Postupak u ovom slučaju pokrenut je na osnovu predstavke (br. 29419/17) protiv Republike Hrvatske koju je podneo Sudu hrvatski državljanin, gospodin Stjepan Jurišić, dana 10. aprila 2017. godine.

Podnosilac predstavke je rođen 1970. godine i živi u Sesvetskom Kraljevcu. On i M.R. bili u vezi koja se završila tokom trudnoće M.R. Dana 1. novembra 2006. godine, rodjen je njihov sin I.R. Podnosilac predstavke je pokrenuo tužbu pred Općinskim sudom u Daruvaru tražeći utvrđivanje očinstva u odnosu na I.R., jer je M.R. navodno odbila da unese njegovo ime kao ime oca deteta. Opštinski sud u Daruvaru je 9. februara 2007. godine doneo presudu kojom je utvrdio očinstvo podnosioca predstavke u odnosu na I.R.

Otac je u četiri dugotrajna sudska postupka pokušao da dobije pravo na susrete i druženje sa sinom, ali se majka protivila odlukama suda, izjavljivala žalbe i onemogućavala kontakt i druženje deteta sa ocem. U međuvremenu, sprovedeno je psihološko i psihijatrijsko veštačenje roditelja i deteta, pri čemu je utvrđeno da je dete otuđeno od oca i da bi svako odvajanje od majke u tim okolnostima uzrokovalo veliki stres detetu. Od nadležnog centra za socijalni rad zahtevano je da preduzme mere zaštite deteta zbog povrede prava podnosioca na predstavke na susrete i druženje sa detetom koje je prouzrokovala majka. Podnosilac predstavke je u međuvremenu tražio i zaštitu svog prava na suđenje u razumnom roku. Takođe se obraćao i Vrhovnom sudu, koji je potvrdio odluku Županijskog suda za naknadu štete i nalog da se postupak završi u roku od šest meseci. Prvi postupak je započet u maju 2007. godine. Četvrti postupak je započet u maju 2015. godine i bio je u toku u vreme donošenja presude pred ESLJP.

U novembru 2015 godine podnosilac predstavke podneo je zahtev da dete živi sa njim i da se majka liši roditeljskog prava. Proces je sa ponavljanjem trajao do septembra 2018. godine kada je zahtev podnosioca odbijen. Na ovu odluku on se nije žalio.

U međuvremenu, krajem aprila 2015. godine opštinski sud je proglasio majku krivom za sprečavanje i neizvršavanje mera za zaštitu deteta i maloletne osobe. Osuđena je na kaznu zatvora u trajnju od šest meseci uslovno na dve godine. Obe strane su se žalile na ovu odluku. Početkom novembra 2015 podnositelj je podneo prijavu protiv majke deteta jer nije poštovala sudske odluke o omogućavanju oca da provodi vreme sa detetom. Optužnica je potvrđena u martu 2016 a proces je u vreme donošenja presude ESLJP bio u toku. Krajem maja 2017 godine javni tužilac je podigao optužnicu zbog krivičnog dela sprečavanja susreta oca i deteta u periodu decembar 2015 – avgust 2016. I ovaj postupak je bio u toku u momentu donošenja presude pred ESLJP.

Podnosilac predstavke je u obraćanju ESLJP prigovorio je da su, propustivši da mu osiguraju redovne susrete i druženje sa sinom, nužne za održavanje porodičnih veza između njih, tokom nerazumno dugotrajnog razdoblja, domaće vlasti povredile njegova prava na temelju člana 6. i 8. Konvencije.

Sud primećuje da se ovaj slučaj odnosi na neizvršenje sudskih odluka kojima se podnosiocu predstavke daje pravo da se sastane i druži sa svojim sinom. U ovom slučaju, sastanci i druženje podnosioca predstavke sa njegovim sinom regulisani su kroz tri odluke suda, od kojih svaka pokriva određeni period. Prva odluka doneta je 19. juna 2007. godine, samo mesec dana nakon što se podnosilac obratio sudu i dok je I.R. još uvek je bio odojče. Čini se da ta odluka nikada nije pravilno sprovedena. Podnosilac predstavke zatražio je izmenu prve sudske odluke 2009. godine, kada je I.R. bio stariji; sud je doneo odluku 14. maja 2010. godine, omogućavajući mu da svaki drugi vikend provodi sa sinom. Međutim, izvršenje te odluke bilo je veoma dugo i zapravo još uvek traje, više od devet godina kasnije. Sin podnosioca predstavke sada ima skoro trinaest godina i odbija da vidi oca.

Sud smatra da je ova činjenica, zajedno sa nalazom Ustavnog suda da je predugo izvršenje odluke o dodeli prava na viđanje deteta od 14. maja 2010. godine, prekršila pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog porodičnog života, dovoljna da mu omogući da zaključi da u ovom slučaju domaće vlasti nisu preduzele neophodne korake koji bi se razumno mogli očekivati od njih da bi omogućile ponovno ujedinjenje podnosioca predstavke i njegovog sina. To je dovelo do faktičkog odlučivanja o spornom pitanju, jer je podnosilac predstavke svog sina viđao samo povremeno od njegovog rođenja. Tačno je da je M.R. u nekoliko navrata je kažnjavana i čak je osuđivana u krivičnom postupku zbog nepoštovanja pravosnažne sudske odluke. Protiv nje su trenutno u toku još dva krivična postupka. Međutim, s obzirom na činjenicu da je njena prva osuđujuća presuda izrečena tek 2015. godine, kada je I.R. već imao devet godina, i da su preostala dva postupka još bila u toku, Sud smatra da je preterano dugo pokretanje i sprovođenje tog postupka ne može se smatrati odgovarajućim odgovorom na hitnost situacije.

Bez obzira na brojne domaće postupke koje je podnosilac predstavke pokrenuo i dve pravnosnažne presude u njegovu korist, po mišljenju Suda domaće vlasti dugi niz godina nisu preduzele dovoljno efikasne mere protiv mešanja i nezakonitih radnji majke deteta - nakon što nisu blagovremeno odgovorili na poteškoće podnosioca predstavke u održavanju redovnih sastanaka i druženju sa sinom, domaće vlasti su dozvolile da se dečak vremenom otuđi od oca i zapravo im nisu dozvolile da razviju emocionalnu vezu.

Uzimajući u obzir sve prethodno rečeno, i ne dovodeći u pitanje diskreciono pravo tužene države u ovom pitanju, Sud utvrđuje da hrvatske vlasti nisu uspele da sprovedu pravo podnosioca predstavke da se sastane sa svojim detetom, čime je kršilo njegovo pravo na poštovanje porodičnog života, kako je zagarantovano članom 8.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET JURIŠIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 29419/17)

PRESUDA

STRASBOURG

16. siječnja 2020.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Jurišić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Aleš Pejchal, predsjednik,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. prosinca 2019., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 29419/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Stjepan Jurišić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 10. travnja 2017.
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. H. Čačić, odvjetnik iz Bjelovara. Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa. Š. Stažnik.
Dana 31. svibnja 2017. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1970. godine i živi u Sesvetskom Kraljevcu.
Podnositelj zahtjeva i M.R. bili su u vezi koja je završila za vrijeme trudnoće M.R. Dana 1. studenog 2006. rođen je njihov sin I.R.
Podnositelj zahtjeva podnio je tužbu pred Općinskim sudom u Daruvaru, tražeći utvrđivanje očinstva u odnosu na I.R.-a jer je M.R. navodno odbila upisati njegovo ime kao ime oca. Dana 9. veljače 2007. Općinski sud u Daruvaru donio je presudu kojom je utvrdio očinstvo podnositelja zahtjeva u odnosu na I.R.-a.

A. Prvi postupak za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 15. svibnja 2007. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Općinskom sudu u Daruvaru, tražeći da mu dodijeli pravo na susrete i druženje sa sinom svaki drugi vikend, od subote u 10.00 sati do nedjelje u 18.00 sati, i tijekom polovice njegovih praznika. Ustvrdio je da mu M.R. nije dopuštala da redovito viđa sina.
Nakon što je saslušao M.R. i pribavio mišljenje Centra za socijalnu skrb Daruvar (dalje u tekstu: „centar“), 19. lipnja 2007. godine Općinski sud u Daruvaru odlučio je da se susreti i druženje podnositelja i njegovog sina trebaju održavati svake subote i nedjelje od 15.00 do 19.00 sati u kući M.R. Stranke nikada nisu uložile žalbu protiv te odluke koja je postala pravomoćna 12. srpnja 2007. godine.

B. Ovrha rješenja donesenog u prvom postupku za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 23. listopada 2009. podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za ovrhu rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje od 19. lipnja 2007. godine, zahtijevajući da mu majka omogući da viđa dijete kako je navedeno u rješenju (vidi stavak 8 ove presude). Ustvrdio je da je M.R. neprestano nastojala spriječiti njegove susrete i druženje s djetetom i da su od kolovoza 2009. godine susreti potpuno prestali.
Dana 28. listopada 2009. Općinski sud u Daruvaru donio je rješenje o ovrsi
Nakon što je predmet nekoliko puta vraćen na ponovljeni postupak, 21. listopada 2010. godine Općinski sud u Daruvaru na kraju je odbio podnositeljev prijedlog za ovrhu jer je u međuvremenu doneseno novo rješenje o dodjeli prava na susrete i druženje (vidi stavak 15 ove presude).

C. Drugi postupak za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 20. travnja 2009. podnositelj zahtjeva podnio je novi zahtjev Općinskom sudu u Daruvaru, tražeći izmjenu rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje zbog dobi djeteta i promjene okolnosti. Predložio je da se susreti i druženje održavaju svake subote i nedjelje od 9.00 do 19.00 sati. M.R. se nije složila, smatrajući da je to razdoblje pretjerano dugo i ponavljajući da dijete pati od alergija.
Dana 20. srpnja 2009. podnositelj zahtjeva dostavio je podnesak sudu u kojem je opisao poteškoće u održavanju susreta i druženja s djetetom.
U ponovljenom postupku nakon vraćanja predmeta, dvije liječnice su potvrdile da, u pogledu zdravstvenog stanja djeteta, nema razloga da se ograniče njegovi susreti i druženje s podnositeljem zahtjeva jer bilo koji od roditelja djetetu može pružiti potrebnu terapiju.
Dana 14. svibnja 2010. Općinski sud u Daruvaru odredio je da se susreti i druženje podnositelja i djeteta trebaju održavati svakog prvog i trećeg vikenda u mjesecu, od 18.00 sati u petak do 18.00 sati u nedjelju, dva tjedna u srpnju ili kolovozu i jedan tjedan u prosincu ili siječnju.
Nakon žalbe koju je uložila M.R., 11. listopada 2010. godine Županijski sud u Bjelovaru potvrdio je prvostupanjsku odluku o rasporedu susreta i druženja.

D. Ovrha rješenja donesenog u drugom postupku za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 20. prosinca 2010. podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za ovrhu rješenja o susretima i druženju od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude). Naveo je da je M.R. odbila predati mu dijete 5. i 19. studenog i 3. i 17. prosinca 2010. godine bez ikakvog objašnjenja. Zatražio je od suda da naloži M.R. da mu omogući susret u roku od tri dana ili, podredno, da naloži prisilno oduzimanje djeteta.
R. je osporila navode podnositelja. Navela je da je dijete provelo vikend 5. studenog 2010. godine s podnositeljem zahtjeva te se vratilo kući zapostavljeno i s modricama. Ponovila je da ne sprječava susrete i druženje s podnositeljem, ali dijete joj je izrazito privrženo i teško podnosi razdvajanje od nje, posebice kad je podnositelj zahtjeva došao s policijom, što je kod djeteta izazvalo dodatni strah i traumu. Uz podneske je priložila medicinsku dokumentaciju, u kojoj je dijagnosticirana djetetova reakcija na stres i donesen je zaključak da postoje problemi s njegovom osnovnom skupinom skrbnika. U dokumentaciji se preporučuje terapija za oba roditelja, kao i postupno produljenje susreta i druženja s ocem tijekom nekoliko dana.
Dana 21. siječnja 2011. Općinski sud u Daruvaru donio je rješenje o ovrsi kako je zatražio podnositelj zahtjeva.
Nakon žalbe koju je uložila M.R., dana 7. srpnja 2011. Županijski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici, ukinuo je rješenje o ovrsi.
U podnescima od 19. kolovoza 2011. godine, podnositelj zahtjeva naveo je da nije imao nikakvih saznanja o tome gdje se dijete nalazi tijekom posljednja dva tjedna te da su M.R. i njezini roditelji plašili dijete u njegovoj prisutnosti.
Dana 23. prosinca 2011. nadležni centar za socijalnu skrb obavijestio je sud da određuje mjeru nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi s ciljem ispravljanja nedostataka roditelja. Također je izdao pisano upozorenje M.R., koja je usmeno prihvaćala savjete, ali nije surađivala s djelatnicima centra ni s voditeljicom nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi (dalje u tekstu: „voditeljica nadzora“).
Dana 25. siječnja 2012. Općinski sud u Novoj Gradiški donio je rješenje o ovrsi kojim je naložio M.R. da podnositelju zahtjeva omogući susrete i druženje s I.R. u roku od petnaest dana, navodeći da će joj opetovano biti izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 hrvatskih kuna (HRK) sve dok ne postupi u skladu sa sudskim rješenjem. Sud je naglasio da su djetetu potrebna oba roditelja za normalan i zdrav razvoj, primjećujući da nijedan roditelj nije ispunio svoje roditeljske dužnosti ni osigurao da njihovo dijete ima sretno djetinjstvo. Ta je odluka potvrđena povodom žalbe.
Dana 20. lipnja 2012. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da 1. lipnja i 15. lipnja 2012. godine nije mogao provoditi vrijeme s I.R.-om jer mu je M.R. odbila predati dijete. Stoga je zatražio od suda da joj izrekne novčanu kaznu.
Dana 13. srpnja 2012. sud je ponovno izrekao M.R. novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna te joj je zaprijetio daljnjom novčanom kaznom ako ne postupi u skladu sa sudskim rješenjem i omogući susrete i druženja podnositelja zahtjeva i djeteta. Ta je odluka potvrđena povodom žalbe.
U podnesku od 17. srpnja 2012. godine, podnositelj zahtjeva zatražio je prisilno provođenje rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje uz pomoć policije.
U međuvremenu, dana 22. rujna 2011., M.R. je pokrenula treći postupak za izmjenu odluke o susretima i druženju u kojem je sud odlučio da se susreti podnositelja zahtjeva i djeteta trebaju održavati u prisustvu voditeljice nadzora u centru za socijalnu skrb petkom od 13.00 do 15.00 sati u razdoblju od mjesec dana (vidi stavak 61. ove presude). Prema tome, 5.studenog 2012. godine Općinski sud u Novoj Gradiški odgodio je ovrhu dok se ne provede gore navedena odluka. Dana 12. travnja 2013. podnositelj zahtjeva zatražio je od suda da nastavi ovrhu jer je gore navedeno rješenje provedeno.
U međuvremenu, 20. srpnja 2012. godine, centar je podnio zahtjev sudu da se M.R. oduzme pravo da živi s I.R.-om jer je svjesno ometala izvršenje sudskih odluka o susretima i druženju podnositelja zahtjeva s djetetom i jer je njezino protupravno ponašanje štetno za pravilan odgoj djeteta. Centar je zatražio od suda da odredi tu mjeru na godinu dana i da podnositelju zahtjeva dodijeli odgovornost za skrb i odgoj djeteta. Postupak je prvo prekinut do ishoda trećeg postupka za dodjelu prava na susrete i druženje (vidi stavak 27 ove presude), a centar je na kraju povukao svoj prijedlog 6. listopada 2015. godine.
Dana 15. travnja 2013. Općinski sud u Novoj Gradiški ponovno je odgodio ovrhu do okončanja trećeg postupka za dodjelu prava na susrete i druženje (vidi stavak 27 ove presude). Podnositelj zahtjeva neuspješno je uložio žalbu na tu odluku.
Dana 26. veljače 2015. M.R. je platila novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna.
Dana 24. ožujka 2015. podnositelj zahtjeva pozvao je sud da nastavi ovršni postupak , naglašavajući potrebu za žurnošću jer sina nije vidio duže od dvije godine.
Dana 20. travnja 2015. Općinski sud odlučio je nastaviti s ovrhom te je naložio M.R. da podnositelju zahtjeva omogući susrete i druženje sa sinom kako je navedeno u sudskom rješenju od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude).
Dana 11. svibnja 2015. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da ga je 1. svibnja 2015. godine M.R. ponovno spriječila da vidi dijete. Zatražio je od suda da izrekne novčanu kaznu M.R. i provede ovrhu oduzimanjem djeteta. Podredno, tražio je od suda da zaprijeti M.R. kaznom zatvora.
Dana 12. svibnja 2015. sud je datum ovrhe odredio za 15. svibnja 2015. godine, navodeći da će dijete biti oduzeto M.R. ili bilo kojoj drugoj osobi s kojom bude zatečeno. Tog je datuma izvršen pokušaj prisilnog oduzimanja djeteta. Djelatnik centra za socijalnu skrb pokušao je oduzeti dijete majci, ali je djetetu pozlilo. Ekipa hitne medicinske pomoći odvela ga je na pregled kod liječnika te mu je dijagnosticirana akutna reakcija na stres. Sud je zatražio od stranaka da se sljedećeg dana sastanu s voditeljicom nadzora kako bi ponovno uspostavile komunikaciju. Također je odlučio, u cilju zaštite zdravlja i interesa I.R.-a, da se dijete ne oduzme majci kako je planirano, naglašavajući da to ne podrazumijeva odgodu izvršenja.
Dana 25. svibnja 2015. M.R. je podnijela novi prijedlog za odgodu izvršenja. Sud je odbio taj zahtjev, ističući da je M.R. odgovorna za činjenicu da je I.R. bio izložen stresu tijekom prethodnog pokušaja ovrhe jer je imala više od četiri godine da pripremi dijete za susrete i druženje s ocem.
Dana 3. lipnja 2015. sud je odredio još jedan datum ovrhe za 5. lipnja 2015. godine. Taj je pokušaj ovrhe bio neuspješan zbog snažne negativne reakcije djeteta. Tim stručnjaka centra zaključio je da ovrha prisilnim oduzimanjem nije u najboljem interesu djeteta.
Na ročištu održanom 31. srpnja 2015. godine, psihijatar je istaknuo da bi prisila protiv I.R.-a mogla produbiti njegovu psihološku traumu i da bi mogao oboljeti od nekog neurotičnog poremećaja ili, u najgorem slučaju, psihoze.
Dana 13. srpnja 2016. sud je odredio još jedan datum ovrhe za 18. srpnja 2016. godine, ali M.R. i dijete tog dana nisu zatečeni kod kuće.
Dana 20. srpnja 2016. sud je izrekao M.R. novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kuna te joj je zaprijetio daljnjom novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 kuna. Napomenuo je da nije bila obvezna samo omogućiti provedbu sudske odluke nego i pripremiti I.R.-a za susret s ocem  nije učinila nijedno od navedenog. Sud je također upozorio M.R. da bi sljedeća sankcija mogla biti kazna zatvora. Uložila je žalbu protiv te odluke i opet neuspješno zatražila odgodu ovrhe.
Još jedan pokušaj ovrhe zakazan za 29. srpnja 2016. godine bio je neuspješan zbog negativne reakcije I.R.-a.
Istog je dana sud izrekao novčanu kaznu M.R. u iznosu od 10.000 kuna i odredio još jedan datum ovrhe za 16. kolovoza 2016. godine. Na predmetni datum M.R. i dijete nisu zatečeni kod kuće.
Dana 24. kolovoza 2016. Županijski sud u Slavonskom Brodu prihvatio je zahtjev M.R. te je odgodio ovrhu na šest mjeseci kako bi se mogla provesti detaljna ocjena I.R.-a, podnositelja zahtjeva i M.R. Sud je, na temelju medicinske dokumentacije, smatrao da ovrha može bitno ugroziti interese djeteta koje je patilo od duboke psihološke traume zbog nesnošljivosti u odnosu između roditelja, te da bi zbog prisile moglo doći do psiholoških i fizičkih posljedica. Ustavna tužba koju je podnositelj zahtjeva podnio protiv te odluke proglašena je nedopuštenom.
Dana 6. travnja 2017. sud je pozvao podnositelja zahtjeva i M.R. da ga obavijeste o tome jesu li postupili u skladu s odlukom drugostupanjskog suda. M.R. je odgovorila da nije započela nikakav postupak i da nije njezina dužnost započeti bilo kakvu terapiju. Dostavila je izvješće liječnika za svaki mjesec počevši od 12. lipnja 2015. godine kao dokaz da su ona i I.R. redovito išli na terapiju.
Dana 10. svibnja 2017. podnositelj zahtjeva zatražio je od suda da odredi provođenje obrade djeteta i roditelja od strane nadležnog centra za socijalnu skrb ili, umjesto toga, specijalisti psihologu.
Dana 6. listopada 2017. održano je ročište, a 10. i 20. studenog 2017. godine Općinski sud u Slavonskom Brodu upitao je specijaliziranu instituciju o mogućnosti da provede obradu obitelji.
Dana 18. travnja 2018. sud je odlučio provesti psihološko i psihijatrijsko vještačenje roditelja i djeteta. Podnositelj zahtjeva uplatio je predujam za troškove vještačenja, ali M.R. je obavijestila sud da ona i dijete neće prisustvovati zakazanom vještačenju jer je daljnje provođenje vještačke obradepredstavljalo rizik od pogoršanja mentalnog stanja djeteta.
Dana 10. listopada 2018. sud je nastavio ovršni postupak te je zakazao još jedan pokušaj ovrhe za 2. studenog 2018. godine, koji je opet bio neuspješan zbog snažnog odbijanja djeteta da pođe s podnositeljem zahtjeva.
Slijedom toga, dana 20. studenog 2018. Općinski sud je obustavio ovrhu odluke o susretima i druženju, utvrdivši da je neprovediva. Naglasio je da dijete, bez svoje krivnje, nikada nije razvilo vlastiti stav prema podnositelju zahtjeva, već su umjesto toga njegovi dojmovi i mišljenja o ocu stvoreni na temelju mišljenja i izjava njegove majke. Stoga je bio potpuno otuđen od oca i svako odvajanje od majke u tim bi okolnostima uzrokovalo velik stres djetetu.
Povodom žalbe podnositelja zahtjeva, dana 29. siječnja 2019. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je tu odluku i vratio predmet na daljnju ovrhu.
Dana 2. siječnja 2019. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv odluke Županijskog suda od 20. studenog 2018. godine kojom je obustavljen ovršni postupak (vidi stavak 48 ove presude). Prigovorio je trajanju ovršnog postupka i posljedičnoj povredi njegovog prava na obiteljski život.
Dana 3. travnja 2019. Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je povredu prava podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnom roku i njegovog prava na poštovanje obiteljskog života, dosudivši mu naknadu u iznosu od 13.200,00 kuna (približno 1.800,00 eura), te je naložio nadležnom Općinskom sudu da donese pravomoćnu odluku u njegovom predmetu u roku od šest mjeseci.
Dana 10. travnja 2019. Općinski sud opet je odlučio provesti psihološko i psihijatrijsko vještačenje, no M.R. se usprotivila toj sudskoj odluci. Istog je dana sud zatražio od nadležnog centra za socijalnu skrb da poduzme mjere zaštite djeteta zbog povrede od strane M.R. podnositeljevih prava na susrete i druženje s djetetom. Centar je podnio još jednu kaznenu prijavu protiv M.R., ali je 28. kolovoza 2019. godine nadležno Državno odvjetništvo odbilo podići optužnicu protiv nje.
Ovršni je postupak još uvijek u tijeku.
U međuvremenu, dana 23. studenog 2015. podnositelj zahtjeva zatražio je zaštitu svog prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na drugi ovršni postupak. Dana 23. prosinca 2015. predsjednik Općinskog suda u Slavonskom Brodu usvojio je njegov zahtjev te je naložio da se postupak zaključi u roku od šest mjeseci.
Dana 11. svibnja 2017. Županijski sud u Slavonskom Brodu usvojio je zahtjev podnositelja za primjerenu naknadu te mu je dosudio naknadu u iznosu od 2.000 kuna. Također je naložio prvostupanjskom sudu da okonča ovršni postupak u najkraćem mogućem roku, ali u svakom slučaju u roku od šest mjeseci. Dana 7. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja protiv odluke Županijskog suda.

E. Treći postupak za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 22. rujna 2011. M.R. je podnijela zahtjev Općinskom sudu u Novoj Gradiški za izmjenu odluke o susretima i druženju podnositelja zahtjeva s I.R.-om od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude). Zatražila je da se susreti i druženje održavaju dva sata petkom, u njezinoj kući u prisustvu voditeljice nadzora ili u prostorijama centra.
Podnositelj zahtjeva nije se složio, tvrdeći da M.R. psihički zlostavlja dijete govoreći mu da ga otac ne voli i da postoji „crna rupa u očevoj kući“.
Dana 2. travnja 2012. centar je predložio da se susreti podnositelja zahtjeva i njegovog sina, u razdoblju od mjesec dana, održavaju dva sata tjedno u prostorijama centra u prisustvu voditeljice nadzora kako bi se ojačala njihova emocionalna veza. Nakon tog razdoblja, susreti i druženja trebali bi se nastaviti u skladu sa sudskim rješenjem od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude).
Na ročištu održanom 13. lipnja 2012. godine, M.R. je ustvrdila da dijete odbija vidjeti podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva naveo je da M.R. sprječava njegove susrete i druženje sa sinom. Djelatnici centra dodatno su pojasnili svoje mišljenje, navodeći da bi predloženo jednomjesečno razdoblje bilo dovoljno za ponovno uspostavljanje emocionalne veze između podnositelja zahtjeva i njegovog sina te bi također omogućilo centru da ocijeni njihovu interakciju.
Dana 26. lipnja 2012. voditeljica nadzora navela je da se susreti i druženje podnositelja zahtjeva i njegovog sina nisu održavali jer je M.R. dostavila potvrde u kojima je navedeno da je dijete bolesno te je tvrdila da je dijete uplašeno, zbog čega ga nije predala podnositelju zahtjeva. Voditeljica nadzora navela je da je prisustvovala jednom od susreta i da se tom prilikom dijete nije bojalo oca.
Dana 26. lipnja 2012. Općinski sud u Novoj Gradiški prihvatio je prijedlog centra i odlučio da se u razdoblju od mjesec dana susreti i druženje podnositelja zahtjeva i I.R.-a trebaju održavati dva sata tjedno u prostorijama centra, a zatim u skladu sa sudskim rješenjem od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude).
Nakon što su obje stranke uložile žalbu, dana 7. rujna 2012. Županijski sud u Slavonskom Brodu potvrdio je dio rješenja koji se odnosi na prvih mjesec dana održavanja susreta, a ostatak je ukinuo, upućujući prvostupanjski sud da provede vještačenje stranaka i djeteta.
Dana 24. listopada 2012. sud je odredio vještačenje stranaka i djeteta.
Na ročištu održanom 7. siječnja 2013. godine, M.R. je navela da je dijete u pet navrata provelo vikend s podnositeljem zahtjeva u skladu s prethodnim sudskim rješenjem, te da se tada vratilo kući zapostavljeno i ozlijeđeno. Posljednji susret i druženje podnositelja zahtjeva i djeteta održani su 12. listopada 2012. godine, a podnositelj zahtjeva došao je 2. studenog 2012. godine s namjerom da dijete odvede sa sobom za vikend, ali je dijete vrištalo i odbijalo poći s njim. U početnom jednomjesečnom razdoblju dva susreta zakazana u prostorijama centra nisu se održala. Podnositelj zahtjeva opovrgnuo je da je zanemario ili zlostavljao dijete te je tvrdio da je bilo nemoguće uspostaviti odnos s njim u protekla dva mjeseca. Dana 4. siječnja 2013. održan je susret nakon intervencije psihologa jer je dijete u početku odbijalo komunicirati s podnositeljem zahtjeva.
Dana 19. ožujka 2013. centar je dostavio dopunsko mišljenje, predlažući da se sastanci održavaju u skladu sa sudskim rješenjem od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude), ali da se preuzimanje i vraćanje djeteta odvijaju pod nadzorom i da se susreti i druženje nadziru.
Dana 16. travnja 2013. Općinski sud u Novoj Gradiški odbio je prijedlog M.R. te je naložio da se susreti i druženje održavaju u skladu s odlukom Općinskog suda u Daruvaru od 14. svibnja 2010. godine (vidi stavak 15 ove presude).
Nakon što su obje stranke uložile žalbu, dana 27. lipnja 2013. Županijski sud u Slavonskom Brodu ukinuo je tu odluku i vratio predmet na ponovno suđenje pred drugim sucem.
U ponovljenom postupku, dana 4. studenog 2013. Općinski sud u Novoj Gradiški odlučio je da se susreti i druženje podnositelja zahtjeva i djeteta trebaju održavati pod nadzorom, svake prve i treće nedjelje u mjesecu od 15.30 do 18.30 sati, do okončanja postupka.
Dana 8. studenog 2013. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da je prihvatio posao u Njemačkoj i da neće biti u mogućnosti održavati susrete i druženje svaki prvi i treći vikend. Od suda je zatražio da zakaže susrete i druženje na četiri sata tijekom tri ili četiri uzastopna dana u razdoblju između 22. prosinca 2013. i 7. siječnja 2014. godine. M.R. se nije složila.
U ponovljenom postupku, dana 7. svibnja 2014. sud je odlučio odrediti vještačenje od strane psihijatra i psihologa.
Dana 27. lipnja 2014. vještakinje su dostavile svoje nalaze. U odnosu na M.R., psihijatrica je primijetila da pokušava manipulirati djetetom kako bi dokazala svoja prava podnositelju zahtjeva. Nije bilo razloga da se ograniče susreti i druženje podnositelja zahtjeva i njegovog sina jer je postojala opravdana sumnja da majka vrši pritisak na dijete. Psihologinja je utvrdila da dječakovim izjavama o podnositelju zahtjeva nedostaje odgovarajuća emocionalna pozadina i da se čini da ga se podučilo što treba reći. Također je pokazivao poremećaje pažnje i ponašanja, brzo bi mu postajalo dosadno i imao je kratak raspon pažnje. Psihologinja također nije našla razlog za ograničavanje susreta i druženja podnositelja zahtjeva i djeteta te je primijetila da je M.R. snažno utjecala na oblikovanje djetetove slike oca.
Dana 29. prosinca 2014. sud je naložio da se susreti i druženje trebaju održavati tijekom prvih šest tjedana svakog drugog petka poslijepodne u prostorijama centra, u prisustvu voditeljice nadzora. Također je naložio da se sljedeća tri mjeseca susreti i druženje trebaju održavati svakog prvog i trećeg vikenda u mjesecu, od petka do nedjelje navečer, kao i petnaest dana tijekom ljetnih praznika i sedam dana tijekom zimskih praznika. Uputio je centar da razmotri potrebu određivanja mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi u odnosu na I.R.-a.
Nakon što su obje stranke uložile žalbu, dana 4. ožujka 2015. Županijski sud u Slavonskom Brodu preinačio je prvostupanjsku odluku te je odbio zahtjev M.R. za izmjenu odluke od 14. svibnja 2010. godine. Prema tome, susreti i druženje trebali su se nastaviti održavati u skladu s tim rješenjem (vidi stavak 15 ove presude).

F. Daljnji postupci u vezi s roditeljskom skrbi

Dana 3. studenog 2015. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev da I.R. živi s njim i da se M.R. liši roditeljske skrbi. M.R. se usprotivila tom zahtjevu.
Na ročištu održanom 14. travnja 2016. godine prethodna voditeljica nadzora izjavila je da M.R. nikada nije pokazala pozitivan stav prema omogućavanju susreta i druženja podnositelja zahtjeva i djeteta. Podnositelj zahtjeva izjavio je da je posljednji susret s djetetom ostvario u studenom 2015. godine.
Dana 24. siječnja 2017. centar je obavio razgovor s I.R.-om, koji je izjavio da ne želi imati nikakve veze s podnositeljem zahtjeva i da želi ga on ostavi na miru.
Dana 10. veljače 2017. sud je pravnika zaposlenog u centru imenovao posebnim skrbnikom za I.R.-a.
Na ročištu održanom 27. travnja 2017. godine, posebni je skrbnik izjavio da dijete ne može zamisliti odvajanje od majke i da ne želi vidjeti podnositelja zahtjeva.
Dana 1. lipnja 2017. sud je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva da živi s djetetom i njegov prijedlog za lišavanje M.R. roditeljske skrbi. Nakon što je utvrdio da su odnosi između roditelja narušeni do te mjere da je nemoguće uspostaviti normalnu komunikaciju i da odbijaju surađivati ili uspostaviti zajedničko stajalište i odnos prema djetetu, primijetio je da M.R. pruža odgovarajuću skrb djetetu, da je dijete bilo traumatizirano prethodnim događajima i podnositeljevim čestim pozivima policiji i da dijete odbija ostvariti bilo kakav kontakt s podnositeljem zahtjeva. Sud je naglasio da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev tražeći da dijete živi s njim samo zato što nije uspostavljena odgovarajuća komunikacija između njega i djeteta.
Dana 25. kolovoza 2017. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je prvostupanjsku odluku povodom žalbe te je vratio predmet nižem sudu na ponovno odlučivanje.
U ponovljenom postupku, dana 12. rujna 2018. Općinski sud odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva da dijete živi s njim i za lišavanje M.R. roditeljske skrbi. Podnositelj zahtjeva nije uložio žalbu.

G. Četvrti postupak za dodjelu prava na susrete i druženje

Dana 25. svibnja 2015. M.R. je ponovno zatražila izmjenu rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje, predlažući da se podnositelj zahtjeva i dijete viđaju jednom tjedno u prostorijama centra, u njezinom prisustvu i prisustvu voditeljice nadzora, u razdoblju od četiri mjeseca. M.R. je predložila da se sljedeća četiri mjeseca susreti i druženje održavaju subotom od 14.00 do 18.00 sati u prisustvu voditeljice nadzora. Nakon tog razdoblja prilagodbe, dijete bi s podnositeljem zahtjeva provodilo vrijeme od 18.00 sati petkom do 18.00 sati nedjeljom. Podnositelj zahtjeva usprotivio se tom prijedlogu.
Tijekom ovog postupka M.R. je zatražila imenovanje posebnog skrbnika za I.R.-a te je, po svemu sudeći, zatražila izuzeće Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška iz predmeta.
Postupak je prvo prekinut do ishoda postupka u vezi s roditeljskom skrbi (vidi stavak 81 ove presude). U konačnici je nastavljen i trenutačno je u tijeku.

H. Kazneni postupak

Dana 28. travnja 2015. Općinski sud u Slavonskom Brodu proglasio je M.R. krivom za sprječavanje i neizvršenje mjera za zaštitu djeteta i maloljetne osobe, kazneno djelo na temelju članka 215. Kaznenog zakona iz 1997. godine, jer je sprječavala održavanje susreta i druženja podnositelja zahtjeva i I.R.-a u skladu s pravomoćnom sudskom odlukom u razdoblju od 21. listopada 2011. do 6. rujna 2012. godine. Osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz primjenu uvjetne osude na rok kušnje od dvije godine. Žalbe koje su obje stranke uložile su odbijene.
Dana 6. studenog 2015. podnositelj zahtjeva podnio je optužnicu protiv M.R., optuživši ju da mu nije dopustila da vidi I.R.-a u razdoblju od 1. travnja do 5. lipnja 2015. godine i da nije pripremila dijete za njihove susrete te tako nije provodila odluke za zaštitu dobrobiti djeteta, što je kazneno djelo na temelju članka 173. Kaznenog zakona iz 2011. godine. Optužnica je potvrđena 7. ožujka 2016. godine, a postupak je još uvijek u tijeku.
Dana 24. svibnja 2017. Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu također je podiglo optužnicu protiv M.R. na temelju članka 173. Kaznenog zakona zbog sprječavanja susreta i druženja podnositelja zahtjeva i njegovog djeteta između 4. prosinca 2015. i 16. kolovoza 2016. godine. Taj je postupak još uvijek u tijeku.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe domaćeg prava koje su bile na snazi u relevantno vrijeme izložene su u predmetima K.B. i drugi protiv Hrvatske (br. 36216/13, stavci 96. i 101. - 06., 14. ožujka 2017.) i Ribić protiv Hrvatske (br. 27148/12, stavak 84., 2. travnja 2015.).

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su, propustivši mu osigurati redovite susrete i druženje sa sinom, nužne za održavanje obiteljskih veza između njih, tijekom nerazumno dugotrajnog razdoblja, domaće vlasti povrijedile njegova prava na temelju članaka 6. i 8. Konvencije.
Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 114., 20. ožujka 2018.), smatra da su ti prigovori usko povezani i da ih treba ispitati na temelju članka 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

Vlada je ustvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nikada nije podnio ustavnu tužbu na temelju članaka 62. ili 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, što bi Ustavnom sudu pružilo priliku da razmotri je li došlo do povrede članka 8.
Podnositelj zahtjeva nije se složio. Podnio je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na drugo rješenje o dodjeli prava na susrete i druženje nadležnim sudovima, koji su pretjerano dugo odlučivali o tom pitanju. Čak i nakon što je Ustavni sud usvojio njegovu tužbu i naložio ovrhu rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje u roku od šest mjeseci, taj je rok prošao, a on još uvijek nije mogao redovito održavati susrete i druženje sa svojim sinom.
Što se tiče Vladine tvrdnje da je podnositelj zahtjeva trebao podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Sud je ranije presudio da se tužba na temelju te odredbe može podnijeti samo protiv odluke te se stoga ne smatra djelotvornim pravnim sredstvom kojim se može riješiti trajna situacija kao što je podnositeljeva (vidi gore citirani predmet B. i drugi, stavak 126.). Vladin prigovor o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava stoga se mora odbiti.
U pogledu tvrdnje Vlade koja se odnosi na ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva zapravo podnio takvu tužbu, koju je Ustavni sud usvojio 3. travnja 2019. godine (vidi stavak 51 ove presude). Sud stoga mora ispitati je li, u svjetlu navedene odluke Ustavnog suda, podnositelj zahtjeva još uvijek mogao tvrditi da je žrtva navodne povrede Konvencije, što je pitanje koje je u nadležnosti Suda i koje Sud može ispitati po službenoj dužnosti (vidi Buzadji protiv Republike Moldavije [VV], br. 23755/07, stavak 70., 5. srpnja 2016.).
S tim u vezi, Sud ponavlja da je pitanje može li podnositelj zahtjeva tvrditi da je žrtva navodne povrede relevantno u svim fazama postupka pred Sudom (vidi Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 179., ECHR 2006-V). Nadalje ponavlja da odluka ili mjera povoljna za podnositelja zahtjeva u načelu nije dovoljna da ga liši njegovoga statusa „žrtve“ osim ako nacionalne vlasti nisu izričito, ili barem u biti, priznale povredu Konvencije i nakon toga podnositelju pružile zadovoljštinu za tu povredu (vidi, primjerice, Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, stavak 71., ECHR 2006-V). Status podnositelja zahtjeva kao žrtve povrede Konvencije može ovisiti o naknadi dosuđenoj na domaćoj razini na temelju činjenica kojima podnositelj prigovara pred Sudom (vidi Normann protiv Danske (odl.), br. 44704/98, 14. lipnja 2001.; i Jensen i Rasmussen protiv Danske (odl.), br. 52620/99, 20. ožujka 2003.). Primjerenost te zadovoljštine mora se ocijeniti u svjetlu svih okolnosti predmeta u cjelini (vidi R. protiv Poljske, br. 27617/04, stavak 97., ECHR 2011 (izvadci)).
Vraćajući se ovom predmetu, Sud primjećuje da je Ustavni sud izričito priznao da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na poštovanje obiteljskog života (vidi stavak 51 ove presude). Prema mišljenju Suda, takvo priznanje zadovoljava prvi uvjet utvrđen u njegovoj sudskoj praksi.
U pogledu drugog uvjeta, Sud napominje da je zadovoljština koju je pružio Ustavni sud uključivala nalog nadležnom prvostupanjskom sudu da donese odluku u ovršnom postupku kojem je podnositelj zahtjeva prigovorio, u roku od šest mjeseci, a taj nije rok poštovan. Ustavni sud također je podnositelju zahtjeva dosudio naknadu u iznosu od 1.800,00 eura za povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i na poštovanje njegova obiteljskog života (vidi stavak 51 ove presude).
Sud primjećuje u tom pogledu da je, u usporedivim prethodnim predmetima protiv Hrvatske u vezi s dugotrajnim propustom vlasti da osiguraju redovite susrete i druženje roditelja i njihove djece, dodijelio mnogo veće iznose za povredu članka 8. (vidi gore citirani predmet Ribić protiv Hrvatske, stavak 105., u kojem je dodijelio iznos od 25.000,00 eura, i gore citirani predmet B. i drugi protiv Hrvatske, stavak 157. u kojem je dodijeljen iznos od 12.500,00 eura). U svjetlu kriterija zadovoljštine na temelju njegove sudske prakse (vidi Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavci 202. - 206. i 268., ECHR 2006-V), Sud smatra da se iznos dosuđen podnositelju zahtjeva ne može smatrati dostatnim i da stoga ne predstavlja primjerenu zadovoljštinu za pretrpljenu povredu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet R.R. protiv Poljske, stavci 108. i 212.). U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva još uvijek može tvrditi da je „žrtva“, u smislu članka 34. Konvencije, navodne povrede njegovog prava na poštovanje obiteljskog života.
Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je više od jednog desetljeća pokušavao ostvariti prava na susrete i druženje sa svojim sinom, ali bezuspješno. Domaći sudovi nisu poduzeli mjere kako bi pravovremeno omogućili njegove susrete i druženje s I.R.-om, što je vidljivo iz njihovog dugog razdoblja neaktivnosti. Nadležna tijela za socijalnu skrb također nisu poduzela odgovarajuće mjere kako bi zaštitila njegova prava ili prava djeteta.
Vlada je tvrdila da su nadležna tijela poduzela sve dostupne i odgovarajuće korake u danim okolnostima kako bi podnositelj zahtjeva održao obiteljske veze sa svojim sinom. Napomenula je da su se susreti i druženje uglavnom redovito održavali do 2011. godine, kada su zbog djetetove reakcije na oca susreti i druženje postali vrlo problematični. Podnositelj zahtjeva doprinio je situaciji jer je često zvao policiju da intervenira te je ustrajao na mjerama prisile za ovrhu sudskih rješenja.
Vlada je dalje ustvrdila da je M.R. više puta izrečena novčana kazna te je osuđena u kaznenom postupku zbog nepoštovanja mjera za zaštitu djeteta i da su još dva postupka i dalje u tijeku. Provedeno je nekoliko pokušaja prisilnog oduzimanja djeteta, ali bez uspjeha zbog snažne negativne reakcije djeteta. S obzirom na okolnosti predmeta, Vlada je tvrdila da nije jasno koje je druge mjere država mogla ili trebala poduzeti u ovom predmetu.

2. Ocjena Suda

Sud primjećuje da se ovaj predmet odnosi na neizvršenje sudskih odluka kojima su podnositelju zahtjeva dodijeljena prava na susrete i druženje s njegovim sinom. Stoga se u ovom predmetu zadaća Suda sastoji u ispitivanju toga jesu li domaće vlasti poduzele sve potrebne korake koji su se razumno mogli tražiti u konkretnim okolnostima kako bi im omogućile susrete i druženje.
Mjerodavna načela u pogledu pozitivnih obveza države na temelju članka 8. Konvencije u predmetima koji se odnose na provođenje ovrhe radi ostvarivanja prava na susrete i druženje sažeta su u predmetima Ribić (gore citiran, stavci 88. - 89. i 92. - 95.) i B. i drugi (gore citiran, stavci 143. - 44.). Sud naglašava da u ovoj vrsti predmeta primjerenost mjere treba prosuđivati na temelju brzine njezine provedbe s obzirom na to da protek vremena može uzrokovati nepopravljive posljedice za odnose između podnositelja zahtjeva i djeteta te može dovesti do de facto odlučivanja o tom pitanju (vidi gore citirani predmet Ribić, stavak 93.).
U ovom predmetu susreti i druženje podnositelja zahtjeva s njegovim sinom regulirani su trima rješenjima o susretima i druženju, od kojih je svako obuhvaćalo određeno razdoblje (vidi stavke 8, 15 i 61 ove presude). Prvo rješenje o dodjeli prava na susrete i druženje doneseno je 19. lipnja 2007. godine, samo mjesec dana nakon što je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev sudu i dok je I.R. još bio dojenče. Čini se da to rješenje nikad nije propisno izvršeno (vidi stavke 9 - 11 ove presude). Godine 2009., kad je I.R. bio stariji, podnositelj zahtjeva zatražio je izmjenu prvog sudskog rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje, a njegov je zahtjev usvojen 14. svibnja 2010. godine, čime mu je omogućeno da svaki drugi vikend provodi sa sinom (vidi stavak 15 ove presude). Međutim, ovrha te odluke koja je uslijedila bila je vrlo dugotrajna i zapravo još uvijek traje, više od devet godina kasnije. Sin podnositelja zahtjeva sada ima gotovo trinaest godina i odbija vidjeti oca (vidi stavak 76 ove presude).
Sud smatra da je ta činjenica, zajedno sa zaključkom Ustavnog suda da je pretjerano dugo trajanje ovrhe rješenja o dodjeli prava na susrete i druženje od 14. svibnja 2010. godine dovelo do povrede prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova obiteljskog života (vidi stavak 51 ove presude), dovoljna da mu omogući da zaključi da u ovom predmetu domaće vlasti nisu poduzele potrebne korake koji su se od njih razumno mogli očekivati kako bi omogućile ponovno spajanje podnositelja zahtjeva i njegovog sina. To je dovelo do de facto odlučivanja o spornom pitanju jer je podnositelj zahtjeva svog sina viđao tek povremeno od njegovog rođenja.
Točno je da je M.R. u nekoliko navrata bila izrečena novčana kazna i da je čak bila osuđena u kaznenom postupku zbog nepoštovanja pravomoćnog sudskog rješenja (vidi stavke 23, 25, 39 i 85 ove presude). Još se dva kaznena postupka trenutačno vode protiv nje (vidi stavke 86 i 87 ove presude). Međutim, imajući u vidu činjenicu da joj je prva kaznena osuda izrečena tek 2015. godine, kad je I.R.-u već bilo devet godina, i da su preostala dva postupka još uvijek u tijeku, Sud smatra da se pretjerano dugo vrijeme koje je vlastima trebalo da pokrenu i provedu taj postupak ne može smatrati prikladnim odgovorom na hitnost situacije.
Sud je svjestan činjenice da je zadaća domaćih vlasti bila otežana zbog napetih odnosa između podnositelja zahtjeva i M.R. Međutim, nedostatak suradnje između rastavljenih roditelja nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od njihovih pozitivnih obveza na temelju članka 8. Točnije, takva okolnost nameće obvezu poduzimanja mjera kojima bi se uskladili suprotstavljeni interesi stranaka, imajući na umu najvažnije interese djeteta (vidi Zawadka protiv Poljske, br. 48542/99, stavak 67., 23. lipnja 2005.).
Od dječakova rođenja, bilo je jasno da M.R. prvo nije htjela upisati podnositelja zahtjeva kao oca I.R.-a, a kasnije im nije htjela omogućiti redovite susrete i druženje (vidi stavke 7, 9 i 59 ove presude). Bez obzira na brojne postupke koje je podnositelj zahtjeva pokrenuo na domaćoj razini i na dva pravomoćna sudska rješenja donesena u njegovu korist, prema mišljenju Suda, domaće vlasti dugi niz godina nisu poduzele dovoljno učinkovite radnje protiv ometanja i protupravnih radnji od strane M.R., iako su bile dužne to spriječiti (vidi, mutatis mutandis, predmet B.V. protiv Rusije, br. 56987/15, stavak 80, 2. listopada 2018.). Konkretno, nakon što nisu pravovremeno reagirale na podnositeljeve poteškoće u redovitom održavanju susreta i druženja sa sinom, domaće su vlasti dopustile da se protekom vremena dječak otuđi od oca te im nisu zapravo omogućile da razviju emocionalnu vezu.
Uzimajući u obzir sve gore navedeno, i ne dovodeći u pitanje slobodu procjene tužene države u ovom pitanju, Sud utvrđuje da hrvatske vlasti nisu provele ovrhu radi ostvarivanja prava podnositelja na susrete i druženje s njegovim djetetom, čime su povrijedile njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života, kako je zajamčeno člankom 8.
Prema tome došlo je do povrede članka 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 3.000,00 eura (EUR) na ime materijalne štete za putne troškove koji su mu nastali zbog putovanja između Njemačke i Hrvatske tijekom brojnih sudskih ročišta. Također je potraživao iznos od 200.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je te iznose smatrala pretjeranima.
Sud ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje taj zahtjev. S druge strane, i imajući u vidu iznos koji je već dodijelio Ustavni sud (vidi stavak 51 ove presude), podnositelju zahtjeva dodjeljuje 13.000,00 eura na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao iznos od 5.000,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima, 3.000,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom i 3.000,00 eura na ime troškova prisustvovanja sudskim ročištima u Hrvatskoj.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i svoju sudsku praksu, Sud odbacuje zahtjev za naknadu troškova i izdataka u domaćim postupcima, uključujući putne troškove, te smatra razumnim podnositelju zahtjeva dodijeliti iznos od 1.500,00 eura za postupak pred Sudom.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
Presuđuje
1. da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:
  1. 13.000 EUR (petnaest tisuća eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati^[1];
  2. 1.500,00 EUR (tisuću petsto eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;
2. da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;
Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. siječnja 2020. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Aleš Pejchal

Tajnik Predsjednik

*[1] U izvorno objavljenoj presudi Sud je podnositelju dosudio iznos od 15.000,00 EUR ali je dana 12. veljače 2020. godine taj iznos ispravio na 13.000,00 EUR.

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF JURIŠIĆ v. CROATIA

(Application no. 29419/17)

JUDGMENT

This version was rectified on 12 February 2020 under Rule 81 of the Rules of Court

STRASBOURG

16 January 2020

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Jurišić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Aleš Pejchal, President,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, judges,

and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 December 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 29419/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Stjepan Jurišić (“the applicant”), on 10 April 2017.

2. The applicant was represented by Mr H. Čačić, a lawyer practising in Bjelovar. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 31 May 2017 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1970 and lives in Sesvetski Kraljevec.

5. The applicant and M.R. were in a relationship, which ended during M.R.’s pregnancy. On 1 November 2006 their son I.R. was born.

6. The applicant brought a civil action before the Daruvar Municipal Court (Općinski sud u Daruvaru) seeking establishment of his paternity of I.R. because M.R. had allegedly refused to register his name as the father. On 9 February 2007 the Daruvar Municipal Court issued a judgment establishing the applicant’s paternity of I.R.

First set of contact proceedings

7. On 15 May 2007 the applicant filed an application with the Daruvar Municipal Court requesting contact with his son every other weekend from Saturday at 10 a.m. to Sunday at 6 p.m. and for half of his holidays. He submitted that M.R. did not allow him to see their son regularly.

8. After hearing M.R. and obtaining the opinion of the Daruvar Social Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb Daruvar  hereinafter “the centre”), on 19 June 2007 the Daruvar Municipal Court decided that contact between the applicant and his son should take place each Saturday and Sunday from 3 to 7 p.m. at M.R.’s home. The parties never appealed against that decision, which became final on 12 July 2007.

Enforcement of the first set of contact proceedings

9. On 23 October 2009 the applicant applied for enforcement of the contact order of 19 June 2007, requesting that the mother allow him to see the child as stated in the order (see paragraph 8 above). He submitted that M.R. had continuously sought to prevent his contact with the child and that since August 2009 contact had stopped completely.

10. On 28 October 2009 the Daruvar Municipal Court issued an enforcement order.

11. Following several remittals of the case, on 21 October 2010 the Daruvar Municipal Court ultimately dismissed the applicant’s enforcement proposal since a new contact order had meanwhile been adopted (see paragraph 15 below).

Second set of contact proceedings

12. On 20 April 2009 the applicant filed a fresh application with the Daruvar Municipal Court requesting an amendment of the contact order due to the child’s age and a change in circumstances. He proposed contact every Saturday and Sunday from 9 a.m. to 7 p.m. M.R. disagreed, deeming the period excessively long and reiterating that the child suffered from allergies.

13. On 20 July 2009 the applicant filed a submission with the court describing difficulties in maintaining contact with the child.

14. In the resumed proceedings following remittal of the case, two doctors confirmed that, in view of the child’s medical condition, there were no reasons to restrict his contact with the applicant since either parent could provide the child with the necessary treatment.

15. On 14 May 2010 the Daruvar Municipal Court determined that contact between the applicant and the child should take place every first and third weekend of the month, from 6 p.m. on Friday until 6 p.m. on Sunday, for two weeks in July or August and for one week in December or January.

16. Following an appeal by M.R., on 11 October 2010 the Bjelovar County Court upheld the first-instance decision regarding the schedule of contact.

Enforcement of the second set of contact proceedings

17. On 20 December 2010 the applicant applied for enforcement of the contact order of 14 May 2010 (see paragraph 15 above). He alleged that M.R. had refused to hand over the child to him on 5 and 19 November and 3 and 17 December 2010 without any explanation. He asked the court to order M.R. to allow him contact within three days or, alternatively, to order forcible removal of the child.

18. M.R. disputed the applicant’s allegations. She stated that the child had spent the weekend of 5 November 2010 with the applicant, and had returned home neglected and bruised. She reiterated that she was not preventing the applicant having contact, but that the child was very attached to her and found separation from her difficult, especially when the applicant arrived with the police, causing the child additional fear and trauma. She enclosed medical reports with the submissions, diagnosing the child’s reaction to stress and concluding that there were problems with his basic group of caregivers. The reports recommended therapy for both parents, as well as a gradual extension of contact with the father over several days.

19. On 21 January 2011 the Daruvar Municipal Court issued an enforcement order as requested by the applicant.

20. Following an appeal by M.R., on 7 July 2011 the Bjelovar County Court, Permanent Attendance in Virovitica (Stalna služba u Virovitici) quashed the enforcement order.

21. In submissions of 19 August 2011, the applicant alleged that he had had no information on the child’s whereabouts for the past two weeks and that M.R. and her parents had been scaring the child in his presence.

22. On 23 December 2011 the competent social welfare centre informed the court that it was imposing a measure of supervision of parental care (nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi) with a view to correcting the parents’ shortcomings. It also issued a written caution to M.R., who verbally accepted advice, but failed to cooperate with the centre’s professionals or the supervisor of the parental care measure (hereinafter “the case supervisor”).

23. On 25 January 2012 the Nova Gradiška Municipal Court (Općinski sud u Novoj Gradiški) issued an enforcement order instructing M.R. to allow the applicant contact with I.R. within fifteen days, stating that a fine of 5,000 Croatian kunas (HRK) would be imposed on her repeatedly until she complied with the court order. The court stressed that the child needed both parents for a normal and healthy development, observing that neither parent had complied with their parental duties or ensured that their child had a happy childhood. This decision was upheld on appeal.

24. On 20 June 2012 the applicant informed the court that he had been unable to spend time with I.R. on 1 June and 15 June 2012 because M.R. had refused to hand the child over to him. He therefore asked the court to fine her.

25. On 13 July 2012 the court again fined M.R. HRK 5,000 and threatened her with a further fine unless she complied with the court order and facilitated contact between the applicant and the child. This decision was upheld on appeal.

26. In a submission of 17 July 2012, the applicant requested coercive enforcement of the contact order with the assistance of the police.

27. Meanwhile, on 22 September 2011, M.R. instituted a third set of contact proceedings, in which the court decided that the applicant and the child should meet in the presence of the case supervisor at the social welfare centre from 1 to 3 p.m. on Fridays for one month (see paragraph 61 below). Consequently, on 5 November 2012 the Nova Gradiška Municipal Court postponed the enforcement until the above decision had been implemented. On 12 April 2013 the applicant asked the court to resume the enforcement because the above order had been implemented.

28. In the meantime, on 20 July 2012, the centre applied to the court to have M.R.’s right to live with I.R. revoked because she had consciously obstructed court decisions on the applicant’s contact with the child and because her unlawful behaviour was harmful to the child’s proper upbringing. The centre asked the court to impose the measure for one year and give the applicant responsibility for the child’s care and upbringing. The proceedings were first stayed pending the outcome of the third set of contact proceedings (see paragraph 27 above) and the centre ultimately withdrew its proposal on 6 October 2015.

29. On 15 April 2013, the Nova Gradiška Municipal Court again postponed the enforcement until the conclusion of the third set of contact proceedings (see paragraph 27 above). The applicant unsuccessfully appealed against that decision.

30. On 26 February 2015 M.R. paid the HRK 5,000 fine.

31. On 24 March 2015 the applicant urged the court to resume the enforcement proceedings, emphasising the need for urgency since he had not seen his son for over two years.

32. On 20 April 2015 the Municipal Court decided to resume the enforcement and ordered M.R. to allow the applicant contact with his son as stated in the court order of 14 May 2010 (see paragraph 15 above).

33. On 11 May 2015 the applicant notified the court that M.R. had again prevented him seeing the child on 1 May 2015. He asked the court to fine M.R. and carry out enforcement by taking away the child. Alternatively, he asked the court to threaten M.R. with imprisonment.

34. On 12 May 2015 the court set an enforcement date of 15 May 2015, stating that the child would be taken away from M.R. or any other person he was found with. On that date forcible removal of the child was attempted. An employee of the social welfare centre tried to take the child away from the mother, but the child became ill. An emergency medical team took him to be examined by a doctor and he was diagnosed with acute reaction to stress. The court asked the parties to meet the following day with the case supervisor in order to re-establish communication. It was also decided, in order to protect the health and interests of I.R., not to take him away as planned, stressing that this did not entail postponement of the enforcement.

35. On 25 May 2015 M.R. submitted a fresh application for postponement of the enforcement. The court dismissed it, pointing out that M.R. was responsible for the fact that I.R. had been exposed to stress at the previous enforcement attempt, in that she had had more than four years to prepare the child for contact with his father.

36. On 3 June 2015 the court set another enforcement date of 5 June 2015. The enforcement attempt failed due to the child’s strong negative reaction. The centre’s professional team concluded that it was not in his best interests to proceed with the forcible removal.

37. At a hearing held on 31 July 2015, a psychiatrist pointed out that coercion against I.R. might deepen his psychological trauma and that he might develop a neurotic disorder or, in the worst case scenario, psychosis.

38. On 13 July 2016 the court set another enforcement date of 18 July 2016, but M.R. and the child were not found at home that day.

39. On 20 July 2016 the court fined M.R. HRK 10,000 and threatened her with a further fine of HRK 20,000. It noted that she had not only been under an obligation to allow enforcement of the court decision, but also to prepare I.R. for meeting with the father  she had failed to do either. The court also warned M.R. that the next sanction might be imprisonment. She appealed against the decision and again unsuccessfully requested postponement of the enforcement.

40. Another enforcement attempt scheduled for 29 July 2016 was unsuccessful because of I.R.’s negative reaction.

41. On the same day the court fined M.R. HRK 10,000 and set another enforcement date of 16 August 2016. On the date in question M.R. and the child were not found at home.

42. On 24 August 2016 the Slavonski Brod County Court (Županijski sud u Slavonskom Brodu) allowed M.R.’s request and postponed the enforcement for six months, so that a detailed assessment of I.R., the applicant and M.R. could be completed. The court considered, based on medical reports, that enforcement could substantially jeopardise the interests of the child, who suffered from deep psychological trauma because of the intolerant relationship between his parents, and that psychological and physical consequences could arise from coercion. A constitutional complaint lodged by the applicant against this decision was declared inadmissible.

43. On 6 April 2017 the court invited the applicant and M.R. to inform it whether they had complied with the decision of the second-instance court. M.R. replied that she had not commenced any proceedings and that it was not her duty to start any treatment. She submitted a doctor’s report for each month starting from 12 June 2015 as evidence that she and I.R. had regularly been attending therapy.

44. On 10 May 2017 the applicant asked the court to refer the assessment of the child and the parents to the competent social welfare centre or, alternatively, a specialist psychologist.

45. On 6 October 2017 a hearing was held and on 10 and 20 November 2017 the Slavonski Brod Municipal Court asked a specialist institution about the possibility of an assessment of the family.

46. On 18 April 2018 the court decided to perform a psychological ad psychiatric evaluation of the parents and the child. The applicant advanced the costs of the expert evaluation, but M.R. informed the court that she and the child would not attend the scheduled examination because further expert assessments risked aggravating the child’s mental state.

47. On 10 October 2018 the court resumed the enforcement proceedings and scheduled another enforcement attempt for 2 November 2018, which was again unsuccessful due to the child’s vigorous refusal to go with the applicant.

48. Consequently, on 20 November 2018 the Municipal Court terminated the enforcement of the contact decision finding it unenforceable. It stressed that the child, through no fault of his own, has never developed his own attitude towards the applicant but that instead his impressions and opinions about his father were created on the basis of his mother’s opinions and statements. He was therefore completely estranged from his father and any separation from his mother would in these circumstances cause enormous stress for the child.

49. On an appeal by the applicant, on 29 January 2019 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) quashed that decision and remitted the case for enforcement.

50. On 2 January 2019 the applicant lodged a constitutional complaint against the County Court’s decision of 20 November 2018 terminating the enforcement proceedings (see paragraph 48 above). He complained about the length of the enforcement proceedings and the consequent violation of his right to family life.

51. On 3 April 2019 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time and his right to respect for family life, awarded him HRK 13,200 (approximately EUR 1,800) in compensation and ordered the competent Municipal Court to adopt a final decision in his case within six months.

52. On 10 April 2019 the Municipal Court again decided to perform a psychological and psychiatric expert evaluation but M.R. opposed the court’s decision. On the same date, the court asked the competent social welfare centre to take child-protection measures due to M.R.’s violation of the applicant’s contact rights with his child. The centre lodged another criminal complaint against M.R., but on 28 August 2019 the competent State Attorney’s Office refused to lodge an indictment against her.

53. The enforcement proceedings are still ongoing.

54. In the meantime, on 23 November 2015 the applicant had sought protection of his right to a hearing within a reasonable time in relation to the second set of enforcement proceedings. On 23 December 2015 the president of the Slavonski Brod Municipal Court granted his request and ordered that the proceedings be concluded within six months.

55. On 11 May 2017 the Slavonski Brod County Court allowed a claim by the applicant for compensation and awarded him HRK 2,000. It also ordered the first-instance court to conclude the enforcement proceedings in the shortest time possible but in any case within six months. On 7 June 2018 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s appeal against the County Court’s decision.

Third set of contact proceedings

56. On 22 September 2011 M.R. filed a request with the Nova Gradiška Municipal Court to amend the decision on contact between the applicant and I.R. of 14 May 2010 (see paragraph 15 above). She requested that contact take place for two hours on Fridays, at her home in the presence of the case supervisor, or at the centre’s premises.

57. The applicant disagreed, claiming that M.R. was psychologically abusing the child by telling him that his father did not love him and that there was a “black hole at the father’s house”.

58. On 2 April 2012 the centre proposed that the applicant and his son meet, over the period of one month, for two hours a week at the centre’s premises in the presence of the case supervisor in order to strengthen their emotional bond. After that period, contact should resume in accordance with the court order of 14 May 2010 (see paragraph 15 above).

59. At a hearing held on 13 June 2012, M.R. submitted that the child refused to see the applicant. The applicant alleged that M.R. was preventing contact with his son. Employees of the centre additionally clarified their opinion by stating that the proposed one-month period would be sufficient to re-establish the emotional bond between the applicant and his son and would also allow the centre to assess their interaction.

60. On 26 June 2012 the case supervisor stated that contact between the applicant and his son had not been taking place because M.R. had presented certificates stating that the child was ill and claimed that the child was frightened, which was why she had not handed the child over to the applicant. The case supervisor stated that she had been present at one of the contact sessions and that the child had not been afraid of the father on that occasion.

61. On 26 June 2012 the Nova Gradiška Municipal Court accepted the centre’s proposal and decided that for a period of one month contact between the applicant and I.R. should take place for two hours a week at the centre’s premises and subsequently in accordance with the court order of 14 May 2010 (see paragraph 15 above).

62. Following an appeal by both parties, on 7 September 2012 the Slavonski Brod County Court upheld the part of the order concerning the first month of contact and quashed the remainder, instructing the first‑instance court to obtain an expert assessment of the parties and the child.

63. On 24 October 2012 the court ordered an expert assessment of the parties and the child.

64. At a hearing held on 7 January 2013 M.R. alleged that the child had spent a weekend with the applicant on five occasions in accordance with a previous court order, and that on those occasions he had returned home neglected and injured. The most recent contact session between the applicant and the child had taken place on 12 October 2012, and the applicant had arrived on 2 November 2012 with the intention of taking the child with him for the weekend, but the child had screamed and refused to go. In the initial one-month period two of the meetings scheduled at the centre’s premises had not taken place. The applicant denied that he had neglected or abused the child and claimed that it had been impossible to establish a relationship with him over the past two months. On 4 January 2013 a meeting had taken place after a psychologist had intervened because the child had initially refused to communicate with the applicant.

65. On 19 March 2013 the centre submitted an additional opinion proposing that meetings take place in accordance with the court order of 14 May 2010 (see paragraph 15 above), but that pickup and return of the child take place under supervision and that the contact sessions be supervised.

66. On 16 April 2013 the Nova Gradiška Municipal Court dismissed M.R.’s proposal and ordered that contact take place in accordance with the decision of the Daruvar Municipal Court of 14 May 2010 (see paragraph 15 above).

67. Following appeals by both parties, on 27 June 2013 the Slavonski Brod County Court quashed the decision and remitted the case for fresh consideration by a different judge.

68. In the resumed proceedings, on 4 November 2013 the Nova Gradiška Municipal Court decided that contact between the applicant and the child should take place every first and third Sunday of the month from 3.30 to 6.30 p.m. under supervision, until the conclusion of the proceedings.

69. On 8 November 2013 the applicant notified the court that he had accepted a job in Germany and that he would not be in a position to maintain contact every first and third weekend. He asked the court to schedule contact for four hours over three or four consecutive days in the period between 22 December 2013 and 7 January 2014. M.R. disagreed.

70. In the resumed proceedings, on 7 May 2014 the court decided to obtain an expert opinion by a psychiatrist and a psychologist.

71. On 27 June 2014 the experts submitted their findings. In relation to M.R. the psychiatrist observed that she was attempting to manipulate the child in order to prove her rights to the applicant. There was no reason to restrict contact between the applicant and his son as there was a justified suspicion that the mother was pressuring the child. The expert psychologist found that the boy’s statements about the applicant lacked adequate emotional background and that he seemed to have been taught what to say. He also displayed attention and behavioural disorders, was easily bored and had a short attention span. The psychologist also found no reason to restrict contact between the applicant and the child and observed that M.R. had had a strong influence on shaping the child’s image of the father.

72. On 29 December 2014 the court ordered that contact should take place during the first six weeks every other Friday afternoon at the centre’s premises, in the presence of the case supervisor. It also ordered that contact for the following three months should take place every first and third weekend of the month from Friday until Sunday night, as well as for fifteen days during the summer holidays and seven days during the winter holidays. It instructed the centre to consider the need to impose a measure of supervision of parental care in respect of I.R.

73. Following appeals lodged by both parties, on 4 March 2015 the Slavonski Brod County Court reversed the first-instance decision and dismissed M.R.’s request for an amendment of the decision of 14 May 2010. Contact was therefore to be resumed in accordance with that order (see paragraph 15 above).

Further custody and parental care proceedings

74. On 3 November 2015 the applicant applied for custody of I.R. and sought that M.R. be deprived of her parental care. M.R. opposed the application.

75. At a hearing held on 14 April 2016, the previous case supervisor stated that M.R. had never displayed a positive attitude towards facilitating contact between the applicant and the child. The applicant stated that the most recent contact he had had with the child had been in November 2015.

76. On 24 January 2017 I.R. was interviewed by the centre and stated that he wanted nothing to do with the applicant and for him to leave him alone.

77. On 10 February 2017 the court appointed a lawyer employed by the centre as a special guardian for I.R.

78. At a hearing held on 27 April 2017, the special guardian stated that the child could not imagine separation from the mother and did not want to see the applicant.

79. On 1 June 2017 the court dismissed the applicant’s application for custody and his proposal to deprive M.R. of her parental care. Having determined that the relations between the parents were disrupted to the extent that it was impossible to establish normal communication and that they refused to cooperate or establish a common position and attitude towards the child, it observed that M.R. provided adequate care for the child, that the child had been traumatised by previous events and the applicant’s frequent calls to the police and that the child refused any contact with the applicant. The court emphasised that the applicant had submitted the application asking that the child live with him only because adequate communication had not been established between him and the child.

80. On 25 August 2017 the Zagreb Country Court quashed the first‑instance decision on appeal and remitted the case to the lower court.

81. In the resumed proceedings, on 12 September 2018, the Municipal Court dismissed the applicant’s application for custody and deprivation of M.R.’s parental care. The applicant did not appeal.

Fourth set of contact proceedings

82. On 25 May 2015 M.R. again requested an amendment of the contact order, proposing that the applicant and the child see each other once a week at the centre’s premises, in the presence of the case supervisor and her for a period of four months. For the following four months, M.R. proposed that contact take place on Saturdays from 2 to 6 p.m. in the presence of the case supervisor. After this period of adjustment, the child would spend time with the applicant from 6 p.m. on Friday to 6 p.m. on Sunday. The applicant opposed that proposal.

83. During these proceedings M.R. requested the appointment of a special guardian for I.R. and apparently sought exclusion of the Nova Gradiška Social Welfare Centre from the case.

84. The proceedings were suspended pending the outcome of the parental care proceedings (see paragraph 81 above). They ultimately resumed and are ongoing.

Criminal proceedings

85. On 28 April 2015 the Slavonski Brod Municipal Court found M.R. guilty of preventing and failing to comply with measures designed to protect children and minors, an offence under Article 215 of the 1997 Criminal Code (Kazneni zakon) in that she had prevented the applicant having contact with I.R. in accordance with a final court decision in the period 21 October 2011 to 6 September 2012. She was sentenced to six months’ imprisonment, suspended for two years. Appeals lodged by both parties were dismissed.

86. On 6 November 2015 the applicant filed an indictment against M.R. accusing her of not letting him see I.R. in the period 1 April to 5 June 2015 and not preparing the child for their meetings, thereby failing to comply with decisions for the welfare of a child, an offence under Article 173 of the 2011 Criminal Code. The indictment was confirmed on 7 March 2016 and the proceedings are still ongoing.

87. On 24 May 2017 the Slavonski Brod Municipal State Attorney’s Office also lodged an indictment against M.R. under Article 173 of the Criminal Code, for obstructing contact between the applicant and his child between 4 December 2015 and 16 August 2016. The proceedings are still ongoing.

RELEVANT DOMESTIC LAW

88. The relevant provisions of domestic law in force at the material time are set out in K.B. and Others v. Croatia (no. 36216/13, §§ 96 and 101-06, 14 March 2017), and Ribić v. Croatia (no. 27148/12, § 84, 2 April 2015).

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

89. The applicant complained that by failing over an unreasonably lengthy period of time to secure regular contact with his son, necessary to maintain family ties between them, the domestic authorities had breached his rights under Articles 6 and 8 of the Convention.

90. The Court, master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 114, 20 March 2018), considers that these complaints are closely linked and fall to be examined under Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Admissibility

91. The Government submitted that the applicant had not exhausted domestic remedies, in that he never filed a constitutional complaint under sections 62 or 63 of the Constitutional Court Act, which would have afforded the Constitutional Court an opportunity to consider whether there had been a violation of Article 8.

92. The applicant disagreed. He had lodged a complaint about the length of the enforcement in respect of the second contact order with the competent courts, which had taken an excessively long time to decide the matter. Even after the Constitutional Court had granted his complaint and ordered enforcement of the contact decision within six months, that deadline has passed and he was still unable to have regular contacts with his son.

93. As regards the Government’s assertion that the applicant should have lodged a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act, the Court has already held that a complaint under that provision may be lodged only against a decision and was thus not considered an effective remedy capable of addressing a continuing situation, like the applicant’s (see K.B. and Others, cited above, § 126). The Government’s non-exhaustion objection in this respect must therefore be dismissed.

94. As regards the Government’s argument related to a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act, the Court observes that the applicant had in fact filed such a complaint, which the Constitutional Court granted on 3 April 2019 (see paragraph 51 above). The Court must therefore examine whether, in light of the aforementioned decision of the Constitutional Court, the applicant can still claim to be a victim of the alleged violation of the Convention, a matter which goes to the Court’s jurisdiction and which it is not prevented from examining of its own motion (see Buzadji v. the Republic of Moldova [GC], no. 23755/07, § 70, 5 July 2016).

95. The Court reiterates in that connection that the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the Convention proceedings (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 179, ECHR 2006‑V). It further reiterates that a decision or measure favourable to an applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see, for example, Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 71, ECHR 2006-V). An applicant’s status as a victim of a breach of the Convention may depend on compensation being awarded at domestic level on the basis of the facts about which he or she complains before the Court (see Normann v. Denmark (dec.), no. 44704/98, 14 June 2001; and Jensen and Rasmussen v. Denmark (dec.), no. 52620/99, 20 March 2003). The adequacy of that redress falls to be assessed in the light of all the circumstances of the case seen as a whole (see R.R. v. Poland, no. 27617/04, § 97, ECHR 2011 (extracts)).

96. Turning to the present case, the Court observes that the Constitutional Court expressly acknowledged that there had been a breach of the applicant’s right to respect for family life (see paragraph 51 above). In the Court’s opinion, such an acknowledgment satisfies the first condition laid down in its case-law.

97. As regards the second condition, the Court notes that the redress offered by the Constitutional Court included an order to the competent first‑instance court to adopt a decision in the enforcement proceedings complained of within six months, a deadline which has not been complied with. The Constitutional Court also awarded the applicant EUR 1,800 as compensation for the breach of his rights to a hearing within a reasonable time and to respect for his family life (see paragraph 51 above).

98. The Court observes in this respect that in comparable previous cases against Croatia concerning prolonged failure of the authorities to secure regular contact between parents and their children, it has awarded much higher amounts for a breach of Article 8 (see Ribić v. Croatia, cited above, § 105, where it awarded EUR 25,000 and K.B. and Others v. Croatia, cited above, § 157, where EUR 12,500 were awarded). In light of the criteria for redress under its case-law (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 202-206 and 268, ECHR 2006‑V), the Court considers that the sum awarded to the applicant in the present case cannot be considered sufficient, and that it therefore did not constitute appropriate redress for the violation suffered (see, mutatis mutandis, R.R. v. Poland, cited above, §§ 108 and 212). In such circumstances, the Court considers that the applicant can still claim to be a “victim”, within the meaning of Article 34 of the Convention, of the alleged violation of his right to respect for family life.

99. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ arguments

100. The applicant submitted that he had been trying to enforce contact rights with his son for over a decade, but to no avail. The domestic courts had failed to undertake measures to facilitate his contact with I.R. in a timely manner, which was evident from their long periods of inactivity. The competent social welfare authorities had also failed to undertake adequate measures in order to protect his rights or the rights of the child.

101. The Government claimed that the competent authorities had undertaken all available and appropriate steps in the circumstances in order for the applicant to maintain family ties with his son. They noted that for the most part contact had taken place regularly until 2011, when the child’s reaction to his father had made contact very problematic. The applicant had contributed to the situation in that he had frequently called on the police to intervene and insisted on coercive measures in order to enforce the court orders.

102. The Government further submitted that M.R. had been fined a number of times and convicted in criminal proceedings for non-compliance with child protective measures and that two further sets of proceedings were still ongoing. The child’s forcible removal had also been attempted on several occasions, but had failed because of the child’s strong negative reaction. Considering the circumstances of the case, the Government argued that it was unclear which other measures the State could or should have undertaken in the case.

The Court’s assessment

103. The Court notes that the present case concerns the non-enforcement of judicial decisions whereby the applicant was granted contact rights with his son. In the present case, therefore, the Court’s task consists in examining whether the domestic authorities took all necessary steps that could reasonably be demanded in the specific circumstances to facilitate contact between them.

104. The relevant principles regarding the State’s positive obligation under Article 8 of the Convention in cases concerning enforcement of contact rights are summarised in the cases of Ribić (cited above, §§ 88-89 and 92-95), and K.B. and Others (cited above, §§ 143-44). The Court would stress that in this type of cases the adequacy of the measures taken is to be judged by the swiftness of their implementation, as the passage of time can have irremediable consequences for relations between the applicant and child and may result in a de facto determination of the matter (see Ribić, cited above, § 93).

105. In the present case, contacts between the applicant and his son were regulated by three contact orders, each covering specific periods of time (see paragraphs 8, 15 and 61 above). The first contact order was issued on 19 June 2007, only a month after the applicant applied to the court and while I.R. was still a baby. It would appear that this order was never properly enforced (see paragraphs 9-11 above). In 2009, once I.R. was older, the applicant sought an amendment of the court’s first contact order and his request was granted on 14 May 2010, allowing him to spend every other weekend with his son (see paragraph 15 above). However, the ensuing enforcement of that decision was particularly lengthy and is, in fact, still ongoing, more than nine years later. The applicant’s son is now almost thirteen years old and refuses to see his father (see paragraph 76 above).

106. The Court considers that this fact, coupled with the Constitutional Court’s finding that the inordinate length of the enforcement of the contact order of 14 May 2010 had violated the applicant’s right to respect for his family life (see paragraph 51 above), are sufficient to enable it to conclude that in the present case the domestic authorities have not taken the necessary steps to facilitate the reunion between the applicant and his son that could have reasonably been expected of them. This has resulted in a de facto determination of the matter at issue as the applicant has seen his son only sporadically since he was born.

107. It is true that M.R was fined on several occasions and even convicted in criminal proceedings for failure to comply with a final court order (see paragraphs 23, 25, 39 and 85 above). Another two sets of criminal proceedings are underway against her (see paragraphs 86 and 87 above). However, bearing in mind that her first criminal conviction was pronounced only in 2015, when I.R. was already nine years old, and that the remaining two sets of proceedings are still pending, the Court considers that the inordinate amount of time it took the authorities to institute and conduct such proceedings could not be seen as an adequate response to the urgency of the situation.

108. The Court is mindful of the fact that the domestic authorities’ task was made difficult by the strained relationship between the applicant and M.R However, lack of cooperation between separated parents is not a circumstance which can by itself exempt the authorities from their positive obligations under Article 8. It rather imposes on them an obligation to take measures that would reconcile the conflicting interests of the parties, keeping in mind the paramount interests of the child (see Zawadka v. Poland, no. 48542/99, § 67, 23 June 2005).

109. Since the boy was born, it was clear that M.R. was unwilling first to register the applicant as I.R.’s father and later on allow them regular contact (see paragraphs 7, 9 and 59 above). Notwithstanding the numerous sets of proceedings the applicant instituted at domestic level, and the two final contact orders in his favour, in the Court’s view the domestic authorities failed to take sufficiently effective action against M.R.’s obstructive behaviour and unlawful actions for a number of years, even though they were under a duty to prevent it (see, mutatis mutandis, A.B.V. v. Russia, no. 56987/15, § 80, 2 October 2018). Specifically, having failed to react to the applicant’s plight to have regular contacts with his son in a timely manner, the domestic authorities allowed the passage of time to alienate the boy from his father and never actually allowed them to develop an emotional bond.

110. Having regard to all of the above, and notwithstanding the respondent State’s margin of appreciation in the matter, the Court finds that the Croatian authorities have failed to enforce the applicant’s contact rights with his child, thereby breaching his right to respect for family life, as guaranteed by Article 8.

111. There has consequently been a violation of Article 8 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

112. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

113. The applicant claimed 3,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage for travel costs he incurred travelling between Germany and Croatia for the numerous court hearings. He also claimed EUR 200,000 in respect of non-pecuniary damage.

114. The Government deemed those amounts excessive.

115. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, and bearing in mind the amount already awarded by the Constitutional Court (see paragraph 51 above), it awards the applicant EUR 13,000 in respect of non-pecuniary damage.

Costs and expenses

116. The applicant also claimed EUR 5,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts, EUR 3,000 for those incurred before the Court and EUR 3,000 for the cost of attending court hearings in Croatia.

117. The Government contested those claims.

118. Regard being had to the documents in its possession and to its case‑law, the Court rejects the claim for costs and expenses incurred in the domestic proceedings, including travel expenses, and considers it reasonable to award the sum of EUR 1,500 for the proceedings before the Court.

Default interest

119. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 13,000 (thirteen thousand euros)[1], plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 16 January 2020 pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Aleš Pejchal

Registrar President

[1]. Rectified on 12 February 2020: the text was „EUR 15,000 (fifteen thousand euros)”.

Sažmi komentare

Član 8 | DIC

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde