Klauz protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
18.07.2013
Članovi
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Broj predstavke
28963/10
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koji je hrvatski državljanin Ivan Klauz podneo protiv Republike Hrvatske.

Dana 25. januara 1997. podnositelj predstavke je uhapšen I privreden u policijsku stanicu gde ga je, tokom ispitivanja koje je trajalo 4 sata, pretukao policijski službenik M.B. Dana 28. januara 1997. lekar koji je pregledao podnosioca predstavke, podneo je krivičnu prijavu nadležnom policijskom organu. Sredinom godine, Opštinsko tužilaštvo je pred Opštinskim sudom u Donjem Miholjcu podiglo optužnicu protiv M.B. zbog krivičnog dela zlostavljanja tokom obavljanja službene dužnosti, nakon čega je M.B. proglašen krivim po optužnici i osuđen uslovno na kaznu zatvora od tri meseca uz period provere od godinu dana. Dana 30. Decembra 1997. Godine Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu M.B. i potvrdio prvostepenu presudu, koja je time postala pravnosnažna.

Podnositelj predstavke u isto vreme je pokrenuo građansku parnicu protiv države pred Opštinskim sudom u Zagrebu, tražeći naknadu štete za pretrpljeno zlostavljanje, na osnovu koje je podnositelj dobio određeni iznos za naknadu štete zbog pretrpljenog duševnog bola koji je prouzrokovalo zlostavljanje, fizički bol i strah.Podnositelj se žalio na dosuđeni iznos Županijskom sudu, koji je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon revizije podnositelja zahteva, Vrhovni sud Hrvatske je 24. aprila 2007. Godine, preinačio presude nižih sudova i dodelio mu ukupno 24000 kuna na ime nematerijalne štete uz zakonsku kamatu umanjeno za trošpkove potupka.

U međuvremenu, podnositelj predstavke se obratio Ustavnom sudu podnošenjem ustavne žalbe, protiv presude Vrhovnog suda, navodeći povrede ustavnog prava na slobodu I zabranu zlostavljanja. Sredinom 2009. godine, Ustavni sud je odbio žalbu podnositelja.

Obraćajući se Evropskom sudu za ljudska prava, podnosilac predstavke je, pozivajući se na član 3 I član 13. Konvencije, prigovorio da je zlostavljan, a da je policijski službenik koji ga je zlostavljao kažnjen samo uslovno, kao i na daknada štete u građanskom postupku nije bila adekvatna.
Podnosilac je takođe naveo da je povređen član 6 stav1, time što su mu domaći sudovi naložili
da državi plati troškove koji su bili veći od njemu dodeljene naknade zbog zlostavljanja od strane policije.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 6 stav1 Konvencije, kao i člana 1 Protokola 1 uz Konvenciju.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KLAUZ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 28963/10)

PRESUDA

STRASBOURG

18. srpnja 2013.

KONAČNA 

09/12/2013

Ova presuda je postala konačna sukladno članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Klauz protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. lipnja 2013., donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 28963/10) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin, g. Ivan Klauz („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 30. travnja 2010.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa A. Šutalo, odvjetnica iz Valpova. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva posebno navodi da su troškovi građanskog postupka koje mu je naloženo da plati državi veći od naknade štete za zlostavljanje koja mu je dosuđena u tom postupku.
  4. Dana 21. veljače 2011. Vlada je obaviještena o zahtjevu. Također je odlučeno da će se istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1949. i živi u Donjem Miholjcu.
  2. Dana 25. siječnja 1997. podnositelj zahtjeva je bio uhićen i priveden u policijsku postaju gdje ga je, tijekom ispitivanja koje je trajalo četiri sata, pretukao policijski službenik M.B.

A.  Kazneni postupak

  1. Dana 28. siječnja 1997. liječnik koji je pregledao podnositelja zahtjeva nakon incidenta podnio je kaznenu prijavu nadležnom policijskom tijelu.
  2. Dana 24. srpnja 1997. Općinsko državno odvjetništvo u Donjem Miholjcu podiglo je pred Općinskim sudom u Donjem Miholjcu optužnicu protiv M.B. zbog kaznenog djela zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti.
  3. Presudom od 28. listopada 1997. općinski sud proglasio je M.B. krivim po optužnici i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca,   uz rok kušnje od godinu dana. Sud je utvrdio da je podnositelj zahtjeva pretrpio lakše tjelesne ozljede, većinom u obliku nagnječenja mekog tkiva i modrica po glavi, laktu i bedrima.
  4. Dana 30. prosinca 1997. Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu optuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomoćna.

B.  Građanski postupak

  1. Dana 30. listopada 1998. podnositelj zahtjeva je pokrenuo parnični postupak protiv države pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći naknadu štete za pretrpljeno zlostavljanje. Ukupno je tražio 295.000,00 hrvatskih kuna (HRK) naknade za nematerijalnu štetu. Država, koju je zastupalo državno odvjetništvo, odgovorila je tvrdeći da je zahtjev podnositelja pretjeran.
  2. Dana 10. studenog 1999. sud je pribavio mišljenje medicinskog vještaka. Vještak je utvrdio da je podnositelj zahtjeva pretrpio sljedeće ozljede: nekoliko nagnječenja glave (što je utjecalo na tjeme te zatiljni i temporalni režanj), modrice po ušima, bedrima, lijevom laktu i lijevoj strani abdomena. Te su ozljede potpuno zacijelile bez trajnih posljedica, te nisu rezultirale smanjenjem životne aktivnosti. Vještak je dalje utvrdio da je podnositelj zahtjeva jedan ili dva dana trpio stalne snažne bolove, tri ili četiri dana povremene srednje bolove te tri ili četiri tjedna povremene blage bolove. Podnositelj zahtjeva je tijekom incidenta također iskusio intenzivan, primarni strah, a u sljedećih jedan ili dva dana sekundarni strah – čiji se intenzitet postupno smanjivao te je potpuno nestao tijekom sljedeća tri tjedna.
  3. U pisanim podnescima od 15. lipnja 2001. punomoćnica podnositelja zahtjeva je povisila početni tužbeni zahtjev za naknadom štete na 335.000,00 kn, od čega je 300.000,00 HRK traženo za duševne boli uzrokovane zlostavljanjem, 15.000,00 HRK za fizičku bol i 20.000,00 HRK za strah. Na ročištu održanom 21. lipnja 2001. punomoćnica podnositelja zahtjeva ponovila je taj zahtjev te istovremeno povukla ranije prigovore na mišljenje vještaka.
  4. Dana 17. rujna 2002. općinski sud je donio presudu kojom je podnositelju zahtjeva dodijelio ukupno 14.500,00 HRK na ime naknade nematerijalne štete pretrpljene zbog proizvoljnog lišenja slobode i zlostavljanja, uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 17. rujna 2002. te 3.553,31 HRK sudskih troškova. Sud je podnositelju dodijelio 5.000,00 HRK zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava osobnosti, 4.500,00 HRK zbog fizičke boli i 5.000,00 HRK zbog pretrpljenog straha. Istovremeno, Sud je odbio preostali dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete (320.500,00 HRK) te mu naložio da državi plati 26.197,87 HRK parničnih troškova koji se odnose na naknadu državnom odvjetništvu za zastupanje države.
  5. Napose, u pogledu parničnih troškova, taj je sud utvrdio da ukupan iznos „troškova potrebnih za vođenje postupaka” u smislu članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, koje je imao podnositelj zahtjeva zato što ga je pred sudom zastupala odvjetnica iznosi 40.070,00 HRK, dok je država imala trošak od 27.375,00 HRK zato što ju je zastupalo državno odvjetništvo. Budući da je podnositelju zahtjeva dodijeljeno 4,3 % od ukupno potraživanog iznosa naknade štete, smatra se da je u tom postotku uspio s potraživanjem u postupku naknade štete, a da je država uspjela s preostalih 95,7 % potraživanja. Troškovi su odmjereni u skladu s tim postotcima, što znači da je podnositelj zahtjeva imao pravo na to da mu država nadoknadi 3.553,31 HRK troškova, dok je država imala pravo na to da joj podnositelj zahtjeva nadoknadi 26.197,87 HRK njezinih troškova.
  6. Dana 9. svibnja 2006. Županijski sud u Zagrebu je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu.
  7. Nakon revizije podnositelja zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 24. travnja 2007. preinačio odluke nižih sudova i dodijelio mu ukupno 24.000,00 HRK na ime naknade nematerijalne štete, uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 17. rujna 2002. te 8.300,00 HRK za troškove. Konkretno, sud je podnositelju zahtjeva dodijelio 7.000,00 HRK za fizičke boli, 12.000,00 HRK za strah, dok je iznos od 5.000,00 HRK koji je prvostupanjski sud dodijelio zbog povrede prava osobnosti ostao neizmijenjen. Sud je odbio preostali dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i naložio mu da državi plati 19.000,00 HRK parničnih troškova.
  8. Dana 24. prosinca 2007. država je podnositelju zahtjeva isplatila ukupan iznos od 32.207,28 HRK, sukladno presudi Vrhovnog suda. Taj se iznos sastojao od 24.000,00 HRK na ime naknade štete, 18.907,28 HRK obračunatih zakonskih zateznih kamata te 8.300,00 HRK parničnih troškova, umanjeno za 19.000,00 HRK parničnih troškova koje je podnositelj zahtjeva morao platiti državi.
  9. U međuvremenu, dana 19. listopada 2007. podnositelj zahtjeva je, pozivajući se na članke 22. i 23. Ustava, podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda, navodeći povrede svojeg ustavnog prava na slobodu i zabranu zlostavljanja. Podnositelj zahtjeva je u svojoj ustavnoj tužbi, inter alia, naveo kako slijedi:

„Dana 30. listopada 1998. pokrenuo sam parnični postupak za naknadu štete protiv Republike Hrvatske kao tuženika , čiji je epilog, nakon devet godina napornog parničenja, taj da mi Republika Hrvatska kao tuženik  mora isplatiti 24.000,00 [hrvatskih] kuna za sve vrste nematerijalnih šteta i 8.300,00 [hrvatskih] kuna za troškove postupka, dok sam ja istovremeno tuženiku morao platiti 19.000,00 [hrvatskih] kuna za troškove postupka!?

...

...Očekivao sam potpunu zadovoljštinu ...i [umjesto toga] nevoljko su mi dodijeljene samo te 24.000 [hrvatskih] kuna, što se, nakon što se oduzmu [tj. uzmu u obzir], moje obveze glede tuženikovih sudskih troškova, svodi na mizernih 13.300 [hrvatskih] kuna. [T]o nije nikakva zadovoljština, već ismijavanje Ustava i zakona o mojem trošku kao nevine žrtve nasilja službenih tijela ...

...

Nakon osporene presude, nakon punih devet godina parničenja ...dodijeljena mi je sramotno niska naknada kao da sam zbog tuđeg nemara ozlijeđen u prometnoj nesreći, a ne brutalno zlostavljan.”

  1. Dana 17. rujna 2009. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu te svoju odluku dostavio njegovoj zastupnici 4. studenog 2009. Pritom je Ustavni sud podnositeljeve tvrdnje ispitao ne samo u odnosu na dva članka Ustava na koja se on pozvao, već i u odnosu na članak 14. stavak 2. Ustava, jer je utvrdio da je iz sadržaja ustavne tužbe jasno da je podnositelj zahtjeva također istaknuo povredu svojeg ustavnog prava na jednakost pred zakonom.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Ustav

Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90, 135/97, 8/98 (pročišćeni tekst), 113/00, 124/00 (pročišćeni tekst), 28/01, 41/01 (pročišćeni tekst), 55/01 (ispravak), 76/10 i 85/10) glase kako slijedi:

Članak 14. (2)

„Svi su pred zakonom jednaki.”

...

Članak 22.

„Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.”

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.”...

Članak 29. (1)

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.”...

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva.

Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.”

B.  Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. („Narodne novine“, br. 99/99, 29/02 i 49/02 – „Zakon o Ustavnom sudu”), koji je na snazi od 15. ožujka 2002., glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.”

Članak 65. (1)

„Ustavna tužba mora sadržavati ...  naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči ...”

Članak 71. (1)

„...Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.”

2.  Sudska praksa Ustavnog suda

  1. Dana 9. srpnja 2001. Ustavni je sud donio odluku br. U-III-368/1999 („Narodne novine“, br. 65/2001) u predmetu u kojem se tužiteljica u ustavnoj tužbi pozvala na članak 3. i članak 19. stavak 1. Ustava od kojih se, prema sudskoj praksi tog suda, nijedan ne odnosi na ustavno pravo. Ustavni je sud ipak dopustio ustavnu tužbu utvrdivši povrede članka 14., članka 19. stavka 2. i članka 26. Ustava na koje se tužiteljica nije pozvala te je ukinuo osporene odluke. U svojoj je odluci Ustavni sud presudio kako slijedi:

„ … niti na jednoj od navedenih ustavnih odredaba [na koje se pozvala podnositeljica ustavne tužbe] ne može zasnivati ustavna tužba. 

U konkretnom se slučaju, međutim, kako će dalje biti obrazloženo, radi o specifičnoj pravnoj situaciji, zbog čega je ovaj Sud, unatoč [svojem] utvrđenju da nema i ne može biti povreda ustavnih odredaba na koje se podnositeljica izrijekom poziva, ocijenio da postoje okolnosti koje nalažu ukidanje [osporenih] odluka...

Naime, iz navoda ustavne tužbe i iz stanja spisa predmeta posve evidentno proizlazi da povreda prava, osobito onih zajamčenih odredbama članka 14. (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom), članka 19. stavka 2. (jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti) i članka 26. Ustava (jednakost u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i inim tijelima koja imaju javne ovlasti)…“

C.  Zakon o parničnom postupku

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku („Narodne novine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i „Narodne novine Republike Hrvatske“, br.53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11) glasi kako slijedi:

NADLEŽNOST I SASTAV SUDA

2. Stvarna nadležnost

Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora

Članak 35.

„(1) Kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

(2) Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.”

Članak 40. (2)

“...kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.”

...

TROŠKOVI POSTUPKA

Članak 151.

„(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u vezi s postupkom.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.”

Članak 154.

„(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) ...”

Članak 155.

„(1) Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.”

