Kurić i drugi protiv Slovenije - prva presuda

Država na koju se presuda odnosi
Slovenija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
26.06.2012
Članovi
8
8-1
8-2
13
13+8
14
14+8
34
35
35-1
41
46
Kršenje
8
8-1
13
13+8
14
14+8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Nacionalna bezbednost
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Dostupnost
(Čl. 8-2) Predvidljivost
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14) Uporediva situacija
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Nacionalno poreklo
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Situacija koja se nastavlja
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46) Opšte mere
(Čl. 46) Pilot presude
Broj predstavke
26828/06
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet je nastao na osnovu predstavki osam aplikanata, koji su prethodno bili državljani bivše Jugoslavije kao i neke od njenih drugih republika osim Slovenije. Imali su stalno prebivalište u Sloveniji, ali nakon proglašenja nezavisnosti te zemlje ili nisu podneli zahtev za slovenačko državljanstvo ili su njihovi zahtevi bili odbijeni.

Dana 26. februara 1992. godine, u skladu s novousvojenim Zakonom o strancima, njihova su imena izbrisana iz Registra stalnih prebivatelja i oni su postali stranci bez boravišne dozvole. U ovoj se situaciji našlo oko 25,000 ljudi, zajedno sa aplikantima.

Prema navodima aplikanata, niko od njih nije bio obavešten o odluci da se njihova imena izbrišu, te su tek kasnije saznali da su postali stranci, prilikom pokušaja obnove svoja identifikaciona dokumenta.

Brisanje njihovih imena iz registra imalo je ozbiljne i trajne negativne posledice: neki od aplikanata postali su apatridi, drugi su izbačeni iz stanova, nisu mogli dobiti posao niti putovati, izgubili su svu ličnu imovinu i živeli su godinama po skloništima i parkovima, a neki su uhapšeni i proterani iz Slovenije.

Ustavni sud Slovenije je 1999. godine proglasio neustavnim određene odredbe Zakona o strancima, kao i automatsko “brisanje” iz registra. Takođe, zaključio je da su državljani bivše Jugoslavije bili u nepovoljnijoj pravnoj situaciji od ostalih stranaca koji su živeli u Sloveniji pre nego što je ona postala nezavisna država, pri čemu nije postojao pravni instrument koji bi regulisao prelaz njihovog pravnog statusa pravnog statusa u status stranaca koji žive u Sloveniji. Nakon te odluke Ustavnog suda usvojen je novi zakon s ciljem uređenja statusa “izbrisanih”. U odluci iz 2003. godine Ustavni je sud određene odredbe tog novog zakona takođe proglasio neustavnima, posebno zato što nisu jamčile “izbrisanima” retroaktivne trajne boravišne dozvole niti su uredile situaciju onih koji su već bili proterani.

U svojoj predstavci, aplikanti su se žalili da je prekršeno njihovo pravo iz člana 8 konvencije, da su samovoljno lišeni statusa stanovnika s pravom trajnog boravišta nakon što je Slovenija proglasila svoju nezavisnost 1991, kao i da im nisu bila dostupna delotvorna pravna sredstva u smislu člana 13. Konvencije, te da su protivno članu 14., u vezi s članom 8. Konvencije, bili žrtve diskiminacije. Takođe, tvrdili su da su im, protivno članu 1 Protokola 1, proizvoljno ukinuta prava iz penzijskog osiguranja.

Evropski sud za ljudska prava zaključio je da su odluke ili mere koje su naknadno donete (nakon odluke Ustavnog suda Sloveniji i izmenom Zakona) bile nedovoljne da bi aplikante rešile statusa žrtve. Priznavanje povrede ljudskih prava i izdavanje trajnih boravišnih dozvola šestoro podnositelja predstavke nije predstavljalo “prikladnu” i “dovoljnu” naknadu, s obzirom da su kroz duži vremenski period bili izloženi pravnoj nesigurnosti, posebno ako se ima u vidu ozbiljnost posledica njihovog “brisanja”. Uz to, ne postoji ni mehanizam koji bi osigurao da mogu podneti zahtev za naknadu štete koji će biti uspešan. Stoga su i aplikanti kojima kojima su dodeljene trajne boravišne dozvole mogli još uvek tvrditi da su žrtve navodnih povreda Konvencije. Stoga je ESLJP jednoglasno doneo zaključak da je aplikantima status žrtve potvrđen.

“Brisanje” i njegove posledice imali su na aplikante imali negativan učinak koji se nastavljao, te su time predstavljali mešanje u njihov privatni i porodični život.

“Brisanje” imena podnositelja predstavki iz registra, zajedno s imenima više od 25,000 drugih državljana bivše Jugoslavije, proizašlo je iz kumulativnog učinka dvaju odredaba zakona usvojenih prilikom osamostaljenja. Ipak, aplikanti nisu očekivali da će njihov status stranaca uzrokovati nezakonitost njihovog boravka na slovenačkoj teritoriji niti da će dovesti do toliko ekstremne mere kao što je “brisanje”. Nadalje, “brisanje” je provedeno automatski i bez prethodnog obaveštenja, te aplikantima niej pružen aprilika da meru ospore pred nadležnim domaćim organima ili da objasne zašto se nisu prijavili za slovenačko državljanstvo.

Pored ovoga, Ustavni sud je našao da prenos imena “izbrisanih” iz registra trajnih prebivatelja u registar stranaca bez boravišne dozvole nije bio zakonit. Napokon, postojala je pravna praznina u zakonodavstvu na snazi u to vreme budući da nije postojala procedura prema kojoj su se podnosioci predstavke mogli prijaviti za trajnu boravišnu dozvolu. Merodavno zakonodavstvo i upravna praksa nisu stoga bili adekvatno predvidivi niti dostupni.

Zakon o statusu usvojen je kako bi uredio situaciju “izbrisanih”, ipak, Ustavni sud je proglasio određene odredbe tog zakona neustavnima te je trebalo sedam godina kako bi se ispunile opšte mere naložene tom odlukom. Dakle, barem do 2010. domaći pravni sistem nije jasno uredio posledice “brisanja” kao niti boravišni status onih koji su bili brisanju podvrgnuti. Stoga ne samo da podnositelji predstavke nisu mogli predvideti meru na koju su se žalili, već nisu mogli niti naslutiti njene posledice na njihov privatni i/ili porodični život.

Pravna praznina u zakonodavstvu lišila je podnositelje predstavke njihovog pravnog statusa, koji im je ranije pružao pristup čitavom nizu prava. Stranac koji zakonito boravi u državi može poželeti da nastavi da živi u toj državi a da ne traži nužno državljanstvo te zemlje. Međutim, slovenačko zakonodavstvo nije usvojilo odredbe koje bi dozvolile državljanima bivše Jugoslavije koji su takođe bili državljane jedne od preostalih bivših republika da urede svoj boravišni status ukoliko su odlučili da ne zatraže slovenačko državljanstvo ili se nisu za njega prijavili. Sud je stoga jednoglasno odlučio da član 8 Konvencije jeste povređen.

U odnosu na povredu člana 14 u vezi sa članom 8 Sud je zaključio da je došlo do razlike u postupanju između dve grupe građana – “pravih” stranaca i državljana bivših jugoslavenskih republika – koje su bile u sličnom položaju u pogledu pitanja koja su se odnosila na njihov boravak u zemlji. Ovakvo različito postupanje, utemeljeno na državljanstvu, stavilo je nerazmeran i preteran teret na građane bivše Jugoslavije, odn. da ih je stavilo u neravnomeran i diskriminišući položan.

Sud je takođe jednoglasno našao povredu člana 13. u vezi s članom 8.

U nedostatku bilo kakve ustaljene domaće prakse, Sud je zaključio da bi u trenutku donošenja presude bilo preuranjeno razmatrati da li su reforme i različiti koraci preduzeti od strane Vlade Republike Slovenije doveli do uređenja boravišnog statusa “izbrisanih” na zadovoljavajući način.

U svakom slučaju, čitavoj kategoriji “izbrisanih” još uvek nije bila osigurana naknada za povredu njihovih temeljnih prava. Štaviše, ocena celokupne situacije premašivala je samo interese podnositelja predstavke i zahtevala da se slučaj razmotri i sa stajališta opštih mera koje treba preuzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih osoba. Ovaj je predmet stoga valjalo razmatrati u sklopu postupka pilot presude. Iako je pred Sudom bilo svega nekoliko predmeta koje se odnose na ovu konkretnu situaciju “brisanja”, očekuje se da se taj broj u kontekstu sistemskih, strukturalnih ili sličnih povreda lako može znatno povećati. Stoga je neophodno da tužena država unutar godine dana uspostaviti ad hoc domaći sistem naknade kojim bi se obeštetile “izbrisane” osobe, dok Sud odlaže razmatranje svih sličnih predmeta do usvajanja takve mere.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET KURIĆ I DRUGI protiv SLOVENIJE

(zahtjev br. 26828/06)

PRESUDA

[Isječci]

STRASBOURG

26. lipnja 2012.

Ova presuda je konačna, ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Kurić i drug protiv Slovenije, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom Vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, Predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Boštjan M. Zupančič,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Guido Raimondi,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger, suci,
i Vincent Berger, Pravni savjetnik Predsjednika,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 6. srpnja 2011. i 11. travnja 2012., donosi sljedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 26828/06) protiv Republike Slovenije što su ga dana 4. srpnja 2006. hrvatski državljanin, g. Milan Makuc i deset drugih podnositelja podnijeli Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“). Nakon smrti g. Makuca, predmet je preimenovan u Kurić i drugi protiv Slovenije. Osam podnositelja zahtjeva raspravljalo je pred Velikim Vijećem (vidi st. 15. u nastavku).
  2. Podnositelje zahtjeva zastupali su g. A.G. Lana i g. A. Saccucci, odvjetnici iz Rima, te gđa. A. Ballerini i g. M. Vano, odvjetnici iz Genove (Italija).
  3. Slovensku Vladu (“Vlada”) zastupao je njezin zastupnik, g. L. Bembič, državni odvjetnik.
  4. Na temelju članka 8. Konvencije, podnositelji su prvenstveno tvrdili da su samovoljno lišeni statusa stanovnika s pravom trajnog boravišta nakon što je Slovenija proglasila svoju neovisnost 1991. Također su prigovarali da im nisu bila dostupna djelotvorna pravna sredstva u smislu članka 13. Konvencije, te da su protivno članku 14., u svezi s člankom 8. Konvencije, bili podvrgnuti diskriminirajućem postupanju. Naposljetku, tvrdili su da su im protivno članku 1. Protokola br. 1 proizvoljno ukinuta prava iz mirovinskog osiguranja.
  5. Zahtjev je dodijeljen Trećem odjelu Suda (Pravilo 52. st. 1. Poslovnika Suda), koji je 10. studenog 2006. odlučio o istom obavijestiti tuženu Vladu sukladno Pravilu 40. Poslovnika Suda i odrediti prioritet u rješavanju sukladno Pravilu 41. Poslovnika.
  6. 31. svibnja 2007., Treći odjel, sastavljen od sudaca: Corneliu Bîrsan, Boštjan M. Župančič, Elisabet Fura, Alvin Gyulumyan, Egbert Myjer, Davit Thór Björgvinsson i Ineta Ziemele i Santiago Quesada, tajnika Odjela, odlučio je izvijestiti tuženu Vladu o zahtjevima na temelju članka 8. samostalno i u svezi s člankom 13. i 14. Konvencije sukladno članku 1. Protokola br.1. Također je odlučeno da će se razmotriti dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. st. 1.). Preostali dio zahtjeva proglašen je nedopuštenim.
  7. Nadalje, očitovanje treće strane zaprimljeno je od strane srbijanske vlade, koja je iskoristila pravo na miješanje (članak 36. st. 1. Konvencije i Pravilo 44. st. 1. (b)). Očitovanje treće strane također su priložili Equal Rights Trust, Open Society Justice Initiative, Mirovni institut – Institut za suvremene društvene i političke studije i Pravno-informacijski centar nevladinih organizacija, kojima je Predsjednik Vijeća dozvolio sudjelovanje u pisanom postupku (članak 36. st. 2. Konvencije i Pravilo 44. st. 3. Poslovnika). Tužena Vlada i podnositelji zahtjeva odgovorili su na podnesak srpske vlade.
  8. Uredno obaviještene u smislu članka 36. st. 1. Konvencije i Pravila 44. st. 1. Poslovnika, Vlada Republike Hrvatske i Vlada Bosne i Hercegovine odbile su umiješati se u postupak.
  9. 13. srpanja 2010., Vijeće Trećeg odjela, u sastavu sudaca: Josep Casadevall, Elisabet Fura, Corneliu Bîrsan, Boštjan M. Župančič, Alvin Gyulumyan, Egbert Myjer i Ineta Ziemele i Santiago Quesada, tajnik Odjela, proglasilo je dopuštenim zahtjev osmorice podnositelja na temelju članka 8., 13. i 14. Konvencije, te je jednoglasno donijelo odluku da je došlo do povrede članka 8. i članka 13. Konvencije te da zahtjev na temelju članka 14. Konvencije nije potrebno ispitati. Vijeće je također zaključilo da rođak preminulog podnositelja, g. Makuc, nema pravni interes preuzeti postupak iza pokojnog. Zahtjev Ljubomira Petresa i Jovana Jovanovića, kojima je dodijeljena trajna boravišna dozvola, kao i preostali zahtjevi drugih podnositelja proglašeni su nedopuštenima. Nadalje, Vijeće je tuženoj Vladi izdalo opće i pojedinačne mjere, koje je morala usvojiti sukladno članku 46., te je pridržalo pravo na odlučivanje o pitanju pravične naknade sukladno članku 41. Konvencije.
  10. Vlada je 13. listopada 2010. zatražila da se predmet iznese pred Veliko vijeće sukladno članku 43. Konvencije i Pravilu 73. Poslovnika. Veliko vijeće je 21. veljače 2011. usvojilo taj zahtjev.
  11. Sastav Velikog vijeća određen je sukladno odredbi članka 26. st. 4. i st. 5. Konvencije i Pravila 24. Poslovnika. 3. studenog 2011. Jean-Paul Costa prestao je obnašati funkciju Predsjednika Vijeća. Na to mjesto naslijedio ga je Nicolas Bratza koji je preuzeo predsjedavanje Vijećem (Pravilo 9. st. 2). Jean-Paul Costa je do isteka mandata sudjelovao u radu Vijeća, sukladno članku 23. st. 3. Konvencije i Pravilu 24. st. 4. Poslovnika.
  12. Podnositelji zahtjeva i tužena Vlada podnijeli su svoja pismena očitovanja. Pored toga, očitovanja trećih strana zaprimljene su od Ureda Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (‘UNHCR’), kojima je Predsjednik Vijeća dopustio miješanje u pisani postupak pred Velikim vijećem (članak 36. Konvencije i Pravilo 44. st. 3. Poslovnika Suda). Open Society Justice Initiative također je podnijelo očitovanje.
  13. 6. srpanja 2011. održana je javna rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Pravilo 59. st. 3 Poslovnika Suda).

Pred Sudom su nazočili:

(a) za tuženu Vladu

g.L. Bembič, državni odvjetnik, Zastupnik,
gđaV. Klemenc, državni odvjetnik, zamjenik Zastupnika,
gđaN. Gregori, Ministarstvo unutarnjih poslova,
g.J. Koselj, Ministarstvo unutarnjih poslova,
gđaI. Jeglič, Ministarstvo unutarnjih poslova,
gđaA. Snoj, Ministarstvo unutarnjih poslova,
g.A. Jerman, Ministarstvo unutarnjih poslova,
g.P. Pavlin, Ministarstvo unutarnjih poslova,
g.S. Bardutzky, Ministarstvo pravosuđa, Savjetnici;

(b) za podnositelje zahtjeva

g.A. G. Lana,
g.A. Saccucci, Punomoćnik,
gđaN. Kogovšek Šalamo,
gđaA. Sironi, Savjetnici.

  1. Veliko vijeće saslušalo je izlaganja g. Lane, g. Saccucci i g. Bembiča kao i njihove odgovore na pitanja sudaca. Podnositelji zahtjeva i tužena Vlada dostavili su dodatna očitovanja u pisanom obliku.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Prvi podnositelj zahtjeva, g. Mustafa Kurić, rođen je 1935. i živi u Kopru (Slovenija). On je osoba bez državljanstva. Drugi podnositelj zahtjeva, g. Velimir Dabetić, rođen je 1969. i živi u Italiji. On je osoba bez državljanstva. Treća podnositeljica zahtjeva, gđa Ana Mezga, je hrvatska državljanka. Rođena je 1965., a živi u Portorožu (Slovenija). Četvrta podnositeljica zahtjeva, gđa Ljubenka Ristanović, srpska je državljanka. Ona je rođena 1968. i živi u Srbiji. Peti podnositelj zahtjeva, g. Tripuna Ristanović, sin četvrtog podnositelja zahtjeva, rođen je 1988., a trenutno živi u Sloveniji. On je državljanin Bosne i Hercegovine. Šesti podnositelj zahtjeva, g. Ali Berisha, rođen je 1969. na Kosovu. Prema posljednjim dostupnim podacima, on je državljanin Srbije i trenutno živi u Njemačkoj. Sedmi podnositelj zahtjeva, g. Sadik Ilfan Ademi, rođen je 1952. Živi u Njemačkoj i ima makedonsko državljanstvo. Osmi podnositelj zahtjeva, g. Zoran Minić, rođen je 1972. Prema navodima Vlade, isti ima srpsko državljanstvo.

A.  Pozadina slučaja

1.  Državljanstvo u SFRJ

  1. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ("SFRJ") bila je savezna država sastavljena od šest republika: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Državljani SFRJ imali su "dvojno državljanstvo" za interne potrebe, odnosno bili su državljani SFRJ i jedne od šest republika. Do 1974., savezno državljanstvo prevladavalo je nad republičkim državljanstvom: republičko državljanstvo mogli su imati isključivo jugoslavenski državljani.
  2. Reguliranje pitanja državljanstva bilo je slično u svim republikama bivše Jugoslavije i temeljilo se na načelu stjecanja državljanstva po krvi (jus sanguinis). Sukladno tom načelu, dijete stječe državljanstvo svojih roditelja, a ako su roditelji bili državljani različitih republika zajednički su odabirali državljanstvo djeteta. Danom stjecanja državljanstva jedne republike, prestalo bi ranije državljanstvo druge republike.
  3. Od 1947. vođen je odvojen Registar državljanstva na razini republika, a ne na razini savezne države. Od 1974. podaci o državljanstvu novorođene djece upisivani su u matične knjige rođenih, a od 1984. unos podataka o državljanstvu u Registar državljanstva je okončan i od tada se podaci o državljanstvu unose u matične knjige rođenih.
  4. Državljani bivše Jugoslavije imali su slobodu kretanja unutar savezne države i mogli su registrirati prebivalište bilo gdje na teritoriju bivše Jugoslavije. Uživanje raznih državnih, ekonomskih, socijalnih i političkih prava za državljane bivše Jugoslavije bilo je povezano s prebivalištem.
  5. Državljani bivše Jugoslavije koji su živjeli u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Sloveniji, a imali su državljanstvo druge republike bivše Jugoslavije, kao što su podnositelji zahtjeva, imali su registrirano prebivalište na isti način kao i slovenski državljani. Strani državljani također su mogli ostvariti pravo na boravište u bivšoj Jugoslaviji u posebnom postupku.

2.  Slovenska neovisnost i “brisanje”

  1. U postupku raspada bivše Jugoslavije, Slovenija je poduzela korake u smjeru proglašenja neovisnosti. Dana 6. prosinca 1990. tadašnja Skupština Republike Slovenije donijela je "Izjavu o dobrim namjerama" (Izjava o dobrih namenih), kojom se jamčilo svim osobama koje imaju prebivalište na slovenskom teritoriju stjecanje slovenskog državljanstva, ukoliko to žele (vidi st. 200. u nastavku).
  2. Dana 25. lipnja 1991. Slovenija je proglasila svoju neovisnost. Izglasan je čitav niz zakona nazvanih "neovisno zakonodavstvo". To uključuje Zakon o državljanstvu Republike Slovenije (Zakon o državljanstvu Republike Slovenije - "Zakon o državljanstvu"), Zakon o strancima (Zakon o tujcih, vidi st. 205.-207. u nastavku), Zakon o nadzoru državne granice (Zakon o nadzoru državne meje) i Zakon o putovnicama državljana Republike Slovenije (Zakon o potnih listinah državljanov Republike Slovenije).
  3. U spornom razdoblju, za razliku od drugih republika bivše Jugoslavije, slovensko stanovništvo bilo je relativno homogeno, tako da je otprilike 90% od 2.000.000 stanovnika imao slovensko državljanstvo. Oko 200.000 stanovnika Slovenije (ili 10% stanovništva), uključujući i podnositelje zahtjeva, bili državljani drugih republika bivše Jugoslavije. Ovaj omjer je također uvelike odražavao etničko porijeklo slovenskog stanovništva u to vrijeme.
  4. U skladu s Izjavom o dobrim namjerama, članak 13. Ustavnog zakona iz 1991. propisivao je da su onim građanima, koji su na dan 23. prosinca 1990. kada je održan referendum o proglašenju neovisnosti Slovenije, imali državljanstvo drugih republika bivše Jugoslavije, a imali su registrirano trajno boravište u Republici Sloveniji i zapravo su tamo živjeli, zajamčena jednaka prava i obveze kao i državljanima Republike Slovenije, s izuzetkom prava na stjecanje imovine do trenutka stjecanja državljanstva Republike Slovenije na temelju članka 40. Zakona o državljanstvu ili do isteka roka propisanog člankom 81. Zakona o strancima (25. prosinac 1991. - vidi st. 202., 205. i 207. u nastavku).
  5. Članak 40. Zakona o državljanstvu koji je stupio na snagu 25. lipnja 1991., propisivao je da građani republika bivše Jugoslavije koji nisu bili državljani Slovenije ("građani republika bivše Jugoslavije") mogu steći slovensko državljanstvo ako ispunjavaju tri uvjeta: da su stekli pravo na trajni boravak u Sloveniji do 23. prosinca 1990. (datum referenduma), da su zapravo živjeli u Sloveniji, te da su podnijeli zahtjev za državljanstvo u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o državljanstvu. Kao što je navedeno u st. 24. gore, taj rok je istekao 25. prosinca 1991. Nakon tog datuma, predviđeno je pravo na stjecanje državljanstva putem naturalizacije sukladno članku 10. Zakona o državljanstvu za građane drugih republika bivše Jugoslavije, ali po manje povoljnim uvjetima (vidi st. 205. u nastavku).
  6. Prema službenim podacima, 171.132 građana s državljanstvom neke od bivših republika SFRJ koji žive u Sloveniji, podnijelo je zahtjev za priznanje državljanstva i dobili su državljanstvo Republike Slovenije temeljem članka 40. Zakona o državljanstvu. Prema procjenama oko 11.000 osoba napustilo je Sloveniju.
  7. Sukladno st. 2. članka 81. Zakona o strancima, državljani republika bivše Jugoslavije koji ili nisu podnijeti zahtjev za stjecanje slovenskog državljanstva u propisanom roku ili oni čiji su zahtjevi odbijeni, proglašeni su strancima u smislu tog zakona. Državljani bivše Jugoslavije u smislu odredbi Zakona o strancima stekli su status stranca ili dva mjeseca nakon isteka zakonom propisanog roka za podnošenje zahtjeva za dodjelu državljanstva (odnosno 26. veljače 1992.) ili dva mjeseca nakon što je odluka kojom se odbija zahtjev za dodjelu državljanstva donesena u upravnom postupku postala konačna (vidi st. 207. u nastavku).
  8. Nakon proglašenja neovisnosti, Ministarstvo unutarnjih poslova ("Ministarstvo") uputilo je nekoliko neobjavljenih internih naputaka (okrožnice, navodila, depeše) o provedbi propisa o neovisnosti, a posebno Zakona o strancima općinskim upravnim tijelima. U cirkularnom naputku od 26. lipnja 1991. Ministarstvo je uputilo upravne vlasti da se državljani drugih republika bivše Jugoslavije koji žive u Sloveniji, odsada imaju smatrati strancima u svim upravnim postupcima, te da su u skladu s člankom 13. Ustavnog zakona iz 1991. isti uživaju jednaka prava i dužnosti kao i državljani Republike Slovenije isključivo do isteka propisanih rokova (vidi st. 24. ove presude). Ministarstvo je nadalje izdalo tehničke naputke u pogledu izdavanja putovnica strancima. Dana 30. srpnja 1991. Ministarstvo je obavijestilo općinske upravne vlasti da je, sukladno Brijunskoj deklaraciji između Ministarske trojke Europske zajednice i predstavnika Slovenije, Hrvatske, Srbije i Jugoslavije, provedba propisa o neovisnosti u području unutarnjih poslova odgođena za razdoblje od tri mjeseca. Tijekom tog razdoblja, državljani drugih republika bivše Jugoslavije neće biti tretirani kao stranci. Druga dva administrativna cirkularna naputka izdana su 5. i 18. veljače 1992., a njima se upozorilo na opće probleme koji se odnose na provedbu Zakona o strancima. U potonjem naputku bilo je navedeno da se, kod administrativnih pitanja koja se tiču statusa stranaca, osobni dokumenti državljana drugih republika bivše Jugoslavije izdani od strane slovenskih upravnih tijela moraju čuvati te njihove putovnice poništiti i uništiti.
  9. Dana 26. veljače 1992., kada su stupile na snagu pravne posljedice st. 2. članka 81. Zakona o strancima, općinske upravne vlasti uklonile su iz Registra osoba s pravom trajnog boravišta (Register stalnega prebivalstva - "Registar") one osobe koje nisu podnijele zahtjev ili stekle slovensko državljanstvo, te su ih sukladno navodima Vlade prenijele u Registar stranaca bez boravišne dozvole.
  10. Ministarstvo je 27. veljače 1992. u svojim naputcima općinskim upravnim tijelima iznijelo kako bi se trebao uređivati pravni status tih osoba. Napomenulo je kako se s tim u svezi mogu očekivati brojne poteškoće; pravni status tih osoba valjalo je urediti dok se usporedno provodio postupak "čišćenja Registra". Pored toga, Ministarstvo je upozorilo, da će dokumenti tih osoba, iako su izdani od strane slovenskih nadležnih tijela te su kao takvi formalno valjani, u stvari postati nevaljani zbog promjena u pogledu statusa osobe i to po samom zakonu (ex lege). Ministarstvo je također izdalo tumačenje članka 23. i 28. Zakona o strancima u slučajevima prestanka prava na trajni boravak i izgona.
  11. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su, da osobe, čija su imena bila izbrisana iz Registra, nisu o tome bile uredno obaviještene. Napomenuli su, da nije bio proveden nikakav poseban postupak u tu svrhu te da nisu bili izdani nikakvi službeni dokumenti. Činjenicu da su proglašeni strancima spoznali su tek naknadno, kada su, primjerice, pokušali ishoditi osobne dokumente (osobnu iskaznicu, putovnicu, vozačku dozvolu). Vlada je međutim tvrdila, da su pored objave u službenom listu, slovenski građani obaviješteni o novom zakonu i putem javnih medija i priopćenja. U pojedinim općinama navodno su pojedine osobe i osobno obaviještene.
  12. Prema službenim podacima za 2002. godinu, 26. veljače 1992. status stalnih prebivatelja izgubilo je 18.305 državljana bivše Jugoslavije, a približno je njima 2400 odbijen zahtjev za dodjelu državljanstva. Te osobe nazivalo se ‘izbrisani’ (izbrisani), a među njima su bili i podnositelji zahtjeva. Novi podaci o ‘izbrisanima’ prikupljeni su 2009. godine (vidi st. 69. u nastavku).
  13. Posljedično su ‘izbrisani’ postali stranci ili osobe bez državljanstva, koji u Sloveniji borave nezakonito. U prvom su redu imali problema sa zadržavanjem radnih mjesta i obnovom vozačkih dozvola te s ostvarenjem prava iz mirovinskog osiguranja. Također nisu mogli napuštati državu, obzirom da bez valjanih dokumenata nisu mogli ponovno ući u Sloveniju. Mnoge obitelji su bile razdvojene tako da su pojedini članovi živjeli u Sloveniji, a ostali u nekoj od država nasljednica bivše Jugoslavije. Među ‘izbrisanima’ je bilo 5360 maloljetnih osoba. U većini slučajeva, oduzeti su im osobni dokumenti. Pojedine ‘izbrisane’ osobe napustite su Sloveniju dobrovoljno. Nekima je bio uručen nalog za izgon iz države te su bili prisilno izgnani iz Slovenije.
  14. Nakon 26. veljače 1992. pravo trajnog boravka državljana drugih republika bivše Jugoslavije je prestalo, ukoliko nisu ishodili nove boravišne dozvole. Međutim, sukladno članku 82. Zakona o strancima, trajne boravišne dozvole, izdane strancima, državljanima država koje nisu bile republike bivše Jugoslavije, smatrale su se valjanima i nakon stupanja na snagu Zakona o strancima (vidi čl. 207. u nastavku).
  15. Dana 4. lipnja 1992. tadašnji Ministar unutarnjih poslova uputio je dopis (br. 0016/1-S-010/3-91) Vladi, kojim ju je izvijestio o otvorenim pitanjima glede primjene Zakona o strancima, u pogledu velikog broja osoba iz drugih republika bivše Jugoslavije, koji su živjeli u Sloveniji bez uređenog statusa. Također je naveo, da su po njegovom mišljenju u postupku osamostaljenja uzeta u obzir sva prava državljana drugih republika bivše Jugoslavije koji žive u Sloveniji, a koja prava proizlaze iz međunarodnih konvencija i bilateralnih ugovora. Vlada je tvrdila, da je temeljem tog dopisa poduzela mjere radi uklanjanja tih problema i posljedica ‘brisanja’ i to na način da se Zakon o strancima tumačio na fleksibilniji način (vidi st. 36. u nastavku). Pored toga, 15. lipnja 1992. općinskim upravnim tijelima upućen je još jedan cirkularni naputak o tumačenju i primjeni Zakona o strancima. U tom naputku adresirana su brojna pitanja vezana uz postupanja u pogledu dodjele vojnih stanova, prijave privremenih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, vođenja upisnika, prijenosa osobnih podataka iz Registra prebivatelja te postupka sa strancima. Osobne iskaznice koje su slovenska nadležna tijela izdala strancima je trebalo uništiti. Za državljane bivše Jugoslavije s pravom trajnog boravka u Sloveniji bili su navedeni datumi koji će se unijeti u Registar: dan kad su postali slovenski državljani ili kad su postali stranci sukladno članku 81. Zakona o strancima (26. veljače 1992. ili dva mjeseca od dana konačnosti odluke kojom se odbija zahtjev za dodjelu slovenskoga državljanstva).
  16. 3. rujna 1992. Vlada je odlučila prilikom određivanja razdoblja od tri godine boravka u Sloveniji, propisanog kao uvjet za izdavanje dozvole za trajni boravak, uzeti u obzir i razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o strancima. Tako je u razdoblju od 1992. do 1997. izdano ukupno 4893 trajnih boravišnih dozvola.
  17. Dana 28. lipnja 1994. Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Sloveniju.
  18. Slovenski parlament je podnio zahtjev za provođenje referenduma o tome treba li ili ne dodijeliti državljanstvo građanima bivše Jugoslavije sukladno članku 40. Zakona o državljanstvu. Ustavni sud je 20. studenoga 1995. donio odluku da je taj zahtjev protuustavan.
  19. U godinama koje su uslijedile, brojne nevladine organizacije, među kojima Amnesty International i Helsinški monitor te slovenski pravobranitelj za ljudska prava, podnijeli su izvješća u kojima su upozoravali na položaj ‘izbrisanih’.

3.  Odluka Ustavnog suda od 4. veljače 1999. i daljnji razvoj događaja

  1. 24. lipnja 1998. Ustavni je sud donio odluku kojom se djelomično usvaja zahtjev za ocjenu ustavnosti st.1. članka 16. i st. 2. članka 81. Zakona o strancima (vidi st. 27. i st. 207.), koji su zahtjev 1994. uložile dvije osobe čija su imena 1992. izbrisana iz Registra.
  2. U svojoj odluci od 4. veljače 1999. (U-I-284/94) Ustavni je sud proglasio članak 81. Zakona o strancima neustavnim obzirom da isti nije osiguravao uvjete za priznanje trajnog boravišta osobama iz st. 2. Utvrđeno je da su nadležne vlasti državljane republika bivše Jugoslavije, koji nisu podnijeli zahtjev za slovensko državljanstvo, bez prethodne obavijesti izbrisale iz Registra, te su ih ex proprio motu upisali u registar stranaca. Sud je također utvrdio da nije bilo pravne osnove za takovo postupanje; u Zakonu o evidenciji prebivališta i registru stanovništva nije bila predviđena odjava po zakonu (ex lege).
  3. Odredbe Zakona o strancima su načelo bile namijenjene reguliranju statusa stranaca koji su došli u Sloveniju nakon njezina osamostaljenja, a ne onih koji tamo žive od ranije. Međutim, kako je članak 82. Zakona o strancima uređivao pravni status stanaca čija zemlja podrijetla nije bila neka od republika bivše Jugoslavije, to za osobe državljane bivše Jugoslavije nije postojala zakonska odredba s tim u svezi. Posljedično potonje su osobe bile u nezahvalnijem pravnom položaju od stranaca koji su u Sloveniji živjeli do njezina osamostaljenja.
  4. U postupku donošenja zakona 1991. iznijet je prijedlog za donošenje posebne zakonske odredbe koja bi uređivala privremeni položaj državljana bivše Jugoslavije koji žive u Sloveniji, a koji nisu podnijeli zahtjev za slovensko državljanstvo. Zakonodavac je smatrao da položaj tih osoba ne bi trebao uređivati Zakon o strancima već međudržavni sporazum republika bivše Jugoslavije. Obzirom da takvi sporazumi nisu zaključeni zbog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, položaj tih osoba ostao je neuređen. Po mišljenju Ustavnog sud, a u svijetlu suvremenog razvoja zaštite ljudskih prava, položaj osoba koje su imale trajno boravište na području neke od bivših republika i državljanstvo druge republike, a ne države sukcesora, trebao se nakon raspada Jugoslavije 1990. uređivati međunarodnim sporazumima.
  5. Stoga je članak 81. proglašen protuustavnim, obzirom da nije propisivao uvjete, po kojima bio osobe, koje nisu podnijele zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva ili im je isti odbijen, podnijele zahtjev za trajnu boravišnu dozvolu, po proteku zakonskih rokova. Na taj je način nastala pravna praznina te su povrijeđena načela pravne države, pravne sigurnosti i jednakosti.
  6. Pored toga, odredbe Zakona o strancima koje reguliraju stjecanje prava na trajni i privremeni boravak stranca koji dolaze u Sloveniju (članak 13. i 16. Zakona o strancima – vidi st. 207. u nastavku), ne bi se smjele koristiti u reguliranju statusa državljana republika bivše Jugoslavije, koji su utemeljeno očekivali da novi uvjeti za stjecanje prava na trajni boravak u Sloveniji neće biti stroži od onih propisanih člankom 13. Ustavnog zakona (vidi st. 202. u nastavku) i člankom 40. Zakona o državljanstvu (vidi st. 205. u nastavku) te da će njihov status bit utvrđen u skladu s međunarodnim pravom.
  7. Ustavni sud je nadalje utvrdio, da odredba st. 1. članka 16. Zakona o strancima nije protuustavna, obzirom se odnosila samo na one strance, koji su došli u Sloveniju nakon njezina osamostaljenja.
  8. Zakonodavcu je bio određen rok od šest mjeseci, da izmijeni protuustavne odredbe. U međuvremenu je Ustavni sud donio odluku, da niti jedan državljanin bivše Jugoslavije, koji je 23. prosinca 1990. imao prijavljeno trajno boravište u Sloveniji i tamo je zaista boravio, ne smije biti prisilno izgnan iz Slovenije na temelju članka 28. Zakona o strancima.
  9. Ustavni je sud također upozorio, da bi neuređen status državljana republika bivše Jugoslavije, koji su se našli u nezahvalnom pravnom položaju, inter alia, mogao imati za posljedicu povredu prava na poštivanje privatnog i/ili obiteljskog života zajamčenog člankom 8. Konvencije (isječci te odluke navedeni su u st. 214. u nastavku).
  10. Potom je 8. srpnja 1999. izglasan Zakon o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše Jugoslavije u Republici Sloveniji (Zakon o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji – “Zakon o pravnom statusu”), čiji je cilj bio reguliranje pravnog statusa ‘izbrisanih’ na način da se pojednostavi postupak ishođenja trajnih boravišnih dozvola.
  11. Sukladno članku 1. Zakona o pravnom statusu, državljani drugih država nasljednica bivše Jugoslavije, koji su 23. prosinca 1990., na dan plebiscita, ili 25. lipnja 1991., na dan osamostaljenja, imali prijavljeno trajno boravište na području Slovenije te su tamo zaista boravili, imali su pravo na ishođenje trajnih boravišnih dozvola neovisno o odredbama Zakona o strancima. Zahtjev su morali podnijeti u roku od tri mjeseca. Odredbom članka 3. Zakona o pravnom statusu bile su predviđene iznimke za osobe koje su bile osuđene zbog počinjenja kaznenog djela. Svima koji su ispunjavali gore navedene uvjete (vidi st. 210. u nastavku), bile su izdane trajne boravišne dozvole s retroaktivnim učinkom ex nunc.
  12. Ustavni sud je prilikom odlučivanja o drugom zahtjevu za ispitivanje ustavnosti (U-I-295/99), 18. svibnja 2000. proglasio dio članka 3. Zakona o pravnom statusu protuustavnim obzirom je utvrdio su uvjeti za ishođenje trajne boravišne dozvole propisani tim člankom stroži od onih propisanih Zakonom o strancima.

4.  Odluke Ustavnog suda u drugim predmetima predloženim od stane “izbrisanih”

  1. Ustavni sud je na temelju svoje temeljne odluke od 4. veljače 1999. (vidi st. 41.–48. gore) donio nekoliko odluka u pojedinačnim zahtjevima ‘izbrisanih’.
  2. U odluci od 1. srpnja 1999. (Up-333/96) sud je razmatrao zahtjev podnositelja kojem je odbijen zahtjev za obnovu vozačke dozvole obzirom mu je ime izbrisano iz Registra. Ustavni sud je utvrdio da je sukladno odluci od 4. veljače 1999. pripremljen prijedlog Zakona o pravnom statusu, koji tada još nije stupio na snagu. Sud je odlučio da bi podnositelj zahtjeva trebao uživati status koji je imao prije isteka roka propisanog st. 2 članka 81. Zakona o strancima (vidi st. 27. gore), sve do stupanja na snagu Zakona o pravnom statusu. Upravnim tijelima bilo je naloženo da kao trajno boravište podnositelja upišu njegovu raniju adresu na kojoj je bio prijavljen prije nego što je njegovo ime izbrisano iz Registra te da mu izdaju vozačku dozvolu.
  3. Sličnu odluku (Up-60/97) donio je sud 15. srpnja 1999. u pogledu zahtjeva podnositelja koji su svi bili članovi jedne obitelji i državljani jedne od bivših republika SFRJ, a pravo trajno boravište bilo im je oduzeto temeljem članka 16. Zakona o strancima obzirom je njihov otac izgubio posao.
  4. Ustavni sud je 18. studenog 1999. (Up-20/97) i 16. prosinca 1999. (Up-152/97) u slučajevima povezanim s isplatom vojnih mirovina dvojici ‘izbrisanih’ donio odluku kojim se ukida odluka Vrhovnog suda i predmeti se vraćaju na ponovno razmatranje.
  5. Ustavni sud je 20. rujna 2001. u predmetu (Up-336/98), koji se odnosi na pravo osobe na dječji doplatak, donio odluku kojim se ukidaju odluke sudova nižih instanci te vratio predmet na ponovno odlučivanje.
  6. Ustavni sud ispitao je brojne zahtjeve podnijete od strane ‘izbrisanih’, a koji su se odnosili na uvjete stjecanja slovenskog državljanstva. U odluci od 6. srpnja 1995. (Up-38/93) sud je odlučio da se uvjet "stvarnog življenja u Sloveniji" iz članka 40. Zakona o državljanstvu (vidi st. 25. i st. 205. u nastavku) može smatrati ispunjenim ukoliko boravak osobe u Sloveniji bude prekinut iz opravdanih razloga, a sve druge okolnosti ukazuju da na strani osobe postoji interes za stalim boravkom na slovenskom području. Tom odlukom izmijenjena je praksa Vrhovnog suda koji je donosio drugačije odluke u sličnim slučajevima pa su stoga isti vraćeni na ponovno odlučivanje.

5. Odluka Ustavnog suda od 3. travnja 2003.

  1. Prilikom odlučivanja o ustavnosti Zakona o pravnom statusu i to verzije od 8. srpnja 1999., Ustavni sud je 3. travnja 2003. u predmetu (U-I246/02) povodom zahtjeva Društva ‘izbrisanih’ građana Slovenije i drugih ‘izbrisanih’, odlučio, da je Zakon o pravnom statusu protuustavan, obzirom da nije priznavao trajno boravište za razdoblje do datuma brisanja, niti je jasno definirao termin ‘stvarnog boravka’ iz članka 1. te iz razloga što nije uređivao pitanje boravišnog statusa državljana nekadašnjih republika bivše Jugoslavije koji su bili prisilno izgnani iz Slovenije na temelju članka 28. Zakona o strancima.
  2. Iako točan broj prisilno izgnanih osoba nije bio poznat, Ustavni sud je smatrao da je riječ o vjerojatno malom broju obzirom se neuređen status ‘izbrisanih’ načelno dopuštao. Također je ustanovljeno da je tromjesečni rok za podnošenje zahtjeva za trajni boravak nerazumno kratak radi čega je u tom smislu Ustavni sud naložio zakonodavcu da u roku od šest mjeseci izmijeni navedene protuustavne odredbe citiranog zakona. Ustavni je sud nastavno naveo da je pitanje trajnog boravišta važno za ostvarenje i zaštitu ostalih prava, poput prava na vojnu mirovinu, socijalnih prava i obnove vozačkih dozvola.
  3. U točci 8. izreke presude, Ustavni je sud naložio Ministarstvu da odmah (ex proprio motu) donese odluke o priznanju trajnog boravišta u Sloveniji s učinkom ex tunc od 26. veljače 1992., dana ‘brisanja’, svima koji su imali dozvole za boravak s učinkom ex nunc temeljem Zakona o pravnom statusu ili Zakona o strancima (isječci citirane odluke navedeni su u st. 215. dolje).
  4. Parlament je 25. studenog 2003. donio Zakon o provedbi točke 8. izreke presude Ustavnog suda Republike Slovenije br. U-I-246/02-28 (Zakon o izvršitvi 8. točke odločbe Ustavnega sodišča Republike Slovenije št. U-I-246/02-28), koji je također poznat pod nazivom "Tehnički zakon". Tim zakonom propisan je postupak za izdavanje trajnih boravišnih dozvola s retroaktivnim učinkom (ex tunc) državljanima republika bivše Jugoslavije, koji su 23. prosinca 1990. i 25. veljače 1992. imali prijavljeno trajno boravište u Sloveniji i koji su stekli pravo na trajno boravište sukladno Zakona o pravnom statusu ili Zakona o strancima.
  5. Dana 4. travnja 2004. proveden je referendum o tome da li bi se trebao implementirati Tehnički zakon. Odaziv je bio 31,54%, i 94,59% važećih glasova bilo je protiv primjene zakona, pa stoga zakon nikada nije stupio na snagu.
  6. U međuvremenu Ustavni je sud presudom (U-II-3/03) od 22. prosinca 2003., utvrdio svoju odluku od 3. travnja 2003. (vidi st. 58.–60. gore) pravnim temeljem za izdavanje dopunskih boravišnih dozvola od strane Ministarstva; Ministarstvo je moralo implementirati odluku.
  7. Pored toga, Ustavni je sud odlukom od 2. ožujka 2006. (Up-211/04), povodom zahtjeva podnijetog od strane jednog od ‘izbrisanih’ koji je tvrdio da je izbivao iz Slovenije zbog ratnog stanja, ukinuo odluku Vrhovnog suda kojom je bio odbijen njegov zahtjev za izdavanje trajne boravišne dozvole temeljem Zakona o legalnom statusu, te je predmet vraćen Upravnom sudu na ponovno odlučivanje. U svom ukidnom rješenju sud je naložio Upravnom sudu da ispita uvjet "stvarnog boravka na području Republike Slovenije" od 23. prosinca 1990. kao i razloge podnositeljeva izbivanja iz Slovenije.
  8. Ustavni je sud utvrdio da, činjenica da je zakonodavac zakasnio s otklanjanjem nezakonitosti, nije sprječavala sudove da postupaju u skladu s odlukom Ustavnog suda od 3. travnja 2003. (vidi st. 58.–60. gore).
  9. 2004. godine Ministarstvo je ‘izbrisanima’ izdalo 4034 retroaktivnih boravišnih dozvola i to temeljem predmetne odluke Ustavnog suda. Izdavanje dozvola ex proprio motu privremeno je bilo obustavljeno 2009. godine zbog promjena u vladi (vidi st. 70. u nastavku ).
  10. Prema navodima Vlade do 30. lipnja 2007. uloženo je 13.355 zahtjeva na temelju Zakona o pravnom statusu. Kao posljedica toga izdano je 12.236 trajnih boravišnih dozvola.
  11. Nakon parlamentarnih izbora održanih 21. rujna 2008., u studenom 2008. imenovana je nova vlada. Kao jedan od svojih prioritetnih ciljeva nova vlada je istakla uređenje statusa ‘izbrisanih’ u skladu s odlukama Ustavnog suda.
  12. U postupku nadogradnje informacijskog sustava, Ministarstvo je prikupilo nove podatke o ‘izbrisanima’ te izdalo izvješće u kojem je navedeno da je 24. siječnja 2009. 25.671 osoba bilo ‘izbrisano’ iz Registra; od toga je njih 7899 naknadno dobilo slovensko državljanstvo; 7313 su bili živi. 3630 osoba imalo je trajnu boravišnu dozvolu. Preostalih 13.426 ‘izbrisanih’ na taj dan nije imalo uređen status u Sloveniji i njihovo je stvarno boravište bilo nepoznato.
  13. godine Ministarstvo je, ex proprio motu, nastavilo s postupkom izdavanja trajnih boravišnih dozvola u Sloveniji s retroaktivnim učinkom od 26. veljače 1992. sukladno točci 8. izreke presude Ustavnog suda iz 2003. (vidi st. 60. gore) onim osobama koje su već imale dozvole s učinkom ex nunc. Takvih dozvola izdano je ukupno 2347.

6.  Izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu

  1. Ministarstvo je potom pripremilo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu (‘izmjene i dopune Zakona o pravnom statusu’), kojim su regulirane neusklađenosti Zakona o pravnom statusu s Ustavom, a sve temeljem odluke Ustavnog suda od 3. travnja 2003., a posebice glede onih osoba, koje su bile prisilno izgnane, i onih, koje su morale napustiti Sloveniju iz drugih razloga, povezanih s ‘brisanjem’. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom o statusu je izglasan 8. ožujka 2010.
  2. 12. ožujka 2010. trideset i jedan član parlamenta zatražio je da se raspiše referendum o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu, između ostaloga zato što Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom status nije obuhvaćao pitanja naknade štete ‘izbrisanima’; iz tog razloga stupanje na snagu predmetnog zakona je odgođeno. Državni zbor je 18. ožujka 2010. odlučio, da bi odgoda stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom status ili odbijanje istog na referendum imalo protuustavne posljedice, pa je stoga taj problem upućen na rješavanje Ustavnom sudu.
  3. Ustavni sud se u svojoj odluci od 10. lipnja 2010. (U-II-1/10) pozvao na svoje ranije odluke te utvrdio, da su odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu u skladu s Ustavom. Sud je bio mišljenja, da izmjene i dopune predmetnog Zakona predstavljaju trajno rješenje statusa onih ‘izbrisanih’ koji nisu bili u mogućnosti regulirati svoj status i status svoje djece, te da je izdavanje posebnih dozvola za trajni boravak s retroaktivnim učinkom osobama kojima je već dodijeljeno slovensko državljanstvo dozvoljeno neovisno o ranijem posjedovanju boravišne dozvole. Ustavni sud nije dozvolio referendum, smatrajući, da bi moguće odbijanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom status imalo protuustavne posljedice. Nadalje je utvrdio, da bi odgoda implementacije njege odluke iz 2003. u zakonodavstvo predstavljala novu povredu Ustava.
  4. Ustavni sud je u točci 43. svoje odluke utvrdio, da je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu, kojim se predviđa retroaktivno uređenje statusa trajnog boravišta, regulirao štetu ‘izbrisanima’ moralnom satisfakcijom kao jednim od oblika naknade štete. Ukoliko je ‘izbrisanima’ nanesena šteta samim ‘brisanjem’, postavlja se pitanje odgovornosti države za štetu temeljem članka 26. Ustava ukoliko su bili ispunjeni i drugi uvjeti predviđeni tim člankom i drugim zakonskim propisima. U svakom slučaju, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu sam po sebi ne predviđa novu vrstu odštetne odgovornosti države već samo novu pravnu podlogu za utvrđivanje odgovornosti za štetu. Zakonodavac je legitimno posebnim zakonom ograničio odgovornost države, kao što je to primjerice učinjeno i u slučaju sa žrtvama Drugog svjetskog rata. Ustavni sud je smatrao da, činjenica da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu ne uređuje pitanje novčane naknade štete, ne čini isti protuustavnim.
  5. Predsjednik Državnog zbora se 15. lipnja 2010. javno obratio ‘izbrisanima’; Ministrica unutarnjih poslova isto je učinila 22. lipnja 2010.
  6. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom status 24. lipnja 2010. objavljen je u službenom listu. Stupio je na snagu 24. lipnja 2010., nekoliko dana nakon dostave odluke Vijeća. Prije stupanja na snagu istog podnijeto je 13.600 zahtjeva za izdavanje trajne boravišne dozvole, od kojih je odobreno 12.345 zahtjeva.
  7. Članak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu odnosio se na strance koji su 25. lipnja 1991. bili državljani drugih republika bivše Jugoslavije i imali su na dan 23. prosinca 1990. ili 25. lipnja 1991. prijavljeno trajno boravište u Sloveniji od kojeg su vremena tamo zaista i boravili, neovisno o Zakonu o strancima. Zakonom je predviđeno, da ‘izbrisani’ ishode dozvolu za trajni boravak s učinkom unaprijed (ex nunc) i unazad (ex tunc). Zakon je također uređivao status djece ‘izbrisanih’ te je predviđao izdavanje trajnih boravišnih dozvola s retroaktivnim učinkom onim ‘izbrisanima’ koji su imali slovensko državljanstvo bez da su posjedovali dozvolu za trajni boravak.
  8. Odredbom članka 1. (č) definiran je pojam "stvarnog življenja" u Sloveniji, što predstavlja prvi uvjet za priznanje statusa stalnog prebivatelja, a koji pojam znači, da je središte životnih interesa pojedine osobe u Sloveniji, što se procjenjuje na temelju osobnih, obiteljskih, ekonomskih, socijalnih i drugih veza koje ukazuju na postojanje stvarnih i trajnih povezanosti određene osobe sa Slovenijom.
  9. Nadalje je propisano, da se uvjet "stvarnog življenja" smatra ispunjenim čak i u slučaju opravdanog izbivanja iz Slovenije dužeg od godinu dana, (prisilan izgon iz Slovenije, odsutnost kao posljedica ‘brisanja’, nemogućnost povratka zbog rata u drugim republikama nasljednicama bivše Jugoslavije). U slučaju duže odsutnosti uvjet "stvarnog življenja" može se smatrati ispunjenim za razdoblje od pet godina, za narednih pet godina, ukoliko se osoba pokušala vratiti u Sloveniju (vidi st. 211. u nastavku).
  10. Prema podacima dostavljenim od strane Vlade, općinska upravna tijela su u razdoblju od 24. lipnja 2010. do 31. svibnja 2011. zaprimila ukupno 173 zahtjeva za izdavanjem boravišnih dozvola s učinkom unaprijed (ex nunc) i 84 zahtjeva za izdavanje dozvola s retroaktivnim učinkom (ex tunc). Uključujući dozvole izdane od strane Ministarstva unutarnjih poslova, izdane su 64 boravišne dozvole s učinkom unaprijed (ex nunc) i 111 dozvola s retroaktivnim (ex tunc); u nekoliko slučajeva nadležni organi izdali su dozvole ex proprio motu. Pojedini postupci još uvijek nisu bili okončani. Rok za podnošenje zahtjeva sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu ističe 24. lipnja 2013.
  11. Udruga civilna inicijativa ‘izbrisanih’ je zajedno s dvadeset i pet pojedinačnih osoba, 26. travnja 2011. Ustavnom sudu podnijela tužbu radi ocjene ustavnosti i zakonitosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu (U-I-85/11). Postupak po tužbi još uvijek je u tijeku.
  12. Pored toga, jedan od ‘izbrisanih’ uložio je ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 50.492,40 Eura s naslova izgubljene zarade i nematerijalne štete. U pogledu materijalne štete Vrhovni je sud smatrao, da sudovi nižeg stupnja nisu postupili nezakonito pa se stoga članak 26. Ustava ne može primijeniti. Ustavni sud je 5. srpnja 2011. (Up-1176/09) odbio ustavnu tužbu kao neosnovanu i potvrdio pravno stajalište Vrhovnog suda, unatoč odluci Ustavnog suda kojom su naknadno ukinute pobijane odredbe Zakona o državljanstvu, navodeći razlog da upravna tijela ili sudovi u sporno vrijeme nisu postupali protivno zakonu. Nadalje, budući da je gubitak radnog mjesta bio vezan uz odbijanje zahtjeva za dodjelu slovenskog državljanstva tužitelja, a ne uz odbijanje trajne boravišne dozvole, temeljne odluke Ustavnog suda koje se odnose na problematiku "brisanja" nisu se mogle uzeti u obzir u konkretnom slučaju.
  13. Vlada je 21. srpnja 2011. priložila približno trideset pravomoćnih odluka sudova prvog i drugog stupanja i Vrhovnog suda donesenih povodom tužbi radi naknade štete koje su uložili ‘izbrisani’. Sve su tužbe radi naknade štete bile odbijene, prije svega zbog zastare, iako su neki sudovi tužbene zahtjeve smatrali osnovanima. U to je vrijeme, jedanaest tužbi podnijetih od strane ‘izbrisanih’ bilo na rješavanju pred Vrhovnim sudom. Naposljetku, Vlada je 7. studenog 2011. dostavila novu odluku, koju je Ustavni sud donio dana 26. rujna 2011. (Up-108/11) povodom tužbe radi naknade materijalne i nematerijalne štete jednog ‘izbrisanog’. U tom predmetu prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev te utvrdio odgovornost države. Vrhovni sud je potom potvrdio odluku drugostupanjskog suda koji je tužbeni zahtjev odbio zbog nastupa zastare. Ustavni sud je potvrdio tu odluku.

B.  Pojedinačne okolnosti podnositelja zahtjeva

  1. Prije 25. lipnja 1991. kada je Slovenija proglasila svoju neovisnost, podnositelji zahtjeva imali su državljanstvo SFRJ i još jedne od njezinih sastavnih republika izuzev Slovenije. Pravo na trajni boravak u Sloveniji su ostvarili kao državljani SFRJ i to su pravo uživali do 26. veljače 1992., kada su njihova imena izbrisana iz Registra.
  2. Prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu 24. srpnja 2010., Mustafa Kurić, Ana Mezga, Tripun Ristanović, Ali Berisha, Ilfan Sadik Ademi i Zoran Minić ishodili su trajne boravišne dozvole s učinkom ex nunc i ex tunc. Velimir Dabetić i Ljubenka Ristanović nisu podnijeli zahtjev za trajno boravište. U nastavku se iznose pojedinačne okolnosti podnositelja zahtjeva.

1.  G. Mustafa Kurić

  1. Kurić rođen je 8. travnja 1935. u Šipovu (Bosna i Hercegovina). Prema navodima Vlade, njegovo državljanstvo nije poznato. Nakon završetka osnovnog školovanja, izučavao je za postolara. Preselio se u Sloveniju kada je imao dvadeset godina i 1965. godine nastanio se u Kopru. 1976. godine od Općine Kopar unajmio je malu radionicu i započeo obavljati samostalnu djelatnost. Imao je prijavljeno trajno boravište od 23. srpnja 1970. do 26. veljače 1992.
  2. 1991. obolio je od teške bolesti uslijed čega je tri mjeseca boravio u bolnici, te je iz tog razloga propustio podnijeti zahtjev za priznanje slovenskog državljanstva. Naveo je kako je smatrao da će mu biti pružena druga prilika da podnese zahtjev. Vlada je potvrdila činjenicu da je podnositelj zahtjeva bio hospitaliziran. Međutim, navela je da je isti otpušten iz bolnice 15. lipnja 1991.
  3. Podnositelj zahtjev nikada nije zaprimio službeno rješenje kojim ga se izvješćuje da više nema uredan pravni status u Sloveniji.
  4. 1993. dom podnositelja zahtjeva stradao je u požaru kojom su mu prilikom uništeni svi osobni dokumenti koje je imao. Kada je od Općine Kopar zatražio izdavanje novih dokumenata, obaviješten je kako je njegovo ime izbrisano iz Registra.
  5. Podnositelj zahtjeva nastavio je poslovati kao obrtnik i do kraja 1990ih plaćao je zakup prostora, međutim tada su počele njegove financijske poteškoće. Obzirom da više nije bio u mogućnosti plaćati zakup morao je iseliti iz predmetnog prostora. Bez osobnih dokumenata, bio je izložen riziku od prisilnog izgona ukoliko bi putovao van općine, gdje mu je policija izlazila u susret i tolerirala njegov boravak.
  6. Podnositelj zahtjeva naveo je kako je devedesetih godina dvadesetog stoljeća u više navrata pokušavao regulirati svoj status pri Općini Kopar te da nikada nije zaprimio nikakav odgovor ili upute kako da postupi. 2005. uputio je Ministarstvu pismo te zahtijevao dodjelu slovenskog državljanstva. Nije zaprimio nikakav odgovor. Naprotiv, Vlada je tvrdila da g. Kurić nikada nije podnio zahtjev za dozvolu za trajni boravak u Sloveniji.
  7. Podnositelj je također naveo da je 2006. pokrenuo postupak radi ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja pri Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje. 14. svibnja 2006. Zavod mu je poslao dopis s potvrdom o duljini trajanja njegovog staža u osiguranju, te je upitan da dostavi dokaz o državljanstvu. Međutim, prema izjavama zastupnika Vlade, Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje je 29. listopada 2007. izvijestilo kako podnositelj zahtjeva nije pokrenuo nikakav službeni postupak pred tim tijelom.
  8. Dana 7. svibnja 2007. podnositelj zahtjeva je kao osoba bez državljanstva iznova podnio zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva. Njegov je zahtjev odbijen 27. srpnja 2007.
  9. 29 siječanja 2008. podnositelj zahtjeva je navodno podnio zahtjev za slovensko državljanstvo temeljem članka 10. Zakona o državljanstvu. 10. lipnja 2009. Općina Koper odbila je njegov zahtjev. Podnositelj nije pokretao upravni spor s tim u svezi pred Upravnim sudom.
  10. 24. veljače 2009. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za izdavanje trajne boravišne dozvole. 2. studenog 2010. odobren mu je zahtjev za ex nunc i ex tunc boravišnu dozvolu. Dozvole su mu dostavljene 26. studenog 2010.
  11. Podnositelj zahtjeva je naveo da je i nakon ishođenja boravišne dozvole nailazio na brojne poteškoće, posebice, u pogledu ostvarenja prava iz mirovinskog osiguranja te je imao zdravstvenih problema.

2.  G. Velimir Dabetić

  1. Dabetić rođen je 22. rujna 1969. u Kopru (Slovenija). On je osoba bez državljanstva. Imao je prijavljeno trajno boravište u Sloveniji od 29. rujna 1971. do 26. veljače 1992. Njegovi roditelji i dvoje braće rođeni su u Crnoj Gori, te su isti 1992., kao i podnositelj zahtjeva, ‘brisani’ iz Registra. Majci podnositelja zahtjeva 1997. priznato je slovensko državljanstvo, dok je ocu isto priznato 2004. Podnositelj zahtjeva završio je osnovnu školu i dvogodišnju srednju strukovnu školu za metalnog radnika. Trenutno živi u Italiji bez uređenog pravnog statusa.
  2. Podnositelj zahtjeva naveo je da se 1991. preselio u Italiju, međutim da je imao prijavljeno trajno boravište u Kopru (Slovenija) sve do događaja koji su uslijedili 1992. Navodno je od Upravne službe Općine Koper zaprimio netočne informacije. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva živi u Italiji od 1989., a ne 1991. Prema tome nije imao prebivalište u Sloveniji u vrijeme njezina osamostaljenja.
  3. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu je prilikom pokušaja ishođenja slovenskog državljanstva službenik Upravne službe Općine Koper rekao da mora priložiti slovensku radnu knjižicu. Podnositelj zahtjeva naveo je kako je u Italiji radio temeljem uredno izdane radne dozvole te nije mogao predočiti slovensku radu knjižicu. Službenik mu je navodno rekao da bi mu Italija trebala priznati državljanstvo, a ne Slovenija.
  4. Podnositelj zahtjeva je nadalje ustvrdio da je o ‘brisanju’ saznao nakon drugih podnositelja. 2002. kada mu je istekla jugoslavenska putovnica, talijanske nadležne vlasti odbile su mu produljiti radnu dozvolu (permesso di soggiorno) te mu je naloženo da se vrati u Sloveniju. Iako se u Sloveniju pokušao vratiti na zakonom propisan način, nije bio u mogućnosti regulirati svoj pravni status tamo. Vlada je tvrdila da podnositelj nikada nije podnio zahtjev za dodjelu boravišne dozvole u Sloveniji, a sukladno pozitivnim propisima.
  5. 26. studenog 2003. podnositelj zahtjeva zatražio je od Ministarstva donošenje dopunske odluke kojom bi mu se dodijelila ex tunc boravišna dozvola temeljem odluke Ustavnog suda od 3. travnja 2003., bez obzira što prethodno nije podnio zahtjev za dodjelu ex nunc dozvole za trajni boravak.
  6. 29. studenog 2003. podnositelj zahtjeva je zatražio slovensko državljanstvo sukladno članku 19. Zakona o državljanstvu i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu iz 2002.
  7. 9. veljače 2004. podnositelj zahtjeva uložio je tužbu zbog šutnje administracije Upravnom sudu, Odjelu Nova Gorica (tožba zaradi molka upravnega organa), zbog pasivnosti upravnih tijela u postupku povodom zahtjeva za dodjelu ex tunc boravišne dozvole.
  8. 20. svibnja 2005. Upravni sud odbio je tužbu podnositelja zahtjeva.
  9. 14. studenog 2005. Ministarstvo je odbilo njegov zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva obzirom je podnositelj zahtjeva propustio dokazati da je u razdoblju od deset godina stvarno živio u Sloveniji te da zadnjih pet godina neprekidno boravi u Sloveniji.
  10. U isto vrijeme, podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova Italije da mu se prizna status osobe bez državljanstva.
  11. Zadnjih godina podnositelj zahtjeva je u više navrata bio pritvoren od strane talijanske policije. Nadalje, 20. travnja 2006. izdan mu je nalog da napusti Italiju u roku od pet dana. Kasnije mu je odobren ostanak u Italiji obzirom je podnio zahtjev za priznanje statusa apatrida, koji postupak i dalje traje.
  12. Podnositelj zahtjeva je osumnjičen za ilegalan boravak u Italiji. 19. lipnja 2006. Općinski sud Mantua oslobodio ga je optužnice obzirom da isti nije imao državljanstvo te se nije moglo očekivati da dobrovoljno napusti Italiju. Njegov je zahtjev za priznanje statusa osobe bez državljanstva i dalje bio u postupku rješavanja. Kasnije mu je zahtjev odbijen s obrazloženjem da se strancu koji ilegalno boravi na području Italije ne može priznati status apatrida.
  13. Podnositelj zahtjeva naveo je kako živi u ekstremno teškim uvjetima. Nije pokrenuo postupak sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu.

3.  Gđa Ana Mezga

  1. Gđa Mezga rođena je 4. lipnja 1965. u Čakovcu (Hrvatska). Ona je hrvatska državljanka. 1979. preselila je u Ljubljanu (Slovenija), gdje se potom zaposlila. Završila je osam godina osnovne škole te je imala prijavljeno trajno boravište od 28. srpnja 1980. do 26. veljače 1992.
  2. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, 1992., nakon rođenja njezinog drugog djeteta, saznala je da joj je ime ‘izbrisano’ iz Registra. Njezin poslodavac skratio joj je porodiljini dopust te ju otpustio kao višak radne snage. Nadalje, u ožujku 1993. podnositeljica je zaustavljena od stane policije u postupku rutinske kontrole. Obzirom da nije imala osobne dokumente, zadržana je u policijskoj postaji te kasnije u tranzitnom centru za strance (prehodni dom za tujce), iz kojeg je puštena nakon plaćanja novčane kazne. Podnositeljica zahtjeva smatra da je uhićenje uzrokovano gubitkom pravnog statusa.
  3. Nakon nekog vremena, preselila je u Piran, gdje je upoznala H.Š., slovenskog državljanina, s kojim je dobila dvoje djece koji su oboje slovenski državljani. Podnositeljica je navela kako nije pokrenula nikakav postupak regulacije svog pravnog statusa obzirom da očigledno ne udovoljava uvjetima propisanim pozitivnim propisima.
  4. Nakon stupanja na snagu Zakona o pravnom statusu, 13. prosinca 1999. gđa Mezga podnijela je zahtjev za trajni boravak. Ministarstvo ju je u pet navrata pozvalo na dopunu zahtjeva te ju je izvijestilo kako može tražiti trajnu boravišnu dozvolu temeljem odredbi koje se odnose na ujedinjenje obitelji.
  5. 14. travnja 2004. podnositeljica je zatražila od Ministarstva donošenje dopunske odluke sukladno točci br. 8 izreke presude Ustavnog suda od 3. travnja 2003. (vidi st. 60. gore).
  6. 29. travnja 2004. podnositeljica je podnijela zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva sukladno članku 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu.
  7. 15. listopada 2004. sudjelovala je na sastanku Upravnog odjela Piran koji se odnosio na postupke izdavanja trajnih boravišnih dozvola. 25. listopada 2004. upućena je na dopunu svog zahtjeva.
  8. 5. studenog 2004. Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje navelo je da je zaposlenje podnositeljice zahtjeva u Sloveniji zavedeno u spisu Zavoda.
  9. 6. prosinca 2004. Ministarstvo je obustavilo postupak povodom zahtjeva podnositeljice za izdavanje trajne boravišne dozvole zbog njezine pasivnosti jer ista nije dokazala da je stvarno prebivala u Sloveniji u razdoblju od 23. prosinca 1990. nadalje.
  10. U postupku dodjele državljanstva, 18. studenog Ministarstvo je pozvalo podnositeljicu da u roku od dva mjeseca dopuni svoj zahtjev. Između ostalog, trebala je dokazati da zaista boravi u Sloveniji od 23. prosinca 1990.
  11. 13. lipnja 2006. Ministarstvo je odbacilo njezin zahtjev za priznanje slovenskog državljanstva.
  12. 10. kolovoza 2007. podnositeljica je podnijela zahtjev za dodjelu trajne boravišne dozvole kao član obitelji slovenskog državljanina.
  13. 13. rujna 2007. zaprimila je privremenu boravišnu dozvolu koja vrijedi do 13. rujna 2012.
  14. 22. srpnja 2010. podnositeljica je podnijela zahtjev za trajnu boravišnu dozvolu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu. 01. ožujka 2011. odobrene su joj ex nunc i ex tunc boravišne dozvole. Iste su joj dostavljene 2. ožujka 2011.
  15. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je i nakon primitka boravišne dozvole bila izložena brojnim poteškoćama prilikom reguliranja svojih prava iz zdravstvenog osiguranja i socijalne pomoći. Imala je ozbiljnih zdravstvenih problema.

4.  Gđa Ljubenka Ristanović

  1. Gđa Ristanović rođena je 19. studenog 1968. u Zavidovićima (Bosna i Hercegovina). Trenutno je državljanka Republike Srbije. Ista je 1986. preselila u Ljubljanu (Slovenija) u potrazi za poslom. Tamo se udala i 20. kolovoza 1988. rodila sina Tripuna Risanovića, petog podnositelja zahtjeva. Gđa Ristanović je imala registrirano prebivalište u Ljubljani od 6. kolovoza 1986. do 20. studenog 1991.
  2. Gđa Ristanović je navela kako je bila uvjerena da će joj slovensko državljanstvo automatski biti dodijeljeno obzirom je bila stalni prebivatelj. Međutim, 1994. gđa Ristanović i njezin sin oboje su prisilno izgnani iz Slovenije. Ona je tvrdila da je tek tada saznala za ‘brisanje’. Muž gđe Ristanović, koji je u sporno vrijeme posjedovao radnu dozvolu i privremenu boravišnu dozvolu ostao je u Sloveniji. On je naknadno dobio trajnu boravišnu dozvolu.
  3. Prema navodima tužene Vlade, Ljubenka Ristanović odselila je iz općine bez da je prijavila novo boravište, radi čega je njezin osobni spis izbrisan iz Registra stalnih prebivatelja i podaci su upisani u Registar ‘odseljenih, bez prijavljene adrese’.
  4. Podnositeljica je navela, da je živjela u Srbiji kao izbjeglica te na nije posjedovala nikakve osobne dokumente dugi niz godina. 2004. godine dobila je srpsku osobnu iskaznicu i 2005. srpsku putovnicu. Tvrdila je da ona i njezin sin nisu podnijeli zahtjev za trajnu boravišnu dozvolu ili slovensko državljanstvo obzirom da dugi niz godina ne ispunjavaju uvjet stvarnog življenja u Sloveniji, koji je uvjet zakonski popisan.
  5. Ljubenka Ristanović po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom status nije pokrenula nikakav postupak. Navela je da ima ozbiljnih zdravstvenih problema.

5.  G. Tripun Ristanović

  1. Tripun Ristanović rođen je 20. kolovoza 1988. u Ljubljani (Slovenija). On je sin četvrte podnositeljice zahtjeva, Gđe Ljubenke Ristanović. Državljanin je Bosne i Hercegovine. G Ristanović imao je prijavljeno boravište u Ljubljani od 20. kolovoza 1988. do 26. veljače 1992.
  2. 1994. g. Ristanović, koji je u to vrijeme bio maloljetan, zajedno s majkom izgnan je iz Slovenije.
  3. Zajedno s majkom živio je u Srbiji dugi niz godina kao izbjeglica. 2004. nadležne vlasti Bosne i Hercegovine izdale su mu osobnu iskaznicu i putovnicu. Obzirom da nije posjedovao srpske dokumente, u Srbiji je živio u svakodnevnom strahu od izgona iz države.
  4. 9. studenog 2010. podnio je zahtjev za trajnu boravišnu dozvolu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu. 10. ožujka 2011. usvojen mu je zahtjev te je dobio ex nunc i ex tunc boravišnu dozvolu. Iste su mu dostavljene 11. ožujka 2011. nakon čega se podnositelj zahtjeva vratio u Sloveniju.
  5. Prema navodima Vlade, podnositelj zahtjeva uložio je Ustavnom sudu tužbu radi ocjene ustavnosti i zakonitosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusa. Predmet je spojen na tužbe podnijete od strane Društva civilne inicijative ‘izbrisanih’ i drugih pojedinačnih tužitelja. Postupci su u tijeku (vidi st. 8. gore).

6.  G. Ali Berisha

  1. G. Berisha rođen je 23. svibnja 1969. u Peći (Kosovo) i pripadnik je romske etničke zajednici. Prema navodima Vlade, isti je srpski državljanin. U Sloveniju je doselio 1985. Radio je u tvornici u Mariboru do 31. svibnja 1991. Imao je registriran trajni boravak u Sloveniji u periodu od 6. listopada 1987. do 26. veljače 1992.
  2. 1991. navodno je proveo neko vrijeme na Kosovu kod svoje bolesne majke. To je navodno bio razlog zašto je propustio podnijeti zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstava u propisanom roku.
  3. 1993. podnositelj zahtjeva zadržan je od strane slovenske granične policije kada je pokušao ponovno ući u Sloveniju nakon što je bio u posjetu rodbini iz Njemačke. Oduzeta mu je SFRJ putovnica te je zadržan u tranzitnom centru za strance deset dana. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je tada prvi put saznao za ‘brisanje’. Nadalje, 3. srpnja 1993. prisilno je izgnan u Tiranu (Albanija) i to navodno bez ikakve odluke koja je prethodila izručenju. Albanska policija vratila je podnositelja zahtjeva u Sloveniju obzirom da isti nije imao valjane putne isprave. Ponovno je smješten u tranzitni centar iz kojeg je u noći pobjegao.
  4. 1993. podnositelj zahtjeva pobjegao je u Njemačku, gdje mu je iz humanitarnih razloga povezanih s nemirima na Kosovu, izdana dozvola za privremeni boravak.
  5. 9. kolovoza 1996. oženio je M. M., koja je također bila rođena na Kosovu i pripadala je romskoj etničkoj zajednici. Tijekom boravka u Njemačkoj, između 1997. i 2003., rođeno im je četvoro djece.
  6. 2005. njemačke nadležne vlasti odbile su zahtjev podnositelja za produženjem boravišne dozvole navodeći kako su prilike na Kosovu sada stabilnije pa se isti može tamo vratiti. Određen mu je rok da zajedno s obitelji napusti Njemačku do 30. rujna 2005.
  7. Točno neodređenog dana podnositelj zahtjeva zajedno s članovima svoje obitelji podnio je u Njemačkoj zahtjev za azil.
  8. Nakon toga podnositelj se s obitelji vratio u Sloveniju.
  9. 13. srpnja 2005. podnositelj je zajedno s obitelji podnio zahtjev za izdavanje boravišne dozvole temeljem Zakona o pravnom statusu.
  10. Obzirom su smatrali da im prijeti izgon iz države, podnositelj i članovi njegove obitelji podnijeli su 26. rujna 2005. zahtjev za azil. Podnositelj je također podnio zahtjev da mu se prizna status izbjeglice.
  11. Po povlačenju zahtjeva za azil, Ministarstvo je 19. listopada 2005. obustavilo postupak. Ministarstvo je također izdalo nalog da se podnositelj zahtjeva zajedno s obitelji vrati u Njemačku. 28. listopada 2005. izdan je nalog za izgon međutim isti nije izvršen. 10. studenog 2005. izdan je novi nalog za izgon u kojem je određeno izručenje za dan 18. studenog 2005. Podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred Upravnim sudom i 15. studenog 2005. udovoljeno je njegovom prijedlogu.
  12. U to vrijeme slučaj je zahvaljujući Amnesty Internaionalu izazvao veliku pozornost domaće i strane javnost.
  13. 27. veljače 2006. obitelj je ponovno zatražila azil u Sloveniji. U to su vrijeme živjeli u centru za azilante.
  14. 28. travnja 2006. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu Upravnom sudu zbog šutnje administracije i to iz razloga što je upravno tijelo bilo pasivno u postupku koji je pokrenuo radi izdavanja trajne boravišne dozvole za sebe, svoju suprugu i četvero djece.
  15. 19. srpnja 2006. njemačke nadležne vlasti izvijestile su slovenske, da je temeljem Dublinske uredbe Njemačka nadležna za ispitivanje zahtjeva za dodjelu azila obitelji Berisha.
  16. 28. srpnja 2006. u Sloveniji se rodilo peto dijete podnositelja.
  17. 30. listopada 2006. Ministarstvo je odlučilo, temeljem spomenute odluke njemačkih nadležnih vlasti, da nije nadležno odlučivati o zahtjevu za azil podnositelja i njegove obitelji te da će isti biti izručeni Njemačkoj. Ministarstvo je također zaprimilo nove dokaze da su g. Berisha i njegova obitelj podnijeli zahtjev za azil u Njemačkoj, gdje su dobivali novčanu pomoć s tim u svezi.
  18. 5. studenog 2006. podnositelj zahtjeva i njegova obitelj pokrenuli su postupak pred Upravnim sudom, osporavajući odluku Ministarstva. Istog dana su zatražili ukidanje naloga za izručenje te povukli zahtjev za azil (vidi st. 147. gore).
  19. Prema tvrdnjama podnositelja, Ministarstvo je 7. studenog 2006. pokušalo njega i njegovu obitelj izručiti Njemačkoj. 15. studenog 2006. Upravni sud je ukinuo nalog za izgon. Ministarstvo je protiv te odluke uložilo žalbu.
  20. 28. prosinca 2006. Vrhovni sud je potvrdio odluku Ministarstva da je Njemačka nadležna za postupanje po zahtjevu za azil sukladno Dublinskoj uredbi.
  21. 1. veljače 2007. podnositelj zahtjeva i njegova obitelj izručeni su Njemačkoj, gdje žive i imaju status ‘tolerirani’ (Duldung).
  22. Ni podnositelj zahtjev ni članovi njegove obitelji nisu podnijeli zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva.
  23. U pogledu zahtjeva za dodjelu azila, Ustavni je sud odlukom od 18. travnja 2008. odbacio ustavnu tužbu podnositelja.
  24. listopada 2010. g. Berisha je dobio ex nunc i ex tunc boravišnu dozvolu povodom zahtjeva podnijetog 25. srpnja 2005. (vidi st. 143. gore). Dozvole su mu dostavljene 24. studenog 2010. putem Slovenskog konzulata u Münchenu.
  25. Podnositelj zahtjeva koji trenutno živi u Njemačkoj, naveo je kako se ne može vratiti u Sloveniju obzirom da njegova žena i petero djece nemaju reguliran pravni status radi čega ne ispunjavaju uvjete za obiteljsko združivanje temeljem Zakona o strancima.
  26. Točno neodređenog datuma, podnositelj zahtjeva podnio je tužbu za naknadu štete uredu državnog odvjetnika, međutim ista je odbijena. Prema navodima Vlade, nije pokrenuo sudski postupak.

7.  G. Ilfan Sadik Ademi

  1. Ademi rođen je 28. srpnja 1952. u Skopju (“bivšoj jugoslavenskoj republici Makedoniji”) u romskoj etničkoj zajednici. On je trenutno makedonski državljanin. 1977. preselio je u Sloveniju, gdje je radio do 1992. Imao je prijavljeno trajno boravište u razdoblju od 27. rujna 1977. do 26. veljače 1992.
  2. Prema navodima podnositelja, isti je 1991. propustio rok za podnošenje zahtjeva za priznaje slovenskog državljanstva. 1993. zaustavljen je od strane policijskih službenika koji su vršili rutinsku kontrolu. Obzirom da nije imao valjane dokumente, on i njegova obitelj izručeni su Makedoniji. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je tek tada saznao za ‘brisanje’. Nedugo zatim, podnositelj se zajedno s obitelji nastanio u Hrvatsku odakle su ilegalno prebjegli u Sloveniju.
  3. 23. studenog 1992. podnositelj je podnio zahtjev za slovensko državljanstvo putem odvjetnika.
  4. Podnositelj zahtjeva se potom preselio u Njemačku, gdje mu je osiguran status osobe bez državljanstva i odobrena privremena dozvola boravka te mu je izdana putovnica kao strancu.
  5. 9. veljače 1999. zatražio je od veleposlanstva ‘Bivše jugoslavenske republike Makedonije’ da mu izda putovnicu, međutim njegov zahtjev je odbijen obzirom da nije imao državljanstvo te zemlje.
  6. 16. veljače 2005. podnositelj je podnio zahtjev za izdavanje dozvole za trajni boravak sukladno Zakonu o pravnom statusu. 20. travnja 2005. Ministarstvo je tražilo da zahtjev dopuni dokazima o državljanstvu.
  7. 26. svibnja 2005. njegov je zahtjev odbije s obrazloženjem da je on osoba bez državljanstva. Ministarstvo je navelo da se Zakon o pravnom statusu primjenjuje samo u odnosu na državljane neke od republika nasljednica bivše Jugoslavije.
  8. 11. siječnja 2005. Ministarstvo je odgovorilo na zahtjev podnositelja da se iznova ispita njegov zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva koji je podnio 1992. Izvijestilo ga je da, obzirom da nije dokazao da je živio u Sloveniji deset godina, nije udovoljavao uvjetima za priznanje slovenskog državljanstva sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu.
  9. 9. rujna 2005. njegov zahtjev za priznanje slovenskog državljanstva je odbijen.
  10. 31. srpnja 2007. podnositelj je ponovno podnio zahtjev za izdavanje trajne boravišne dozvole sukladno Zakonu o pravnom statusu. 31. ožujka 2008. Ministarstvo je odbilo njegov zahtjev s istim obrazloženjem da nje državljanin neke od republika nasljednica bivše Jugoslavije. Podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred Upravnim sudom.
  11. 18 veljače 2009. Upravni je sud potvrdio odluku Ministarstva i odbio zahtjev podnositelja za izdavanje trajne boravišne dozvole. Podnositelj se žalio na odluku.
  12. 6. listopada 2010. Vrhovni je sud usvojio njegovu žalbu te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Naveo je da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu te da bi zahtjev podnositelja sada valjalo ispitati imajući u vidu taj propis. U tijeku postupka, podnositelju je 19. kolovoza 2010. izdana makedonska putovnica.
  13. 20. travnja 2011. g. Ademiju odobrena je ex nunc i ex tunc boravišna dozvola. Dozvole su mu dostavljene 23. svibnja 2011.
  14. Podnositelj zahtjeva, čije je zdravlje ozbiljno ugroženo, sada živi na relaciji Slovenija – Njemačka, gdje je njegovo pravo na privremeni boravak u međuvremenu prestalo.

8.  G. Zoran Minić

  1. Minić rođen je 4. travnja 1972. u Podujevu (Kosovo). Prema navodima Vlade, on je srpski državljanin. Preselio je u Sloveniju zajedno sa svojom obitelji 1977. Podnositelj zahtjeva završio je osnovnu školu i nakon toga trogodišnju srednju školu za kuhara. Imao je prijavljeno prebivalište u razdoblju od 1. kolovoza 1984. do 23. veljače 1992.
  2. Prema navodima podnositelja, 1991. bio je u posjetu baki i djedu na Kosovu. Iz tog razloga, on i njegova obitelj propustili su rok za podnošenje zahtjeva za dodjelu slovenskog državljanstva za jedan mjesec, obzirom je zbog tadašnjeg stanja na Kosovu bilo otežano pribaviti potrebne dokumente. Prema navodim Vlade, nije bilo dokaza da je g. Minić podnio zahtjev za slovensko 1991. Nadalje, iz njegove radne knjižice bilo je razvidno kako je isti bio zaposlen u Podujevu u razdoblju od 1992. do 1999. Oženio se za srpsku državljanku s kojom je imao četvero djece.
  3. Podnositelj zahtjeva naveo je da je saznao za ‘brisanje’ zajedno s ostalim članovima svoje obitelji u trenutku kada su pokrenuli reguliranje svog statusa u Sloveniji. Zbog nepodnošljivih uvjeta života bez uređenog pravnog statusa u Sloveniji bio je primoran privremeno odseliti na Kosovo.
  4. U par navrata vratio se u Sloveniju. 2002. policija ga je uhitila u Sloveniji obzirom je radio bez valjane radne dozvole. Osuđen je na novčanu kaznu te je 5. lipnja 2002. izručen Mađarskoj bez ikakvog službenog naloga i unatoč odluci Ustavnog suda od 04. veljače 1999 (see vidi st. 41.-48. gore).
  5. Podnositelj zahtjeva izjavio je kako se nije regulira pravni status u Sloveniji čitan niz godina obzirom da nije ispunjavao uvjete za slovensko državljanstvo ili boravišnu dozvolu propisane postojećim zakonima u sporno vrijeme. Što se tiče njegove obitelji, majci mu je naknadno 2000. priznato slovensko državljanstvo, a njegovim rođacima 2003.
  6. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda od 03. travnja 2003. (vidi st. 58-60 gore), 15. rujna 2003. podnositelj zahtjeva podnio je za dodjelu slovenskog državljanstva sukladno članku 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu.
  7. Između 26. travnja i 9. listopada 2004. Ministarstvo je u pet navrata zatražilo od podnositelja do dopuni svoj zahtjev dokazima koji, između ostaloga, dokazuju da je isti neprekidno živio u Sloveniji od 23. prosinca 1990. Kad je propustio udovoljiti tom traženju, pozvan je u Ministarstvo radi saslušanja.
  8. Na saslušanju održanom 17. prosinca 2004. podnositelj je potvrdio podatke iz njegove radne knjižice, prvenstveno da je radio u Podujevu (Kosovo) u razdoblju od 8. siječanja 1992. do 6. travnja 1999. iz čega proizlazi da isti nije neprekidno živio u Sloveniji od 23. prosinca 1990.
  9. 21. veljače 2006. njegov je zahtjev za dodjelu slovenskog državljanstva odbijen. Odluka je dostavljena g. Miniću između 28. lipnja i 2. srpnja 2006. kada se bio na putu u Sloveniji.
  10. 17. srpnja 2006. podnositelj je pokrenuo postupak pred Upravnim sudom.
  11. 30. lipnja 2006. podnio je zahtjeva za trajnu boravišnu dozvolu sukladno Zakonu o pravnom statusu.
  12. 29. ožujka 2007. održano je saslušanje u Ministarstvu. 14. srpnja 2007. podnositelj je dostavio dokumentaciju kojom dopunjuje svoj zahtjev.
  13. 18. srpnja 2007. Ministarstvo je odbilo podnositeljev zahtjev obzirom da nije zadovoljavao uvjet stvarnog prebivanja u Sloveniji, koji je uvjet popisan zakonom.
  14. 19. rujna 2007. podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred Upravnim sudom.
  15. 10. rujna 2008., u vrijeme trajanja upravnog postupka povodom zahtjeva koji je podnositelj podnio radi stjecanja slovenskog državljanstva, Ustavni je sud odbacio njegovu tužbu.
  16. 26. studenog 2008. Upravni je sud ukinuo odluku Ministarstva od 18. srpnja 2007. (vidi st. 187 gore) i predmet vratio na ponovno raspravljanje.
  17. 24. srpnja 2009. Ministarstvo je ponovno donijelo odluku kojom odbija zahtjev podnositelja i to iz razloga što isti ne zadovoljava uvjet stvarnog prebivanja u Sloveniji.
  18. Podnositelj zahtjeva pokrenu je postupak pred Upravnim sudom. Naveo je kako je bio. Naveo je kako je bio zadržan na Kosovu 1992. i da se vraćao u Sloveniju što je bilo moguće češće, ali da su ga rat i druge okolnosti u tome sprječavale u značajnijoj mjeri. Štoviše, on je bio Srbin s Kosova kojem je bio priznat status izbjeglice u Srbiji nakon što mu je kuća na Kosovu spaljena. On je pokušao u nekoliko navrata regulirati svoj status u Sloveniji, ali je 2002. bio deportiran. Njegovi roditelji, brat i dvije sestre su svi slovenski državljani.
  19. 19. siječnja 2011. Upravni je sud ukinuo odluku Ministarstva i predmet vratio na ponovno raspravljanje uz uputu da se osnovanost zahtjeva sagleda u kontekstu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu.
  20. 4. svibnja 2011. podnositelju je odobren zahtjev za ex nunc i ex tunc boravišnu dozvolu. Dozvole su mu dostavljene 9. lipnja 2011.
  21. 1. lipnja 2011. podnositelj zahtjeva podnio je odštetni zahtjev uredu državnog odvjetništva. Njegov zahtjev odbijen je zbog zastare s obrazloženjem da je isti saznao za štetu koja mu je nanesena ‘brisanjem’ u trenutku kada je podnio zahtjev za slovensko državljanstvo ili trajnu boravišnu dozvolu.

II MJERODAVNO MEĐUNARODNO I DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Domaće pravo i praksa

1.  Zakoni bivše Socijalističke republike Slovenije

(a)  Zakon o državljanstvu Socijalističke republike Slovenije (Zakon o državljanstvu Socialistične republike Slovenije – Službeni list SRS, br. 23/76 iz 1976.)

  1. Članak 1. tog Zakona propisuje, da je svaki državljanin Socijalističke republike Slovenije istovremeno i državljanin SFRJ, čime se uspostavlja primat republičkog državljanstva.

(b)  Zakon o kretanju i boravku stranaca (Zakon o gibanju in prebivanju tujcev – Službeni list SFRJ br. 56/80 iz 1980., izmjene i dopune)

  1. Ovaj Zakon utvrđuje razliku privremene ili trajne boravišne dozvole za strance na državnom teritoriju i privremene ili trajne boravišne dozvole koja se izdaje državljanima bivše Jugoslavije, a koja dozvola označava mjesto stvarnog boravka.

(c)  Zakon o evidenciji prebivališta građana i o registru prebivališta (Zakon o evidenci nastanitve občanov in o registru prebivalstva – Službeni list SRS, br. 6/83 iz 1983. i br. 11/91 iz 1991.)

  1. Ovaj Zakon uređuje prijave i odjave prebivališta i boravišta i vođenje registra stanovništva na slovenskom teritoriju.
  2. izmijenjen je članak 5. Zakona kojim je propisano:

“Prijava stalnog prebivališta i prijava svake promjene adrese stanovanja je obvezna za sve stanovnike, neovisno o tome jesu li trajno nastanjeni na toj adresi ili ju mijenjanju. Odjava prebivališta obvezna je za stanovnike koji se iseljavaju s područja Republike Slovenije.”

2. Zakoni Republike Slovenije

(a)  Izjava o dobrim namjerama (Izjava o dobrih namenih – Službeni list RS, br. 44/90-I iz 1990. )

  1. Cilj Izjave o dobrim namjerama, usvojene 6. prosinca 1990. u tijeku priprema za plebiscit o samostalnosti Slovenije, bio je izraziti predanost Slovenije određenim vrijednostima kod proglašenja svoje neovisnosti. Mjerodavna odredba ovog dokumenta propisuje:

“...Republika Slovenija jamči... svakom pripadniku drugog naroda i narodnosti pravo na sveobuhvatan razvoj kulture i jezika, a svima onima koji imaju trajno boravište u Sloveniji, pravo na stjecanje slovenskog državljanstva, ukoliko oni to žele

...”

(b) Temeljna ustavna povelja o suverenosti i samostalnosti Republike Slovenije (Temeljna ustavna listina o samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije – Službeni list RS br. 1/91-I iz 1991.)

  1. Mjerodavna odredba Temeljne ustavne povelje o suverenosti i samostalnosti Republike Slovenije, objavljene 25. lipnja 1991., propisuje:

Točka III

“Republika Slovenija jamči zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svim osobama na teritoriju Republike Slovenije, bez obzira na nacionalno podrijetlo i bez ikakve diskriminacije, u skladu s Ustavom Republike Slovenije i obvezujućim međunarodnim sporazumima...”

(c) Ustavni zakon o provedbi Temeljne ustavne povelje o suverenosti i samostalnosti Republike Slovenije iz 1991. (Ustavni zakon za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti RS – Službeni list RS br. 1/91-I iz 1991.)

  1. Odredbe Ustavnog zakona iz 1991. propisuju:

Članak 13.

“Državljani drugih republika [bivše SFRJ] koji na dan plebiscita o neovisnosti Republike 23. prosinca 1990., imaju registrirano trajno boravište u Republici Sloveniji i tu zapravo žive, dok ne steknu slovensko državljanstvo na temelju članka 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije ili do isteka roka propisanog člankom 81. Zakona o strancima, uživaju jednaka prava i dužnosti kao državljani Republike Slovenije...”.

(d)  Ustav Republike Slovenije (Ustava Republike Slovenije, Službeni list br. 33/91-I iz 1991.)

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Slovenije propisuju:

Članak 8.

“Statuti i pravilnici moraju biti u skladu s općeprihvaćenim načelima međunarodnog prava i međunarodnim ugovorima koji su obvezujući za Sloveniju. Ratificirani i objavljeni međunarodni ugovori izravno se primjenjuju.”

Članak 14.

“U Sloveniji se svima jamče jednaka ljudska prava i temeljne slobode, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, materijalnom stanju, rođenju, obrazovanju, društvenom položaju ili drugim osobnim okolnostima.

Svi su pred zakonom jednaki.”

Članak 26.

“Svatko ima pravo na naknadu štete, koju u svezi s obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnih tijela, tijela lokalne samouprave ili nositelja javnih ovlaštenja, svojim nezakonitim postupanjem prouzroči osoba ili tijelo koje tu službu ili djelatnost obavlja.

Oštećena osoba ima pravo, u skladu sa zakonom zahtijevati naknadu štete i neposredno od one osobe ili tijela koje mu je štetu prouzročila.”

...

(f)  Zakon o državljanstvu Republike Slovenije (Zakon o državljanstvu Republike Slovenije, Službeni list br. 1/91-I, 30/91 i 96/2002 iz 1991. i 2002.) 205.  Mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu propisuju:

Članak 10.

“Nadležno tijelo može, u okviru svojih ovlasti, usvojiti zahtjev za državljanstvo pojedine osobe ako je to u skladu sa nacionalnim interesom. Osoba mora ispunjavati slijedeće uvjete:

(1) a je napunila osamnaest godina;

(2) da ima otpust iz dosadašnjeg državljanstva ili da izjavi, da će dobiti otpust kad stekne državljanstvo Republike Slovenije;

(3) da stvarno živi u Sloveniji 10 godina, od toga neprekidno zadnjih 5 godina prije podnošenja zahtjeva;

(4) da ima osiguran stalan izvor prihoda koji omogućava materijalnu i socijalnu sigurnost;

(5) da koristi slovenski jezik za potrebe svakodnevnog sporazumijevanja;

(6) da nije u državi čiji je državljanin ili u Sloveniji, osuđena na zatvorsku kaznu dužu od jedne godine, za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, ako je to djelo kažnjivo po zakonima njegove ili njezine države i Republike Slovenije;

(7) da joj nije izrečena mjera zabrane boravka u Republici Sloveniji;

(8) da njezin prijem u državljanstvo Republike Slovenije ne predstavlja opasnost za javni poredak, sigurnost i obranu države;

...”

Članak 39.

“Osobe koje imaju državljanstvo Republike Slovenije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije po važećim propisima smatraju se državljanima Republike Slovenije na temelju ovog Zakona.”

Članak 40.

“Državljani druge republike, koji na dan plebiscita o neovisnosti i samostalnosti Republike Slovenije 23. prosinca 1990. imaju prijavljeno trajno boravište u Republici Sloveniji i tu stvarno žive, sječu državljanstvo Republike Slovenije, ukoliko u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu predmetnog Zakona podnesu zahtjev nadležnom tijelu unutarnjih poslova općine na čijem području imaju prijavljeno trajno boravište...”

  1. 14. studenog 2002. Zakon od državljanstvu Republike Slovenije je dopunjen. Mjerodavne odredbe propisuju:

Članak 19.

“Punoljetna osoba, koja na dan 23. prosinca 1990. na području Republike Slovenije ima prijavljeno trajno boravište i od tada neprekidno živi u Republici Sloveniji, može u roku od godine dana od stupanja na snagu ovog Zakona, podnijeti zahtjev za prijem u državljanstvo Republike Slovenije ukoliko ispunjava uvjete propisane....ovim Zakonom.

Kada odlučuje sukladno odredbi prethodnog stavka, ispunjava li podnositelj zahtjeva propisane uvjete ... ovoga Zakona, nadležno tijelo može uzeti u obzir dužinu podnositelja boravka u državi, njegov ili njezin osobni, obiteljski, poslovni, društveni i drugi odnos s Republikom Slovenijom i posljedice koje bi odbijanje zahtjeva za prijem u državljanstvo prouzročile podnositelju.

...”

(g)  Zakon o strancima (Zakon o tujcih, Službeni list br. 1/91-I iz 1991.)

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o strancima propisuju:

Članak 13.

“Stranac koji ulazi na teritorij Republike Slovenije s valjanom putovnicom može ostati u Sloveniji tri mjeseca odnosno do isteka izdane vize, osim ako nije drugačije predviđeno međunarodnim sporazumom ...

Stranac koji želi ostati na teritoriju Republike Slovenije razdoblje dulje od onog predviđenog prethodnim stavkom, a došao je radi obrazovanja, specijalizacije, zapošljavanja, liječenja, profesionalnog iskustva, ili zato što je u braku s državljaninom Republike Slovenije, posjeduje nekretninu na teritoriju Republike Slovenije, ili uživa prava koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog u državi ili bilo kojeg drugog opravdanog razloga koji zahtjeva njegov boravak u državi, mora podnijeti zahtjev ... za izdavanje privremene boravišne dozvole.

...”

Članak 16.

“Trajna boravišna dozvola može se izdati strancu koji živi na području Republike Slovenije neprekidno najmanje tri godine na temelju privremene boravišne dozvole, a ispunjava uvjete propisane u st. 2. članka 13. ovoga Zakona, a primjenjuju se na strance koji trajno borave na području Republike Slovenije ...”

Članak 23.

“Strancu koji boravi na teritoriju Republike Slovenije temeljem strane putovnice, vize, dozvole ulaska, ili međunarodnog sporazuma ... ili kojem je izdana privremena boravišna dozvola... može se odbiti zahtjev za ostanak:

(i) ako je to potrebno radi zaštite javnoga reda, sigurnosti i obrane države;

(ii) ako ne postupa sukladno odluci nadležnih tijela vlasti;

(iii) ako sustavno narušava javni red i mir, ugrožava sigurnost državne granice ili se ogrješuje o odredbe ovog Zakona;

(iv) ako je osuđen od stane inozemnog ili domaćeg suda za počinjenje kaznenog djela za koja je propisana zatvorska kazna u trajanju od najmanje tri mjeseca;

(v) ako je ostao bez sredstava za život, a sredstva za život za vrijeme boravka u Republici Sloveniji nisu mu na drugi način osigurana;

(vi) ako je to u interesu zaštite javnog zdravstva.”

Članak 28.

“Stranca, koji odbije dobrovoljno napustiti područje Republike Slovenije u roku koji mu je određen od stane službenika državnog tijela nadležnog za upravne poslove, kao i stranca koji boravi u Republici Sloveniji nakon isteka roka iz članka 13 (1) ovog Zakona ili izvan roka za koji mu je izdana privremena boravišna dozvola, službenik nadležnog tijela za unutarnje poslove može odvesti do državne granice ili do diplomatsko-konzularnog predstavništva države čiji je isti državljanin i narediti mu da napusti državni teritorij odnosno predati ga predstavniku stane države.

Nadležno tijelo unutarnjih poslova izdat će nalog da se stranac koji odbije napustiti teritorij Republike Slovenije u skladu s prethodnim stavkom, a ne može se odmah izručiti iz bilo kojeg razloga, zadrži u tranzitnom centru za strance do najviše trideset dana, ako postoji osnovana sumnja da će pobjeći i pokušati izbjeći navedenu mjeru.

Strancu, koji zbog objektivnih okolnosti ne može napustiti teritorij Republike Slovenije, a ima sredstva za živog, nadležna upravna tijela, mogu odrediti i drugo mjesto boravka.”

Članak 81.

“Do donošenja konačne odluke u upravnom postupku o prijemu u državljanstvo Republike Slovenije odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na državljane bivše Jugoslavije, koji su državljani drugih republika, i koji su u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o državljanstvu Republike Slovenije zatražili prijem u državljanstvo Republike Slovenije sukladno članku 40. tog Zakona.

Za državljane bivše Jugoslavije, koji su državljani druge republike, i nisu podnijeli zahtjev za državljanstvo Republike Slovenije u roku iz prethodnog stavka ili im je zahtjev odbijen, odredbe ovog Zakona stupaju na snagu dva mjeseca nakon proteka roka propisanog za podnošenje zahtjeva za prijem u državljanstvo Republike Slovenije, odnosno nakon što odluka u postupku povodom zahtjeva za državljanstvo postane konačna.”

Članak 82.

“...Trajna boravišna dozvola, izdana po Zakonu o kretanju i boravku stranaca ..., ostat će na snazi za sve strance koji su imali prijavljeno trajno boravište na području Republike Slovenije u vrijeme stupanja na snagu tog Zakona...”

  1. Da bi se omogućilo ishođenje trajnih boravišnih dozvola državljanima republika bivše Jugoslavije, koji nisu podnijeli zahtjev za slovensko državljanstvo ili nisu dobili trajnu boravišnu dozvolu temeljem Zakona o strancima, Vlada je 3. rujna 1992. donijela slijedeću odluku:

“...prilikom odlučivanja o zahtjevu za izdavanje trajnih boravišnih dozvola za strance sukladno članku 16. Zakona o strancima ..., Ministarstvo unutarnjih poslova ispitat će jesu li ispunjeni uvjet za trajni boravak stranca na teritoriju Republike Slovenije odnosno da li je stranac imao registrirano boravište najmanje tri godine i stvarno živi u Sloveniji, prije stupanja na snagu Zakona o strancima u pogledu pojedinog stranca.”

(h) Zakon o strancima iz 1999. (Zakon o tujcih, Službeni list br. 61/99,108/2002, 112/2005, 107/2006, 71/2008 i 64/2009)

  1. Zakon o strancima iz 1999. zamijenio je Zakon o strancima iz 1991. Nekoliko izmjena i dopuna Zakona o strancima iz 1999. uslijedilo je u narednim godinama. 2011. stupio je na snagu novi Zakon o strancima (Službeni list br. 50 /2011).

(i) Zakon o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše Jugoslavije u Republici Sloveniji (“Zakon o pravnom statusu” – Zakon o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji, Službeni list br. 61/99 i 54/2000 iz 1999. i 2000.)

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o pravnom statusu, donijete temeljem odluke Ustavnog suda od 4. veljače 1999. (vidi st. 41.-48. gore), propisuju:

Članak 1.

“Državljaninu druge države nasljednice bivše Jugoslavije (u daljnjem tekstu: stranac), koji je na dan 23. prosinca 1990. imao na području Republike Slovenije prijavljeno trajno boravište i od toga dana u Republici Sloveniji stvarno živi, odnosno strancu, koji je na dan 25. lipnja 1991. prebivao u Republici Sloveniji i od tog dana nadalje tamo stvarno živi, će se, neovisno o odredbama Zakona o strancima, ... izdati trajna boravišna dozvola, ukoliko ispunjava uvjete propisane tim Zakonom.”

Članak 2.

“Zahtjev za izdavanje trajne boravišne dozvole podnosi se u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Zakona ...

Stranac, koji je podnio zahtjev za prijem u državljanstvo Republike Slovenije temeljem članka 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije ..., pa mu odlukom isti odbijen, može uložiti zahtjev iz prijašnjeg stavka u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Zakona ili od konačnosti odluke, ukoliko je ta odluka donijeta nakon stupanja na snagu ovog Zakona...”

  1. 24. srpnja 2011. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji (Zakon o spremembah in dopolnitvah Zakona o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji, Službeni list br. 50/2010). Članak 1 (č) tog Zakona propisuje:

“Stvarno življenje u Republici Sloveniji za potrebe ovoga Zakona znači da pojedinac ima središte svojih životnih interesa u Republici Sloveniji, što se određuje na temelju njegovih ili njezinih osobnih, obiteljskih, gospodarskih, društvenih i drugih veza koje ukazuju na postojanje stvarne i trajne veze između pojedinca i Republike Slovenije. Opravdano izbivanje iz Republike Slovenije iz razloga navedenih trećim stavkom ovog članka neće predstavljati prekid stvarnog življenja u Republici Sloveniji.

Uvjet stvarnog življenja u Republici Sloveniji je ispunjen, ukoliko je osoba napustila Republiku Sloveniju, a njezino izbivanje u neprekidnom trajanju nije bilo duže od godinu dana, neovisno o razlozima izbivanja.

Uvjet stvarnog življenja u Republici Sloveniji također će se smatrati ispunjenim, ukoliko je izbivanje trajalo dulje od godinu dana međutim bilo je opravdano slijedećim razlozima:

- ako je osoba napustila Republiku Sloveniju radi posljedica brisanja iz Registra stalnih prebivatelja;

- ako je osoba napustila Republiku Sloveniju, jer je upućena na rad, studij ili liječenje od strane pravne osobe iz Republike Slovenije, ili u slučaju maloljetnih osoba od strane roditelja odnosno skrbnika, ili je zaposlena na brodu koji je upisan u pomorsku luku u Republici Sloveniji, za vrijeme trajanja rada, studija ili liječenja odnosno zaposlenja na brodu;

- ako je osoba napustila Republiku Sloveniju, jer nije mogla ishoditi boravišnu dozvolu u Republici Sloveniji zbog neispunjenja propisanih uvjeta ili odbijanja zahtjeva za izdavanje dozvole ili je postupak okončan;

- ako se osoba nije mogla vratiti u Republiku Sloveniju zbog vojnih sukoba u drugoj državi, nasljednici neke od republika bivše Jugoslavije ili zdravstvenih razloga;

- ako je osoba bila prisilno izgnana iz Republike Slovenije temeljem članka 28. ... ili članka 50. Zakona o strancima ..., osim ako je bila prisilno izgnana zbog izrečene mjere izgona stranca iz države, radi počinjenja kaznenog djela;

- ako je osobi zabranjen dolazak u Republiku Sloveniju, osim ako joj je ulazak zabranjen radi izrečene mjere izgona stranca iz države zbog počinjenja kaznenog djela...

Ako je izbivanje uzrokovano razlozima navedenim u prethodnom stavku, osim onih iz točke 2., trajalo više od pet godina, smatrat će se da je uvjet stvarnog življenja zadovoljan za razdoblje od pet godina, a za daljnje razdoblje od pet godina samo ako ponašanje osobe ukazuje da, je tijekom razdoblja izbivanja, osoba pokušala vratiti se u Republiku Sloveniju i nastaviti svoj stvarni život tamo.

Za potrebe ovog Zakona, trajna boravišna dozvola ili posebna odluka o retroaktivnom trajnom boravku ili dopunska odluka donijeta u skladu s točkom 8. odluke Ustavnog suda ..., br. U-1-246 / 02-28 od 3. travnja 2003. ... ne znači da je ispunjen uvjet stvarnog življenja u Republici Sloveniji u postupku pokrenutom sukladno Zakonu o državljanstvu Republike Slovenije.”

(j) Pravilnik o obrascu za prijavu odnosno odjavu prebivališta, o obrascu za osobne i kućanske iskaznice i načinu vođenja i upravljanja Registrom stalnih prebivatelja (Pravilnik o obrazcu za prijavo oziroma odjavo stalnega prebivališča, o obrazcu osebnega kartona in kartona gospodinjstev ter o načinu vodenja in vzdrževanja registra stalnega prebivalstva, Službeni list br. 27/92 iz 1992.)

  1. Mjerodavne odredbe Pravilnika propisuju:

Članak 5.

“Registar stalnih prebivatelja sadrži podatke o državljanima Republike Slovenije koji imaju prijavljeno prebivalište na području općine.

U Registru stalnih prebivatelja, nadležno tijelo mora označiti državljane Republike Slovenije, koji povremeno putuju u inozemstvo na više od tri mjeseca, i osobe kojima je nadležno tijelo odbilo zahtjev za upis prebivališta...”

(k) Zakon o državnom odvjetništvu (Zakon o državnem pravobrailstvu, Službeni list br. 94/07)

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o državnom odvjetništvu propisuje:

Članak 14.

“Ako osoba namjerava pokrenuti građanski ili drugi postupak protiv subjekta kojeg zastupa državno odvjetništvo, dužna je prethodno podnijeti prijedlog državnom odvjetništva radi rješavanja spora mirnim putem. Državni odvjetnik dužan je u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od trideset dana, uzeti predmet u rad i izvijestiti predlagatelja o osnovanosti njegova prijedloga.”

3.  Sudska praksa Ustavnog suda Republike Slovenije

(a)  Odluka od 4. veljače 1999. (U-I-284/94)

  1. U mjerodavnim dijelovima odluke Ustavnog suda od 4. veljače 1999. (vidi st. 41.-48. gore) navodi se:

“Ustavni sud je u postupku ispitivanja ustavnosti, povodom zahtjeva B. M. i V.T. ..., na sjednici održanoj 4. veljače 1999., donio slijedeću odluku:

1. Zakon o strancima (Službeni list RS, br. 1/91-1, 44/97 ii 50/98) protivan je Ustavu obzirom ne propisuje uvjete za ishođenje trajne boravišne dozvole osoba iz stavka 2. članka 81. nakon proteka roka u kojem su bili dužni podnijeti zahtjev za prijem u državljanstvo Republike Slovenije ukoliko su to propustili učiniti, te nakon datuma nakon kojeg je odluka kojom se odbija prijem u državljanstvo postala konačna...

2. Nedosljednost utvrđena u stavku 1. pobijanog članka bit će uklonjena od strane parlamenata u roku od šest mjeseci od dana objave ove odluke u Službenom glasniku Republike Slovenije.

3. Do uklanjanja utvrđene nedosljednosti iz stavka 1. ovoga članka, nalog za izručenje sukladno članku 28. Zakona o strancima ne može se izreći državljanima drugih republika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ako su na dan plebiscita 23. prosinca 1990. imali registrirano trajno boravište, te su stvarno živjeli u Republici Sloveniji.

Obrazloženje:

...

14. Ustavni sud utvrđuje da se odredbe stavka 2. članka 13. i stavka. 1. članka 16. Zakona o strancima ne trebaju primjenjivati na državljane ostalih republika, koji nisu stekli državljanstvo Republike Slovenije. Niti su nadležna tijela trebala ex proprio motu ove osobe upisane u Registar stalnih prebivatelja prenijeti u Registar stranca, bez ikakve prethodne obavijesti ili odluke dostavljene zainteresiranoj osobi. Nije bilo zakonske osnove za poduzimanje takve mjere. Zakon o evidenciji prebivališta i registru stanovništva na koji se poziva Vlada u svojim objašnjenjima, ne sadrži nikakve odredbe o uklanjanju stalnih prebivatelja iz Registra na temelju samog Zakona.

Ujedno, Vlada nije ovlaštena statutom donositi pojedinačne odluke kojima se određuje provođenje zakonskih odredbi. Na temelju članka 120. Ustava, upravna tijela obavljaju svoje dužnosti i funkcije samostalno u okviru i temeljem Ustava i zakona. Onog trenutka kada je Vlada utvrdila, da Zakon o strancima u praksi nije moguće primjenjivati na državljane drugih republika morala je zakonodavcu predložiti uređenje njihovog pravnog statusa, te se nije imala pravo miješati u zakonodavnu vlast donoseći spornu odluku.

15. Iz navedenih razloga, Zakonom o strancima, čije prijelazne odredbe ne reguliraju pravni status državljana drugih republika koji su imali prebivalište u Republici Sloveniji, a zapravo su boravi na njezinu teritoriju, povrijeđena su načela pravne države na temelju članka 2. Ustava. Iz tog razloga, državljani drugih republika, nakon isteka rokova navedenih u stavku 2. članka 81., našli su se u nesigurnu pravnom položaju. Iz teksta prijelaznih odredbi, u kojima se navodi da se Zakon o strancima ima primijeniti, navedene osobe nisu mogle shvatiti kakav će biti njihov položaj kao stranaca i koji se zakonske odredbe primjenjuju na njih. Obzirom da pravni položaj državljana ostalih republika kao stranaca nije reguliran u Republici Sloveniji, Ustavni sud zaključuje da je došlo po povrede načela pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih načela pravne države.

16. Načelo pravne sigurnosti za pojedinca znači da država neće pogoršati njegov ili njezin pravni položaj bez opravdanog razloga. Prilično je jasno da, državljani drugih republika koji se nisu odlučili za slovensko državljanstvo nisu mogli očekivati da će imati jednak pravni položaj kao stranci koji su tek stigli u Republiku Sloveniju i da će biti lišeni prava na boravak, i to štoviše, bez ikakve prethodne obavijesti. ...”

(b)  Odluka od 3. travnja 2003. (U-I-246/02)

  1. Mjerodavni odlomci odluke Ustavnog suda od 3. travnja 2003. (vidi st. 58.-60. gore) glase:

“Ustavni sud je u postupku ispitivanja zahtjeva i ocjene ustavnosti povodom tužbe tužitelja Društva izbrisanih prebivatelja Slovenije, Ptuj i drugih, zastupanih po M. K. i N. M. P. iz Ljubljane, na sjednici održanoj 3. travnja 2003. donio odluku kako slijedi:

1. Zakon o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji (Službeni list RS, br. 61/99 i 64/01) nije u skladu s Ustavom, jer se državljanima drugih republika bivše Jugoslavije, koji su 26. 2. 1992 izbrisani iz Registra stalnih prebivatelja, od navedenoga dana ne priznaje pravo trajnog boravišta.

2. Zakon o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji nije u skladu s Ustavom, jer ne uređuje postupak ishođenja trajnih boravišnih dozvola državljana drugih republika bivše Jugoslavije iz prethodnog čije je prisilni izgon kao stranaca određen temeljem odredbe članka 28. Zakona o strancima (Službeni list RS, br. 1/91-I i 44/97).

3. Članak 1. Zakon o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji nije u skladu s Ustavom iz razloga navedenih u obrazloženju te odluke.

4. Stavak 1. i stavak 2. članka 2. Zakona o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji ukinut je u dijelu koji se odnosi na rok od tri mjeseca previđen za podnošenje zahtjeva za izdavanje trajne boravišne dozvole. ...

7. Utvrđene nepravilnosti prvog, drugog i trećeg stavka spornih odredbi zakonodavac je dužan otkloniti u roku od šest mjeseci od objave ove presude u Službenom listu Republike Slovenije.

8. Trajnim boravišnim dozvolama izdanim temeljem Zakona o uređenju statusa državljana drugih država nasljednica bivše SFRJ u Republici Sloveniji, temeljem Zakona o strancima (Službeni list RS, br. 1/91-I i 44/97) ili temeljem Zakona o strancima (Službeni list RS, br. 61/99) jamči se pravo na trajno boravište državljanima drugih republika bivše Jugoslavije u Republici Sloveniji od 26. 2. 1992. nadalje, koji su toga dana bili izbrisani iz Registra stalnih prebivatelja. Ministarstvo unutarnjih poslova dužno je tim osobama izdati dopunske odluke kojima se utvrđuje pravo na trajni boravak u Republici Sloveniji od 26. 2. 1992 nadalje.

Obrazloženje :

...

15. Kako osporene odredbe državljanima drugih republika ne omogućavaju stjecanje prava na trajno boravište od datuma kad im je ono službeno prestalo, te tako samo djelomično eliminiraju neustavnost, to isti nije u skladu s Ustavom. Načelo pravne sigurnosti, kao jedno od načela vladavine prava iz članka 2. Ustava, zahtijeva da položaj tih osoba ne ostane u navedenom razdoblju neuređen. Boravište je važan čimbenik za ostvarivanje određenih prava i pravnih pogodnosti koje pojedinci ne mogu ostvariti zbog nereguliranog pravnog statusa. Njihov položaj u Republici Sloveniji je zbog takvog neuređenog statusa pravno nesiguran, jer stjecanjem statusa stranca izgubili su pravo trajnog boravka na teritoriju Republike Slovenije, i našli su se u neodređenoj situaciji ili znatno lošijem pravnom položaju (npr. bez prava na trajno boravište), što je za pojedine osobe trajalo i deset godina. Tako pravni status državljana drugih republika još uvijek nije zakonski reguliran, što je vidljivo iz preporuka Narodne skupštine usvojenih na čitanju Sedmog godišnjeg izvješća pučkog pravobranitelja za 2001. (Službeni glasnik RS, br. 2/03). ...

22. Državljani drugih republika, radi nepriznavanja prava na trajni boravak od dana od kada se radi osamostaljenja Republike Slovenije promijenio njihov pravni status u status stranca, nisu mogli ostvarivati prava koja su im pripadala kao strancima s boravištemu Sloveniji. Iako podnositelji nisu izričito definirali povrijeđena prava, iz odluke Ustavnog suda proizlazi da se uglavnom radilo o pravu na isplatu vojne mirovine unaprijed, pravu na socijalnu pomoć i nesposobnost za obnovu istekle vozačke dozvole. ...”

...

PRAVO

I PRETHODNA PITANJA

...

C.  Vladini prigovori o pomanjkanju statusa žrtve

  1. Vlada je tvrdila, da šest podnositelja zahtjeva (Mustafa Kurić, Ana Mezga, Tripun Ristanović, Ali Berisha, Ilfan Sadik Ademi i Zoran Minić), kojima je izdana trajna boravišna dozvola s učinkom ex nunc i učinkom ex tunc, temeljem odluke iz 2010. (vidi st. 95., 123., 133., 158., 173. i 194. gore) ne mogu tvrditi da su ‘žrtve’ u smislu članka 34. Konvencije. 244.  Podnositelji zahtjeva osporili su taj navod.

1. Navodi stranaka

(a)  Vlada

  1. Vlada je učinila nespornom činjenicu da je ‘brisanje’ bilo nezakonito te da je prouzročilo protuustavni položaj. Republika Slovenija je to priznala na simboličan i pravni način. 15. lipnja 2010. Predsjednik Državnog zbora javno se ispričao ‘izbrisanima’, a isto je 22. lipnja 2010. učinila Ministrica unutarnjih poslova (vidi st. 75. gore). U pravnom smislu, Ustavni je sud od 1999. nadalje u više navrata presudio kako je ‘brisanje’ protivno Ustavu (vidi st. 41.–48., 52.–56., 58.–60. i 214.–215. gore). Neosnovani su navodi podnositelja zahtjeva, da je Republika Slovenija nastavila osporavati protuustavnost ‘brisanja’. Poduzete su značajne mjere kako bi se u cijelosti postupilo sukladno odluci Ustavnog suda te uklonila nezakonitost i neustavnost ‘brisanja’.
  2. Izmijenjen i dopunjen Zakon o pravom statusu, koji je izglasan 8. ožujka 2010., a stupio je na snagu 24. lipnja 2010. (vidi st. 71., 76.–79. i 211. gore), uklonio je protuustavnosti u unutarnjem zakonodavstvu, pri čemu je podnositeljima, koji još uvijek nisu uredili svoj pravni status, ponudio mogućnost za podnošenje zahtjeva za trajno boravište s učinkom ex nunc i ex tunc. Tim posebnim pravnim sredstvom zakonodavac je osigurao moralnu zadovoljštinu ‘izbrisanima’ kao oblik naknade štete prouzrokovane ‘brisanjem’.
  3. Pravni status šestorice podnositelja zahtjeva (Mustafa Kurić, Ana Mezga, Tripun Ristanović, Ali Berisha, Ilfan Sadik Ademi i Zoran Minić), kojima je izdana trajna boravišna dozvola s učinkom ex nunc i učinkom ex tunc, sukladno odluci Vijeća, bio je izjednačen s pravnim statusom Ljubomira Petreša i Jovana Jovanovića, koji su odlukom vijeća izgubili status žrtve. Njihov zahtjev bi stoga valjalo proglasiti nedopuštenim.
  4. Nedopuštenim bi se stoga trebao proglasiti i zahtjev preostalih podnositelja (g. Dabetića i gđe Ristanović), obzirom da isti nikada nisu pokrenuli postupak radi izdavanja trajne boravišne dozvole u Sloveniji.
  5. Suprotno navodima podnositelja zahtjeva, trajne boravište dozvole ne mogu se smatrati ‘beznačajnim listom papira’. Taj ‘papir’ povezivao je imatelja s dvadeset i sedam različitih prava, uključujući prava iz socijalnog osiguranja posebice mirovina, obrazovanjem, zdravstvom i pristupom tržištu rada. Glede tih prava imatelji trajne boravišne dozvole bili su izjednačeni s državljanima Slovenije. Nisu uživali ista politička prava, međutim mogli su sudjelovati na lokalnim izborima.
  6. Što se tiče zahtjeva radi naknade štete, člankom 26. Ustava (vidi st. 203. gore) predviđeno je pravo na naknadu štete koju prouzroči tijelo javne vlasti. Podnositelji zahtjeva zajedno s ostalim ‘izbrisanima’ imali su pravo pokrenuti građansko-pravni postupak radi naknade štete sukladno Zakonu o obveznim odnosima iz 2001. nakon čega su također mogli uložiti ustavnu tužbu. U st. 43. svoje odluke od 10. lipnja 2010., Ustavni je sud utvrdio da "donošenje odluka temeljem Zakona o pravnom statusu te Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu, samo po sebi ne predstavlja novu vrstu odštetne odgovornosti države niti novi pravni temelj za podnošenje tužbe radi naknade štete’ (vidi st. 74. gore). Naknadu štete moguće je bilo potraživati i temeljem članka 14. Zakona o državnom odvjetništvu (vidi st. 213. gore).
  7. Vlada se u svojim podnescima upućenim Sudu nakon održane glavne rasprave pozvala na odluku Ustavnog suda od 5. srpnja 2011. donesenu povodom tužbe jednog od ‘izbrisanih’, iz koje je odluke bilo razvidno kako Ustavni sud još uvijek nije zauzeo stav po pitanju odgovornosti države za štetu prouzročenu ‘izbrisanima’ (vidi st. 82. gore). Pored toga, Ustavni sud 26. rujna 2011. odbio je uzeti u razmatranje ustavnu tužbu podnijetu od strane jednog od ‘izbrisanih’ (vidi st. 83. gore).
  8. Vlada je navela, da niti jedan podnositelj zahtjeva nije pokrenuo postupak radi naknade štete pred domaćim sudovima. Jedino su g. Berisha i g. Minić podnijeli zahtjev za naknadu štete državnom odvjetništvu koje je zahtjev u konačnici odbilo. G. Berisha nije pokrenuo sudski postupak (vidi st. 160. gore).

(b)  Podnositelji zahtjeva

  1. Šestorica podnositelja zahtjeva, kojima je u toku postupka pred Velikim vijećem izdana trajna boravišna dozvola s učinkom ex nunc i ex tunc, i dalje se smatraju ‘žrtvama’ povreda ljudskih prava izazvanih ‘brisanjem’ obzirom da nisu zaprimili nikakav oblik naknade zbog povrede Konvencije.
  2. Iako iz ranije sudske prakse i nekih kasnijih odluka proizlazi da se podnositelji zahtjeva ne bi trebali smatrati "žrtvama" ukoliko im je pravno sredstvo osigurano tijekom postupka (pozivaju se, inter alia, na predmete Maaouia protiv Francuske (dec.), br. 39652/98, ECHR 1999-I, Pančenko protiv Latvije (dec.), br. 40772/98, 28. listopada 1999., i Mikheyeva protiv Latvije (dec.), br. 50029/99, 12. rujna 2002.), novija sudska praksa na temelju članka 8. Konvencije jasno pokazuje da priznanje same povrede nije dovoljno u tom smislu; potrebna je također "primjerena" zadovoljština, uključujući i saniranje štetnih posljedica koje su podnositelji trpjeli tijekom dugog vremenskog razdoblja (podnositelji su ukazali na predmete Aristimuño Mendizabal, 79. citirano; Mengesha Kimfe protiv Švicarske, br. 24404/05, st. 41.–49., 29. srpanj 2010.; i Agraw protiv Švicarske, br. 3295/06, st. 27.–34., 29. srpanj 2010.). Sud je također ukazao na jasnu razliku između slučajeva koji uključuju izgon nedržavljana s jedne strane i slučajeva koji se odnose na propust uređenja pravnog statusa podnositelja duže vremensko razdoblje, s druge strane. U prvoj skupini slučajeva, podnositelji više nisu mogli tvrditi da su ‘žrtve’ ako mjera izručenja nije bila izvršena ili ako im je bila dodijeljena boravišna dozvola (podnositelji su se pozvali na predmet Sisojeva i drugi, citirano, st. 100., i Kaftailova, st. 52.– 54. citirano). S druge strane, u drugoj skupini slučajeva (Aristimuño Mendizabal, Mengesha Kimfe i Agraw) Sud je jasno utvrdio, da izdavanje boravišne dozvole nije samo po sebi dovoljno, prvenstveno imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno za izdavanje iste. Ovaj zahtjev po svojim je obilježjima sličniji drugoj skupini slučajeva.
  3. Izdavanje boravišne dozvole šestorici podnositelja zahtjeva, što je predstavljalo mjeru uklanjanja počinjenih povredi, ne može se smatrati (barem znatno) uklanjanjem povrede počinjene od strane slovenskih vlasti, na koje su se podnositelji žale. Nadležne vlasti su nastavile poricati protuzakonitost svojih postupaka. U usporedbi s latvijskim slučajevima, ovdje oduzimanje trajnog boravka predstavlja očitu povredu domaćeg prava. Konačno, učinak retroaktivnog izdavanja boravišnih dozvola deklaratorne je prirode, jer podnositelji zahtjeva prema domaćem zakonu nisu imali pravo na odgovarajuću zadovoljštinu. Iz tog razloga, boravišne dozvole predstavljale su samo "list papira".
  4. Država bi morala ex proprio motu urediti pravni status Velimiru Dabetiću i Ljubenki Ristanović izdavanjem boravišne dozvole s učinkom ex nunc, u skladu s odlukama Ustavnog suda .
  5. Konačno, izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu nije sadržavao posebne odredbe u svezi naknade materijalne i nematerijalne štete. Pored toga, potraživanje naknade štete pred domaćim sudovima temeljem pozitivnih propisa o odštetnoj odgovornosti praktično nije bilo moguće. Prema posljednjim statističkim podacima Ministarstvo je do svibnja 2011. rješavalo 157 odštetnih zahtjeva. Od toga su domaći sudovi pravomoćnim odlukama odbili četrdeset i jedan takav zahtjev. Samo petnaest od ukupnog broja zahtjeva raspravljeno je pred Vrhovnim sudom, koji je potom pet zahtjeva ocijenio neosnovanim. Nadalje, osmero ‘izbrisanih’ podnijelo je tužbe radi naknade štete izravno sudu. Niti jedna tužba nije usvojena (vidi st. 83. gore). Većinom su zahtjevi odbijeni zbog nastupanja zastare sukladno Zakonu o obveznim odnosima: tri godine od dana od kada je oštećeni saznao za štetu koja mu je nanesena. Domaći sudovi su zauzeli stav da zastara počinje teći od 12. ožujka 1999., dana kada je u Službenom listu objavljena prva odluka Ustavnog suda.

2.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće nije imalo priliku raspraviti prigovore vezane uz činjenice koje su se dogodile nakon donošenja odluke od strane Vijeća (vidi st. 243. gore).

3.  Ocjena Velikog vijeća

  1. Sud iznova navodi, da su, u prvom redu, domaće vlasti odgovorne za ispravljanje počinjenih povreda Konvencije. Zato je pitanje, mogu li podnositelj zahtjeva tvrditi da su ‘žrtve’ navodnih povreda, relevantno u svim stadijima postupka na temelju Konvencije (vidi, inter alia, Burdov protiv Rusije, 59498/00, st. 30. ECHR 2002-III). Odluka ili mjera koja je načelno povoljna za podnositelje zahtjeva nije dovoljna kako bi se otklonio statusa "žrtve" u smislu članka 34. Konvencije, osim ako su to domaća tijela priznala, izričito ili prešutno, a zatim osigurala zadovoljštinu za povredu Konvencije (vidi, na primjer, Eckle protiv Njemačke, 15. srpnja 1982., st. 69. et seq, Serija A br. 51; Dalban protiv Rumunjske [GC], br. 28114/95, st. 44., ECHR 1999-VI; Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, st. 179.-180., ECHR 2006; Gäfgen protiv Njemačke [GC], br. 22978/05, st. 115., ECHR 2010).
  2. Glede zadovoljštine koja bi se smatrala "primjerenom" i "dovoljnom" radi saniranja povreda prava iz Konvencije na domaćoj razini, Sud općenito smatra da to ovisi o svim okolnostima slučaja, uzimajući u obzir, posebice, prirodu povrijeđenih prava Konvencije u konkretnom slučaju (vidi, na primjer, Gäfgen, citirano, st. 116).
  3. Sud je u velikom broju slučajeva temeljem članka 8. Konvencije u pogledu protjerivanja ili izručenja nedržavljana presudio, da je uređenje podnositeljeva boravka ili činjenica da podnositelj zahtjeva više ne prijeti protjerivanje ili izručenje - čak i ako se slučaj još uvijek rješava pred Sudom – načelno "dovoljno" za saniranje povrede po članku 8. (vidi Pančenko; Yang Chun Jin, alias Yang Xiaolin protiv Madžarske (uklanjanje), br. 58073/00, st. 20.–23., 8. ožujak 2001.; Mikheyeva, citirano; Fjodorova i drugi protiv Latvije (dec.), br. 69405/01, 6. travanj 2006.; Sisojeva i drugi, citirano st. 102.–104.; Shevanova,citirano, st. 48.–50.; i Kaftailova, citirano, st. 52.–54.).
  4. Nadalje, Sud je već na temelju različitih odredbi Konvencije imao priliku ukazati, da status ‘žrtve’ podnositelja također može ovisiti o visini naknade dosuđene na domaćoj razini, gdje je to prikladno, ili barem na mogućnosti zahtjevanja i dobivanja naknade za pretrpljenu štetu, uzimajući u obzir činjenice kojima se prigovara pred Sudom (vidi, na primjer, Gäfgen, citirano, st. 118., u pogledu prigovora temeljem članka 3.; Normann protiv Danske (dec.), br. 44704/98, 14. lipnja 2001., i Scordino (br. 1), citirano, st. 202., glede prigovora na temelju članka 6.;. Jensen i Rasmussen protiv Danske (dec.), br. 52620 /. 99, 20. ožujka 2003., u pogledu prigovora na temelju članka 11.). Ova utvrđenja primjenjuju se, mutatis mutandis, na prigovore koji se odnose na povredu članka 8.
  5. Vraćajući se na ovaj predmet, Veliko vijeće ponavlja da Sud nije nadležan za ispitivanje zahtjeva g. Petreša i g. Jovanovića, obzirom su isti proglašeni nedopuštenima od strane Vijeća nakon što su podnositeljima izdane ex tunc boravišne dozvole. ...
  6. Za podnositelje Mustafu Kurića, Anu Mezga, Tripuna Ristanovića, Aliju Berisha, Ilfana Sadika Ademija i Zorana Minića nije bilo takvih proceduralnih prepreka. Veliko vijeće je stoga nadležno ispitati jesu li tih šest podnositelja zahtjeva, bez obzira na činjenicu što su im izdane boravišne dozvole s ex nunc i ex tunc učinkom, ‘žrtve’ povrede Konvencije. To ispitivanje može stoga dovesti do utvrđenja različitih od onih donijetih od strane Vijeća u pogledu zahtjev g. Petreša i g. Jovanovića, bez obzira na sličnost spornih činjenica. Takav zaključak je neizbježna posljedica ograničenog djelokruga nadležnosti Velikog vijeća.
  7. Veliko vijeće smatra da je prvi uvjet za otklanjanje statusa ‘žrtve’, priznavanje državnih vlasti, ispunjen. Upravna tijela su nakon odluke Ustavnog suda, koji je utvrdio da je postojeći zakon protuustavan i stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o pravnom statusu izdala boravišne dozvole šestorici podnositelja zahtjeva. Osim toga, u lipnju 2010. Vlada i Narodna skupština javno su priznali povrede njihovih prava. Priznanje povrede od strane državne vlasti bilo je, dakle sadržajno (vidi, mutatis mutandis, Scordino (br. 1), citirano, st. 194.).
  8. Veliko vijeće nadalje primjećuje da je Sud, u brojnim drugim slučajevima koji se odnose na reguliranje pitanja stranaca, uključujući i slučajeve u sličnim okolnostima nakon raspada bivše države, utvrdio da podnositelji zahtjeva više nisu ‘žrtve’ navodnih povreda Konvencije nakon što im je izdana boravišna dozvola i njihovi zahtjevi su proglašeni nedopuštenima te je utvrdio da navedene mjere ‘učinkovito’ i ‘dovoljno’ saniraju povrede iz članka 8. Konvencije, i stoga je odlučeno da se ti slučajevi uklone s popisa slučajeva predviđenih za rješavanje. Sud također utvrđuje činjenicu da podnositeljima zahtjeva više ne prijeti rizik od protjerivanja (vidi Pančenko, citirao; Mikheyeva, citirano; Fjodorova i drugi, citirano; Sisojeva i drugi, citirano, st. 102.-104.; Shevanova, citirano, 48.-50.; i Kaftailova, citirano, st. 54.). U nekim od tih slučajeva, međutim, Sud je utvrdio da su podnositelji zahtjeva bili barem djelomično odgovorni za poteškoće nastale u postupku regulacije njihovih statusa (vidi Shevanova, citirano, st. 47. i 49.; Kaftailova, citirano, st. 50.; i Sisojeva i drugi, citirano, st 94).
  9. Međutim, dok su navedeni slučajevi specifične prirode, Veliko vijeće smatra da je jedna od karakteristika ovog predmeta širok spektar povreda ljudskih prava nastalih "brisanjem". Nadalje, opisana situacija trajala je za većinu podnositelja gotovo dvadeset godina, unatoč odlukama Ustavnog suda s tim u svezi, koje nisu ispoštovane više od deset godina (vidi Makuc i drugi, prethodno citirano, st. 168.). Imajući u vidu dug vremenski period u kojem su podnositelji zahtjeva bili izloženi nesigurnosti i pravnoj neizvjesnosti i samu težinu posljedica koje je za njih imalo "brisanje", Veliko vijeće, za razliku od Vijeća, smatra da priznanje kršenja ljudskih prava i izdavanje trajnih boravišnih dozvola g. Kuriću, gđi Mezga, g. Ristanoviću, g. Berishi, g. Ademiju i g. Miniću ne predstavlja “primjerenu” i “dovoljnu” zadovoljštinu za učinjene povrede na domaćoj razini (vidi, mutatis mutandis, Aristimuño Mendizabal, prethodno citirano, st. 67.-69. i st. 70.-72.; Mengesha Kimfe, prethodno citirano, st. 41.-47. i 67.-72.; i Agraw, prethodno citirano, st. 30.-32. i st. 50.-55.).
  10. Glede mogućnosti podnositelja da zahtijevaju i ostvare naknadu štete na državnoj razini, Sud primjećuje, da nikome od ‘izbrisanih’ do sada nije priznata naknada štete pravomoćnom sudskom odlukom, iako je nekoliko postupaka još u tijeku (vidi st. 83. gore). Pored toga, državno odvjetništvo niti jednom podnositelju zahtjeva nije pozitivno riješilo zahtjev za naknadu štete. Njihovi izgledi za ostvarenje naknade štete u Sloveniji čine se, za sada, previše udaljeni da bi mogli biti relevantni za svrhe ovoga predmeta (vidi, mutatis mutandis, Dalban, prethodno citiran, st. 44.).
  11. Zaključno, Sud smatra da šestorica podnositelja, kojima je odobreno trajno boravište s učinkom od datuma izdavanja dozvole (ex nunc) i retroaktivno (ex tunç) za vrijeme trajanja postupka pred Velikim vijećem, još uvijek mogu tvrditi da su ‘žrtve’ povrede. Prethodni prigovor Vlade u tom pogledu treba stoga odbaciti.
  12. Konačno, glede prigovora Vlade, da preostala dva podnositelja zahtjeva (Velimir Dabetić i Ljubenka Ristanović), koji nikada nisu pokrenuli propisane postupke radi ishođenja trajne boravišne dozvole u Sloveniji, nemaju status ‘žrtve’, Sud smatra, da navedeni prigovor uopće nije potrebno raspraviti, obzirom su zahtjevi tih podnositelja u svakom slučaju nedopušteni zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (vidi st.293-294 dolje).

...

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da im je samovoljno uskraćena mogućnost očuvanja njihovog statusa nositelja prava na trajno boravište u Sloveniji. Pozvali su se na članak 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A.  Tvrdnje stranaka

1.  Podnositelji

  1. Podnositelji zahtjeva naveli su kako nisu bili u mogućnosti uložiti formalan zahtjev za prijem u državljanstvo u tako kratkom roku, propisanom domaćim zakonima. Posljedično, 26. veljače 1992., njihova su imena protupravno izbrisana iz Registra. Podnositelji zahtjeva Mustafa Kurić, Velimir Dabetić i isprva Ilfan Sadik Ademi također nisu mogli ostvariti prijem u državljanstvo niti jedne od republika bivše Jugoslavije i postali su, de facto, osobe bez državljanstva. Zato nisu bili u mogućnosti zahtijevati trajno boravište u Sloveniji, sve do 2010. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu.
  2. Podnositelji zahtjeva pred Vijećem tvrdili su, da odredbe Zakona o strancima nisu bile dostupne i njihov učinak nije se mogao predvidjeti. Glede dostupnosti, organi vlasti propustili su na primjeren i detaljan način informirati osobe na koje su se odredbe zakona odnosile. Glede predvidljivosti, Zakon o strancima nije se izričito primjenjivao na ‘izbrisane’, jer je u prvom redu uređivao status stranaca koji protuzakonito borave u državi. Pored toga, podnositelji zahtjeva smatrali su cjelokupno postupanje vlasti proizvoljnim. Miješanje nje bilo razmjerno cilju kojem se navodno težilo, posebno kontrola ulaska i boravka stranaca, jer su podnositelji zahtjeva imali prebivalište u Sloveniji u vrijeme osamostaljenja.
  3. Podnositelji zahtjeva u bitnom su se složili s utvrđenjima Vijeća te su zahtijevali da se pasivan stav oštrije obilježi. Naveli su kako nisu bili pravilno informirani o posljedicama neuspješno okončanog postupka po zahtjevu za prijem u slovensko državljanstvo; javna objava i novinski članci nisu bili dovoljni. ‘Brisanje’ je stoga bilo samovoljno, bez ikakve pravne osnove i u tajnost, a uključivalo je 25,671 osoba.
  4. Sve do 1999., nakon odluke Ustavnog suda, ‘izbrisani’ su počeli uviđati što se zaista dogodilo. U godinama koje su uslijedile, Vlada i Narodna skupština sustavno i namjerno ignorirale su odluku Ustavnog suda. Novi zakonodavni okvir – izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu - usvojen je jedanaest godina nakon prve temeljne odluke o nezakonitosti ‘brisanja’ i sedam godina nakon druge temeljne odluke Ustavnog suda. Za razliku od Vlade, podnositelji su tvrdili da čak i nakon usvajanja citiranog Zakona o pravnom statusu, slovenske vlasti nisu poduzele nikakve značajnije mjere.
  5. ’Izbrisanima’ ne samo da nije bio omogućen prijem u slovensko državljanstvo, veći im je oduzet i svaki pravni status temeljem kojeg su imali ‘pravo na svoja prava’. To je predstavljalo ozbiljno miješanje u ljudsko dostojanstvo. ‘Brisanje’ je imalo nepovratan utjecaj na njihov osobni i/ili obiteljski život u pogledu odredbe članka 8. Konvencije, kojom se odredbom također štiti pravo na prikupljanje podataka koji određuju identitet osobe kao ljudskog bića (podnositelji su se, između ostaloga, pozvali na predmet Christine Goodwin protiv Ujedinjenog kraljevstva [GC], br. 28957/95, st. 90., ECHR 2002-VI, i Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, st. 53., ECHR 2002-I). Od državljana sa svim pravima preko noći su postali nezakoniti stranci, od kojih neki osobe bez državljanstva, te su dvadeset godina živjeli u vrlo nesigurnim uvjetima, što je ozbiljno utjecalo na uživanje njihovih temeljnih ljudskih prava. Problemi s kojima su se ‘izbrisani’ svakodnevno suočavali, vidljivi su iz osobnih opisa života podnositelja zahtjeva.
  6. Vlada je nastavila podcjenjivati nezakonitost i samovoljnost ‘brisanja’. Vladino osporavanje činjenice da se ‘brisanje’ uvažavalo, nije imalo uporišta obzirom su mnogi prisilno izgnani iz Slovenije, uključujući i pet sadašnjih podnositelja.
  7. Vlada je također podcjenjivala posljedice odluka Ustavnog suda iz 1999. i 2003. godine. Prethodni pravni okvir i njegova primjena od strane nadležnih upravnih tijela, u cijelosti je bio neprimjeren. Većina podnositelja dobila je dozvole tek nedavno na temelju izmijenjenog i dopunjenog Zakona o pravnom statusu. Međutim, njihov položaj time se nije u potpunosti uredio, obzirom im nije priznata materijalna odšteta.
  8. Od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu izdano je samo trideset dozvola. Prema službenim podacima, približno13.000 ‘izbrisanih’ i dalje je čekalo rješavanje svog pravnog statusa. Stoga je bilo jasno, da bi se učinci odluke Suda mogli proširiti i izvan specifičnih situacija svakog pojedinog podnositelja zahtjeva obzirom bi odluka utjecala na situaciju svih ‘izbrisani’ osoba.
  9. Glede prigovora Vlade na utvrđenja Vijeća, koja se odnose na osobe bez državljanstva, Vijeće niti u jednom primjeru nije presudilo, da je ‘brisanje’ kao takvo prouzročilo gubitak državljanstva, već da su prava podnositelja zahtjeva bila povrijeđena zato jer su bili bez državljanstva, što je utvrđeno kao nesporna i objektivna činjenica. Podnositelji zahtjeva su tvrdili, da je Vijeće u procjeni stvarnih učinaka ‘brisanja’ građanskih prava treba ići dalje i uzeti u obzir relevantna materijalna i proceduralna pravila međunarodnog prava o sprečavanju apatridije. ‘Brisanje’ je rezultiralo situacijom u kojoj je podnositeljima zahtjeva bilo veoma otežano, a ponekad i nemoguće, urediti pitanje državljanstva, u skladu s odgovarajućim propisima, kako u Sloveniji tako i u drugim republikama bivšim Jugoslavije.
  10. Pretpostavka Vlade, da su državljani bivše Jugoslavije mogli zadržati svoje prethodno republičko državljanstvo nije bila u potpunosti točna. Mnogi slučajevi ukazuju suprotno, na primjer slučaj Velimira Dabetića (vidi st. 97.). Isto tako, Ilfan Sadik Ademi tek je nedavno, u kolovozu 2010., stekao makedonsku putovnicu (vidi st. 172.). Vlada nije uzela u obzir slučajeve u kojima osoba nije imala federalno državljanstvo. To se pogotovo odnosilo na slučajeve osoba koje su rođene u Sloveniji, a čiji su roditelji imali državljanstvo druge republike ili nisu imali republičko državljanstvo. Praksa od 1968. godine je bio takova da se državljanstvo osobe upisivalo u Registar u Sloveniji, međutim relevantni podaci, unatoč važećem propisima, često se nisu upisivali u upisnike matičnih republika. Kad je došlo do raspada Jugoslavije, Vlada je trebala osigurati mogućnost dobivanja slovenskog državljanstva ili trajnog boravka svim osobama koje su živjele u Sloveniji.

2.  Vlada

  1. Vlada je ukazala Vijeću, da su događaji iz 1991. uključivali povijesno formiranje nove države, te da je stoga bilo nužno s jedne strane, brzo stvoriti “korpus slovenskih državljana” s ciljem održavanja parlamentarnih izbora, a s druge strane, regulirati status stranaca, uključujući i status državljana drugih republika bivše Jugoslavije s pravom trajnog boravka u Sloveniji. U tom ključnom razdoblju formiranja nove države, bilo je potrebno brzo donositi odluke imajući u vidu društvene potrebe. Republika Slovenija je Izjavom o dobrim namjerama i neovisnim zakonodavstvom (vidi st. 21.-22. i st. 24-25.) omogućila državljanima drugih republika bivše Jugoslavije s boravištem u Sloveniji stjecanje slovenskog državljanstva po izuzetno povoljnim uvjetima. Oni koji nisu iskoristili tu mogućnosti, postali su stranci i trebalo je regulirati njihov statusu. Glede iseljavanja, država je bila ovlaštena ne samo regulirati pitanje privremenog i trajnog boravka stranaca, već poduzeti i druge mjere poput izgona. Stoga je bilo nužno, radi zaštite nacionalne sigurnosti, urediti zakonodavstvo koje ukljućuje dotične osobe kao i predvidjeti učinke zakonskih odredbi. Takvo je zakonodavstvo bilo nužno radi uspostave demokracije i razmjerno cilju kojem se težilo.
  2. Vlada se pred Velikim vijećem suglasila da je ‘brisanje’ bilo nezakonito i da je prouzročilo neustavni položaj. Zadnjih godina u cijelosti su poštovane odluke Ustavnog suda, kako bi se sanirale posljedice ‘brisanja’: 24. srpnja 2010. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu, a po odluci Vlade 2009. Ministarstvo je počelo izdavati trajne boravišne dozvole s učinkom ex tunc. Pored toga, ‘izbrisani’ su informirani putem raznih sredstava javnog priopćavanja (npr. putem brošura, interneta i besplatnih telefonskih linija). Presudom Vijeća nije u dovoljnoj mjeri pridana važnost tim mjerama.
  3. 1991. godine podnositelji su objavama u Službenom listu i tiskanim medijima dobili dovoljno saznanja o mogućnostima uređenja svog statusa i potrebe za ishođenjem trajne ili privremene boravišne dozvole za slučaj da su i dalje imali želju boraviti u Sloveniji, temeljem odredaba Zakona o strancima (članak 16.). U razdoblju između 1992. i 1997. izdano je ukupno 4893 takvih dozvola i relevantni uvjeti rezultirali su pozitivnim rješidbama. Tako je temeljem Zakona o pravnom statusu i Zakona o izmjenama i dopunama istog, izdano približnu 12.500 dozvola za trajni boravak (vidi st. 67., 76. i 80. gore).
  4. Osim toga, iako se članak 8. Konvencije sam po sebi ne može tumačiti kao jamstvo prava na određenu vrstu boravišne dozvole, izbor najprikladnijeg načina postizanja poštivanja prava sadržanih u Konvencija stvar je domaćih vlasti (Vlada je ukazala na predmet Sisojeva i drugi, 91.), Republika Slovenija odlučila je "izbrisanima" dodijeliti retroaktivne boravišne dozvole, kao najpovoljnije rješenje pravnog statusa za strance. To predstavlja minimum propisan Konvencijom.
  5. Vlada je posebice osporavala dijelove presude Vijeća u pogledu apatridije. Istaknula je kako je "brisanje" rezultiralo samo prestankom registriranog boravišta i nije imao nikakvog utjecaja na državljanstvo pojedinca. Stoga je smatrala kako su utvrđenja Vijeće je s tim u svezi pravno i činjenično neutemeljena.
  6. Vlada je skrenula pozornost na pojam "dvojno državljanstvo": načelno, svi državljani bivše Jugoslavije imali su državljanstvo jedne od republika. Budući da sustav bivše Jugoslavije nije priznavao apatridiju, raspad Jugoslavije nije trebalo uzrokovat apatridiju.

3.  Treće strane

  1. Inicijativa Otvoreno društvo za pravdu smatra da je, postupak kojim su pojedinci dovedeni u opasnosti od proizvoljnog oduzimanja državljanstva i ostanka bez državljanstva, imao takav utjecaj na žrtve da se može smatrati povredom članka 8. Konvencije. Prema podacima UNHCR-a, krajem 2009., 4,090 državljana bivše Jugoslavije koji su "izbrisani" 1992. godine i sada kao osobe bez državljanstva žive u Sloveniji. Prema studiji Europske unije, samo je pet osoba bez državljanstva naturalizirano u Sloveniji nakon 2002.
  2. Sukladno običajnom međunarodnom pravu postoji pozitivna obveza izbjegavanja apatridije i poboljšanja statusa onih osoba koje su ostale bez državljanstva, a osobito u slučajevima sukcesije država. Apatridi su marginalizirani, i kao takvi posebno ugroženi. Inicijativa Otvoreno društvo pravde oslanja se na odredbe Europske konvencije o državljanstvu, koje stavljaju poseban naglasak na važnost trajnog boravka u pitanjima državljanstva, pojam "prave i učinkovite veze" i na obvezu države da omogući stjecanje državljanstva osobi bez državljanstva.
  3. Osim toga, 1. kolovoza 2010. stupila je na snagu Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju apatridije u kontekstu državne sukcesije. Eksplanatorne odredbe navode da je sprječavanje apatridije sastavni dio međunarodnog običajnog prava koje je obvezujuće za Sloveniju, iako nije ratificirala ovaj međunarodni sporazum.
  4. Glede država nasljednica bivše Jugoslavije, postoje ozbiljna pitanja apatridije. U skupini ‘izbrisanih’ u Sloveniji, velik je broj osoba ostao bez državljanstva. Činjenica da je država nasljednica bivše Jugoslavije odlučila priznati državljanstvo na temelju popisa imena u svojoj evidenciji republičkih državljanstava, imala je brojne posljedice: neki državljani bivše Jugoslavije nisu imali ili nisu mogli dokazati svoje republičko državljanstvo iz brojnih razloga (uništenih dokumenta i zapisa, kako zbog oružanog sukoba, tako zbog nemogućnosti dobivanja potvrde o državljanstvu republike u mjestu rođenja, itd.). UNHCR već nekoliko godina provodi opsežne programe informiranja i pravne pomoći u pet država slijednica. Situacija neproporcionalno pogađa ranjive skupine, posebno manjinske zajednice u drugim bivšim republikama i Rome.
  5. Vladini napori reguliranja statusa "izbrisanih" izdavanjem boravišnih dozvola ex proprio motu i implementacija izmjena i dopuna Zakona o pravnom statusu su dobrodošli. Međutim, UNHCR je zabrinut da se reformama neće moći omogućiti onima koji su pogođeni "brisanjem" ishođenjem trajne boravišne dozvole i državljanstva zbog iznimno zahtjevnih uvjeta. Preostale treće strane koje su se umiješale u postupak, u osnovi su se suglasile s navodima Inicijative otvorenog društva.

B.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je utvrdilo, da su podnositelji zahtjeva prije 1991. u skladu sa zakonima SFRJ, važećim u to vrijeme, zakonito trajno boravili na slovenskom teritoriju više godina, većina njih čak čitavo desetljeće, te su imali snažniji status trajnih prebivatelja od statusa trajnih doseljenika. Svi su većinu svog života proveli u Sloveniji i razvili su mrežu osobnih, socijalnih, kulturnih, jezičnih i ekonomskih veza, koje veze čine privatan život svakog ljudskog bića; većina ih je u Sloveniji također zasnovala obitelj i održavala veze s rodbinom koja je živjela u Sloveniji.
  2. Vijeće je stoga utvrdilo, da su podnositelji zahtjeva u spornom razdoblju imali u Sloveniji privatan i/ili obiteljski život, u smislu st. 1 članka 8. Konvencije. Pored toga, ‘brisanje’ i dugotrajno odbijanje slovenskih nadležnih tijela, da u cijelosti urede pravni status podnositelja, predstavlja miješanje u njihova prava po članku 8. Konvencije, prvenstveno u odnosu na osobe bez državljanstva (vidi st. 348.-361. presude Vijeća).
  3. Što se tiče toga, da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom" u smislu st. 2. članka 8., Vijeće je presudilo, da je Ustavni sud već utvrdio nezakonitost ‘brisanja’ pa stoga ne vidi razloga zašto bi se odstupilo od tog zaključka. Vijeće je također utvrdilo povredu članka 8. u svijetlu mjerodavnih načela međunarodnog prava, čiji je cilj sprječavanje pojave apratridije, prvenstveno u slučajevima sukcesije država (vidi st. 362.-376. presude Vijeća).

C. Ocjena Velikog vijeća

1.  Primjenjivost članka 8. na zahtjev podnositelja

  1. Veliko vijeće prvenstveno utvrđuje, da Vlada u postupku pred istim nije dokazala, da ‘brisanje’ i posljedice ‘brisanja’ nisu imale znatan utjecaj na podnositelje koji bi predstavljao miješanje u njihov "privatan i/ili obiteljski život" u smislu st. 1. članka 8. Konvencije (vidi Slivenko proti Latvije [GC], br. 48321/99, st. 96., ECHR 2003-X). Ocjenjujući navode obiju stranaka, Veliko vijeće pronalazi razlog za odstupanje od odluke Vijeća, jer iako je ‘brisanje’ provedeno prije 28. lipnja 1994., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Sloveniju, podnositelji zahtjeva u spornom su razdoblju u Sloveniji imali privatan i/ili obiteljski život u smislu st. 1. članka 8. Konvencije, pa stoga ‘brisanje’ predstavlja miješanje u njihova prava iz članka 8. što je još uvijek tako (vidi st. 337. gore).
  2. Valjalo je iznova ispitati da li je miješanje bilo u skladu s odredbom st. 2. članka 8. Konvencije, to jest, da li je bilo "u skladu sa zakonom", i kao takvo usmjereno postizanju legitimnog cilja navedenog u toj odredbi te je li bilo ‘nužno u demokratskom društvu’.

2.  Opravdanost miješanja

(a) Da li je miješanje “u skladu sa zakonom”?

  1. U skladu s važećom sudskom praksom Suda, pojam "u skladu sa zakonom" podrazumijeva, da mjera miješanja ima temelj u domaćem pravu, te također podrazumijeva da propisi s tim u svezi budu predvidljivi tako da osobe mogu naslutiti učinke same mjere (vidi Amann protiv Švicarske [GC], br. 27798/95, st. 50., ECHR 2000-II, i Slivenko, prethodno citran, st. 100.).
  2. Sud utvrđuje da je ‘brisanje’ imena podnositelja zahtjeva iz Registra, zajedno s imenima više od 25,000 drugih državljana bivše Jugoslavije, proizašlo je iz kumulativnog učinka dvaju odredaba zakona usvojenih 25. lipnja 1991.: članka 40. Zakona o državljanstvu i članka 81. Zakona o strancima (vidi st. 25. i 27. gore). Na državljane bivše Jugoslavije, koji su imali državljanstvo jedne od bivših republika i trajno boravište u Sloveniji, a nisu do 25. prosinca 1991. tražili prijem u slovensko državljanstvo ili im je zahtjev odbijen, primjenjivala se odredba st. 2. članka 81. Zakona o strancima. Podnositelji zahtjeva su 26. veljače 1992., kada je ta odredba stupila na snagu, automatski postali stranci.
  3. Sud smatra da su odredbe članka 40. Zakona o državljanstvu i članka 81. Zakona o strancima kao pravni instrumenti, bile dostupne svim zainteresiranim osobama. Podnositelji zahtjeva također su mogli predvidjeti da će postati stranci ukoliko ne podnesu zahtjev za prijem u slovensko državljanstvo. Međutim, Sud je pogledu činjenice da nije bilo relevantnih odredbi, zauzeo mišljenje da podnositelji zahtjeva nisu mogli razumno očekivati da će njihov status stranaca uzrokovati nezakonitost njihova boravka na slovenskom teritoriju niti da će dovesti do toliko ekstremne mjere kao što je “brisanje”. S tim u svezi valja napomenuti, da je “brisanje” provedeno automatski i bez prethodnog obavještenja, te podnositeljima zahtjeva nije dana prilika da izazivaju tu mjeru pred nadležnim domaćim vlastima ili da objasne zašto se nisu prijavili za slovensko državljanstvo. Budući da nije bilo nikakvih obavijesti ili informacija na osobnom nivou, podnositelji su vjerovali da je njihov status stalnih prebivatelja ostao nepromijenjen, te da i dalje žive i rade u Sloveniji kao i ranijih godina. Saznanje o ‘brisanju’ bila je puka slučajnost (vidi st. 89., 111., 126., 137., 162. i 177.). Time je dovedena u pitanje sama predvidljivost sporne mjere miješanja.
  4. Pored toga, Sud pripisuje znatnu težinu činjenici, da je Ustavni sud u svojoj temeljnoj odluci od 4. veljače 1999. našao da prijenos imena “izbrisanih” iz registra trajnih prebivatelja u registar stranaca bez boravišne dozvole nije bio zakonit; ni Zakon o strancima ni Zakon o evidenciji prebivališta stanovništva i registru prebivališta nisu propisivali takvo ex lege brisanje i prijenos (vidi st. 41. i 214. gore). Pored toga, Ustavni je sud utvrdio da niti jedna pravna odredba nije uređivala prijenos iz pravnog statusa ‘izbrisanih’ u pravni status stranca koji žive u Sloveniji; odredbe članka 13. i 16. Zakona o strancima (vidi st. 207.) odnosile su se na strance, koji tek dolaze u Sloveniju, pa se stoga nisu primjenjivale niti su se mogle primijeniti na podnositelje zahtjeva (vidi st. 41.–42., st. 44.–45. i st. 214.). Napokon, postojala je pravna praznina u tada važećim zakonima, budući da nije predviđena procedura prema kojoj su se državljani bivše Jugoslavije koji imaju državljanstvo druge republike, a na koje se primjenjivala odredba st. 2. članka 81. Zakona o strancima, mogli prijaviti za trajnu boravišnu dozvolu. Sukladno odredbi članka 13. Zakona o strancima mogli su zatražiti samo privremenu boravišnu dozvolu, kao stranci koji su došli u Sloveniju s valjanom vizom i željeli su ostati na slovenskom teritoriju duže vrijeme.
  5. Pored toga, iz administrativnih naputaka, koje je Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo upravnim jedinicama, prvenstveno onima od 27. veljače i 15. lipnja 1992. koji su se odnosili na primjenu Zakona o strancima, tumačenje članaka 81. i vođenja evidencije (vidi st. 28., 30. i 35.), razvidno je, da su u spornom razdoblju slovenska nadležna tijela bila svjesna negativnih posljedica ‘brisanja’, koje je bilo provedeno tajno. Po definiciji ti administrativni naputci nisu bili dostupni podnositeljima zahtjeva
  6. Sud je nadalje utvrdio da do stupanja na snagu Zakona o pravnom statusu, 8. srpnja 1999., mjerodavno zakonodavstvo i upravna praksa u Sloveniji nisu bili adekvatno predvidivi niti dostupni, imajući u vidu praksu Suda.
  7. Istina je da je, sukladno odluci Ustavnog suda od 04. veljače 1999., usvojen Zakon o pravnom statusu kako bi uredio situaciju “izbrisanih” (vidi st. 49.-50. gore). Međutim, Ustavni sud je odlukom od 3. travnja 2003. proglasio određene odredbe Zakona o pravnom statusu neustavnima, prvenstveno zato što ‘izbrisanima’ nisu izdane retroaktivne trajne boravišne dozvole, niti je uređen položaj onih koji su bili izgnani iz države (vidi st. 58.-60. i 215. gore). Konačno, trebalo je sedam godina, do 24. srpnja 2010. kada je usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu, kako bi se ispunile opće mjere naložene odlukom Ustavnog suda (vidi st. 76. gore).
  8. Slijedi da barem do 2010. domaći pravni sustav nije jasno uređivao posljedice “brisanja” kao niti boravišni status onih koji su bili o podvrgnuti istom. Stoga ne samo da podnositelji zahtjeva nisu mogli predvidjeti mjeru na koju su se žalili, već nisu mogli niti naslutiti njezine posljedice na njihov privatni i/ili obiteljski život.
  9. Iz tih razloga, Sud je zaključio da miješanje u prava podnositelja zajamčena člankom 8. nije bilo u skladu sa zakonom te je došlo do povrede citirane odredbe Konvencije.
  10. Međutim, u posebnim okolnostima ovog slučaja, Sud je smatrao potrebnim razmotriti da li je miješanje, neovisno o nedostatku pravnog osnova, imalo legitiman cilj i da li je bilo razmjerno.

(b) Da li je miješanje težilo legitimnom cilju?

  1. Vlada je tvrdila, da je u vrijeme stvaranja nove države, neovisno zakonodavstvo težilo zakonitom cilju zaštite nacionalne sigurnosti. Štoviše, pravo je države da nadzire ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju, kao i da poduzima odgovarajuće mjere, poput izgona, protiv osoba koje krše imigracijske propise (vidi st. 325. gore).
  2. Cilj zakonodavstva koje je uslijedilo nakon neovisnosti i mjere poduzete s obzirom na podnositelje zahtjeva nisu se mogle razdvojiti od šireg konteksta raspada bivše Jugoslavije, proglašenja neovisnosti Slovenije 1991. kao i ustanovljenja učinkovite političke demokracije koja se sastojala od stvaranja “korpusa slovenskih državljana” s ciljem održavanja parlamentarnih izbora. Miješanje kojem se prigovara (“brisanje”) mora se sagledati unutar ovog općeg okvira.
  3. Sud stoga smatra da su slovenske vlasti, donošenjem neovisnog zakonodavstva koje je sadržavalo mogućnost da svi državljani republika bivše Jugoslavije koji su prebivali u Sloveniji u vrlo kratkom roku steknu slovensko državljanstvo, željele stvoriti “korpus slovenskih državljana” i time zaštititi interese nacionalne sigurnosti zemlje, što predstavlja legitiman cilj u smislu članka 8. st. 2. Konvencije. (vidi, mutatis mutandis, Slivenko, prethodno citiran, st. 110.-111.).

(c) Da li je miješanje bilo “nužno u demokratskom društvu”?

  1. Međutim, neovisno zakonodavstvo je imalo negativne posljedice za one državljane bivše Jugoslavije, koji su propustili podnijeti zahtjev za primanje u slovensko državljanstvo u propisanom roku od šest mjeseci zbog čega su postali stranci koji nezakonito borave na slovenskom teritoriju obzirom su njihova imena izbrisana iz Registra stalnih prebivatelja. Sud će ocijeniti usklađenost ove mjere s pravom podnositelja na poštovanje njihovog privatnog i/ili obiteljskog života. Sud opetovano ponavlja da se mjera miješanja u prava zajamčena st.1. članka 8. Konvencije može smatrati "nužnom u demokratskom društvu" ako je poduzeta kao odgovor na nužne društvene potrebe i ako su upotrebljena sredstva razmjerna ciljevima kojima se teži. Zadaća Suda je utvrditi jesu li sporne mjere predstavljale pravičnu ravnotežu između relevantnih interesa, odnosno individualnih prava pojedinca zaštićenih Konvencijom, s jedne strane, i interesa zajednice s druge strane (vidi Slivenko, st. 113. gore).
  2. U skladu sa sudskom praksom Suda, Konvencija ne jamči strancu pravo, da uđe i prebiva u nekoj državi, i države ugovornice, u skladu s mjerodavnim međunarodnim pravom i obvezama preuzetim međunarodnim sporazumima, uključujući Konvencijom, imaju pravo nadzirati ulazak, boravak i izgon stranaca (vidi, između ostalih odluke Chahal protiv Ujedinjenog kraljevstva, studeni 1996., st. 73., Izvješća 1996-V; El Boujaïdi protiv Francuske, 26. rujan 1997., st. 39., Izvješća 1997-VI; Baghli protiv Francuske, br. 34374/97, st. 45., ECHR 1999-VIII; Boultif protiv Švicarske, br. 54273/00, st. 39., ECHR 2001-IX; Üner protiv Nizozemske [GC], br. 46410/99, st. 54., ECHR 2006-XII; i Slivenko, prethodno citiran, st. 115.). Međutim, mjere ograničavanja prava na boravak u državi, u nekim slučajevima, predstavljaju povredu članka 8. Konvencije, ako imaju nerazmjeran utjecaj na privatni i/ili obiteljski život pogođenog pojedinca (vidi Boultif, prethodno citiran, st. 55.; Slivenko, prethodno citiran, st. 128.; Radovanovic protiv Austrije, br. 42703/98, st. 36.-37., 22. travanj 2004.; i Maslov protiv Austrije [GC], br. 1638/03, st. 100., ECHR 2008).
  3. U ovom predmetu, podnositelji zahtjeva, koji su prije proglašenja nezavisnosti Slovenije zakonito boravili u Sloveniji duži niz godina kao državljani bivše Jugoslavije, uživali su čitav niz društvenih i političkih prava. Zahvaljujući "brisanju" izloženi su brojnim poteškoćama, kao što su uništenje osobnih dokumenata, gubitak radnih mjesta, gubitak zdravstvenog osiguranja, nemogućnosti ishođenja osobnih dokumenata ili obnavljanja vozačke dozvole, te teškoćama u uređenju mirovinskih prava. Doista, pravni vakuum u neovisnom zakonodavstvu (vidi st. 344. gore) lišio je podnositelje zahtjeva njihovog pravnog statusa temeljem kojeg im je ranije bio dostupan širok raspon prava.
  4. Navodno, "brisanje" je posljedica neuspjeha podnositelja da ishode slovensko državljanstvo. Međutim, slovensko zakonodavstvo nije usvojilo odredbe koje bi dozvolile državljanima bivše Jugoslavije koji su također bili državljani jedne od preostalih bivših republika da urede svoj boravišni status ukoliko su odlučili ne zatražiti slovensko državljanstvo ili ga nisu dobili. Takve odredbe ne bi potkopale legitiman cilj nadzora nad boravkom stranaca i/ili stvaranja korpusa slovenskih državljana.
  5. S tim u svezi Sud opetovano ponavlja, iako je ključni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od samovoljnog djelovanja javne vlasti, odredba tog članka obvezuje državu da se suzdrži miješanja: pored te negativne obveze, postoje i pozitivne obveze, koje su usko povezane s djelotvornim poštivanjem privatnog i/ili obiteljskog života, posebice dugogodišnjih prebivatelja, kao što su i sami podnositelji (vidi, mutatis mutandis, Gül protiv Švicarske, veljače 1996., st. 38., Izvješća 1996-I; Ahmut protiv Nizozemske, 28. studeni 1996., st. 67., Izvješća 1996-VI; i Mehemi protiv Francuske (br. 2), br. 53470/99, st. 45., ECHR 2003-IV).
  6. Sud je mišljenja da je, zbog posebnih okolnosti ovoga slučaja, reguliranje trajnog boravišta državljana bivše Jugoslavije bio nužan korak koji je država trebala poduzeti kako bi osigurala da nemogućnost stjecanja slovenskog državljanstva ne utječe nerazmjerno na prava "izbrisanih" zajamčenih člankom 8. Nepostojanje takve odredbe i dugoročna nemogućnosti dobivanja valjane boravišne dozvole utjecali su na pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između legitimnog cilja zaštite nacionalne sigurnosti i djelotvornog poštivanja prava podnositelja zahtjeva na privatni i/ili obiteljski život .

(d)  Zaključak

  1. Sud smatra da je slovenska vlada, unatoč naporima da provede odluke Ustavnog suda iz 1999. i 2003. i nedavnim donošenjem izmjena i dopuna Zakona o pravnom statusu, propustila u cijelosti i dovoljno brzo eliminirati sveobuhvatnu prirodu ‘brisanja’ i ozbiljnih posljedica koje je ono imalo za podnositelje zahtjeva.
  2. Iz gore istaknutih razloga, sporne mjere nisu bile ni ‘zakonite’ niti ‘nužne u demokratskom društvu’ kako bi se postigao legitimni cilj zaštite nacionalne sigurnosti.
  3. Slijedom iznijetoga, došlo je do povrede članka 8. Konvencije.

...

IV NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. U SVEZI S ČLANKOM 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili da su u uživanju svojih prava zajamčenih člankom 8. Konvencije bili diskriminirani na temelju svog nacionalnog podrijetla, u usporedbi s ostalim stranim državljanima (takozvanim "pravim" strancima) koji su živjeli u Sloveniji temeljem privremenih ili trajnih boravišnih dozvola.
  2. Pozvali su se na članak 14. Konvencije koji glasi:

“Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

A.  Tvrdnje stranaka

1.  Podnositelji

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je s njima postupano na nepovoljniji način nego s ‘pravim’ strancima koji su živjeli u Sloveniji prije njezina osamostaljenja i čije su boravišne dozvole ostale valjane temeljem članka 82. Zakona o strancima.
  2. Prema navodima podnositelja, problem diskriminirajućeg postupanja s ‘izbrisanima’ jedna je od glavnih značajki ovog slučaja i Veliko vijeće mora ispitati osnovanost njihovog prigovora temeljem članka 14. (pozvali su se na predmete Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, br. 28331/95 i br. 28443/95, st. 89., ECHR 1999-III, i Nachova i drugi protiv Bugarske [GC], br. 43577/98 i br. 43579/98, st. 160168, ECHR 2005-VII). Istaknuli su da je sam Ustavni sud potvrdio postojanje diskriminirajućeg postupanja. Ako je pravim ‘strancima’ Zakonom o strancima bilo priznato pravo na trajni boravak, isto pravo trebalo se priznati i ‘izbrisanima’.
  3. Konačno, podnositelji zahtjeva osporili su navode tužene Vlade (vidi st. 379.) da su isti bili pozitivno diskriminirani obzirom da nisu izgnani iz države; pet podnositelja zahtjeva su zaista bili protjerani.

2.  Vlada

  1. Vlada je navela, kako je u vrijeme osamostaljenja Republika Slovenija omogućavala državljanima drugih republika bivše Jugoslavije koji su imali trajno boravište u Sloveniji stjecanje slovenskog državljanstva po iznimno povoljnim uvjetima. Osim toga, Ustavnim zakonom iz 1991. zajamčeno im je jednako postupanje kao sa slovenskim državljanima do stjecanja slovenskog državljanstva ili isteka rokova utvrđenih Zakonom o strancima (vidi st. 202. gore). Međutim, imajući na umu nužnost formiranja korpusa slovenskih državljana - posebice zbog parlamentarnih izbora 1992. – ta jednakost postupanja nije mogla trajati unedogled. Dakle, stalni prebivatelji Slovenije koji nisu imali slovensko državljanstvo mogli su iskoristiti priliku i steći državljanstvo nezavisne Slovenije; državljanstvo se nije stjecalo automatski.
  2. Položaj podnositelja također je povezan s činjenicom da kao stranci nisu stekli trajnu boravišnu dozvolu. S njima je postupano kao i s ostalim strancima bez boravišne dozvole. Prema zakonima SFRJ i odredbama Zakona o strancima, podnositelji zahtjeva i ‘pravi’ stranci nikada nisu bili u usporedivim položajima. Osim toga, podnositeljima zahtjeva pozitivna diskriminacija je koristila obzirom da načelno nisu bili protjerivani iz Slovenije.

3.  Treće strane

  1. Osim srpske vlade, navodi preostalih umješaća prvenstveno su se odnosili na pitanje diskriminacije, koje sudska praksa Suda prepoznaje kao osobito važno.
  2. Treće strane, koje su sudjelovale u postupku, tvrdile su da su ‘izbrisani’ posredno i neposredno diskriminirani na temelju nacionalnog i/ili etničkog podrijetla (pozvali su se na predmet H. i drugi protiv Rebulike Češke, prethodno citirano, st. 175.). Zakon o strancima sadržavao je strože odredbe za ‘izbrisane’ nego za ostale strance. Budući je slovensko stanovništvo u odnosu na druge republike bivše Jugoslavije bilo etnički cjelovito, ‘brisanje’ je nerazmjerno pogodilo one koji po etičkoj pripadnosti nisu bili Slovenci, manjine bivše Jugoslavije i Rome. Oni su bili diskriminirani po nacionalnoj osnovi. Već desetljećima, za pravnu nesigurnost koju su iskusili ‘izbrisani’, ne postoji objektivno opravdanje. Konačno, ostalo tijela Vijeća Europe tumačila su pravo na nediskriminaciju kao dužnost pozitivnog djelovanja država članica.

B.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je smatralo, da radi utvrđene povrede članka 8. Konvencije, ne treba donositi odluku u pogledu prigovora podnositelja po članku 14. (vidi st. 400. presude Vijeća).

C.  Ocjena Velikog vijeća

  1. Imajući u vidu važnost pitanja diskriminacije u ovom slučaju, Veliko vijeće, za razliku od Vijeća, smatra da se prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 14. Konvencije treba ispitati.

1.  Primjena članka 14. Konvencije

  1. Sud je dosljedno tvrdio, da članak 14. nadopunjuje ostale materijalne odredbe Konvencije i njezinih Protokola. Sam po sebi vrijedi isključivo povezan s "uživanjem prava i sloboda" zaštićenim tim odredbama. Unatoč činjenici da se primjena članka 14. ne predviđa za povrede tih odredbi - i članak je kao takav neovisan – isti se ne može primjenjivati, osim u slučaju da sporne činjenice potpadaju pod djelokrug jedne ili više predmetnih odredbi (vidi, između ostalih Van Raalte protiv Nizozemske, 21. veljače 1997., st. 33., Izvješća 1997-I; Petrovic protiv Austrije, ožujka 1998., st. 22., Izvješća 1998-II; i Zarb Adami protiv Malte, br. 17209/02, st. 42., ECHR 2006-VIII).
  2. U ovom slučaju, Sud je utvrdio da mjere protiv kojih su se podnositelji zahtjeva žalili predstavljaju nezakonito miješanje u njihov privatni i/ili obiteljski život u smislu st. 1 članka 8. Konvencije (vidi st. 339.). Obzirom se članak 8. odnosi na činjenice ovog slučaja, članak 14. je također primjenjiv.

2. Usklađenost članka 14. Konvencije u svezi s člankom 8.

(a)  Opća načela

  1. Prema pozitivnoj sudskoj praksi, diskriminacija podrazumijeva različito postupanje s osobama u relativno sličnom položaju, bez objektivne i razumne utemeljenosti (vidi Willis protiv Ujedinjenog kraljevstva, br. 36042/97, st. 48., ECHR 2002-IV). Razlika u postupanju nema objektivne i razumne utemeljenosti ako ne teži ostvarenju "legitimnog cilja", ili, ako ne postoji "primjerena razmjernosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Ukoliko se različito postupanje temelji na rasi, boji kože ili etničkom podrijetlu, pojam objektivne i razumne utemeljenosti mora se tumačiti još strože (vidi, između ostalih, Oršuš i drugi protiv Hrvatske [GC], br. 15766/03, st. 156., ECHR 2010).
  2. Države ugovornice do određene mjere uživaju pravo na diskrecijsku ocjenu da li razlike u postupanju, i u kojoj mjeri, u inače sličnim situacijama, opravdavaju drugačije postupanje (vidi Gaygusuz protiv Austrije, 16. rujna 1996., st. 42., Izvješća 1996-IV). Opseg diskrecije varira ovisno o okolnostima, konkretnom slučaju i njegovoj pozadini (vidi Rasmussen protiv Danske, 28. studenog 1984., st. 40, Serija A br. 87; Inze protiv Austrije, 28. listopad 1987., st. 41. , Serija A br. 126), ali konačnu odluku o usklađenosti sa zahtjevima Konvencije donosi Sud. Budući Konvencija prvenstveno predstavlja sustav zaštite ljudskih prava, Sud treba uzeti u obzir sve promjenjive uvjete u državama ugovornicama i očitovati se, primjerice, na bilo kakva nastajanja usuglašavanja o standardima koji se želi postići (vidi Ünal Tekeli protiv Turske, 29865/96, st. 54., ECHR 2004-X, i, mutatis mutandis, Stafford protiv Ujedinjenog kraljevstva [GC], br. 46295/99, st. 68., ECHR 2002-IV).
  3. S obzirom na navedeno valja napomenuti, da članak 14. državama ugovornicama ne zabranjuje različito postupanje s određenim skupinama radi uklanjanja "stvarnih nejednakosti" između njih. U stvari, u nekim okolnostima, neuspjeh u pokušaju da se eliminiraju nejednakosti u različitom postupanju, može dovesti do povrede ovoga članka, bez objektivne i razumne utemeljenosti (vidi Thlimmenos protiv Grčke [GC], br. 34369/97, st. 44, ECHR 2000-IV, i Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i br. 34836/06, st. 44, ECHR 2009). Sud je također potvrdio da se opća politika ili mjera koja ima nerazmjerno štetno djelovanje na određenu skupinu, smatra diskriminirajućom, čak i ako nije posebno usmjerena na tu skupinu, i da diskriminacija koja može biti u suprotnosti s Konvencijom, proizlazi iz činjenične situacije (vidi DH i drugi protiv Republike Češke, prethodno citirano, st. 175., i praksa citirana u toj odluci).
  4. Imajući u vidu teret dokazivanja u svezi s člankom 14. Konvencije, Sud smatra da je upravno Vlada trebala dokazati opravdanost razlike u postupanju, nakon što su podnositelji ukazali na isto (ibid., st. 177.).

(b) O postojanju razlike u postupanju u odnosu na osobe u sličnom položaju

  1. U konkretnom slučaju Sud primjećuje, da je osim statusa državljana republika bivše Jugoslavije, status državljana drugih zemalja koji su živjeli u Sloveniji prije neovisnosti (tzv. "pravih" stranca) uređivao članak 82. Zakona o strancima, koji je propisao da su njihove boravišne dozvole i dalje valjane (vidi st. 207.). Međutim, Zakon o strancima nije regulirao status državljana drugih republika bivše Jugoslavije koji su boravili u Sloveniji. Kao što je prethodno navedeno (vidi st. 344.) ta pravna praznina rezultirala je ‘brisanjem’ i njihovim nezakonitim boravkom na slovenskom teritoriju.
  2. Moglo bi se reći da je i prije osamostaljenja Slovenije postojala razlika između te dvije skupine jer su jednu činili stranci, a drugu državljani bivše savezne države koje je Slovenija bila sastavni dio. Međutim, Sud smatra da je njihov položaj, nakon proglašenja neovisnosti i formiranja nove države, u najmanju ruku usporediv. Obje skupine činili su stranci koji nisu imali slovensko, već državljanstvo neke druge države i osobe bez državljanstva. Zbog posljedica ‘brisanja’ samo su pripadnici jedne skupine mogli zadržati svoje boravišne dozvole.
  3. Slijedom iznijetoga, došlo je do razlike u postupanju između dvije skupine – “pravih” stranaca i državljana bivših jugoslavenskih republika – koje su bile u sličnom položaju glede pitanja koja su se odnosila na njihov boravak u zemlji.

(c) O postojanju objektivne i razumne utemeljenosti

  1. Sud ne shvaća, kako je potreba da se razvije korpus slovenskih državljana za parlamentarne izbore u 1992., na koju se pozivala Vlada (vidi st. 378.), opravdavala različito postupanje sa strancima prilikom odobravanja prava na trajni boravak u Sloveniji, obzirom da boravišna dozvola nije osiguravala pravo glasa. Istina je da je samo ‘izbrisanima’, a ne "pravim" strancima dana prilika za prijem u slovensko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima. Kao što je Sud ranije istaknuo, odricanje od zahtjeva za prijem u državljanstvo ne može se samo po sebi smatrati opravdanim razlogom, na temelju kojeg bi se skupina stranaca lišila prava na boravišne dozvole (vidi st. 357. gore).
  2. Imajući u vidu navedene okolnosti, Sud smatra da se različito postupanje temeljilo na etničkom podrijetlu dotičnih osoba - kao državljani bivše Jugoslavije tretirani su drugačije od drugih stranaca - i nije težilo legitimnom cilju pa je stoga takvo postupanje objektivno i razumno neutemeljeno (vidi, mutatis mutandis, Sejdić i Finci prethodno citiran, st. 45. - 50.). Osim toga, u odnosu na položaj "pravih" stranaca, položaj državljana bivše Jugoslavije, uključujući i podnositelja zahtjeva, bitno je promijenjen nakon proglašenja neovisnosti. Prije 1991., državljani bivše Jugoslavije su glede pitanja boravišta bili, u usporedbi s "pravim" stranaca, u povlaštenom položaju. U tom razdoblju državljanstvo države predstavljalo je objektivni razlog za takav povlašteni položaj. Međutim, donošenjem neovisnog zakonodavstva, državljani bivše Jugoslavije odjednom su se našli u protupravnom položaju, za koji je utvrđeno da je u suprotnosti s člankom 8. (vidi stavak 361. i 362.), i našli su se u nepovoljnijem položaju u usporedbi s "pravim" strancima, jer su samo trajne boravišne dozvole potonjih bile valjane, iako se nisu prijaviti za prijem u slovensko državljanstvo (vidi st. 390). Po mišljenju Suda, sporno zakonodavstvo, utemeljeno na državljanstvu, stavilo je nerazmjeran i pretjeran teret na državljane bivše Jugoslavije.
  3. Ovaj zaključak ujedno je potvrđen presudom od 4. veljače 1999., kojom je Ustavni sud utvrdio da su ‘izbrisani’ u nepovoljnijem pravnom položaju od "pravih" stranaca koji su živjeli u Sloveniji prije osamostaljenja i koji posjeduju valjanu trajnu boravišnu dozvolu sukladno članku 82. Zakona o strancima (vidi st. 42. gore).
  4. Slijedom navedenog Sud smatra da je došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 8. Konvencije.

V. ČLANAK 46. KONVENCIJE

  1. Članak 46. Konvencije propisuje:

“1.  Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke.

2. Konačna presuda Suda dostavlja se Odboru ministara, koje nadzire njezino izvršenje.

...”

  1. U skladu s ovom odredbom, podnositelji zahtjeva zatražili su od Suda da odredi opće mjere kojima bi se ispravio položaj ‘izbrisanih’.

A.  Tvrdnje stranaka

1.  Podnositelji

  1. Podnositelji su naveli, da se u nedostatku bilo kakve ustaljene domaće prakse, donošenje i stupanje na snagu Zakona o pravnom statusu ne može smatrati korakom koji bi otklonio sustavne povrede prava “izbrisanih”.
  2. Izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu već je na prvi pogled (prima facie) predstavljao nedostatno pravno sredstvo, obzirom se odluka Ustavnog suda od 3. travnja 2003. primjenjivala kao najmanje restriktivna za održavanje glavnih značajki i zahtjeva ranijih zakona. Uvjet ‘stvarni boravak u Sloveniji’ je izmijenjen i predviđene su određene iznimke. Međutim, neki od ‘izbrisanih’ nisu potpadali pod niti jednu od tih iznimaka. Postupak je bio težak i skup, a teret dokazivanja je bio na strani ‘izbrisanih’. Nakon dugog izbivanja morali su dokazati da su se u prvih deset godina pokušali vratiti u Sloveniju, što je bilo iznimno teško dokazati. Zato ne iznenađuje podatak, prema najnovijim statistikama iz lipnja 2011., da je od 127 uloženih tužbi (od ukupno 13.000) samo trideset riješeno pozitivno, dok je šezdeset odbijeno. Visok postotak odbijenih tužbi ukazao je na ozbiljne nedostatke u zakonodavstvu.
  3. Što se tiče pojedinačnih mjera, izdavanje trajnih boravišnih dozvola nije samo po sebi bilo dovoljno kako bi se ispravile učinjene povrede. Pretrpljena znatna materijalna i nematerijalna šteta iziskivala je donošenje konkretnih mjera za naknadu iste. Na to su također ukazivali zaključci Odbora za eliminaciju rasne diskriminacije iz 2010. Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava rekao je da će zahtijevati i druge mjere radi saniranja posljedica nastalih povredama prava ‘izbrisani’, primjerice, u odnosu na obiteljsko okupljanje. On je istakao da novi zakon nije predvidio nikakav konkretan mehanizam pravične naknade za dugogodišnji neuređen status. Odbor protiv mučenja u svojim je zaključcima također pozvao tuženu Vladu da osigura ponovnu integraciju ‘izbrisanih’, uključujući i pripadnike romske manjih. Spomenuta međunarodna tijela također su istakla nedostatke Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu.

2.  Vlada

  1. Vlada je tvrdila da provedba i primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu predstavlja odgovarajuću, sveobuhvatnu i opću mjeru kojom se osigurava pravo na privatni i/ili obiteljski život ‘izbrisanih’. S tim u svezi, odluka Ustavnog suda iz 2003. u potpunosti je bila implementirana.
  2. Prema mišljenju Vlade, Vijeće nije pridavalo dovoljno važnosti predstojećem stupanju na snagu izmijenjenog i dopunjenog Zakona o pravnom statusu. Republika Slovenija je, dakle, prije donošenja presude Vijeća poduzela odgovarajuće mjere. Osim toga, putem različitih medijskih sredstava (brošura, interneta, besplatnih telefonskih linija, itd.) pružene su informacije ‘izbrisanima’. To je bio glavni razlog da uputi zahtjev na razmatranje Velikom vijeću.
  3. Osim toga, u cilju rješavanja problema ‘izbrisanih’, 25. studenog 2011. osnovana je međuvladina komisija. Provedba Zakona o pravnom statusu redovito je praćena od strane nadležnih tijela. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravnom statusu izdane su šezdeset i četiri trajne boravišne dozvole i 111 dopunskih dozvola. Ukupno je 12.500 ‘izbrisanih’ reguliralo svoj status.

B.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je odlučilo da povreda koja se ogleda u postupanju slovenskih zakonodavnih i upravnih tijela, koji su ignorirali odluku Ustavnog suda, jasno ukazuje na potrebu za uvođenjem odgovarajuće opće i pojedinačne mjere u slovenski pravni poredak: usvajanje odgovarajućih zakonskih propisa i reguliranje položaja pojedinih podnositelja zahtjeva izdavanjem retroaktivnih boravišnih dozvola (vidi st. 401.-407. presude Vijeća).

C.  Ocjena Suda

  1. Sukladno odredbi članka 46. Konvencije, Visoke ugovorne stranke obvezne su podvrgnuti se konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke dok je Odbor ministara nadležan za nadziranje izvršenja presuda. To znači, između ostalog, da kad Sud utvrdi povredu Konvencije, država članica ne samo da je dužna protivnoj strani naknaditi štetu sukladno članku 41., već je dužna usvojiti potrebne opće i/ili pojedinačne mjere. Obzirom da su presude Suda prvenstveno deklaratorne naravi, zainteresirana država članica, pod nadzorom Odbora ministara, mora odabrati mjere na temelju kojih će ispuniti svoje pravne obveze temeljem članka 46., s tim da odabrane mjere moraju biti u suglasnosti s utvrđenjima sadržanim u presudi Suda (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije [GC], br. 39221/98 i br. 41963/98, st. 249., ECHR 2000-VIII; Sejdovic, prethodno citiran, st. 119.; i Aleksanyan protiv Rusije, br. 46468/06, st. 238., 22. prosinac 2008.).
  2. Međutim, u određenim slučajevima, Sud će zainteresiranoj državi članici radi ispunjavanja obveza sukladno članku 46. odrediti koje točno mjere trebaju biti poduzete, kako bi se izbjegle situacije koje uzrokuju utvrđene povrede (vidi, primjerice, Broniowski, prethodno citiran, st. 194.).
  3. U ovom predmetu, Sud je utvrdio da su podnositeljima zahtjeva povrijeđena prava zajamčena člancima 8., 13. i 14., a glavni razlog tih povreda ogleda se u dugotrajnom oklijevanju slovenskih vlasti da, unatoč temeljnim odlukama Ustavnog suda, urede status boravišta podnositelja nakon njihova ‘brisanja’, i osiguraju im odgovarajuću naknadu.
  4. ’Brisanje’ je obuhvatilo čitavu skupinu državljana bivše Jugoslavije koji su imali prebivalište u Sloveniji, a koji su nakon proglašenje neovisnosti Slovenije bili državljani jedne od republika bivše Jugoslavije. ‘Brisanje’ je stoga zahvatilo, i dalje zahvaća, velik broj osoba.
  5. Međutim, valja napomenuti da su razne zakonske promjene, pogotovo izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu (vidi st. 76.-79. st. 211. gore), nastupile nakon donošenja presude Vijeća. Spomenutim novim Zakonom omogućeno je ‘izbrisanima’ poduzimanje koraka radi reguliranja svog boravka u Sloveniji. Također valja napomenuti kako je šestorici podnositelja zahtjeva, u odnosu na koje je Sud utvrdio povredu Konvencije, izdana trajna boravišna dozvola (vidi st. 95., 123., 133., 158., 173. i 194. gore) te da je Vlada osnovala međuvladin odbor za praćenje provedbe izmijenjenog i dopunjenog Zakona o pravnom statusu u cilju rješavanja pitanja ‘izbrisanih’ (vidi st. 404 gore).
  6. Nesporno je, da je izmijenjen i dopunjen Zakon o pravnom statusu stupio na snagu 24. srpnja 2010. te da su pojedini međunarodni nadzorni organi upozorili na pojedine nedostatke tog Zakona (vidi st. 223. i st. 227.– 228. gore). Međutim, u nedostatku bilo kakve ustaljene domaće prakse, u ovom bi trenutku bilo preuranjeno razmatrati da li su reforme i različiti koraci poduzeti od strane Vlade doveli do uređenja boravišnog statusa “izbrisanih” na zadovoljavajući način (vidi, mutatis mutandis, Sejdovic, prethodno citiran, st. 119. i 123.).
  7. Istovremeno, Sud je utvrdio da podnositeljima zahtjeva nije isplaćena pravična novčana naknada za čitavo razdoblje u kojem su bili ranjivi i izloženi pravnoj nesigurnosti, međutim njihovi izgledi za dobivanje naknade na domaćoj razini u postupcima pred sudom ili državnim odvjetništvom, još uvijek su bili neznatni (vidi st. 268. gore). Stoga, Sud smatra da su činjenice u ovom slučaju ukazale na postojanje nedostatka u slovenskom pravnom poretku, koji se nedostaci ogledaju u tome da čitava skupina ‘izbrisanih’ još uvijek nije ostvarila pravo na naknadu štete zbog povrede njihovih temeljnih prava.
  8. Sud smatra kako je ovaj predmet valjalo razmatrati u sklopu postupka pilot presude u smislu Pravila 61. Poslovnika Suda, jer je jedna od temeljnih posljedica tog postupka, da presuda Suda, u odnosu na situaciju koju obuhvaća predmetni "pilot" slučaj, premašuje isključive interese podnositelja te predviđa opće mjere koje se trebaju poduzeti u interesu drugih osoba, koje također mogu biti pogođene (vidi Broniowski protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [GC], br. 31443/96, st. 36., ECHR 2005-IX, i Hutten-Czapska protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [GC], br. 35014/97, stavak 33., 28. travanj. 2008.) U tom pogledu, Sud primjećuje da je Vlada kao u slučaju pilot presude Lukenda protiv Slovenije (br. 23032/02, st. 89-98., ECHR 2005-X), zbog prekomjerne duljine postupka i nedostatka domaćeg pravnog sustava u tom pogledu donijela niz mjera, uključujući i osnivanje posebnog mehanizma financiranja. To je omogućilo da Sud riješi veliki broj neriješenih zahtjeva.
  9. Samo se još nekoliko predmeta pokrenutih od strane “izbrisanih” osoba rješava pred Sudom, ali se taj broj u kontekstu sustavnih, strukturalnih ili sličnih povreda lako može uvelike povećati. Glede savjetovanja stranka o pilot postupku, kao što je definirano u st.2 Pravila 61., Sud želi naglasiti da je ova odredba stupila na snagu 1. travnja 2011., odnosno nakon što je ovaj zahtjev upućen Velikom vijeću, radi čega se nije mogla ranije primijeniti.
  10. Slijedom iznijetoga Sud, sukladno Pravilu 61. st. 3, tuženoj državi nalaže da unutar godine dana uspostaviti ad hoc domaći sustav naknade (vidi, mutatis mutandis, Hutten-Czapska, prethodno citiran, st. 239., i Xenides-Arestis protiv Turske (osnove), br. 46347/99, st. 40., 22. prosinac 2005.). Temeljem Pravila 61 st. 6 (a), razmatranje svih sličnih predmeta odgađa se do usvajanja takve mjere.

VI. ČLANAK 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke predviđa samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

  1. Podnositelji zahtjeva potraživali su naknadu nematerijalne i materijalne štetu, te naknadu troškova i izdataka vezanih uz postupak pred Sudom. Vlada je osporila taj zahtjev.

A.  Tvrdnje stranaka

1.  Podnositelji

  1. Podnositelji zahtjeva smatrali su neosnovanim stav Vlade, da su isti bili dužni pokrenuti postupke radi naknade štete prvo pred domaćim sudovima ili državnim odvjetništvom (pozvali su se na presudu Barbera, Messegué i Jabardo protiv Španjolske (članak 50.), 13. lipanj 1994., st. 17., Serija A br. 285-C). Podnošenje zahtjeva za pravičnu naknadu nije bio uvjet u smislu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. To prvenstveno iz razloga, jer oštećenima dostupni pravni lijekovi, u konkretnom slučaju, nisu jamčili brzo i jednostavno ishođenje novčane naknade.
  2. U postupku pred Velikim vijećem, podnositelji zahtjeva konačno su specificirali svoje zahtjeve za naknadu štete. Svaki podnositelj zahtjeva koji ne ostvaruje nikakve prihode specificirao je zahtjev u iznosu koji odgovara visini socijalne i stambene naknade, koju je mogao ostvariti da nije bilo ‘brisanja’. Podnositelji su potraživali naknadu materijalne štete kako slijedi:

- g. Kurić: 37.929,85 EUR;
- gđa Mezga: 58.104,03 EUR;
- g. Ristanović: 15.698,07 EUR;
- g. Berisha: 104.174,25 EUR;
- g. Sadik: 41.374,95 EUR;
- g.Minić: 40.047,24 EUR.

  1. Osim toga, podnositelji zahtjeva su u odnosu na nematerijalnu štetu naveli da je ‘brisanje’ imalo iznimno ozbiljne posljedice, te da je u njihovom životu uzrokovalo dramatičan i opsežan prevrat: neuređen status, gubitak zaposlenja, nečovječne životne uvjete i za mnoge od njih ozbiljne zdravstvene probleme. Ukratko, bili su podvrgnuti različitim oblicima duševne boli prepoznatoj u praksi Suda: jaka bol i osjećaj tjeskobe i nesigurnosti u budućnost koju su trpjeli veoma dugo razdoblje, tjeskobe zbog straha od deportacije, osjećaj tjeskobe i tuge zbog ksenofobičnih stavova i nemogućnosti ishođenja pravične novčane nakane. Tvrdili su da naknada nematerijalne štete treba obuhvatiti razdoblje od veljače 1999. odnosno datuma donošenja prve odluke Ustavnog suda, te su zahtjev s tog naslova specificirali kako slijedi:

- g. Kurić: 147.822,00 EUR;
- gđa Mezga: 151.986,00 EUR;
- g. Ristanović: 151.986,00 EUR ;
- g. Berisha: 146.781,00 EUR;
- g. Sadik: 154.068,00 EUR;
- g. Minić: 154.068,00 EUR .

  1. Konačno, podnositelji zahtjeva su potraživali iznos od 49,975.82 EUR uvećan za PDV i dodatne poreze (ukupno 62,369.82 EUR) na ime troškova i izdatka nastalih u postupku pred Sudom. Naveli su, kako su se zbog izuzetnih prilika i njihove izuzetno teške životne situacije, njihovih zastupnici odrekli svoje naknade, za slučaj da Sud odbije zahtjev. Stoga, podnositelji zahtjeva nisu ništa platili, niti su bili u mogućnosti osigurati potrebnu dokumentaciju.

2.  Vlada

  1. Vlada je navela da nitko od podnositelja zahtjeva nije pokrenuo postupak radi naknade štete pred domaćim sudovima. Samo su g. Berisha i g. Minić podnijeli tužbu državnom odvjetništvu, a tužbe su u konačnici odbijene.

B.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je smatralo, da pitanje primjene članka 41. Konvencije još nije zrelo za odlučivanje, pa je slijedom toga rješavanje istog odlučilo odgoditi (vidi st. 422.-423. presude Vijeća i točku 7. izreke).

C. Ocjena Velikog vijeća

1.  Materijalna šteta

  1. U konkretnom slučaju, Sud smatra da pitanje naknade materijalne štete nije zrelo za odlučivanje. Slijedom iznijetoga odluka o naknadi materijalne štete mora se odgoditi, te će se provesti daljnji postupak radi utvrđenja visine štete, uzimajući u obzir sve postignute dogovore između tužene Vlade i podnositelja, u svijetlu pojedinačnih ili općih mjera koje mogu biti usvojene od strane Vlade u izvršenju ove presude (Pravilo 61. st. 7 i Pravilo 75. st. 1. Poslovnika Suda).

2.  Nematerijalna šteta

  1. Uzimajući u obzir prirodu utvrđene povrede u ovom slučaju i štete koju su pretrpjeli podnositelji, Sud djelomično usvaja njihov zahtjev i svakom podnositelju čiji je zahtjev usvojen (Mustafi Kuriću, Ani Mezga, Tripunu Ristanoviću, Ali Berishi, Ilfanu Sadikua Ademiju i Zoran Miniću) dosuđuje pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 Eura.

3.  Troškovi i izdaci

  1. Prema praksi Suda, troškovi i izdaci neće biti dosuđeni, osim ako se ne utvrdi da su isti stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s obzirom na količinu (vidi, primjerice, Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, st. 54., ECHR 2000-XI).
  2. Sud primjećuje da je predmetni slučaj uključivao pažljivo ispitivanje velike količine činjeničnih i dokumentiranih dokaza, te iscrpan istraživanja i pripreme. Iako Sud ne osporava da zahtjev za naknadu obuhvaća stvarne troškove, ipak vjeruje da je iznos koji se potražuje na ime troškova i izdatka u svezi s postupkom prekomjerno odmjeren. Uzimajući u obzir da su pravna pitanja sadržana u zahtjevima slična za sve podnositelje zahtjeva, Sud je zaključio da im na ime troškova postupka pripada ukupan iznos od 30.000,00 Eura.

4.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

...

  1. Presuđuje, jednoglasno, da su Mustafa Kurić, Ana Mezga, Tripun Ristanović, Ali Berisha, Ilfan Sadik Ademi i Zoran Minić u smislu članka 34. Konvencije, ‘‘žrtve’’ navedenih povreda prava iz Konvencije;

...

  1. Presuđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

...

  1. Presuđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 8. Konvencije;
  2. Presuđuje, jednoglasno, da je tužena Vlada, u roku od godine dana od dana donošenja ove presude, dužna uspostaviti ad hoc domaći sustav naknade (vidi st. 415. gore);
  3. Presuđuje, jednoglasno, da u odnosu na materijalnu štetu uzrokovanu povredama utvrđenim u ovom slučaju, pitanje primjene članka 41. još uvijek nije zrelo za donošenje odluke, pa stoga,

(a) odgađa donošenje odluke po tom pitanju;

(b) poziva Vladu i podnositelje da u roku od tri mjeseca od donošenja presude podnesu pismena očitovanja o tom pitanju, a posebice, da obavijeste Sud o eventualno postignutim dogovorima;

(c) odgađa daljnji postupak i ovlašćuje Predsjednika suda da odluči o provedbi daljnjeg postupka, ukoliko to bude potrebno.

  1. Presuđuje, jednoglasno,

(a)  da je tužena država, u roku od tri mjeseca, dužna isplatiti slijedeće iznose:

(i)  podnositeljima Mustafi Kuriću, Ani Mezga, Tripunu Ristanoviću, Aliju Berishi, Ilfanu Sadiku Ademiju i Zoranu Miniću svakome po 20.000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati;

(ii)  30.000 EUR (trideset tisuća eura) svim podnositeljima zajedno, na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati;

(b)  da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

  1. Odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositelja po članku 41. u svezi naknade nematerijalne štete i troškova i izdataka.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 26. lipnja 2012.

Vincent Berger                                                                 Nicolas Bratza

Pravni savjetnik Predsjednika                                          Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund) 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF KURIĆ AND OTHERS v. SLOVENIA

(Application no. 26828/06)

JUDGMENT

STRASBOURG 

26 June 2012

This judgment is final but may be subject to editorial revision

In the case of Kurić and Others v. SloveniaThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

 

Nicolas Bratza, President,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Boštjan M. Zupančič,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Guido Raimondi,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger, judges,
and Vincent Berger, Jurisconsult,

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 26828/06) against the Republic of Slovenia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Milan Makuc, a Croatian national, and by ten other applicantson 4 July 2006After the death of Mr Makuc, the case was renamed Kurić and Others v. Slovenia. Eight applicants remain before the Grand Chamber (see paragraph 15 below).

2.  The applicants were represented before the Court by Mr A.G. Lana and Mr A. Saccucci, lawyers practising in Rome, and Ms A. Ballerini and Mr M. Vano, lawyers practising in Genoa (Italy).

3.  The Slovenian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. Bembič, State Attorney.

4.  Under Article 8 of the Convention, the applicants alleged, in particular, that they had been arbitrarily deprived of their status as permanent residents after Slovenia had declared its independence in 1991. They also complained under Article 13 of the Convention that no effective legal remedies were available in that respect, and under Article 14, read in conjunction with Article 8 of the Convention, that they had been subjected to discriminatory treatment. Lastly, they submitted that, in breach of Article 1 of Protocol No. 1, they had been arbitrarily denied their pension rights.

5.  The application was allocated to the Courts Third Section (Rule 52 § 1 of the Rules of Court), which decided on 10 November 2006 to notify the respondent Government of it as a matter of urgency under Rule 40 of the Rules of Court and to grant priority to it under Rule 41.

6.  On 31 May 2007 the Third Section, composed of the following judges: Corneliu Bîrsan, Boštjan M. Zupančič, Elisabet Fura, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson and Ineta Ziemele, and also of Santiago Quesada, Section Registrar, decided to give notice to the respondent Government of the complaints under Article 8, taken alone and in conjunction with Articles 13 and 14 of the Convention and under Article 1 of Protocol No. 1. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1). The remainder of the application was declared inadmissible.

7.  Furthermore, third-party comments were received from the Serbian Government, who had exercised their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (b)). Third-party observations were also submitted by the Equal Rights Trust, Open Society Justice Initiative, the Peace Institute  Institute for Contemporary Social and Political Studies, and the Legal Information Centre of Non-Governmental Organisations, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3). The respondent Government and the applicants replied to the Serbian Governments comments.

8.  Further to the notification under Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a), the Croatian Government and the Government of Bosnia and Herzegovina did not wish to exercise their right to intervene in the present case.

9.  On 13 July 2010 a Chamber of the Third Section, composed of the following judges: Josep Casadevall, Elisabet Fura, Corneliu Bîrsan, Boštjan M. Zupančič, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer and Ineta Ziemele, and also of Santiago Quesada, Section Registrar, declared the application admissible in respect of the complaints of eight of the applicants under Articles 8, 13 and 14 of the Convention, and held unanimously that there had been a violation of Articles 8 and 13 of the Convention and that it was not necessary to examine the complaint under Article 14 of the Convention. The Chamber also held that a relative of the late applicant Mr Makuc did not have standing to continue the proceedings in his stead. The complaints of Mr Petreš and Mr Jovanović, who had been granted permanent residence permits, and the remainder of the other applicants complaints were declared inadmissible. In addition, the Chamber indicated to the respondent Government the appropriate general and individual measures to be adopted under Article 46 and reserved the question of just satisfaction under Article 41 of the Convention.

10.  On 13 October 2010 the Government asked for the case to be referred to the Grand Chamber by virtue of Article 43 of the Convention and Rule 73. On 21 February 2011 a panel of the Grand Chamber granted that request.

11.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. On 3 November 2011 Jean-Paul Costas term as President of the Court came to an end. Nicolas Bratza succeeded him in that capacity and took over the presidency of the Grand Chamber in the present case (Rule 9 § 2). Jean-Paul Costa continued to sit following the expiry of his term of office, in accordance with Article 23 § 3 of the Convention and Rule 24 § 4.

12.  The applicants and the respondent Government each filed written observations. In addition, third-party comments were received from the Office of the United Nations High Commissioner for Refugees (“UNHCR”), which had been given leave by the President to intervene in the written procedure before the Grand Chamber (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3). Open Society Justice Initiative also filed updated and consolidated submissions.

13.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 6 July 2011 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a)  for the respondent Government
MrL. Bembič, State Attorney,Agent,
MsV. Klemenc, State Attorney,Co-Agent,
MsN. Gregori, Ministry of the Interior,
MrJ. Koselj, Ministry of the Interior,
MsI. Jeglič, Ministry of the Interior,
MsA. Snoj, Ministry of the Interior,
MrA. Jerman, Ministry of the Interior,
MrP. Pavlin, Ministry of the Interior,
MrS. Bardutzky, Ministry of Justice,Advisers;

(b)  for the applicants
MrA. G. Lana,
MrA. Saccucci,Counsel,
MsN. Kogovšek Šalamo,
MsA. Sironi,Advisers.

14.  The Grand Chamber heard addresses by Mr Lana, Mr Saccucci and Mr Bembič, as well as their answers to questions put by the judges. Additional information was submitted by the applicants and the respondent Government in writing.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

15.  The first applicant, Mr Mustafa Kurić, was born in 1935 and lives in Koper (Slovenia). He is a stateless person. The second applicant, Mr Velimir Dabetić, was born in 1969 and lives in Italy. He is a stateless person. The third applicant, Ms Ana Mezga, is a Croatian citizen. She was born in 1965 and lives in Portorož (Slovenia)The fourth applicant, Mrs Ljubenka Ristanović, is a Serbian citizen. She was born in 1968 and lives in Serbia. The fifth applicant, Mr Tripun Ristanović, the son of the fourth applicant, was born in 1988 and is currently living in Slovenia. He is a citizen of Bosnia and Herzegovina. The sixth applicant, Mr Ali Berisha, was born in 1969 in Kosovo. According to the most recently available data, he is a Serbian citizen. He currently lives in Germany. The seventh applicant, Mr Ilfan Sadik Ademi, was born in 1952. He lives in Germany and is now a Macedonian citizen. The eighth applicant, Mr Zoran Minić, was born in 1972. According to the Government, he is a Serbian citizen.

A.  Background to the case

1.  Citizenship in the SFRY

16.  The Socialist Federal Republic of Yugoslavia (the SFRY”) was a federal State composed of six republics: Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia, Montenegro and Macedonia. SFRY nationals had “dual citizenship” for internal purposes, that is, they were citizens both of the SFRY and of one of the six republics. Until 1974, federal citizenship prevailed over republic citizenship: republic citizenship could only be held by a Yugoslav citizen.

17.  The regulation of citizenship was similar in all republics of the SFRY, with the basic principle of acquiring citizenship by blood (jus sanguinis). In principle, a child acquired his or her parents citizenship; if the parents were citizens of different republics, they jointly agreed on their childs citizenship. On the date of acquisition of the citizenship of another republic, a persons prior republic citizenship came to an end.

18.  From 1947 a separate Register of Citizenship was kept at the level of the republics and not at the level of the federal State. From 1974 the citizenship data for newly born children were entered in the Register of Births and from 1984 the entry of data in the Register of Citizenship ended, all citizenship data being entered in the Register of Births.

19.  SFRY citizens had freedom of movement within the federal State and could register permanent residence wherever they settled on its territory. Full enjoyment of various civil, economic, social and even political rights for SFRY citizens was linked to permanent residence.

20.  SFRY citizens living in the then Socialist Republic of Slovenia who were citizens of one of the other SFRY republics, such as the applicants, registered their permanent residence there in the same way as Slovenian citizens. Foreign citizens could also acquire permanent residence in the SFRY under a separate procedure.

2.  The independence of Slovenia and the “erasure”

21. In the process of the dissolution of the SFRY, Slovenia took steps towards independence. On 6 December 1990, the then Assembly of the Republic of Slovenia adopted the Statement of Good Intentions (Izjava o dobrih namenih), guaranteeing that all persons with permanent residence on Slovenian territory would be enabled to acquire Slovenian citizenship if they so wished (see paragraph 200 below).

22.  On 25 June 1991 Slovenia declared its independence. A series of laws termed “the independence legislation” were passed. This included the Citizenship of the Republic of Slovenia Act (Zakon o državljanstvu Republike Slovenije – “the Citizenship Act”), the Aliens Act (Zakon o tujcih, see paragraphs 205-207 below), the National Border Control Act (Zakon o nadzoru državne meje) and the Passports of the Citizens of Slovenia Act (Zakon o potnih listinah državljanov Republike Slovenije).

23.  At the material time, in contrast with some of the other former SFRY republics, the Slovenian population was relatively homogeneous, as roughly 90% of the 2 million residents had Slovenian citizenship. Approximately 200,000 Slovenian residents (or 10% of the population), including the applicants, were citizens of the other former SFRY republics. This proportion also broadly reflects the ethnic origin of the Slovenian population at that time.

24.  In accordance with the Statement of Good Intentions, section 13 of the 1991 Constitutional Law provided that those citizens of other republics of the former SFRY who, on 23 December 1990, the date of the plebiscite on the independence of Slovenia, were registered as permanent residents of the Republic of Slovenia and actually lived there, held equal rights and duties to citizens of the Republic of Slovenia, with the exception of the acquisition of property, until they acquired citizenship of the Republic of Slovenia under section 40 of the Citizenship Act or until the expiry of the time-limit set out in section 81 of the Aliens Act (25 December 1991 – see paragraphs 202, 205 and 207 below).

25.  Section 40 of the Citizenship Act, which entered into force on 25 June 1991, provided that citizens of the former SFRY republics who were not citizens of Slovenia (“citizens of the former SFRY republics”) could acquire Slovenian citizenship if they met three requirements: they had acquired permanent resident status in Slovenia by 23 December 1990 (the date of the plebiscite), were actually residing in Slovenia, and had applied for citizenship within six months after the Citizenship Act entered into force. As indicated in paragraph 24 above, this deadline expired on 25 December 1991After that date, the less favourable conditions for acquisition of citizenship by naturalisation provided for by section 10 of the Citizenship Act became applicable also for citizens of other former SFRY republics (see paragraph 205 below).

26.  According to the official data, 171,132 citizens of the former SFRY republics living in Slovenia applied for and were granted citizenship of the new State under section 40 of the Citizenship Act. Estimations are that an additional 11,000 persons left Slovenia.

27.  Under the second subsection of section 81 of the Aliens Act, citizens of the former SFRY republics who either failed to apply for Slovenian citizenship within the prescribed time-limit or whose requests were not granted became aliensThe provisions of the Aliens Act became applicable to the former SFRY citizens either two months after the expiry of the time-limit (that is, by 26 February 1992), or two months after a decision issued in administrative proceedings rejecting their application for citizenship became final (see paragraph 207 below).

28.  After the declaration of independence, the Ministry of the Interior (“the Ministry”) sent several unpublished internal instructions (okrožnice, navodila, depeše) to municipal administrative authorities relating to the implementation of the independence legislation, and in particular the Aliens Act. In circular of 26 June 1991 the Ministry instructed the administrative authorities that citizens of other SFRY republics living in Slovenia were henceforth considered aliens in all administrative proceedings and that, in accordance with section 13 of the 1991 Constitutional Law, they held equal rights and duties to citizens of the Republic of Slovenia until the expiry of the relevant time-limits (see paragraph 24 above). It further gave technical instructions in the field of passports and aliens. On 30 July 1991 the Ministry informed the municipal administrative authorities that, further to the Brioni Declaration between the European Community Ministerial Troika and representatives of SloveniaCroatiaSerbia and Yugoslavia, the enforcement of the independence legislation in the sphere of internal affairs had been suspended for a period of three months. During this period, citizens of other SFRY republics would not be treated as aliens. Two further administrative circulars were issued on 5 and 18 February 1992, drawing attention to the general problems relating to the implementation of the Aliens Act. The former circular stated that, when administering matters concerning the status of aliens, the personal documents of citizens of other SFRY republics issued by the Slovenian administrative authorities should be kept and their passports revoked and destroyed.

29.  On 26 February 1992, the date on which the second subsection of section 81 of the Aliens Act became applicable, the municipal administrative authorities removed those who had not applied for or obtained Slovenian citizenship from the Register of Permanent Residents (Register stalnega prebivalstva – “the Register”) and, according to the Government, transferred them into the Register of Aliens without a Residence Permit.

30.  On 27 February 1992 the Ministry indicated in its instructions to the municipal administrative authorities that it would be necessary to regulate the legal status of these persons. It drew their attention to the fact that numerous problems were expected to arise; the legal status of the persons concerned should be regulated and, in parallel, the clearing of records should be undertaken. In addition, the Ministry pointed out that the papers of such persons, even if issued by the Slovenian authorities and formally valid, would in fact become invalid owing to the persons change in status ex lege. The Ministry also gave an interpretation of sections 23 and 28 of the Aliens Act in cases of cancellation of residence and forcible removal.

31.  The applicants stated that persons whose names were removed from the Register received no official notification. They pointed out that no special procedure was provided for to that effect and no official documents were issued. They only subsequently became aware that they had become aliens, when, for example, they attempted to renew their personal documents (personal identification card, passport, driving licence). The Government, however, maintained that, in addition to the publication in the Official Gazette, the Slovenian population was informed about the new legislation through public media and notices. In some municipalities, personal means of notification were allegedly also used.

32.  According to official data from 2002, the number of former SFRY citizens who had lost their permanent residence status on 26 February 1992 amounted to 18,305, of whom approximately 2,400 had been refused citizenship. They became known as the erased” (izbrisani), and included the applicants in the present case. New data on the erased” were collected in 2009 (see paragraph 69 below).

33.  As a result, the “erased” became aliens or stateless persons illegally residing in Slovenia. In general, they had difficulties in keeping their jobs and driving licences and obtaining retirement pensions. Nor were they able to leave the country, because they could not re-enter without valid documents. Many families became divided, with some of their members in Slovenia and others in one of the other successor States to the former SFRY. Among the “erased” were 5,360 minors. In most cases their identity papers were taken away. Some of the “erased” voluntarily left Slovenia. Some were served with removal orders and deported from Slovenia.

34.  After 26 February 1992 the registration of permanent residence of citizens of other former SFRY republics was terminated if they had not acquired a new residence permit. However, under section 82 of the Aliens Act, permanent residence permits issued to foreigners with citizenship of States other than the former SFRY republics continued to be valid after the entry into force of the Aliens Act (see paragraph 207 below).

35.  On 4 June 1992 the then Minister for the Interior sent a letter (no. 0016/1-S-010/3-91) to the Government, informing them of the questions that remained open relating to the implementation of the Aliens Act, in view of the large number of persons from the other republics of the former SFRY living in Slovenia without a regulated status. He also stated that, in his view, during the process of independence, all the rights of citizens of other SFRY republics living in Slovenia, as resulting from international conventions and bilateral treaties, had been taken into account. The Government maintained that, further to this letter, they took action in order to attenuate the consequences of the “erasure” by interpreting the provisions of the Aliens Act in a more flexible manner (see paragraph 36 below). In addition, on 15 June 1992 another administrative circular with instructions on the implementation of the Aliens Act was sent to the municipal administrative authorities. It addressed a number of open questions relating to such matters as the allocation of military apartments, registration of temporary refugees from Bosnia and Herzegovina, the keeping of records, transmission of personal information from the population register, and proceedings involving aliens. Personal identification cards issued to aliens by the Slovenian authorities were to be destroyed. In particular, as far as former SFRY citizens with permanent residence in Slovenia were concerned, it specified the dates to be entered in the register: either when they became Slovenian citizens or when they became aliens under section 81 of the Aliens Act (26 February 1992 or two months after the date of receipt of the decision not to grant Slovenian citizenship).

36.  On 3 September 1992 the Government decided to take into account the period before the entry into force of the Aliens Act for the purposes of calculating the required period of three years residence in Slovenia for issuing a permanent residence permit. A total of 4,893 permanent residence permits were thus issued in the period from 1992 to 1997.

37.  On 28 June 1994 the Convention took effect in respect of Slovenia.

38.  The Slovenian Parliament submitted a request for a referendum on the question whether or not citizenship granted to former SFRY citizens on the basis of section 40 of the Citizenship Act should be withdrawn. On 20 November 1995 the Constitutional Court held that the request was unconstitutional.

39.  In the years that followed, several non-governmental organisations, including Amnesty International and Helsinki Monitor, and the Slovenian Human Rights Ombudsman issued reports drawing attention to the situation of the “erased”.

3.  The Constitutional Courts decision of 4 February 1999 and subsequent developments

40.  On 24 June 1998 the Constitutional Court declared partly admissible a challenge to the constitutionality of the first subsection of section 16 and the second subsection of section 81 of the Aliens Act (see paragraphs 27 above and 207 below), brought in 1994 by two individuals whose names had been removed from the Register in 1992.

41.  In a decision of 4 February 1999 (U-I-284/94) the Constitutional Court declared that section 81 of the Aliens Act was unconstitutional since it had not set out the conditions for acquisition of permanent residence for those subject to its second subsection. It noted that the authorities had deleted from the Register the names of citizens of the former SFRY republics who had not applied for Slovenian citizenship and entered them ex proprio motu in the Register of Aliens, without any notification. It further found that there was no legal basis for this measure; the Inhabitants Evidence of Residence and Population Registry Act did not provide for ex lege deregistration.

42.  The provisions of the Aliens Act were, in general, designed to regulate the status of aliens who entered Slovenia after independence, not of those who were already living there. While section 82 of the Aliens Act did regulate the legal status of aliens originating from outside the former SFRY republics, no similar provision existed in respect of persons from the former SFRY. As a consequence, the latter were in a less favourable legal position than aliens who had lived in Slovenia since before independence.

43.  A proposal had been made in the legislative process in 1991 for a special provision regulating the temporary situation of former SFRY citizens living in Slovenia who had not applied for Slovenian citizenship. The legislature had maintained that their situation should not be regulated by the Aliens Act but rather by an agreement between the successor States to the former SFRY. Since the relevant agreements had not been concluded, notably because of the state of war in Croatia and in Bosnia and Herzegovina, their situation remained unaddressed. In the Constitutional Courts view, in the light of modern developments in human-rights protection, the situation of persons who had held the nationality of the predecessor but not of the successor State, with permanent residence on the territory of States that had disintegrated after 1990, had become a matter governed by international agreements.

44.  Section 81 was therefore declared unconstitutional as it did not prescribe the conditions under which persons who either failed to apply for or were denied Slovenian citizenship could apply for permanent residence after the expiry of the prescribed time-limit. A legal void had thus formed and the principles of the rule of law, legal certainty and equality had been breached.

45.  Furthermore, the provisions of the Aliens Act regulating the acquisition of permanent and temporary residence for aliens entering Slovenia (sections 13 and 16 of the Aliens Act – see paragraph 207 below) should not be used to regulate the status of citizens of the former SFRY republics who had a reasonable expectation that the new conditions for retaining permanent residence in Slovenia would not be stricter than those set forth in section 13 of the Constitutional Law (see paragraph 202 below) and section 40 of the Citizenship Act (see paragraph 205 below), and that their status would be determined in accordance with international law.

46.  The Constitutional Court further found that section 16(1) of the Aliens Act was not unconstitutional, because it applied only to aliens entering Slovenia after independence.

47.  The legislature was given six months in which to modify the unconstitutional provisions. In the meantime, the Constitutional Court ruled that no citizen of the former SFRY who was registered as a permanent resident in Slovenia on 23 December 1990 and was actually residing there could be forcibly removed from Slovenia pursuant to section 28 of the Aliens Act.

48.  The Constitutional Court also pointed out that the unregulated situation of citizens of the former SFRY republics who had found themselves in a precarious legal position could lead to a violation of, inter alia, the right to respect for family life, as protected by Article 8 of the Convention (extracts of this decision are quoted in paragraph 214 below).

49.  As a consequence, the Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in Slovenia (Zakon o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji – “the Legal Status Act”) was passed on 8 July 1999 to regulate the legal status of the “erased” by simplifying the requirements for acquiring a permanent residence permit.

50.  Under section 1 of the Legal Status Act, citizens of other successor States to the former SFRY who were registered as permanent residents on Slovenian territory on 23 December 1990, the date of the plebiscite, or on 25 June 1991, the date of independence, and had been actually resident there were entitled to a permanent residence permit, regardless of the provisions of the Aliens Act. They had three months to submit an application. Section 3 of the Legal Status Act provided for some exceptions for those with criminal convictions. Residence permits were granted ex nunc to those fulfilling the above conditions (see paragraph 210 below).

51.  Ruling on another constitutional challenge (U-I-295/99), on 18 May 2000 the Constitutional Court set aside one part of section 3 of the Legal Status Act as unconstitutional because it found that the requirements for the acquisition of permanent residence set forth therein were stricter than the grounds for revoking a permanent residence permit under the Aliens Act.

4.  The Constitutional Courts decisions in other cases brought by the “erased”

52.  Relying on its leading decision of 4 February 1999 (see paragraphs 41-48 above), the Constitutional Court has given several decisions in individual cases brought by some of the “erased”.

53.  On 1 July 1999 (Up-333/96) it examined the case of a claimant who had been refused the renewal of his driving licence because of the “erasure” of his name from the Register. The Constitutional Court noted that following its decision of 4 February 1999, the Legal Status Act had been drafted, but had not yet been passed. It decided that, until the Legal Status Act entered into force, the claimant should enjoy the status he would have had before the expiry of the time-limit set forth in the second subsection of section 81 of the Aliens Act (see paragraph 27 above). The administrative authorities were ordered to register the claimant as a permanent resident at the address where he had been living before his name was illegally deleted from the Register and to renew his driving licence.

54.  A similar decision (Up-60/97) was adopted on 15 July 1999 with regard to claimants who were all members of one family and citizens of one of the former SFRY republics, and had been denied permanent residence under section 16 of the Aliens Act, because the father had lost his job.

55.  On 18 November 1999 (Up-20/97) and 16 December 1999 (Up152/97), in cases concerning the payment of a military pension to two “erased” persons, the Constitutional Court quashed the judgment of the Supreme Court and sent the case back for re-examination.

56.  On 20 September 2001, in a case (Up-336/98) concerning an individuals right to a childcare allowance, the Constitutional Court quashed the decisions of the lower authorities and sent the case back for reexamination.

57.  Furthermore, the Constitutional Court has examined a number of cases brought by “erased” persons concerning the conditions for acquiring Slovenian citizenshipIn decision of 6 July 1995 (Up-38/93) it held that the condition of “actually residing in Slovenia” in section 40 of the Citizenship Act (see paragraphs 25 above and 205 below) could be fulfilled in a situation where a personresidence in Slovenia had been interrupted on justifiable grounds if there were other circumstances proving that the centre of his or her life interests was on Slovenian territory. It quashed the Supreme Courts decision because there had been differential treatment of analogous cases and sent the case back for re-examination.

5.  The Constitutional Courts decision of 3 April 2003

58.  On 3 April 2003, ruling on a challenge to the constitutionality of the Legal Status Act in its version of 8 July 1999 in a case (U-I-246/02) brought by the Association of the “Erased” and by other “erased” persons, the Constitutional Court found the Legal Status Act unconstitutional because it did not grant retrospective permanent residence from the date of the “erasure”, it did not define the meaning of the words “actually residing” which appeared in section 1 and it failed to regulate the acquisition of permanent residence for citizens of former SFRY republics who had been forcibly removed from Slovenia pursuant to section 28 of the Aliens Act.

59.  Although the exact number of those deported was unknown, the Constitutional Court considered that the numbers would probably be low, since the unregulated status of the “erased” had generally been tolerated. It also struck down the three-month time-limit for submitting applications for permanent residence because it was unreasonably short and ordered the legislature to rectify the unconstitutional provisions of the impugned Act within six months. The Constitutional Court further observed that permanent residence was important in securing certain rights and benefits, such as military pension rights, social allowances and renewals of driving licences.

60.  In point no. 8 of the operative part of the decision, the Constitutional Court ordered the Ministry to issue, ex proprio motu, decisions establishing permanent residence in Slovenia ex tunc with effect from 26 February 1992, the date of the “erasure”, to those who already had ex nunc (non-retroactive) permits in accordance with the Legal Status Act or the Aliens Act (extracts of this decision are quoted in paragraph 215 below).

61.  On 25 November 2003 Parliament enacted the Act on the Application of Point No. 8 of the Constitutional Courts Decision no. UI246/02-28 (Zakon o izvršitvi 8. točke odločbe Ustavnega sodišča Republike Slovenije št. U-I-246/02-28), also known as the “Technical Act”. This Act laid down the procedure for issuing ex tunc permanent residence permits to citizens of the former SFRY republics who had been registered as permanent residents in Slovenia on both 23 December 1990 and 25 February 1992 and who had already acquired a permanent residence permit under the Legal Status Act or the Aliens Act.

62.  However, a referendum on whether the Technical Act should be implemented was held on 4 April 2004. The turnout was 31.54%; 94.59% of valid votes were against its implementation, and therefore the Act never entered into force.

63.  In the meantime, in a decision (U-II-3/03) handed down on 22 December 2003, the Constitutional Court specified that the legal basis for the issuance of the supplementary residence permits by the Ministry was its decision of 3 April 2003 (see paragraphs 58-60 above); the Ministry was under an obligation to implement the decision.

64.  Furthermore, in an individual case (Up-211/04) brought by one of the “erased”, claiming that his absence from Slovenia was due to the state of war, on 2 March 2006 the Constitutional Court set aside the judgments of the Supreme Court dismissing the claimants request for a permanent residence permit under the Legal Status Act, and remitted the case to the Administrative Court. It instructed the latter to make an appropriate assessment of the legal condition of “actually residing on the territory of the Republic of Slovenia” from 23 December 1990 onwards and of the reasons for the claimants absence from Slovenia.

65.  In particular, the Constitutional Court held that the fact that the legislature had been late in eliminating the inconsistencies did not prevent the courts from determining the case in conformity with its decision of 3 April 2003 (see paragraphs 58-60 above).

66.  In 2004 the Ministry issued 4,034 retroactive permits to the “erased”, solely on the basis of the above-mentioned Constitutional Court decision. The issuing of these permits by the authorities ex proprio motu was temporarily stayed and resumed in 2009, further to a change in government (see paragraph 70 below).

67.  According to the Government, 13,355 applications had been submitted under the Legal Status Act by 30 June 2007. As a result, 12,236 permanent residence permits were issued.

68.  Following the parliamentary elections held on 21 September 2008, a new government was appointed in November 2008. The regulation of the status of the “erased” in compliance with the Constitutional Courts decisions was established as one of its priorities.

69.  Further to an upgrading of the IT system, the Ministry collected new data on the “erased” and issued a report stating that on 24 January 2009 the number of the people removed from the Register amounted to 25,671, of whom 7,899 had subsequently acquired Slovenian citizenship; 7,313 of them were still alive. A further 3,630 had acquired a residence permit. 13,426 “erased” persons did not have a regulated status in Slovenia on that date and their current residence was unknown.

70.  In 2009 the Ministry resumed the process of issuing, ex proprio motu, decisions establishing permanent residence in Slovenia ex tunc with effect from 26 February 1992 under point no. 8 of the operative part of the Constitutional Courts decision of 2003 (see paragraph 60 above) to those who were already in possession of ex nunc permits. 2,347 such decisions were issued.

6.  The amended Legal Status Act

71.  Subsequently, the Ministry prepared amendments and supplements to the Legal Status Act (“the amended Legal Status Act”), regulating the incompatibilities between the Legal Status Act and the Constitution, following the Constitutional Courts decision of 3 April 2003, in particular in respect of those who had been deported and those who had had to leave Slovenia because of other reasons related to the “erasure”. On 8 March 2010 the amended Legal Status Act was passed.

72.  On 12 March 2010 thirty-one parliamentarians requested that a referendum be held on the amended Legal Status Act, inter alia because it did not regulate the question of compensation for the “erased”; as a result, its entry into force was postponed. On 18 March 2010 the National Assembly decided that the postponement of the entry into force of the amended Legal Status Act or its rejection in a referendum would have unconstitutional consequences and referred the matter to the Constitutional Court.

73.  In its decision of 10 June 2010 (U-II-1/10) the Constitutional Court relied on its previous leading decisions and found that the provisions of the amended Legal Status Act were consistent with the Constitution. The amended Act was considered to provide for a permanent solution to the status of those “erased” persons who had been unable to regularise their status, including that of their children, and for the issuing of special retroactive decisions to those of them who had been granted Slovenian citizenship, without the requirement of having a prior permanent residence permit. The Constitutional Court refused to allow a referendum to be held, considering that the potential rejection of the amended Legal Status Act would lead to unconstitutional consequences. It further found that the delay in implementing its leading decision of 2003 had entailed a fresh violation of the Constitution.

74.  In paragraph 43 of its decision the Constitutional Court held that, by passing the Act in question, which provided for the retroactivity of permanent residence status, the legislature had introduced moral satisfaction as a particular form of reparation for the “erased”. If damage was caused to individuals as a result of their “erasure”, the question of possible State liability could arise on the basis of Article 26 of the Constitution if other conditions provided for by that Article and the relevant statutory conditions were met. In any event, the amended Legal Status Act on its own did not entail a new type of State liability for damage or new legal basis for enforcing claims for damages. It was legitimate for the legislature to pass specific legislation limiting the States liability, as had been done, for instance, in respect of the victims of the Second World War. The Constitutional Court held that the fact that the amended Legal Status Act did not address the question of financial reparation was not unconstitutional.

75.  On 15 June 2010 the President of the National Assembly publicly apologised to the “erased”; the Minister for the Interior did the same on 22 June 2010.

76.  On 24 June 2010 the amended Legal Status Act was published in the Official Gazette. It entered into force on 24 July 2010, few days after the delivery of the Chamber judgmentPrior to its enactment, 13,600 requests for residence permits had been submitted, of which 12,345 had been granted.

77.  Section 1 of the amended Legal Status Act applied to aliens who had been citizens of other former SFRY republics on 25 June 1991, had been registered as having their permanent residence in Slovenia on 23 December 1990 or on 25 June 1991, and had actually resided there since then, regardless of the provisions of the Aliens Act. It provided for the acquisition of both ex nunc and ex tunc permanent residence permits by the “erased”. It also regulated the status of the children of the “erased” and provided for the issuing of retroactive decisions to those “erased” persons who had been granted Slovenian citizenship without having obtained a permanent residence permit.

78.  In particular, section 1 (č) defined the meaning of the words “actually residing” in Slovenia, which was a precondition for obtaining permanent residence status, as a situation where the person had the centre of his or her life interests in Slovenia, this being determined on the basis of personal, family, economic, social and other ties demonstrating the existence of actual and permanent connections between the individual and Slovenia.

79.  It further indicated that the condition of “actually residing” could be met in cases of justifiable absence for more than a year (forced removal from Slovenia, absence as a consequence of the “erasure” or impossibility of returning because of the state of war in other successor States of the SFRY). In the case of a longer absence, the condition of “actually residing” could be satisfied for the period of five years and for a further five years only if the person had tried to return to Slovenia  see paragraph 211 below).

80.  According to the data submitted by the Government, from 24 June 2010 to 31 May 2011 the territorial administrative units received 173 applications for ex nunc permanent residence permits and eighty-four applications for supplementary, ex tunc permits. Including the permits issued by the Ministry of the Interior, these applications resulted in the issuing of sixty-four ex nunc permanent residence permits and 111 ex tunc permanent residence permits, in some cases by the authorities ex proprio motu. Further proceedings were still pending. The deadline for submitting requests under the amended Legal Status Act expires on 24 July 2013.

81.  On 26 April 2011 an association, Civil Initiative of the “Erased”, together with fifty-two other private individuals, lodged a petition with the Constitutional Court for constitutional review of the amended Legal Status Act (U-I-85/11). The proceedings are currently pending.

82. Furthermore, one of the “erased” lodged a constitutional appeal challenging the rejection by the Supreme Court of his compensation claim, amounting to 50,492.40 euros (EUR) for loss of work and non-pecuniary damage. As far as pecuniary damage was concerned, the Supreme Court observed that the State authorities had not acted unlawfully and that Article 26 of the Constitution was therefore inapplicable. On 5 July 2011 (Up-1176/09) the Constitutional Court rejected the constitutional appeal, upholding the Supreme Courts view that, in spite of the decision of the Constitutional Court subsequently abrogating the impugned provision of the Citizenship Act, it could not be said that administrative authorities or courts had acted unlawfully at the material time. Furthermore, since the loss of work had been related to the refusal to grant Slovenian citizenship to the claimant and not to the refusal to grant a permanent residence permit, the leading decisions of the Constitutional Court on the subject of the “erasure” could not be taken into account.

83.  On 21 July 2011 the Government submitted some thirty final judgments delivered by the courts of first and second instance and by the Supreme Court in compensation proceedings brought by the “erased”. All the compensation claims were in the end dismissed, mostly for failure to comply with the prescribed time-limits, although the courts had in some cases initially established that the compensation claims were well-founded. At that time, proceedings in eleven cases brought by “erased” persons were pending before the Supreme Court. Finally, on 7 November 2011 the Government submitted a new decision delivered by the Constitutional Court on 26 September 2011 (Up-108/11) in a case brought by one of the “erased” who had claimed compensation for pecuniary and non-pecuniary damage. In that case the first-instance court had initially held in an interim judgment that there were grounds for holding the State liable for damages. However, the Supreme Court upheld the second-instance decision dismissing the claim on account of the expiry of the statutory time-limit. That decision was endorsed by the Constitutional Court.

B.  The individual circumstances of the applicants

84.  Before 25 June 1991, the date on which Slovenia declared its independence, the applicants were citizens of both the SFRY and one of its constituent republics other than Slovenia. They had acquired permanent resident status in Slovenia as SFRY citizens, a status which they retained until 26 February 1992, when their names were deleted from the Register.

85.  Further to the entry into force of the amended Legal Status Act on 24 July 2010, Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić received both ex nunc and ex tunc permanent residence permits. Mr Dabetić and Mrs Ristanović did not apply for residence permits. The following is a summary of the specific situation of each applicant.

1.  Mr Mustafa Kurić

86.  Mr Kurić was born on 8 April 1935 in Šipovo (Bosnia and Herzegovina). According to the Government, he is of unknown citizenship. After completing his elementary education, he trained as a shoemaker. He moved to Slovenia at the age of twenty and settled in Koper in 1965. In 1976 he rented a small workshop from the Koper Municipality and established a private business there. He was registered as a permanent resident in Slovenia from 23 July 1970 until 26 February 1992.

87.  In 1991 he fell seriously ill, was hospitalised for three months, and allegedly failed for that reason to lodge an application for Slovenian citizenship. He stated that he had been reassured that there would be further opportunities to apply for it. The Government confirmed that the applicant had been hospitalised. However, he had already been released from hospital on 15 June 1991.

88.  The applicant never received any official notification that he no longer had a legal status in Slovenia.

89.  In 1993 the applicants home caught fire and he lost most of his papers. When he applied to the Koper Municipality for replacement papers, he was informed that his name had been deleted from the Register.

90.  The applicant continued with his business and was paying rent until the late 1990s, when he started experiencing financial difficulties. Since he could no longer pay the rent, he lost the right to remain in the premises. Without any identity documents, he was at risk of being expelled if he travelled outside the local community, where the police tolerated his presence.

91.  The applicant stated that in the 1990s he tried on various occasions to regularise his status with the Koper Administrative Unit but allegedly received no reply or instruction on how to proceed. In 2005 he wrote a letter to the Ministry in which he requested to be granted Slovenian citizenship. He received no reply. However, the Government maintained that Mr Kurić had never applied for a residence permit in Slovenia.

92.  The applicant further maintained that in 2006 he had started proceedings for pension rights with the Institute of Pension and Invalidity Insurance. On 14 May 2006 the latter sent him a letter with evidence of his years of employment, requesting him to provide a certificate of citizenship. However, further to an enquiry by the Agent of the Government, on 29 October 2007 the Institute of Pension and Invalidity Insurance stated that the applicant had not begun any official proceedings before it.

93.  On 7 May 2007 the applicant applied for Slovenian citizenship as a stateless person. His request was dismissed on 27 July 2007.

94.  On 29 January 2008 the applicant again applied for Slovenian citizenship under section 10 of the Citizenship Act. On 10 June 2009 the Koper Administrative Unit dismissed his request. He did not challenge this refusal before the Administrative Court.

95.  On 24 February 2009 the applicant applied for a permanent residence permit. On 2 November 2010 he was granted both ex nunc and ex tunc residence permits. They were delivered to him on 26 November 2010.

96.  The applicant stated that even after receiving the permanent residence permit, he was still encountering many difficulties, particularly with regard to his claims for pension rights, and had serious health problems.

2.  Mr Velimir Dabetić

97.  Mr Dabetić was born on 22 September 1969 in Koper (Slovenia). He is a stateless person. He was registered as a permanent resident in Slovenia from 29 September 1971 until 26 February 1992. His parents and two brothers were born in Montenegro and they, like the applicant, were removed from the Register in 1992. The applicants mother was granted Slovenian citizenship in 1997 and his father in 2004. The applicant completed elementary school and two years specialised education in a secondary school for metal workers. He currently lives in Italy without any legal status.

98.  The applicant stated that in 1991 he had moved to Italy, but remained registered as a permanent resident in Koper (Slovenia) until the events of 1992. He allegedly received false information from the Koper Administrative Unit. The Government stated that the applicant had been living in Italy since 1989, and not since 1991. He had therefore not been resident in Slovenia when it became independent.

99.  The applicant alleged that when he had sought to apply to the Koper Administrative Unit for Slovenian citizenship, the employee had told him to submit his Slovenian employment record. The applicant stated that he worked in Italy on the basis of a lawful working permit and that he could not provide such a document. The employee allegedly replied that Italy and not Slovenia should grant citizenship to the applicant.

100.  The applicant further stated that he had learned about the “erasure” later than the other applicants. In 2002, when his old SFRY passport expired, the Italian authorities had refused to extend his working residence permit (permesso di soggiorno) and had ordered him to return to Slovenia. Even though he had tried to return to Slovenia lawfully, he had been unable to regularise his status there. The Government maintained that the applicant had never properly applied for a residence permit in Slovenia.

101.  On 26 November 2003 the applicant urged the Ministry to issue a supplementary, ex tunc decision regulating his status following the delivery of the Constitutional Courts decision of 3 April 2003, without having previously submitted a request for an ex nunc permanent residence permit.

102.  On 29 November 2003 the applicant applied for Slovenian citizenship under section 19 of the Citizenship Act as amended in 2002.

103.  On 9 February 2004 the applicant lodged a complaint with the Nova Gorica Unit of the Administrative Court, alleging inaction on the part of the administrative authorities (tožba zaradi molka upravnega organa), which had failed to issue a supplementary ex tunc decision.

104.  On 20 May 2005 the applicantcomplaint was rejected by the Administrative Court.

105.  On 14 November 2005 the Ministry dismissed his application for Slovenian citizenship because he had failed to prove that he had actually resided in Slovenia for ten years and had lived there uninterruptedly for the last five years.

106.  At the same time, the applicant also applied to the Italian Ministry of the Interior to obtain the status of a stateless person.

107.  In recent years the applicant has been repeatedly stopped and detained by the Italian police. Moreover, on 20 April 2006 he was ordered to leave the country within five days. Eventually, he was given leave to remain in Italy since he had applied for recognition of his stateless person status and the proceedings were pending.

108.  The applicant was also charged with illegal immigration into Italian territory. On 19 June 2006 the MantuDistrict Court acquitted him, on the ground that he had no citizenship and could not be expected to leave Italy voluntarily. At the time his application for stateless person status was pending. His application was eventually dismissed on the ground that an alien who was unlawfully residing in Italian territory was not entitled to the status in question.

109.  The applicant stated that he had been living in extremely difficult conditions. He has not brought any proceedings under the amended Legal Status Act.

3.  Ms Ana Mezga

110.  Ms Mezga was born on 4 June 1965 in Čakovec (Croatia). She is a Croatian citizen. In 1979 she moved to Ljubljana (Slovenia), where she later found work. She completed eight years of elementary school and was registered as a permanent resident in Slovenia from 28 July 1980 to 26 February 1992.

111.  According to the applicant, in 1992, after the birth of her second child, she became aware of the fact that her name had been “erased” from the Register. Her employer had shortened her maternity leave and made her redundant. Moreover, in March 1993 she was stopped by the police during a routine check. Since she had no identity documents, she was detained at the police station and later in a transit centre for foreigners (prehodni dom za tujce), but was released after paying a fine. The applicant considered that this arrest amounted to confirmation of the loss of her legal status.

112.  Subsequently, she moved to Piran, where she met H.Š., a Slovenian citizen, with whom she had two children, both of whom are Slovenian citizens. She stated that she had not started any proceedings in order to regularise her status since she clearly did not fulfil the conditions under the existing legislation.

113.  After the entry into force of the Legal Status Act, on 13 December 1999 Ms Mezga submitted an application for a permanent residence permit. The Ministry asked her five times to complete her application and informed her that she could also have sought a permanent residence permit under the provisions for family reunion.

114.  On 14 April 2004 the applicant requested the Ministry to issue a supplementary decision under point no. 8 of the operative part of the Constitutional Courts decision of 3 April 2003 (see paragraph 60 above).

115.  On 29 April 2004 the applicant applied for Slovenian citizenship under section 19 of the amended Citizenship Act.

116.  On 15 October 2004 she attended a meeting at the Piran Administrative Unit in the context of proceedings for a permanent residence permit. On 25 October 2004 she was requested to complete her application.

117.  On 5 November 2004 the Institute of Pension and Invalidity Insurance stated that the applicants employment in Slovenia was registered in their files.

118.  On 6 December 2004 the Ministry terminated the proceedings relating to the applicants request for a permanent residence permit on account of her inactivity and her inability to prove that she had been actually resident in Slovenia since 23 December 1990 onwards.

119.  In the proceedings concerning citizenship, on 18 November 2005 the Ministry gave the applicant two months to complete her application. Among other things, she had to prove that she had been actually resident in Slovenia since 23 December 1990.

120.  On 13 June 2006 the Ministry dismissed her application for Slovenian citizenship.

121.  On 10 August 2007 the applicant applied for a temporary permit as a family member of a Slovenian citizen.

122.  On 13 September 2007 she received a temporary residence permit valid until 13 September 2012.

123.  On 22 July 2010 the applicant applied for a permanent residence permit under the amended Legal Status Act. On 1 March 2011 she was granted both ex nunc and ex tunc residence permits. They were delivered to her on 2 March 2011.

124.  The applicant stated that even after receiving the permanent residence permit she had experienced difficulties in arranging her health insurance and social financial support. She had serious health problems.

4.  Mrs Ljubenka Ristanović

125.  Mrs Ristanović was born on 19 November 1968 in Zavidovići (Bosnia and Herzegovina). She is currently a Serbian citizen. She moved to Ljubljana (Slovenia) in 1986 in search of work. She married there and on 20 August 1988 her son, the fifth applicant Mr Tripun Ristanović, was born. Mrs Ristanović was registered as a permanent resident in Ljubljana from 6 August 1986 to 20 November 1991.

126.  Mrs Ristanović maintained that she believed that she would be granted Slovenian citizenship automatically as a permanent resident. However, in 1994 both Mrs Ristanović and her son were deported from Slovenia. She stated that she learned about the “erasure” at that time. However, Mrs Ristanovićs husband, who was in possession of a work permit and a temporary residence permit at the material time, remained in Slovenia. He later received a permanent residence permit.

127.  According to the respondent Government, Mrs Ristanović moved from her municipality without deregistering her permanent residence and her personal records were transferred from the Register of Permanent Residents into the register of persons who had “emigrated without having deregistered”.

128.  The applicant stated that she had lived in Serbia as a refugee and had been without any identity papers for many years. In 2004 she acquired a Serbian identity card and in 2005 a Serbian passport. She stated that she and her son had not applied for a permanent residence permit or for Slovenian citizenship since for many years they had not fulfilled the condition of actually residing in Slovenia under the existing legislation.

129.  Mrs Ristanović has not brought any proceedings under the amended Legal Status Act. She stated that she had serious health problems.

5.  Mr Tripun Ristanović

130.  Mr Tripun Ristanović was born on 20 August 1988 in Ljubljana (Slovenia). He is the son of the fourth applicant, Mrs Ljubenka Ristanović. He is a citizen of Bosnia and Herzegovina. Mr Ristanović was registered as a permanent resident in Ljubljana from 20 August 1988 until 26 February 1992.

131.  In 1994 Mr Ristanović, who was a minor at the time, was deported from Slovenia with his mother.

132.  He lived in Serbia with his mother as a refugee for many years. In 2004 the authorities of Bosnia and Herzegovina issued an identity card and a passport to Mr Ristanović. Since he had no Serbian documents, he had allegedly been living in Serbia in constant fear of being deported.

133.  On 9 November 2010 he applied for a permanent residence permit under the amended Legal Status Act. On 10 March 2011 he was granted both ex nunc and ex tunc residence permits. They were delivered to him on 11 March 2011 and the applicant returned to Slovenia.

134. According to the Government, the applicant lodged a petition with the Constitutional Court for constitutional review of the amended Legal Status Act. The petition was joined to those lodged by the association Civil Initiative of the “Erased” and by other private individuals. The proceedings are currently pending (see paragraph 81 above).

6.  Mr Ali Berisha

135.  Mr Berisha was born on 23 May 1969 in Peć (Kosovo) in a Roma ethnic community. According to the Government, he is a Serbian citizen. He moved to Slovenia in 1985. He worked in a factory in Maribor until 31 May 1991. He was registered as a permanent resident in Slovenia from 6 October 1987 until 26 February 1992.

136.  In 1991 he allegedly spent some time in Kosovo with his sick mother. This appears to have been the reason why he did not apply for Slovenian citizenship at that time.

137.  In 1993 the applicant was detained by the Slovenian border police when re-entering the country after visiting relatives in Germany. His SFRY passport was taken away from him and he was kept in a transit centre for foreigners for ten days. The applicant maintainted that it was then that he learned about the “erasure”. Moreover, on 3 July 1993 he was deported to Tirana (Albania), allegedly without any decision. The Albanian police returned the applicant to Slovenia because he had no valid passport. He was again placed in the transit centre, from which he escaped during the night.

138.  In 1993 the applicant fled to Germany, where he received a temporary residence permit for humanitarian reasons, owing to the unstable situation in Kosovo at the time.

139.  On 9 August 1996 he married M.M., who was born in Kosovo and was also a member of a Roma ethnic group. They had four children between 1997 and 2003 while the family were living in Germany.

140.  In 2005 the German authorities dismissed the applicants request for another extension of his residence permit because the overall situation in Kosovo was deemed stable enough for him to return there. He was ordered to leave Germany with his family by 30 September 2005.

141.  At an unknown time, the applicant and his family submitted requests for asylum in Germany.

142.  Subsequently, the applicant and his family returned to Slovenia.

143.  On 13 July 2005 the applicant and his family submitted an application for temporary residence permits. On 25 July 2005 they also applied for permanent residence permits under the Legal Status Act.

144.  Since they believed that they ran the risk of being deported, on 26 September 2005 the applicant and his family also submitted asylum requests. In addition, the applicant sought refugee status.

145.  Further to the withdrawal of their asylum requests, on 19 October 2005 the Ministry terminated the proceedings. The Ministry also ordered that the applicant and his family should return to Germany. On 28 October 2005 the removal order was issued but was not executed. On 10 November 2005 a new removal order was issued, setting the date of removal for 18 November 2005. The applicant started proceedings before the Administrative Court. On 15 November 2005 his request was granted.

146.  At that time the case also received considerable attention from the local and international community owing to the efforts of Amnesty International.

147.  On 27 February 2006 the family again applied for asylum in Slovenia. They were living in an asylum centre at the time.

148.  On 28 April 2006 the applicant brought a complaint before the Administrative Court, alleging inaction on the part of the administrative authorities in the proceedings relating to the permanent residence permits for him, his wife and their four children.

149.  On 19 July 2006 the German authorities informed the Slovenian authorities that Germany had jurisdiction under the Dublin Regulation to examine the asylum requests by the Berisha family.

150.  On 28 July 2006 the applicants fifth child was born in Slovenia.

151.  On 30 October 2006 the Ministry decided, further to the above-mentioned decision of the German authorities, that it did not have jurisdiction to examine the asylum requests by the applicant and his family and that they would be handed over to Germany. The Ministry had also received fresh evidence that Mr Berisha and his family were asylum seekers in Germany, where they had received financial aid for that purpose.

152.  On 5 November 2006 the applicant and his family instituted proceedings in the Administrative Court, contesting the Ministrys decision. On the same day they also requested the non-enforcement of the impugned decision and withdrew their application for asylum (see paragraph 147 above).

153.  According to the applicant, on 7 November 2006 the Ministry again tried to transfer him and his family to Germany. On 15 November 2006 the Administrative Court annulled the removal order. The Ministry lodged an appeal.

154.  On 28 December 2006 the Supreme Court upheld the Ministrys decision of 30 October 2006 that Germany had jurisdiction under the Dublin Regulation to decide on the applicants request for asylum.

155.  On 1 February 2007 the applicant and his family were handed over to Germany, where they have lived with toleration status (Duldung).

156.  Neither the applicant nor his family have applied for Slovenian citizenship.

157.  In the context of asylum proceedings, on 18 April 2008 the Constitutional Court rejected a constitutional appeal by the applicant.

158.  On 19 October 2010 Mr Berisha was granted both ex nunc and ex tunc residence permits further to his request lodged on 25 July 2005 (see paragraph 143 above). The permits were delivered to him on 24 November 2010 through the Slovenian Consulate in Munich.

159.  The applicant, who is currently still living in Germany, stated that he was for the time being prevented from returning to Slovenia as his five children and his wife did not have any legal status there and would not have fullfilled the conditions for family reunion under the Aliens Act.

160.  On an unspecified date, the applicant filed a compensation claim with the State Attorneys Office, which was rejected. According to the respondent Government, he did not initiate court proceedings.

7.  Mr Ilfan Sadik Ademi

161.  Mr Ademi was born on 28 July 1952 in Skopje (“the former Yugoslav Republic of Macedonia”) in a Roma ethnic community. He is now a Macedonian citizen. In 1977 he moved to Slovenia, where he worked until 1992. He had his permanent residence registered there from 27 September 1977 to 26 February 1992.

162.  According to the applicant, in 1991 he missed the deadline for applying for Slovenian citizenship. In 1993 he was stopped by the police in the course of a routine check. Since he had no valid identity documents, he and his family were expelled to Hungary. The applicant maintained that he had learned about the “erasure” at that time. Shortly afterwards the applicant and his family moved to Croatia, from where they re-entered Slovenia illegally.

163.  On 23 November 1992 the applicant applied for Slovenian citizenship with the assistance of a lawyer.

164.  The applicant later moved to Germany, where he declared himself a stateless person and obtained a temporary residence permit and a passport for foreigners.

165.  On 9 February 1999 he requested the Embassy of “the former Yugoslav Republic of Macedonia” to issue him with a passport, but received a negative reply since he was not citizen of that country.

166.  On 16 February 2005 the applicant applied for a permanent residence permit under the Legal Status Act. On 20 April 2005 the Ministry requested him to supplement his application with evidence of citizenship.

167.  On 26 May 2005 his application was rejected on the ground that he was a stateless person. The Ministry stated that the Legal Status Act applied only to citizens of other successor States to the former SFRY.

168.  On 11 July 2005 the Ministry replied to a letter from the applicant seeking further examination of his application for Slovenian citizenship lodged in 1992. It informed him that, since he did not appear to have lived in Slovenia for the preceding ten years, he did not meet the requirements for Slovenian citizenship under the amended Citizenship Act.

169.  On 9 September 2005 his application for Slovenian citizenship was dismissed.

170.  On 31 July 2007 the applicant again applied for a permanent residence permit under the Legal Status Act. On 31 March 2008 the Ministry rejected his application, again on the ground that he was not a citizen of any other successor State to the former SFRY. The applicant started proceedings before the Administrative Court.

171.  On 18 February 2009 the Administrative Court upheld the decision by the Ministry, dismissing the applicants request for a permanent residence permit. The applicant appealed.

172.  On 6 October 2010 the Supreme Court granted his appeal and sent the case back for re-examination. It noted that the amended Legal Status Act had been enacted in the meantime and that the applicants request should now be examined in the light of the new legislation. In the course of these proceedings, the applicant submitted a Macedonian passport issued on 19 August 2010.

173.  On 20 April 2011 Mr Ademi was granted both ex nunc and ex tunc residence permits. They were delivered to him on 23 May 2011.

174.  The applicant, who has serious health problems, is currently living between Slovenia and Germany, where his temporary status has been terminated in the meantime.

8.  Mr Zoran Minić

175.  Mr Minić was born on 4 April 1972 in Podujevo (Kosovo). According to the Government, he is a Serbian citizen. He moved to Slovenia with his family in 1977. The applicant completed elementary school, followed by a three-year secondary school course in cookery. He was registered as a resident in Slovenia from 1 August 1984 to 26 February 1992.

176.  According to the applicant, in 1991 he was visiting his grandparents in Kosovo. For that reason, he and his family missed the deadline for submitting the application for Slovenian citizenship by one month, as the war in Kosovo had made collecting the necessary documents difficult. According to the Government, there was no evidence that Mr Minić had applied for Slovenian citizenship in 1991. In addition, it followed from the applicants employment documents that he had been working in Podujevo from 1992 until 1999. He married a Serbian citizen, with whom he has four children.

177.  The applicant stated that he had found out that he had been “erased” together with other members of his family when trying to regularise his status in Slovenia. As a result of the unbearable living conditions in Slovenia without any legal status, he had been compelled to move temporarily to Kosovo.

178.  He returned to Slovenia on several occasions. In 2002 the applicant was arrested by the police in Slovenia because he was working without a permit. He was prosecuted, ordered to pay a fine and on 5 June 2002 expelled to Hungary, in spite of the Constitutional Courts decision of 4 February 1999 (see paragraphs 41-48 above), without any formal order.

179.  The applicant stated that he had not applied for any legal status in Slovenia for many years because he did not meet the conditions for Slovenian citizenship or for a permanent residence permit under the legislation existing at the time. As to his family, his mother was eventually granted Slovenian citizenship in 2000 and his siblings in 2003.

180.  After the delivery of the Constitutional Courts decision of 3 April 2003 (see paragraphs 58-60 above), on 15 September 2003 the applicant applied for Slovenian citizenship under section 19 of the amended Citizenship Act.

181.  Between 26 April and 9 October 2004 the Ministry asked the applicant five times to complete his application by providing evidence, among other things, that he had been living in Slovenia without interruption since 23 December 1990. When he failed to do so, he was summoned for a hearing at the Ministry.

182.  At the hearing on 17 December 2004 he confirmed the information stated in his employment record, namely that he had worked in Podujevo (Kosovo) from 8 January 1992 to 6 April 1999 and had thus not been living in Slovenia uninterruptedly since 23 December 1990.

183.  On 21 February 2006 his application for Slovenian citizenship was accordingly dismissed. That decision was served on Mr Minić between 28 June and 2 July 2006 during a trip to Slovenia.

184.  On 17 July 2006 the applicant initiated proceedings before the Administrative Court.

185.  On 30 June 2006 he applied for a permanent residence permit under the Legal Status Act.

186.  On 29 March 2007 a hearing was held at the Ministry. On 14 July 2007 the applicant provided supplementary documents in support of his request.

187.  On 18 July 2007 the Ministry dismissed the applicants request since he did not meet the requirement of actual residence in Slovenia.

188.  On 19 September 2007 the applicant initiated proceedings before the Administrative Court.

189.  On 10 September 2008, in the context of administrative proceedings concerning the applicants request for Slovenian citizenship, the Constitutional Court dismissed constitutional complaint lodged by him.

190.  On 26 November 2008 the Administrative Court quashed the Ministrys decision of 18 July 2007 (see paragraph 187 above) and sent the case back for re-examination.

191.  On 24 July 2009 the Ministry again dismissed the applicants request since he did not meet the requirement of actually residing in Slovenia.

192.  The applicant then initiated proceedings before the Administrative Court. He stated that he had been inextricably blocked in Kosovo in 1992 and had since returned to Slovenia as often as possible, but that the war and other circumstances had prevented him from doing so to any significant extent. Moreover, he was a Serb from Kosovo who had been granted the status of displaced person in Serbia after his house in Kosovo had been burnt down. He had tried on several occasions to regularise his status in Slovenia but had been deported in 2002. His parents, brother and two sisters were all Slovenian citizens.

193.  On 19 January 2011 the Administrative Court quashed the decision of the Ministry and sent the case back for re-examination with an indication that his request should be dealt with under the amended Legal Status Act.

194.  On 4 May 2011 the applicant was granted both ex nunc and ex tunc residence permits. They were delivered to him on 9 June 2011.

195.  On 1 June 2011 the applicant lodged a compensation claim with the State Attorneys Office. His claim was rejected owing to the expiry of the statutory time-limit, on the ground that he had found out about the damage caused to him by the “erasure” when he had applied for Slovenian citizenship or for permanent residence permit.

II.  RELEVANT INTERNATIONAL AND DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Domestic law and practice

1.  Legislation of thformer Socialist Republic of Slovenia

(a)  Citizenship of the Socialist Republic of Slovenia Act (Zakon o državljanstvu Socialistične republike Slovenije – Official Gazette of the SRS, no. 23/76 of 1976)

196.  Section 1 of this Act provided that every citizen of the Socialist Republic of Slovenia was simultaneously a citizen of the SFRY, thus establishing the primacy of republic citizenship.

(b)  Movement and Residence of Aliens Act (Zakon o gibanju in prebivanju tujcev – Official Gazette of the SFRY, no. 56/80 of 1980, as amended)

197.  This Act distinguished between a permit for temporary or permanent residence of an alien in the State territory and the temporary or permanent place of residence of an SFRY citizen, denoting the actual location of his or her residence.

(c)  Inhabitants Evidence of Residence and Population Registry Act (Zakon o evidenci nastanitve občanov in o registru prebivalstva – Official Gazette of the SRS, no. 6/83 of 1983 and no. 11/91 of 1991)

198.  This Act regulated the registration and deregistration of permanent and temporary residence and the keeping of population registers on Slovenian territory.

199.  In 1991, section 5 of the Act was amended to provide:

“The registration of permanent residence and registration of any change of address is obligatory for all inhabitants, whenever they settle permanently in a settlement or change their address. Deregistration of permanent residence is obligatory for inhabitants who move from the territory of the Republic of Slovenia.”

2.  Legislation of the Republic of Slovenia

(a)  Statement of Good Intentions (Izjava o dobrih namenih – Official Gazette of the RS, no. 44/90-I of 1990)

200.  The purpose of the Statement of Good Intentions, adopted on 6 December 1990 in the course of preparations for the plebiscite on the independence of Slovenia, was to express the States commitment to certain values in pursuit of its independence. The relevant provision of this document provides:

“... The Slovenian State ... shall ... guarantee to all members of other nations and nationalities the right to an all-embracing development of their culture and language and to all those who have their permanent residence in Slovenia the right to obtain Slovenian citizenship if they so wish ...”

(b)  Fundamental Constitutional Charter on the Sovereignty and Independence of the Republic of Slovenia (Temeljna ustavna listina o samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije – Official Gazette of the RS no. 1/91-I of 1991)

201.  The relevant provisions of the Fundamental Constitutional Charter on the Sovereignty and Independence of the Republic of Slovenia, published on 25 June 1991, provide:

Section III

“The Republic of Slovenia guarantees the protection of human rights and fundamental freedoms to all persons on the territory of the Republic of Slovenia, regardless of their national origin and without any discrimination, in accordance with the Constitution of the Republic of Slovenia and binding international agreements...”

(c)  1991 Constitutional Law relating to the Fundamental Constitutional Charter on the Sovereignty and Independence of the Republic of Slovenia (Ustavni zakon za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti RS – Official Gazette of the RS no1/91-I of 1991)

202.  The relevant provisions of the 1991 Constitutional Law provide:

Section 13

“Citizens of the other republics [of the former SFRY] who on 23 December 1990, the day the plebiscite on the independence of the Republic of Slovenia was held, were registered as permanent residents in the Republic of Slovenia and actually reside there shall, until they acquire citizenship of Slovenia under section 40 of the Citizenship of the Republic of Slovenia Act or until the expiry of the time-limit set forth in section 81 of the Aliens Act, have equal rights and duties to the citizens of the Republic of Slovenia...”

(d)  Constitution of the Republic of Slovenia (Ustava Republike Slovenije, Official Gazette no. 33/91-I of 1991)

203.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Slovenia provide:

Article 8

“Statutes and regulations must comply with generally accepted principles of international law and with treaties that are binding on Slovenia. Ratified and published treaties shall be applied directly.”

Article 14

“In Slovenia everyone shall be guaranteed equal human rights and fundamental freedoms irrespective of national origin, race, sex, language, religion, political or other conviction, material standing, birth, education, social status or any other personal circumstance.

All are equal before the law.”

Article 26

“Everyone shall have the right to compensation for damage caused by the unlawful acts of a person or body performing function or engaged in an activity on behalf of a State or local authority or as a holder of public office.

Any person suffering damage also has the right, in accordance with the law, to claim compensation directly from the person or body that has caused the damage.”

(e)  Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnem sodišču, Official Gazette of the RS, no. 15/94 of 1994, as amended)

204.  The relevant provisions of the Constitutional Court Act provide:

Section 59

“The Constitutional Court shall deliver a decision declaring an appeal unfounded or shall allow the appeal and quash the act that was the subject of the appeal or declare it null and void in whole or in part, and return the matter to the competent body. ...”

Section 60

“1. If the Constitutional Court quashes an individual act, it may also determine disputed right or freedom if such a procedure is necessary in order to put an end to consequences that have already occurred as a result of that act or if such is the nature of the constitutional right or freedom and provided that a decision can be reached on the basis of information in the record.

2. The decision referred to in the preceding paragraph shall be implemented by the authority which is competent for the implementation of the individual act which the Constitutional Court abrogated or annulled and replaced by its decision. If there is no competent authority according to the regulations in force, the Constitutional Court shall determine such authority.”

(f)  Citizenship of the Republic of Slovenia Act (Zakon o državljanstvu Republike Slovenije, Official Gazette nos1/91-I, 30/91 and 96/2002 of 1991 and 2002)

205.  The relevant provisions of the Citizenship Act provide:

Section 10

“The competent authority may, within its discretion, accept a persons request for naturalisation if this is in compliance with the national interest. The person must fulfil the following conditions:

(1) be eighteen years of age;

(2) have been released from current citizenship or prove that he or she will be released [from such citizenship] if he or she acquires citizenship of the Republic of Slovenia;

(3) have been actually resident in Slovenia for ten years, of which the five years immediately preceding the submission of the application must have been continuous;

(4) have a guaranteed permanent source of income, at least in an amount that enables material and social security;

(5) have a command of the Slovene language for the purposes of everyday communication;

(6) not have been sentenced to a prison sentence longer than one year in the country of which he or she is a citizen or in Slovenia for a criminal offence which is prosecuted by law, provided that such an offence is punishable pursuant to the regulations of his or her country and also pursuant to the regulations of the Republic of Slovenia;

(7) not have had his or her residence in the Republic of Slovenia prohibited;

(8) the persons naturalisation must pose no threat to the public order, security or defence of the State;

...”

Section 39

“Persons who acquired citizenship of the Republic of Slovenia and of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia under valid legislation shall be considered citizens of Slovenia under the present Act.”

Section 40

“Citizens of another republic [of the former SFRY] who on 23 December 1990, the day the plebiscite on the independence of the Republic of Slovenia was held, were registered as permanent residents in the Republic of Slovenia and actually reside there shall acquire citizenship of the Republic of Slovenia if, within six months after the present Act enters into force, they submit an application to the internal affairs authority of the municipality where they live...”

206.  On 14 November 2002 the Citizenship of the Republic of Slovenia Act was amended. The relevant provision reads:

Section 19

“An adult who on 23 December 1990 was registered as a permanent resident on the territory of the Republic of Slovenia, and has lived there uninterruptedly since that date, may apply for citizenship of the Republic of Slovenia within one year after the present Act enters into force if he or she meets the requirements set forth in ... this Act.

When deciding under the preceding subsection whether the applicant meets the requirements set forth in ... this Act, the competent authority may take into consideration the length of the applicants stay in the State, his or her personal, family, business, social and other ties with the Republic of Slovenia and the consequences a refusal of citizenship would have for the applicant.

...”

(g)  Aliens Act (Zakon o tujcih, Official Gazette no. 1/91-I of 1991)

207.  The relevant provisions of the Aliens Act read as follows:

Section 13

“A foreigner who enters the territory of the Republic of Slovenia with a valid passport may remain there for three months or as long as the validity of an issued visa allows him or her to, unless otherwise provided by an international agreement ...

A foreigner wishing to remain on the territory of the Republic of Slovenia for longer than provided for by the preceding subsection for reasons of education, specialisation, employment, medical treatment, professional experience, or because he or she has married a citizen of the Republic of Slovenia, has immovable property on the territory of the Republic of Slovenia, or enjoys the rights afforded by employment in the State or for any other valid reason requiring his or her residence in the State, must apply ... for a temporary residence permit.

...”

Section 16

“A permanent residence permit may be issued to a foreigner who has been living on the territory of the Republic of Slovenia continuously for at least three years on the basis of a temporary residence permit and meets the requirements set forth in the second subsection of section 13 of this Act for permanent residence on the territory of the Republic of Slovenia ...”

Section 23

“A foreigner residing on the territory of the Republic of Slovenia on the basis of a foreign passport, a visa or an entrance permit, or an international agreement ... or who has been issued with a temporary residence permit ... may be refused leave to remain:

(i) if reasons of public order, security or defence of the State so demand;

(ii) if he or she refuses to abide by a decision of the State authorities;

(iii) if he or she repeatedly breaches public order, national border security or the provisions of this Act;

(iv) if he or she is convicted by a foreign or national court of a crime punishable by at least three months imprisonment;

(v) if he or she no longer has sufficient means of subsistence and his or her subsistence is not otherwise secured;

(vi) for the protection of public health.”

Section 28

“An authorised officer of the internal affairs authority may take a foreigner who fails voluntarily to leave the territory of the Republic of Slovenia when required to do so by the competent authority or administrative body in charge of internal affairs, or who resides on the territory of the Republic of Slovenia beyond the period provided for in section 13(1) of this Act or beyond the period allowed in the decision granting temporary residence, to the State border or diplomatic/consular representation of the State of which he or she is a citizen, and direct such person to cross the border or hand him or her over to the representative of a foreign country.

The internal affairs authority concerned shall order any foreigner who does not leave the territory of the Republic of Slovenia in accordance with the preceding subsection, and cannot be removed immediately for any reason, to reside in a transit centre for foreigners for a period not exceeding thirty days if there exists a suspicion that he or she will seek to evade this measure.

An internal affairs authority may designate a different place of residence for a foreigner who is unable to leave the territory of the Republic of Slovenia immediately but has sufficient means of subsistence.”

Section 81

“Until the decision issued in the administrative proceedings concerning the request for citizenship becomes final, the provisions of this Act shall not apply to citizens of the SFRY who are citizens of other republics and who apply for Slovenian citizenship in accordance with section 40 of the Citizenship of the Republic of Slovenia Act within six months after it enters into force.

As regards citizens of the SFRY who are citizens of other republics but either do not apply for citizenship of the Republic of Slovenia within the time-limit set out in the previous subsection or are refused citizenship, the provisions of this Act shall apply two months after the expiry of the time-limit within which they could have applied for citizenship or after the decision made in respect of their application became final.”

Section 82

“... Permanent residence permits issued in accordance with the Movement and Residence of Foreigners Act ... shall remain valid if the foreign holder of such a permit had permanent residence on the territory of the Republic of Slovenia when this Act came into force.”

208.  In order to facilitate the acquisition of permanent residence permits for citizens of the other former SFRY republics who had either failed to apply for Slovenian citizenship or had not acquired residence permits under the Aliens Act, on 3 September 1992 the Government adopted the following decision:

“... in examining applications for permanent residence permits for aliens referred to in section 16 of the Aliens Act ..., the Ministry of the Interior shall consider that the condition for permanent residence in the territory of the Republic of Slovenia has been met when the alien has had permanent residence registered for at least three years and was actually residing here before the provisions of the Aliens Act started applying to him.”

(h)  1999 Aliens Act (Zakon o tujcih, Official Gazette nos. 61/99, 108/2002, 112/2005, 107/2006, 71/2008 and 64/2009)

209.  The 1999 Aliens Act replaced the Aliens Act of 1991. Several amendments were made to the 1999 Aliens Act in the subsequent years. In 2011 it was replaced by a new Aliens Act (Official Gazette, no. 50/2011).

(i)  Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in Slovenia (“the Legal Status Act” – Zakon o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji, Official Gazette, nos. 61/99 and 54/2000 of 1999 and 2000)

210.  The relevant provisions of the Legal Status Act, enacted further to the Constitutional Courts decision of 4 February 1999 (see paragraphs 4148 above), provide:

Section 1

“Citizens of another successor State to the former SFRY (hereinafter foreigners) who were registered as permanent residents on the territory of the Republic of Slovenia on 23 December 1990 and are actually resident in the Republic of Slovenia, and foreigners who were actually resident in the Republic of Slovenia on 25 June 1991 and have been living there continuously ever since, shall be issued with a permanent residence permit, regardless of the provisions of the Aliens Act ..., if they meet the requirements set forth in this Act.”

Section 2

“An application for permanent residence shall be submitted within three months after this Act enters into force ...

A foreigner who has lodged an application for permanent residence pursuant to section 40 of the Citizenship of the Republic of Slovenia Act ..., but has received a decision refusing to grant his application, may submit an application under the preceding subsection within three months after this Act enters into force or the decision became final, if such decision is issued after this Act entered into force...”

211.  On 24 July 2011 the amended Legal Status Act (Zakon o spremembah in dopolnitvah Zakona o urejanju statusa državljanov drugih držav naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji, Official Gazette no. 50/2010) came into force. Section 1 (č) of the Act provides:

“Actual residence in the Republic of Slovenia for the purposes of this Act shall mean that an individual has the centre of his or her life interests in the Republic of Slovenia, this being determined on the basis of his or her personal, family, economic, social and other ties demonstrating the existence of actual and permanent connections between an individual and the Republic of Slovenia. Justifiable absence from the Republic of Slovenia because of reasons referred to in the third subsection of this section shall not mean an interruption of actual residence in the Republic of Slovenia.

The condition of actual residence in the Republic of Slovenia shall be met if the person left the Republic of Slovenia and his or her continuous absence was not longer than one year, irrespective of the reason for the absence.

The condition of actual residence in the Republic of Slovenia shall also be met in the event that the absence was longer than one year but was justifiable for the following reasons:

- if the person left the Republic of Slovenia as a consequence of removal from the Register of Permanent Residents;

- if the person left the Republic of Slovenia because he or she was assigned to work, study or undergo medical treatment by a legal entity from the Republic of Slovenia or, in the case of a minor, by his or her parents or guardians, or if the person was an employee on a ship with a home port in the Republic of Slovenia, during the period of posting, study or treatment or the period of employment on the ship;

- if the person left the Republic of Slovenia because he or she could not acquire a residence permit in the Republic of Slovenia owing to non-fulfilment of the relevant conditions and the application for a permit was rejected or dismissed or the procedure was terminated;

- if the person could not return to the Republic of Slovenia because of the state of war in other successor States to the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, or for medical reasons;

- if the person was expelled from the Republic of Slovenia pursuant to section 28 ... or section 50 of the Aliens Act ..., unless the person was an alien expelled from the country as a sanction for having committed a criminal offence;

- if the person was refused entry to the Republic of Slovenia, except where entry was refused because of the imposition of a secondary sanction of expulsion for having committed a criminal offence ...

If the absence for reasons referred to in the preceding subsection, except for those referred to in the second indent, lasted more than five years, it shall be deemed that the condition of actual residence is satisfied for the period of five years and for a further period of five years only if the conduct of the person demonstrates that, during the period of absence, the person tried to return to the Republic of Slovenia and to continue his or her actual residence there.

For the purposes of this Act, a permanent residence permit or a specific decision on a retroactive permanent residence permit and registered permanent residence or a supplementary decision issued pursuant to point 8 of the Constitutional Court decision ..., no U-1-246/02-28 of 3 April 2003 ... shall not mean that the condition of actual residence in the Republic of Slovenia in proceedings initiated under the Citizenship of the Republic of Slovenia Act is met.”

(j)  Rules on the Form for Registering or Deregistering Permanent Residence, the Form for the Personal and Household Card and the Manner of Keeping and Managing the Register of Permanent Residents (Pravilnik o obrazcu za prijavo oziroma odjavo stalnega prebivališča, o obrazcu osebnega kartona in kartona gospodinjstev ter o načinu vodenja in vzdrževanja registra stalnega prebivalstva, Official Gazette no. 27/92 of 1992)

212.  The relevant provision of the Rules provides:

Rule 5

“The Register of Permanent Residents contains data on citizens of the Republic of Slovenia who have registered permanent residence in the territory of the municipality.

In the Register of Permanent Residents, the competent authority shall identify citizens of the Republic of Slovenia who travel abroad temporarily for more than three months, and persons to whom the authority has declined registration of permanent residence ...”

(k)  State Attorney Act (Zakon o državnem pravobrailstvu, Official Gazette no. 94/07)

213.  The relevant provision of the State Attorney Act provides:

Section 14

“If a person intends to initiate civil or other proceedings against an entity defended by the State Attorney, this person should first submit a proposal to the State Attorneys Office for resolution of the disputed relationship before the beginning of the proceedings. The State Attorney should as soon as possible, and not later than in thirty days, act appropriately and inform the person concerned of its position.”

3.  Case-law of the Constitutional Court of the Republic of Slovenia

(a)  Decision of 4 February 1999 (U-I-284/94)

214.  The relevant parts of the Constitutional Courts decision of 4 February 1999 (see paragraphs 41-48 above) read as follows:

At the session of 4 February 1999 concerning the proceedings for the review of constitutionality commenced on the initiative of B.M. and V.T. ..., the Constitutional Court gave the following decision:

1. The Aliens Act (Official Gazette of RS, Nos. 1/91-1, 44/97 and 50/98) is inconsistent with the Constitution in that it fails to determine the conditions for the acquisition of permanent residence permit by the persons referred to in subsection 2 of section 81 upon the expiry of the period during which they had the possibility of applying for citizenship of the Republic of Slovenia, if they did not do so, or after the date on which the decision on refusal to grant citizenship became final. ...

3. The inconsistencas established in paragraph 1 of the operative provisions shall be eliminated by the legislature within six months from the date of publication of this decision in the Official Gazette of the Republic of Slovenia.

4. Pending the elimination of the inconsistencestablished in paragraph above, no deportation order as referred to in section 28 of the Aliens Act shall be made against citizens of any other republic of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia if on the date of the plebiscite of 23 December 1990 they were registered as having permanent residence in, and are actually resident in, the Republic of Slovenia.

Reasons:

...

14. The Constitutional Court finds that the provisions of subsection 2 of section 13 and subsection 1 of section 16 of the Aliens Act should not apply to citizens of other republics who have not acquired the citizenship of the Republic of Slovenia. Neither should the competent authorities have transferred these persons from the existing Register of Permanent Residents to the Register of Aliens ex proprio motu, without any decision or notification being addressed to the persons concerned. There was no statutory basis whatsoever for them to take such action. The Inhabitants Evidence of Residence and Population Registry Act, which is invoked by the Government in its explanations, does not contain any provisions on the removal of permanent residents from the Register on the basis of the Act itself.

Neither is the Government empowered by statute to adopt individual decisions determining the manner in which statutory provisions are to be implemented. On the basis of Article 120 of the Constitution, duties and functions associated with public administration are to be conducted independently and at all times pursuant to, and in a manner consistent with, the Constitution and the law. When the Government found that the Aliens Act could not also be applied in practice to citizens of other republics, it should have proposed that the legislature regulate their legal position, and should not have interfered with the legislative power by adopting decision.

15. For the foregoing reasons, the Aliens Act, whose transitional provisions do not regulate the legal status of citizens of other republics who had permanent residence in the Republic of Slovenia and were actually resident in its territory, has violated the principles of law-governed State under Article 2 of the Constitution. For this reason, the citizens of other republics, upon the expiry of the time-limits set in subsection 2 of section 81, found themselves in an insecure legal position. From the text of the transitional provisions, which specify that the provisions of the Aliens Act are to be applied, the said persons could not have grasped what their position would be as foreigners and which statutory provisions should apply to them. Accordingly, the Constitutional Court concludes that, because the legal position of citizens of other republics as foreigners has not been regulated in the Republic of Slovenia, the principle of legal certainty as one of the principles of a law-governed State has been violated.

16. The principle of legal certainty guarantees to the individual that the State will not make his or her legal position worse without justified reasons. It was quite justified that citizens of other republics who did not opt for Slovenian citizenship should not expect that they would be made equal to foreigners who had only just come into the Republic of Slovenia and that they would be deprived of permanent residence, without, moreover, being given any notice whatsoever. ...

(b)  Decision of 3 April 2003 (U-I-246/02)

215.  The relevant parts of the Constitutional Courts decision of 3 April 2003 (see paragraphs 58-60 above) read as follows:

At a session held on 3 April 2003 in the proceedings to examine petitions and in the proceedings to review constitutionality commenced upon petitions by the Association of the Erased of Slovenia, Ptuj, and others, represented by M.K. ... and N.M.P... , the Constitutional Court decided as follows:

1. The Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in the Republic of Slovenia (Official Gazette RS, Nos. 61/99 and 64/01is inconsistent with the Constitution, as it does not recognise citizens of other republics of the former SFRY who were removed from the Register of Permanent Residents on 26 February 1992 as having permanent residence from the aforementioned date.

2. The Act on Regularisation of thLegal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in the Republic of Slovenia is inconsistent with the Constitution, as it does not regulate the acquisition of a permit for permanent residence by citizens of other republics of the former SFRY as referred to in the previous paragraph whose forcible removal as a foreigner was ordered under section 28 of the Aliens Act (Official Gazette RS, No. 1/91-1 and 44/97).

3. Section 1 of the Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in the Republic of Slovenia is inconsistent with the Constitution for the reasons mentioned in the reasoning of this decision.

4. Subsections 1 and 2 of section 2 of the Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in the Republic of Slovenia are abrogated in the parts in which they determine a time-limit of three months for submitting an application for the issuance of a permit for permanent residence. ...

7. The legislature is obliged to remedy the unconstitutionalities established in paragraphs 1, 2 and 3 of the operative provisions within six months from the date of the publication of this decision in the Official Gazette of the Republic of Slovenia.

8. The permanent residence status of citizens of other republics of the former SFRY is hereby established from 26 February 1992 onwards if they were removed on that day from the Register of Permanent Residents, by means of a permit for permanent residence issued on the basis of the Act on Regularisation of the Legal Status of Citizens of Other Successor States to the Former SFRY in the Republic of Slovenia, the Aliens Act (Official Gazette RS, Nos 1/91-1 and 44/97), or the Aliens Act (Official Gazette RS, No. 61/99). The Ministry of the Interior must as an official duty issue supplementary decisions on the establishment of their permanent residence in the Republic of Slovenia from 26 February 1992 onwards.

R e a s o n s :

...

15. As the challenged Act does not enable citizens of other republics to acquire permanent resident status from the day when it was not formally recognised in their case [that is, when such status was taken away], and thus only partially remedies the established unconstitutionality, it is inconsistent with the Constitution. The principle of legal certainty as one of the principles of a State governed by the rule of law under Article 2 of the Constitution requires that the position of the persons concerned should not remain unregulated for any period of time. Permanent resident status is an important linking aspect for claiming certain rights and legal benefits which the persons concerned could not claim owing to the legally unregulated state of affairs. Their position in the Republic of Slovenia was legally uncertain owing to the unregulated state of affairs, as by acquiring the status of foreigner they lost their permanent resident status in the territory of the Republic of Slovenia and found themselves in an unregulated position or in an essentially worsened legal position (for example, that of having temporary resident status), which has lasted, in the case of some of the adversely affected persons, for as much as ten years. From the recommendation that the National Assembly made in the light of the 7th annual report of the Human Rights Ombudsman for the year 2001 (Official Gazette RS, No 2/03), it follows that the issue of the legal position of such citizens of other republics still calls for legal regulation. ...

22. On account of the fact that their permanent resident status was not recognised from the day when their legal status was, following the gaining of independence by the Republic of Slovenia, changed to the [different] status of a foreigner, citizens of other republics were not able to assert certain rights that they would have otherwise been entitled to as foreigners permanently residing in the Republic of Slovenia. The petitioners did not explicitly define these rights; however, from the decisions of the Constitutional Court it follows that these concerned, in particular, the right to the advance payment of a military pension, the right to social-security benefits and the ability to change ones driving licence...

B.  International instruments and documents

1.  Arbitration Commission of the Conference on Yugoslavia

216.  The Arbitration Commission of the Conference on Yugoslavia (commonly known as the Badinter Arbitration Commission, chaired by Mr Robert Badinter) was a commission set up by the Council of Ministers of the European Economic Community on 27 August 1991 to provide the Conference on Yugoslavia with legal advice. The Badinter Arbitration Commission handed down fifteen opinions on “major legal questions” arising from the dissolution of the SFRY.

217.  In its Opinion No. 9, the Commission considered how the problems of State succession resulting from the dissolution of the SFRY should be resolved. It ruled that they should be resolved by mutual agreement between the various successor States.

2.  Council of Europe

(a)  Conventions relating to nationality

218.  The principal Council of Europe instrument concerning citizenship is the European Convention on Nationality, which was adopted on 6 November 1997 and entered into force on 1 March 2000. Slovenia has not signed this convention, the relevant part of which reads:

Article 18

1. In matters of nationality in cases of State succession, each State Party concerned shall respect the principles of the rule of law, the rules concerning human rights and the principles contained in ... this Convention ..., in particular in order to avoid statelessness.

2. In deciding on the granting or the retention of nationality in cases of State succession, each State Party concerned shall take account in particular of:

(a) the genuine and effective link of the person concerned with the State;

(b) the habitual residence of the person concerned at the time of State succession;

(c) the will of the person concerned;

(d) the territorial origin of the person concerned.

...

219.  On 19 May 2006 the Council of Europe adopted the Convention on the Avoidance of Statelessness in relation to State Succession. This convention entered into force on 1 May 2009. Slovenia has not signed it. The relevant parts read as follows:

Article 5

“1. A successor State shall grant its nationality to persons who, at the time of the State succession, had the nationality of the predecessor State, and who have or would become stateless as a result of the State succession if at that time:

(a) they were habitually resident in the territory which has become territory of the successor State, or

(b) they were not habitually resident in any State concerned but had an appropriate connection with the successor State.

2. For the purpose of paragraph 1, sub-paragraph b, an appropriate connection includes inter alia:

(a) a legal bond to a territorial unit of a predecessor State which has become territory of the successor State;

(b) birth on the territory which has become territory of the successor State;

(c) last habitual residence on the territory of the predecessor State which has become territory of the successor State.”

Article 11

“States concerned shall take all necessary steps to ensure that persons concerned have sufficient information about rules and procedures with regard to the acquisition of their nationality.”

(b)  The Framework Convention for the Protection of National Minorities

220.  On 26 May 2005 the Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities adopted its second opinion concerning Slovenia and expressed concern about the problematic situation of the “erased”. On 1 December 2005 the Government filed their written comments (see the relevant part of the report in Kurić and Others v. Slovenia, no. 26828/06, § 262, 13 July 2010  hereinafter referred to as “the Chamber judgment”).

221.  On 14 June 2006 the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted Resolution ResCMN(2006)6 on the implementation of the Framework Convention for the Protection of National Minorities by Slovenia. It noted as an issue of concern the situation of the “erased”.

(c)  The Council of Europe Commissioner for Human Rights

222.  The Council of Europe Commissioner for Human Rights has addressed the issue of the erased” on a number of occasions and addressed recommendations to the Government in order to remedy the situation (see the relevant extracts of the Commissionerreports in paragraphs 264-265 of the Chamber judgment).

223.  Further to his visits, during which he discussed the issue of the “erased” with the Slovenian authorities, he sent letters to the Prime Minister in office. In his letter of 10 May 2011 he expressed appreciation of the Governments determination to find a solution for “the erased”. He welcomed the enactment of the amended Legal Status Act. He nevertheless expressed concern that the law did not fully remedy the negative impact of the “erasure”. Only 127 of the “erased” had submitted requests under the new law at that time and thirty-two of them had been rejected. The fulfilment of the condition of actual residence for those who had left Slovenia for longer than ten years continued to be a problem in his view. He was also concerned by the non-existence of any reparation mechanism at the domestic level that would provide redress to the “erased”. He added that a number of the “erased” persons had become stateless and drew attention to the Council of Europes international-law instruments on the avoidance and the reduction of statelessness and the need for Slovenia to ratify them.

(d)  The European Commission against Racism and Intolerance

224.  On 13 February 2007 the European Commission against Racism and Intolerance (“ECRI”) published its third report on Slovenia, which was adopted on 30 June 2006. This report described the situation of the “erased” and made recommendations to the Government (for the relevant extracts see paragraph 266 of the Chamber judgment).

3.  United Nations

225.  In 1961 the United Nations adopted the Convention on the Reduction of Statelesness. Slovenia has not ratified it.

226.  In 1999 the International Law Commission of the United Nations adopted the Draft Articles on Nationality of Natural Persons in relation to the Succession of States. Article 6 of the Draft Articles states as follows:

“Each State concerned should, without undue delay, enact legislation on nationality and other connected issues arising in relation to the succession of States consistent with the provisions of the present draft articles. It should take all appropriate measures to ensure that persons concerned will be apprised, within a reasonable period, of the effect of its legislation on their nationality, of any choices they may have there under, as well as of the consequences that the exercise of such choices will have on their status.”

227.  On 24 August 2010 the United Nations Committee on the Elimination of Racial Discrimination issued concluding observations stating, inter alia:

“While taking note of the adoption in March 2010 of the law regulating the legal status of the erased people, the Committee remains concerned at the situation of the non-Slovenes from the former Yugoslavia, including Bosnians, ethnic Albanians from Kosovo, Macedonians and Serbs, whose legal status remains unresolved and who are therefore facing difficulties in terms of access to social and economic rights, such as access to healthcare services, social security, education and employment. The Committee is also concerned that the new law does not envisage any outreach campaign directed towards the erased people living abroad in order to inform them of its existence ...

The Committee recommends that the State party:

(a) Resolve definitely the legal status of all concerned citizens from the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia States presently living in Slovenia;

(b) Ensure the full enjoyment of their economic and social rights including the access to health services, social security, education and employment;

(c) Conduct an outreach campaign to inform the erased currently living outside Slovenia of the existence of the new legislative measures and the possibility of benefiting from them; and

(d) Grant full reparation, including restitution, satisfaction, compensation, rehabilitation and guarantees of non-repetition, to all individuals affected by the erasure.”

228.  On 20 June 2011 the United Nations Committee against Torture issued its concluding remarks, stating, inter alia:

“While noting the legislative measures taken to amend the Act Regulating the Legal Status of citizens of Former Socialist Federal Republic of Yugoslavia Living in the Republic of Slovenia in order to remedy the provisions that were found to be unconstitutional, the Committee remains concerned that the State party failed to enforce the Act and to restore the residency rights of persons, known as the erased, originating from other Yugoslav republics whose permanent residence in Slovenia was unlawfully revoked in 1992 and already returned to other republics of Former Socialist Republic of Yugoslavia. The Committee is concerned that the discrimination against the so called erased persons, including against those who belong to Roma community, is persistent (arts. 3 and 16).

In light of its general comment No. 2 (2008) on implementation of article 2 by States parties, the Committee recalls the special protection of certain minorities or marginalized individuals or groups especially at risk is part of the State partys obligations under the Convention. In this respect, the Committee recommends that the State party takes measures to restore the permanent resident status of the so-called erased persons who were returned to other States in Former Socialist Federal Republic of Yugoslavia. The Committee also encourages the State party to facilitate the full integration of the erased persons, including of those who belong to Roma communities and guarantee them with fair procedures for application for citizenship.

THE LAW

I.  PRELIMINARY ISSUES

A.  The scope of the case

1.  The Chambers findings

229.  On 3 March 2009, in the course of the proceedings before the Chamber, the applicants Mr Petreš and Mr Jovanović – both already in possession of ex nunc permits issued in 2006 – were awarded ex tunc permanent residence permits by the authorities ex proprio motu with effect from 26 February 1992.

230.  Relying on the judgments in the cases of Shevanova v. Latvia ((striking out) [GC], no. 58822/00, §§ 48-50, 7 December 2007) and Kaftailova v. Latvia ((striking out) [GC], no. 59643/00, §§ 52-54, 7 December 2007), the Chamber held that the issuance of the retroactive residence permits constituted an “adequate” and “sufficient” remedy for the complaints of Mr Petreš and Mr Jovanović under Articles 8, 13 and 14 of the Convention and that those applicants could no longer claim to be the “victims” of the alleged violations (see paragraphs 309-311 of the Chamber judgment).

231.  The Chamber also held that the applicants complaints concerning the lack of opportunity to acquire Slovenian citizenship in 1991 were incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention, and thus declared them inadmissible in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention (see Makuc and Others v. Slovenia (dec.), no. 26828/06, §§ 162-165, 31 May 2007; see also paragraph 355 of the Chamber judgment).

2.  The parties submissions before the Grand Chamber

(a)  The applicants

232.  The applicants essentially requested the Grand Chamber to reverse the Chambers finding in so far as the Chamber had declared the application inadmissible with regard to Mr Petreš and Mr Jovanović. The mere regularisation of their legal status after many years of unlawful interference with their right to respect for private and family life could not be considered to afford “adequate” and “sufficient” redress for their complaints under Articles 8, 13 and 14 of the Convention (they cited Aristimuño Mendizabal v. France, no. 51431/99, § 79, 17 January 2006). The two applicants were also unable to seek adequate reparation before the domestic courts or the State Attorneys Office for the damage sustained over a long period of time.

(b)  The Government

233.  The Government asked the Grand Chamber to confirm the Chambers finding that the two applicants had lost their “victim” status. They had been granted both ex nunc and ex tunc permanent residence permits in the course of the proceedings before the Chamber and had been afforded just satisfaction in respect of the violation of their rights under Article 8 of the Convention. In any event, the Grand Chamber could not examine those parts of the application which had been declared inadmissible by the Chamber (they cited Sisojeva and Others v. Latvia (striking out) [GC], no. 60654/00, § 61, ECHR 2007I).

3.  The Grand Chambers assessment

234.  According to the Courts settled case-law, the “case” referred to the Grand Chamber necessarily embraces all aspects of the application previously examined by the Chamber in its judgment. The content and scope of the “case” referred to the Grand Chamber are therefore delimited by the Chambers decision on admissibility (see K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, §§ 140-141, ECHR 2001-VII; Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 32, ECHR 2004-III; and Kovačić and Others v. Slovenia [GC], nos. 44574/98, 45133/98 and 48316/99, § 194, 3 October 2008).

235.  This means that the Grand Chamber may examine the case in its entirety in so far as it has been declared admissible; it cannot, however, examine those parts of the application which have been declared inadmissible by the Chamber. The Court sees no reason to depart from this principle in the present case (see Sisojeva and Others, cited above, §§ 5962).

236.  In sum, the Court holds that, in the context of the present case, it no longer has jurisdiction to examine the complaints raised by Mr Petreš and Mr Jovanović. Similarly, it cannot examine the complaints concerning the lack of opportunity to acquire Slovenian citizenship in 1991, which were declared inadmissible as being incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention (see paragraph 231 above).

237.  Therefore, the Grand Chamber will only examine the complaints of the remaining applicants (Mr Mustafa Kurić, Mr Velimir Dabetić, Ms Ana Mezga, Mrs Ljubenka Ristanović, Mr Tripun Ristanović, Mr Ali Berisha, Mr Ilfan Sadik Ademi and Mr Zoran Minić) pertaining to the consequences of the “erasure” for their residence status in Slovenia.

B.  The Governments objections that the application is incompatible ratione materiae and ratione temporis with the Convention and was lodged out of time

1.  The Governments objections

238.  Before the Chamber, the Government objected that the applicants complaints concerning the repercussions of the “erasure” on their residence status were incompatible ratione materiae and ratione temporis with the provisions of the Convention. The Convention did not regulate citizenship or residence and the entry into force of the independence legislation and the “erasure” had taken place in 1992, that is, before 28 June 1994, the date on which the Convention entered into force in respect of Slovenia. As to the subsequent proceedings, they were inextricably linked with the initial event (see paragraphs 278-281 of the Chamber judgment).

239.  Furthermore, the Government submitted that the applicants had failed to comply with the six-month rule set forth in Article 35 § 1 of the Convention, as the situation complained of could not be construed as a “continuous” one (see paragraph 282 of the Chamber judgment).

2.  The Chamber judgment

240.  The Chamber dismissed all these pleas, observing, in particular, that it could have regard to the facts which had occurred prior to ratification inasmuch as they could be considered to have created a continuous situation extending beyond that date or might have been relevant for the understanding of facts occurring after that date (see, in particular, HuttenCzapska v. Poland [GC], no. 35014/97, §§ 147-153, ECHR 2006VIII). The repercussions of the “erasure”, which had been found to be unconstitutional on 3 April 2003, had still obtained on 28 June 1994 and were continuing to adversely affect the applicants more than fifteen years after the entry into force of the Convention in respect of Slovenia (see paragraphs 303-306 of the Chamber judgment).

3.  The Grand Chambers assessment

241.  The Grand Chamber observes that the Government have reiterated the above objections in their memorial before the Grand Chamber. However, having regard to the Governments arguments, it does not see any reason to depart from the Chambers findings.

242.  The Governments objections that the application is incompatible ratione materiae and ratione temporis with the provisions of the Convention and was lodged out of time are accordingly dismissed.

C.  The Governments objection of lack of victim status

243.  The Government submitted that the six applicants (Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić) who had been granted both ex nunc and ex tunc permanent residence permits after the 2010 Chamber judgment (see paragraphs 95, 123, 133, 158, 173 and 194 above) could no longer claim to be “victims” of the facts complained of within the meaning of Article 34 of the Convention.

244.  The applicants challenged this position.

1.  Arguments of the parties

 (a)  The Government

245.  The Government maintained that it was an irrefutable fact that the “erasure” was illegal and had led to an unconstitutional situation. The Republic of Slovenia had acknowledged this at both a symbolic and a legal level. On 15 June 2010 the President of the National Assembly had publicly apologised to the “erased”, as had the Minister for the Interior on 22 June 2010 (see paragraph 75 above). As to the legal level, from 1999 onwards the Constitutional Court had held on several occasions that the “erasure” was unconstitutional (see paragraphs 41-48, 52-5658-60 and 214-215 above). The applicants allegation that the Republic of Slovenia continued to deny the illegality of the “erasure” was therefore not accurate. Significant activities had been performed in order to comply fully with the Constitutional Courts decisions and to redress the unlawfulness and the unconstitutionality of the “erasure”.

246.  The amended Legal Status Act, which had been passed on 8 March 2010 and had entered into force on 24 July 2010 (see paragraphs 71, 76-79 and 211 above), had eliminated the remaining unconstitutionalities in the domestic legislation, offering the applicants who had not yet settled their legal status the possibility of requesting both ex nunc and ex tunc residence permits. With this special remedy, the legislature had provided for moral satisfaction as a special form of redress for the consequences of violations resulting from the “erasure”.

247.  As to the six applicants (Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić) who had been granted both ex nunc and ex tunc permanent residence permits after the Chamber judgment, their status was equivalent to that of Mr Petreš and Mr Jovanović, who had been considered to have lost their “victim” status by the Chamber. The application in respect of them should therefore be declared inadmissible.

248.  The same should apply to the remaining applicants (Mr Dabetić and Mrs Ristanović), who had never started proceedings in Slovenia with a view to requesting permanent residence permits.

249.  Contrary to what the applicants alleged, permanent residence permit was definitely not just “a piece of worthless paper”. It linked the holder to twenty-seven different rights in the field of social care, including pension rights, education, health and access to the labour market. As far as those rights were concerned, permanent residents were placed on the same level as Slovenian citizens. They did not enjoy the same political rights, but could vote in local elections.

250.  As to compensation claims, Article 26 of the Constitution (see paragraph 203 above) provided for the right to compensation for damage caused by a civil authority. The applicants and other “erased” persons had the possibility of bringing civil proceedings in order to claim compensation for pecuniary and non-pecuniary damage under the Code of Obligations 2001, and could eventually lodge a constitutional appeal. In paragraph 43 of its decision of 10 June 2010, the Constitutional Court had held that “the delivery of decisions on the basis of the Legal Status Act and the amended Legal Status Act on its own did not imply a new type of State liability for damage or new legal basis for enforcing claims for damages” (see paragraph 74 above). Claiming damages was also possible under section 14 of the State Attorney Act (see paragraph 213 above).

251.  In their submissions after the hearing, the Government relied on the Constitutional Courts decision of 5 July 2011 in one of the cases brought by the “erased”, from which it followed that the Constitutional Court had not yet taken position on the question of State liability for the damage caused by the “erasure” (see paragraph 82 above). In addition, on 26 September 2011 the Constitutional Court had not accepted for consideration a constitutional appeal lodged by one of the “erased” (see paragraph 83 above).

252.  The Government observed that none of the applicants had claimed compensation before the domestic courts. Only Mr Berisha and Mr Minić had filed a claim for damages with the State Attorneys Office, which had been rejected. Mr Berisha had not instituted court proceedings (see paragraph 160 above).

(b)  The applicants

253.  The six applicants who had been granted both ex nunc and ex tunc permanent residence permits in the course of the proceedings before the Grand Chamber remained in their view “victims” of the human rights violations caused by the “erasure” since they had not received any proper redress for the breaches of the Convention.

254.  Although it followed from the earlier case-law and also some later decisions that an applicant could cease to be a “victim” if a remedy was provided in the course of the proceedings (they cited, inter alia, Maaouia v. France (dec.), no. 39652/98, ECHR 1999II; Pančenko v. Latvia (dec.), no. 40772/98, 28 October 1999; and Mikheyeva v. Latvia (dec.), no. 50029/99, 12 September 2002), the recent case-law under Article 8 of the Convention clearly indicated that the recognition of a violation was not sufficient in this respect; “adequate” redress, including the reparation of adverse consequences suffered by the applicants over a long period of time, was also required (they cited Aristimuño Mendizabal, cited above, § 79; Mengesha Kimfe v. Switzerland, no. 24404/05, §§ 41-49, 29 July 2010; and Agraw v. Switzerland, no. 3295/06, §§ 27-34, 29 July 2010). The Court had also made a distinction between cases involving deportation of non-nationals, and those concerning the failure to regulate the applicants legal status over a long period. In the first category of cases, an applicant could no longer claim to be a “victim” if the deportation measure was not enforceable or if he or she had been issued with a residence permit (the applicants referred to Sisojeva and Others, cited above, § 100, and Kaftailova, cited above, §§ 5254). On the other hand, in the second category of cases (Aristimuño Mendizabal, Mengesha Kimfe, and Agraw, cited above) the Court had clearly stated that the issuance of residence permits was not enough, especially on account of the lapse of time needed to grant them. The present application was more similar to the second category of cases.

255.  The issuance of the residence permits to the six applicants, which was a measure preventing the continuation of a violation, could not be seen as recognition by the Slovenian authorities  at least in substance  of the violation complained of. The authorities had continued to deny that their actions were illegalHere, unlike in the Latvian cases, the deprivation of permanent residence status had been carried out in flagrant breach of domestic law. Finally, the retroactive nature of the permanent residence permits remained only declaratory since the applicants were unable to receive proper reparation under the domestic legislation. For that reason, the permits were “just a piece of paper”.

256.  As to Mr Dabetić and Mrs Ristanović, the State should regulate their legal status ex proprio motu by issuing a retroactive permanent residence permit in compliance with the Constitutional Courts decisions.

257.  Finally, as to the question of pecuniary and non-pecuniary compensation, the amended Legal Status Act contained no specific provisions. Moreover, claiming damages before the domestic courts on the basis of the ordinary rules on tort liability would be virtually impossible. According to the latest statistics, by May 2011 the Ministry had dealt with 157 compensation claims. Out of these, forty-one claims had been dismissed with final effect by the domestic courts. Only fifteen had been challenged before the Supreme Court and five of them had been dismissed. In addition, eight of the “erased” had brought claims directly before the courts. None of them had been successful (see paragraph 83 above). The main reason for the rejection of the claims was the application of statutory limitations under the Code of Obligations: three years since the victim had learned of the damage and five years since the damage had occurred. The domestic courts had so far deemed that the latter date was 12 March 1999, when the Constitutional Courts first leading decision had been published in the Official Gazette.

2.  The Chamber judgment

258.  The Chamber did not have the opportunity to rule on this plea, which related to facts that occurred after the delivery of its judgment (see paragraph 243 above).

3.  The Grand Chambers assessment

259.  The Court reiterates that it falls, firstly, to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this regard, the question whether an applicant can claim to be a “victim” of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see, inter alia, Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002-III). A decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” for the purposes of Article 34 of the Convention unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for the breach of the Convention (see, for example, Eckle v. Germany, 15 July 1982, §§ 69 et seq., Series A no. 51; Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI; Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 179-180, ECHR 2006V; and Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 115, ECHR 2010).

260.  As to the redress which is “appropriate” and “sufficient” in order to remedy a breach of a Convention right at national level, the Court has generally considered this to be dependent on all the circumstances of the case, having regard, in particular, to the nature of the Convention violation at stake (see, for instance, Gäfgen, cited above, § 116).

261.  The Court has held in a number of cases under Article 8 of the Convention relating to the deportation or extradition of non-nationals that the regularisation of an applicants stay or the fact that the applicant was no longer under the threat of being deported or extradited – even if the case was still pending before the Court – was “sufficient” in principle to remedy a complaint under Article 8 (see Pančenko, cited aboveYang Chun Jin alias Yang Xiaolin v. Hungary (striking out), no. 58073/00, §§ 20-23, 8 March 2001; Mikheyeva, cited above; Fjodorova and Others v. Latvia (dec.), no. 69405/01, 6 April 2006; Sisojeva and Others, cited above, §§ 102-104; Shevanova, cited above, §§ 48-50; and Kaftailova, cited above, §§ 52-54).

262.  Furthermore, the Court has already had occasion to indicate in the context of different Convention Articles that an applicants “victim” status may also depend on the level of compensation awarded at domestic level, where appropriate, or at least on the possibility of seeking and obtaining compensation for the damage sustained, having regard to the facts about which he or she complains before the Court (see, for instance, Gäfgen, cited above, § 118, in respect of a complaint under Article 3; Normann v. Denmark (dec.), no. 44704/98, 14 June 2001, and Scordino (no. 1), cited above, § 202, in respect of a complaint under Article 6; Jensen and Rasmussen v. Denmark (dec.), no. 52620/99, 20 March 2003, in respect of a complaint under Article 11). This finding applies, mutatis mutandis, to complaints concerning a breach of Article 8.

263.  Turning to the present case, the Grand Chamber reiterates that it has no jurisdiction in respect of the complaints of Mr Petreš and Mr Jovanović, as they were declared inadmissible by the Chamber after the issuance of the ex tunc residence permits (see paragraph 236 above).

264.  However, no such procedural bar occurs as far as Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić are concerned. The Grand Chamber therefore has jurisdiction to examine whether, notwithstanding the issuing of ex nunc and ex tunc residence permits, these six applicants can still claim to be victims of the alleged violations. This examination may therefore lead to conclusions different from those reached by the Chamber in respect of Mr Petreš and Mr Jovanović, despite the similarity of the facts at stake. Such a result is, however, an unavoidable consequence of the restricted scope of the Grand Chambers jurisdiction (see paragraph 235 above).

265.  The Grand Chamber considers that the first condition for the loss of victim status, the acknowledgment of a violation by the national authorities, has been fulfilled. The administrative authorities granted permanent residence permits to the six applicants following the Constitutional Courts decisions finding the existing legislation unconstitutional and after the amendments to the Legal Status Act had been enacted. In addition, in June 2010, there was also an official acknowledgment of a violation of the applicants rights on the part of the Government and Parliament. The finding of a violation by the national authorities has therefore been made in substance (see, mutatis mutandis, Scordino (no.1), cited above, § 194).

266.  Furthermore, the Grand Chamber notes that in several other cases concerning the regularisation of the status of aliens, including cases involving comparable circumstances of the break-up of a predecessor State, the Court has held that the applicants were no longer victims of the alleged violations of the Convention after the issuing of a permit and has declared their applications inadmissible or found that the regularisation arrangements made available to the applicants constituted an “adequate” and “sufficient” remedy for their complaints under Article 8 of the Convention and has thus decided to strike the cases out of its list. The fact that the applicants were no longer at risk of deportation has also been taken into account by the Court (see Pančenko, cited aboveMikheyeva, cited above; Fjodorova and Others, cited above; Sisojeva and Others, cited above, §§ 102-104; Shevanova, cited above, §§ 48-50; and Kaftailova, cited above, § 54). In some of these cases, however, the Court noted that the applicants were at least partly responsible for the difficulties encountered in regularising their status (see Shevanova, cited above, §§ 47 and 49; Kaftailova, cited above, § 50; and Sisojeva and Others, cited above, § 94).

267.  However, whereas those cases related to specific problems, the Grand Chamber finds that one of the characteristics of the present case is the widespread human-rights concern created by the “erasure”. Furthermore, this situation lasted nearly twenty years for the majority of the applicants, in spite of the Constitutional Courtleading decisions, which were themselves not complied with for more than a decade (see Makuc and Others, cited above, § 168). Having regard to this lengthy period in which the applicants experienced insecurity and legal uncertainty and to the gravity of the consequences of the “erasure” for them, the Grand Chamber, unlike the Chamber, considers that the acknowledgment of the human rights violations and the issuance of permanent residence permits to Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić did not constitute “appropriate” and “sufficient” redress at the national level (see, mutatis mutandis, Aristimuño Mendizabal, cited above, §§ 67-69 and 70-72; Mengesha Kimfe, cited above, §§ 41-47 and 67-72; and Agraw, cited above, §§ 30-32 and 50-55).

268.  As to the possibility of seeking and obtaining compensation at the domestic level (see paragraphs 250-252 and 257 above), the Court observes that none of the “erased” have so far been awarded compensation in a final and binding judgment for the damage sustained, although several sets of proceedings are currently pending (see paragraph 83 above). In addition, none of the applicants have so far been successful before the State Attorneys Office in their claims for compensation. Therefore, their prospects of receiving compensation in Slovenia appear, for the time being, to be too remote to be relevant for the purposes of the present case (see, mutatis mutandis, Dalban, cited above, § 44).

269.  In conclusion, the Court holds that the six applicants who were awarded both ex nunc and ex tunc permanent residence permits in the course of the proceedings before the Grand Chamber may still claim to be “victims” of the alleged violations. The Governments preliminary objection in this respect should accordingly be dismissed.

270.  Lastly, as to the Governments plea of lack of “victim” status in respect of the remaining applicants (Mr Dabetić and Mrs Ristanović), who never started proper proceedings in Slovenia with a view to being granted permanent residence permits, the Court finds that it is not necessary to examine it since these applicants complaints are in any event inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies (see paragraphs 293-294 below).

D.  The Governments objection of non-exhaustion of domestic remedies

271.  The Government objected that the applicants had failed to exhaust domestic remedies.

1.  Arguments of the parties

 (a)  The Government

272.  Before the Grand Chamber the Government objected that three of the applicants (Mr Dabetić, Mr Ristanović and Mrs Ristanović) had never applied for a residence permit. Relying on the Kaftailova and Shevanova judgments (cited above, §§ 52-54 and §§ 48-50 respectively), they stated that the applicants were under an obligation to act lawfully and to try to regularise their status in Slovenia. No procedure was available under the Administrative Procedure Act which would enable the State to issue a residence permit ex proprio motu without a request having been made. Subsequently, Mr Ristanović, who had in the meantime submitted a request under the amended Legal Status Act, had been granted both ex nunc and ex tunc permits (see paragraph 133 above).

273.  Moreover, all the applicants had failed to pursue the available legal avenues for obtaining permanent residence permits, either under the Aliens Act or under the Legal Status Act. After exhaustion of the remedies at their disposal in the framework of administrative proceedings (application for a residence permit, administrative proceedings, complaint alleging inaction on the part of the authorities), the applicants should have lodged a constitutional appeal in their individual cases. In a large number of Slovenian cases, the Court had held that a constitutional appeal was an effective remedy.

274.  Further to the Constitutional Courts leading decisions of 4 February 1999 and 3 April 2003 on the “erasure” (see paragraphs 41-4858-60 and 214-215 above), which had the effect of precedents, the applicants could have effectively relied on their right to obtain residence permits before the Constitutional Court, which enjoyed full jurisdiction under section 60 of the Constitutional Court Act (see paragraph 204 above). In a number of cases brought by other “erased” persons, the Constitutional Court had ordered the re-entry of their names in the Register pending the enactment of the new law, thus filling the legal vacuum arising from the legislatures failure to enforce its decisions. The Constitutional Court had also remitted some cases to the Supreme Court or quashed the lower courts judgments (see paragraphs 52-56 above). None of the applicants had lodged such an individual appeal, which was an “accessible”, “adequate” and “effective” remedy both in theory and in practice.

275.  In addition, individuals could also lodge a petition for a review of the constitutionality of the relevant legislation. The decisions on such petitions had erga omnes effect and were binding. The fact that the legislature had not executed the decisions within the specified time-limit did not mean that the decisions were not enforceable in individual and administrative legal proceedings. Contrary to the Bosnian Constitutional Court (the Government cited Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/04, 14140/05, 12906/06 and 26028/06, §§ 57-59, 8 July 2008), the Slovenian Constitutional Court could effectively remedy the alleged violations.

276.  The Government also noted that on 8 March 2010, prior to the adoption of the Chamber judgment, the National Assembly had already passed a systemic Act (the amended Legal Status Act) regulating the status of the “erased” both ex nunc and ex tunc, in compliance with the Constitutional Courts decision of 2003 (see paragraphs 71, 76-79 and 211 above). In its decision of 10 June 2010 on a referendum, the Constitutional Court had considered that the amended Legal Status Act should provide for a permanent solution of the status of those “erased” persons who had been unable to regularise their status, and had not allowed a referendum to be held (see paragraph 73 above). On 24 June 2010 the amended Legal Status Act had been published in the Official Gazette and on 24 July 2010, almost immediately after the delivery of the Chamber judgment, it had entered into force (see paragraph 76 above). The applicants had therefore had at their disposal a new legal avenue with the eventual possibility of lodging a constitutional appeal. The deadline for submitting requests for permanent residence permits under the amended Legal Status Act would not expire until 24 July 2013 (see paragraph 80 above).

277.  The implementation of the Act was regularly monitored by the authorities. By 31 May 2011, sixty-four ex nunc and 111 ex tunc permanent residence permits had been issued under the amended Legal Status Act. Under both the Legal Status Act and the amended Legal Status Act, approximately 12,500 of the “erased” had regularised their status (see paragraphs 67, 76 and 80 above). The applicants who had not yet received permanent residence permits should apply for them under the amended Legal Status Act.

278.  In any event, in the Governments view the applicants had failed to prove the existence of special circumstances which could have dispensed them from having to exhaust domestic legal remedies (the Government cited Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 69, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV).

(b)  The applicants

279.  The applicants contended that the domestic remedies at their disposal were in general not “accessible”, “adequate” and “effective” as required under Article 35 § 1 of the Convention since none of them was capable of addressing the substance of the relevant Convention complaints and of awarding appropriate relief, especially considering the prolonged and systematic refusal of the administrative authorities to comply with the Constitutional Courts decisions and the substantial and unjustified delay of the legislature in passing the new law. Accepting the Governments arguments would imply placing on the Constitutional Court the burden of adjudicating on each single case by repeating its previous findings of general flaws in the relevant legal provisions.

280.  In addition, even under the Legal Status Act as it had previously stood, 1,250 requests for permanent residence had been rejected (see paragraphs 67 and 76 above), which showed the existence of serious flaws in the legislative framework at the material time. For many of the erased”, and not just for the applicants, it was objectively impossible to satisfy the requirements of that Act, which in any event had been found to be unconstitutional by the Constitutional Court. The ineffectiveness of the remedies concerned was exemplarily demonstrated in the case of Mr Minić, who had had to wait for a long time to regularise his status in spite of two judgments in his favour delivered by the Administrative Court (see paragraphs 190 and 193-194 above).

281.  Even assuming that the remedies relied on by the Government were “adequate” and “effective”,