(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Odlučivanje (građansko)
(Čl. 6-1) Spor
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae

Broj predstavke

47287/99

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće

Sažetak

Podnositeljke predstavke je francuska državljanka, rođena 1933. godine i živi u Plaine des Cafres (Réunion, Francuska).
Dana 31. jula 1995. godine otišla je u žandarmeriju u Plaine des Cafres kako bi podnela prijavu proitv svoje dvoje dece za napad. Navela je da su njena deca došla kod nje radi dogovora u vezi sa neplaćanjem izdržavanja na koje je imala usled lošeg zdravstvenog stanja, i postupka koji se između njima u vezi sa tim vodi. Dok su se nalazili u automobilu, prema njenim navodima, ona je sedela na mestu suvozača, kćerka je bila vozač, dok je sin sedeo pozadi i navodno joj je špricem za injekcije dva puta ubrizgao nepoznatu materiju, nakon čega je ona brzo izašla iz automobila i otišla u bolnicu, gde je utvrđeno da zaista ima tragove uboda igle. Nakon što se pojavio svedok incidenta, policajci su pronašli špric sa tragovima diazapema i benzoične kiseline, koji su deo hemijskog sastava valiuma. Pokrenuta je istraga na osnovu fizičkog napada napadačkim oružjem što je dovelo do potpune nesposobnosti za rad duže od osam dana (period je tokom istrage smanjen). Podnositeljka zahteva se tokom istrage pridružila postupku kao građanska stranka.
Dana 14. marta 1997. godine istražni sudija Saint-Pierrea odlučio je da nije bilo osnova za postupanje u predmetu jer nije bilo dovoljno dokaza da je neko počinio to delo. Utvrdio je da je sin podnositeljke zahteva, koji joj je navodno dao injekciju, napustio zemlju kako bi se vratio svojoj zubarskoj praksi u inozemstvu, u Gabonu i da nema pouzdan mehanizam da ga natera da da izjavu o ovim optužbama, kao i da je sama injekcija sadržala bezopasne materije. Dana 7. aprila 1997. godine podnositeljka zahteva je otišla u kancelariju istražnog sudije, tvrdeći da nije primila primerak odluke i odbila potpisati žalbu koju je sastavio pomoćnik. Tvrdila je da je lično sastavila žalbu i dostavila je kancelariji toga istoga dana. Pisanim putem je tražila izuzeće istražnog sudije, nastavak istrage i formalnu belešku o tome da se njena prijava odnosila na fizički napad koji je doveo do 30 dana potpune nesposobnosti za rad, kao i da, imajući u vidu šta je injekcija sadržala, njenu decu treba privesti radi davanja izjave. Međutim, sud je njenu žalbu ocenio kao nedopuštenu jer je propustila zakonski rok za žalbu i žalba nije potpisana. Nakon toga ona ulaže zahtev za reviziju, koju Kasacioni sud odbija, odlukom od 21.4.1998. godine.

Podnositeljka zahteva koja se pridružila kao građanska stranka tokom istrage, prigovorila je nepoštenosti postupka pred Kasacionim sudom i presudi koju je ovaj doneo. Pozvala se na članak 6., stavak 1. Konvencije. Po njenoj tvrdnji, postupak po zahtevu građanske stranke je predstavljao niz raznih prepreka izrađen za obeshrabrivanje ili čak i sprečavanje nekoga da podnese tužbu: određivanje prethodnih previsokih uplata sudu, odbijanje pokretanja istrage, odbijanje proširenja opsega istrage, sprovođenje policijske istrage i drugo.
Veliko veće ESLJP nalazi da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET PEREZ PROTIV FRANCUSKE

(Zahtjev br. 47287/99)

PRESUDA

STRASBOURG

12. veljače 2004.

U predmetu Perez protiv Francuske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući kao veliko vijeće u sastavu:

g. L. Wildhaber, President,
g. C.L. Rozakis,
g. J.-P. Costa,
g. g. Ress,
Sir Nicolas Bratza,
g. g. Bonello,
g. P. Kūris,
g. R. Türmen,
gđa F. Tulkens,
Mr C. Birsan,
g. P. Lorenzen,
g. K. Jungwiert,
g. B. Zupančič,
gđa N. Vajić,
g. K. Traja,
g. A. Kovler,
g. J. Borrego Borrego, Suci,
g. P.J. Mahoney, Tajnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. studenog 2003. godine i 21. siječnja 2004.godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 21. siječnja 2004. godine:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 47287/99) protiv Republike Francuske koji je 5. listopada 1998. godine francuska državljanka gđa Paule Perez („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Europskoj komisiji za ljudska prava („Komisija“) na temelju bivšeg članka 25. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je bila odobrena pravna pomoć, zastupao je g. P.F. Divier, odvjetnik iz Pariza. Francusku Vladu („Vlada“) zastupao je njezin zastupnik g. R. Abraham, ravnatelj za pravna pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova.
Podnositeljica zahtjeva je posebice navela da na kraju istrage tijekom koje se pridružila kao građanska stranka, postupak pred Kasacijskim sudom nije bio pošten.
Zahtjev je proslijeđen Sudu 1. studenog 1998. godine, kada je stupio na snagu Protokol br. 11. uz Konvenciju (članak 5., stavak 2. Protokola br. 11.).
Zahtjev je dodijeljen u rad Trećem odjelu Suda (Pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). Unutar toga odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) osnovano je kako to propisuje Pravilo 26., stavak 1. Dana 1. studenoga 2001. godine Sud je promijenio sastav svojih odjela (Pravilo 25., stavak 1.). Dana 30. siječnja 2003. godine vijeće tog odjela, u sastavu C.L. Rozakis, predsjednik, g. J.-P. Costa, gđa F. Tulkens, g. P. Lorenzen, gđa N. Vajić, g. E. Levits, g. V. Zagrebelsky, suci i g. S. Nielsen zamjenik tajnika Odjela, utvrdilo je da je dopušten. Dana 5. lipnja 2003. godine vijeće tog odjela, sastavljeno od slijedećih sudaca g. Rozakis, President, g. Costa, gđa Tulkens, g. Lorenzen, g. Levits, g. A. Kovler i g. Zagrebelsky, ustupilo je nadležnost velikom vijeću, a niti jedna stranka nije prigovorila ustupu (članak 30. Konvencije i Pravilo 72.).
Sastav velikoga vijeća bio je određen prema odredbama članka 27., stavaka 2. i 3. Konvencije i Pravila 24.
Veliko vijeće je odlučilo da nema potrebe održati ročište o osnovanosti predmeta (Pravilo 59., stavak 3.). Podnositeljica zahtjeva i Vlada su dostavili očitovanje o osnovanosti i o pitanju primjenjivosti članka 6. Konvencije, koje je spojeno s meritumom.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva je rođena 1933. godine i živi u Plaine des Cafres (Réunion, Francuska).
Dana 31. srpnja 1995. godine otišla je u žandarmeriju u Plaine des Cafres podnijeti prijavu da ju je napalo njeno dvoje djece. Rekla je da su njena djeca došla vidjeti je u vezi s postupkom po tužbi koji se među njima vodi u vezi s neplaćanjem uzdržavanja na koje je imala pravo zbog svojega lošega zdravlja. Dok je podnositeljica zahtjeva bila na prednjem suvozačevom sjedalu automobila koji je vozila njena kćer, njen sin, koji je sjedio odostraga, navodno ju je imobilizirao i upotrijebio špricu za injekcije kao bi joj dva puta uštrcao nepoznatu tvar. Rekla je da je brzo izišla iz automobila i otišla u bolnicu.
Na podnositeljici zahtjeva su nađeni tragovi injekcija. Štoviše, nakon što se pojavio svjedok, žandari su pronašli špricu za injekcije u kojoj su prilikom testiranja pronađeni tragovi diazapema i benzoične kiseline, koji su i jedan i drugi dio kemijskog sastava valiuma.
Pokrenuta je istraga na osnovi fizičkog napada napadačkim oružjem što je dovelo do potpune nesposobnosti za rad dulje od osam dana (što je tijekom istrage smanjeno na manje od toga).
Podnositeljica zahtjeva se tijekom istrage pridružila postupku kao građanska stranka.
Dana 14. ožujka 1997. godine istražni sudac Saint-Pierrea odlučio je da nije bilo osnova za postupanje u predmetu iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je netko počinio to djelo. Utvrdio je da je sin podnositeljica zahtjeva, „koji joj je navodno dao injekciju, napustio departement kako bi se vratio svojoj zubarskoj praksi u inozemstvu, u Gabonu“, da „je svojoj majci dao injekciju tvari koja je medicinski bezopasna u toj dozi…“ i „da se, budući da nema točnih informacija o njegovoj adresi, nije činilo izvedivim obaviti razgovor sa sinom s obzirom na poteškoće s izvršenjem svakog zahtjeva za provođenje dokaza uz prisegu u Gabonu“. Izgleda da je odluka dostavljena podnositeljici zahtjeva istoga dana preporučenom poštom uz povratnicu.
Dana 7. travnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva je otišla u tajništvo istražnoga suca i, tvrdeći da nije primila primjerak odluke, odbila potpisati obavijest o žalbi koju je sastavio tajnik. Tvrdila je da je sastavila osobnu obavijest o žalbi i dostavila je tajništvu toga istoga dana. U svome pisanom očitovanju žalbenom sudu podnositeljica zahtjeva je inter alia zatražila izuzeće istražnoga suca, nastavak istrage, formalnu bilješku o tome da „se njena prijava odnosila na fizički napad s umišljajem napadačkim oružjem koji je doveo do trideset dana potpune nesposobnosti za rad, a s obzirom na rezultat testa šprice za injekcije, s umišljajem za izvršenje kaznenog djela „ i da njenu djecu treba „privesti u departement silom kako bi dali objašnjenje“.
Presudom od 8. srpnja 1997. godine Odjel za optuženja Žalbenog suda SaintDenis-de-la-Réuniona utvrdio je da se podnositeljica zahtjeva žalila „pismom upućenim tajništvu istražnoga suca, zaprimljenim 7. travnja 1997. godine“ i da je otišla u tajništvo istoga dana i odbila potpisati obavijest o žalbi. Odjel za optuženja je stoga donio odluku da je njena žalba nedopuštena iz razloga što je propustila zakonski rok i nije potpisala obavijest o žalbi.
Dana 11. srpnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva uložila je reviziju. Dana 21. srpnja 1997. godine dostavila je osobno očitovanje u kojem je ustvrdila da je Žalbeni sud, u svojoj presudi od 8. srpnja 1997. godine zanemario određene odredbe Zakona o kaznenom postupku: prvo, „presuda nije zadovoljila osnovne uvjete potrebne da bi bila zakonita“, jer su je donijeli „suci koji nisu bili nazočni svim raspravama u predmetu“, i, drugo, osnova navedena u pobijanoj presudi koja se odnosi na dostavu odluke o tome da nije bilo osnova za postupanje u predmetu je „nedovoljna“ jer ne govori o glavnim tvrdnjama koje je ona iznijela na toj raspravi. Navela je da je došlo do povrede članaka 592., 575.-6., 593. i 646. Zakona o kaznenom postupku.
U presudi od 21. travnja 1998. godine Kazneni odjel Kasacijskog suda odbio je njenu žalbu kako slijedi:

S obzirom na podneseno osobno pisano očitovanje;

O jedinoj žalbenoj osnovi, koja se temelji na povredi članaka 485. i 183. Zakona o kaznenom postupku;

Budući da se, prvo, iz potankosti presude koja se pobija žalbom može utvrditi da je donesena u uvjetima propisanim u članku 485., treći stavak Zakona o kaznenom postupku;

Budući da, drugo, je Žalbeni sud pravilno utvrdio da je žalba od 7. travnja 1997. godine protiv odluke da nema osnova za postupanje u predmetu dostavljene 14. ožujka 1997. godine bila nepravovremena u skladu s uvjetima navedenim u članku 183. Zakona o kaznenom postupku;

…“

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Građanski zakonik

Mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

Članak 1382.

„Osoba čijom krivnjom je šteta počinjena odgovarat će za popravak te štete za svaku radnju kojom drugome uzrokuje štetu.“

Članak 1383.

„Svatko će biti odgovoran za štetu koju je uzrokovao ne samo svojim vlastitim radnjama, nego i svojim nehajem i nemarom.“

Članak 1384., prvi stavak

„Svatko će biti odgovoran ne samo za štetu koju je uzrokovao svojom vlastitom radnjom nego i za štetu koju su uzrokovale osobe za koje je on odgovoran ili koju su uzrokovale stvari koje su kod njega.“

B. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

Uvodni članak

„I. – Kazneni postupak će biti pošten i svim će strankama osigurati da ih se sasluša i održavat će ravnotežu između prava stranaka.

…..

II – Sudovi će osigurati da žrtve budu obaviještene i da budu osigurana njihova prava tijekom svakog kaznenog postupka.

Članak 1.

„Javni kazneni progon u svrhu kažnjavanja počinitelja pokreću i vode službenici državne pravne službe ili zakonom za to ovlašteni javni dužnosnici.

Takav progon može pokrenuti i oštećena stranka, pod uvjetima navedenim u ovom Zakonu.“

Članak 2.

„Svatko tko je osobno pretrpio štetu izravno uzrokovanu kaznenim djelom može pokrenuti postupak kao građanska stranka i tražiti naknadu te štete.

Prestanak takvog postupka neće niti obustaviti niti prekinuti javni kazneni progon…“

Članak 3.

Postupak po zahtjevu građanske stranke može biti vođen istovremeno s javnim kaznenim progonom i pred istim sudom.

Postupak po zahtjevu građanske stranke može biti pokrenut s naslova svake štete, bilo novčane ili materijalne, ili nematerijalne, uzrokovane radnjama za koja se vrši kazneni progon.“

Članak 4.

„Postupak po zahtjevu građanske stranke može se voditi i odvojeno od javnog kaznenog progona.

Međutim, presuda u postupku po zahtjevu građanske stranke pokrenutom pred građanskim sudom bit će odgođena dok se ne donese konačna presuda u bilo kojem postupku javnog kaznenog progona.“

Članak 5. *****

„Stranka koja je pokrenula postupak pred građanskim sudom ne može uputiti istu tužbu kaznenom sudu osim ako je državno odvjetništvo podnijelo optužbu tom sudu prije nego je građanski sud odlučio o osnovanosti.“

Članak 81.-1.

„Istražni sudac može, na svoj poticaj, prema uputama vlasti koje vrše kazneni progon ili na zahtjev građanske stranke, učiniti sve što je zakonito kako bi mogao ocijeniti narav i opseg štete koju je pretrpjela žrtva, ili prikupiti informacije o osobnosti žrtve.“

Članak 82.-1.

„Stranke mogu tijekom istrage podnijeti pisani obrazloženi zahtjev istražnom sucu da s njima bude obavljen razgovor ili da ih se ispita, da bude saslušan svjedok, da se organizira suočavanje ili da ih se odvede na mjesto zločina, da se jednom od njih naloži da dostavi neku stvar koja je važna za istragu ili da se poduzme bilo koja druga radnja za koju smatraju da je potrebna za otkrivanje istine. Da bi bio valjan, takav zahtjev mora biti u skladu s odredbama desetog stavka članka 81.; mora se odnositi na konkretne radnje i, kad se odnosi na razgovor, mora točno navesti osobu za koju traži da se s njom obavi razgovor.“

Članak 85.

„Svatko tko tvrdi da je pretrpio štetu kao rezultat teškog zločina crime ili drugog teškog jela

délit, može se, podnoseći kaznenu tužbu, pridružiti kaznenom postupku kao građanska stranka zahtjevom nadležnom istražnom sucu.“

Članak 87., prvi stavak

„Zahtjev građanske stranke može se podnijeti u svako doba tijekom istrage.“

Članak 88.

„Istražni će sudac nalogom zabilježiti podnošenje tužbe. Prema materijalnom stanju građanske stranke, odredit će iznos osiguranja za troškove koje će stranka, ako joj nije odobrena pravna pomoć, položiti u tajništvu i rok u kojem to mora učiniti, da tužba ne bi bila utvrđena nedopuštenom. On može građansku stranku osloboditi plaćanja osiguranja.“

Članak 186., drugi stavak

„Građanska stranka se može žaliti protiv odluke da se ne pokrene ili da se okonča istraga i protiv naloga koji šteti njenim građanskim interesima…“

Članak 418.

„Svatko tko tvrdi, u skladu s člankom 2., da je pretrpio štetu prouzročenu kaznenim djelom može, ako to već nije učinio, podnijeti tužbu građanske stranke na samom ročištu. Nije obvezatno zastupanje po odvjetniku.

Građanska stranka može, u potporu svoje tužbe, podnijeti zahtjev za naknadu štete u iznosu gubitka kojega je pretrpjela.“

Članak 419.

„Građanska stranka će podnijeti svoju tužbu ili prije ročišta u tajništvu ili tijekom samoga ročišta dajući izjavu koju na zapisnik uzima tajnik ili podnošenjem podneska.“

Članak 420.-1.

„…

Uz suglasnost državnoga odvjetnika, žrtva može također podnijeti zahtjev tijekom policijske istrage za restituciju ili naknadu štete dajući formalnu izjavu koju na zapisnik uzima policijski službenik. Takav se zahtjev računa kao tužba građanske stranke ako je odlučeno da će se vršiti kazneni progon i ako je predmet izravno upućen kriminalnom ili policijskom sudu.

…

U slučaju spora o vlasništvu predmeta čija se restitucija traži ili kad sud ne nađe dovoljno razloga za odluku u samome zahtjevu, podupirućoj dokumentaciji ili spisu, odluka o građanskom zahtjevu bit će odgođena do kasnijeg ročišta na koje će državno odvjetništvo pozvati sve stranke.“

Članci 2.1 do 2.-19 odnose se na vršenje prava građanske stranke od strane udruga ili tijela javnoga prava.

…………………………….

C. Drugi elementi domaćega prava

Kako bi tužba građanske stranke bila dopuštena, dovoljno je da okolnosti na kojima se ona temelji dozvoljavaju istražnom sucu prihvatiti mogućnost da je moglo doći do navodne štete i da je mogla postojati izravna veza između štete i počinjenja djela (vidi, inter alia: presude Kasacijskog suda, Kaznenog odjela („Kas. krim.“), 9. veljače 1961., Dalloz, 1961., str. 306; 5. ožujka 1990., Kazneni bilten („Kaz. bil.“) br. 103; 11. siječanj 1996., Kaz.bil, br. 16; 8. lipnja 1999., Kaz. bil., br. 123; 6. rujna 2000., Kaz. bil., br. 263). Istražni sudac mora utvrditi može li podnositelj tužbe dokazati „mogući“ interes za podnošenje tužbe, a ne utvrditi da je tužba građanske stranke nedopuštena zbog čisto apstraktne osnove nepostojanja takvoga interesa (Kas. krim., 6. veljače 1996., Kaz.bil., br. 60). Odluka istražnoga suca da je tužba građanske stranke nedopuštena ne sprečava dotičnu stranku da podnese daljnju tužbu raspravnom sudu (Kas., krim., 15. svibanj 1997., Kaz.bil., br. 185).
Kasacijski sud smatra da je građanska stranka slobodna ne koristiti svoje pravo tražiti naknadu za svoje gubitke (Kas.krim., 10. listopada 1968., Krim bil. br. 248; 19. listopad 1982., Bil. krim. br. 222).Ča
k i kad naknada za gubitke spada izvan nadležnosti kaznenih sudova, zahtjev građanske stranke je dopušten ukoliko pomaže dokazati kazneno djelo (Kas. krim., 10. veljače 1987, Bil. krim., br. 64).
„Građanski postupak mora čekati ishod kaznenog postupka“ (članak 4., stavak 2. Zakona o kaznenom postupku). Građanski sud mora odgoditi presudu dok kazneni sud ne izrekne konačnu odluku u postupku po kaznenom progonu. Kazneni progon treba pokrenuti prije ili tijekom građanskog postupka. Ova dva postupka moraju se temeljiti na istim činjenicama, čak i ako svrha, predmet ili stranke ne moraju biti identični. Zahtjev za odgodom mora se podnijeti građanskom sucu, i po prvi puta se može postaviti u žalbenoj fazi ili pred Kasacijskim sudom. Kad se jednom odredi, prekid je obvezujući i za građanski sud i za stranke dok ne bude donesena konačna odluka u postupku po kaznenom progonu, bez koje je građanski postupak ništav.
„Konačna kaznena presuda ima prvenstvo pred građanskim zahtjevom.“ Građanski je sud vezan konačnom odlukom u postupku po kaznenom progonu. Prvenstvo odluke u kaznenom predmetu nije propisano zakonom u strogom smislu, nego se izvodi iz sudske prakse. To je apsolutno pravilo, obvezujuće ne samo za stranke u kaznenom postupku nego i za treće stranke. Budući da primjena pravila nije obvezatna po osnovi javnoga poretka, na ovo se pravilo ne može pozvati državno odvjetništvo ili sudac na svoj poticaj. Odluke istražnih sudaca nisu obvezujuće za građanske sudove. Prema tome, jedine kaznene odluke koje su obvezujuće jesu konačne i neopozive odluke raspravnih sudova. Štoviše, građanski je sud vezan samo „utvrđenjima kaznene naravi“: građanski će sud koji postupa u predmetu biti vezan samo oslobađajućom odlukom, ali ne i onim dijelom odluke kaznenoga suda koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete. Takva „utvrđenja“, naime obrazloženje i izreka, moraju biti „izvjesna“ (što isključuje nalaze izražene na dvojbeni ili neizvjestan način, osim kod oslobađajućih odluka „zbog nedostatka dokaza“ koje su obvezujuće za građanski sud) i „potrebna“ (što sudac mora utvrditi kako bi opravdao svoju odluku – elementi djela, njegovo razvrstavanje, otegotne okolnosti koje određuju takvo razvrstavanje i utvrđenje krivnje ili ne, ovisno o slučaju). Općenito govoreći, obrazloženje nema isti obvezujući učinak kao izreka osim ako ono predstavlja njenu bitnu podlogu.

D. Preporuke Odbora ministara

Preporuka br. R (83) 7 o sudjelovanju javnosti u politici o zločinima, koju je donio Odbor ministara 23. lipnja 1983. godine, zastupa uspostavu učinkovitog sustava pravne pomoći za žrtve, tako da mogu imati pristup pravosuđu u svim okolnostima.
Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve u okviru kaznenog prava i postupka, koju je donio Odbor ministara 28. lipnja1985. godine propisuje:

„…

9. Žrtva treba biti informirana o

- datumu i mjestu ročišta koje se odnosi na djelo koje joj je uzrokovalo trpljenje;

- svojim mogućnostima za dobivanje restitucije i naknade štete u okviru procesa kaznenog pravosuđa, za dobivanje pravne pomoći i savjeta;

- o tome kako može saznati kakav je ishod predmeta.

10. Trebalo bi biti moguće da kazneni sud naloži počinitelju da žrtvi naknadi štetu. U tu svrhu treba ukinuti postojeće granice, ograničenja ili tehničke prepreke koje sprečavaju općenito ostvarenje takve mogućnosti;

11. Zakonodavstvo treba predvidjeti da naknada može biti ili kaznena sankcija ili zamjena za kaznenu sankciju ili da ju se može dosuditi uz kaznenu sankciju;

12. Sve mjerodavne informacije koje se odnose na povrede i gubitke koje je pretrpjela žrtva trebaju biti dostupne sudu kako bi mogao, kad odlučuje o obliku i količini kazne, uzeti u obzir:

- žrtvinu potrebu za naknadom;

- svaku naknadu ili restituciju koju je izvršio počinitelj ili svaki istinski napor u tu svrhu.

13. U slučajevima kad mogućnosti koje sud ima uključuju dodavanje financijskih uvjeta dosudi štete ili odgodu ili suspenziju kazne, ili nalog o uvjetnom otpustu ili bilo koju drugu mjeru, među tim uvjetima veliku važnost treba pripisati naknadi štete od strane počinitelja žrtvi.

Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i sprečavanju viktimizacije, koju je donio Odbor ministara 17. rujna 1987., „preporuča da vlade država članica poduzmu slijedeće mjere“:

4. osigurati da žrtve i njihove obitelji, osobito oni najranjiviji, prime posebice:

…

- pomoć tijekom kaznenog postupka, uz dužno poštovanje obrane;

Preporuka Rec(2000)19 o ulozi državnog odvjetništva u sustavu kaznenog pravosuđa, koju je donio Odbor ministara 6. listopada 2000. propisuje:

„…

34. Zainteresirane stranke priznatog ili utvrdivog statusa, posebice žrtve, trebaju moći pobijati odluke državnih odvjetnika da ne vrše kazneni progon; takvo se pobijanje može izvršiti, kad je to odgovarajuće, nakon hijerarhijskog preispitivanja, bilo putem sudskog preispitivanja, ili ovlaštenjem strankama da pokrenu privatni kazneni progon.“

PRAVO

Podnositeljica zahtjeva koja se pridružila kao građanska stranka tijekom istrage, prigovorila je nepoštenosti postupka pred Kasacijskim sudom i presudi koju je ovaj donio. Pozvala se na članak 6., stavak 1. Konvencije, čije mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

Sud mora razmotriti je li članak 6. primjenjiv, a pitanje je spojeno s osnovanošću u odluci o dopuštenosti. Podnositeljica je tvrdila da je, a Vlada da nije.

I PRETHODNI PRIGOVOR VLADE

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada

Nakon što je zabilježila određene činjenice koje su se odnosile na mjerodavno domaće pravo, Vlada je primijetila da žrtva, podnijevši građansku tužbu, može tražiti ne samo naknadu, nego i kaznu za počinitelja, kao i prava stranke u kaznenom postupku (uvid u spis, zahtjevi za donošenje odluka, itd.) i ovlasti istražnoga suca u prikupljanju dokaza o činjenicama i pretrpljenoj šteti.
Primijetili su da iz razlike između, s jedne strane, tužbe građanske stranke kojoj je cilj kazniti počinitelja i, s druge strane, onih kojima se traži naknada ili također traži naknada proizlaze značajne pravne posljedice: ako se netko pridružio kao građanska stranka to ne znači da je dopušten i zahtjev za naknadu, niti to oslobađa građansku stranku od potrebe da zatraži naknadu pred raspravnim sudom; zahtjev za naknadom treba postaviti najkasnije pred kaznenim sudom prvoga stupnja; konačno, građanska stranka koja nije postavila takav zahtjev mogla bi nakon toga obratiti se građanskom sudu u roku primjenjivom na građanske tužbe.
Vraćajući se na primjenjivost članka 6. općenito, Vlada je prvo ustvrdila da se tu radi samo o građanskoj grani članka 6., stavka 1., jer da žrtva nije tuženik nego tužitelj. Stoga je pitanje koje treba utvrditi traži li postupak po tužbi građanske stranke od sudova da utvrde „spor“ (contenstation) koji se tiče „građanskog prava ili obveze“.
Vlada je ustvrdila da je pravo potraživati naknadu, koje proizlazi iz građanske povrede koju je počinio počinitelj, građansko pravo na koje se primjenjuje članak 6., stavak 1. Konvencije. Međutim, primijetili su da žrtve ne koriste uvijek to pravo i da im jedini cilj može biti pokrenuti kazneni postupak ili mu se pridružiti. Vlada je tvrdila da žrtve u ta dva slučaja ne vrše svoje građansko pravo (vidi presudu u predmetu Hamer v. France, od 7. kolovoza 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III).
Stoga je Vlada zauzela stajalište da tužba građanske stranke nije, sama za sebe, dovoljna kako bi odnosni postupak podvela „a priori u domašaj članka 6.“. Tvrdili su da bi takvo široko tumačenje obuhvatilo prava koja su isključena, kao što je pravo pokrenuti ili se pridružiti kaznenom progonu, ili čak i samo obraniti nečiju čast bez traženja nečega drugoga osom nematerijalne zadovoljštine.
Vlada je nastojala definirati kriterij koji bi omogućio razlikovanje između onih postupaka koji bi potpali pod članak 6. i onih koji ne bi, primjećujući da kriteriji koje je Sud usvojio u prošlosti nisu bili zadovoljavajući, posebice kriterij „odlučnog ishoda postupka“. Postavljanje „zahtjeva za naknadu“ bio je jedini kriterij koji se mogao primijeniti na sve postupke, naravno ako ga se može strogo definirati i da su njegove pravne posljedice jasno određene. Žrtva koja je podnijela zahtjev kao građanska stranka tvrdila je da ima građansko pravo samo od trenutka kad je postavila zahtjeva za naknadu štete uzrokovane djelom.
Povlačeći analogiju sa sudskom praksom Suda o skraćenom građanskom postupku, na koji se članak 6. ne primjenjuje, Vlada je tvrdila da žrtva mora nedvosmisleno izjaviti svoju namjeru tražiti naknadu za svu pretrpljenu štetu, postavljajući tako početnu točku za „spor“ i čineći članak 6. primjenjivim.
Takav bi se kriterij mogao primijeniti jednako na okončan postupak i na onaj koji je u tijeku, jer bi bilo dovoljno provjeriti je li žrtva postavila takav „nedvosmisleni“ zahtjev ili nije. Jamstva iz članka 6. primijenila bi se od postavljanja zahtjeva za naknadu. Na kraju, zahtjev, koji bi se mogao postaviti u svakoj fazi postupka (pa čak i na početku ako je to odgovarajuće), ne bi trebao biti podroban, time da se razlikuje postavljanje zahtjeva za naknadu i određivanje njegove količine.
U svjetlu naprijed navedenog, Vlada je ustvrdila da članak 6., stavak 1. nije primjenjiv, jer podnositeljica zahtjeva nije tijekom postupka postavila zahtjev za naknadu štete izravno uzrokovane djelom.

2. Podnositeljica zahtjeva

Dio očitovanja podnositeljice zahtjeva bio je u obliku širega opisa francuskog prethodnog istražnog postupka. Primjećujući kako u teoriji mogućnost pridružiti se postupku kao građanska stranka donosi sa sobom znatne koristi zbog svog hibridnog kaznenog i odštetnog karaktera, ustvrdila je da je faza istrage bila „u stvarnoj praksi francuskog kaznenog postupka čudan svijet sam za sebe u kojem se može dogoditi svaka vrsta povrede članka 6., stavka 1. Konvencije izvan dosega bilo kojega oblika kontrole i doslovno izvan svakoga nadzora“ (prejudiciranje osnovanosti, uloga državnog odvjetnika, povjerljivost istrage, itd.).
Po tvrdnji podnositeljice zahtjeva, postupak po zahtjevu građanske stranke je predstavljao ništa manje nego slijed raznih prepreka izrađen za obeshrabrivanje ili čak i sprečavanje nekoga da podnese tužbu: određivanje prethodnih previsokih uplata sudu, odbijanje pokretanja istrage, odbijanje proširenja njezinog opsega, provođenje policijske istrage i druge manevri. Glede građanske naknade, smatrala je da je utvrđenje kako nema osnova za pokretanje postupka ostavilo tužiteljicu da se suoči s građanskim sudom u najgorim mogućim uvjetima. Štoviše, žrtva koja je ograničena na čisto građanski postupak time bi bila lišena „privatne osvete“.
Za podnositeljicu zahtjeva bilo je imperativno da se članak 6. primijeni čim se građanska stranka pridruži postupku, bez obzira je li postupak u predmetu još u tijeku ili je već okončan.
Glede pitanja primjenjivosti članka 6. na ovaj predmet, primijetila da je da je otišla u žandarmeriju u srpnju 1995. godine kako bi podnijela jednostavnu prijavu. Ta je prijava prvo dovela do prethodnih ispitivanja, a onda do odluke državnog odvjetnika o pokretanju sudske istrage. Ona je u skladu s tim podnijela građansku tužbu istražnom sucu u trenutku kad je postupak već započeo.
Pri tome je već jasno pokazala svoju namjeru zatražiti zadovoljštinu za konkretnu štetu uzrokovanu napadom o kojemu je izvijestila žandare i o kojoj se vodila istraga. Spominjanje tijekom istrage problema s neplaćanjem njenoga uzdržavanja bilo je irelevantno za njene namjere, osobito zato što je u toj fazi postupka bila bez pomoći odvjetnika.
Analogijom s predmetom Moreira de Azevedo, podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da je podnijevši svoju građansku tužbu, pokazala svoj interes ne samo za kaznene sankcije protiv počinitelja nego i za materijalnu naknadu štete koju je pretrpjela, te da se to što je propustila postaviti formalni zahtjev za naknadu štete ne može uzeti protiv nje (presuda u predmetu Moreira de Azevedo v. Portugal, od 23. listopada 1990., Series A br. 189, str. 1617, stavci 63-68). Nadalje je citirala predmet Tomasi, u kojemu je isto tako istraga bila zaključena s utvrđenjem kako nema osnova za pokretanje postupka (vidi presudu u predmetu Tomasi v. France, od 27. kolovoza 1992., Series A br. 241-A).

B. Ocjena Suda

1. Sudska praksa

Sud je donio određeni broj presuda o postupku po zahtjevu građanske stranke. U predmetu Tomasi (naprijed citiranom) presudio je kako slijedi (str. 43., stavak 121.):

„Članak 85. Zakona o kaznenom postupku predviđa podnošenje tužbe sa prijedlogom za pridruživanje postupku kao građanska stranka. Prema sudskoj praksi Kasacijskog suda (Krim. 9. veljače 1961., Dalloz 1961., str. 306), ta odredba jednostavno primjenjuje članak 2. toga Zakona….

…

Istražni će sudac utvrditi da je građanski prijedlog dopušten – kao što je to učinio u ovome predmetu – ako, u svjetlu činjenica na koje se oslanja, može pretpostaviti postojanje navodne štete i izravnu vezu s djelom (ibid.). Stoga pravo na naknadu koju potražuje g. Tomasi ovisi o ishodu ove tužbe, drugim riječima, o osudi počinitelja postupanja kojemu je prigovoreno. To je građansko pravo, bez obzira na činjenicu što su nadležni kazneni sudovi (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Moreira de Azevedo v. Portugal od 23. listopada 1990., Series A br. 189, str. 17, stavak 67.).”

Tako je Sud zaključio da je članak 6. Konvencije primjenjiv iz kombinacije domaćega prava, i to članaka 2. i 85. Zakona o kaznenom postupku, i dopuštenosti postupka po zahtjevu građanske stranke na domaćoj razini. U stvari, osim ako je tužba utvrđena nedopuštenom od strane odgovarajućega suca, čini se da domaće pravo povlači ipso facto primjenjivost članka 6.
Međutim, u predmetu Acquaviva, u kojem je Komisija primijenila članak 6. na temelju predmeta Tomasi, Sud je smatrao potrebnim utvrditi je li se u dotičnom postupku radilo o sporu o „građanskim pravima i obvezama“ podnositelja zahtjeva (vidi presudu u predmetu Acquaviva v. France, od 21. studenog 1995., Series A br. 333-A, str. 14, stavak 45.).
Primjenjujući sudsku praksu an konkretne situacije koje nisu povezane s pitanjem postupka po zahtjevu građanske stranke (vidi presudu u predmetu Zander v. Sweden, od 25. studenog 1993., Series A br. 279-B, i presudu u predmetu Kerojärvi v. Finland, od 19. srpnja 1995., Series A br. 322), Sud je nastojao utvrditi „je li postojao spor ('contestation') o 'pravu' za koje bi se moglo reći, barem tako da se o tome može raspravljati, da ga domaće pravo priznaje“. „Spor“, koji treba biti istinski i ozbiljan, može se odnositi ne samo na postojanje prava nego i na njegov opseg i na način njegova vršenja. Štoviše, Sud je smatrao da bi ishod postupka trebao biti izravno odlučan za pravo o kojemu se radi (vidi naprijed citirani predmet Acquaviva, str. 14, stavak 46.). Utvrdio je da je članak 6., stavak 1. primjenjiv, iz slijedećih razloga (ibid., str. 14-15, stavak 47.):

„Odabravši put kaznenog postupka, podnositelji zahtjeva su pokrenuli sudski kazneni postupak radi osiguranja osude, što je bio prethodni uvjet za dobivanje naknade, te su pridržali pravo podnijeti zahtjev za naknadu štete do i tijekom suđenja.

Utvrđenje samoobrane – koja je isključila svaku kaznenu i građansku odgovornost – od strane Odjela za optužnice Žalbenog suda u Versaillesu…lišila ih je svakoga prava tužiti za naknadu štete. Ishod postupka je stoga bio, u svrhu članak 6., stavka 1. izravno odlučan za utvrđivanje njihovoga prava na naknadu.“

U naprijed citiranom predmetu Hamer, koji se za razliku od predmeta Tomasi i Acquaviva, nije ticao utvrđenja kako ne postoji osnova za pokretanje postupka, nego odluke o osnovanosti koju je donio taj raspravni sud, Sud je uputio na činjenicu da je u premetu Acquaviva smatrao kako je utvrđenje samoobrane do kojega je došao Odjel za optužnice Žalbenog suda u Versaillesu lišilo građanske stranke svakog prava potraživati naknadu (vidi naprijed citirani predmet Acquaviva 15, stavak 47.). Primijetivši da gđa Hamer nije postavila nikakav zahtjev za naknadu štete tijekom prethodne istrage ili pred sudbenom stolom i da je ona nakon toga mogla podnijeti zahtjev građanskim sudovima, Sud je utvrdio da, za razliku od stava u predmetu Acquaviva, postupak nije bio odlučan u svrhu članka 6., stavka 1. Konvencije.
Sud ovu sudsku praksu potvrdio u predmetu Aït-Mouhoub France, (presuda od 28. listopada 1998., Reports 1998-VIII). Presudio je da se tužba drugoga podnositelja zahtjeva odnosila na građansko pravo, jer je on izričito spomenuo financijski gubitak uzrokovan navodnim djelima. Štoviše, izveo je zaključak o „odlučnoj“ prirodi postupka za utvrđenje njegovoga prava na naknadu štete iz teksta članka 85. Zakona o kaznenom postupku prema kojemu je tužba podnesena: tužba je bila „sročena kako bi….osigurala osudu koja bi mu omogućila vršiti njegova građanska prava u odnosu na navodne povrede, i, osobito, dobiti naknadu za financijski gubitak“. Za Sud je bilo irelevantno to što u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu štete nije svoj gubitak odredio količinski, budući da je po francuskom pravu mogao podnijeti zahtjev za naknadu štete do početka i tijekom suđenja (str. 3226, § 44; vidi i naprijed citirani predmet Acquaviva, str. 14-15, stavak 47.).
Godine 1999. donesena je presuda u predmetu Maini France na temelju sličnog rezoniranja (br. 31801/96, stavci 28.-29., 26. listopada 1999.). U tom predmetu, koji se ticao utvrđenja kako ne postoji osnova za pokretanje postupka, Sud je naveo kako postupak u kojemu se radilo o odgovornosti policajaca nije mogao uspjeti te je predstavljao bezvrijedno pravno sredstvo utoliko što podnositelj zahtjeva, koji nije uspio dokazati svoje tvrdnje pred kaznenim sudovima, nije imao nikakve izglede uspjeti pred građanskim sudovima (ibid., stavak 30.).

2. Granice naprijed navedene sudske prakse

Sud smatra da njegova sudska praksa može iznijeti jedan broj manjkavosti, osobito u smislu pravne sigurnosti za stranke, tako što je nakon predmeta Tomasi smatrao potrebnim utvrditi je li, prvo, postojao „spor“ oko nekog „građanskog prava“ o čijoj priznatosti od strane domaćega prava se moglo raspravljati, i, drugo, je li ishod postupka bio izravno odlučan za to pravo.
Postojeća sudska praksa, a stoga i kriteriji obično primjenjivi nakon predmeta Tomasi, teži previše komplicirati svaku analizu primjenjivosti članka 6. na postupak po zahtjevu građanske stranke u francuskom pravu. U svakom slučaju, takva raščlamba se može pokazati teškom u predmetu koji je još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima, ili u kojem je odlučeno o kaznenim pitanjima. Sud ne može zamijeniti domaće sudove ocjenjujući dokaze koje je podnijela podnositeljica zahtjeva u potporu svoje tužbe (i time se izložiti riziku od počinjenja pogrešaka) niti prejudicirati izglede za uspjeh naknadnih žalbi, čak i ako pretpostavi da nije umjetno odvojiti jedan broj postupaka koji su svi napravljeni za naknadu iste štete.
Sud tako želi okončati neizvjesnost koja okružuje primjenjivost članka 6., stavka 1. Konvencije na postupak po zahtjevu građanske stranke, osobito stoga što jedan broj Visokih ugovornih stranaka Konvencije ima iste sustave.

3. Novi pristup

Sud primijećuje da, iako je utvrdio da je koncept „građanskih prava i obveza“ autonoman, isto je tako presudio, u tom kontekstu, da zakonodavstvo dotične države nije nevažno (vidi presudu u predmetu König v. Germany, od 28. lipnja 1978., Series A br. 27, str. 30, stavak 89.). Treba li ili ne treba neko pravo smatrati građanskim pravom u smislu toga izraza u Konvenciji treba odrediti pozivajući se ne samo na njegovo pravno razvrstavanje, nego i na njegov materijalni sadržaj i učinke na temelju domaćega prava dotične države. Štoviše, Sud, u vršenju svoje nadzorne funkcije, mora također uzeti u obzir predmet i svrhu Konvencije.
Sud smatra potrebnim ispitati domaće zakonodavstvo o zahtjevima građanske stranke pred francuskim kaznenim sudovima.
U francuskom pravu žrtve nekoga djela mogu, na temelju članka 4., prvoga stavka Zakona o kaznenom postupku, podnijeti građansku tužbu odvojeno od kaznenog progona, pred građanskim sudovima. Oni je mogu podnijeti i kaznenim sudovima istovremeno s kaznenim progonom, na temelju članka 3., prvog stavka tog Zakona. Drugi stavak članak 3. pobliže određuje da je građanski zahtjev dopušten u odnosu na svu štetu uzrokovanu djelom za koje se vrši kazneni progon.
Francusko pravo daje žrtvi djela mogućnost birati između građanskog i kaznenog postupka. Prema građanskoj opciji, činjenica da je šteta uzrokovana kaznenim djelom znači da se građanski postupak primjenjuje samo uz primjenu određenih pravila: neopozivost izbora (članak 5. Zakona o kaznenom postupku – vidi stavak 19. ove presude); načelo prema kojemu „građanski postupak mora čekati ishod kaznenog postupka“ (vidi stavak 24. ove presude); i načelo da „konačna kaznena presuda ima prednost pred građanskim zahtjevom“ (vidi stavak 25. ove presude).
Kaznena opcija, s kojom se Sud ovdje bavi, vrši se na način da se podnese tužba građanske stranke, koja je podložna određenim uvjetima i proizvodi određene posljedice (vidi stavke 19. et seq. ove presude). Postupak po zahtjevu građanske stranke pokreće se bilo „miješanjem“, nakon što je kazneni progon već započeo, zahtjevom istražnom sucu ili raspravnom sudu za dopuštenje da se pridruži postupku, ili „pokretanjem“, drugim riječima putem tužbe građanske stranke ili izravnoga poziva pred raspravnim sudom. Iako je žrtva građanska stranka suočena s određenim ograničenjima utoliko što više ne može svjedočiti te je izložena sankcijama zbog propuštanja ili zloporabe, ona uživa koristi od toga što je stranka u kaznenom suđenju, obavještava ju se o koracima u postupku te može podnositi zahtjeve kojima traži dokumentaciju i može ulagati žalbe, i, iznad svega, može dobiti naknadu od kaznenih sudova za štetu koju je pretrpjela.
S obzirom na naprijed navedeno, ne može biti nikakve dvojbe da prema francuskom pravu postupak po zahtjevu građanske stranke predstavlja građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom. U takvim okolnostima Sud stoga ne vidi nikakav razlog, a priori, razmatrati ga drugačije u svrhu primjene članka 6., stavka 1. Konvencije.
I dok je Vlada podcrtala razliku između zahtjeva građanske stranke da se pridruži postupku (miješanje u suđenje) i građanske tužbe (zahtjev za naknadu štete), Sud ne vjeruje da to razlikovanje isključuje primjenjivost članka 6. Upravo suprotno, sve pridružene građanske stranke su same za sebe i stranke u postupku za obranu svojih građanskih interesa i imaju pravo na zahtjev za naknadu štete u svakoj fazi postupka. Činjenica da mogu odabrati ne potraživati naknadu štete u određenoj fazi postupka ne oduzima građansku narav njihovom zahtjevu, niti im oduzima njihovo pravo postaviti takav zahtjev u kasnijoj fazi. U svakom slučaju ne može se dokazati da to neće učiniti do kraja suđenja o osnovanosti. Štoviše, suprotno tvrdnjama Vlade, francusko pravo ne stvara nužno dihotomiju između „postupka po zahtjevu građanske stranke“ i „građanskoga zahtjeva“; ovaj prvi je u stvari samo jedna vrsta potonjega koji započinje pokretanjem ili miješanjem.
Vlada je također smatrala potrebnim reći da “contestation” ne započinje dok ne bude podnesen „zahtjev za naknadu“. U tom smislu Sud primjećuje kako pravo na pošteno suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvoga opravdanja za restriktivno tumačenje članka 6., stavka 1.: suglasnost s duhom Konvencije traži da riječ “contestation” ne treba tumačiti previše tehnički te da mu treba dati materijalno a ne formalno značenje. Uz to, ono nema pandan u engleskom tekstu članak 6., stavka 1. (vidi naprijed citirani predmet Moreira de Azevedo, str. 16-17, stavak 66.). Štoviše, ako podnošenje tužbe građanske stranke predstavlja istu stvar kao i podnošenje građanskoga zahtjeva za obeštećenje, tada je nevažno to što je žrtva možda propustila podnijeti formalni zahtjev za naknadu: stekavši status građanskih stranaka, žrtve pokazuju važnost koju pridaju ne samo kaznenoj osudi počinitelja, nego i osiguranju financijske naknade pretrpljene štete (ibid., p. 17, § 67).
U svakom slučaju, može se zamisliti da članak 6. može biti primjenjiv čak i ako ne postoji zahtjev za financijskom naknadom štete: dovoljno je ako je ishod postupka odlučan za „građansko pravo“ o kojemu se radi (ibid. 16-17, stavak 66.; vidi i presudu u predmetu Helmers v. Sweden, od 29. listopada 1991., Series A br. 212-A, str. 14, stavak 29.).
U svjetlu naprijed navedenoga, nema nikakve dvojbe da je u francuskom pravu postupak u kojemu netko tvrdi da je žrtva djela odlučan za njegova „građanska prava“ od trenutka kad se pridružio kao građanska stranka. U stvari, članak 6. je primjenjiv na postupak u kojemu su uključene tužbe građanske stranke čak i tijekom faze prethodne istrage uzete same za sebe (vidi naprijed citirane predmete Tomasi, Acquaviva i Maini; i Zuili v. France (dec.), br. 46820/99, 21. svibanj 2002.), te čak, kad je to odgovarajuće, ako je u tijeku ili je moguć postupak pred građanskim sudovima. Glede te zadnje točke, Sud smatra da bi bilo umjetno presuditi da je ishod postupka pokrenutog pred kaznenim sudovima od strane žrtve u predmetima kaznenih djela bio odlučan samo zbog postojanja građanskog postupka koji je u tijeku ili je moguć, te se osjeća ponukanim primijetiti da u stvari u francuskom pravu kazneni postupak ima prednost pred građanskim postupkom i u smislu sredstava koja su na raspolaganju za utvrđivanje činjenica i prikupljanje dokaza i u smislu načela prema kojemu građanski postupak mora četkati ishod kaznenog postupka“, i, što se toga tiče, prema kojemu „pravomoćna kaznena presuda ima prednost pred građanskim zahtjevom“.
Sud nadalje primijećuje da, čak i kad je kazneni postupak odlučujući samo za kazneno optuženje, odlučan čimbenik za primjenu članka 6., stavka 1. jest ostaje li, od trenutka kad se podnositelj zahtjeva pridružio kao građanska stranka do zaključenja toga kaznenog postupka, građanska komponenta blisko povezana sa kaznenom komponentom (vidi predmet Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], br. 32967/96, stavak 62., ECHR 2002-I), drugim riječima ima li kazneni postupak utjecaja na građansku komponentu. A forteriori, članak 6. se mora primijeniti na postupak koji se odnosi i na kaznenu optužbu i na građansku komponentu predmeta.
Kad je to tako, Sud želi, u vezi s tim postupkom kako se on odnosi isključivo na odluku o kaznenoj optužbi, istražiti blisku vezu koja postoji u francuskom pravu između postupka po zahtjevu građanske stranke i kaznenog progona. Postupak po zahtjevu građanske stranke pokrenut „na poticaj“ automatski povlači kazneni progon. Ova posljedica, iako značajna, čini samo jedan vid postupka po zahtjevu građanske stranke na poticaj, koji nije stoga lišen svoga „građanskog“ karaktera. U tom pogledu Sud primijećuje da se u prethodnom predmetu protiv Francuske složio s Vladom utvrdivši da se građanska stranka ne može smatrati suprotstavljenom tužitelju, niti nužno kao njegov saveznik, s obzirom na to da su im uloge i svrhe vrlo jasno različite (vidi predmet Berger v. France, br. 48221/99, stavak 38., ECHR 2002-X). Uz to što je već primijećeno u ovoj presudi, Sud primijećuje i to da povlačenje žrtvine tužbe ne uzrokuje kraj kaznenog progona, osim u iznimnim slučajevima. I na kraju, Sud primijećuje da je, u svojoj Preporuci Rec(2000)19 o ulozi državnog odvjetnika u sustavu kaznenog pravosuđa, donesenoj 6. listopada 2000. godine Odbor ministara izrazio mišljenje da žrtve trebaju moći pobijati odluke državnih odvjetnika da ne vrše kazneni progon, tako što će, inter alia, dati ovlast strankama da pokrenu privatni kazneni progon (vidi stavak 29. ove presude).
Ipak, činjenica jest da Kasacijski sud prihvaća načelo građanskog postupka u čisto kaznene svrhe, što može objasniti zašto se pravna teorija odnosi bez razlike na „građanski postupak u kaznene svrhe“ i na „zahtjeve na prijedlog građanske stranke u kaznene svrhe“ .
Sud smatra da je u takvim predmetima primjenjivost članka 6. dosegla svoje granice. Primjećuje da Konvencija ne daje nikakvo pravo, kako to traži podnositeljica zahtjeva, na „privatnu osvetu“ ili na actio popularis. Stoga se pravo da se kazneno progone treće stranke ili da ih se osudi za kazneno djelo ne može tražiti neovisno: ono mora biti nerazdvojivo od vršenja prava žrtve na pokretanje građanskog postupka u domaćem pravu, čak i ako samo zato da bi osigurala simboličnu naknadu štete ili zaštitila građansko pravo kao takvo kao pravo na „dobar ugled“ (vidi presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom, od 21. veljače 1975., Series A br. 18, str. 13, stavak 27.; naprijed citirani predmet Helmers, 14, stavak 27.; i presudu u predmetu Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, od 13. srpnja 1995., Series A br. 316-B, str. 78, stavak 58.). U svakom slučaju, kad je to odgovarajuće, na nedvosmislen način treba utvrditi odricanje od toga prava (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Colozza and Rubinat v. Italy, od 12. veljače 1985., Series A br. 89, str. 14-15, stavak 28., i predmet Meftah and Others v. France [GC], br. 32911/96, 35237/97 i 34595/97, stavak 46., ECHR 2002-VII).
Sud zaključuje da tužba građanske stranke potpada u domašaj članka 6. stavka 1. Konvencije, osim u slučajevima navedenim u prethodnom stavku.
Takav je pristup dosljedan u odnosu na potrebu čuvanja prava žrtava i njihovog pravilnog mjesta u kaznenom postupku. Samo zbog toga što uvjeti sadržani u konceptu „poštenoga suđenja“ nisu nužno isti u sporovima o građanskim pravima i obvezama i u predmetima u kojima se radi o kaznenim suđenjima, kako se vidi iz činjenica da za građanske parnice ne postoje podrobne odredbe slične onima iz članka 6., stavaka 2. i 3. (vidi presudu u predmetu Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, od 27. listopada 1993., Series A no. 274, str. 19, stavak 32.) Sud može zanemariti nepovoljan položaj žrtava i degradirati njihova prava. U svakom slučaju, Zakon o kaznenom postupku, u prethodnom članku unesenom u zakon br. 2000-516 od 15. lipnja 2000. izričito postavlja određena načela koja su temeljna za kaznena suđenja, uključujući i „ravnotežu između prava stranaka“ i toga da će „čuvati prava žrtava (vidi stavak 19. ove presude). Na kraju, Sud svraća pozornost, radi informacije, na tekst Preporuka br. R (83) 7, R (85) 11 i R (87) 21 Odbora ministara (vidi stavke 26.-28. ove presude), koje jasno pobliže određuju prava koja stranke mogu tražiti u kontekstu kaznenog prava i postupka.

4. Primjena naprijed navedenog kriterija na činjenice predmeta

Sud smatra da treba prihvatiti ovaj novi pristup i, u skladu s predmetom i svrhom Konvencije, odstupanja od jamstava ugrađenih u članak 6., stavak 1. treba tumačiti restriktivno (vidi predmet Pellegrin v. France [GC], br. 28541/95, stavak 64., ECHR 1999VIII).
Sud nalazi da je u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva podnijela zahtjev građanske stranke tijekom kaznene istrage, izvršila je svoje pravo tražiti naknadu štete uzrokovane djelom kojega je navodno žrtva, i nije se odrekla toga prava.
Postupak stoga spada u domašaj članka 6., stavka 1. Konvencije, i prigovor koji je uložila Vlada da je zahtjev nesukladan ratione materiae sa odredbama Konvencije treba odbiti.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

1. Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako odluka da nema osnova za pokretanje postupka nije bila samo sporna, nego štoviše da joj nikada nije bila propisno dostavljena. Iako je odbila potpisati obavijest o žalbi čiji je nacrt izradio tajnik, ona je sam napisala i podnijela potpisanu obavijest o žalbi u propisanom roku. Odsjek za optužbe nije donio jasnu odluku o njenom navodu da joj nalog o obustavi nije bio uredno dostavljen i da se je Kasacijski sud, odbijajući poništiti odluku o žalbi, pogrešno usmjerio, da nije dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku i da se u njoj nije dotakao nekih od žalbenih razloga.
Isto je tako kritizirala činjenicu da je Kasacijski sud izdvojio povredu članaka
i 183. Zakona o kaznenom postupku kao jedini žalbeni razlog, iako je ona u svojoj izjavi o žalbi navela povrede članaka 592., 575.-6., 593. i 636. Zakona. Ona izvodi zaključak da Kasacijski sud nije donio odluku na temelju primjenjivoga prava. Konačno, navela je da je povrijeđeno njeno pravo na pošteno suđenje i kritizirala Kasacijski sud zato što nije cenzurirao presudu Odsjeka za optuženja zbog njegovog sastava u trenutku donošenja presude.

2. Vlada

Vlada je ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva imala pošteno suđenje. Primijetili su da je Kasacijski sud, zatražen da donese odluku o presudi kojom bi se utvrdilo da je žalba podnositeljice zahtjeva nedopuštena jer je bila nepravovremena, u potpunosti razmotrio žalbeni razlog kojim se kritizira nazočnost, tijekom čitanja presude, suca koji nije bio nazočan vijećanju. Kasacijski je sud smatrao da je čitanje presude bilo u skladu s člankom 485., trećim stavkom, Zakona o kaznenom postupku, koji propisuje da će presuda biti pročitana od strane predsjednika ili jednoga od sudaca. Vlada je ustvrdila kako prema sudskoj praksi presuda može biti pročitana u odsutnosti drugih sudaca (Kas. krim., 17. lipanj 1992., Bil.krim. br. 243). Štoviše, primijetili su kako članak 592. koji je citirala podnositeljica zahtjeva nije bio primjenjiv jer je pokrivao samo situaciju u kojoj suci koji odlučuju nisu bili nazočni vijećanju, a što ovdje nije bio slučaj.
Glede navoda da je obrazloženje bilo nedostatno, Vlada je ustvrdila da je Odsjek za optuženja dao obrazloženje i da je njegovu odluku kasnije potvrdio Kasacijski sud. Konačno, smatrali su da Kasacijski sud nije morao izravno govoriti o svim člancima Zakona o kaznenom postupku koje je citirala podnositeljica zahtjeva, jer dužnost obrazložiti ne traži da bude dan podroban odgovor na svaku tvrdnju.

B. Ocjena Suda

Sud primijećuje da pravo na pošteno suđenje, kako je zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije, uključuje pravo stranka u suđenju podnositi sva očitovanja koja smatraju važnima za predmet. Svrha Konvencije nije jamčiti prava koja su teorijska ili iluzorna nego prava koja su praktična i djelotvorna (vidi presudu u predmetu Artico v. Italy, od 13. svibnja 1980., Series A br. 37, str. 16, stavak 33.), to se pravo može smatrati djelotvornim samo ako se očitovanja stvarno „čuju“, to jest ako ih raspravni sud dužno razmotri. Drugim riječima, učinak članka 6. je, između ostaloga, da se „sudu“ da dužnost propisno ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje predlažu stranke, ne dovodeći u pitanje svoju ocjenu jesu li relevantni (vidi presudu u predmetu Van de Hurk v. the Netherlands, od 19. travnja 1994., Series A br. 288, str. 19, stavak 59.).
Štoviše, iako članak 6., stavak 1. obvezuje sudove da daju obrazloženja svojih odluka, ne može ga se shvatiti kao da traži podroban odgovor na svaku tvrdnju (ibid., str. 20., stavak 61., i presudu u predmetu Ruiz Torija v. Spain, od 9. prosinca 1994., Series A br. 303A, str. 12, stavak 29.; vidi također predmet Jahnke and Lenoble v. France (dec.), br. 40490/98, ECHR 2000-IX).
Konačno, sud također primijećuje da nije njegova funkcija baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama koje su navodno počinili nacionalni sudovi, osim ako su, i samo utoliko koliko su, povrijedili prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi, inter alia, predmet García Ruiz v. Spain, [GC], br. 30544/96, stavak 28., ECHR 1999-I). U svakom slučaju, prvenstveno je na nacionalnim vlastima, i to osobito sudovima, rješavati probleme tumačenja nacionalnoga zakonodavstva (vidi predmet Coëme and Others v. Belgium, br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavak 115., ECHR 2000-VII).
Sud smatra, u svjetlu činjenica predmeta, da nisu povrijeđene odredbe članka 6., stavka 1. Stoga nije bilo osnova za čisto tehničko pobijanje od strane podnositeljice zahtjeva iz razloga što bi Kasacijski sud zanemario spomenuti domaće zakonske odluke na koje se ona pozvala. Osim toga, Sud se slaže s Vladom da su neke od tih odredbi jednostavno neprimjenjive. Sud nadalje nalazi da je Kasacijski sud dužno uzeo u obzir i stvarno se očitovao o svim žalbenim razlozima podnositeljice zahtjeva. Navod podnositeljice zahtjeva da Kasacijski sud nije dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku stoga je pogrešan.
Zaključno, nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Odbija prethodni prigovor Vlade da zahtjev nije sukladan ratione materiae s odredbama Konvencije;
Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 12. veljače 2004. godine.

Paul MAHONEY Luzius WILDHABER

tajnik Odjela Predsjednik

_______________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

CASE OF PEREZ v. FRANCE

(Application no. 47287/99)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 February 2004

In the case of Perez v. France, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

MrL. Wildhaber, President,
MrC.L. Rozakis,
MrJ.-P. Costa,
MrG. Ress,
SirNicolas Bratza,
MrG. Bonello,
MrP. Kūris,
MrR. Türmen,
MrsF. Tulkens,
MrC. Bîrsan,
MrP. Lorenzen,
MrK. Jungwiert,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrK. Traja,
MrA. Kovler,
MrJ. Borrego Borrego, judges,
and Mr P.J. Mahoney, Registrar,

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 47287/99) against the French Republic lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mrs Paule Perez (“the applicant”), on 5 October 1998.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr P.-F. Divier, a lawyer practising in Paris. The French Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr R. Abraham, Director of Legal Affairs at the Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant alleged, in particular, that at the end of the investigation during which she was joined as a civil party, the procedure before the Court of Cassation had not been fair.

4. The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5. The application was allocated to the Third Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1). On 30 January 2003 it was declared admissible by a Chamber of that Section, composed of Mr C.L. Rozakis, President, Mr J.-P. Costa, Mrs F. Tulkens, Mr P. Lorenzen, Mrs N. Vajić, Mr E. Levits, Mr V. Zagrebelsky, judges, and Mr S. Nielsen, Deputy Section Registrar. On 5 June 2003 a Chamber of that Section, composed of the following judges: Mr Rozakis, President, Mr Costa, Mrs Tulkens, Mr Lorenzen, Mr Levits, Mr. A. Kovler and Mr. Zagrebelsky, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, neither of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

6. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

7. The Grand Chamber decided that there was no need to hold a hearing on the merits of the case (Rule 59 § 3). The applicant and the Government each filed observations on the merits and on the question of the applicability of Article 6 of the Convention, which had been joined to the merits.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant was born in 1933 and lives in La Plaine des Cafres (Réunion, France).

9. On 31 July 1995 she went to the gendarmerie in La Plaine des Cafres to file a complaint of having been assaulted by her two children. She said that her children had come to see her about a lawsuit between them concerning the non-payment of maintenance to which she was entitled because of her ill-health. While the applicant was in the front passenger seat of a motor car driven by her daughter, her son, who was in the back, had allegedly immobilised her and used a syringe to inject her twice with an unknown substance. She said she had quickly got out of the car and gone to hospital.

10. The applicant was found to have marks of injections. Moreover, after a witness had come forward, the gendarmes found a syringe which when tested was found to bear traces of diazepam and benzoic acid, both of which also form part of the chemical make-up of valium.

11. An investigation was begun on the grounds of assault with an offensive weapon resulting in total unfitness for work for more than eight days (reduced to less than that during the investigation).

12. During the investigation, the applicant joined the proceedings as a civil party.

13. On 14 March 1997 the Saint-Pierre investigating judge ruled that there was no case to answer on the ground that there was insufficient evidence that anyone had committed the offence. He found that the applicant's son, “who had allegedly given her the injection, had left the département to return to his dental practice abroad, in Gabon”, that “he had given his mother an injection of a substance which was medically harmless at that dosage...” and “that, in the absence of precise information as to his address, it did not [seem] practicable to interview [the son] given the difficulty of enforcing any request for evidence to be taken on oath in Gabon”. The decision was apparently served on the applicant on the same day by registered post with acknowledgment of receipt.

14. On 7 April 1997 the applicant went to the investigating judge's registry and, claiming that she had not received a copy of the decision, refused to sign the notice of appeal drafted by the registrar. She asserted that she had drafted a personal notice of appeal and lodged it at the registry on that same day. In her written observations to the court of appeal, the applicant requested, inter alia, that the investigating judge be made to stand down, that the investigation be resumed, that it be formally recorded that “her complaint [related to] premeditated assault with an offensive weapon resulting in thirty days' total unfitness for work and, given the results of the tests on the syringe, with criminal intent”, and that her children be “brought to the département by force in order to explain themselves”.

15. By a judgment of 8 July 1997, the Indictment Division of the Court of Appeal of Saint-Denis-de-la-Réunion found that the applicant had appealed “by letter addressed to and received on 7 April 1997 by the investigating judge's registry”, and that she had gone to the registry on the same day and refused to sign the notice of appeal. The Indictment Division therefore ruled that her appeal was inadmissible on the grounds that she had missed the legal deadline and had failed to sign the notice of appeal.

16. On 11 July 1997 the applicant appealed on points of law. On 21 July 1997 she filed personal observations in which she submitted that the Court of Appeal had, in its judgment of 8 July 1997, disregarded certain provisions of the Code of Criminal Procedure: firstly, “the judgment did not meet the essential conditions required for it to be lawful”, having been given by “judges who had not attended all the hearings in the case” and, secondly, the grounds set out in the impugned judgment relating to service of the decision that there was no case to answer were “insufficient” because they did not address the arguments she had put forward at the hearing. She alleged that there had been a breach of Articles 592, 575-6, 593 and 646 of the Code of Criminal Procedure.

17. In a judgment of 21 April 1998, the Criminal Division of the Court of Cassation dismissed her appeal in the following terms:

“ ...

Given the personal written observations filed;

On the sole ground of appeal, based on a breach of Articles 485 and 183 of the Code of Criminal Procedure;

Whereas, firstly, the particulars of the judgment under appeal establish that it was given in the conditions prescribed by Article 485, third paragraph, of the Code of Criminal Procedure;

Whereas, secondly, the Court of Appeal was correct in finding that the appeal of 7 April 1997 against the decision that there was no case to answer served on 14 March 1997 was out of time in accordance with the conditions laid down in Article 183 of the Code of Criminal Procedure;

...”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Civil Code

18. The relevant provisions are as follows:

Article 1382

“Any act that causes damage to another shall render the person through whose fault the damage was caused liable to make reparation for it.”

Article 1383

“Everyone shall be liable for the damage he has caused not only by his own acts, but also by his negligence or carelessness.”

Article 1384, first paragraph

“Everyone shall be liable not only for the damage caused by his own act but also for that caused by persons for whom he is responsible or by things he has in his keeping.”

B. The Code of Criminal Procedure

19. The relevant provisions are as follows:

Preliminary Article

“I. – Criminal proceedings shall be fair and provide for all parties to be heard and shall maintain a balance between the rights of the parties.

...

II. – The courts shall ensure that victims are kept informed and their rights safeguarded during any criminal proceedings.

...”

Article 1

“Public prosecutions for the punishment of offenders shall be brought and conducted by officers of the State legal service or by those public officials empowered to do so by law.

Such prosecutions may also be brought by the injured party, under the conditions laid down in this Code.”

Article 2

“Anyone who has personally suffered damage directly caused by a criminal offence may bring civil-party proceedings to seek compensation for such damage.

Discontinuance of such proceedings shall neither terminate nor stay the public prosecution ...”

Article 3

“Civil-party proceedings may be conducted simultaneously with the public prosecution and before the same court.

Civil-party proceedings may be brought for any head of damage, whether pecuniary or physical or non-pecuniary, caused by the acts under prosecution.”

Article 4

“Civil-party proceedings may also be conducted separately from the public prosecution.

However, judgment in civil-party proceedings brought in a civil court shall be suspended until final judgment has been given in any public prosecution.”

Article 5

“A party who has brought proceedings in a civil court may not refer the same complaint to a criminal court unless the prosecution has preferred charges in that court before the civil court has ruled on the merits.”

Article 81-1

“An investigating judge may, of his own motion, on the instructions of the prosecuting authorities or at the request of the civil party, do anything lawful to enable him to assess the nature and extent of the damage suffered by the victim or to gather information about the victim's personality.”

Article 82-1

“The parties may, during the investigation, submit a written and reasoned request to the investigating judge that they be interviewed or questioned, that a witness be heard, that a confrontation be arranged or that they be taken to the scene of the crime, that one of them be ordered to produce an item relevant to the investigation, or that any other action be taken which they believe is necessary for uncovering the truth. In order to be valid, such a request must comply with the provisions of the tenth paragraph of Article 81; it must relate to specific actions and, where it relates to an interview, must identify the person sought to be interviewed.”

Article 85

“Anyone who claims to have suffered damage as a result of a serious crime [crime] or other serious offence [délit] may, by lodging a criminal complaint, join the criminal proceedings as a civil party on application to the appropriate investigating judge.”

Article 87, first paragraph

“A civil-party application may be made at any time during the investigation.”

Article 88

“The investigating judge shall record in an order the lodging of the complaint. According to the civil party's means, he shall determine the amount of security for costs which that party must, if he has not obtained legal aid, deposit at the registry and the time-limit for doing so if the complaint is not to be declared inadmissible. He may exempt the civil party from paying security.”

Article 186, second paragraph

“A civil party may appeal against decisions not to begin or to discontinue the investigation and against orders that harm his civil interests. ...”

Article 418

“Anyone who, in accordance with Article 2, claims to have suffered damage caused by a criminal offence may, if he has not already done so, lodge a civil-party complaint at the hearing itself.

Representation by a lawyer is not mandatory.

A civil party may, in support of his complaint, file a claim for damages in the amount of the loss he has suffered.”

Article 419

“A civil party shall lodge his complaint either prior to the hearing at the registry or during the hearing itself by making a declaration recorded by the registrar or by filing pleadings.”

Article 420-1

“...

With the consent of the public prosecutor, the victim may also file a claim during the police investigation for restitution or damages by making a formal statement recorded by a police officer. Such a claim shall count as a civil-party complaint if it is decided to prosecute and the case is referred directly to a criminal or police court.

...

In the event of a dispute over the ownership of the objects whose restitution is requested or where the court does not find sufficient reasons for a decision in the claim itself, the supporting documents or the file, the decision on the civil claim shall be adjourned to a later hearing to which all parties shall be summoned by the prosecution.”

20. Articles 2-1 to 2-19 concern the exercise of civil-party rights by associations or public-law entities.

C. Other elements of domestic law

21. In order for a civil-party complaint to be admissible, it is sufficient if the circumstances on which it is based permit the investigating judge to accept the possibility that the alleged damage may have occurred and that there may be a direct link between that damage and the commission of an offence (see, inter alia: judgments of the Court of Cassation, Criminal Division (“Cass. crim.”), 9 February 1961, Dalloz, 1961, p. 306; 5 March 1990, Bulletin criminel (“Bull. crim.”) no. 103; 11 January 1996, Bull. crim. no. 16; 8 June 1999, Bull. crim. no. 123; 6 September 2000, Bull. crim. no. 263). The investigating judge must determine whether the complainant can establish a “possible” interest in lodging the complaint, and not find a civil-party application inadmissible on purely abstract grounds for lack of such an interest (Cass. crim., 6 February 1996, Bull. crim. no. 60). A decision by the investigating judge that a civil-party application is inadmissible does not prevent the party in question from lodging a further complaint with the trial court (Cass. crim., 15 May 1997, Bull. crim. no. 185).

22. The Court of Cassation considers that a civil party is free not to exercise his right to claim compensation for his losses (Cass. crim., 10 October 1968, Bull. crim. no. 248; 19 October 1982, Bull. crim. no. 222).

23. Even where compensation for losses falls outside the competence of the criminal courts, a civil-party application is admissible in so far as it assists in proving the offence (Cass. crim., 10 February 1987, Bull. crim. no. 64).

24. “Civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings” (Article 4 § 2 of the Code of Criminal Procedure). The civil court must suspend judgment until the criminal court has issued a final ruling in the prosecution. The prosecution must be brought before or during the civil trial. The two sets of proceedings must be based on the same facts, even though the purpose, case and parties do not have to be identical. An application for a suspension must be made to the civil judge, and may be made for the first time at the appeal stage or before the Court of Cassation. Once ordered, a stay is binding on both the civil court and the parties until a final decision has been made in the prosecution, failing which the civil proceedings are null and void.

25. “A final criminal judgment prevails over a civil claim.” A civil court is bound by the final decision in a prosecution. The primacy of a decision in a criminal case is not prescribed by law in the strict sense but derives from case-law. It is an absolute rule, binding not only on the parties to the criminal trial but also on third parties. As application of the rule is not mandatory on public policy grounds, this rule cannot be relied on by the prosecution or by the judge of his own motion. Decisions by investigating judges are not binding on the civil courts. Accordingly, the only criminal decisions which are binding are the final and irrevocable decisions of the trial courts. Moreover a civil court is bound only by “findings of a criminal nature”: a civil court hearing a civil case will be bound by an acquittal, but not by that part of the criminal court's decision which deals with a claim for damages. Such “findings”, namely the reasons and the operative part, must be “certain” (which excludes findings expressed in doubtful or uncertain terms, except for acquittals “for lack of evidence” which are binding on a civil court) and “necessary” (what the judge must find to justify his decision – the elements of the offence, its classification, the aggravating circumstances which determine such classification, and the finding of guilt or not as the case may be). Generally speaking, the reasons do not have the same binding effect as the operative part unless they form its essential underpinning.

D. Recommendations of the Committee of Ministers

26. Recommendation No. R (83) 7 on participation of the public in crime policy, adopted by the Committee of Ministers on 23 June 1983, advocates the establishment of an efficient system of legal aid for victims so that they may have access to justice in all circumstances.

27. Recommendation No. R (85) 11 on the position of the victim in the framework of criminal law and procedure, adopted by the Committee of Ministers on 28 June 1985, provides:

“ ...

9. The victim should be informed of

– the date and place of a hearing concerning an offence which caused him suffering;

– his opportunities of obtaining restitution and compensation within the criminal justice process, legal assistance and advice;

– how he can find out the outcome of the case;

10. It should be possible for a criminal court to order compensation by the offender to the victim. To that end, existing limitations, restrictions or technical impediments which prevent such a possibility from being generally realised should be abolished;

11. Legislation should provide that compensation may either be a penal sanction, or a substitute for a penal sanction or be awarded in addition to a penal sanction;

12. All relevant information concerning the injuries and losses suffered by the victim should be made available to the court in order that it may, when deciding upon the form and the quantum of the sentence, take into account:

– the victim's need for compensation;

– any compensation or restitution made by the offender or any genuine effort to that end;

13. In cases where the possibilities open to a court include attaching financial conditions to the award of a deferred or suspended sentence, of a probation order or of any other measure, great importance should be given among these conditions to compensation by the offender to the victim;

...”

28. Recommendation No. R (87) 21 on assistance to victims and the prevention of victimisation, adopted by the Committee of Ministers on 17 September 1987, “recommends that the governments of member States take the following measures”:

“...

4. ensure that victims and their families, especially those who are most vulnerable, receive in particular:

...

– assistance during the criminal process, with due respect to the defence;

...”

29. Recommendation Rec(2000)19 on the role of public prosecution in the criminal justice system, adopted by the Committee of Ministers on 6 October 2000, provides:

“ ...

34. Interested parties of recognised or identifiable status, in particular victims, should be able to challenge decisions of public prosecutors not to prosecute; such a challenge may be made, where appropriate after an hierarchical review, either by way of judicial review, or by authorising parties to engage private prosecution.”

THE LAW

30. The applicant, who was joined as a civil party during the investigation, complained of the unfairness of the procedure before, and about the judgment given by, the Court of Cassation. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant provisions of which are as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing by [a] ... tribunal ...”

31. The Court must consider whether Article 6 is applicable, the question having been joined to the merits in the admissibility decision. The applicant argued that it was, the Government that it was not.

I. THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

A. The parties' submissions

1. The Government

32. After noting certain facts relating to the relevant domestic law, the Government observed that, by making a civil-party complaint, a victim may seek not only compensation, but also the punishment of the offender, and the benefit of the rights of a party to the criminal proceedings (access to the file, applications for decisions, etc.) and of the powers of an investigating judge in gathering evidence of the facts and the damage suffered.

33. They observed that significant legal consequences flowed from the distinction between civil-party complaints aimed at punishing the offender on the one hand and those seeking compensation or also seeking compensation on the other: to be joined as a civil party did not mean that the

claim for compensation was also admissible, nor did it dispense the civil party from the need to claim compensation before the trial court; the claim for compensation had to be made at the latest before the criminal court of first instance; finally, a civil party who failed to make such a claim could subsequently apply to a civil court within the limitation period applicable to civil actions.

34. Turning to the applicability of Article 6 in general terms, the Government submitted first of all that only the civil limb of Article 6 § 1 was involved, the victim not being a defendant but a complainant. The question to be determined was therefore whether civil-party proceedings required the courts to determine a “dispute” (contestation) concerning a “civil right or obligation”.

35. The Government submitted that the right to claim compensation, arising from the civil wrong committed by the offender, was a civil right to which Article 6 § 1 of the Convention applied. They observed, however, that victims did not always exercise that right and might have as their sole purpose to trigger or be joined in a prosecution. In those two cases, the Government argued that victims were not exercising a civil right (see Hamer v. France, judgment of 7 August 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-III).

36. Accordingly, the Government took the view that a civil-party complaint was not, without more, sufficient to bring the related proceedings “a priori within the ambit of Article 6”. They argued that such a broad interpretation would encompass rights as yet excluded, such as the right to launch or be associated with a prosecution, or even to uphold one's honour without claiming anything other than non-pecuniary redress.

37. The Government sought to define a criterion that would enable a distinction to be made between those proceedings which came under Article 6 and those which did not, while observing that the criteria adopted by the Court in the past were not satisfactory, particularly the criterion of the “decisive outcome of the proceedings”. The making of a “claim for compensation” was the only criterion capable of applying to all proceedings, provided of course that it could be rigorously defined and that its legal consequences were clearly determined. A victim who made a civil‑party application asserted a civil right only from the time when he made a claim for compensation for the damage caused by the offence.

38. Drawing an analogy with the Court's case-law on summary civil proceedings, to which Article 6 does not apply, the Government contended that a victim must unequivocally state his intention to claim compensation for the damage suffered, thus setting the starting-point of the “dispute” and making Article 6 applicable.

39. Such a criterion could be applied equally to concluded and to continuing proceedings, because it would suffice to check whether the victim had made such an “unequivocal” claim or not. The Article 6 safeguards would apply as from the making of the claim for compensation. Lastly, the claim, which could be made at any stage in the proceedings (and even at the beginning if appropriate), would not have to be detailed, a distinction being made between the making and the quantification of a claim for compensation.

40. In view of the foregoing, the Government submitted that Article 6 § 1 was not applicable, because the applicant had failed to make a claim during the proceedings for compensation for the damage directly caused by the offence.

2. The applicant

41. Part of the applicant's observations took the form of a broader description of the French preliminary investigation procedure. While noting that in theory the possibility of being joined to the proceedings as a civil party brought with it considerable benefits by virtue of its hybrid punitive and compensatory character, she asserted that the investigation stage was “in the actual practice of French criminal procedure a peculiar world of its own where any manner of violation of Article 6 § 1 of the Convention may occur out of reach of any form of scrutiny and virtually beyond all supervision” (pre-judgment of the merits, role of the prosecution, confidentiality of the investigation, etc.).

42. In the applicant's submission, civil-party proceedings constituted nothing less than an obstacle course of devices designed to discourage or even prevent someone from making a complaint: the setting of prior payments into court at prohibitive levels, refusal to launch an investigation, refusal to widen its scope, conduct of the police investigation and other ploys. With regard to civil compensation, she considered that a finding of no case to answer left the complainant to face the civil court in the worst possible conditions. Moreover, a victim who was restricted to purely civil proceedings would thereby be deprived of a form of “private revenge”.

43. For the applicant, it was imperative for Article 6 to apply as soon as the civil party joined the proceedings, whether the case was pending or concluded.

44. On the question of the applicability of Article 6 in the instant case, she observed that she had gone to the gendarmerie in July 1995 to lodge a simple complaint. That complaint had first led to preliminary enquiries, then to a decision by the public prosecutor to open a judicial investigation. Accordingly, she lodged a civil-party complaint with the investigating judge when the prosecution had already begun.

45. In so doing she had clearly shown her intention to seek redress for the specific damage resulting from the assault she had reported to the gendarmes and which was under investigation. The mention during the investigation of the problem of the non-payment of her maintenance was irrelevant to her intentions, particularly as she was without the assistance of a lawyer at that stage in the proceedings.

46. By analogy with Moreira de Azevedo, the applicant submitted that, in lodging a civil-party complaint, she had demonstrated her interest not only in criminal sanctions against the offenders but also in pecuniary compensation for the damage she had suffered, and that her failure to submit a formal claim for damages could not be held against her (Moreira de Azevedo v. Portugal, judgment of 23 October 1990, Series A no. 189, pp. 16-17, §§ 63-68). She further cited Tomasi, in which the investigation had likewise been concluded with a finding of no case to answer (Tomasi v. France, judgment of 27 August 1992, Series A no. 241‑A).

B. The Court's assessment

1. Case-law

47. The Court has delivered a number of judgments about civil-party proceedings. In Tomasi (cited above), it ruled as follows (p. 43, § 121):

“Article 85 of the Code of Criminal Procedure provides for the filing of a complaint with an application to join the proceedings as a civil party. According to the case-law of the Court of Cassation (Crim. 9 February 1961, Dalloz 1961, p. 306), that provision simply applies Article 2 of that Code ...

...

The investigating judge will find the civil application admissible – as he did in this instance – provided that, in the light of the facts relied upon, he can presume the existence of the damage alleged and a direct link with an offence (ibid.).

The right to compensation claimed by Mr Tomasi therefore depended on the outcome of his complaint, in other words on the conviction of the perpetrators of the treatment complained of. It was a civil right, notwithstanding the fact that the criminal courts had jurisdiction (see, mutatis mutandis, the Moreira de Azevedo v. Portugal judgment of 23 October 1990, Series A no. 189, p. 17, § 67).”

48. Thus, the Court inferred that Article 6 of the Convention was applicable from a combination of domestic law, namely Articles 2 and 85 of the Code of Criminal Procedure, and the admissibility of civil-party proceedings at the domestic level. In fact, unless the complaint was found inadmissible by the appropriate judge, domestic law appeared to entail ipso facto the applicability of Article 6.

49. However, in Acquaviva, whereas the Commission had applied Article 6 on the basis of Tomasi, the Court considered it necessary to ascertain whether the proceedings in issue concerned a dispute over the applicants' “civil rights and obligations” (Acquaviva v. France, judgment of 21 November 1995, Series A no. 333-A, p. 14, § 45).

50. Applying case-law on specific situations unconnected with the issue of civil-party proceedings (Zander v. Sweden, judgment of 25 November 1993, Series A no. 279-B, and Kerojärvi v. Finland, judgment of 19 July 1995, Series A no. 322), the Court sought to ascertain “whether there was a dispute ('contestation') over a 'right' which [could] be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law”. The “dispute”, which should be genuine and serious, could relate not only to the existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise. Moreover the Court considered that the outcome of the proceedings should be directly decisive for the right in question (Acquaviva, cited above, p. 14, § 46). It found that Article 6 § 1 was applicable, for the following reasons (ibid., pp. 14-15, § 47):

“By choosing the avenue of criminal procedure, the applicants set in motion judicial criminal proceedings with a view to securing a conviction, which was a prior condition for obtaining compensation, and retained the right to submit a claim for damages up to and during the trial.

The finding of self-defence – which excluded any criminal or civil liability – made by the Indictment Division of the Versailles Court of Appeal ... deprived them of any right to sue for compensation. The outcome of the proceedings was therefore, for the purposes of Article 6 § 1, directly decisive for establishing their right to compensation.”

51. In Hamer (cited above), which, unlike Tomasi and Acquaviva, did not concern a finding of no case to answer but a decision on the merits made by the trial court, the Court referred to the fact that in Acquaviva it had considered that the finding of self‑defence reached by the Indictment Division of the Versailles Court of Appeal deprived the civil parties of any right to claim compensation (Acquaviva, cited above, p. 15, § 47). Having noted that Mrs Hamer had not made any claim for compensation during the preliminary investigation or in the assize court and that she could subsequently file a claim in the civil courts, the Court found that, unlike the position in Acquaviva, the proceedings were not decisive for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention.

52. The Court confirmed this case-law in Aït-Mouhoub v. France, (judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII). It held that the second applicant's complaint concerned a civil right, because he had expressly mentioned the financial loss caused by the alleged offences. Moreover, it inferred the “decisive” nature of the proceedings for establishing his right to compensation from the text of Article 85 of the Code of Criminal Procedure under which the complaint had been made: the complaint was “designed to ... secure a conviction that would have enabled him to exercise his civil rights in regard to the alleged offences and, in particular, to obtain compensation for the financial loss”. For the Court, it was irrelevant that he had not quantified his loss at the time of lodging his
complaint, since in French law it was open to him to submit a claim for damages up to and during the trial (p. 3226, § 44; see also Acquaviva, cited above, pp. 14-15, § 47).

53. In 1999 the judgment in Maini v. France was delivered on the basis of similar reasoning (no. 31801/96, §§ 28-29, 26 October 1999). In that case, which concerned a finding of no case to answer, the Court stated that proceedings turning on the liability of the police officers were bound to fail and constituted a nugatory remedy in so far as the applicant, having failed to prove his allegations in the criminal courts, stood no chance of succeeding in the civil courts (ibid., § 30).

2. The limits of the above case-law

54. The Court considers that its case-law may present a number of drawbacks, particularly in terms of legal certainty for the parties, in that after Tomasi it found it necessary to ascertain whether, firstly, there was a “dispute” over a “civil right” which was arguably recognised under domestic law and, secondly, whether the outcome of the proceedings was directly decisive for such a right.

55. The existing case-law, and therefore the criteria usually applied following Tomasi, tends to over-complicate any analysis of the applicability of Article 6 to civil-party proceedings in French law. In any event, such an analysis may prove difficult in a case which is still pending in the domestic courts, or in which the criminal issues have been decided. The Court can neither substitute itself for the domestic courts by assessing the evidence submitted by the applicant in support of his complaint (and thereby risk making mistakes) nor prejudge the chances of success of subsequent appeals, even assuming that it is not artificial to separate out a number of proceedings all designed to remedy the same damage.

56. The Court thus wishes to end the uncertainty surrounding the applicability of Article 6 § 1 of the Convention to civil-party proceedings, particularly since a number of other High Contracting Parties to the Convention have similar systems.

3. A new approach

57. The Court notes that, although it has found the concept of “civil rights and obligations” to be autonomous, it has also held that, in this context, the legislation of the State concerned is not without importance (see König v. Germany, judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, p. 30, § 89). Whether or not a right is to be regarded as civil within the meaning of that term in the Convention must be determined by reference not only to its legal classification but also to its substantive content and effects under the domestic law of the State concerned. Moreover, the Court, in the exercise of its supervisory function, must also take account of the object and purpose of the Convention.

58. The Court considers it necessary to examine the domestic legislation on civil-party applications in the French criminal courts.

59. In French law victims of an offence may, under Article 4, first paragraph, of the Code of Criminal Procedure, pursue a civil action separately from the prosecution, in the civil courts. They may also pursue it in the criminal courts simultaneously with the prosecution, under Article 3, first paragraph, of that Code. The second paragraph of Article 3 specifies that a civil claim is admissible in respect of all the damage caused by the offence being prosecuted.

60. French law thus gives the victim of an offence the option of choosing between civil and criminal proceedings. Under the civil option, the fact that the damage is caused by a criminal offence means that civil procedure is only applied subject to certain rules: the irrevocability of the choice (Article 5 of the Code of Criminal Procedure – see paragraph 19 above); the principle whereby “civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings” (see paragraph 24 above); and the principle that “a final criminal judgment prevails over a civil claim” (see paragraph 25 above).

61. The criminal option, with which the Court is concerned here, is exercised by way of a civil-party complaint, which is subject to certain conditions and produces certain consequences (see paragraphs 19 et seq. above). Civil-party proceedings are brought either “by intervention”, after the prosecution has already started, by means of an application to the investigating judge or the trial court for leave to join the proceedings, or “by instigation”, in other words by means of a civil-party complaint or a direct summons before the trial court. Although a civil-party victim faces certain constraints in as much as he can no longer testify and is exposed to sanctions for failure or abuse, he enjoys the benefit of being a party to the criminal trial, is kept informed of the steps in the proceedings, may file requests for documents and lodge appeals and, above all, may obtain compensation from the criminal courts for the damage he has suffered.

62. In view of the foregoing, there can be no doubt that civil-party proceedings constitute, in French law, a civil action for reparation of damage caused by an offence. In these circumstances, the Court therefore sees no reason, a priori, to consider it otherwise for the purposes of applying Article 6 § 1 of the Convention.

63. While the Government highlighted the distinction between a civil‑party application to join proceedings (intervention in the trial) and a civil action (claim for compensation), the Court does not believe that this distinction rules out the applicability of Article 6. On the contrary, all joined civil parties are in their own right both parties to the proceedings for the defence of their civil interests and entitled to claim compensation at any stage in those proceedings. The fact that they may choose not to claim compensation at a particular stage in the proceedings does not detract from the civil nature of their claim, nor does it take away their right to make such a claim at a later stage, which they cannot in any case be shown not to have exercised until the end of the trial of the merits. Moreover, contrary to the Government's assertion, French law does not necessarily create a dichotomy between “civil-party proceedings” and a “civil claim”; the former is in reality only a type of the latter which is commenced by instigation or intervention.

64. The Government also considered it necessary to establish that a “contestation” does not begin until a “claim for compensation” has been lodged. In this respect the Court notes that the right to a fair trial holds so prominent a place in a democratic society that there can be no justification for interpreting Article 6 § 1 restrictively: conformity with the spirit of the Convention requires that the word “contestation” should not be construed too technically and that it should be given a substantive rather than a formal meaning. Besides, it has no counterpart in the English text of Article 6 § 1 (see Moreira de Azevedo, cited above, pp. 16-17, § 66). Moreover, if the making of a civil-party complaint amounts to the same thing as making a civil claim for indemnification, it is immaterial that the victim may have failed to lodge a formal claim for compensation: by acquiring the status of civil parties, victims demonstrate the importance they attach not only to the criminal conviction of the offender but also to securing financial reparation for the damage sustained (ibid., p. 17, § 67).

65. In any event, it is conceivable that Article 6 may be applicable even in the absence of a claim for financial reparation: it suffices if the outcome of the proceedings is decisive for the “civil right” in question (ibid. pp. 16-17, § 66; see also Helmers v. Sweden, judgment of 29 October 1991, Series A no. 212-A, p. 14, § 29).

66. In the light of the foregoing, there is no doubt that in French law proceedings whereby someone claims to be the victim of an offence are decisive for his “civil rights” from the moment he is joined as a civil party. In fact, Article 6 is applicable to proceedings involving civil-party complaints even during the preliminary investigation stage taken on its own (see Tomasi, Acquaviva and Maini, cited above; and Zuili v. France (dec.), no. 46820/99, 21 May 2002), and even, where appropriate, if there are pending or potential proceedings in the civil courts. On this last point, the Court considers that it would be artificial to hold that the outcome of proceedings brought in the criminal courts by the victim of an offence ceases to be decisive merely because of the existence of pending or potential civil proceedings, being compelled to note as a matter of fact that in French law criminal proceedings prevail over civil proceedings both in terms of the means available to establish the facts and gather evidence and in terms of the principle whereby “civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings” and, for that matter, that whereby “a final criminal judgment prevails over a civil claim”.

67. The Court further notes that, even where criminal proceedings are determinative only of a criminal charge, the decisive factor for the applicability of Article 6 § 1 is whether, from the moment when the applicant is joined as a civil party until the conclusion of those criminal proceedings, the civil component remains closely connected with the criminal component (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 62, ECHR 2002-I), in other words whether the criminal proceedings affect the civil component. A fortiori, Article 6 must apply to proceedings relating both to the criminal charge and to the civil component of the case.

68. That being so, the Court, in connection with such proceedings as relate exclusively to the determination of a criminal charge, wishes to explore the close link which exists in French law between civil-party proceedings and prosecutions. Civil-party proceedings brought “by way of instigation” automatically trigger a prosecution. This consequence, though significant, constitutes only one aspect of civil-party proceedings by way of instigation, which are not thereby deprived of their “civil” character. In this respect the Court notes that, in an earlier case against France, it agreed with the Government in finding that a civil party could not be regarded as the opponent of the prosecution, nor necessarily as its ally, given that their respective roles and purposes were clearly distinct (see Berger v. France, no. 48221/99, § 38, ECHR 2002-X). In addition to what has been noted above, the Court also observes that the withdrawal of the victim's complaint does not bring the prosecution to an end, save in exceptional cases. Lastly, the Court notes that, in its Recommendation Rec(2000)19 on the role of public prosecution in the criminal justice system, adopted on 6 October 2000, the Committee of Ministers expressed the view that victims should be able to challenge decisions of public prosecutors not to prosecute by, inter alia, authorising parties to engage private prosecution (see paragraph 29 above).

69. Nonetheless, the fact is that the Court of Cassation accepts the principle of civil proceedings for purely punitive purposes, which may explain why legal theory refers indiscriminately to “civil proceedings for punitive purposes” and to “civil-party complaints for punitive purposes”.

70. The Court considers that in such cases the applicability of Article 6 has reached its limits. It notes that the Convention does not confer any right, as demanded by the applicant, to “private revenge” or to an actio popularis. Thus, the right to have third parties prosecuted or sentenced for a criminal offence cannot be asserted independently: it must be indissociable from the victim's exercise of a right to bring civil proceedings in domestic law, even if only to secure symbolic reparation or to protect a civil right such as the right to a “good reputation” (see Golder v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 13, § 27; Helmers, cited above, p. 14, § 27; and Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, judgment of 13 July 1995, Series A no. 316-B, p. 78, § 58). In any event, the waiver of such a right must be established, where appropriate, in an unequivocal manner (see, mutatis mutandis, Colozza and Rubinat v. Italy, judgment of 12 February 1985, Series A no. 89, pp. 14-15, § 28, and Meftah and Others v. France [GC], nos. 32911/96, 35237/97 and 34595/97, § 46, ECHR 2002-VII).

71. The Court concludes that a civil-party complaint comes within the scope of Article 6 § 1 of the Convention, except in the cases referred to in the previous paragraph.

72. Such an approach is consistent with the need to safeguard victims' rights and their proper place in criminal proceedings. Simply because the requirements inherent in the concept of a “fair trial” are not necessarily the same in disputes about civil rights and obligations as they are in cases involving criminal trials, as evidenced by the fact that for civil disputes there are no detailed provisions similar to those in Article 6 §§ 2 and 3 (see Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, judgment of 27 October 1993, Series A no. 274, p. 19, § 32) does not mean that the Court can ignore the plight of victims and downgrade their rights. In any event, the Code of Criminal Procedure, in a preliminary Article introduced by law no. 2000-516 of 15 June 2000, expressly sets out certain principles fundamental to criminal trials, including “a balance between the rights of the parties” and that the “rights [of victims shall be] safeguarded” (see paragraph 19 above). Lastly, the Court draws attention for information to the text of Recommendations Nos. R (83) 7, R (85) 11 and R (87) 21 of the Committee of Ministers (see paragraphs 26-28 above), which clearly specify the rights which victims may assert in the context of criminal law and procedure.

4. Application of the above criterion to the facts of the case

73. The Court considers that this new approach should be adopted and, in accordance with the object and purpose of the Convention, the derogations from the safeguards embodied in Article 6 § 1 should be interpreted restrictively (see Pellegrin v. France [GC], no. 28541/95, § 64, ECHR 1999-VIII).

74. The Court finds that in this case the applicant lodged a civil-party complaint during the criminal investigation, exercised her right to claim reparation for the damage caused by the offence of which she was allegedly the victim, and did not waive that right.

75. The proceedings therefore come within the scope of Article 6 § 1 of the Convention, and the objection raised by the Government that the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention must be dismissed.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

A. The parties' submissions

1. The applicant

76. The applicant maintained that the decision that there was no case to answer was not only disputable, but moreover had never duly been served on her. Although she had refused to sign the notice of appeal drafted by the registrar, she had herself drafted and lodged a signed notice of appeal within the requisite time-limit. The Indictment Division had failed to reach a clear decision about her allegation that the discontinuation order had not been validly served and the Court of Cassation, in declining to annul the appeal ruling, had misdirected itself, had not given sufficient reasons for its decision and had failed to address some of the grounds of appeal.

77. She also criticised the fact that the Court of Cassation had singled out a breach of Articles 485 and 183 of the Code of Criminal Procedure as the sole ground of appeal whereas, in her statement of appeal, she had listed breaches of Articles 592, 575-6, 593 and 646 of that Code. She inferred that the Court of Cassation had declined to issue a ruling based on the applicable law. Finally, she alleged that her right to a fair trial had been infringed and criticised the Court of Cassation for having failed to censure the judgment of the Indictment Division on the ground of its composition at the time when the judgment was made.

2. The Government

78. The Government submitted that the applicant had had a fair hearing. They noted that the Court of Cassation, asked to rule on a judgment to the effect that the applicant's appeal was inadmissible because it was out of time, had fully addressed the ground criticising the presence, during the reading of the judgment, of a judge who had not attended the deliberations. The Court of Cassation considered that the reading of the judgment complied with Article 485, third paragraph, of the Code of Criminal Procedure, which provides that the judgment shall be read by the president or by one of the judges. The Government asserted that according to case-law the judgment may be read in the absence of the other judges (Cass. crim., 17 June 1992, Bull. crim. no. 243). They noted moreover that Article 592, cited by the applicant, was inapplicable because it only covered a situation where the deciding judges had not attended the deliberations, which was not the case here.

79. With regard to the allegation that the reasons were insufficient, the Government submitted that the Indictment Division had given reasons and that its decision had later been endorsed by the Court of Cassation. Finally, they took the view that the Court of Cassation was not obliged to deal expressly with all the Articles of the Code of Criminal Procedure cited by the applicant, because the duty to give reasons did not require a detailed answer to be given to each argument.

B. The Court's assessment

80. The Court notes that the right to a fair trial as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention includes the right of the parties to the trial to submit any observations that they consider relevant to their case. The purpose of the Convention being to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see Artico v. Italy, judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, p. 16, § 33), this right can only be seen to be effective if the observations are actually “heard”, that is duly considered by the trial court. In other words, the effect of Article 6 is, among others, to place the “tribunal” under a duty to conduct a proper examination of the submissions, arguments and evidence adduced by the parties, without prejudice to its assessment of whether they are relevant (see Van de Hurk v. the Netherlands, judgment of 19 April 1994, Series A no. 288, p. 19, § 59).

81. Moreover, while Article 6 § 1 does oblige the courts to give reasons for their decisions, it cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (ibid., p. 20, § 61, and Ruiz Torija v. Spain, judgment of 9 December 1994, Series A no. 303-A, p. 12, § 29; see also Jahnke and Lenoble v. France (dec.), no. 40490/98, ECHR 2000-IX).

82. Finally, the Court also notes that it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly made by a national court, unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, inter alia, García Ruiz v. Spain, [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999-I). In any event it is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of national legislation (see Coëme and Others v. Belgium, nos. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 and 33210/96, § 115, ECHR 2000-VII).

83. The Court considers, in the light of the facts of the case, that the provisions of Article 6 § 1 of the Convention were not infringed.

Accordingly, there was no basis for the applicant's purely technical challenge to the effect that the Court of Cassation had neglected to mention all the domestic legislative provisions she had relied on. Besides, the Court agrees with the Government that some of those provisions were plainly inapplicable.

The Court further finds that the Court of Cassation took due account of and effectively addressed all of the applicant's grounds of appeal. The applicant's allegation that the Court of Cassation had not given sufficient reasons for its decision was therefore misconceived.

84. In conclusion, there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Dismisses the Government's preliminary objection that the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention;

2. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 February 2004.

Paul Mahoney Luzius Wildhaber
Registrar President