Članak 156. (1)

„Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.”

Članak 163.

„Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.”

2.  Sudska praksa Vrhovnog suda

  1. Dana 6. lipnja 1980. Građanski odjel Vrhovnog suda usvojio je pravno shvaćanje koje je proslijeđeno nižim sudovima kao praktična smjernica i koje otada slijedi (vidi, primjerice, odluke br. Rev-1093/09-2 od 15. listopada 2009., br. Rev-1181/09-2 od 30. listopada 2009. i br. Rev 341/09-2 od 7. travnja 2010.), a prema kojem bi se članak 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku trebao tumačiti kako slijedi:

„1. Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (član 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. 

Stoga u slučaju:

(a) kad je tuženi osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u postupnosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva (pojedini oblik i slično), a zbog čega su izvršena vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužitelj prethodnoj snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa;

(b) ako je tuženi osporio samo visinu zahtijevane naknade pojedinog oblika neimovinske štete, sud će cijeniti da li tužitelju treba u cijelosti ili samo djelomično priznati troškove oko utvrđivanja visine neimovinske štete koje je tužitelj prethodno snosio, a u odnosu na visinu dosuđene naknade.“

  1. Primjerice, u predmetu br. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. Vrhovni sud je potvrdio odluku nižih sudova da se tužitelju u cijelosti naknade troškovi koje je imao u parničnom postupku zbog naknade štete iako je prihvaćeno samo 65% njegovog tužbenog zahtjeva. U svojoj je odluci Vrhovni sud presudio kako slijedi:

„...ovaj je sud u [svezi ] parcijalnog uspjeha stranaka u postupku i primjene članka 154. stavka 2. ZPP zauzeo u svezi tog pitanja pravno shvaćanje još na sjednici građanskog odjela od 6. lipnja 1980. Pravno shvaćanje zauzeto na navedenoj sjednici građanskog odjela odnosi se na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomičan uspjeh“ i razmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno.

To znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti zbog čega su nastali troškovi parničnog postupka , tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Stoga je primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici u pravilu na način kako to tvrdi revident, ali iznimno i na način kako to su to ocijenili nižesupanjski sudovi u konkretnoj pravnoj stvari. Niže stupanjski sudovi su u ovom postupku ocjenjivali troškove parničnog postupka uzimajući u obzir da su isti zapravo nastali samo uslijed osporavanja osnove tužbenog zahtjeva a ne i u odnosu na postavljenu visinu neimovinske štete. U konkretnom slučaju se radi upravo o primjeni takvog kvalitativnog ocjenjivanja troškova parničnog postupka.“  .”

D. Zakon o državnom odvjetništvu iz 2001.

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine Republike Hrvatske“, br. 51/2001, 16/2007, 20/2007 (ispravak), 146/2008), koji je bio na snazi između 13. lipnja 2001. i 30. lipnja 2009., navode kako slijedi:

Članak 22.

„Troškovi zastupanja [države] pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika Sredstva naplaćena na ime troškova zastupanja [države] prihod su državnog proračuna.”

E.  Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

  1. Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 91/2004, 37/2005 i 59/2007), nagrada odvjetnika u parničnom predmetu izračunava se u odnosu na vrijednost predmeta spora (sporni iznos) za svaku radnju u postupku. Vrijednost predmeta spora načelno odgovara iznosu koji tužitelj traži u svom tužbenom zahtjevu. U točkama 7 do 9 navodi se da se nagrada za sastavljanje tužbenog zahtjeva ili tuženikovog odgovora na tužbu i nagrada za zastupanje na ročištu izračunavaju na sljedeći način:

Vrijednost predmeta spora (HRK)             Nagrada (HRK)

0,00 – 2.500,00                                          250,00

2.500,00 – 5.000,00                                   500,00

5.000,00 – 10.000,00                                 750,00

10.000,00 – 100.000,00                             1.000,00      

100.000,00 – 250.000,00                           2.500,00

250.000,00 – 500.000,00                           5.000,00

F. Zakon o obveznim odnosima iz 1978.

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 te “Narodne novine Republike Hrvatske”, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: „Zakon o obveznim odnosima iz 1978.”), koji je bio na snazi od 1. listopada 1978. do 31. prosinca 2005. je bio zakon koji je uređivao ugovore i naknadu štete. Prema tom Zakonu, sudovi su imali pravo dodjeljivati naknadu za sljedeće vrste nematerijalne štete: (1) fizičku bol, (2) strah i (3) duševne boli uzrokovane: (a) smanjenjem životne aktivnosti, (b) naruženosti, (c) povredom osobna ugleda i časti, (d) povredom slobode, (e) povredom prava osobnosti, (f) smrću bliskog srodnika, (g) teškim invaliditetom člana uže obitelji, i (h) seksualnim deliktima (silovanje, djela razvrata itd.) kažnjivim po kaznenom zakonu. Zakon o obveznim odnosima iz 1978. nije predviđao odštetu kaznene naravi. Njegove mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

Šteta

Članak 155.

„Šteta je umanjenje društvenih sredstava odnosno nečije imovine,(obična šteta) i sprečavanje njihova povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).”

...

Nematerijalne štete

Članak 200.

„Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti; slobode ili prava ličnosti,  smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu  naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i  kad nje nema.

Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa ... cilju kome služi ta naknada, a1i i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.”

2.  Smjernice Vrhovnog suda

  1. Orijentacijski kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete (dalje u tekstu: „Smjernice iz 1995.”) su bile smjernice koje je Vrhovni sud donio 8. ožujka 1995. u cilju olakšavanja jedinstvene primjene članka 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. Te su smjernice specificirale sljedeće iznose u njemačkim markama (DM) – koje je trebalo pretvoriti u hrvatske kune (HRK) – za različite vrste nematerijalne štete:

 Fizička bol,  po danu

jaka

50,00 – 70,00

 Ukupno, za sve oblike fizičke boli maksimalno 5.000,00

Ukupan iznos naknada može se razlikovati ovisno o  ozbiljnosti ozljede i ostalim specifičnim okolnostima predmeta.

srednja

30,00 – 50,00

slaba

10,00

Strah

700 – 3.000,00

Duševna bol zbog smanjenja životne  aktivnosti, 10 % za svaku

2.000,00 – 4.000,00  sve do 30%

Promjenjivo ovisno o razmjeru i ozbiljnosti utvrđenih trajnih učinaka.

4.000,00 – 7.000,00 za više od 30%

Duševna bol zbog smrti bliskog srodnika

bračni drug, dijete ili roditelj 10.000,00 – 15.000,00

braća i sestre 7.000,00 – 10.000,00

Duševna bol zbog naruženosti

jaki stupanj

3.000,00 – 5.000,00

Promjenjivo ovisno o dobi, zanimanju, spolu, mjestu ozljede itd.

srednji stupanj

2.000,00 – 3.500,00

laki stupanj

1.000,00 – 2.000,00

Duševna bol zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe

10.000,00 – 20.000,00

  1. Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (dalje u tekstu: „Smjernice iz 2002.”) su smjernice koje je Vrhovni sud donio 29. studenoga 2002., a koje su zamijenile Smjernice iz 1995. Objavljene su 30. prosinca 2002. i 30. lipnja 2003. U glasilu Vrhovnog suda „Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske” br. 2/2002 i 1/2003. Smjernice iz 2002. specificiraju sljedeće iznose u kunama koji se dodjeljuju za različite vrste nematerijalnih šteta:

Fizička bol,  po danu

jaka

 

370,00

srednja

 

220,00

slaba

 

70,00

Strah

2.200,00 – 30.000,00

 

 

Duševna bol zbog smanjenja životne aktivnosti

 

do 25%

7.500,00

za svakih 10%

između 25% i 40%

11.000,00

za svakih 10%

između 40% i 60%

22.000,00

za svakih 10%

između 60% i 80%

45.000,00

za svakih 10%

između 80% i 100%

75.000,00

za svakih 10%

Duševna bol zbog smrti bliskog srodnika

Smrt bračnog druga ili djeteta

 

220.000,00

Gubitak nerođenog djeteta

 

75.000,00

Smrt roditelja

djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja

 

220.000,00

djetetu

 

150.000,00

Smrt brata ili sestre

 

75.000,00

Duševna bol zbog naruženosti

jaki stupanj

vrlo uočljivo trećima

37.000,00

uočljivo trećima samo ponekad

22.000,00

srednji stupanj

vrlo uočljivo trećima

22.000,00

uočljivo trećima samo ponekad

11.000,00

laki stupanj

vrlo uočljivo trećima

5.000,00

uočljivo trećima samo ponekad

2.500,00

Duševna bol zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe

 Invaliditet bračnog druga

 

 220.000,00

 Invaliditet roditelja

djetetu koje se nalazi na

odgoju i skrbi kod roditelja

 

 220.000,00

djetetu

 

150.000,00

G.  Ostalo mjerodavno zakonodavstvo

  1. Članak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. („Narodne novine“, br. 99/1999 od 29. rujna 1999.), s izmjenama i dopunama u skladu s novelom iz 2002. koja je stupila na snagu 15. ožujka 2002. (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 29/2002 od 22. ožujka 2002.) utvrđuje da je ustavna tužba prikladno pravno sredstvo u odnosu na prigovore o duljini sudskih postupaka u Hrvatskoj, a  izložen je u predmetu Slaviček protiv Hrvatske (odl.), br. 20862/02, ECHR 2002.-VII.
  2. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 150/05, 16/07 i 113/08), koji je na snagu stupio 29. prosinca 2005., glede zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao prikladnog pravnog sredstva za prigovore koji se odnose na prigovore o duljini sudskih postupaka u Hrvatskoj navedene su u predmetu Praunsperger protiv Hrvatske, br. 16553/08, st. 21., 22. travnja 2010.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je bio zlostavljan, da je policijski službenik koji ga je zlostavljao kažnjen samo uvjetnom kaznom, te da je naknada koja mu je dodijeljena u gore spomenutom građanskom postupku nedostatna. Pozvao se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

  1. Sud prvo primjećuje da se zlostavljanje kojem podnositelj prigovara dogodilo 25. siječnja 1997., odnosno prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 5. studenoga 1997. Dalje primjećuje da je kazneni postupak protiv policijskog službenika završen 30. prosinca 1997., a da je podnositelj zahtjeva svoj zahtjev Sudu podnio tek 2. svibnja 2011., više od trinaest godina kasnije. Očito je da je vremensko ograničenje od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva Sudu već isteklo.
  2. Slijedi da je zahtjev podnositelja, u mjeri u kojoj se odnosi na materijalni aspekt članka 3. Konvencije, odnosno negativnu obvezu države da se suzdrži od zlostavljanja, nedopušten zbog nespojivosti s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije, te stoga mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije. 
  3. Nadalje slijedi da je zahtjev podnositelja, u mjeri u kojoj se odnosi na postupovni aspekt članka 3. Konvencije, odnosno pozitivnu obvezu provođenja učinkovite službene istrage koja može dovesti do identificiranja i kažnjavanja odgovorne osobe, nedopušten prema članku 35. stavku 1. zbog nepoštivanja šestomjesečnog roka, te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.
  4. Preostali dio podnositeljevog zahtjeva koji se odnosi na prigovor nedostatnosti naknade koju je primio zbog pretrpljenog zlostavljanja razmotrit će se prema članku 13. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Vasil Sashov Petrov protiv Bugarske, br. 63106/00, stavci 58. – , 10. lipnja 2010.) koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

  1. Sud ponavlja da članak 13. ne sadrži opće jamstvo pravne zaštite svih materijalnih prava. Odnosi se izričito na one slučajeve u kojima podnositelj, na osnovi o kojoj se može raspravljati, tvrdi da je povrijeđeno neko od njegovih prava ili sloboda utvrđenih u Konvenciji (vidi predmet Gavella protiv Hrvatske (odl.), br. 33244/02, ESLJP 2006-XII. (izvadci)). U skladu s time, na taj članak Konvencije ne može se pozivati samostalno, već samo u svezi s jednim ili više materijalnih članaka Konvencije.
  2. S tim u vezi, Sud upućuje na naprijed navedene zaključke prema kojima je zahtjev podnositelja prema članku 3. Konvencije nedopušten zbog nespojivosti ratione temporis.
  3. Slijedi da je zahtjev prema članku 13. također nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu članka 35. stavka 3. te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PRETJERANIH TROŠKOVA POSTUPKA

  1. Podnositelj je također prigovorio da su domaći sudovi, naloživši mu da državi plati troškove koji su bili veći od njemu dodijeljene naknade zbog zlostavljanja od strane policije, povrijedili članak 6. stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

 „Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud pravično ... i u razumnom roku ispita njegov slučaj.”

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A.  Dopuštenost

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora na četiri temelja. Tvrdila je da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je bio žrtva navodne povrede, da nije iscrpio domaća pravna sredstva, da se nije pridržavao pravila o šestomjesečnom roku te da je zloupotrijebio pravo podnošenja zahtjeva.

1.  Podnositeljev status žrtve

  1. Vlada je prvo ustvrdila da je iz presude Vrhovnog suda od 24. travnja 2007. (vidi prethodni stavak 17.) očigledno da troškovi koje je podnositelj morao platiti državi nisu bili veći od njemu dodijeljene naknade. Podnositelj stoga nije mogao tvrditi da je žrtva navodne povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
  2. Podnositelj je ostao pri svom stavu da je bio žrtva povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
  3. Uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda od 24. travnja 2007., Sud smatra da je nesporno da je podnositelju zahtjeva na kraju naloženo platiti troškove (19.000,00 HRK) koji su bili niži od njemu dodijeljene naknade (24.000,00 HRK). Međutim, to ne znači da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva povrede kojoj prigovara jer značajno smanjenje dodijeljene naknade koje je rezultat obveze plaćanja troškova parničnog postupka, može uzrokovati povredu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, primjerice, predmet Stankov protiv Bugarske, br. 68490/01, stavci 51.–67., ESLJP, 2007-VIII). Sukladno tome, Vladin se prigovor o podnositeljevu statusu žrtve mora odbiti.

2.  Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je nadalje tvrdila da podnositelj nije prigovarao povredi prava na pošteno suđenje u postupku pred domaćim sudovima. Posebno, podnositelj se u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao na članak 29. Ustava, odredbu koja jamči ustavno pravo na pošteno suđenje, niti izravno na članak 6. stavak 1. Konvencije. Umjesto toga, žalio se samo na povredu svojeg ustavnog prava na slobodu zajamčenog člankom 22. Ustava i povredu ustavne zabrane zlostavljanja navedene u članku 23. Ustava (vidi prethodne stavke 19. i 21.).
  2. Pozivajući se na načelo iura novit curia, podnositelj je odgovorio da je na Ustavnom sudu bilo da pravno kvalificira argumente navedene u njegovoj ustavnoj tužbi. Upravo je primjenom tog načela Ustavni sud utvrdio da je on također implicitno istaknuo povredu članka 14. stavka 2. Ustava (vidi prethodni stavak 20.). S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, da je htio, jednako tako mogao (pre)kvalificirati argumente navedene u njegovoj ustavnoj tužbi i ispitati ih u odnosu na članak 29. stavak 1. Ustava jer je bilo očigledno da one, zajedno s činjenicama predmeta, upućuju na to da postupak nije bio pošten.

 (b)  Ocjena suda

  1. Sud prvo primjećuje da se podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao na članak 29. stavak 1. Ustava, odredbu koja nedvojbeno odgovara članku 6. stavku 1. Konvencije. Također se nije izrijekom pozvao niti na članak 6. stavak 1. Umjesto toga, prvenstveno se pozvao na članke 22. i 23. Ustava, odredbe koje uvelike odgovaraju člancima 3. i 5. Konvencije (vidi prethodni stavak 21.).
  2. Sud dalje primjećuje da je iz odluke Ustavnog suda br. U-III363/1999 od 9. srpnja 2001. (vidi prethodni stavak 23.) jasno da u određenim slučajevima nije potrebno da se osobe koje podnose ustavnu tužbu pozivaju na mjerodavne članke Ustava, kao što bi to proizlazilo iz članka 65. stavka 1. i članka 71. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Ponekad može biti dovoljno da povreda ustavnog prava bude očita iz podnositeljevih tvrdnji i iz spisa predmeta. Ovaj zaključak dodatno je potvrđen spremnošću Ustavnog suda da u ovom predmetu podnositeljev slučaj ispita i prema članku 14. stavku 2. Ustava, odredbi na koju se on nije pozvao u svojoj ustavnoj tužbi (vidi prethodne stavke 19.–20.).
  3. Stoga, iako je točno da se podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi nije izrijekom pozivao na članak 6. stavak 1. Konvencije ili na odgovarajuće odredbe Ustava, on se pozvao na neprimjerenost naknade dodijeljene zbog policijskog zlostavljanja u odnosu na troškove sudskog postupka koje je obvezan platiti državi. Napose, takvu je smanjenu naknadu nazvao „ismijavanjem Ustava i zakona” (vidi prethodni stavak 19.).
  4. U tim okolnostima, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva, koji je postavljajući ovo pitanje u svojoj ustavnoj tužbi u biti, pred domaćim sudovima iznio isti zahtjev koji je podnio Sudu. Stoga je nacionalnim tijelima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi Lelas protiv Hrvatske, 55555/08, stavci 45. i 47.52., 20. svibnja 2010.).
  5. Nadalje, iako je podnositeljev prigovor o neprimjerenosti naknade dodijeljene zbog policijskog zlostavljanja uistinu nespojiv ratione temporis ako se ispituje u smislu članka 13. u vezi s člankom 3. Konvencije (vidi prethodne stavke 38.–41.), takvo se obrazloženje ne primjenjuje ako se isti prigovor ispituje prema odredbama Ustava Republike Hrvatske koje im sadržajno odgovaraju. Stoga se podnositelja ne može kriviti što se u svojoj ustavnoj tužbi pozvao na članak 23. Ustava, odnosno na odredbu specifičniju za svoj predmet koja mu time nudi veću mogućnost uspjeha od članka 29. stavka 1. Ustava (vidi prethodni stavak 21.). 
  6. Slijedi da se Vladin prigovor o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava također mora odbiti.

3.   Poštivanje pravila o šest mjeseci

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je dalje tvrdila da, iako je datum na obrascu zahtjeva 30. travnja 2010., nije jasno kada je obrazac podnesen Sudu. Istaknula je da se na njemu nalazi žig Tajništva s datumom 10. svibnja 2010., a da je konačna odluka domaćeg suda, odnosno odluka Ustavnog suda od 17. rujna 2009., podnositeljevoj zastupnici dostavljena 4. studenoga 2009. Stoga je navela da je podnositelj zahtjev Sudu podnio izvan vremenskog ograničenja od šest mjeseci.
  2. Podnositelj je odgovorio da je svoj zahtjev Sudu poslao poštom preporučeno 30. travnja 2010., što je očigledno iz priložene poštanske potvrde o primitku. Stoga, svoj je zahtjev Sudu podnio unutar vremenskog ograničenja od šest mjeseci.

(b)  Ocjena suda

  1. Sud smatra dostatnim primijetiti da je odluka Ustavnog suda od 17. rujna 2009., kojom se odbija podnositeljeva ustavna tužba, njegovoj punomoćnici dostavljena 4. studenoga 2009. te da je podnositelj zahtjev Sudu podnio 30. travnja 2010. (o čemu je priložio dokaz u obliku poštanske potvrde o primitku), odnosno pet mjeseci i dvadeset i pet dana kasnije.
  2. U svjetlu prethodno navedenoga i imajući u vidu da je u predmetu Peruško već odbijen sličan Vladin prigovor (vidi predmet Peruško protiv Hrvatske, br. 36998/09, stavci 34.–37., 15. siječnja 2013.), Sud smatra da nema razloga da u ovom predmetu presudi drugačije.
  3. Slijedi da Vladin prigovor glede nepridržavanja pravila o šest mjeseci također mora biti odbijen.

4.  Zlouporaba prava na podnošenje zahtjeva

(a)  Podnesci stranaka

  1. Konačno, Vlada je tvrdila da u je u svojim navodima iznesenim u odgovoru od 21. srpnja 2011. podnositeljeva punomoćnica iznijela uvredljive i neprimjerene komentare koji su prerasli u zlouporabu prava na podnošenje zahtjeva u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Napose, Vladine pravne argumente navedene u očitovanju od 16. lipnja 2011. opisala je „manipulatorskim” i „neznalačkim” te dodala da je komunikacija s Vladom očito bila „gubitak vremena i truda” te „besmislena komunikacija s gluhim”, kao i da se Vlada „ogriješila o načelo iura novit curia”.
  2. Podnositelj nije odgovorio na ove argumente.

(b)  Ocjena suda

  1. Sud prvo primjećuje da podnositeljeva punomoćnica u svojem očitovanju od 21. srpnja 2011. argumente Vlade nije opisala „neznalačkim” ili „manipulatorskim”. Umjesto toga, u svojem je odgovoru na Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava napisala da je Vlada „manipulirala ustavnom tužbom”. Nadalje, argument da se Vlada „ogriješila” o načelo iura novit curia trebalo bi, prema mišljenju Suda, prije shvatiti kao izjavu da je Vlada prekršila to načelo. S druge strane, podnositeljeva punomoćnica u svojem očitovanju uistinu jest navela da je komunikacija s Vladom „gubitak vremena i truda” te „besmislena komunikacija s gluhim”.
  2. Međutim, Sud ponavlja da se zahtjev, iako je upotreba uvredljivog rječnika u postupcima pred Sudom neupitno neprimjerena, može odbaciti kao uvredljiv samo u iznimnim okolnostima (vidi predmet Felbab protiv Srbije, br. 14011/07, stavak 56.). Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet Felbab, loc. cit. te tamo citirane predmete), Sud smatra da priroda izjava podnositeljeve zastupnice, iako one jesu bile neprimjerene i uistinu vrijedne žaljenja, nije takva da bi opravdala odluku o proglašenju zahtjeva nedopuštenim zbog zlouporabe  prava na podnošenje zahtjeva.
  3. Slijedi da Vladin prigovor glede navodne zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva mora biti odbijen.

5.  Zaključak

  1. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1.  Tvrdnje  stranaka

(a)  Vlada

  1. Vlada je najprije ponovila prethodnu tvrdnju (vidi stavak 45.) da, protivno podnositeljevim navodima, troškovi koje je podnositelju naloženo platiti državi, nisu bili veći od naknade koja mu je dodijeljena.
  2. Dalje je tvrdila da je odluka o troškovima u podnositeljevu slučaju utemeljena na mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku (vidi prethodni stavak 24.) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (vidi prethodni stavak 28.), te da je stoga propisana zakonom.
  3. Vlada je objasnila da se prema hrvatskom zakonu troškovi parničnog postupka, posebice sudske pristojbe i naknade odvjetnicima, određuju prema vrijednosti predmeta spora. U slučajevima kada tužitelj zahtijeva plaćanje određenog novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora jest iznos koji se potražuje u parničnom postupku. Kao izravna posljedica toga, kada je tužitelj postavio visoki tužbeni zahtjev, bit će visoki i tuženikovi sudski troškovi. Nadalje, parnični troškovi odmjeravaju se na kraju postupka, u skladu s uspjehom stranaka u sporu. Ova se pravila primjenjuju i u slučajevima u kojima je stranka država, koju zastupa državno odvjetništvo. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva je tražio 335.000,00 HRK na ime naknade štete, dok su mu domaći sudovi u konačnici dodijelili 24.000,00 HRK, odnosno 7% traženog iznosa, što je značilo da je država uspjela s 93%. Stoga je podnositelju naloženo da plati 93% troškova koje je imala država. Tim pravilom, koje predviđa obvezu stranaka da plate troškove ovisno o svojem uspjehu u postupku i koji se određuju u odnosu na vrijednost zahtjeva, postiže se legitiman cilj pravilnog djelovanja pravosudnog sustava sprečavanjem tužitelja u pokretanju neutemeljenih postupaka ili podnošenju nerazumno visokih zahtjeva koji nemaju činjeničnog uporišta ili ne odgovaraju stvarno pretrpljenoj šteti, te se štite financijski interesi tuženika.
  4. Kad je riječ o razmjernosti, Vlada je prvo istaknula da je domaći sud, uzme li se u obzir da je podnositelj uspio sa samo 7% zahtjeva, mogao primijeniti članak 154. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (vidi prethodni stavak 24.) koji mu omogućuje da dodijeli puni iznos troškova jednoj stranci ako je drugoj dosuđen neznatan dio njezina tužbenog zahtjeva. Odabrali su to ne učiniti upravo zbog prirode podnositeljevog zahtjeva.
  5. Vlada je dalje primijetila da je podnositelj svoj tužbeni zahtjev od 4. studenoga 1998. temeljio na presudi kaznenog suda kojom je M. B. proglašen krivim za zlostavljanje podnositelja tijekom obavljanja službene dužnosti. Zbog toga je u početku tražio da mu se dodijeli 295.000,00 HRK, iako iz činjenica koje je kazneni sud utvrdio i naveo u svojoj presudi proizlazi da je podnositelj pretrpio nekoliko lakših ozljeda (vidi prethodni stavak 9.). Te je utvrđene činjenice u spomenutom parničnom postupku potvrdio medicinski vještak u svojem mišljenju od 15. studenog 1999., prema kojem je podnositelj kraće vrijeme trpio strah i ozbiljnu do umjerenu bol (vidi prethodni stavak 12.).
  6. Vlada je tvrdila da su, u tom kontekstu i uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu Vrhovnog suda i njegove Smjernice iz 1995. (vidi prethodni stavak 30.), podnositelj ili svakako njegova odvjetnica, trebali biti svjesni da je traženi iznos bio nerealno visok s obzirom na podnositeljeve ozljede, te da će podnositelju, posljedično, vjerojatno biti naređeno da plati velik dio tuženikovih troškova postupka. Nadalje, nakon što je medicinski vještak iznio svoje mišljenje i nakon što je postalo očigledno da podnositelj nema pravo dobiti ni približan iznos koji traži, podnositelj i njegova odvjetnica bez ikakva su opravdanja povisili tužbeni zahtjev na 335.000,00 HRK (vidi prethodni stavak 13.). Taj je iznos bio nerealan s obzirom na ozljede utvrđene u mišljenju medicinskog vještaka na koje podnositelj nije imao prigovora.
  7. Time je podnositelj odredio previsoku vrijednost predmeta spora, što je rezultiralo obvezom plaćanja relativno visokog postotka troškova postupka državi kao tuženiku, u iznosu od 19.000,00 HRK. S tim u vezi, Vlada je istaknula da se država ne može smatrati odgovornom za nestručno pravno zastupanje podnositeljeve odvjetnice. Ponovno je naglasila da su troškovi koje je podnositelj morao podmiriti, iako visoki, i dalje bili niži od iznosa naknade (24.000,00 HRK) i troškova (8.300,00 HRK) dosuđenih podnositelju u istom postupku.
  8. Zaključno, Vlada je utvrdila da troškovi koje je podnositelj morao podmiriti nisu bili nerazumni ni proizvoljni u odnosu na iznos koji je podnositelj tražio, te da stoga nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

 (b)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je odgovorio da Vlada, kao ni domaći sudovi, nije razumjela specifičnu prirodu njegova građanskog predmeta, te ga je tretirala kao uobičajen građanski predmet koji ne uključuje ozbiljnu povredu Konvencije. Objasnio je da su kriteriji koje su domaći sudovi primijenili u njegovu predmetu radi ocjenjivanja visine štete, a na koje se Vlada pozvala, razvijeni na temelju uobičajenih građanskih predmeta poput onih koji odnose na naknade štete za ozljede zadobivene u prometnim nesrećama ili barskim ili uličnim tučnjavama. Ti se kriteriji ne mogu primijeniti na njegov predmet koji se odnosio na mučenje i zlostavljanje u okolnostima nezakonitog uhićenja i pritvora za koje je odgovoran policijski službenik i koje je trajalo pet sati, te uključivalo brutalno zlostavljanje, ponižavanje i nanošenje ozljeda na vitalnim dijelovima tijela, što je očigledno iz činjeničnih nalaza kaznenog suda. U tim se okolnostima iznos koji je u spomenutom parničnom postupku potraživao na ime naknade nematerijalne štete nije mogao smatrati previsokim da su domaći sudovi u obzir uzeli svrhu dosuđivanja naknade u takvim slučajevima, a to je obeštećenje žrtve, ali i odvraćanje od sličnih nedjela u budućnosti.

2.  Ocjena suda

(a)  Pravna karakterizacija podnositeljevog zahtjeva 

  1. Glavno pitanje u ovom predmetu odnosi se na činjenicu da je podnositelju naloženo da naknadi troškove države koju je u parničnom postupku zastupalo državno odvjetništvo, koji su iznosili gotovo 79% (iznosa glavnice) naknade koju je država, sukladno presudi, trebala platiti njemu zbog zlostavljanja koje je pretrpio od policijskog službenika koji je već bio proglašen krivim za kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti. Posljedično, naknada isplaćena podnositelju bila je znatno smanjena jer je morao naknaditi navedene troškove unatoč činjenici da su hrvatski sudovi nedvosmisleno utvrdili da ima pravo od države tražiti naknadu nematerijalne štete prouzročene policijskim zlostavljanjem.
  2. Sud ponavlja da je u predmetu Stankov smatrao da bi nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka moglo značiti ograničenje prava na pristup sudu, te utvrdio da nalog podnositelju da podmiri te troškove predstavlja takvo ograničenje (vidi predmet Stankov, prethodno citiran, stavak 54.). Iako su se troškovi postupka u predmetu Stankov odnosili na sudske pristojbe, Sud smatra da je isti zaključak u jednakoj mjeri primjenjiv na ovaj predmet u kojem se troškovi za koje je podnositelju naloženo da ih plati državi sastoje od naknada državnom odvjetništvu za zastupanje države u parničnom postupku, te koji se uplaćuju u državni proračun (vidi prethodni stavak 27.). Sud stoga smatra da se podnositeljev zahtjev na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije zbog previsokih troškova postupka treba ispitati kao prigovor ograničenja prava pristupa na sud.

(b)  Je li postojalo ograničenje glede podnositeljeva prava na pristup sudu

  1. Sud primjećuje da članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku obuhvaća pravilo da „gubitnik plaća”, prema kojemu neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke. Također, prema stavku 2. istog članka, kada je stranka djelomično uspjela u sporu, sud toj stranci može naložiti da naknadi odgovarajući dio troškova druge stranke (vidi prethodni stavak 24.).
  2. Nadalje, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te se nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora (vidi gore stavak 28.). Na temelju članka 35. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, u slučajevima kada tužitelj traži isplatu novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu potraživanom u tužbenom zahtjevu (vidi prethodni stavak 24.). Stoga, što tužitelj potražuje veći iznos, veća će biti nagrada tuženikova odvjetnika.
  3. Ova pravila zajedno znače da će tužitelj, kada je, kao što je to slučaj u ovom predmetu, samo djelomično uspio u parničnom postupku, možda morati platiti tuženikove troškove (uključujući odvjetničke nagrade) u skladu s postotkom zahtjeva koji je odbijen. Točnije, kada sud presudi da je tužbeni zahtjev za naknadu štete protiv tuženika osnovan, ali pretjerano visok, naložit će tuženiku da tužitelju plati naknadu štete, a tužitelju istovremeno može naložiti da plati tuženikove troškove postupka. Kada tužitelj traži previsok iznos, troškovi mogu premašiti iznos dodijeljene naknade pa će ukupna financijska korist biti na strani tuženika unatoč utvrđenju da je tužitelj pretrpio gubitak zbog čega mu je naknada štete i dodijeljena. Svrha ovih pravila je zaštititi tuženike od tužitelja koji ističu previsoke zahtjeve (koji su inače osnovani) i time nerazumno povećavaju troškove odvjetnika koji zastupa tuženika.
  4. Budući da pravilo „gubitnik plaća” i s njim povezano pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge stranke (uključujući odvjetničku nagradu) u omjeru koji odgovara njihovu uspjehu u postupku, pri čemu će iznos troškova ovisiti o visini tužbenog zahtjeva, potencijalne parničare odvraćaju od podnošenja (preuveličanih) zahtjeva pred sudovima, Sud smatra da se to može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu (vidi predmet Stankov, loc. cit.).
  5. Takvo se ograničenje ne može smatrati nespojivim per se s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Međutim, iznos troškova procijenjenih u svjetlu određenih okolnosti danog predmeta materijalni je čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo pristupa na sud (vidi predmet Stankov, prethodno citirano, stavak 52.).
  6. Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići (vidi, primjerice, predmet Stankov, prethodno citirano, stavak 55.). Sud stoga mora preispitati je li to postignuto u ovom predmetu.

(c)  Je li ograničenje težilo legitimnom cilju

  1. Sud primjećuje da se načelo na kojem počivaju pravilo „gubitnik plaća” i gore prikazano povezano pravilo o naknadi troškova sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Sud stoga smatra da ova pravila kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih.
  2. Ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica.

(d)  Je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži  

  1. Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja spojivi s Konvencijom (vidi, primjerice, predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća 1997-VIII i predmet Pérez de Rada Cavanilles protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 43., Izvješća 1998-VIII).
  2. Sud naglašava da podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije osporio sama pravila sadržana u članku 154. stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Umjesto toga, on smatra da njegov zahtjev za naknadu štete nije bio previsok. Međutim, Sud ne može u kontekstu članka 6. stavka 1. Konvencije ispitati je li iznos dodijeljen podnositelju zbog pretrpljenog zlostavljanja od strane policije bio dostatan. To pitanje je prethodno razmotreno na temelju članka 13. zajedno s člankom 3. Konvencije (vidi stavke 38.–41.). Jedino pitanje koje Sud u ovom predmetu može ispitati na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije jest da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu.
  3. S tim u vezi Sud najprije ponavlja da je iznimno teško procijeniti nematerijalnu štetu, te da to često uključuje istraživanje ranijih predmeta kako bi se na temelju sličnih okolnosti utvrdio vjerojatni iznos naknade štete (vidi predmet Stankov, prethodno citirano, stavak 62.). U predmetu Stankov Sud je presudio da je došlo do povrede prava pristupa sudu, prvenstveno jer je utvrdio da se podnositelja zahtjeva ne može okriviti zbog postavljanja visoke cijene „vrijednosti” slobode u situaciji u kojoj Vlada nije dokazala da postoji razvijena ili dostupna sudska praksa određivanja visine naknade za nezakonito pritvaranje. U tom slučaju nije bilo jasno kako bi bilo tko, pa i pravnik, mogao utvrditi što bi u podnositeljevu slučaju bio „razuman” zahtjev (vidi predmet Stankov, loc. cit.).
  4. Međutim, to nije u potpunosti tako u ovom predmetu. Prema stajalištu Suda očito je da u Hrvatskoj postoje kriteriji koji pojednostavljuju sudačku diskreciju u ocjenjivanju visine naknade koja se dodjeljuje za nematerijalnu štetu, konkretno: Smjernice iz 1995. i Smjernice iz 2002. (vidi prethodne stavke 30.–31.) koje je Vrhovni sud donio upravo u tu svrhu. Iako se čini da Smjernice iz 1995. nisu objavljene, podnositelj nije tvrdio da su njegovoj punomoćnici bile nedostupne niti postoje dokazi koji bi na to upućivali. Nasuprot tome, činjenica da iznosi koje je podnositeljeva punomoćnica tražila na ime naknade za fizičke bolove (15.000,00 HRK) i strah (20.000,00 HRK) nisu pretjerani u usporedbi s gornjim granicama propisanim Smjernicama iz 1995. (5.000,00 DEM, odnosno 18.600,00 HRK za fizičke bolove te 3.000,00 DEM, odnosno 11.160,00 HRK za strah) upućuje na to da je podnositeljeva odvjetnica bila upoznata s tim Smjernicama (vidi prethodne stavke 13. i 30.).
  5. Sud dalje primjećuje da se najveći dio podnositeljevog zahtjeva za naknadu štete (335.000,00 HRK) odnosio na duševne boli pretrpljene zbog policijskog zlostavljanja. U odnosu na tu vrstu nematerijalne štete, podnositelj je tražio 300.000,00 HRK, no domaći su mu sudovi dodijelili samo 5.000,00 HRK. S tim u vezi, Sud primjećuje da ni Smjernice iz 1995. ni Smjernice iz 2002. ne navode nikakve iznose glede ove vrste štete, kao i da sudska praksa Vrhovnog suda ne upućuje na to kolika bi bila primjerena visina naknada za tu vrstu štete koja se, u smislu članka 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (vidi prethodni stavak 29.) smatra štetom nastalom zbog povrede prava osobnosti. Usprkos tomu, uzimajući u obzir iznose naknada navedene u Smjernicama iz 1995. za najteže vrste nematerijalne štete poput smrti bliskog srodnika (15.000,00 DEM, odnosno 55.800,00 HRK) ili teškog invaliditeta člana uže obitelji (20.000,00 DEM, odnosno 74.400,00 HRK), Sud smatra da su podnositelj zahtjeva odnosno njegova punomoćnica, iako možda nisu imali jasnu smjernicu, imali barem naznaku da je potraživanje od 300.000,00 HRK za duševne boli pretrpljene zbog zlostavljanja službenih tijela vjerojatno pretjerano. Glede podnositeljeva argumenta da se njegov tužbeni zahtjev ne bi trebao smatrati pretjeranim jer svrha naknade nije samo obeštećenje žrtve, već i odvraćanje od budućeg neprimjerenog postupanja (vidi prethodni stavak 75.), Sud primjećuje da hrvatski zakon ne predviđa odštetu kaznene naravi (vidi prethodni stavak 29.).
  6. Vlada je istaknula da je, protivno podnositeljevim podnescima, iz presude Vrhovnog suda od 24. travnja 2007. bilo očigledno da troškovi koje je na kraju morao platiti podnositelj zahtjeva (19.000,00 HRK) nisu bili veći od dodijeljene naknade (24.000,00 HRK). S druge strane, ti su troškovi iznosili 79% naknade koja mu je dodijeljena.
  7. Sud dalje primjećuje da je ukupna naknada financijski bila još povoljnija za podnositelja ima li se u vidu činjenica da je državi također naloženo da mu na iznos dodijeljene naknade štete plati dospjele zakonske zatezne kamate (vidi predmet Ermenkova protiv Bugarske (odl.), br. 75873/01, 14. lipnja 2011.) te da je u konačnici po toj osnovi primio 18.907,28 HRK (vidi prethodni stavak 18.). Dodatno, domaći sudovi podnositelju nisu naložili i da plati zakonske zatezne kamate na iznos troškova koji je morao platiti državi. Stoga, uzme li se u obzir iznos od 18.907,28 kn, troškovi koje je podnositelj morao platiti državi (19.000,00 HRK) iznosili su 44% njegove ukupne financijske naknade (42.907,28 HRK). Međutim, kada se troškovima države pridodaju troškovi podnositeljeva vlastitog pravnog zastupnika (vidi prethodni stavak 15.), to znači da je podnositelj „izgubio” gotovo cjelokupnu naknadu koja mu je dosuđena, te da zapravo nije dobio gotovo ništa. 
  8. Sud smatra da ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade.
  9. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da tumačenje Vrhovnog suda o primjeni članka 154. Zakona o parničnom postupku domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno (vidi prethodne stavke 25.–26.). Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva. Međutim, domaći su sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta, posebice na činjenicu da se radilo o predmetu naknade nematerijalne štete koje je nastala kao rezultat kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka.
  10. Napose, imajući u vidu da je policijski službenik kazneno osuđen zbog zlostavljanja podnositelja, ne može se tvrditi da je podnositeljev zahtjev za odštetu protiv države bio neosnovan, a njegovo postupanje neopravdano. Što je još važnije, ne postoji dokaz da je država kao tuženik, kojeg je zastupalo državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, u posebnim okolnostima ovog predmeta imala ikakve dodatne troškove zbog činjenice da je podnositelj postavio previsok tužbeni zahtjev za naknadu štete. Stoga,u predmetnom slučaju dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja (vidi prethodni stavak 84.), nisu bila izravno primjenjiva.
  11. Kao rezultat navedenog, dodjela troškova u ovom predmetu je imala neke neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država jednom rukom – naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo – uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom (vidi, mutatis mutandis, Perdigão protiv Portugala [VV], br. 24768/06, stavak 72., 16. studenoga 2010.). Kao drugo, postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje članak 3. koji  se ubraja u jednu od temeljnih odredbi Konvencije.
  12. Sukladno tome, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku koje od jedne stranke zahtijeva da protivnoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovoj uspjehu i u sporu, a koji se troškovi utvrđuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Njegova primjena je u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PREDUGOG TRAJANJA POSTUPKA

  1. Podnositelj je također prigovorio da trajanje spomenutog građanskog postupka nije sukladno sa zahtjevom „razumnog roka” iz članka 6. stavka 1. Konvencije.  
  2. Sud se najprije poziva na svoju odluku u predmetu Slaviček kojom je utvrđeno da od 15. ožujka 2002. ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 32.) predstavlja prikladno domaće pravno sredstvo za duljinu trajanja sudskih postupaka u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček protiv Hrvatske (odl.), br. 20862/02, ESLJP, 2002-VII).
  3. Sud se dalje poziva na svoju presudu u predmetu Pavić u kojoj je utvrdio da je od 29. prosinca 2005. zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, prema člancima 27. i 28. Zakona o sudovima (vidi prethodni stavak 33.) postao prikladno domaće pravno sredstvo za duljinu trajanja sudskih postupaka u Hrvatskoj (vidi predmet Pavić protiv Hrvatske, br. 21846/08, stavak 36., 28. siječnja 2010.).
  4. Slijedi da je podnositelj od 15. ožujka 2002. do 24. travnja 2007. (datum kada je Vrhovni sud donio svoju odluku u podnositeljevu predmetu) mogao pribjeći navedenim pravnim sredstvima. Međutim, on to nije učinio.
  5. Samo trajanje postupka pred Ustavnim sudom nakon podnositeljeve ustavne tužbe od 19. listopada 2007., koje iznosi jednu godinu i jedanaest mjeseci, ne može se smatrati nerazumnim.
  6. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavaka 1. i 3.(a) Konvencije o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, odnosno da je očigledno neosnovan, te se stoga mora odbaciti temeljem  članka 35. stavka 4. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1. UZ KONVENCIJU

  1. Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet Perdigão, prethodno citirano), Sud je u komunikaciji o predmetu na vlastitu inicijativu pozvao stranke da na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju podnesu očitovanja na pitanje da li je iznos koji je dosuđen podnositelju na ime naknade štete u usporedbi s troškovima koje mu je naloženo da plati državi, povrijedio njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Taj članak glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.  Dopuštenost

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora iz istih razloga kao i podnositeljev prigovor na temelju članka 6. stavka 1. zbog pretjeranih troškova postupka (vidi prethodni stavak 44.). Time se, mutatis mutandis, pozvala na jednake argumente koji su sažeti u prethodnim stavcima 46., 49. i 57.
  2. Sud se poziva na svoja prethodna utvrđenja glede podnositeljevog prigovora na temelju članka 6. stavka 1. zbog pretjeranih troškova postupka, prema kojima treba odbiti sve Vladine prigovore o nedopuštenosti (vidi prethodne stavke 47., 50.–55., 58.–60. i 63.–65.). Sud smatra da su ta utvrđenja mutatis mutandis primjenjiva u kontekstu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3.(a) Konvencije niti je nedopušten na kojim drugim osnovama. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada i podnositelj pozvali su se na argumente sažete u prethodnim stavcima 67.– 4. i 75.

2.  Ocjena suda

  1. Sud ponavlja da podnositelj može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. samo ukoliko se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo” u smislu te odredbe. „Vlasništvo” može biti „postojeće vlasništvo” ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom”. Potraživanje se može smatrati imovinom samo kad je dovoljno utvrđeno da se može izvršiti (vidi, primjerice, predmet Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994., stavak 59., serija A br. 301-B). Budući da je podnositeljevo potraživanje naknade štete u ovom slučaju priznato u iznosu koji mu je dodijeljen konačnom presudom Vrhovnog suda od 24. travnja 2007., Sud smatra da je to potraživanje dovoljno utvrđeno da se može kvalificirati kao „imovina” zaštićena člankom 1. Protokola br. 1.
  2. Sud dalje smatra da znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo (vidi predmet Perdigão, prethodno citirano, stavak 61.).
  3. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o ovoj temi (vidi predmet Perdigão, prethodno citirano, stavci 63.–79.), te razloge na temelju kojih je utvrdio povredu članka 6. stavka 1. zbog pretjeranih troškova postupka (vidjeti stavke 76.–97.), Sud smatra da je miješanje u pitanju bilo propisano zakonom, da je bilo u općem interesu, ali da se njime nije postigla potrebna poštena ravnoteža između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva, to jest, da nije bilo razmjerno. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. 

V. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Podnositelj je također prigovorio na temelju članaka 2., 3. i 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, bez daljnjeg obrazloženja tih prigovora.
  2. U svjetlu cjelokupnog materijala u njegovu posjedu i u mjeri u kojoj je predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj predmet ne ukazuje ni na kakvu povredu bilo kojeg prethodno navedenog članka Protokola br. 7. uz Konvenciju.
  3. Slijedi da su ti prigovori nedopušteni temeljem članka 35. stavka 3.(a) Konvencije kao očigledno neosnovani, te da moraju biti odbačeni u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci..”

A.  Naknada štete 

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 2.800,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete, koja predstavlja iznosa troškova (19.000,00 HRK) koje mu je bilo naloženo da na kraju plati državi u parničnom postupku kojem prigovara . Također je potraživao 100.000,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila te zahtjeve.
  3. Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet Stankov, prethodno citiran, stavak 71., i predmet Perdigão, prethodno citiran, stavci 85.–86.), Sud smatra da je razumno podnositelju zahtjeva dodijeliti iznos od ukupno 8.800,00 EUR koji pokriva sve vrste štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B.  Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva nije podnio nikakav zahtjev za troškove i izdatke nastale tijekom postupka pred domaćim sudovima i ovim Sudom. Sud stoga smatra da nema potrebe dodjeljivati mu ikakav iznos s tog osnova.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev u dijelu koji se odnosi na pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju; 
  2. Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 8.800,00 EUR (osam tisuća i osam stotina eura) na ime naknade štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati, a koji iznos je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečaju važećem na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana srpnja 2013. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen                                        Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik                                                    Predsjednica                                          

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION 

CASE OF KLAUZ v. CROATIA

(Application no. 28963/10) 

JUDGMENT

STRASBOURG

18 July 2013

FINAL

09/12/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Klauz v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 25 June 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 28963/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ivan Klauz (“the applicant”), on 30 April 2010.

2. The applicant was represented by Ms A. Šutalo, an advocate practising in Valpovo. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that the costs of civil proceedings he had been ordered to pay to the State had been higher than the compensation for ill-treatment he had been awarded in those proceedings.

4. On 21 February 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1949 and lives in Donji Miholjac.

6. On 25 January 1997 the applicant was arrested and brought to a police station where, during a questioning session that lasted four hours, he was beaten by a police officer, M.B.

A. Criminal proceedings

7. On 28 January 1997 the physician who examined the applicant after the incident filed a criminal report with the relevant police authorities.

8. On 24 July 1997 the Donji Miholjac State Attorney’s Office indicted M.B. before the Donji Miholjac Municipal Court (Općinski sud u Donjem Miholjcu) for the criminal offence of ill-treatment in the exercise of an official duty.

9. By a judgment of 28 October 1997 the Municipal Court found M.B. guilty as charged and sentenced him to three months’ imprisonment but suspended the sentence for a period of one year. The court found, in particular, that the applicant had sustained light bodily injuries, mostly in the form of soft tissue contusions and bruising on the head, elbow and thighs.

10. On 30 December 1997 the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) dismissed an appeal by the accused and upheld the first-instance judgment, which thereby became final.

B. Civil proceedings

11. On 30 October 1998 the applicant brought a civil action against the State in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu), seeking compensation for the ill-treatment sustained. He sought a total of 295,000 Croatian kunas (HRK) in compensation for non-pecuniary damage. In response, the State, represented by the State Attorney’s Office, replied that the applicant’s claim was excessive.

12. On 10 November 1999 the court obtained an opinion from a medical expert. The expert established that the applicant had sustained the following injuries: several contusions on the head (affecting the vertex and the occipital and temporal lobes), bruising on ears, thighs, the left elbow and the left part of the abdomen. Those injuries had healed completely, with no permanent consequences, and had not resulted in the loss of amenities of life. The expert further found that the applicant had suffered constant severe pain for one or two days, occasional moderate pain for three or four days and occasional mild pain for three or four weeks. During the incident the applicant had also experienced intense, primal fear and, for the next one or two days, residual fear – the intensity of which had gradually subsided and completely disappeared over the three subsequent weeks.

13. In written submissions of 15 June 2001 the applicant’s representative raised his initial claim for compensation to HRK 335,000, of which HRK 300,000 was sought for mental anguish caused by the ill-treatment, HRK 15,000 for physical pain and HRK 20,000 for fear. At a hearing held on 21 June 2001 the applicant’s representative reiterated that claim and, at the same time, withdrew his earlier objections to the expert’s opinion.

14. On 17 September 2002 the Municipal Court gave judgment, whereby it awarded the applicant a total of HRK 14,500 in compensation for non-pecuniary damage sustained by arbitrary deprivation of liberty and ill-treatment, together with statutory default interest running from 17 September 2002 and HRK 3,553.31 in costs. In particular, the court awarded the applicant HRK 5,000 for breach of his reputation and honour, liberty and rights of personality, HRK 4,500 for physical pain and HRK 5,000 for fear. At the same time, it dismissed the remainder of the applicant’s compensation claim (HRK 320,500) and ordered him to pay the State HRK 26,197.87 in costs, which consisted of fees chargeable for the State’s representation by the State Attorney’s Office.

15. In particular, as regards costs, that court established that the total amount of “costs necessary for the conduct of the proceedings”, within the meaning of section 155(1) of the Civil Procedure Act, incurred by the applicant on account of his legal representation by an advocate before that court was HRK 40,070, whereas the State had incurred HRK 27,375 on account of its legal representation by the State Attorney’s Office. As the applicant had only been awarded 4.3% of the total amount of damages sought, he was considered to have successfully claimed that percentage of the damages sought in the proceedings, whereas the State was considered to have successfully defended the remaining 95.7% of the claim. Costs were apportioned in accordance with those percentages, which meant that the applicant was entitled to have HRK 3.553.31 of his costs reimbursed by the State, whereas the State was entitled to have HRK 26,197.87 of its costs reimbursed by the applicant.

16. On 9 May 2006 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) dismissed an appeal by the applicant and upheld the first-instance judgment.

17. Following an appeal on points of law (revizija) by the applicant, on 24 April 2007 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) reversed the lower courts’ judgments in part and awarded him a total of HRK 24,000 in compensation for non-pecuniary damage, together with statutory default interest running from 17 September 2002 and HRK 8,300 in costs. In particular, the court awarded the applicant HRK 7,000 for physical pain and HRK 12,000 for fear, whereas the award of HRK 5,000 by the first-instance court for breach of his rights of personality remained unaltered. It dismissed the remainder of the applicant’s claim for damages and ordered him to pay the State HRK 19,000 in costs.

18. On 24 December 2007 the State paid the applicant a total of HRK 32,207.28 pursuant to the Supreme Court judgment. That amount consisted of HRK 24,000 in damages, HRK 18,907.28 in accrued statutory default interest and HRK 8,300 costs, less the HRK 19,000 costs the applicant had been ordered to pay the State.

19. Meanwhile, on 19 October 2007 the applicant, relying on Articles 22 and 23 of the Constitution, lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s judgment, alleging violations of his constitutional right to liberty and the constitutional prohibition of ill-treatment. In his constitutional complaint the applicant wrote, inter alia, as follows:

“On 30 October 1998 I instituted civil proceedings for damages against the Republic of Croatia as defendant, the epilogue of which was, after nine years of painstaking litigation, the Republic of Croatia as defendant having to pay me 24,000 [Croatian] kunas for all types of non-pecuniary damage and 8,300 [Croatian] kunas for the costs of the proceedings, whereas at the same time I had to pay the defendant 19,000 [Croatian] kunas for the costs of the proceedings!?

...

... I expected full satisfaction ... and [instead] I was reluctantly awarded only those 24,000 [Croatian] kunas, which, when my obligations concerning the defendant’s costs of proceedings are deducted [i.e. taken into account], comes down to a measly 13,300 [Croatian] kunas. [T]hat is no satisfaction at all but a mockery of the Constitution and the law at my expense as an innocent victim of violence by the authorities...

...

By the contested judgment I was after nine whole years of litigation ... awarded compensation in a shamefully small amount as if I had been injured in a road traffic accident by negligence, and not been brutally ill-treated.”

20. On 17 September 2009 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaint and served its decision on his representative on 4 November 2009. In so doing the Constitutional Court examined the applicant’s arguments not only under the two Articles of the Constitution he had relied on in his constitutional complaint, but also under Article 14 paragraph 2 of the Constitution, as it found that from the content of the constitutional complaint it was clear that the applicant also complained of a violation of his constitutional right to equality before the law.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution

Relevant provisions

21. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/90135/978/98 (consolidated text), 113/00124/00 (consolidated text), 28/0141/01 (consolidated text), 55/01 (corrigendum), 76/10 and 85/10) read as follows:

Article 14 (2)

“All shall be equal before the law.”

...

Article 22

“Human liberty and personality shall be inviolable.

No one shall be deprived of [his or her] liberty, nor may [a person’s] liberty be restricted, unless provided for by law [and] ordered by a court.”

Article 23

“No one may be subjected to any form of ill-treatment, or, without his or her consent, to medical or scientific experimentation.

Forced and compulsory labour shall be prohibited.”

...

Article 29 (1)

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

...

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed.

Ownership implies duties. Owners and users of property shall contribute to the general welfare.”

B. The Constitutional Court Act

1. Relevant provisions

22. The relevant provisions of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 99/9929/02 and 49/02 – “the Constitutional Court Act”), which has been in force since 15 March 2002, reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a state authority, local or regional government or a legal entity invested with public authority on his or her rights or obligations, or as regards the suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional self-government, guaranteed by the Constitution (hereafter: ‘constitutional rights’) ...

2. If another legal remedy is available in respect of the violation of constitutional rights [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] are available, remedies shall be considered exhausted only after the decision on these legal remedies has been given.”

Section 65(1)

“A constitutional complaint shall contain ... an indication of the constitutional right alleged to have been violated [together] with an indication of the relevant provision of the Constitution guaranteeing that right ...”

Section 71(1)

“ ... [t]he Constitutional Court shall examine only those violations of constitutional rights alleged in the constitutional complaint.”

2. The Constitutional Court’s jurisprudence

23. On 9 July 2001 the Constitutional Court delivered decision no. U‑III-368/1999 (Official Gazette no. 65/2001) in a case where the complainant relied in her constitutional complaint on Articles 3 and 19 paragraph 1 of the Constitution, neither of which, under that court’s jurisprudence, concerned a constitutional right. The Constitutional Court nevertheless allowed the constitutional complaint, finding violations of Article 14, Article 19 paragraph 2 and Article 26 of the Constitution, on which the complainant had not relied, and quashed the contested decisions. In so deciding it held as follows:

“... a constitutional complaint cannot be based on either of the constitutional provisions relied on [by the complainant in her constitutional complaint].

However, the present case, as will be explained further, concerns a specific legal situation, as a result of which this court, despite [its] finding that there have not been, and cannot be, any violations of the constitutional rights explicitly relied on by the complainant, considers that there are circumstances which warrant the quashing of [the contested] decisions.

...

Namely, it is evident from the constitutional complaint and the case file that there have been violations of [constitutional] rights, in particular those guaranteed by Article 14 (equality, equality before the law), Article 19 § 2 (guarantee of judicial review of decisions of state and other public authorities) and Article 26 (equality before the courts and other state or public authorities) of the Constitution ...”

C. The Civil Procedure Act

1. Relevant provisions

24. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991 and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/9191/9258/93112/9988/01117/0388/0502/0784/08123/0857/11 and 148/11) reads as follows:

JURISDICTION AND COMPOSITION OF THE COURT

2. Subject matter jurisdiction
Determining the value of the subject matter of the dispute

Section 35

“(1) When the value of the subject matter of the dispute is relevant for determining subject matter jurisdiction, the composition of the court, the right to lodge an appeal on points of law and in other cases provided for in this Act, only the value of the principal claim shall be taken into account as the value of the subject matter of the dispute.

(2) Interest, costs of proceedings, liquidated damages and other secondary claims shall not be taken into account unless they constitute the principal claim.”

Section 40 (2)

“... when an action does not concern a sum of money, the relevant value shall be the value of the subject matter of the dispute indicated by the plaintiff in the statement of claim (u tužbi).”

...

COSTS OF PROCEEDINGS

Section 151

“(1) he costs of proceedings involve disbursements made during, or in relation to, the proceedings.

(2) The costs of proceedings also include a fee for services of an advocate and other persons entitled to a fee by law.”

Section 154

“(1) A party who loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party and his or her intervener.

(2) If a party succeeds in the proceedings in part, the court may, having regard to the success achieved, order that each party shall bear its own costs or that one party shall reimburse the other party and the intervener the corresponding part of the costs.

(3) The court may decide that one party reimburses in full the costs incurred by the opposing party and his or her intervener if the opposing party did not succeed with only a relatively insignificant part of his or her claim, and where no special costs were generated because of that part.

(4) ...”

Section 155

“(1) In deciding which costs shall be reimbursed to a party, the court shall take into account only those costs which were necessary for the conduct of the proceedings. When deciding which costs were necessary and their level, the court shall carefully consider all the circumstances.

(2) If there is a prescribed scale of advocates’ fees or other costs, these costs shall be awarded according to that scale.”

Section 156(1)

“Regardless of the outcome of the case, a party shall reimburse the costs of the opposing party which he or she has caused to be incurred through his or her own fault or by an event that befell him or her [i.e. by accident].”

Section 163

“The provisions on costs [of proceedings] are also applicable to parties which are represented by the State Attorney’s Office. In that case the costs of proceedings also include the amount that would be awarded to the party as advocates’ fees.”

2. The Supreme Court’s case-law

25. On 6 June 1980 the Civil Division of the Supreme Court adopted an opinion, which it forwarded to the lower courts as a practice direction and has followed ever since (see, for example, decisions no. Rev 1093/09-2 of 15 October 2009, no. Rev 1181/09-2 of 30 October 2009 and no. Rev 341/09-2 of 7 April 2010), according to which section 154(2) of the Civil Procedure Act was to be interpreted as follows:

“1. In the event of a partial success in [civil] proceedings (section 154 paragraph 2 of the Civil Procedure Act) it is necessary to interpret the terms ‘partial success’ and ‘corresponding part of the costs’ not only qualitatively but also quantitatively, that is, by taking into account [both] the substance and the quantum of the allowed or dismissed part of the claim. Therefore:

(a) where the defendant disputed the substance of the claim in its entirety or only the substance of certain parts of the claim (such as a certain type of damage and such like), because of which an expert opinion had to be prepared or other evidence taken, the costs of which were advanced by the plaintiff, the plaintiff is entitled to have those costs reimbursed in their entirety, irrespective of the level of the amount [of damages] awarded;

(b) where the defendant disputed only the level of compensation sought for a particular type of non-pecuniary damage, the court has to assess whether the plaintiff should be entitled to have costs related to the determination of the level of non-pecuniary damages he or she advanced reimbursed in their entirety or only in part.”

26. For example, in case no. Rev 1083/09-2 of 15 October 2009 the Supreme Court upheld the lower courts’ decision to award the plaintiff the entire costs he incurred in civil proceedings for damages, even though he was only awarded 65% of the amount of damages sought. In so deciding the Supreme Court held as follows:

“... this court has, on [the issue of] a partial success of a party in [civil] proceedings and the application of section 154 paragraph 2 of the Civil Procedure Act, already adopted a legal opinion at a session of [its] Civil Division on 6 June 1980. The legal opinion adopted at that session of the Civil Division suggests that when assessing the costs of proceedings it is necessary to interpret the terms ‘partial success’ and ‘corresponding part of the costs’ not only quantitatively but also qualitatively.

That means that where the defendant disputed the substance of the claim in its entirety, because of which costs were incurred, the plaintiff is entitled to have those costs reimbursed in their entirety, irrespective of the level of the amount [of damages] awarded. Therefore, section 154 paragraph 2 of the Civil Procedure Act should, in the event of a partial success in the proceedings, in principle, apply in the manner suggested by the appellant on points of law but also, as an exception, in the way the lower courts applied it in the present case. The lower courts assessed the costs of proceedings in this case by taking into account the fact that they were only incurred because the substance of the claim was disputed and not the level of non-pecuniary damages sought. The present case [thus] concerns precisely the application of the aforementioned qualitative approach in the assessment of the costs of proceedings.”

D. The 2001 State Attorney’s Act

27. The relevant provision of the State Attorney’s Act (Zakon o državnom odvjetništvu, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 51/2001, 16/2007, 20/2007 (corrigendum), 146/2008), which was in force between 13 June 2001 and 30 June 2009, provided as follows:

Section 22

“The costs of [legal] representation [of the State] before the courts and other competent authorities shall be awarded to the competent state attorney’s office in accordance with the legislation governing advocates’ fees and reimbursement of their costs.

The funds collected as costs of [legal] representation [of the State] are revenue of the State budget.”

E. The Scales of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs

28. According to the Scales of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Official Gazette nos. 91/2004, 37/2005 and 59/2007), an advocate’s fees in a civil case are, as a matter of principle, calculated in proportion to the value of the subject matter of the dispute (the amount in controversy) for every procedural action. The value of the subject matter of the dispute normally corresponds to the sum the plaintiff is seeking to obtain through his or her civil action. Scales 7 to 9 provide that the fee for drafting a statement of claim or the defendant’s reply to it and the fee for attendance at a hearing shall be calculated in the following way:

 

Value of the subject matter of the dispute (HRK)

Fee (HRK)

0 – 2,500

250

2,500 – 5,000

500

5,000 – 10,000

750

10,000 – 100,000

1,000

100,000 – 250,000

2,500

250,000 – 500,000

5,000

F. 1978 Obligations Act

1. Relevant provisions

29. The Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/9173/91111/933/947/9691/96112/99 and 88/01 – hereafter: “the 1978 Obligations Act”), which was in force between 1 October 1978 and 31 December 2005, was the legislation governing contracts and torts. According to that Act courts were entitled to award compensation for the following types of non-pecuniary damage: (1) physical pain, (2) fear and (3) mental anguish caused by (a) loss of amenities of life (smanjenje životne aktivnosti), (b) disfigurement, (c) injury to one’s reputation and honour, (d) breach of liberty, (e) breach of the rights of personality, (f) death of a close relative, (g) severe disability of an immediate family member, and (h) sexual offences (rape, lewd acts, etc.) punishable by criminal law. The 1978 Obligations Act did not provide for punitive (exemplary) damages. Its relevant provisions read as follows:

Damage
Section 155

“Damage is diminution of one’s property (actual damage) or prevention of its increase (lost profits), as well as the infliction of physical or mental pain or fear (non-pecuniary damage).”

...

Non-pecuniary damages
Section 200

“The court shall award non-pecuniary damages for physical pain, for mental anguish caused by loss of amenities of life, disfigurement, breaches of reputation, honour, liberty or the rights of personality or the death of a close relative, and for fear, if it finds that the circumstances of the case, in particular the intensity of the pain, anguish or fear and their duration, justify such an award, irrespective of any award of pecuniary damages, and even in the absence of pecuniary damage.

When deciding on a claim for non-pecuniary damages and its amount, the court shall take into account ... the purpose of those damages, as well as that it should not favour aspirations that are incompatible with their nature and social purpose.”

2. The Supreme Court’s guidelines

30. The Orientation Criteria for the Harmonisation of the Level of Compensation for Non-Pecuniary Damage (Orijentacioni kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete – hereafter “the 1995 Guidelines”) were guidelines adopted by the Supreme Court on 8 March 1995 with a view to facilitating the uniform application of section 200 of the 1978 Obligations Act. Those Guidelines specified the following amounts in German marks (DEM) – to be converted into Croatian kunas (HRK) – for various types of non-pecuniary damage:

 

 

 

 

Physical pain,

per day

severe

50-70

 

 

In total, for all forms of physical pain maximum 5,000

The total amount of compensation may be varied according to the severity of the injury and the other specific circumstances of the case.

moderate

30-50

mild

10

Fear

700 – 3,000

Mental anguish caused by loss of amenities of life,

for each 10%

2,000 – 4,000 up until 30%

 

Variable according to the extent and severity of the established permanent effects.

4,000 – 7,000 for over 30%

Mental anguish for death of a close relative

spouse, child or parent 10,000 – 15,000

brothers and sisters 7,000 – 10,000

 

Mental anguish for disfigurement

severe

3,000 – 5,000

Variable according to the age, profession, sex, location of the injury, etc.

moderate

2,000 – 3,500

mild

1,000 – 2,000

Mental anguish for particularly severe disability of an immediate family member

 

 

10,000 – 20,000

           

 

31. The Orientation Criteria and Sums for Determining the Level of Compensation for Non-Pecuniary Damage (Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete – hereafter: “the 2002 Guidelines”) are guidelines adopted by the Supreme Court on 29 November 2002 that replaced the 1995 Guidelines. They were published on 30 December 2002 and 30 June 2003 in the Supreme Court’s publication “Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske” [Selection of decisions of the Supreme Court of the Republic of Croatia], nos. 2/2002 and 1/2003. The 2002 Guidelines specified the following amounts in HRK to be awarded for various types of non-pecuniary damage:

 

 

Physical pain,

per day

severe

370

moderate

220

mild

70

Fear

2,200 – 30,000

 

Mental anguish caused by loss of amenities of life

up to 25%

7,500

for every 10%

between 25% and 40%

11,000

for every 10%

between 40% and 60%

22,000

for every 10%

between 60% and 80%

45,000

for every 10%

between 80% and 100%

75,000

for every 10%

 

 

Mental anguish for death of a close relative

Death of a spouse or child

220,000

Loss of an unborn child

75,000

 

Death of a parent

for a child who was in that parent’s custody

 

220,000

for a child

150,000

Death of a brother or sister

75,000

 

 

Mental anguish for disfigurement

severe

very visible to third persons

37,000

only occasionally visible

22,000

moderate

very visible to third persons

22,000

only occasionally visible

11,000

mild

very visible to third persons

5,000

only occasionally visible

2,500

 

Mental anguish for particularly severe disability of an immediate family member

 

Disability of a spouse

 

220,000

 

Disability of a parent

for a child who was in that parent’s custody

 

220,000

for a child

150,000

             

G. Other relevant legislation

32. Section 63 of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 99/1999 of 29 September 1999 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 Amendments which entered into force on 15 March 2002 (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 29/2002 of 22 March 2002), establishes that a constitutional complaint is the appropriate remedy for complaints concerning the length of judicial proceedings in Croatia and is reproduced in Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII.

33. The relevant provisions of the Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette nos. 150/0516/07 and 113/08), which entered into force on 29 December 2005, governing the request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time as the appropriate remedy for complaints concerning the length of judicial proceedings in Croatia, are set out in Praunsperger v. Croatia, no. 16553/08, § 21, 22 April 2010.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

34. The applicant complained that he had been subject to ill-treatment, that the police officer who had ill-treated him had received only a suspended sentence and that the compensation he had been awarded in the above civil proceedings had been insufficient. He relied on Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

35. The Court first notes that the ill-treatment complained of took place on 25 January 1997, that is, before the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. It further notes that the criminal proceedings against the police officer in question ended on 30 December 1997, whereas the applicant lodged his application with the Court only on 2 May 2011, more than thirteen years later. Clearly, the six-month time‑limit in which to bring an application before the Court had already expired.

36. It follows that in so far as the applicant’s complaint concerns the substantive aspect of Article 3 of the Convention, namely the negative obligation of the State to refrain from ill-treatment, it is inadmissible as incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

37. It further follows that, to the extent that the applicant’s complaint concerns the procedural aspect of Article 3 of the Convention, in other words the positive obligation to conduct an effective official investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible, it is inadmissible under Article 35 § 1 for failure to observe the six-month rule and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

38. The applicant’s remaining complaint that the compensation he received for the ill-treatment sustained was insufficient falls to be examined under Article 13 of the Convention (see, mutatis mutandisVasil Sashov Petrov v. Bulgaria, no. 63106/00, §§ 58-61, 10 June 2010), which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

39. The Court reiterates that Article 13 does not contain a general guarantee of legal protection of all substantive rights. It refers exclusively to those cases in which the applicant alleges, on arguable grounds, that one of his rights or freedoms set forth in the Convention has been violated (see Gavella v. Croatia (dec.), no. 33244/02, ECHR 2006‑XII (extracts)). Accordingly, it cannot be relied on independently from, but only in conjunction with, one or more substantive Articles of the Convention.

40. In this connection the Court refers to its findings above, according to which the applicant’s complaint under Article 3 of the Convention is inadmissible as incompatible ratione temporis.

41. It follows that the complaint under Article 13 is also incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 thereof and must be rejected pursuant to its Article 35 § 4.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE EXCESSIVE COSTS OF PROCEEDINGS

42. The applicant also complained that, by ordering him to pay to the State the costs that had been higher than the compensation he had been awarded for ill-treatment by a policeman, the domestic courts had breached Article 6 § 1 of the Convention, which in its relevant part reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

43. The Government contested that argument.

A. Admissibility

44. The Government disputed the admissibility of this complaint on four grounds. They argued that the applicant could not claim to be a victim of the violation alleged, that he had failed to exhaust domestic remedies, had not observed the six-month rule and that he had abused the right of application.

1. The applicant’s victim status

45. The Government first submitted that it was evident from the Supreme Court’s judgment of 24 April 2007 (see paragraph 17 above) that the costs the applicant had been ordered to pay to the State had not been higher than the compensation he had been awarded. The applicant therefore could not claim to be a victim of the alleged breach of Article 6 § 1 of the Convention.

46. The applicant maintained his view that he was a victim of a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

47. The Court, having regard to the Supreme Court’s judgment of 24 April 2007, considers it is undeniable that the costs the applicant was eventually ordered to pay (HRK 19,000) were lower than the compensation awarded to him (HRK 24,000). However, that does not mean that the applicant cannot claim to be a victim of the violation complained of, as a substantial reduction of an award of damages resulting from the duty to pay the costs of proceedings may entail a breach of Article 6 § 1 of the Convention (see, for example, Stankov v. Bulgaria, no. 68490/01, §§ 51-67, ECHR 2007‑VIII). Accordingly, the Government’s objection regarding the applicant’s victim status must be rejected.

2. Non-exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ submissions

48. The Government also argued that the applicant had not complained of a violation of his right to a fair hearing in the proceedings before the domestic courts. In particular, in his constitutional complaint the applicant had not relied on Article 29 of the Constitution, which was the provision enshrining the constitutional right to a fair hearing, or on Article 6 § 1 of the Convention directly. Rather, he had complained only of a violation of his constitutional right to liberty, guaranteed by Article 22 of the Constitution, and of a violation of the constitutional prohibition of ill-treatment, stipulated in Article 23 of the Constitution (see paragraphs 19 and 21 above).

49. The applicant, referring to the principle of iura novit curia, replied that it had been for the Constitutional Court to legally qualify the arguments raised in his constitutional complaint. It was precisely in the application of that principle that the Constitutional Court had found that he had also implicitly complained under Article 14 paragraph 2 of the Constitution (see paragraph 20 above). That being so, the Constitutional Court could have likewise, had it wanted to, (re-)qualified the arguments adduced in his constitutional complaint and examined them under Article 29 paragraph 1 of the Constitution, as it had been obvious that they, together with the facts of the case, had indicated that the proceedings had been unfair.

(b) The Court’s assessment

50. The Court first notes that the applicant, in his constitutional complaint, did not rely on Article 29 paragraph 1 of the Constitution, which is the provision that arguably corresponds to Article 6 § 1 of the Convention. Nor did he rely on Article 6 § 1 directly. Instead, he referred principally to Articles 22 and 23 of the Constitution, which are the provisions that largely correspond to Articles 3 and 5 of the Convention (see paragraph 21 above).

51. The Court further notes that it is clear from the Constitutional Court’s decision no. U-III-363/1999 of 9 July 2001 (see paragraph 23 above) that in certain cases it is not necessary for persons lodging a constitutional complaint to plead the relevant Articles of the Constitution, as sections 65(1) and 71(1) of the Constitutional Court Act may suggest. Sometimes it may be sufficient for a violation of a constitutional right to be apparent from the complainant’s submissions and the case file. This conclusion is further reinforced by the Constitutional Court’s readiness in the present case to also examine the applicant’s case under Article 14 paragraph 2 of the Constitution, a provision he did not rely on in his constitutional complaint (see paragraphs 19-20 above).

52. Therefore, while it is true that in his constitutional complaint the applicant did not explicitly rely on Article 6 § 1 of the Convention or the corresponding provision of the Constitution, he did complain of the inadequacy of the compensation awarded for the ill-treatment by the police in view of the costs of proceedings he had been ordered to pay to the State. In particular, he referred to such reduced compensation as “a mockery of the Constitution and the law” (see paragraph 19 above).

53. In these circumstances, the Court considers that the applicant, having raised the issue in substance in his constitutional complaint, did raise before the domestic courts the complaint which he has submitted to the Court. He thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely of putting right the violations alleged against them (see Lelas v. Croatia, no. 55555/08, §§ 45 and 47-52, 20 May 2010).

54. What is more, while the applicant’s complaint of the inadequacy of the compensation awarded for the ill-treatment by the police is indeed incompatible ratione temporis when examined under Article 13 in conjunction with Article 3 of Convention (see paragraphs 38-41 above), that reasoning does not apply if the same complaint is examined under the corresponding provision of the Croatian Constitution. Therefore, the applicant cannot be blamed for having relied in his constitutional complaint on Article 23 of the Constitution, that is, a provision more specific to his case and thus offering him greater prospects of success than Article 29 paragraph 1 of the Constitution (see paragraph 21 above).

55. It follows that the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies must also be rejected.

3. Compliance with the six-month rule

(a) The parties’ submissions

56. The Government further argued that, while the date on the application form was 30 April 2010, it was not clear when the form had been submitted to the Court. They pointed out that it bore the Registry’s stamp dated 10 May 2010 and that the final domestic court decision, namely the Constitutional Court’s decision of 17 September 2009, had been served on the applicant’s representative on 4 November 2009. They suggested, therefore, that the applicant had lodged his application with the Court outside the six-month time-limit.

57. The applicant replied that he had sent his application to the Court by registered mail on 30 April 2010, which was evident from the enclosed postal receipt. Therefore, he had lodged his application with the Court within the six-month time-limit.

(b) The Court’s assessment

58. For the Court, it is sufficient to note that the Constitutional Court’s decision of 17 September 2009 dismissing the applicant’s constitutional complaint was served on his representative on 4 November 2009, and that he lodged his application with the Court on 30 April 2010 (of which he furnished evidence in the form of a postal receipt), that is, five months and twenty-five days later.

59. In the light of the foregoing, and given that in the Peruško case it has already rejected a similar objection raised by the Government (see Peruško v. Croatia, no. 36998/09, §§ 34-37, 15 January 2013), the Court sees no reason to hold otherwise in the present case.

60. It follows that the Government’s objection as to the non-observance of the six-month rule must likewise be rejected.

4. Abuse of the right of application

(a) The parties’ submissions

61. Lastly, the Government argued that in her observations in reply dated 21 July 2011 the applicant’s representative had made insulting and inappropriate comments amounting to an abuse of the right of application within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. In particular, she had described the Government’s legal arguments raised in their observations of 16 June 2011 as “manipulative” and “ignorant” and added that communicating with the Government was obviously a “waste of time and effort” and a “pointless conversation with the deaf” and that the Government “offends [against] the principle of iura novit curia”.

62. The applicant did not reply to these arguments.

(b) The Court’s assessment

63. The Court first notes that in her observations of 21 July 2011 the applicant’s representative did not refer to the Government’s arguments as “ignorant” or “manipulative”. Rather, when responding to the Government’s non-exhaustion objection she wrote that in so doing the Government were “manipulating with the constitutional complaint”. Furthermore, her argument that the Government had “offended” against the principle of iura novit curia, should, in the Court’s view, be better understood as asserting that the Government had breached that principle. On the other hand, the applicant’s representative did indeed state in her observations that communicating with the Government was obviously a “waste of time and effort” and a “pointless conversation with the deaf”.

64. However, the Court reiterates that, whilst the use of offensive language in proceedings before it is undoubtedly inappropriate, an application may only be rejected as abusive in extraordinary circumstances (see Felbab v. Serbia, no. 14011/07, § 56). Having regard to its case-law (see Felbab, loc. cit., and the cases cited therein), the Court considers that although the statements made by the applicant’s representative were inappropriate and indeed regrettable, they are not of such nature that would justify a decision to declare the application inadmissible as an abuse of the right of application.

65. It follows that the Government’s objection as regards the alleged abuse of the right of application must be rejected.

5. Conclusion

66. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The arguments of the parties

(a) The Government

67. The Government first reiterated their above argument (see paragraph 45) that, contrary to the applicant’s submissions, the costs the applicant had been ordered to pay to the State had not been higher than the compensation he had been awarded.

68. They further submitted that the decision on costs in the applicant’s case had been based on the relevant provisions of the Civil Procedure Act (see paragraph 24 above) and the Scale of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs (see paragraph 28 above), and had thus been prescribed by law.

69. The Government explained that under Croatian law costs of civil proceedings, in particular court fees and advocate’s fees, were determined in relation to the value of the subject matter of the dispute. In cases where the plaintiff sought payment of a sum of money, the value of the subject matter of the dispute was the amount sought in the civil action. As a direct consequence thereof, when a plaintiff brought a high-value claim, the defendant’s costs of proceedings were also high. Furthermore, the costs of civil litigation were apportioned at the end of the proceedings in accordance with the success of the parties to the dispute. These rules also applied in cases where the State, represented by the State Attorney’s Office, was a party. In the present case the applicant had sought payment of HRK 335,000 in compensation, whereas the domestic courts had eventually awarded him HRK 24,000, that is, only 7% of the amount sought, which had meant that the State had succeeded with 93%. Thus, the applicant had been ordered to pay 93% of the costs incurred by the State. That rule, providing for an obligation on the parties to pay costs depending on their success in the proceedings and which was determined in proportion to the value of the claim, pursued the legitimate aim of the proper administration of justice by preventing plaintiffs from bringing unfounded actions or submitting unreasonably high claims having no support in facts or not corresponding to the actual damage sustained, and by protecting the financial interests of defendants.

70. As to proportionality, the Government first emphasised that given that the applicant had succeeded with only 7% of his claim, the domestic court could have applied section 154(3) of the Civil Procedure Act (see paragraph 24 above), which entitled them to make a full award of costs to one party if the other had only been awarded an insignificant fraction of his or her claim. They had chosen not to do so precisely because of the nature of the applicant’s claim.

71. The Government further noted that the applicant had based his civil action of 4 November 1998 on the judgment of the criminal court whereby M.B. had been found guilty of ill-treating the applicant in the exercise of an official duty. In so doing, he had initially sought an award of HRK 295,000, even though the facts established by the criminal court and reproduced in its judgment had suggested that the applicant had sustained several minor injuries (see paragraph 9 above). Those findings of fact had been confirmed in the above civil proceedings by the medical expert in his opinion of 15 November 1999, according to which the applicant had only suffered fear and severe to moderate pain for a short time (see paragraph 12 above).

72. The Government argued that against that background and having regard to the existing case-law of the Supreme Court and its 1995 Guidelines (see paragraph 30 above), the applicant or, certainly, his advocate, should have known that the amount sought had been unrealistically high in view of the applicant’s injuries, and that, as a consequence thereof, it was likely that he would be ordered to pay a high percentage of the defendant’s costs of proceedings. What was more, after the medical expert had given his opinion and after it had become clear that the applicant had not been entitled to receive an amount that was even close to that initially sought, the applicant and his advocate had without any justification raised the claim to HRK 335,000 (see paragraph 13 above). That amount had been unrealistic in view of the injuries established in the medical expert’s opinion, to which the applicant had not objected.

73. By so doing the applicant had set the value of the subject matter of the dispute too high, which had resulted in the obligation to pay a relatively high percentage of the State’s costs of proceedings as defendant, amounting to HRK 19,000. In this connection, the Government stressed that the State could not be held responsible for inexpert legal representation by the applicant’s advocate. They again emphasised that, despite the high costs the applicant had been ordered to pay, those costs had still been lower than the amount of compensation (HRK 24,000) and the costs (HRK 8,300) that the applicant had been awarded in the same proceedings.

74. In conclusion, the Government maintained that the costs the applicant had been obliged to pay had not been unreasonable or arbitrary in view of the amount sought by the applicant, and thus had not been in violation of Article 6 § 1 of the Convention.

(b) The applicant

75. The applicant replied that, like the domestic courts, the Government had failed to understand the specific nature of his civil case and had treated it as an ordinary civil case as if it had not involved a serious violation of the Convention. He explained that the criteria applied by the domestic courts in his case for assessing the level of damages, to which the Government had referred, had been developed on the basis of ordinary civil cases such as those concerning damages for injuries sustained in road traffic accidents, or bar or street brawls. Those criteria could not be applied to his case, which had concerned torture and ill-treatment in the context of unlawful arrest and detention by a police officer that had lasted for five hours and had involved brutalisation, humiliation and the infliction of injuries on vital body parts, which had been evident from the factual findings of the criminal court. In those circumstances the amount he had sought in the above civil proceedings as compensation for non-pecuniary damage could not have been considered excessive had the domestic courts taken into account the purpose of awarding compensation in such cases, namely to compensate the victim but also to deter similar wrongdoing in the future.

2. The Court’s assessment

(a) Legal characterisation of the applicant’s complaint

76. The central issue in the present case concerns the fact that the applicant was ordered to reimburse the costs of the representation of the State in the civil proceedings by the State Attorney’s Office, which amounted to approximately 79% of the (principal amount of) compensation the State was ordered to pay him for the ill-treatment he sustained at the hands of the police officer, who had already been found guilty of the criminal offence of ill-treatment in the exercise of an official duty. As a consequence, the compensation paid to the applicant was significantly reduced by him having to reimburse those costs, despite the fact that the Croatian courts unequivocally accepted that he was entitled to compensation from the State for the non-pecuniary damage occasioned by his ill-treatment by the police.

77. The Court reiterates that in the Stankov case it held that the imposition of a considerable financial burden after the conclusion of proceedings could well act as a restriction on the right to a court, and found that the costs order against the applicant constituted such a restriction (see Stankov, cited above, § 54). Even though in the Stankov case the costs of proceedings concerned court fees, the Court considers that the same reasoning applies with equal force in the present case, where the costs the applicant was ordered to pay consisted of fees chargeable for the representation of the State by the State Attorney’s Office in the civil proceedings and payable into the State budget (see paragraph 27 above). The Court therefore considers that the applicant’s complaint under Article 6 § 1 of the Convention on account of the excessive costs of the proceedings is to be examined as an access-to-court complaint.

(b) As to whether there was a restriction of the applicant’s right to a court

78. The Court notes that section 154(1) of the Civil Procedure Act embodies the “loser pays” rule, according to which the unsuccessful party has to pay the successful party’s costs. Likewise, according to paragraph 2 of the same section, when a party partly succeeds in the proceedings, the court may order that party to reimburse the corresponding part of the other party’s costs (see paragraph 24 above).

79. Furthermore, according to the Scales of Advocates’ Fees, in civil cases those fees are, as a matter of principle, calculated in proportion to the value of the subject matter of the dispute (see paragraph 28 above). Under section 35(1) of the Civil Procedure Act, in cases where the plaintiff seeks payment of a sum of money, the value of the subject matter of the dispute corresponds to the amount sought in the civil action (see paragraph 24 above). Therefore, the higher the amount the plaintiff seeks is, the higher will be the defendant’s advocate’s fees.

80. These rules, taken together, mean that where the plaintiff, as in the present case, succeeds in a civil action only in part, he may have to pay the defendant’s costs (including advocate’s fees) in proportion to the percentage of his claim that was disallowed. More particularly, where a court finds that a claim for damages against the defendant is well-founded in substance but excessive in quantum, it shall order the defendant to pay damages to the plaintiff and at the same time may order the plaintiff to pay the defendant’s costs of proceedings. Where the plaintiff sought too high an amount, the costs may exceed the sum awarded in damages, the overall financial award being in favour of the defendant despite the finding that the plaintiff sustained loss which called for an award of damages. The purpose of these rules is to protect defendants from the plaintiffs who bring excessive claims (which otherwise may be well-founded in substance) and thereby unreasonably increase the costs of defendants’ legal representation by an advocate.

81. Since the “loser pays” rule and the related rule requiring one party to pay the other party’s costs (including advocate’s fees) in proportion to their success in the proceedings, the value of which costs will depend on the value of the claim, discourages potential litigants from bringing (inflated) claims before the courts, the Court considers that it may be viewed as a restriction hindering the right of access to court (see Stankov, loc. cit.).

82. Such a restriction cannot be regarded as incompatible per se with Article 6 § 1 of the Convention. However, the amount of the costs assessed in the light of the particular circumstances of a given case is a material factor in determining whether or not a person enjoyed the right of access to court (see Stankov, cited above, § 52).

83. As the Court has underlined on a number of occasions, a restriction affecting the right to court will not be compatible with Article 6 § 1 unless it pursues a legitimate aim and there is a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the legitimate aim sought to be achieved (see, for example, Stankov, cited above, § 55). The Court must therefore examine whether this was achieved in the present case.

(c) As to whether the restriction pursued a legitimate aim

84. The Court notes that the rationale behind the “loser pays” rule and the related rule concerning costs outlined above is to avoid unwarranted litigation and unreasonably high litigation costs by dissuading potential plaintiffs from bringing unfounded actions or submitting exaggerated claims without bearing the consequences. The Court therefore considers that, by discouraging ill-founded litigation and excessive costs, those rules generally pursue the legitimate aim of ensuring the proper administration of justice and protecting the rights of others.

85. This view is not altered by the fact that those rules also apply to civil proceedings to which the State is a party, thus entitling it to recover from an unsuccessful party the costs of its representation. The State should not be considered to have limitless resources and should, like private parties, also enjoy protection from ill-founded litigation.

(d) As to whether the restriction was proportionate to the legitimate aim pursued

86. The Court reiterates that it is in the first place for the national authorities, and notably the courts, to interpret and apply domestic law. This applies in particular to the interpretation by courts of rules of a procedural nature. The Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports 1997‑VIII, and Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28 October 1998, § 43, Reports 1998‑VIII).

87. The Court emphasises that the applicant in the present case did not challenge the rules contained in section 154(1) and (2) and of the Civil Procedure Act themselves. Rather, he considered that his claim for compensation had not been excessive. However, the Court cannot in the context of Article 6 § 1 of the Convention examine whether the amount the applicant was awarded for the ill-treatment sustained by the police officer was sufficient. That issue is addressed above under Article 13 in conjunction with Article 3 of the Convention (see paragraphs 38-41). The only issue the Court is entitled to examine under Article 6 § 1 of the Convention in the present case is whether ordering the applicant to pay the State the costs of its representation by the State Attorney’s Office, equal to advocate’s fees, unduly restricted his right of access to court.

88. In this connection the Court first reiterates that non‑pecuniary damage is inherently difficult to assess and frequently involves research into previous cases in order to establish, on the basis of similar circumstances, the likely amount of any award of compensation (see Stankov, cited above, § 62). In the Stankov case the Court held that there had been a violation of the right of access to court primarily because it found that in a situation where the Government had not shown that there was developed or accessible case-law in respect of the level of compensation for unlawful detention, the applicant could not be blamed for putting a high estimate on the “value” of his freedom. In that case it was unclear how anyone, even a lawyer, could have determined what a “reasonable” claim in the applicant’s case would have been (see Stankov, loc. cit.).

89. However, this is not entirely so in the present case. In the Court’s view it is evident that in Croatia there are criteria to streamline judicial discretion in assessing the level of compensation awarded for non-pecuniary damage, in particular the 1995 Guidelines and the 2002 Guidelines (see paragraphs 30-31 above), adopted by the Supreme Court precisely for that purpose. Even though it seems that the 1995 Guidelines were not published, the applicant did not argue, and there is no evidence to suggest, that they were inaccessible to his representative. On the contrary, the fact that the amounts the applicant’s representative claimed in compensation for physical pain (HRK 15,000) and for fear (HRK 20,000) were not exaggerated in comparison with the upper limits set forth in the 1995 Guidelines (DEM 5,000, that is, HRK 18,600 for physical pain, and DEM 3,000, that is, 11,160 HRK for fear), indicates that the applicant’s advocate was familiar with those Guidelines (see paragraphs 13 and 30 above).

90. The Court further observes that most of the applicant’s total claim for compensation (HRK 335,000) concerned mental anguish suffered because of ill-treatment by the police. In respect of that type of non-pecuniary damage the applicant sought HRK 300,000 in compensation but was awarded only HRK 5,000 by the domestic courts. In this connection the Court notes that neither the 1995 Guidelines nor the 2002 Guidelines specify any amounts in respect of that type of damage, nor is there any indication in the case-law of the Supreme Court as to what the appropriate level of compensation for that kind of damage would be – damage which, in terms of section 200 of the 1978 Obligations Act (see paragraph 29 above), is considered as damage resulting from a breach of rights of personality. Nonetheless, the Court considers, having regard to the amounts of compensation provided for in the 1995 Guidelines for the most serious types of non-pecuniary damage such as death of a close relative (DEM 15,000, that is, HRK 55,800) or severe disability of an immediate family member (DEM 20,000, that is, HRK 74,400), that the applicant or his representative, although lacking clear guidance, had at least an indication that claiming HRK 300,000 for mental anguish suffered on account of ill-treatment by the authorities was most probably exaggerated. As to the applicant’s argument that his claim should not have been considered excessive because the purpose of compensation was not only to compensate the victim but also to prevent future misconduct (see paragraph 75 above), the Court notes that Croatian law does not provide for punitive (exemplary) damages (see paragraph 29 above).

91. The Government pointed out that, contrary to the applicant’s submissions, it was evident from the Supreme Court’s judgment of 24 April 2007 that the costs the applicant was eventually ordered to pay (HRK 19,000) were not higher than the compensation awarded to him (HRK 24,000). On the other hand, those costs amounted to 79% of his award of compensation.

92. The Court further notes that the overall financial award was even more favourable to the applicant in view of the fact that the State was also ordered to pay him the accrued statutory default interest on the compensation awarded (see Ermenkova v. Bulgaria (dec.), no. 75873/01, 14 June 2011) and that he eventually received HRK 18,907.28 on that account (see paragraph 18 above). In addition, the domestic courts did not order the applicant to pay statutory default interest on the amount of costs he was ordered to pay to the State. Therefore, if the HRK 18,907.28 is taken into account, the costs that the applicant had to pay the State (HRK 19,000) amounted to 44% of his overall financial award (HRK 42,907.28). However, the effect of adding the State’s costs to the costs of the applicant’s own legal representation (see paragraph 15 above) meant that he “lost” almost the entire compensation awarded and in fact received nearly nothing.

93. The Court considers that the applicant’s conduct in the proceedings in question, that is, submitting an excessive claim for damages, cannot justify such a significant reduction of the compensation awarded.

94. In this connection, the Court first notes that the interpretation developed by the Supreme Court in the application of section 154 of the Civil Procedure Act gives the domestic courts considerable discretion as regards apportionment of the costs in cases of a partial success in proceedings, directing them to apply that provision qualitatively and not only quantitatively (see paragraphs 25-26 above), an approach that even allows them to award all costs to a party who succeeded in the proceedings in substance but not entirely in quantum. However, in the present case the domestic courts applied that provision mechanically without having sufficient regard to the specific circumstances of the applicant’s case, especially the fact that it concerned compensation for non-pecuniary damage sustained as a result of a criminal offence of ill-treatment by the police rather than an ordinary civil-law dispute between private parties.

95. In particular, having regard to the police officer’s criminal conviction for ill-treating the applicant, it cannot be argued that the applicant’s claim for damages against the State was ill-founded and his action thus unwarranted. More importantly, there is no evidence that the State as defendant, being represented by the State Attorney’s Office and not by an advocate, in the particular circumstances of the present case incurred any additional costs on account of the fact that the applicant set his claim for damages too high. Therefore, the two main reasons for sanctioning such procedural misconduct, that is, to avoid unwarranted litigation and unreasonably high litigation costs (see paragraph 84 above), were not directly applicable in the instant case.

96. As a result thereof, the award of costs in the present case had some unacceptable consequences. First, it was paradoxical that the State took away with one hand – in fees for its legal representation by the State Attorney’s Office – a substantial portion of what it had awarded with the other (see, mutatis mutandis, Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, § 72, 16 November 2010). Second, the procedural sanction for the applicant’s minor procedural misconduct, namely bringing an inflated claim, was so severe that it unduly reduced the compensation he was awarded for such a serious wrongful act as the criminal offence of ill‑treatment in the exercise of an official duty – an act prohibited by Article 3, which ranks among the most fundamental provisions of the Convention.

97. Accordingly, it cannot be said that the domestic courts’ decisions in the present case were proportionate to the legitimate aim pursed by the rule enunciated in section 154(2) of the Civil Procedure Act, which requires one party to pay the opposing party’s costs depending on their success in the proceedings, which costs are determined in proportion to the value of the claim. Its application in the present case resulted in a restriction which impaired the very essence of the applicant’s right of access to court.

There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE EXCESSIVE LENGTH OF PROCEEDINGS

98. The applicant also complained that the length of the above civil proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention.

99. The Court first refers to its decision in the Slaviček case, where it held that since 15 March 2002 a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 32 above) had represented an effective domestic remedy in respect of the length of court proceedings in Croatia (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII).

100. The Court further refers to its judgment in the Pavić case, where it held that as of 29 December 2005 a request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time under sections 27 and 28 of the Courts Act (see paragraph 33 above) has become an effective domestic remedy in respect of the length of court proceedings in Croatia (see Pavić v. Croatia, no. 21846/08, § 36, 28 January 2010).

101. It follows that in the period between 15 March 2002 and 24 April 2007 (the date on which the Supreme Court rendered its decision in the applicant’s case) the applicant could have resorted to those remedies. However, he did not do so.

102. The length of the proceedings in their part before the Constitutional Court following the applicant’s constitutional complaint of 19 October 2007, amounting to one year and eleven months, cannot in itself be considered unreasonable.

103. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 §§ 1 and 3 (a) of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies and as manifestly ill-founded, respectively, and thus must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

104. Having regard to its case-law (see Perdigão, cited above), the Court, when communicating the case, invited the parties of its own motion to submit observations under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention on the issue of whether the sum the applicant had been awarded as compensation compared to the costs he had been ordered to pay to the State had been in breach of his right to peaceful enjoyment of his possessions. That Article reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

105. The Government disputed the admissibility of this complaint on the same grounds as the applicant’s complaint under Article 6 § 1 about the excessive costs of proceedings (see paragraph 44 above). In so doing they relied, mutatis mutandis, on the same arguments summarised in paragraphs 45, 48, 56 and 61 above, whereas the applicant relied on his arguments summarised in paragraphs 46, 49 and 57 above.

106. The Court refers to its above findings in respect of the applicant’s complaint under Article 6 § 1 concerning the excessive costs of proceedings, according to which all inadmissibility objections by the Government were to be rejected (see paragraphs 47, 50-55, 58-60 and 63-65 above), and considers that those findings apply mutatis mutandis in the context of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The arguments of the parties

107. The Government and the applicant relied on their respective arguments summarised in paragraphs 67-74 and 75 above.

2. The Court’s assessment

108. The Court reiterates that an applicant may allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions relate to his or her “possessions” within the meaning of that provision. “Possessions” can be “existing possessions” or claims that are sufficiently established to be regarded as “assets”. A claim may be regarded as an asset only when it is sufficiently established to be enforceable (see, for example, Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, § 59, Series A no. 301‑B). As the applicant’s claim for compensation in the present case was acknowledged in the amount awarded to him by the final judgment of the Supreme Court of 24 April 2007, the Court considers that this claim was sufficiently established to qualify as an “asset” protected by Article 1 of Protocol No. 1.

109. The Court further considers that a substantial reduction of the amount of that claim resulting from the duty to pay the costs of proceedings constitutes an interference with the applicant’s right to peacefully enjoy his possessions (see Perdigão, cited above, § 61).

110. Having regard to its case-law on the subject (see Perdigão, cited above, §§ 63-79) and to the reasons for which it has found a violation of Article 6 § 1 on account of the excessive costs of proceedings (see paragraphs 76-97), the Court considers that the interference in question was provided for by law, was in the general interest but did not strike the requisite fair balance between the general interest involved and the applicant’s right to peaceful enjoyment of his possessions, that is to say, was not proportionate.

There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

111. The applicant also complained under Articles 2, 3 and 4 of Protocol No. 7 to the Convention, without further substantiating these complaints.

112. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that the present case does not disclose any appearance of a violation of any of the above Articles of Protocol No. 7 to the Convention.

113. It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

114. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

115. The applicant claimed 2,800 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, that is, the amount of costs (HRK 19,000) he was eventually ordered to pay the State in the civil proceedings complained of. He also claimed EUR 100,000 in respect of non-pecuniary damage.

116. The Government contested these claims.

117. The Court, having regard to its case-law (see Stankov, cited above, § 71, and Perdigão, cited above, §§ 85-86), considers it reasonable to award the applicant a total of EUR 8,800 covering all heads of damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

118. The applicant did not submit any claim for costs and expenses incurred in the proceedings before the domestic courts or before this Court. The Court therefore considers that there is no call to award him any sum on that account.

C. Default interest

119. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints concerning the right of access to court and the right to peaceful enjoyment of possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 8,800 (eight thousand and eight hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of all heads of damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 July 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen     Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar             President

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija