... za ovaj sud nema sumnje da je [predsjednica sudskog vijeća] prenijela naprijed upisane riječi okrivljenika, [što] potvrđuje svjedok novinar [novinar nazočan na glavnoj raspravi]. ...

... Što se tiče riječi «ujdurma», sud ističe da su svjedoci novinari J.F. i M.P., decidirano izjavili da je okrivljenik izrekao tu riječ i to za privatnog tužitelja ... Štoviše svjedok Ž.G., [još jedan novinar], izjavio da je okrivljenik tada rekao da su hrvatski branitelji zločinačka organizacija. [Ž.G.] je objasnio da ja u svojim novinama objavio da je okrivljenik ‘spomenuo ime I.P.-a, ... ustvrdivši kako je on organizator [predmeta protiv njega]’. Ovaj sud nije mogao prihvatiti obranu okrivljenika da za privatnog tužitelja nije izrekao predmetne utužene riječi, naročito što je i u svojoj završnoj riječi na osmoj stranici između ostalog napisao: »to je časni sude stvarno stanje stvari, istina i cilj ovoga političkog procesa kojim diktira organizator ovoga organiziranog zločinačkog pothvata g. I.P. sa svojom svitom zločinačkom’.

Međutim, okrivljenik ne poriče da je izrekao u svojoj završnoj riječi da je I.P. direktno kontaktirao svjedoke optužbe i izvršio utjecaj na njih i instruirao ih o načinu na koji će svjedočiti u ovom kaznenom postupku, a također bio i inicijator medijskih televizijskih emisija i napisa u kojima će [njega] označiti kao zločinca te vodio zločinački pothvat protiv njega….

...

Točno je da je okrivljenik inkriminirane riječi klevete za privatnog tužitelja iznio u svom završnom govoru na glavnoj raspravi. Međutim, iz istoga je razvidno da ove okrivljenikove tvrdnje nisu išle za time da sebe obrani nego da privatnog tužitelja I.P.a ocrni u javnosti i to kao predvodnika i organizatora zločinačke organizacije protiv [podnositelja zahtjeva] i kao osobu koja je u tom postupku utjecala na svjedoke da mijenjanju iskaze, a sve s ciljem da naruši čast i ugled I.P.-a. Naime, iznoseći svoju završnu riječ okrivljenik je trebao analizirati dokaze izvedene tijekom dokaznog postupka, odnosno osvrnuti se na navode tužitelja, iskaze ispitanih svjedoka, a naročito na dokaze koje mu idu u korist, a sve u cilju utvrđivanja svoje nedužnosti za kazneno djelo za koje ga se tereti, a da pri tom ne šteti drugim osobama, konkretno u ovom slučaju I.P.-u za kojega je svjesno iznosio neistinite, neprovjerene i neargumentirane tvrdnje. Naime, iz konteksta onoga što je [okrivljenik] iznosio u svojoj završnoj riječi, a što uključuje i inkriminirane riječi, vidljivo je da ih je on iznosio samo da našteti časti i ugledu privatnog tužitelja, a ne da sebe obrani u zakonito provedenom [kaznenom] postupku …

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je stava da okrivljenikove sumnje nisu objektivno utemeljene... [Okolnosti u kojima je I.T sudjelovao u emisiji Istraga] doista ne mogu opravdati [podnositeljeve] izjave glede [I.P.-ovog] navodnog ponašanja prema njemu. Za ovaj sud nije logično da bi [I.P.], koji je prema tvrdnji okrivljenika utjecao na svjedoke da lažno svjedoče, s njima kontaktirao u hodniku suda pred okrivljenikom, jer ako je vršio utjecaj na njih, onda je logično da to čini bilo gdje drugdje gdje ga okrivljenik ne bi vidio i da uopće ne bi komunicirao sa svjedocima pred sudnicom.[I.P.-ovo] nijekanje da je utjecao na bilo kojeg svjedoka potvrđuju i ispitani svjedoci... Iz okrivljenikove obrane također proizlazi da je znao daje kaznenu prijavu podnijela S.K., zbog čega je onda za ovaj sud doista nelogično da i za [kazneni progon] protiv njega ne krivi podnositeljicu iste, već I.P.-a. Ovo je za sud još jedan dokaz da je okrivljenikov cilj bio iznošenje neistina na račun privatnog tužitelja, a ne obrana svojih prava ili interesa u kaznenom postupku. ...

Što se tiče tvrdnje okrivljenika da su se njegove sumnje produbile [glede ponašanja I.P.-a] kad je vidio [I.P.-a] kako u sudskom hodniku pokazuje svjedocima njegovu sliku, sud ističe da su [I.P.] i svjedok I.T. to zanijekali. Nije logično da  bi [I.P.], koji je bio na samo nekoliko ročišta [ u postupku protiv podnositelja zahtjeva] pokazivao njegove fotografije svjedocima, jer su ga ti svjedoci mogli lako vidjeti u sudskom hodniku… i sudnici.

Iz zapisnika s glavnih rasprava pred Županijskim sudom u Sisku te iskazima svjedoka D.R i T.Š. vidljivo je da je u tom postupku okrivljenik imao tri branitelja, čime je imao mogućnost prije davanja završne riječi, neovisno od toga što se tada još uvijek nalazio u pritvoru, preko njih provjeriti da li je sve ovo što je za [I.P.-a] iznio točno ili nije.

Međutim, okrivljenik nije tako postupio već je svjesno iznosio inkriminirane neistinite tvrdnje protiv [I.P.-a] s ciljem da našteti njegovoj časti i ugledu, jer da je prilikom iznošenja svoje završne riječi, okrivljenik nastupao u dobroj vjeri, mogao je istu iznijeti analizirajući i obrazlažući tijek kaznenog postupka, bez iznošenja klevetničkih tvrdnji protiv [I.P-a]. 

Naime, iz svega navedenoga više je nego očito da je okrivljenik dio završne riječi umjesto za obrazlaganje dokaza svoje nevinosti posve nepotrebno i za svoju obranu neučinkovito iskoristio za iznošenje neargumentiranih i neistinitih glede [I.P.-a], [osobe] koju iz samo njemu poznatih razloga smatra odgovornim za cjelokupni kazneni postupak koji se protiv njega vodio, ... [On] pridaje [I.P-u] vrlo negativan, ali odlučujući značaj u vezi sa svime što se u tom postupku događalo protiv njega. Posve je jasno da označavanje neke osobe inkriminiranim navodima toj osobi čini veliku štetu časti i ugledu jer svakako nije ništa pozitivno niti dobro biti [predstavljen kao] predvodnik zločinačke organizacije ili poticatelj svjedoka na davanje lažnih iskaza, poticatelj podnošenja lažnih kaznenih prijava i slično. Radi toga se ne može prihvatiti tvrdnja okrivljenika da je to što je rekao u završnoj riječi bilo u žaru njegove obrane, već je isto po ocjeni ovoga suda bilo isključivo namijenjeno blaćenju ugleda [I.-a] kojemu je pripisao neograničene i nezakonite moći utjecaja na kazneni postupak protiv okrivljenika, a što je posve neprihvatljivo,  jer na taj način [podnositelj zahtjeva] podcjenjuje i cjelokupni pravosudni sustav Republike Hrvatske u čijoj nadležnosti je procesuiranje kaznenih djela i zakonito provođenje kaznenih postupaka protiv počinitelja

Na temelju svega naprijed iznijetog sud je nepobitno utvrdio da su inkriminirane riječi koje je okrivljenik izrekao glede [I.P.-a] neistinite i pogodne da škode njegovoj časti i ugledu, umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske, a koje su kao takve, nakon što su objavljene u medijima, ne samo ga teško dojmile tako da je zatražio liječničku pomoć, već su izazvale i ogromnu reakciju javnosti.”

  1. Podnositelj zahtjeva tu je presudu osporio pred Županijskim sudom, koji je postupao kao žalbeni sud u tom predmetu. Tvrdio je da prvostupanjski sud nije cijenio sve okolnosti predmeta, osobito one koje su ga legitimno dovele do zaključka da je I.P. vodio kampanju protiv njega, posebice utječući na svjedoke. Podnositelj zahtjeva dalje je tvrdio da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da su njegove izjave dane u kontekstu završnog govora u kaznenom postupku protiv njega zbog optužbi za ratne zločine, te da su neke izjave bile iskrivljene kad su mediji izvještavali o događajima i kad je sutkinja S.M. sastavljala raspravni zapisnik.
  2. Dana 31. siječnja 2013. održano je žalbeno ročište pred Županijskim sudom, koji je zasjedao u vijeću od triju sudaca, uključujući sutkinju S.M. Odvjetnik podnositelja zahtjeva Z.K. prisustvovao je ročištu. Na izričito pitanje ima li ikakvih prigovora na sastav žalbenog vijeća, odvjetnik Z.K. odgovorio je da nema prigovora.
  3. Nakon ročišta, Županijski sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je njegovu kaznenu osudu, potvrđujući obrazloženje Općinskog suda. Također je predmet vratio Općinskom sudu na ponovno odmjeravanje troškova i izdataka postupka, uz obrazloženje da u prvostupanjskoj presudi nije bilo navedeno odgovarajuće obrazloženje u tom pogledu.
  4. Dana 13. svibnja 2013. Općinski sud utvrdio je da podnositelj zahtjeva nije bio dužan platiti sudske pristojbe zbog svojih ograničenih financijskih sredstava. Međutim, obvezao ga je da I.P.-u plati 16.337,50 kuna (približno 2.150,00 eura) za pravno zastupanje. Ta je odluka postala pravomoćna 12. srpnja 2013. godine.
  5. Podnositelju zahtjeva omogućeno je da novčanu kaznu plati u deset rata u iznosu od 100,00 kuna (približno 13,00 eura). Dana 14. rujna 2015. podnositelj zahtjeva obavijestio je Općinski sud da je uplatio svih deset rata.
  6. U međuvremenu, podnositelj zahtjeva osporio je svoju osudu za klevetu podnijevši ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Dana 15. svibnja 2013. Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanom, potvrdivši obrazloženje nižih sudova.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 16.

“(1)  Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

„(2) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Članak 35.

“ Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života ...”

Članak 38.

“(1) Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

(2) Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

  1. Mjerodavnim dijelom Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama) predviđeno je:

Kleveta

Članak 200.

(1) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom [od deset] do sto pedeset dnevnih dohodaka. (2) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom.

(3) Ako osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog klevete dokaže istinitost svoje tvrdnje ili opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadržaja kojeg je iznijela ili pronijela, neće se kazniti za klevetu, ali se može kazniti za kazneno djelo uvrede ili kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela.

Razlozi za isključenje protupravnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda 

Članak 203.

Nema kaznenog djela kad se radi o … klevetničkom sadržaju iz članka 200. stavka 1. i 2., … koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima … u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo cilj naškoditi nečijoj časti ili ugledu.”

  1. Člankom 302. Kaznenog zakona propisano je lažno prijavljivanje kaznenog djela, za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Člankom 304. Kaznenog zakona propisano je sprječavanje dokazivanja kao kazneno djelo protiv pravosuđa za koje je predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
  2. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama) o izuzeću sudaca iz postupka koje su se primjenjivale u relevantno vrijeme izložene su u predmetu Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stavak 25., 25. travnja 2013. U skladu s člankom 4. važećeg Zakona o kaznenom postupku, optuženik se mogao braniti šutnjom i odbiti odgovarati na pitanja.

III.  MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

  1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je 4. listopada 2007. godine Rezoluciju 1577 (2007.) pod nazivom „Prema dekriminalizaciji klevete“. Mjerodavni odlomci glase kako slijedi:

„6.  Zakoni protiv klevete teže legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih. Skupština ipak poziva države članice da primjenjuju te zakone s krajnjom suzdržanošću jer mogu ozbiljno narušiti slobodu izražavanja. Iz tog razloga, Skupština ustraje na uspostavljanju postupovnih mjera zaštite kojima će se svima optuženima za klevetu omogućiti da potkrijepe svoje izjave kako bi se oslobodili od moguće kaznene odgovornosti.

7.  Osim toga, izjave ili navodi izneseni u javnom interesu, čak i ako se pokaže da su netočni, ne bi trebali biti kažnjivi pod uvjetom da su izneseni bez znanja o njihovoj netočnosti, bez namjere da nanesu štetu, a istinitost tih izjava ili navoda provjerena je s odgovarajućom pažnjom.“

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegova kaznena osuda za klevetu protiv I.P.-a bila neopravdana i nepravedna. Pozvao se na članak 10. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

A.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

(a)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da osnovano vjerovao da je netko upućivao svjedoke kako da svjedoče u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega zbog optužbi za ratne zločine. Prema njegovu mišljenju, neki od svjedoka promijenili su mišljenje, a nakon što je njegov odvjetnik ukazao na nedosljednosti u njihovim iskazima, primio je prijeteće pismo. U tom kontekstu, podnositelj zahtjeva istaknuo je i da, u policijskom zapisniku s prepoznavanja, opažanja i navodi svjedoka nisu bili vjerno prikazani. Tijekom postupka, svjedok I.T., koji je sudjelovao u televizijskoj emisiji „Istraga“ o ubojstvima u Kaznionici u Glini, jasno je naveo da je bio upućen da stupi u kontakt s I.P.-om. U to je vrijeme televizijska emisija „Istraga“ bila vrlo popularna, a I.P. je pomagao u pripremi emisije pripremanjem scenarija za rekonstrukciju različitih događaja koji su se dogodili tijekom rata. I.P. je bio poznata osoba i aktivist u pogledu pitanja koja se odnose na ratne zločine počinjene tijekom rata. Često je prisustvovao ročištima u predmetu podnositelja zahtjeva, a i svjedočio je u nekim drugim predmetima ratnih zločina.
  2. Prema navodima podnositelja zahtjeva, to su bile okolnosti na koje je htio skrenuti pozornost raspravnog suda u svom završnom govoru. Istaknuo je da je u kaznenom postupku zbog optužbi za ratne zločine bio u istražnom zatvoru i suočavao se s ozbiljnim optužbama i mogućom teškom kaznom. Stoga je imao legitiman razlog da se brani. Namjera mu nije bila oklevetati I.P.-a, već je bio opravdano zabrinut zbog sudjelovanja I.P.-a u njegovu predmetu. Nadalje, iako su tijekom cijelog postupka mediji bili vrlo pristrani protiv njega, nije znao da će mediji prenijeti njegove izjave.
  3. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da sve okolnosti navodne klevete nisu bile pravilno utvrđene u postupku zbog klevete. Prema njegovu mišljenju, domaći sudovi nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između njegova legitimnog interesa da se brani i prava I.P.-a da zaštiti svoj ugled. Isto tako, nisu cijenili činjenicu da je njegova sloboda govora kao optuženika u kaznenom postupku bila važna za ostvarivanje njegova prava na pošteno suđenje. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva naglasio je da je pravo svakog optuženika da se brani kako smatra prikladnim. Stoga, prema njegovu mišljenju, sud u postupku zbog klevete nije imao pravo ispitati i odlučiti jesu li izjave koje je dao u svoju obranu točne. Podnositelj zahtjeva smatrao je da bi optuženicima bio nametnut prekomjeran teret u kaznenom postupku ako bi im prijetio rizik da im se sudi zbog klevete. Prema njegovu mišljenju, pravo optuženika da se slobodno brani nadilazi pravo bilo kojeg drugog pojedinca da zaštiti svoj ugled. Konačno, podnositelj zahtjeva tvrdio je da se prilikom ocjene težine sankcije koja mu je izrečena morao uzeti u obzir visoki iznos odvjetničke nagrade koju je bio dužan platiti I.P.-u.

(b)  Vlada

  1. Vlada nije osporavala da je kaznena osuda podnositelja zahtjeva za klevetu predstavljala miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Međutim, prema mišljenju Vlade, to je miješanje bilo zakonito i opravdano. Konkretno, miješanje se temeljilo na članku 200. Kaznenog zakona, koji je bio dostatno dostupan, predvidljiv i izvjestan. Miješanje je i težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih, odnosno zaštite ugleda I.P.-a.
  2. U pogledu razmjernosti miješanja, Vlada je naglasila da nema sumnje da je podnositelj zahtjeva iznio osporene klevetničke izjave. Te su izjave iznesene u sudnici pred više osoba, uključujući novinare, pa je podnositelj zahtjeva morao biti svjestan da će te izjave biti dostupne javnosti. Njegove tvrdnje ozbiljno su utjecale na I.P.-a, koji je čak zatražio i liječničku pomoć zbog uznemirenosti koju je pretrpio. S tim u vezi, Vlada je tvrdila da je važno imati na umu osobne okolnosti I.P.-a. Riječ je o umirovljenom vojnom časniku i ratnom vojnom invalidu koji se posvetio otkrivanju zločina počinjenih tijekom rata. Stoga su tvrdnje podnositelja zahtjeva značajno utjecale na njega. Budući da su te tvrdnje u biti bile činjenični navodi, nije bilo ništa pogrešno u tome da se od podnositelja zahtjeva zatraži da dokaže njihovu činjeničnu osnovu. Međutim, prema mišljenju Vlade, nije dokazao da su postojali bilo kakvi objektivni razlozi ili opravdanje za njegove izjave. Štoviše, Vlada nije smatrala da takav neopravdan napad na I.P.-a uključuje bilo kakav legitiman javni interes.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da su domaći sudovi revno vodili postupak i pravilno uspostavili ravnotežu između svih relevantnih interesa o kojima je riječ, uključujući i interese povezane s pravom podnositelja zahtjeva da se brani u kaznenom postupku i pravom I.P.-a na zaštitu njegova ugleda. Domaći su sudovi obratili pozornost i na cjelokupan kontekst u kojem su iznesene izjave podnositelja zahtjeva i zaključili su da im je cilj bio oklevetati I.P.-a, a ne pružiti legitimne argumente za obranu podnositelja zahtjeva. Prema mišljenju Vlade, način na koji je podnositelj zahtjeva iznio navode protiv I.P.-a ni na koji se način nije mogao smatrati dijelom njegove obrane. U svakom slučaju, činjenica da se branio u kaznenom postupku ne može se tumačiti tako da mu daje apsolutno pravo da iznosi klevetničke izjave protiv osoba koje ni na koji način nisu povezane s predmetnim postupkom. Konačno, Vlada je smatrala da je sankcija izrečena podnositelju zahtjeva bila umjerena i da nije narušila ravnotežu između njegovih prava obrane u kaznenom postupku i prava I.P.-a na zaštitu njegova ugleda.

2.  Ocjena Suda

(a)  Postojanje miješanja

  1. Stranke se slažu da je kaznena presuda podnositelja zahtjeva za klevetu protiv I.P.-a – u vezi s izjavama koje je o I.P.-u iznio u svom završnom govoru u kaznenom postupku protiv njega zbog ratnih zločina – predstavljala miješanje u njegovu slobodu izražavanja iz prvog stavka članka 10. Konvencije. Prema praksi Suda, izjave optuženika u kaznenom postupku mogu se odnositi na njegovu slobodu izražavanja iz članka 10. (vidi, iako u donekle drugačijem kontekstu, predmet Zdravko Stanev protiv Bugarske (br. 2), br. 18312/08, stavak 31., 12. srpnja 2016., u vezi s klevetničkim izjavama koje je optuženik iznio protiv prvostupanjskog suca u kontekstu naknadnog žalbenog postupka). Međutim, pitanje u ovom kontekstu može se otvoriti i sa stajališta prava optuženika da se učinkovito brani u postupku, na temelju članka 6. Konvencije (vidi stavke 54. - 56. ove presude). Prema tome, pristup Suda ispitivanju određenog predmeta ovisit će o okolnostima predmeta i naravi prigovora koji je podnio podnositelj zahtjeva. U ovom predmetu, uzimajući u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva posebno prigovorio svojoj kaznenoj osudi za klevetu protiv I.P.-a i da su domaći sudovi predmet razmatrali sa stajališta napada na čast i ugled I.P.-a, Sud će se osudom podnositelja zahtjeva za klevetu baviti kao miješanjem u njegovu slobodu izražavanja iz članka 10. Konvencije, imajući u vidu implikacije njegova prava da se učinkovito brani u kaznenom postupku.
  2. Kako bi miješanje bilo dopušteno na temelju drugog stavka članka 10., ono mora biti „propisano zakonom“, mora težiti jednom legitimnom cilju ili više njih i mora biti „nužno u demokratskom društvu“ kako bi se taj cilj ili ciljevi postigli.

(b)  Je li miješanje bilo propisano zakonom

  1. Nije sporno između stranaka da je miješanje u podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja imalo pravnu osnovu u domaćem zakonu – članku 200. Kaznenog zakona (vidi stavak 32. ove presude) – i da je mjerodavno pravo zadovoljilo zahtjeve kvalitete prava u skladu s Konvencijom (vidi, primjerice, Karácsony i drugi protiv Mađarske [VV], br. 42461/13 i 44357/13, stavci 123. - 125., 17. svibnja 2016.). Sud prihvaća da je miješanje bilo propisano zakonom.

(c)  Je li miješanje težilo legitimnom cilju

  1. U skladu sa stavom domaćih sudova (vidi stavak 24. ove presude), Vlada je tvrdila da je predmetno miješanje težilo legitimnom cilju „zaštite ugleda ili prava drugih“. Sud ne nalazi razlog da o tom pitanju donese drugačiji zaključak. Nadalje, napominje da su se domaći sudovi također pozvali na činjenicu da je priroda navoda podnositelja zahtjeva protiv I.P.-a narušavala dojam pravilnog funkcioniranja kaznenopravnog sustava u Hrvatskoj (vidi stavak 24. ove presude). Stoga će, u mjeri u kojoj je to relevantno za njegovu ocjenu u ovom predmetu, Sud uzeti u obzir i načela koja se odnose na „očuvanje autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti“, jedan od legitimnih ciljeva iz članka 10. stavka 2. Konvencije.

(d)  Nužno u demokratskom društvu

(i)  Opća načela

  1. Sud se poziva na opća načela za ocjenu nužnosti miješanja u ostvarivanje slobode izražavanja kako su izložena u predmetima Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 124., ECHR 2015; Bédat protiv Švicarske [VV], br. 56925/08, stavak 48., 29. ožujka 2016.; i Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 17224/11, stavak 75., 27. lipnja 2017.
  2. Nadalje, može se ponoviti da je pravo na zaštitu ugleda pravo koje je zaštićeno člankom 8. Konvencije u okviru prava na poštovanje privatnog života (vidi, primjerice, Denisov protiv Ukrajine [VV], br. 76639/11, stavak 97., 25. rujna 2018.). Pojam „privatnog života“ širok je pojam koji se ne može iscrpno definirati, a koji također obuhvaća psihičku dobrobit i dostojanstvo osobe. Međutim, kako bi došlo do primjene članka 8., napad na ugled osobe mora doseći određenu razinu ozbiljnosti i to na način kojim se dovodi u pitanje osobno uživanje prava na poštovanje privatnog života (vidi Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], br. 39954/08, stavak 83., 7. veljače 2012.; gore citirani predmet Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, stavak 76.; i Beizaras i Levickas protiv Litve, br. 41288/15, stavak 117., 14. siječnja 2020.). S druge strane, osoba se ne može pozvati na članak 8. kako bi prigovorila gubitku ugleda koji je predvidljiva posljedica njezinih vlastitih postupaka, kao što je, primjerice, počinjenje kaznenog djela (vidi gore citirani predmet Axel Springer, stavak 83.; gore citirani predmet Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, stavak 76.; i gore citirani predmet Denisov, stavak 98.).
  3. 50.  U slučajevima kada, u skladu s gore navedenim kriterijima, zbog interesa „zaštite ugleda ili prava drugih“ dolazi do primjene članka 8., Sud može biti obvezan provjeriti jesu li domaće vlasti uspostavile pravičnu ravnotežu kada su štitile dvije vrijednosti zajamčene Konvencijom, odnosno, s jedne strane, slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. i, s druge strane, pravo na poštovanje privatnog života sadržano u članku 8. (vidi gore citirani predmet Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, stavak 77.). Opća načela primjenjiva na uspostavljanje ravnoteže između tih prava prvi su put izložena u predmetima Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [VV] (br. 40660/08 i 60641/08, stavci 104. - 07., ECHR 2012) i Axel Springer AG (gore citiran, stavci 85. - 88.), zatim su detaljnije ponovljena u predmetu Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [VV] (br. 40454/07, stavci 90. - 93., ECHR 2015 (izvadci)), a nedavno su sažeta u predmetu Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi (gore citiran, stavak 77.).
  4. Kad je pozvan odlučivati o sukobu dvaju prava koja su jednako zaštićena Konvencijom, Sud mora odvagnuti suprotstavljene interese. Ishod ispitivanja zahtjeva, u načelu, ne bi se trebao razlikovati ovisno o tome je li zahtjev podnesen Sudu na temelju članka 8. Konvencije od strane osobe koja je bila predmet uvredljive izjave ili na temelju članka 10. od strane autora predmetne izjave. U skladu s tim, sloboda procjene trebala bi, u teoriji, biti ista u oba slučaja (vidi gore citirani predmet Axel Springer AG, stavak 87., i gore citirani predmet Bédat, stavak 52., s daljnjim referencama).
  5. Nadalje, Sud je dosljedno smatrao da u pitanjima od javnog interesa postoji malo prostora na temelju članka 10. stavka 2. Konvencije za ograničenja slobode izražavanja (vidi, među mnogim drugim izvorima, Sürek protiv Turske (br. 1) [VV], br. 26682/95, stavak 61., ECHR 1999-IV). Stoga će se visoki stupanj zaštite slobode izražavanja, što podrazumijeva vrlo malu slobodu procjene vlasti, u pravilu dodijeliti kada se primjedbe odnose na pitanje od javnog interesa, kao što je to slučaj, posebice, kod primjedbi o funkcioniranju sudbene vlasti čak i u kontekstu postupka koji je još uvijek u tijeku (vidi gore citirani predmet Morice, stavak 125.). Moguća ozbiljnost određenih primjedbi (vidi Thoma protiv Luksemburga, br. 38432/97, stavak 57., ECHR 2001-III) ne poništava pravo na visok stupanj zaštite kada je riječ o pitanju od javnog interesa (vidi gore citirani predmet Bédat, stavak 49.).
  6. Međutim, u ovom se kontekstu treba uzeti u obzir i posebna uloga sudbene vlasti u društvu. Kao jamac pravde, temeljne vrijednosti u pravno uređenoj državi, sudbena vlast mora uživati povjerenje javnosti ako želi biti uspješna u obnašanju svojih dužnosti. Stoga bi moglo biti potrebno zaštititi to povjerenje od iznimno štetnih napada koji su u biti neosnovani. Izraz „autoritet sudbene vlasti“ iz članka 10. stavka 2. Konvencije posebice uključuje predodžbu da su sudovi primjeren forum za rješavanje pravnih sporova i za utvrđivanje krivnje ili nedužnosti neke osobe za optužbu za kazneno djelo te da ih šira javnost prihvaća kao takve; nadalje, da šira javnost poštuje i ima povjerenja u sposobnost sudova da izvršavaju tu funkciju. U pitanju je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati ne samo u optuženiku, što se tiče kaznenog postupka, već i u široj javnosti (vidi gore citirani predmet Morice, stavci 128. - 130.).
  7. Kad je u pitanju kazneni postupak koji je u tijeku, mora se uzeti u obzir i pravo svakoga na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 6. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Bédat, stavak 51.). S tim u vezi, iako pravo na slobodu izražavanja nije neograničeno, jednakost stranaka u postupku i poštenost općenito podržavaju slobodnu i čak snažnu razmjenu argumenata između stranaka (vidi Nikula protiv Finske, br. 31611/96, stavak 49., ECHR 2002-II; Saday protiv Turske, br. 32458/96, stavak 34., 30. ožujka 2006.; i gore citirani predmet Zdravko Stanev (br. 2), stavak 40.). Stoga se, u tom kontekstu, ograničenje slobode izražavanja – čak i u vidu blaže kaznene sankcije – samo u iznimnim okolnostima može prihvatiti kao nužno u demokratskom društvu (vidi Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 174., ECHR 2005-XIII; vidi i gore citirani predmet Nikula, stavci 49. i 55., i Mariapori protiv Finske, br. 37751/07, stavak 62., 6. srpnja 2010.).
  8. Ipak, Sud je ranije presudio da članak 6. ne osigurava neograničeno pravo na uporabu bilo kojih argumenata obrane, osobito onih koji predstavljaju klevetu. S tim u vezi, Sud je smatrao kako slijedi (vidi Brandstetter protiv Austrije, 28. kolovoza 1991., stavak 52., Serija A br. 211):

 „Sud u prvom redu primjećuje da članak 6. stavak 3. točka (c) (čl. 6-3-c) ne osigurava neograničeno pravo na uporabu bilo kojih argumenata obrane.

G. Brandstetter tvrdio je u svojoj žalbi u postupku zbog klevete da, budući da je osporene izjave iznio ostvarujući svoja prava obrane, one ne mogu predstavljati kažnjivu klevetu. Međutim, prema navodima Žalbenog suda u Beču, prava obrane ne mogu se proširiti na postupanje optuženika kad to postupanje predstavlja kazneno djelo kao što je, u ovom predmetu, svjesno izazivanje lažnih sumnji u pogledu inspektora...

Sud se načelno slaže s tim rješenjem. Pojam prava na obranu osoba optuženih za kazneno djelo bio bi prenategnut kad bi se pretpostavilo da ih se ne može kazneno goniti ako su, pri ostvarivanju tog prava, namjerno izazvali lažnu sumnju u kažnjivo ponašanje u vezi sa svjedokom ili bilo kojom drugom osobom koja sudjeluje u kaznenom postupku.

Međutim, nije na Sudu da utvrdi je li g. Brandstetter s pravom proglašen krivim jer je to učinio. Prema njegovoj sudskoj praksi, u pravilu je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su im podneseni (vidi, mutatis mutandis, presuda Delta od 19. prosinca 1990., Serija A br. 191-A, str. 15., st. 35).“

  1. Sud također naglašava da u kontekstu slobode izražavanja razlikuje izjave o činjenicama i vrijednosne prosudbe. Postojanje činjenica može se dokazati, dok istinitost vrijednosnih prosudbi nije dokaziva. Zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe nemoguće je ispuniti te dovodi do kršenja same slobode mišljenja, koja je temeljni dio prava zaštićenog člankom 10. Konvencije. Međutim, kad neka izjava predstavlja vrijednosnu prosudbu, razmjernost miješanja može ovisiti o tome postoji li dostatna „činjenična osnova“ za osporenu izjavu; ako ne postoji, ta se vrijednosna prosudba može smatrati pretjeranom. Kako bi se razlikovao neki činjenični navod i vrijednosna prosudba, moraju se uzeti u obzir okolnosti predmeta i opći prizvuk primjedbi, pri čemu se mora voditi računa o tome da tvrdnje o pitanjima od javnog interesa mogu, na toj osnovi, predstavljati vrijednosne prosudbe, a ne izjave o činjenicama (vidi, primjerice, gore citirani predmet Morice, stavak 126., s pozivanjima na daljnje predmete).
  2. Nadalje, Sud je dosljedno smatrao da su, u kontekstu miješanja u slobodu izražavanja, priroda i ozbiljnost izrečenih sankcija također čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja (ibid., stavak 127.). U načelu, u pogledu slobode procjene koja je državama ugovornicama dana na temelju članka 10. Konvencije, kaznena mjera kao odgovor na klevetu ne može se, kao takva, smatrati nerazmjernom cilju kojem se teži (vidi, primjerice, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], br. 21279/02 i 36448/02, stavak 59., ECHR 2007-IV, i Kącki protiv Poljske, br. 10947/11, stavak 57., 4. srpnja 2017.). Međutim, kako je već navedeno, obično je potrebno suzdržati se od pribjegavanja kaznenom postupku u pitanjima koja se odnose na slobodu izražavanja obrane u sudnici u kontekstu kaznenog postupka (vidi stavak 54. ove presude; vidi i, općenito, stavak 35. ove presude).
  3. Konačno, Sud ponavlja da su, zbog njihove izravne, kontinuirane veze s okolnostima u zemlji, sudovi određene države u boljem položaju od međunarodnog suda da utvrde kako se u danom trenutku može uspostaviti pravična ravnoteža između različitih uključenih interesa. Iz tog razloga, u pitanjima na temelju članka 10. Konvencije, države ugovornice imaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju nužnost i opseg bilo kakvog miješanja u slobodu izražavanja zaštićenu tim člankom. Kada su nacionalne vlasti odvagnule interese o kojima je riječ u skladu s kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda, potrebni su snažni razlozi da Sud vlastitim stajalištem zamijeni stajalište domaćih sudova (vidi gore citirani predmet Bédat, stavak 54. s pozivanjima na daljnje predmete).

(ii)  Pristup koji Sud treba usvojiti u ovom predmetu

  1. Kako bi odredio pristup koji će primijeniti u ovom predmetu, Sud mora razmotriti miješanje kojem se prigovara u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući oblik u kojem su primjedbe protiv podnositelja zahtjeva  iznesene, njihov sadržaj i kontekst u kojem su osporene izjave iznesene (vidi gore citirani predmet Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, stavak 78.).
  2. Sud prvo treba ispitati je li došlo do miješanja u prava I.P.-a iz članka 8. kako bi utvrdio treba li se uspostaviti ravnoteža između podnositeljevog prava iz članka 10. i prava I.P.-a iz članka 8. na zaštitu njegova ugleda (vidi stavke 49. - 50. ove presude).
  3. S tim u vezi, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva zapravo optužio I.P.-a za postupanje jednako kriminalnom ponašanju – sprječavanje dokazivanja, što je kažnjivo prema mjerodavnom domaćem pravu (vidi stavak 33. ove presude i usporedi Pfeifer protiv Austrije, br. 12556/03, stavci 47. - 48., 15. studenog 2007.). Doista, tijekom domaćeg postupka utvrđeno je da je I.P.-a optužio za vođenje zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio ishoditi osudu podnositelja za ratne zločine (vidi stavke 11. i 24. ove presude). Prema mišljenju Suda, ta je optužba očito mogla narušiti ugled I.P.-a i uzrokovati mu štetu u njegovu društvenom okruženju, posebice s obzirom na njegov status vojnog časnika i ratnog vojnog invalida koji je vrlo aktivno sudjelovao u procesu otkrivanja ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj (vidi stavke 10. i 24. ove presude). Štoviše, ne postoji razlog za dovođenje u sumnju zaključaka domaćeg suda da je I.P. bio ozbiljno pogođen danim izjavama, koje su ga čak prisilile da zatraži medicinsku pomoć zbog uznemirenosti koju je pretrpio (vidi stavak 24. ove presude).
  4. Prema tome, Sud smatra da su optužbe podnositelja zahtjeva postigle potrebnu razinu ozbiljnosti koja je mogla naštetiti pravima I.P.-a iz članka 8. Konvencije. Sud stoga mora provjeriti jesu li domaće vlasti uspostavile pravičnu ravnotežu između dviju vrijednosti zajamčenih Konvencijom, odnosno, s jedne strane, podnositeljeve slobode izražavanja zaštićene člankom 10. i, s druge strane, prava I.P.-a na poštovanje njegova ugleda na temelju članka 8. (vidi stavak 51. ove presude; vidi i gore citirani predmet Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, stavak 79.).
  5. S tim u vezi, treba ponoviti da članci 8. i 10. Konvencije obično uživaju jednaku zaštitu. Ishod ispitivanja zahtjeva, u načelu, ne bi se trebao razlikovati ovisno o tome je li zahtjev podnesen Sudu na temelju članka 8. od strane osobe koja je bila predmet uvredljive izjave ili na temelju članka 10. od strane autora predmetne izjave (vidi stavak 50. ove presude; vidi i gore citirani predmet Bédat, stavak 53., u vezi s vaganjem prava zaštićenih člancima 6. i 10.).
  6. Međutim, u ovom predmetu pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja iz članka 10. kao optuženika u kaznenom postupku također se mora tumačiti u svjetlu njegova prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije. Kao što je potkrijepljeno u praksi Suda, kada se pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. tumači u svjetlu prava optuženika na pošteno suđenje iz članka 6., sloboda procjene dana domaćim vlastima na temelju članka 10. treba biti uža (vidi stavke 54. - 55. ove presude).
  7. Konkretno, prema mišljenju Suda, uzimajući u obzir pravo optuženika na slobodu izražavanja i javni interes uključen u pravilno funkcioniranje kaznenog pravosuđa, prednost treba dati omogućavanju optuženiku da slobodno govori bez straha da će biti tužen zbog klevete kada god se njegov govor odnosi na izjave i argumente dane u vezi s njegovom obranom. S druge strane, što su izjave optuženika manje povezane s predmetom i njegovom obranom i što više uključuju nebitne ili neopravdane napade na sudionika u postupku ili bilo koju treću osobu, to je legitimnije ograničavanje njegove slobode izražavanja uzimajući u obzir prava treće osobe iz članka 8. Konvencije.
  8. Sud naglašava da su izjave i argumenti optuženika zaštićeni u mjeri u kojoj ne predstavljaju zlonamjerne optužbe protiv nekog sudionika u postupku ili bilo koje treće osobe. Kao što proizlazi iz prakse Suda, sloboda izražavanja okrivljenika postoji u onoj mjeri u kojoj okrivljenik ne daje izjave koje namjerno izazivaju lažne sumnje u kažnjivo ponašanje sudionika u postupku ili bilo koje treće osobe (vidi stavke 54. - 55. i 62. ove presude). U praksi, prilikom donošenja te ocjene, Sud smatra važnim posebice ispitati ozbiljnost ili težinu posljedica za osobu na koju se te izjave odnose (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Zdravko Stanev (br. 2), stavak 42.). Što su posljedice teže, to čvršća mora biti činjenična osnova danih izjava (vidi stavak 56.; i, mutatis mutandis, gore citirani predmet Pfeifer, stavci 47. - 48.).
  9. Konačno, u skladu sa svojom praksom, Sud mora uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost izrečenih sankcija kad ocjenjuje razmjernost miješanja u određenom predmetu (vidi stavak 57. ove presude).

(iii)  Primjena gore navedenih načela na ovaj predmet

  1. Ocjenjujući osporene izjave i obrazloženja navedena u odlukama domaćeg suda kojima se opravdava miješanje u podnositeljevu slobodu izražavanja, Sud smatra da su posebno značajna sljedeća pitanja, uzimajući u obzir gore utvrđene relevantne kriterije (vidi stavke 65. - 67. ove presude): narav osporenih izjava i kontekst u kojem su iznesene, posebice ispitujući jesu li se odnosile na argumente dane u vezi s obranom podnositelja zahtjeva; činjeničnu osnovu izjava i posljedice za I.P.-a; te prirodu i ozbiljnost izrečene sankcije.

(α)  Narav i kontekst osporenih izjava

  1. Podnositelj zahtjeva iznio je osporene izjave u svojstvu optuženika u kaznenom postupku zbog optužbi za ratne zločine. Kao optuženik u kaznenom postupku, za potrebe poštenog suđenja, podnositelj zahtjeva imao je pravo iznijeti vlastitu verziju događaja i dovesti u sumnju pouzdanost izvedenih dokaza, uključujući vjerodostojnost svjedoka saslušanih tijekom postupka (vidi, primjerice, Erkapić protiv Hrvatske, br. 51198/08, stavak 78. in fine, 25. travnja 2013.).
  2. S tim u vezi, treba napomenuti da su primjedbe podnositelja zahtjeva u odnosu na I.P.-a, iako javno iznesene na suđenju, bile pripremljene u pisanom obliku. Na raspravi je podnositelj zahtjeva pročitao svoj pisani završni govor i tu pisanu izjavu je dostavio u spis. Zaključci Općinskog suda ukazuju na to da je pisana izjava podnositelja zahtjeva također sadržavala osporene navode protiv I.P.-a i da je općenito odgovarala onome što je podnositelj zahtjeva iznio na raspravi (vidi stavak 24. ove presude). Sa svoje strane, Sud nema razloga dovesti u pitanje te zaključke Općinskog suda. Stoga će dalje ispitivati ovaj predmet, smatrajući da je podnositelj zahtjeva u svojoj obrani iznio osporene izjave u odnosu na I.P.-a na način kako je to utvrdio Općinski sud.
  3. Sud napominje da je I.P. umirovljeni vojni časnik i ratni vojni invalid. Iako nije sudjelovao ni u kakvom službenom svojstvu u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva niti je preuzeo bilo kakvu formalnu ulogu u tom postupku, on jest prisustvovao javnim raspravama u predmetu podnositelja zahtjeva. Štoviše, Sud ne može zanemariti činjenicu da je I.P. poznata javna osoba i aktivist u pogledu otkrivanja zločina počinjenih tijekom rata. U tom je svojstvu savjetovao urednike televizijske emisije „Istraga“ kada su pripremali nekoliko izvještaja povezanih s različitim događajima u ratu u Hrvatskoj (vidi stavke 10., 21. i 24. ove presude), a neki od svjedoka u predmetu podnositelja zahtjeva stupili su u kontakt s njim upravo u kontekstu njegovog aktivizma u javnosti (vidi stavke 9. i 20. - 21.). Prema tome, nema sumnje da je stupio na javnu scenu u tom području društvenog interesa i stoga je u načelu trebao pokazati veću razinu tolerancije prema prihvatljivoj kritici nego neki drugi privatni pojedinac (vidi, primjerice, Kapsis i Danikas protiv Grčke, br. 52137/12, stavak 35., 19. siječnja 2017.).
  4. Osporene izjave podnositelja zahtjeva, za koje su domaći sudovi utvrdili da predstavljaju klevetu, odnosile su se na njegove navode da „je kazneni progon protiv njega bio politički motiviran i da ga je poticao I.P.“, da „je I.P. izravno kontaktirao svjedoke optužbe i vršio pritisak na njih, upućujući ih kako da svjedoče“ i da „[je I.P.] pokrenuo agresivnu medijsku kampanju kako bi podnositelja zahtjeva prikazao kao zločinca“ te je „vodio zločinački poduhvat protiv njega [podnositelja zahtjeva]“ (vidi stavke 11. i 24. ove presude).
  5. Te su izjave dane u okviru završnog govora podnositelja zahtjeva kada se obraćao prvostupanjskom sudu, neposredno prije okončanja postupka i donošenja prvostupanjske presude (vidi stavke 11. i 13. ove presude). U toj fazi postupka, kako je objasnio Općinski sud, podnositelj zahtjeva trebao je analizirati dokaze ispitane tijekom postupka te argumente tužiteljstva i izjave svjedoka. Ipak, Općinski sud posebice je utvrdio da cjelokupni kontekst završnog govora podnositelja zahtjeva, uključujući osporene izjave, pokazuje da je iznio te izjave kako bi nanio štetu ugledu I.P.-a, a ne kako bi se branio u kaznenom postupku (vidi stavak 24. ove presude).
  6. Međutim, Sud napominje da su se osporene izjave koje je podnositelj zahtjeva iznio protiv I.P.-a odnosile na argumente obrane koji su bili dostatno povezani s predmetom podnositelja zahtjeva i koji su išli u prilog njegovoj obrani. Da je podnositelj zahtjeva uspio uvjeriti raspravni sud u svoje argumente, time bi ozbiljno doveo u pitanje vjerodostojnost i pouzdanost iskaza svjedoka te ukupnu narav i pozadinu argumenata tužiteljstva.
  7. U načelu, okrivljenik mora imati priliku slobodno govoriti o svom dojmu mogućeg utjecaja na svjedoke i neprimjerenoj motivaciji argumenata tužiteljstva bez straha da će kasnije biti tužen zbog klevete. U ovom predmetu, izjave podnositelja zahtjeva doista su se odnosile na njegove dojmove u vezi s ponašanjem I.P.-a. Nije od velikog značaja činjenica da sam I.P. nije saslušan u svojstvu svjedoka u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva jer nije bilo sumnje da je bio zainteresiran za podnositeljev predmet i da je bio u kontaktu s nekim od svjedoka saslušanih tijekom postupka (vidi stavak 71. ove presude).
  8. S obzirom na gore navedeno, Sud utvrđuje da narav osporenih izjava i kontekst u kojem su iznesene pokazuju da su imale dovoljno relevantan utjecaj na obranu podnositelja zahtjeva i stoga su zaslužile povećanu razinu zaštite na temelju Konvencije, u skladu s relevantnim kriterijima utvrđenim u praksi Suda (vidi stavak 65. ove presude).

(δ)  Posljedice za I.P.-a i činjenična osnova izjava

  1. Sud je prethodno već utvrdio da su navodi podnositelja zahtjeva protiv I.P.-a u biti predstavljali navode o utjecaju na svjedoke (vidi stavke 61. - 62. ove presude). Međutim, nema naznaka da su domaće vlasti pokrenule ili ikad razmatrale hoće li pokrenuti kaznenu istragu ili postupak protiv I.P.-a u tom pogledu, iako su u domaćem sustavu propisana kaznena djela koja se odnose na lažno prijavljivanje kaznenog djela i sprječavanje dokazivanja (vidi stavak 33. ove presude). Štoviše, čak i ako se prihvati – kako je utvrdio Općinski sud – da je I.P. potražio liječničku pomoć u vezi s uznemirenošću uzrokovanom izjavama podnositelja zahtjeva, nema uvjerljivih dokaza da je pretrpio ili da je mogao objektivno pretrpjeti bilo kakve duboke ili dugotrajne zdravstvene ili druge posljedice.
  2. U postupku zbog klevete domaći sudovi pristupili su navodima podnositelja zahtjeva protiv I.P.-a kao izjavama o činjenicama te su utvrdili da te izjave nemaju dostatnu činjeničnu osnovu pa stoga predstavljaju neopravdan i nepotkrijepljen napad protiv I.P.-a (vidi stavak 24. ove presude).
  3. Sud se slaže sa zaključkom domaćih sudova da su izjave podnositelja zahtjeva u odnosu na I.P.-a predstavljale činjenične navode. Međutim, napominje da domaći sudovi nisu dovoljno cijenili činjenicu da je podnositelj zahtjeva vidio da je I.P. prisustvovao raspravama u njegovu predmetu te da je sam I.P. priznao da se susreo s nekima od svjedoka u podnositeljevom predmetu, osobito s I.T.-om, koji je saslušan kao svjedok optužbe u predmetu podnositelja zahtjeva, i S.K., koja je podnijela kaznenu prijavu protiv podnositelja zahtjeva zbog optužbi za ratne zločine (vidi stavke 9., 18. i 20. ove presude). Štoviše, domaći sudovi nisu uzeli u obzir istaknute aktivnosti I. P.-a na tom području i njegovo sudjelovanje u televizijskoj emisiji „Istraga“, iako nije izravno sudjelovao u emisiji koja se odnosila na podnositelja zahtjeva.
  4. Stoga se, uzimajući u obzir gore navedena utvrđenja, ne može reći da osporene izjave nisu imale nikakvu činjeničnu osnovu za podnositeljeve argumente koji su se odnosili na sudjelovanje I.P.-a u njegovu predmetu. Uzimajući u obzir kontekst u kojem su te izjave dane – kao argumenti obrane tijekom kaznenog postupka – Sud utvrđuje da, iako su te izjave bile pretjerane, nisu predstavljale zlonamjerne optužbe protiv I.P.-a. Konačno, Sud mora ocijeniti izjave podnositelja zahtjeva u svjetlu objektivno ograničenih posljedica prouzročenih za I.P.-a, posebice imajući u vidu činjenicu da domaće vlasti nikada nisu provele istragu u odnosu na I.P.-a zbog kaznenog djela sprječavanja dokazivanja.

(ε)  Ozbiljnost izrečene sankcije

  1. Kada je riječ o naravi i ozbiljnosti izrečene sankcije, Sud napominje da je, iako je podnositelju zahtjeva naloženo da plati najmanju moguću novčanu kaznu prema mjerodavnom domaćem pravu, ta sankcija ipak predstavljala kaznenu osudu. Kako je već navedeno, obično je potrebno suzdržati se od pribjegavanja kaznenom postupku u pitanjima koja se odnose na slobodu izražavanja obrane u sudnici u kontekstu kaznenog postupka. Doista, ograničenje slobode izražavanja – čak i u vidu blaže kaznene sankcije – samo se u iznimnim okolnostima može prihvatiti kao nužno u demokratskom društvu (vidi stavak 54. ove presude).

(ζ)  Zaključak

  1. U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud ne smatra da su domaći sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između podnositeljeve slobode izražavanja kako se podrazumijeva u kontekstu njegova prava na obranu s jedne strane i interesa I.P.-a za zaštitu njegova ugleda s druge strane. Domaće vlasti nisu uzele u obzir pojačanu razinu zaštite koju zaslužuju izjave okrivljenika kao dio njegove obrane tijekom kaznenog postupka. S tim u vezi, Sud ponavlja da bi okrivljenici u kaznenom postupku trebali moći slobodno govoriti o pitanjima povezanima s njihovim suđenjem, a da ne budu sputani zbog prijetnje od postupka zbog klevete sve dok namjerno ne izazovu lažnu sumnju u kažnjivo ponašanje sudionika u postupku ili treće osobe (vidi stavke 66. i 77. ove presude, i gore citirani predmet Brandstetter, stavak 52.).
  2. Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Pozivajući se na članak 6. stavak 1. Konvencije, podnositelj zahtjeva prigovorio je da Županijski sud nije bio nepristran u postupku zbog klevete zbog sudjelovanja sutkinje S.M. u žalbenom vijeću koje je potvrdilo njegovu osudu za klevetu. Prema njegovu mišljenju, s obzirom na njezino prethodno sudjelovanje u predmetu protiv njega zbog ratnih zločina i činjenicu da je zatražio da bude saslušana u postupku zbog klevete, sutkinja S.M. trebala se izuzeti iz postupka zbog klevete.
  2. Člankom 6. stavkom 1. propisano je, u mjerodavnom dijelu:

“ u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično … ispita njegov slučaj.”

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju. Istaknula je da je odvjetnik podnositelja zahtjeva bio prisutan na raspravi pred žalbenim vijećem u kojem je zasjedala sutkinja S.M. Međutim, iako je bio izričito upitan ima li ikakvih prigovora na sastav žalbenog vijeća, odvjetnik nije podnio nikakav prigovor zbog sudjelovanja sutkinje S.M. u predmetu. Istovremeno, prema mišljenju Vlade, nije postojao nikakav razlog prema domaćem pravu za izuzeće sutkinje S.M. proprio motu iz sudjelovanja u postupku zbog klevete. Štoviše, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pravilno iznio svoj prigovor zbog nedostatka nepristranosti Županijskog suda u svojoj ustavnoj tužbi. U svakom slučaju, prema mišljenju Vlade, nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u vezi s nepristranošću Županijskog suda.
  2. Sud smatra da nije potrebno odgovoriti na sve prigovore Vlade s obzirom na to da je ovaj prigovor u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga.
  3. Sud napominje da je u predmetima Zahirović protiv Hrvatske (br. 58590/11, stavci 35. - 36., 25. travnja 2013.) i Smailagić protiv Hrvatske ((odl.), br. 77707/13, stavak 32., 7. studenog 2015.) presudio da, kad domaće pravo nudi mogućnost za uklanjanje uzroka zabrinutosti glede nepristranosti suda ili suca, od podnositelja koji uistinu vjeruje da postoje takve dokazive okolnosti očekuje se (a u smislu nacionalnog prava i zahtijeva) da im prvom prilikom prigovori. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da ispitaju podnositeljeve prigovore u relevantno vrijeme i pobrinu se da njegova prava budu poštovana. Sud je stoga naglasio da bi propust podnositelja zahtjeva da to učini, onemogućio Sud da zaključi da je navodni postupovni nedostatak kojemu se prigovara, predstavljao miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje, zbog čega bi njegovi prigovori stoga bili nedopušteni kao očigledno neosnovani (vidi i Sigurður Einarsson i drugi protiv Islanda, br. 39757/15, stavci 48. - 49., 4. lipnja 2019.).
  4. U ovom predmetu, Sud napominje da su, slično opažanjima u navedenoj sudskoj praksi, podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik bili itekako svjesni sudjelovanja sutkinje S.M. u kaznenom postupku protiv njega zbog optužbi za ratne zločine. Međutim, odvjetnik podnositelja zahtjeva, koji je prisustvovao žalbenom ročištu u postupku zbog klevete, nije podnio pritužbu ni prigovor na sastav vijeća, iako mu je izričito postavljeno pitanje ima li takav prigovor (vidi stavak 26. ove presude).
  5. Istovremeno, s obzirom na to da sutkinja S.M. nikada nije pozvana ni saslušana kao svjedokinja u postupku zbog klevete, prema mjerodavnom domaćem zakonu, nije bilo razloga za njezino automatsko isključenje iz predmeta (vidi stavak 34. ove presude, članak 36. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku). Umjesto toga, na podnositelju zahtjeva bilo je da iznese argumentirane razloge u pogledu navodnog nedostatka nepristranosti tražeći njezin otklon iz predmeta (vidi stavak 34. ove presude, članak 36. stavak 2. i članak 38. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku). To je osobito točno s obzirom na to da je, kao što je već napomenuto, njegov odvjetnik imao priliku tijekom žalbenog ročišta zatražiti njezin otklon (vidi stavke 26. i 89. ove presude).
  6. Štoviše, kao što je Sud ranije presudio, prethodno sudjelovanje suca u odvojenom kaznenom postupku samo po sebi nije dovoljno da dovede do zaključka o nedostatku nepristranosti dotičnog suca ili suda (vidi, primjerice, Alexandru Marian Iancu protiv Rumunjske, br. 60858/15, stavci 66. - 74., 4. veljače 2020. (nije konačna)). U takvim okolnostima, pri utvrđivanju je li ispunjena pretpostavka nepristranosti suda na temelju članka 6. stavka 1. treba, kao mjerodavan čimbenik, uzeti u obzir postojanje nacionalnog postupka kojim se osigurava nepristranost, i to pravila koja uređuju izuzeće sudaca (vidi gore citirani predmet Smailagić, stavak 35.).
  7. Prema tome, s obzirom na to da odvjetnik podnositelja zahtjeva nije iskoristio priliku za uklanjanje uzroka navodne zabrinutosti zbog nedostatka nepristranosti sutkinje S.M. u relevantno vrijeme tijekom žalbenog ročišta, a pritom nije pružio nikakav relevantan razlog za taj propust, ne može se smatrati da postoje objektivni i legitimni razlozi za sumnju u nepristranost žalbenog suda. Sud stoga ne može zaključiti da okolnosti kojima se prigovara ukazuju na bilo kakvu povredu prava podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje (vidi gore citirani predmet Zahirović, stavak 36.; gore citirani predmet Smailagić, stavak 36.; i gore citirani predmet Sigurður Einarsson i drugi, stavci 48. - 49.).
  8. U tim okolnostima, Sud utvrđuje da je prigovor podnositelja zahtjeva očigledno neosnovan i mora se odbaciti sukladno članku 35. stavku 3. točki (a) i stavku 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

“ Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 2.281,00 euro (EUR) na ime naknade imovinske štete u vezi s troškovima i izdacima postupka koje je bio dužan platiti nakon osude za klevetu i 20.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Sud smatra da postoji dostatna uzročno-posljedična veza između navodne imovinske štete za koju se potražuje naknada i povrede utvrđene na temelju članka 10. Konvencije. Stoga je prikladno, s naslova naknade imovinske štete, odrediti naknadu iznosa koje je podnositelj zahtjeva bio dužan platiti nakon svoje osude za klevetu, u ukupnom iznosu koji potražuje podnositelj zahtjeva.
  4. S druge strane, s obzirom na posebne okolnosti predmeta i narav izjava koje je iznio podnositelj zahtjeva, Sud smatra primjerenim ne dodijeliti naknadu neimovinske štete. Sud smatra da utvrđivanje povrede članka 10. Konvencije samo po sebi predstavlja pravednu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 833,00 eura za nastale troškove i izdatke za pravno zastupanje pred Sudom.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala nepotkrijepljenim.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. U ovom slučaju podnositelj zahtjeva nije dostavio specifikaciju troškova koje potražuje, ni bilo kakve relevantne popratne dokumente. Štoviše, nije dostavio dokumente koji pokazuju da je platio ili da ima zakonsku obvezu platiti troškove i izdatke za svoje pravno zastupanje pred Sudom. Iz toga proizlazi da se taj zahtjev mora odbaciti (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], br. 2508/13, stavak 372., 28. studenog 2017.).

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor na temelju članka 10. Konvencije u vezi s osudom podnositelja zahtjeva za klevetu dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;

  3. Presuđuje da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja pravednu naknadu za bilo kakvu neimovinsku štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva;

  4. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, iznos od 2.281,00 EUR (dvije tisuće dvjesto osamdeset i jedan euro), uvećano za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati, na ime naknade imovinske štete, koji je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 25. lipnja 2020. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Abel Campos Krzysztof Wojtyczek
  Tajnik Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje suglasno mišljenje suca Pastora Vilanove.

K.W.O.

A.C.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA PASTORA VILANOVE

(Prijevod)

1. U ovom predmetu, Sud je utvrdio povredu članka 10. Konvencije. U potpunosti se slažem s tim zaključkom.

2. Predmet se odnosi na kaznenu osudu podnositelja zahtjeva za klevetu protiv I.P.-a. Uvredljive izjave u odnosu na potonjeg iznesene su tijekom ranijeg kaznenog postupka u kojem je podnositelj zahtjeva bio optužen za ratne zločine. I.P. nije sudjelovao u tom postupku, čak ni kao svjedok ili žrtva, već je samo prisustvovao nekim raspravama kao član javnosti.

3. Dvojim u pogledu pristupa koji je većina usvojila kako bi opravdala cilj miješanja domaćih sudova u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja. U stavku 47. presude suprotstavljena su dva zasebna cilja kako bi se opravdalo miješanje. S jedne strane, to je zaštita ugleda ili prava drugih. O tome nemam što reći jer je osuda za klevetu doista namijenjena upravo zaštiti dobrog ugleda druge osobe. S druge strane, većina, na vlastitu inicijativu, dodaje drugi cilj, a to je očuvanje autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Moje konceptualne poteškoće usmjerene su na taj drugi aspekt.

4. Prema praksi našeg Suda, izraz „autoritet sudbene vlasti“ uključuje predodžbu da su sudovi odgovarajući forum za rješavanje pravnih sporova (vidi Worm protiv Austrije, 29. kolovoza 1997., stavak 40., Izvješća o presudama i odlukama 1997-V). Odredba koja se odnosi na to jamstvo osmišljena je prvenstveno radi zaštite sudbene vlasti od iznimno štetnih napada koji su u biti neosnovani (vidi Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 128., ECHR 2015), ali i radi zaštite prava stranaka u parničnom postupku (vidi Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 26. studenog 1991., stavak 56., Serija A br. 216).

5. Većina smatra da su autoritet i nepristranost sudbene vlasti ovdje dovedeni u pitanje zbog naravi primjedbi koje je podnositelj zahtjeva iznio tijekom prvog kaznenog postupka, a koje su navodno narušile povjerenje (javnosti) u hrvatski kaznenopravni sustav. Većina se poziva na presudu Općinskog suda od 21. ožujka 2012. godine (vidi stavak 24. presude), ali nažalost ne navodi nikakav konkretan odlomak. Presuda stoga donekle gubi na jasnoći. Međutim, pravo je pitanje ovdje sasvim drugačije. Zapravo, u ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije bio osuđen zbog kritiziranja hrvatskog pravosudnog sustava ili utjecaja na suca. Ne, proglašen je krivim za kazneno djelo klevete u odnosu na ratnog veterana (vidi stavak 10. presude) I.P.-a, koji nije imao nikakve veze s pravosudnim sustavom. Točno je da je, prema ocjeni Općinskog suda, podnositelj zahtjeva I.P.-u pripisivao neograničene ovlasti za ishođenje osude protiv njega. Ipak, treba imati na umu da se osuda podnositelja zahtjeva temeljila isključivo na njegovim klevetničkim izjavama koje su se odnosile na I.P.-a, a ne na bilo kakvim primjedbama kojima bi napadao pravosudni sustav ili pojedinog suca.

Štoviše, ništa ne ukazuje na to da se I.P. ikada suočio s bilo kakvom tužbom zbog navodnog vršenja utjecaja na svjedoke optužbe u kontekstu suđenja podnositelju zahtjeva za ratne zločine (vidi stavak 77. presude). Da je to bio slučaj, složio bih se da bi se njegov kazneni progon ili osuda mogli opravdati na temelju, među ostalim, zaštite autoriteta sudbene vlasti, a koja se odnosi na sve „osobe uključene u pravosudni sustav“ (vidi The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), 26. travnja 1979., stavak 56., Serija A br. 30).

6.  Slažem se da se ovaj predmet odnosi na slobodu izražavanja optuženika u kontekstu njegova kaznenog suđenja, a posebice u njegovoj obrani slučaja. Slijedom toga, može se otvoriti pitanje prava na pošteno suđenje (vidi stavak 64. presude). Ipak, predmetni se stavak nalazi u odjeljku o povredi članka 10. To ne opravdava ono što, prema mojem skromnom mišljenju, predstavlja upitno uvođenje nepovezanih elemenata s ciljem daljnjeg opravdanja miješanja. Sloboda izražavanja općenito je primjenjiva i ne prestaje pred vratima sudnice.

 

© 2020 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MILJEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 68317/13)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Conviction for defamation on account of statements made in the context of defence in another set of criminal proceedings and accusing a third party of witness tampering • Margin of appreciation afforded to State narrower when Art 10 is read in light of an accuseds right to a fair trial • Right of an accused to speak freely without the fear of being sued for defamation whenever his or her speech concerned arguments made in connection with defence • An accuseds statements protected in so far as not amounting to irrelevant or gratuitous attacks and malicious accusations against a participant in the proceedings or any third party • Solid factual basis required for statements with severe consequences for persons concerned • Applicants statements having a sufficiently relevant bearing on his defence and thus deserving a heightened level of protection • Impugned statements targeting a well-known public figure required to display a wider level of tolerance to acceptable criticism • Impugned statements supported by some factual basis, having limited consequences and not amounting to malicious accusations • Domestic courts failure to strike a fair balance between the competing interests at stake

STRASBOURG

25 June 2020

FINAL

25/09/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Miljević v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Aleš Pejchal,
Pere Pastor Vilanova,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, judges,
and Abel CamposSection Registrar,

Having deliberated in private on 27 May 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 68317/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Rade Miljević (“the applicant”), on 24 October 2013.

2.  The applicant was represented by Mr Z. Kostanjšek, a lawyer practising in SisakThe Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, MŠStažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that his criminal conviction for defamation for statements he had made concerning a third party in the context of his defence in another set of criminal proceedings had been contrary to Article 10 of the Convention. He also alleged that the appeal court in the defamation proceedings had lacked impartiality, contrary to Article 6 § 1 of the Convention.

4.  On 8 September 2015 notice of the above complaints was given to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1944 and lives in Glina.

A.  Background to the case

6.  On 4 September 2006 the applicant was indicted in the Sisak County Court (Županijski sud u Sisku – “the County Court”) on charges of war crimes against the civilian population. It was alleged in the indictment that in 1991 he had participated in the killing of four detained civilians who had been taken from Glina Prison and executed.

7.  Judge S.M. assumed control of the case as the president of the trial panel. During the proceedings, the applicant instructed several lawyers to represent him, including Z.K.

8.  The events related to Glina Prison were of great public interest. A television show called Istraga (Investigationbroadcast on a private television channel with national coverageNova TV, was dedicated to the incident in Glina Prison.

9.  During the criminal proceedings against the applicant a number of witnesses for the prosecution and the defence were heard. In his statement a prosecution witness, I.T., stated that he had come forward with his allegations against the applicant because he had been detained in Glina Prison and he wanted to provide evidence to the prosecuting authorities about what he had experienced in detention. He explained that he had been advised by another witness in the proceedings, P.Š., to get in touch with a certain I.P. However, he had been unable to get in touch with I.P. Later, he had been contacted by a journalist from Istraga and he had taken part in the television show about the killing of the four civilians, the event in relation to which the applicant had been charged. Later on, he had made contact with the prosecuting authorities and volunteered to testify in the proceedings against the applicant.

10.  I.P. is a colonel in the Croatian army and a disabled war veteran who was very active in collecting evidence and otherwise promoting the discovery of crimes committed against Croats during the war in Croatia. He also advised the editors of Istraga as they prepared several shows related to different events of the war in Croatia.

11.  In his closing arguments at a hearing held on 16 December 2008 the applicant alleged, amongst other things, that the criminal prosecution against him had been politically motivated and instigated by I.P., who had contacted prosecution witnesses directly and exerted pressure on them, instructing them on how to testify. The applicant also alleged that I.P. had instigated a virulent media campaign aimed at portraying him (the applicant) as a criminal and led a criminal enterprise against him.

12.  The applicants closing arguments were reported by several media outlets.

13.  On 17 December 2008 the applicant was convicted as charged and sentenced to twelve years imprisonment. However, on 9 June 2009 that judgment was quashed by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). The case was remitted to a different panel of the County Court for further examination, not including Judge S.M. (see paragraph 7 above).

14.  On 22 November 2012 a trial panel of the County Court acquitted the applicant of the charges. It found that it had been proved that the applicant had taken the four detained civilians from Glina Prison and surrendered them to an armed group of “military policemen” who had later executed them. However, it had not been proved that the applicant had been involved in the plan to execute the civilians, or that he had known that they would be executed.

15.  On 21 January 2014 the Supreme Court confirmed the applicants acquittal.

B.  Defamation proceedings

16.  On 5 January 2009 I.P. instituted a private criminal prosecution against the applicant in the Sisak Municipal Court (Općinski sud u Sisku – “the Municipal Court”) on charges of defamation, an offence under Article 200 of the Criminal Code, in connection with the statements that the applicant had made in his closing arguments in the criminal proceedings on charges of war crimes on 16 December 2008 (see paragraph 11 above). In the defamation proceedings, the applicant was represented by Z.K., the same lawyer who had represented him in the criminal proceedings on charges of war crimes (see paragraph 7 above).

17.  In his defence, the applicant argued that he had given the impugned statement while reading from a pre-prepared script of his closing statement, and that the president of the trial panel had then summarised his statement for the record. He also explained that he had submitted his written script to the file and that it had formed part of his closing statement. He denied using some colloquial expressions set out in the indictment – saying that I.P. had “instigated” the politically motivated prosecution (rodonačelnik) and that he had led a criminal enterprise against him (ujdurmu). Moreover, the applicant submitted that he had never referred to a “criminal enterprise” in his closing statement.

18.  However, the applicant accepted that he had stated that I.P. had exerted influence as regards the witnesses and the lodging of a criminal complaint against him. He explained that the oral evidence given by I.T. during the criminal proceedings had made him believe thisas had I.T.s appearance on the TV show Istraga (see paragraph 9 above). Moreover, in his view, some of the witnesses had changed their minds during the proceedings. He had also seen I.P. making contact with witnesses in the court corridor before the hearings, and had seen him showing his (the applicants) photographs to witnesses. According to the applicant, I.P. had communicated in particular with one of the victims relatives, S.K., who had lodged a criminal complaint against him (the applicant). The media, and particularly the TV show Istraga, had not been objective in reporting on the case.

19.  During the defamation proceedings, I.P. explained that he had not attended the hearing on 16 December 2008, but had read what the applicant had said about him in the media and on the Internet. This had disturbed him a great deal, as the comments had attracted widespread media attention, so he had even sought medical help. He also stated that he had had some problems in other countries because of what the applicant had said about him.

20.  I.P. denied exerting any influence on the witnesses in the criminal proceedings against the applicant. He explained that he had been very active in promoting the truth about what had happened during the war, and that when some of the witnesses of war crimes contacted him he advised them to get in touch with the police or the relevant State Attorneys Office. He had attended several war crimes hearings, including those in the applicants case. However, he had never exerted pressure on any witnesses or shown the applicants photographs to witnesses. With regard to S.K. in particular, I.P. explained that he had not influenced her in relation to her lodging a criminal complaint, and that he had met her only when the proceedings against the applicant had already started.

21.  I.P. confirmed that as part of his activities related to the war he had assisted in the preparation of several television shows. However, none of the shows on which he had worked had ever mentioned the applicant. He also denied any involvement in the television show Istraga, which had specifically dealt with the applicants case. In this connection, I.P. also explained that the television show at issue had been prepared after the criminal proceedings against the applicant had already started, so that the show had had no influence as regards the criminal case against the applicant being opened. With regard to his contact with I.T., a witness, I.P. stated that he had met him after the proceedings against the applicant had already started. I.P. explained that he had been contacted by some people from Nova TV who had said that I.T. had contacted their correspondent in Split. I.P. had asked them to advise I.T. to contact the police and the State Attorneys Office. Later on, when I.T. had come to give his evidence in the Sisak State AttorneyOffice, I.P. had met him in order to show him where that office was located.

22.  The Municipal Court further heard a number of witnesses and obtained copies of the relevant records from the County Court. At a hearing on 22 February 2011 the applicant requested that Judge S.M., who had presided over the trial panel in the first set of criminal proceedings against him, be questioned as a witness as regards the manner in which the record of the hearing had been prepared and whether she had been contacted by I.P. during the proceedings. However, the Municipal Court did not hear oral evidence from Judge S.M.

23.  On 21 March 2012 the Municipal Court found the applicant guilty of defamation and fined him the equivalent of ten daily wages, an amount totalling 1,000 Croatian kunas (HRK – approximately 130 Euros (EUR)). It also specified that failure to pay the fine within four months of the judgment becoming final could result in the fine being replaced with community service. The applicant was also ordered to pay HRK 1,070 (approximately EUR 140) for the court fees and HRK 16,337.50 (approximately EUR 2,150) for I.P.costs and expenses in respect of his legal representation.

24.  The relevant parts of the judgment read as follows:

The conclusion [as to the applicants responsibility for defamation] is based on the witness statements of I.P., J.F., M.P., Ž.G., V.R., I.T., S.K. and P.Š., as well as on the material evidence in the file, namely the County Courts records from the hearings in the criminal case against [the applicant], in particular the record of 16 December 2008, [the applicants] written defence of 16 December 2008, the newspaper and Internet articles concerning the hearing of 16 December 2008, and the [medical records] for I.P.

This court accepts the oral evidence given by I.P. as credible and objective because it is consistent with other evidence adduced during the proceedings. I.P.s statement was corroborated by the statements of the witnesses Ž.G., J.F., S.K. and P.Š. and by other material evidence. His statement is, on the whole, confirmed by the witness I.T. ... This court [also] finds that [despite the fact that there are some discrepancies in the details as to how I.T. and I.P. actually met,] there are no grounds to cast doubt on the credibility of their evidence, since I.P. and I.T. confirmed that they had met on the day when I.T. had come to Sisak to give his statement to the State Attorney. Given that I.T.s evidence is otherwise consistent with other evidence in the file, this court accepted it as credible and convincing. ...

This court accepts the evidence given by the witnesses Ž.G., J.F. and M.P. [journalists who attended the hearing on 16 December 2008], as it finds their evidence convincing and credible... The court has no doubt that they reliably and objectively reported in the newspapers and on the Internet on what they had seen, heard and recorded at the hearing ...

...

There is no reason for the court not to accept the evidence given by S.K., who clearly and convincingly explained how [she had met I.P. only after the proceedings against the applicant had already started, and after she had given evidence as a witness in the proceedings...

In view of the above, the court has no doubt that at the hearing on 16 December 2008 before the Sisak County Court, in the criminal proceedings [on charges of war crimes], the accused made the impugned statement and thus defamed the claimant.

...

It appears from an analysis of the witness statements obtained during the proceedings, and the Sisak County Courts trial record of 16 December 2008, that the hearing at issue lasted for a long time, that all other participants in the proceedings spoke before the accused did, and that the accused gave an oral statement, essentially reading from a prepared script. It also appears that on that occasion there were many verbal disputes between the accused and the president of the trial panel, and that after the accused had given his statement, the president of the panel summarised it for the record. The record of 16 December 2008 shows that the accused stated, amongst other things[this] is a politically motivated process instigated [rodonačelnik] by I.P., who contacted prosecution witnesses directly and exerted pressure on them, instructing them on how to testify in these criminal proceedings, and also instigated a virulent media campaign aimed at portraying me as a criminalAs regards this text, the accused only contests that he used the word rodonačelnik ... However, ... this court has no doubt that [the president of the trial panel] correctly summarised the accuseds statement for the record, [somethingwhich has been confirmed by [the journalist present at the hearing]. ...

... As to the use of the word ujdurmathe court points out that the witnesses J.F. and M.P., journalists, categorically stated that the accused had used that word to refer to the claimant ... Moreover, the witness Ž.G., [another journalist], stated that on that occasion the accused had said that Croatian war veterans were a criminal organisation. [Ž.G.] explained how he had reported in his newspapers that the accused [had] mentioned the name of I.P., ... stating that he had organised [the case against him]. This court therefore does not accept that the accused did not utter the impugned words in reference to the claimant, particularly since on page eight of his written closing statement he wrote, amongst other thingshonourable court, this is the real state of affairs, truth and aim of this politically motivated process directed by the organiser of this criminal enterprise, Mr I.P., together with his criminal group.

However, the accused does not contest that in his closing statement he stated that I.P. had contacted prosecution witnesses directly and exerted pressure [on them], instructing them on how to testify, and had also instigated a virulent media campaign aimed at portraying [him] as a criminal, and had led a criminal enterprise against him. ...

...

It is true that the impugned defamatory statements were made in the context of the accuseds closing arguments at the trial. However, it is obvious that these statements were not aimed at [supporting] the accuseds defence, but rather at debasing the claimant, I.P., in the eyes of the public [by] presenting him as the leader and organiser of a criminal enterprise against [the applicant] and as somebody who had exerted influence on the witnesses in the proceedings to get them to change their minds. All of this aimed to damage [I.P.s] honour and reputation. When making his closing arguments, the accused was supposed to analyse the evidence examined during the proceedings and the arguments of the prosecution and the witness statements, particularly those in his favour, with the aim of establishing his innocence in respect of the disputed crimes. [However], in doing this, he was not supposed to cause damage to others, namely I.P., by knowingly making incorrect, unverified and unsubstantiated claims. The overall context of [the accuseds] closing arguments, including the impugned statements], shows that he made those statements only to cause damage to the claimants honour and reputation, and not to defend himself in lawfully conducted [criminal] proceedings ...

On the basis of the evidence examined during the proceedings, this court finds that the accuseds statements had no objective basis ... [The circumstances in which I.T. participated in the television show Istraga] can in no way justify the [applicants] statement as to [I.Ps] alleged conduct towards him. This court also finds it illogical that [I.P.], who, according to the accused, influenced the witnesses to [get them to] provide false statements, would make contact with those witnesses in the court corridor in front of the accused in order to instruct them on how to give false statements. If he really exerted such an influence on the witnesses, then it would be logical that he would do this somewhere out of the sight of the accused, and that he would avoid communicating with them in front of the courtroom. [I.P.s] denial that he exerted any influence on the witnesses was confirmed by the witnesses themselves when they were heard during these proceedings ... [T]he accuseds defence also shows that he was aware that the criminal complaint against him had been lodged by S.K., so this court finds it illogical that he does not hold her responsible [for his prosecution], but I.P. This also supports the view that the accuseds aim was to defame the claimant, and not to defend his rights and interests in the criminal proceedings. ...

As to the accuseds statement that his misgivings [concerning I.P.s conduct] became more severe when he saw [I.P.] in the court corridor showing photographs of him to witnesses, this court points out that this was denied by [I.P.] and the witness I.T. It is not logical that [I.P.], who attended only a few hearings [in the proceedings against the applicant], would show photographs [of himto the witnesses, since those witnesses could easily have seen him in the court corridor ... and in the courtroom.

It appears from the records of the County Courts proceedings and the witness statements of D.R. and T.Š. that the accused had three defence lawyers in the proceedings. Thus, before making his closing statement, and despite the fact that he was in pre-trial detention, he had an opportunity to verify through [his lawyers] whether what he was stating against [I.P.] was correct. However, the accused did not do that. Instead, he knowingly made the incorrect defamatory allegations against [I.P.] with the aim of damaging his honour and reputation. If the accused had wanted to act in good faith when giving his closing statement, he could have made [the statement] by analysing the course of the proceedings without making the impugned defamatory claims against I.P.

The above makes it clear that part of the accuseds closing statement, instead of aiming to demonstrate his innocence, represented a gratuitous and, for his defence, ineffective expression of unsubstantiated and defamatory statements concerning [I.P.], [a person] whom, for reasons known only to him, the accused sees as responsible for the criminal proceedings against him ... [H]e attributes to [I.P.] very negative and decisive importance for everything that has happened to him in the proceedings. It is clear that presenting someone in this light seriously damages that persons honour and reputation. Indeed, there is nothing positive or good in being [portrayed] as a leader of a criminal enterprise or someone who influences witnesses [to get them] to provide false evidence or submit false criminal complaints and the like. It therefore cannot be accepted that these statements were made in the heat of the moment during closing arguments. In the courts view, these statements were solely aimed at damaging [I.P.s] honour and reputation by attributing to him unlimited and unlawful powers to influence criminal proceedings against the accused. This is unacceptable, as [the applicant] thus undermined the entire legal system of the Republic of Croatia, which has jurisdiction over the prosecution of criminal offences and the lawful conduct of criminal proceedings against the perpetrators of those offences.

In view of the above, this court has established beyond any doubt that the impugned statements concerning the claimant [I.P.] were false and capable of damaging his honour and reputation. He is a retired coronel in the Croatian army who, after the statements were reported in the media, felt so seriously affected that he even sought medical help. Moreover, those statements have attracted significant public attention.”

25.  The applicant challenged that judgment before the County Court, which acted as a court of appeal in the matter. He argued that the first-instance court had failed to appreciate all the circumstances of the case, especially those that had legitimately led him to conclude that I.P. had led a campaign against him, in particular by influencing the witnesses. The applicant further contended that the first-instance court had not taken into account that his statements had been made in the context of his closing arguments in the criminal proceedings against him on charges of war crimes, and that some of the statements had been distorted in the course of the media reporting the events and Judge S.M. drafting the trial record.

26.  On 31 January 2013 an appeal hearing was held before the County Court, sitting as a panel of three judges, including Judge S.M. The applicants lawyer Z.K. was present at the hearing. When explicitly asked whether he had any objection to the composition of the appeal panel, the lawyer Z.K. answered that he had no objection.

27.  Following the hearing, the County Court dismissed the applicants appeal and upheld his criminal conviction, endorsing the reasoning of the Municipal Court. It also remitted the case to the Municipal Court for a reassessment of the costs and expenses of the proceedings, on the grounds that the first-instance judgment had lacked the relevant reasoning in this regard.

28.  On 13 May 2013 the Municipal Court found that the applicant was not obliged to pay for the court fees, owing to his limited financial resources. However, it obliged him to pay HRK 16,337.50 (approximately EUR 2,150) for I.P.s legal representation. That decision became final on 12 July 2013.

29.  The applicant was allowed to pay his fine in ten instalments of HRK 100 (approximately EUR 13). On 14 September 2015 the applicant informed the Municipal Court that he had paid all ten instalments.

30.  In the meantime, the applicant had challenged his conviction for defamation by lodging a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). On 15 May 2013 the Constitutional Court declared the applicants constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded, endorsing the reasoning of the lower courts.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

31.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/1990, with further amendments) read as follows:

Article 16

“(1)  Rights and freedoms may be restricted only by law in order to protect the rights and freedoms of others, the legal order, public morals or health.

(2)  Every restriction of rights and freedoms should be proportional to the nature of the necessity for the restriction in each individual case.”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private ... life ...”

Article 38

“(1)  Freedom of thought and expression shall be guaranteed.

(2)  Freedom of expression shall include in particular freedom of the press and other media, freedom of speech and public expression, and free establishment of all media institutions.

32.  The relevant part of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments) provides:

Defamation

Article 200

(1)  Whoever asserts or disseminates a falsehood about another person which can damage [that persons] honour or reputation shall be punished by a fine [of ten] to one hundred and fifty daily wages.

(2)  Whoever, through the press, radio, television, in front of a number of persons, at a public assembly, or in another way in which the defamation becomes accessible to a large number of persons, asserts or disseminates a falsehood about another person which can damage [that persons] honour or reputationshall be punished by a fine.

(3)  If the defendant proves the truth of his or her allegation or the existence of reasonable grounds to believe in the veracity of what he or she has expressed or disseminated, he or she shall not be punished for defamation, but may be punished for insult or for reproaching someone for a criminal offence.

Reasons for finding that offences against honour and reputation are not unlawful

Article 203

There shall be no criminal offence in the event of ... the defamatory content referred to in paragraphs 1 and 2 of Article 200 being expressed and made accessible to other persons in ... the defence of a right or in the protection of justifiable interests if, from the manner of expression and other circumstances, it clearly follows that such conduct was not aimed at damaging thhonour or reputation of another.”

33.  Article 302 of the Criminal Code proscribed false reporting of a criminal offence, punishable by a fine or maximum three years imprisonment. Article 304 of the Criminal Code proscribed witness tampering as an offence against the proper functioning of the judiciary punishable by six months to five years imprisonment.

34.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments) concerning the disqualification of judges from proceedings which were applicable at the time are set out in the case of Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, § 25, 25 April 2013. According to Article 4 of the applicable Code of Criminal Procedure, the accused was allowed to remain silent and not to answer any questions.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

35.  On 4 October 2007 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe adopted Resolution 1577 (2007) entitled “Towards decriminalisation of defamation”. Its relevant passages read as follows:

“6.  Anti-defamation laws pursue the legitimate aim of protecting the reputation and rights of others. The Assembly nonetheless urges member states to apply these laws with the utmost restraint since they can seriously infringe freedom of expression. For this reason, the Assembly insists that there be procedural safeguards enabling anyone charged with defamation to substantiate their statements in order to absolve themselves of possible criminal responsibility.

7.  In addition, statements or allegations which are made in the public interest, even if they prove to be inaccurate, should not be punishable provided that they were made without knowledge of their inaccuracy, without intention to cause harm, and their truthfulness was checked with proper diligence.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

36.  The applicant complained that his criminal conviction for defamation of I.P. had been unjustified and unfair. He relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A.  Admissibility

37.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties arguments

(a)  The applicant

38.  The applicant argued that he had had reasonable grounds to believe that someone had been instructing witnesses on how to testify in the criminal proceedings against him on charges of war crimes. In his view, some of the witnesses had changed their minds, and after his lawyer had pointed out the inconsistencies in their evidence he had received a threatening letter. In this context, the applicant also pointed out that a police record from an identification parade had not faithfully represented what the witnesses had observed and stated. During the proceedings, the witness I.T., who had participated in the television show Istraga concerning the killings in Glina Prison, had clearly stated that he had been instructed to get in touch with I.P. At that time, the television show Istraga had been very popular, and I.P. had assisted in preparing the show by producing scripts for the reconstruction of various events which had taken place during the war. I.P. was a well-known person and activist as regards matters concerning war crimes committed during the war. He had often attended the hearings in the applicants case, and had also testified as a witness in some other war crime cases.

39.  According to the applicant, these were the circumstances that he had wanted to bring to the attention of the trial court in his closing statement. He pointed out that in the criminal proceedings on charges of war crimes he had been in pre-trial detention and had faced serious charges and possibly heavy penalty. Thus, he had had a legitimate reason to defend himself. His intention had not been to defame I.P., but he had had justified concerns over I.P.s involvement in his case. Moreover, although throughout the proceedings the media had been very biased against him, he had not known that his words would be reported by the media.

40.  The applicant further submitted that all the circumstances of the alleged defamation had not been properly established in the defamation proceedings. In his view, the domestic courts had failed to strike a fair balance between his legitimate interest in defending himself and I.P.s right to protect his reputation. They had also failed to appreciate the fact that his freedom of speech as an accused in criminal proceedings was important for the exercise of his right to a fair trial. In this connection, the applicant stressed that it was the right of every accused to defend himself as he saw fit. Thus, in his view, the court in the defamation proceedings had had no right to examine and decide whether the statements he had made in his defence were true. The applicant considered that an excessive burden would be placed on the accused in criminal proceedings if they rathe risk of being prosecuted for defamation. In his view, the right of an accused to defend himself freely outweighed the right of any other individual to protect his reputation. Lastly, the applicant argued that when assessing the severity of the sanction imposed on him, the large amount of I.P.legal fees which he had been obliged to pay had to be taken into account.

(b)  The Government

41.  The Government did not contest that the applicants criminal conviction for defamation had amounted to an interference with his freedom of expression. However, in the Government view, that interference had been lawful and justified. In particular, the interference had been based on Article 200 of the Criminal Code, which was sufficiently accessible, foreseeable and certain. The interference had also pursued the legitimate aim of the protection of the rights of others, namely the protection of I.P.s reputation.

42.  As to the proportionality of the interference, the Government stressed that there was no doubt that the applicant had made the impugned defamatory statements. Those statements had been made in a courtroom in front of a number of persons, including journalists, so the applicant must have been aware that those statements would be made available to the public. His allegations had had a severe impact on I.P., who had even sought medical help for the distress he had suffered. In this connection, the Government submitted that it was important to bear I.P.s personal circumstances in mind. He was a retired military officer and a disabled war veteran who had invested himself with regard to discovering crimes committed during the war. Thus, the applicants allegations had had a significant impact on him. As those allegations were essentially statements of fact, there had been nothing wrong in asking the applicant to demonstrate their factual basis. However, in the Governments view, he had failed to show that he had had any objective grounds or justification for his statements. Moreover, the Government did not consider that such an unjustified attack on I.P. involved any legitimate public interest.

43.  The Government further argued that the domestic courts had diligently conducted the proceedings and had properly balanced all the relevant interests at stake, including those related to the applicants right to defend himself in the criminal proceedings and I.P.s right to protection of his reputation. The domestic courts had also paid attention to the overall context in which the applicants statements had been made and had concluded that they had aimed to defame I.P. rather than provide legitimate arguments for the applicants defence. In the Governments view, the manner in which the applicant had made allegations against I.P. could in no way be considered part of his defence. In any event, the fact that he had been defending himself in criminal proceedings could not be interpreted as giving him an absolute right to make defamatory statements against persons completely unrelated to the proceedings in question. Lastly, the Government considered that the sanction imposed on the applicant had been moderate and had not disturbed the balance between his defence rights in the criminal proceedings and I.P.s right to protection of his reputation.

2.  The Courts assessment

(a)  Existence of an interference

44.  The parties agree that the applicants criminal conviction for defamation of I.P. – relating to the statements he had made concerning I.P. in the closing arguments in the criminal proceedings for war crimes against him – constituted an interference with his freedom of expression under the first paragraph of Article 10 of the Convention. According to the Courts case-law, an accuseds statements in criminal proceedings may concern his freedom of expression under Article 10 (see, albeit in a somewhat different context, Zdravko Stanev v. Bulgaria (no. 2), no. 18312/08, § 31, 12 July 2016, concerning defamatory statements made by an accused against the first-instance judge in the context of the subsequent appeal proceedings)However, an issue in this context may also arise from the perspective of an accuseds right to defend himself effectively in proceedings, under Article 6 of the Convention (see paragraphs 54-56 below). Thus, the Courts approach to the examination of a particular case will depend on the circumstances of a case and the nature of the complaint made by the applicant. In the present case, having regard to the fact that the applicant specifically complained about his criminal conviction for defamation of I.P., and that the domestic courts considered the case from the perspective of an attack on I.P.s honour and reputation, the Court will address the applicants conviction for defamation as an interference with his freedom of expression under Article 10 of the Convention, having in mind the implications of his right to defend himself effectively in criminal proceedings.

45.  Such an interference, in order to be permissible under the second paragraph of Article 10, must be “prescribed by law”, pursue one or more legitimate aims, and be “necessary in a democratic society” for the pursuit of such aim or aims.

(b)  Whether the interference was prescribed by law

46.  It is not disputed between the parties that the interference with the applicants right to freedom of expression had a legal basis in the domestic law – Article 200 of the Criminal Code (see paragraph 32 above) – and that the relevant law satisfied the quality of law requirements under the Convention (see, for instance, Karácsony and Others v. Hungary [GC], nos. 42461/13 and 44357/13, §§ 123-125, 17 May 2016). The Court accepts that the interference was prescribed by law.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

47.  In agreement with the position of the domestic courts (see paragraph 24 above)the Government argued that the interference in question had pursued the legitimate aim of “the protection of the reputation or rights of others”. The Court finds no reason to reach a different conclusion on this issue. Further, inotes that the domestic courts also made reference to the fact that the nature of the applicants allegations against I.P. undermined the perception of proper functioning of the criminal justice system in Croatia (see paragraph 24 above). Thus, in so far as relevant for its assessment in the present case, the Court will also have regard to the principles related to the “maintaining the authority and impartiality of the judiciary”, one of the legitimate aims under Article 10 § 2 of the Convention.

(d)  Necessary in a democratic society

(i)  General principles

48.  The Court refers to the general principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression as set out in Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 124, ECHR 2015; Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 48, 29 March 2016; and Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina [GC]no. 17224/11, § 75, 27 June 2017.

49.  Furthermore, it may be reiterated that the right to protection of reputation is a right which is protected by Article 8 of the Convention as part of the right to respect for private life (see, for instance, Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 97, 25 September 2018). The concept of “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition, which covers also the psychological well-being and dignity of a person. In order for Article 8 to come into play, however, an attack on a persons reputation must attain a certain level of seriousness and in a manner causing prejudice to personal enjoyment of the right to respect for private life (see Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, § 83, 7 February 2012; Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 76; and Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 117, 14 January 2020). On the other hand, Article 8 cannot be relied on in order to complain of a loss of reputation which is the foreseeable consequence of ones own actions, such as, for example, the commission of a criminal offence (see Axel Springer, cited above, § 83Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 76; and Denisov, cited above, § 98).

50.  In instances where, in accordance with the criteria set out above, the interests of the “protection of the reputation or rights of others” bring Article 8 into play, the Court may be required to verify whether the domestic authorities struck a fair balance when protecting the two values guaranteed by the Convention, namely, on the one hand, freedom of expression protected by Article 10 and, on the other, the right to respect for private life enshrined in Article 8 (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 77). The general principles applicable to the balancing of these rights were first set out in Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC] (nos. 40660/08 and 60641/08, §§ 104-07, ECHR 2012) and Axel Springer AG (cited above, §§ 85-88), then restated in more detail in Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC] (no. 40454/07, §§ 90-93, ECHR 2015 (extracts)) and more recently summarised in Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others (cited above, § 77).

51.  When it is called upon to adjudicate on a conflict between two rights which enjoy equal protection under the Convention, the Court must weigh up the competing interests. The outcome of the application should not, in principle, vary according to whether it has been lodged with the Court under Article 8 of the Convention by the person who was the subject of the offending statement or under Article 10 of the Convention by the author of the statement in question. Accordingly, the margin of appreciation should in theory be the same in both cases (see Axel Springer AG, cited above, § 87, and Bédatcited above, § 52, with further references).

52.  Furthermore, the Court has consistently held that in matters of public interest there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on freedom of expression (see, amongst many others, Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999IV). Accordingly, a high level of protection of freedom of expression, with the authorities thus having a particularly narrow margin of appreciation, will normally be accorded where the remarks concern a matter of public interest, as is the case, in particular, for remarks on the functioning of the judiciary, even in the context of proceedings that are still pending (see Morice, cited above, § 125). The potential seriousness of certain remarks (see Thoma v. Luxembourg, no. 38432/97, § 57, ECHR 2001-III) does not obviate the right to a high level of protection, given the existence of a matter of public interest (see Bédatcited above, § 49).

53.  However, in this context regard must also be had to the special role of the judiciary in society. As the guarantor of justice, a fundamental value in a law-governed State, it must enjoy public confidence if it is to be successful in carrying out its duties. It may therefore prove necessary to protect such confidence against gravely damaging attacks that are essentially unfounded. The phrase “authority of the judiciary” under Article 10 § 2 of the Convention includes, in particular, the notion that the courts are, and are accepted by the public at large as being, the proper forum for the resolution of legal disputes and for the determination of a persons guilt or innocence on a criminal charge; further, that the public at large have respect for and confidence in the courts capacity to fulfil that function. What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire not only in the accused, as far as criminal proceedings are concerned, but also in the public at large (see Morice, cited above, §§ 128130).

54.  Where pending criminal proceedings are concerned, consideration must also be given to everyones right to a fair hearing as secured under Article 6 of the Convention (seemutatis mutandis, Bédat, cited above, § 51). In this connection, while the right to freedom of expression is not unlimited, equality of arms and fairness more generally militate in favour of a free and even forceful exchange of arguments between the parties (see Nikula v. Finland, no. 31611/96, § 49, ECHR 2002IISaday v. Turkey, no.32458/96, § 34, 30 March 2006; and Zdravko Stanev (No. 2), cited above, § 40). Thus in this context it is only in exceptional circumstances that restriction – even by way of a lenient criminal penalty – of the freedom of expression can be accepted as necessary in a democratic society (see Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 174, ECHR 2005XIII; see also Nikula, cited above, §§ 49 and 55, and Mariapori v. Finland, no. 37751/07, § 62, 6 July 2010).

55.  Nevertheless, the Court has already held that Article 6 of the Convention does not provide for an unlimited right to use any defence arguments, particularly those amounting to defamation. In this connection, the Court opined as follows (see Brandstetter v. Austria, 28 August 1991, § 52, Series A no. 211):

“[T]he Court observes in the first place that Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) does not provide for an unlimited right to use any defence arguments.

Mr Brandstetter claimed in his appeal in the defamation proceedings that, since he had made the impugned statements in the exercise of his rights of defence, they could not constitute punishable defamation. According to the Vienna Court of Appeal, however, the rights of defence could not extend to an accuseds conduct where it amounted to a criminal offence such as, in the present case, that of consciously arousing false suspicions concerning the Inspector...

The Court agrees in principle with this ruling. It would be overstraining the concept of the right of defence of those charged with a criminal offence if it were to be assumed that they could not be prosecuted when, in exercising that right, they intentionally arouse false suspicions of punishable behaviour concerning a witness or any other person involved in the criminal proceedings.

It is, however, not for the Court to determine whether Mr Brandstetter was rightly found guilty of having done so. According to its case-law, it is, as a rule, for the national courts to assess the evidence before them (see, mutatis mutandis, the Delta judgment of 19 December 1990, Series A no. 191-A, p. 15, para. 35).”

56.  The Court would also stress that in the context of freedom of expression, it draws a distinction between statements of fact and value judgments. The existence of facts can be demonstrated, whereas the truth of value judgments is not susceptible of proof. The requirement to prove the truth of a value judgment is impossible to fulfil and infringes freedom of opinion itself, which is a fundamental part of the right secured by Article 10. However, where a statement amounts to a value judgment, the proportionality of an interference may depend on whether there exists a sufficient “factual basis” for the impugned statement: if there is not, that value judgment may prove excessive. In order to distinguish between a factual allegation and a value judgment, it is necessary to take account of the circumstances of the case and the general tone of the remarks, bearing in mind that assertions about matters of public interest may, on that basis, constitute value judgments rather than statements of fact (see, for instance, Morice, cited above, § 126, with further references).

57.  Moreover, the Court has consistently held that in the context of an interference with freedom of expression, the nature and severity of the sanctions imposed are also factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference (ibid., § 127). In principle, in view of the margin of appreciation left to Contracting States by Article 10 of the Convention, a criminal measure as a response to defamation cannot, as such, be considered disproportionate to the aim pursued (see, for instance, Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 59, ECHR 2007IV, and Kącki v. Poland, no. 10947/11, § 57, 4 July 2017). However, as already noted above, restraint in resorting to criminal proceedings is normally required in matters concerning the defencefreedom of expression in the courtroom in the context of a criminal trial (see paragraph 54 above; see also, in general, paragraph 35 above).

58.  Lastly, the Court reiterates that because of their direct, continuous contact with the realities of the country, a States courts are in a better position than an international court to determine how, at a given time, the right balance can be struck between the various interests involved. For this reason, in matters under Article 10 of the Convention, the Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing the necessity and scope of any interference in the freedom of expression protected by that Article. Where the national authorities have weighed up the interests at stake in compliance with the criteria laid down in the Courts case-law, strong reasons are required if it is to substitute its view for that of the domestic courts (see Bédat, cited above, § 54, with further references).

(ii)  Approach to be adopted by the Court in the present case

59.  In order to determine the approach to be applied in the present case, the Court has to look at the interference complained of in the light of the case as a whole, including the form in which the remarks held against the applicant were conveyed, their content and the context in which the impugned statements were made (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 78).

60.  The Court firstly needs to examine whether I.P.s Article 8 rights were engaged, in order to determine whether the applicants Article 10 right is to be balanced against I.P.s Article 8 right to protection of his reputation (see paragraphs 49-50 above).

61.  In this connection, the Court notes that the applicant in fact accused I.P. of conduct tantamount to criminal behaviour – witness tampering, which is punishable under the relevant domestic law (see paragraph 33 above; and compare Pfeifer v. Austria, no. 12556/03, §§ 47-48, 15 November 2007). Indeed, it was established during the domestic proceedings that he had accused I.P. of leading a criminal enterprise which aimed to have him convicted of war crimes (see paragraphs 11 and 24 above). In the Courts view, that accusation was clearly capable of tarnishing I.P.s reputation and causing him prejudice in his social environment, particularly given his status as a military officer and disabled war veteran who was very active in the process of discovering war crimes committed during the war in Croatia (see paragraphs 10 and 24 above). Moreover, there is no reason to call into question the domestic courts findings that I.P. had felt seriously affected by the statements made, which had even made him seek medical help for the distress he had suffered (see paragraph 24 above).

62.  Accordingly, the Court finds that the applicants accusations attained the requisite level of seriousness which could harm I.P.s rights under Article 8 of the Convention. The Court therefore must verify whether the domestic authorities struck a fair balance between the two values guaranteed by the Convention, namely, on the one hand, the applicants freedom of expression protected by Article 10 and, on the other, I.P.s right to respect for his reputation under Article 8 (see paragraph 51 above; see also Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 79).

63.  In this connection, it is worth reiterating that Articles 8 and 10 of the Convention normally enjoy equal protection. The outcome of the application should not, in principle, vary according to whether it has been lodged with the Court under Article 8 by the person who was the subject of the offending statement or under Article 10 by the author of the statement in question (see paragraph 50 above; see also Bédat, cited above, § 53, concerning weighing up the rights secured under Articles 6 and 10).

64.  However, in the present case the applicants right to freedom of expression under Article 10 as an accused in criminal proceedings has also to be understood in the light of his right to a fair trial under Article 6 of the ConventionAs borne out by the Courts case-law, when the right to freedom of expression under Article 10 is read in the light of an accuseds right to a fair trial under Article 6, the margin of appreciation afforded to the domestic authorities under Article 10 ought to be narrower (see paragraphs 54-55 above).

65.  In particular, in the Courts view, having regard to an accuseds right to freedom of expression and the public interest involved in the proper administration of criminal justice, priority should be given to allowing the accused to speak freely without the fear of being sued in defamation whenever his or her speech concerns the statements and arguments made in connection with his or her defence. On the other hand, the more an accuseds statements are extraneous to the case and his or her defence, and include irrelevant or gratuitous attacks on a participant in the proceedings or any third party, the more it becomes legitimate to limit his or her freedom of expression by having regard to the third partys rights under Article 8 of the Convention.

66.  The Court emphasises that an accuseds statements and arguments are protected in so far as they do not amount to malicious accusations against a participant in the proceedings or any third party. As it follows from the Courtcase-law, the defendants freedom of expression exists to the extent that he or she does not make statements that intentionally give rise to false suspicions of punishable behaviour concerning a participant to the proceedings or any third party (see paragraphs 54-55 and 62 above). In practice, when making this assessment, the Court finds it important to examine in particular the seriousness or gravity of the consequences for the person concerned by those statements (see, mutatis mutandisZdravko Stanev (No. 2), cited above, § 42). The more severe the consequences are, the more solid the factual basis for the statements made must be (see paragraph 56 above; and, mutatis mutandisPfeifer, cited above, §§ 47-48).

67.  Lastly, consistently with its case-law, the Court must have regard to the nature and severity of the sanctions imposed when assessing the proportionality of the interference in a particular case (see paragraph 57 above).

(iii)  Application of the above principles to the present case

68.  In assessing the impugned statements and the reasons given in the domestic courts decisions to justify the interference with the applicants freedom of expression, the Court finds the following issues of particular relevance, having regard to the relevant criteria identified above (see paragraph65-67 above): the nature of the impugned statements and the context in which they were made, in particular examining whether they concerned arguments made in connection with the applicants defence; the factual basis for the statements and the consequences for I.P.; and the nature and severity of the sanction imposed.

(α)  The nature and context of the impugned statements

69.  The applicant made the impugned statements in his capacity as an accused in the criminal proceedings on charges of war crimes. As accused in criminal proceedings, as a matter of fair trial, the applicant had right to give his own version of the events and to cast doubt on the reliability of the evidence adduced, including the credibility of the witnesses heard during the proceedings (see, for instance, Erkapić v. Croatia, no. 51198/08, § 78 in fine, 25 April 2013).

70.  In this connection, it should be noted that the applicants remarks concerning I.P., although publicly stated at the trial, were prepared in writing. At the hearing, the applicant read out his written closing statement and submitted this written statement to the file. The Municipal Courts findings indicate that the applicants written statement also contained the impugned allegations against I.P. and generally corresponded to what the applicant stated at the hearing (see paragraph 24 above). For its part, the Court has no reason to call these findings of the Municipal Court into question. It will thus proceed on the understanding that the applicant in his defence made the impugned statements concerning I.P. in a manner as established by the Municipal Court.

71.  The Court notes that I.P. is a retired military officer and a disabled war veteran. Although he did not act in any official capacity in the criminal proceedings against the applicant, nor did he assume any formal role in those proceedings, he did attend the public hearings in the applicants case. Moreover, the Court cannot lose sight of the fact that I.P. is a well-known public figure and activist as regards the discovery of crimes committed during the war. In that capacity, he advised the editors of the television show Istraga when they prepared several reports related to different events in the war in Croatia (see paragraphs 10, 21 and 24 above), and it was in that capacity that some of the witnesses in the applicants case got in touch with him (see paragraphs 9 and 20-21 above). Thus, there is no doubt that he entered the public scene in this field of social interest, and was therefore in principle required to display a wider level of tolerance to acceptable criticism than another private individual (see, for instance, Kapsis and Danikas v. Greece, no. 52137/12, § 35, 19 January 2017).

72.  The applicants impugned statements, which the domestic courts found to have amounted to defamation, concerned his allegations that “the criminal prosecution against him had been politically motivated and instigated by I.P.”, that “[I.P.] had contacted prosecution witnesses directly and exerted pressure on them, instructing them on how to testify”, and that “[I.P. had] instigated a virulent media campaign aimed at portraying the applicant as a criminal” and “led a criminal enterprise against [the applicant]” (see paragraph 11 and 24 above).

73.  These statements were made in the applicants closing arguments when he addressed the trial court, just before the conclusion of the proceedings and the adoption of the first-instance judgment (see paragraphs 11 and 13 above). At this stage of the proceedings, as the Municipal Court explained, the applicant was supposed to analyse the evidence examined during the proceedings and the arguments of the prosecution and witness statements. Nevertheless, the Municipal Court in particular found that the overall context of the applicants closing arguments, including the impugned statements, showed that he had made those statements to cause damage to I.P.s reputation, and not to defend himself in the criminal proceedings (see paragraph 24 above).

74.  The Court notes however that the impugned statements which the applicant made against I.P. concerned defence arguments which were sufficiently linked to the applicants case and worked in favour of his defence. If the applicant had succeeded in convincing the trial court of his arguments, this would have seriously called into question the credibility and reliability of the witness evidence and the overall nature and background of the prosecutions case.

75.  As a matter of principle, the defendant must have an opportunity to speak freely about his impression of a possible witness tampering and the improper motivation of the prosecution case without the fear of being later sued in defamation. In the present case, the applicants statements indeed concerned his impressions relating to I.P.s behaviour. It is of little relevance that I.P. himself was not heard as a witness in the criminal proceedings against the applicant since there was no doubt that he was interested in the applicants case and that he was in touch with some of the witnesses heard during the proceedings (see paragraph 71 above).

76.  In view of the above, the Court finds that the nature and context in which the impugned statements were made shows that they had a sufficiently relevant bearing on the applicants defence and thus deserved a heightened level of protection under the Convention, in accordance with the relevant criteria identified in the Courts case-law (see paragraph 65 above).

(δ)  The consequences for I.P. and the factual basis for the statements

77.  The Court has already found above that the applicants allegations against I.P. in essence amounted to the allegations of witness tampering (see paragraphs 61-62 above). However, there is no indication that the domestic authorities instituted or ever considered instituting the criminal investigation or proceedings against I.P. in that regard, although the domestic system proscribes offences relating to false criminal accusations and witness tampering (see paragraph 33 above). Moreover, even accepting – as the Municipal Court found – that I.P. has sought medical help in connection with the distress caused by the applicants statements, there is no conclusive evidence that he suffered, or could have objectively suffered, any profound or long-lasting health or other consequences.

78.  In the defamation proceedings, the domestic courts approached the applicants allegations against I.P. as statements of fact and found that they lacked sufficient basis and thus amounted to a gratuitous and unsubstantiated attack against I.P. (see paragraph 24 above).

79.  The Court agrees with the domestic courts finding that the applicants statements concerning I.P. amounted to the allegations of fact. However, it notes that the domestic courts failed to appreciate sufficiently the fact that the applicant had seen I.P. attending the hearings in his case and that I.P. himself accepted that he had met some of the witnesses from the applicants case, most notably I.T., who was heard as a prosecution witness in the applicants case, and S.K., who had lodged a criminal complaint against the applicant on charges of war crimes (see paragraphs 9, 18 and 20 above). Moreover, the domestic courts failed to take into account the prominent activities of I.P. in this field and his engagement in the television show Istraga, although without a direct involvement in the broadcast concerning the applicant.

80.  Thus, having regard to the above findings, it cannot be said that the impugned statements lacked any factual basis for the applicants arguments relating to I.P.s involvement in his case. Taking also into consideration the context in which these statements were made – namely as defence arguments during a criminal trial – the Court finds that although these statements were excessive they did not amount to malicious accusations against I.P. Finally, the Court cannot but assess the applicants statements in the light of the objectively limited consequences they have caused for I.P, in particular having regard to the fact that domestic authorities have never investigated I.P. for the criminal offence of witness tampering.

(ε)  Severity of the sanction imposed

81.  With regard to the nature and severity of the sanction imposed, the Court notes that although the applicant was ordered to pay the minimum fine possible under the relevant domestic law, this sanction nevertheless amounted to criminal conviction. As already noted, restraint in resorting to criminal proceedings is normally required in matters concerning the defences freedom of expression in the courtroom in the context of a criminal trial. Indeed, it is only in exceptional circumstances that restriction – even by way of a lenient criminal penalty – of freedom of expression can be accepted as necessary in a democratic society (see paragraph 54 above).

(ζ)  Conclusion

82.  In the light of the above considerations, the Court does not consider that the domestic courts struck a fair balance between the applicants freedom of expression as understood in the context of his right to defend himself, on the one hand, and I.P.s interest in the protection of his reputation on the other. The domestic authorities failed to take into consideration the heightened level of protection that the statements given by the defendant deserve as part of his defence during a criminal trial. In this connection, the Court would reiterate that defendants in criminal proceedings should be able to speak freely about issues connected to their trial without being inhibited by the threat of proceedings for defamation as long as they do not intentionally give rise to false suspicion of punishable behaviour against a participant in the proceedings or a third party (see paragraphs 66 and 77 above, and Brandstetter, cited above, § 52).

83.  There has therefore been a violation of Article 10 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

84.  Relying on Article 6 § 1 of the Convention, the applicant complained that the County Court had not been impartial in the defamation proceedings, on account of Judge S.M.s participation in the appeal panel which had upheld his conviction for defamation. In his view, given her previous involvement in the war crimes case against him and the fact that he had asked for her to be heard in the defamation proceedings, Judge S.M. should have withdrawn from the defamation proceedings.

85.  Article 6 § 1 provides, in its relevant part:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law.”

86.  The Government contested that argument. They pointed out that the applicants lawyer had been present at the hearing before the appeal panel on which Judge S.M. had sat. However, although explicitly asked whether he had any objection to the composition of the panel, the lawyer had raised no objection to Judge S.M.s involvement in the case. At the same time, in the Governments view, there had been no reason under the domestic law for Judge S.M. to be disqualified proprio motu from taking part in the defamation proceedings. Moreover, the Government argued that the applicant had failed to properly raise his complaint of the County Courtlack of impartiality in his constitutional complaint. In any event, in the Governments view, there had been no violation of Article 6 § 1 of the Convention concerning the impartiality of the County Court.

87.  The Court considers that it is not necessary to address all of the Governments objections, as this complaint is in any event inadmissible for the following reasons.

88.  The Court notes that in the cases of Zahirović v. Croatia (no. 58590/11, §§ 35-36, 25 April 2013) and Smailagić v. Croatia ((dec.), no. 77707/13, § 32, 7 November 2015) it held that when the domestic law offered a possibility of eliminating concerns regarding the impartiality of court or a judge, it would be expected (and in terms of the national law required) that an applicant who truly believed that there were arguable concerns on that account would raise them at the first opportunity. This would above all allow the domestic authorities to examine the applicants complaints at the relevant time, and ensure that his or her rights were respected. The Court thus emphasised that the failure of an applicant to do this would prevent it from concluding that the alleged procedural defect complained of had interfered with the applicants right to a fair trial, which accordingly would render his or her complaints inadmissible as manifestly ill-founded (see also Sigurður Einarsson and Others v. Iceland, no. 39757/15§§ 48-49, 4 June 2019).

89.  In the case at hand, the Court notes that, similar to what was observed in the above case-law, the applicant and his lawyer were well aware of the involvement of Judge S.M. in the criminal proceedings on charges of war crimes against him. However, the applicants lawyer, who was present at the appeal hearing in the defamation proceedings, did not make a complaint or objection as to the composition of the panel, although he was explicitly asked whether he had any such an objection (see paragraph 26 above).

90.  At the same time, given that Judge S.M. was never summoned or heard as a witness in the defamation proceedings, under the relevant domestic law, there was no reason for her to be automatically excluded (isključenje) from the case (see paragraph 34 above, Article 36 § 1 of the Code of Criminal Procedure). Instead, it was for the applicant to raise arguable concerns concerning her alleged lack of impartiality by asking for her removal (otklon) from the case (see paragraph 34 above, Article 36 § 2 and Article 38 § 2 of the Code of Criminal Procedure). This is particularly true given that, as already noted, his lawyer had every opportunity during the appeal hearing to seek her removal (see paragraphs 26 and 89 above).

91.  Moreover, as the Court has already held, the previous involvement of a judge in separate criminal proceedings is not in itself sufficient to give rise to a conclusion as to the lack of impartiality of the judge or court concerned (see, for instance, Alexandru Marian Iancu v. Romania, no. 60858/15, §§ 66-74, 4 February 2020 (not final)). In such circumstances, the existence of national procedures for ensuring impartiality, namely rules regulating the withdrawal of judges, should be taken into account as relevant factor in determining whether a courtrequirement of impartiality under Article 6 § 1 has been satisfied (see Smailagić, cited above, § 35).

92.  Accordingly, given the failure of the applicants lawyer to use the opportunity to eliminate the alleged concerns as to Judge S.M.s lack of impartiality at the relevant time during the appeal hearing, without any relevant reason for such an omission being given, it cannot be considered that there were objective and legitimate reasons to doubt the impartiality of the appeal court. The Court cannot therefore conclude that the circumstances complained of disclose any breach of the applicants right to a fair trial (see Zahirović, cited above, § 36; Smailagić, cited above, § 36; and Sigurður Einarsson and Others, cited above§§ 48-49).

93.  In these circumstances, the Court finds that the applicants complaint is manifestly ill-founded and should therefore be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

94.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

95.  The applicant claimed 2,281 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, related to the fine and costs and expenses of the proceedings which he had been obliged to pay following his conviction for defamation, and EUR 20,000 in respect of nonpecuniary damage.

96.  The Government considered this claim to be excessive, unfounded and unsubstantiated.

97.  The Court takes the view that there is a sufficient causal link between the alleged pecuniary damage claimed and the violation found under Article 10 of the Convention. It is thus appropriate to order, under the head of pecuniary damage, the reimbursement of the sums that the applicant was required to pay following his conviction for defamation, which in total amounts to the sum claimed by the applicant.

98.  On the other hand, in view of the specific circumstances of the case and the nature of the statements made by the applicant, the Court finds it appropriate not to make an award in respect of non-pecuniary damage. The Court considers that the finding of a violation of Article 10 of the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage sustained by the applicant.

B.  Costs and expenses

99.  The applicant also claimed EUR 833 for the costs and expenses incurred for his legal representation before the Court.

100.  The Government considered this claim unsubstantiated.

101.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In this case the applicant failed to submit itemised particulars of his claim or any relevant supporting documents. Moreover, he did not submit documents showing that he had paid or was under a legal obligation to pay the costs and expenses for his legal representation before the Court. It follows that the claim must be rejected (see Merabishvili v. Georgia [GC], no. 2508/13, § 372, 28 November 2017).

C.  Default interest

102.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the complaint under Article 10 of the Convention concerning the applicants conviction for defamation admissible, and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3.  Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage sustained by the applicant;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,281 (two thousand two hundred eighty one euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 25 June 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos                                         Krzysztof Wojtyczek
Registrar                                                President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinion of Judge Pastor Vilanova is annexed to this judgment.

K.W.O.
A.C.

CONCURRING OPINION OF JUDGE PASTOR VILANOVA

(Translation)

1.  In this case, the Court has found a violation of Article 10 of the Convention. I fully agree with that conclusion.

2.  The case concerns the applicants criminal conviction for defamation of I.P. The offending statements concerning the latter had been made during an earlier criminal trial in which the applicant was accused of war crimes. I.P. was not involved in those proceedings, not even as a witness or a victim, but had simply attended some of the hearings as a member of the public.

3.  I have reservations as to the approach taken by the majority in order to justify the aim of the domestic courts interference with the applicants right to freedom of expression. In paragraph 47 of the judgment two separate aims are juxtaposed in order to legitimise the interference. On the one hand, the protection of the reputation or rights of others. On this point I have nothing to say, since a conviction for defamation is indeed designed precisely to protect the good reputation of another person. On the other hand the majority, on their own initiative, add a second aim, namely that of maintaining the authority and impartiality of the judiciary. My conceptual difficulties centre on this second aspect.

4.  According to our Courts case-law, the phrase “authority of the judiciary” includes the notion that the courts are the proper forum for the resolution of legal disputes (see Worm v. Austria, 29 August 1997, § 40, Reports of Judgments and Decisions 1997V). The clause relating to this safeguard is designed primarily to protect the judiciary against gravely damaging attacks that are essentially unfounded (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 128, ECHR 2015), but also to protect the rights of litigants (see Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 56, Series A no. 216).

5.  The majority take the view that the authority and impartiality of the judiciary are at stake here owing to the nature of the remarks made by the applicant during the first criminal trial, which allegedly undermined (public) confidence in the Croatian criminal justice system. The majority refer to the Municipal Court judgment of 21 March 2012 (see paragraph 24 of the judgment), but unfortunately do not cite any specific passage. As a result, the judgment loses something of its readability. But the real issue here is quite different. In fact, the applicant was not convicted in the present case for criticising the Croatian judicial system or influencing a judge. No: he was found guilty of the offence of defamation with regard to a war veteran (see paragraph 10 of the judgment), I.P., who had no connection to the machinery of justice. It is true that, according to the Municipal Courts assessment, the applicant attributed unlimited powers to I.P. to have him convicted. Nevertheless, it should be borne in mind that the applicants conviction was based solely on his defamatory statements concerning I.P. and not on any remarks attacking the justice system or an individual judge. What is more, there is nothing to suggest that I.P. ever faced any legal action for allegedly exerting pressure on prosecution witnesses in the context of the applicants trial for war crimes (see paragraph 77 of the judgment). Had that been the case, I would agree that his prosecution or conviction could be justified on the basis, among other elements, of the protection of the authority of the judiciary, which concerns all “persons involved in the machinery of justice” (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 56, Series A no. 30).

6.  I agree that this case is about the freedom of expression of an accused in the context of his criminal trial, and especially in the defence of his case. Consequently, the right to a fair trial may come into play (see paragraph 64 of the judgment). Nevertheless, the paragraph in question comes under the section dealing with the violation of Article 10. This does not warrant what, in my humble opinion, is the questionable introduction of extraneous elements aimed at further justifying the interference. Freedom of expression applies across the board and does not stop at the courtroom door.

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija