Lukenda protiv Slovenije

Država na koju se presuda odnosi
Slovenija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
06.10.2005
Članovi
6
6-1
13
29
29-3
35
35-1
41
46
46-2
Kršenje
6-1
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
Broj predstavke
23032/02
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac zahteva g. Lukenda, rođen je 1952. godine i živi u Sloveniji. Dana 6. januara 1994. godine podnosilac zahteva je zadobio povredu na radu u rudniku lignita. Od tada je invalid i prima naknadu za invalidnost (utvrđena mu je 13% invaliditeta). Godine 1994., 1995. i 1996. osiguranje je isplatilo delimične naknade za invalidnost. Krajem 1998. godine podnosilac je pokrenuo građanski postupak pred Oblasnim sudom u Celju protiv osiguranja koje je utvrdilo stepen invaliditeta tražeći 7% povećanje naknade za invaliditet na osnovu mišljenja veštaka medicinske struke. Dodatnu dokumentaciju i podneske je dostavljao u više navrata, zajedno sa zahtevom za imenovanje nezavisnog sudskog veštaka koji bi utvrdio stepen invalididiteta. Sredinom 2002. godine doneta je presuda u pogledu zahteva podnosioca, koja mu je dostavljena krajem decembra i na koju se žalio i on i osiguravajuća kuća. Početkom 2004. godine Viši sud u Celju delimično usvaja njegovu žalbu.

Podnosilac se obratio ESLJP prigovorom da dužina postupka nije bila u skladu sa zahtevom razumnog roka, predviđenim članom 6 stav 1 Konvencije.
Sa druge strane, Vlada je prigovorila da nisu iscrpljena sva domaća pravna sredstva koja su podnosiocu bila na raspolaganju u svrhu ubrzanja sudskog postupka i/ili potraživanja naknade, te da podnosilac nije ni imao pravo obratiti se Sudu. Naime, slovenački pravni sistem predviđao je, prema rečima Vlade, delotvorna preventivna domaća pravna sredstva za postupak koji još traje, a koji podrazumevaju tužbu pred upravnim sudovima i/ili zahtev za nadzor (nadzorstvena pritožba), poduprtu građanskom tužbom za naknadu nakon što je postupak okončan, i konačno, ustavnu tužbu.

Sud je priznao vladinu tvrdnju da čak i ako jedno pravno sredstvo, samo, potpuno ne zadovoljava zahtev „delotvornosti“, ipak to može učiniti ukupnost pravnih sredstava koje nudi domaće pravo. Stoga je u svakom predmetu potrebno utvrditi jesu li sredstva dostupna parničnim strankama u domaćem pravu „delotvorna“ tako što ili sprečavaju navodnu povredu ili njeno trajanje, ili pružaju odgovarajuće zadovoljenje za svaku povredu koja je već nastala.

U pogledu zahteva za razumnim rokom, po mišljenju Suda, ukupna dužina postupka u ovome predmetu bila je prekomerna i nije zadovoljila zahtev „razumnoga roka“. Stoga je došlo do povrede člana 6. stavka 1. Konvencije.
U pogledu prigovora podnosioca da su pravna sredstva dostupna u Sloveniji u predmetima radi dužine postupka nedelotvorna, sud je presudio da jeste došlo do povrede člana 13 Konvencije.

Takođe, sud je presudio i da je navedena povreda proistekla iz lošeg funkcionisanja domaćeg zakonodavstva i sudske prakse, te da država mora putem odgovarajućih pravnih mera i pravne prakse osigurati pravo na suđenje u razumnom roku.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆE ODELJENJE

PREDMET LUKENDA protiv SLOVENIJE

(Predstavka br. 23032/02)

PRESUDA,

Strazbur,

6. oktobar 2005.

PRAVOSNAŽNA, 6. januar 2006.

Ova presuda će postati konačna u okolnostima propisanim članom 44, stav 2 Konvencije.

Može podlegati redaktorskim promenama.

U predmetu Lukenda protiv Slovenije,  Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje), zasedajući u veću u čijem su sastavu bili:

g. Dž. HEDIGAN, predsedavajući
g. B. M. ZUPANČIČ
gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (CACA-NIKOLOVSKA)
g. V. ZAGREBELSKI (ZAGREBELSKY)
g. E. MIJER (MYJER)
g. David Tor BJERGVINSON (BJÖRGVINSSON)
gđa I. ZJEMELE (ZIEMELE), sudije
i g. F. BERGER, sekretar odeljenja,

posle rasprave na zatvorenoj sednici 15. septembra 2005. godine izriče sledeću presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 23032/02) protivRepublike Slovenije, koju je Sudu u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podneo slovenački državljanin, g. Franjo Lukenda (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) 30. maja 2002. godine.
  2. Podnosioca predstavke zastupala je advokatska kancelarija Verstovšek. Slovenačku vladu (u daljem tekstu: Država) zastupao je njihov agent, g. L. Bembič, državni pravobranilac.
  3. Podnosilac predstavke je naveo da je prema članu 6, stav 1 Konvencije dužina trajanja postupka pred domaćim sudovima u predmetu u kome je on bio jedna od stranaka bila prekomerna. U suštini, on se žalio i na odsustvo delotvornog unutrašnjeg pravnog leka kada je reč o prekomernoj dužini postupka (čl. 13 Konvencije).
  4. Sud je 7. septembra 2004. odlučio da predstavku uputi tuženojdržavi. Primenjujući član 39, stav 3 Konvencije Sud je odlučio da u isto vreme donese odluku o prihvatljivosti i o suštini spora.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1952. godine i živi u Sloveniji.
  2. Podnosilac predstavke je 6. januara 1994. godine pretrpeo povredu na radu u rudniku lignita. Otada je invalid i primalac invalidnine. Njegov poslodavac je za njega sklopio ugovor o osiguranju za slučaj nesreće s osiguravajućim društvom T (u daljem tekstu: ,,ZT‘‘). Invalidnost je procenjena na 13%. Tokom 1994, 1995. i 1996. godine ZT je plaćalo delimičnu invalidninu.
  3. Podnosilac predstavke je 30. decembra 1998. podneo građanskutužbu prvostepenom sudu u Celju (Okrajno sodišče v Celju) protiv ZT, tražeći povećanje davanja po osnovu invalidnine za sedam odsto, na osnovu mišljenja medicinskog veštaka. Takođe je tražio da bude oslobođen plaćanja sudskih troškova. Podnosilac predstavke je 26. avgusta 1999. podneo dodatne dokaze i tražio je od suda da imenuje nezavisnog lekara-veštaka kako bi utvrdio obim njegovog invaliditeta. Dodatne dokumente i podneske podneo je 13. oktobra 1999. godine, 16. novembra 2000, 27. februara, 9. i 17. aprila i 30. maja 2002. godine. Ročište na kome je razmatran zahtev podnosioca predstavke za imenovanje lekara-veštaka održano je 7. novembra 2000. Mada je zahtev prihvaćen, lekar-veštak nije imenovan. Podnosilac predstavke je 23. novembra 2000. podneo dokumente i zahtevao od suda da izda nalog za imenovanje medicinskog veštaka. Sud je 28. novembra 2000. imenovao medicinskog veštaka poverivši mu zadatak da utvrdi razmere invalidnosti podnosioca predstavke. Veštak je podneo izveštaj 26. aprila 2001. godine. Podnosilac predstavke je sudu dostavio dodatne dokaze 25. maja 2001. godine i podigao visinu zahteva za još 2,5%. Podnosilac predstavke je 10. jula 2001. dostavio dodatne dokaze i zahtevao da se od imenovanog sudskog medicinskog veštaka traži i dodatno mišljenje. Ročište je održano 16. oktobra 2001. godine i sud je tom prilikom odlučio da se od veštaka traže dodatna razjašnjenja. Sud je ponovo imenovao istog veštaka, 23. novembra 2001. godine, dajući mu uputstvo da podnese dodatno mišljenje. Veštak je podneo dodatno mišljenje 11. februara 2002. godine i ono je dostavljeno strankama u sporu. Podnosilac predstavke je 9. aprila i 30. maja 2002. godine uputio zahtev za održavanje ročišta. Sud je održao ročište 25. septembra 2002. godine i odlučio da će presudu izreći u pismenoj formi. Pravni zastupnici podnosioca predstavke su 30. decembra 2002. dobili presudu u kojoj je delimično prihvaćen zahtev podnosioca predstavke.
  4. Podnosilac predstavke je podneo žalbu 31. decembra 2002. godine. Osiguravajuće društvo ZT je takođe podelo žalbu. Viši sud u Celju (Višje sodišče v Celju) 19. februara 2004. godine je delimično prihvatilo žalbu podnosioca predstavke. Sud je odlučio da se povisi nivo sredstava koja se isplaćuju na ime invalidnine i odlučio je da podnosiocu predstavke treba da budu nadoknađeni sudski i ostali troškovi. Sudska odluka je istog dana postala pravosnažna. Ta presuda je 8. aprila 2004. godine dostavljena pravnim zastupnicima podnosioca predstavke.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav od 1991. godine

  1. Relevantne odredbe Ustava Republike Slovenije (Ustava Republike Slovenije) glase:

Član 23

,,Svako ima pravo da svaku odluku koja se tiče njegovih prava, dužnosti i optužbe koja mu se stavlja na teret donese bez nepotrebnog odlaganja nezavisni, nepristrasni sud obrazovan na osnovu zakona. ...‘‘

Član 26

,,Svako ima pravo na naknadu štete nanete nezakonitim postupcima lica ili organa koji deluju u službenom svojstvu ili se bave delatnošću u ime države ili lokalnog organa vlasti ili kao nosioci javnih funkcija. ...‘‘

Član 157

O zakonitosti konačnih pojedinačnih odluka državnih ili lokalnih organa vlasti ili nosilaca javnih funkcija u vezi s pravima ili obavezama ili zakonskim ovlašćenjima pojedinaca i organizacija odlučuje sud koji je nadležan za preispitivanje upravnih odluka, ako zakonom nije predviđen neki drugi vid pravne zaštite.

Ako nije predviđen nikakav drugi vid pravne zaštite, sud nadležan za preispitivanje upravnih odluka takođe je ovlašćen da odlučuje o zakonitosti pojedinačnih akata i odluka koje zadiru u ustavna prava pojedinca‘‘.

Član 160

,,Ustavni sud razmatra:

... ustavne žalbe u kojima su navedeni konkretni akti kojima je prekršeno neko ljudsko pravo ili osnovna sloboda; ...

Ako zakonom nije drugačije predviđeno, Ustavni sud razmatra ustavnu žalbu samo ako su iscrpeni svi ostali pravni lekovi. Ustavni sud odlučuje da li je ustavna žalba prihvatljiva za razmatranje na osnovu zakonom propisanih kriterijuma zakonitosti i postupaka.‘‘

B. Zakon o Ustavnom sudu od 1994. godine

  1. Relevantne odredbe Zakona o Ustavnom sudu (Zakon o Ustavnem sodišču) glase:

Odeljak 1

,,Ustavni sud je najviši organ sudske vlasti za zaštitu ustavnosti, zakonitosti, ljudskih prava i osnovnih sloboda...

Odluke Ustavnog suda su pravno obavezujuće.‘‘

Odeljak 50

,,Ko god veruje da su njegova/njena ljudska prava i osnovne slobode prekršeni pojedinačnom odlukom državnih ili lokalnih organa vlasti ili zakonodavne vlasti, može, pod uslovima koji su propisani zakonom, podneti ustavnu žalbu Ustavnom sudu...‘‘

Odeljak 51

,,Ustavna žalba može se podneti tek pošto se iscrpu svi pravni lekovi.

Pre no što se iscrpu svi pravni lekovi, Ustavni sud može samo izuzetno razmatrati ustavnu žalbu ako je verovatno da će doći do kršenja nekog ljudskog prava ili osnovnih sloboda i ako će podnosilac žalbe pretrpeti nenadoknadive posledice usled određenog akta.‘‘

C. Praksa Ustavnog suda

  1. U odluci od 7. novembra 1996. godine (Up 277/96), Ustavni sud (Ustavno sodišče) stao je na stanovište da su ustavne žalbe po osnovu člana 160 Ustava Republike Slovenije prihvatljive u slučajevima dugog trajanja postupaka koji su još uvek u toku. Međutim, Sud je saopštio i da je, kako bi se obezbedilo pravo na postupak u skladu sa zakonom u okviru slovenačkog pravnog sistema, jedina adekvatna pravna zaštita koja stoji na raspolaganju ona koja podrazumeva pokretanje tužbe pred upravnim sudom. Ustavna žalba je, po pravilu, prihvatljiva tek pošto je iscrpen taj pravni lek.
  2. U svojoj odluci od 7. decembra 2000. godine (Up 73/97) Ustavnisud je zauzeo stav da, onog trenutka kada je sudski postupak okončan, pojedinac više nema pravo da pokrene postupak pred upravnim sudovima žaleći se na dužinu postupka. Iz tih razloga, budući da ovde više nije postojalo nikakvo kršenje koje je trebalo ispraviti, više nije mogućno uložiti ni ustavnu žalbu.
  3. U svojoj odluci od 17. decembra 2003. godine (Up 85/03--12) Ustavni sud je zastupao mišljenje da, zbog toga što je osnovni postupak okončan, više ne može biti pokrenuta tužba pred upravnim sudom zbog dužine postupka, ali navodna žrtva još uvek ima otvorenu mogućnost da traži naknadu štete u parničnom postupku.

D. Zakon o upravnim sporovima od 1997. godine

  1. Zakon o upravnim sporovima iz 1997. godine (Zakon o upravnem sporu) obezbeđuje zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom vremenskom roku kroz upravni postupak pred Upravnim sudom i, po žalbi, pred Vrhovnim sudom (Vrhovno sodišče). Na osnovu odeljka 2, stav 1 i 2 sud uživa široko diskreciono pravo da svoju odluku prilagodi prirodi prekršenog ustavnog prava, da naloži odgovarajuće pravno zadovoljenje i da odluči o zahtevu podnosioca predstavke za isplatu naknade. Na osnovu odeljka 62 mogućno je zahtevati izjavu suda o tome da je povređeno neko pravo zajamčeno članom 23 Ustava i naknadu za eventualno pričinjenu štetu. Pored toga, na osnovu odeljka 69, mogućno je tražiti privremenu meru kako bi se sprečilo nanošenje ozbiljne štete ili kako bi se obezbedila zaštita od neposredne pretnje nasiljem.

E. Sudska praksa upravnih sudova

  1. U predmetu br. U 836/98, Upravni sud (Upravno sodišče) je 7. marta 2000. godine izrekao zaključak da je u postupku koji je vođen pred Sudom za radne i socijalne sporove vođen 23 meseca bilo prekršeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku. Međutim, Vrhovni sud je 18. decembra 2002. godine, postupajući po žalbi, ukinuo tu presudu, pošto je postupak bio okončan u vreme podnošenja žalbe. Ustavni sud je 17. decembra 2002. godine odbacio ustavnu žalbu (br. Up 85/03--12) zbog toga što je postupak o kome je reč bio okončan i navodna žrtva je mogla da traži naknadu u parničnom postupku.
  2. Slično tome, u predmetu br. U 148/2002--19, Upravni sud je 21. januara 2003. godine odbacio tužbu u vezi s dužinom postupka zbog toga što je sporni postupak bio okončan ubrzo po podnošenju tužbe. Vrhovni sud je 28. maja 2003. godine u žalbenom postupku potvrdio tu presudu.
  3. U predmetu br. U 148/2002--19, Upravni sud je 21. januara 2003. godine odbacio zahtev u kome je bilo navedeno da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku; taj zahtev je bio podnet 18. jula 2002. godine. Odluka Upravnog suda potvrđena je u žalbenom postupku 28. maja 2003. godine. Postupak pred dva stepena sudske nadležnosti trajao je deset meseci i deset dana.
  4. U predmetu br. U 459/2003--23, Upravni sud je 7. decembra2004. godine, u postupku koji je započet 8. decembra 2003. godine, zaključio da je bilo prekršeno pravo na propisno suđenje. Postupak je trajao nešto manje od godinu dana i to samo u prvom stepenu.

F. Zakonik o obligacijama od 2001. godine

  1. Ako je neki sud odgovoran za nepotrebno odlaganje postupka i kašnjenje u postupku i ako je pojedinac usled toga pretrpeo štetu, on može tražiti naknadu od države na osnovu Zakonika o obligacijama od 2001. godine (Obligacijski zakonik). Lice koje traži naknadu štete tada će pre svega morati da dokaže da je došlo do kašnjenja u postupku; drugo, da je pretrpljena šteta i, treće, da postoji uzročno-posledična veza između ponašanja suda i pretrpljene štete. Zakonik, međutim, ne propisuje izričito naknadu na ime nematerijalne štete u takvim slučajevima.

G. Sudska praksa parničnih sudova

  1. U presudi od 18. aprila 2001. godine Okružni sud u Ljubljani (Okrožno sodišče v Ljubljani) odobrilo je isplatu naknade štete od oko 3.350 evra (u daljem tekstu: ,,EUR‘‘). Ta presuda je potvrđena u žalbenom postupku pred Višim sudom u Ljubljani 12. februara 2003. godine.
  2. U presudi od 22. januara 2001. godine Okružni sud u Ljubljanije odobrio isplatu naknade štete od skoro 6.700 EUR, ali je taj iznos smanjen 16. decembra 2002. godine u žalbenom postupku koji je vođen pred Višim sudom u Ljubljani na manje od 850 EUR.

H. Zakon o sudovima od 1994. godine

  1. Odeljak 3, stav 4 Zakona o sudovima (Zakon o sodiščih) propisuje da sudije odlučuju o pravima i obavezama i krivičnim optužbama nezavisno i nepristrasno i bez nepotrebnog odlaganja.
  2. Odeljak 38 Zakona propisuje da će, prilikom određivanja brojasudija koji treba da budu imenovani u određeni sud, Pravosudni savet (Sodni svet) voditi računa o kriterijumima koje je propisao ministar pravde, o prosečnom broju predmeta koje je taj sud obrađivao tokom prethodne tri godine, o očekivanim promenama koje bi mogle uticati na taj broj, kao i o prosečnom broju novih postupaka koji su pokrenuti pred tim sudom u prethodne tri godine. Na osnovu ovog Zakona ministar pravde je ovlašćen da izmeni kriterijume u svetlu složenosti predmeta i promena u načinu na koji se po tim predmetima postupa.
  3. Odeljak 72 omogućuje da u slučaju kašnjenja postupka svakastranka može podneti zahtev za nadzor (nadzorstvena pritožba) predsedniku tog suda. Predsednik suda može tražiti od sudije koji predsedava većem da mu podnese izveštaj o toku postupka i dužan je da u pismenoj formi ukaže sudiji koji predsedava većem na sve nepravilnosti koje eventualno utvrdi. On može da stavi predmet na listu prioriteta ili da utvrdi rokove za radnje u postupku. Ako je kašnjenje prouzrokovano preopterećenošću veća predmetima, predsednik suda može da naloži da se navedeni predmet ili neki drugi predmeti povere drugom sudiji. On takođe može da predloži mere u skladu s odredbama Zakona o sudskoj službi.
  4. Ako se zahtev za nadzor podnese Ministarstvu pravde ili predsedniku suda u višoj instanci oni će ga dostaviti predsedniku relevantnog suda i mogu zahtevati da im se podnese izveštaj o merama koje su preduzete kako bi se postupak ubrzao.
  5. Ministar pravde ili Pravosudni savet mogu zahtevati od predsednika suda da im podnese izveštaj o svim zahtevima za nadzor koji su upućeni u određenom vremenskom periodu i o merama koje su preduzete kako bi se ti problemi rešili.
  6. U skladu s odeljkom 73, predsednik suda u višoj instanci može,na sopstvenu inicijativu ili na zahtev ministra pravde disciplinskom tužiocu ili disciplinskom sudu naložiti pregled poslovanja nekog suda i zaključke koji tim pregledom budu podneti Ministarstvu.

III. REZOLUCIJA KOMITETA MINISTARA SAVETA EVROPE ((2004)3)

  1. U okviru paketa mera kojima se jemči efikasnost mehanizmaKonvencije, Komitet ministara Saveta Evrope doneo je 12. maja 2004. godine rezoluciju (DH Res. (2004)3) o presudama koje ukazuju na postojanje sistemskog problema. Naglasivši zainteresovanost da se državi o kojoj je reč pomogne da identifikuje osnovne probleme i preduzme neophodne mere (st. 7 preambule) ŠKomitet ministara tom rezolucijomĆ poziva sud da ,,u presudama u kojima utvrđuje da je došlo do kršenja Konvencije identifikuje sistemski problem koji leži u osnovi tog kršenja kao i izvor tog problema, posebno onda kada postoji verovatnoća da sudu bude podneto mnoštvo predstavki u vezi s tim problemom, kako bi se na taj način pomoglo državama da nađu odgovarajuće rešenje i kako bi se pomoglo Komitetu ministara da nadzire izvršenje presuda‘‘ (st. I rezolucije). Tu rezoluciju treba tumačiti u kontekstu sve većeg broja predstavki koje se upućuju Evropskom sudu, posebno činjenice da postoji mnoštvo predmeta koji su prouzrokovani istim strukturalnim ili sistemskim uzrokom.

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da dužina postupka nije bila u skladu sa zahtevom ,,razumnog vremenskog roka‘‘, kako je to propisano članom 6, stav 1 Konvencije, koji glasi:

,,Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama..., ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred .... sudom...‘‘

A. Prihvatljivost

1. Podnesci stranaka

a) Država

  1. Država je navela da nisu bila iscrpena unutrašnja pravna sredstvau vezi s predstavkom po osnovu člana 6, stav 1 Konvencije, tvrdeći da podnosilac predstavke nije iskoristio sve pravne lekove koje je imao na raspolaganju radi ubrzanja sudskog postupka i/ili zahteva za isplatu naknade štete.
  2. Slovenački pravni sistem pruža adekvatne i delotvorne preventivne unutrašnje pravne lekove dok je postupak još u toku, pre svega tužbu pred Upravnim sudom i/ili zahtev za nadzor (nadzorstvena pritožba) koja može biti podržana i tužbom za naknadu štete po okončanju postupka. Pored toga, podnosilac predstavke takođe je imao mogućnost da podnese ustavnu žalbu. Ti pravni lekovi bili su na raspolaganju podnosiocu predstavke i to kako teorijski, tako i praktično.
  3. Pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku zajemčeno ječlanom 23 Ustava. Međutim, dok je postupak bio u toku, podnosilac predstavke je propustio da na osnovu člana 157, stav 2 Ustava podnese predstavku na osnovu Zakona o upravnim sporovima iz 1997. godine, kojim je obezbeđena sudska zaštita ustavnog prava na suđenje u razumnom vremenskom roku. Podnosioci zahteva u upravnim postupcima takođe mogu tražiti naknadu štete. Postupci pred upravnim sudovima spadaju u nadležnost Upravnog suda u prvom stepenu i Vrhovnog suda u žalbenom postupku.
  4. U podnescima dostavljenim Sudu Država je u podršku svojimargumentima navela primere iz novije sudske prakse upravnih sudova (vidi gore, st. 15--18).
  5. Država je sem toga navela da, kada je reč o postupku koji jeokončan, član 26 Ustava jemči pravo na naknadu štete prouzrokovane nezakonitim aktima lica koje je postupalo u službenom svojstvu ili se bavilo nekom aktivnošću u ime izvesnog državnog organa. Pošto je postupak okončan, podnosilac predstavke je mogao da pokrene parnični postupak protiv Države. Sem toga, on je mogao tražiti naknadu štete i neposredno od odgovornog lica ili odgovornog organa.
  6. Država je navela da je trenutno u postupku izvestan broj tužbina ime odštetnih zahteva. Do sada je odšteta za neopravdanu dužinu postupka plaćena u dva slučaja (vidi gore, st. 20--21).
  7. Nadalje, pozivajući se na odluku Komisije da se zahtev za nadzor ne može smatrati delotvornim pravnim sredstvom u smislu značenja Konvencije (vidi predmet Majarič protiv Slovenije, br. 28400/95, odluka Komisije od 3. decembra 1997. godine) Država je navela da se u skladu s izmenama i dopunama Zakona o sudovima od 1994. godine koje su stupile na snagu 2000. godine zahtev za nadzor sada dobio traženi nivo delotvornosti.
  8. Pored toga, Država je istakla da podnosilac predstavke nijeuputio ustavnu žalbu Ustavnom sudu u skladu sa članom 160 Ustava, posle iscrpljivanja svih unutrašnjih pravnih lekova. Ustavna žalba je, u načelu, mogla biti uložena tek po okončanju upravnog postupka ili parničnog postupka.
  9. Pozivajući se na presudu u predmetu Silver and Others v. the United Kingdom, Država je tvrdila da iako nema nijednog jedinog pravnog leka koji sam po sebi može u potpunosti zadovoljiti zahteve člana 13, zbir tih pravnih lekova koje pruža unutrašnje pravo može ispuniti te zahteve (vidi Silver and Others v. the United Kingdom, presuda od 25. marta 1983, Serija A br. 61, st. 113). Prema tome, ukupni zbir pravnih lekova koje je podnosilac predstavke imao na raspolaganju može da se smatra delotvornim.
  10. Država je, konačno, tvrdila da to što podnosilac predstavke nijeiskoristio nijedan od navedenih pravnih lekova znači da on nije iscrpeo unutrašnje pravne lekove u smislu u kome to nalaže član 35 Konvencije.

b) Podnosilac predstavke

  1. Pravni zastupnici podnosioca predstavke koji zastupaju i druge podnosioce predstavki u gotovo četiri stotine predmeta koji se odnose na dužinu trajanja postupka i čekaju da budu razrešeni pred Sudom, osporili su navode države. Oni su naveli neke primere predmeta u kojima su stranke u postupku iskoristile sva raspoloživa pravna sredstva, dakle i zahtev za nadzor, tužbu upravnim sudovima, zahtev za odštetu i ustavnu žalbu u kojoj su naveli da je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku. Oni su tvrdili da je dužina postupka bila prekomerna u svim pomenutim predmetima (na primer, u jednom slučaju parnica je trajala skoro devet godina u dva stepena sudske nadležnosti) i da pravni lekovi koji stoje na raspolaganju nisu, zapravo, ni od kakve koristi, zato što se zahtevi za odštetu uglavnom odbijaju i sudovi utvrđuju da nije bilo nikakvog kršenja. Sem toga, pravni zastupnici su tvrdili da je većina postupaka koji se vode pred slovenačkim sudovima prekomerno duga, uključujući tu i sve one sudske postupke u kojima su, kako tvrdi Država, primenjena delotvorna pravna sredstva.

2. Procena Suda

a) Opšta razmatranja

  1. Sud, najpre, ponavlja da je zahvaljujući članu 1 (koji glasi: ,,Visoke strane ugovornice jemče svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u Delu I ove Konvencije‘‘) prvenstvenu odgovornost za primenu i sprovođenje zajamčenih prava i sloboda snose nacionalne vlasti. Prema tome, mehanizam predstavke Sudu je supsidijaran u odnosu na nacionalni sistem očuvanja ljudskih prava. Taj supsidijarni karakter oličen je u članovima 13 i 35, stav 1 Konvencije.
  2. Cilj člana 35, stav 1, kojim je propisano pravilo o iscrpljivanjuunutrašnjih pravnih lekova, jeste da se stranama ugovornicama pruži mogućnost da isprave stanje nastalo kršenjem odredaba pre no što se na to kršenje ukaže u predstavci koja će biti upućena Sudu (vidi Selmouni v. France (GC), br. 25803/94, st. 74, ECHR 1999-V i Kudla v. Poland (GC), br. 30210/96, st. 152, ECHR 2000-XI). Pravilo u članu 35, stav 1 temelji se na pretpostavci oličenoj u članu 13 (sa kojim je tesno povezan) da postoji delotvorno pravno sredstvo koje se može koristiti ukoliko je prekršeno neko od individualnih prava zajamčenih Konvencijom (ibid).
  3. Uobičajeni postupak u skladu sa članom 35 bio bi da podnosilacpredstavke iskoristi sva pravna sredstva koja mu stoje na raspolaganju i koja su dovoljna da se ispravi stanje u vezi s navodnim kršenjima prava. Postojanje takvih pravnih lekova mora biti u dovoljnoj meri verovatno ne samo u teorijskom, već i u praktičnom smislu, pošto u protivnom ona nisu dostupna ni delotvorna, kako se to nalaže tim članom (vidi, između ostalih pravnih autoriteta, predmete Belinger v. Slovenia (dec.), br. 42320/98, 2. oktobra 2001; Vernillo v. France, presuda od 20. februara 1991, Serija A br. 198, str. 11--12, st. 27).
  4. Država koja tvrdi da nisu iscrpeni svi pravni lekovi dužna je dapokaže sudu da je u relevantnom vremenu postojao delotvorni pravni lek i u teorijskom i u praktičnom smislu, odnosno da je taj pravni lek bio dostupan, da je pomoću njega bilo mogućno obezbediti ispravku u vezi sa žalbom podnosioca predstavke i da je taj pravni lek morao pružati razumne izglede za uspeh (vidi presudu u predmetu Akdivar and Others v. Turkey, od 16. septembra 1996, Reports 1996-IV, str. 1211, st. 68). Iako se može pokazati da svaki od tih pravnih lekova nije sam po sebi delotvoran, ukupni zbir svih pravnih lekova koji stoje na raspolaganju može ispuniti kriterijume propisane Konvencijom (vidi već navedeni predmet Silver and Others, st. 113; Chahal v. the United Knigdom, presuda od 15. novembra 1996, Reports 1996-V, st. 145). Kada je zadatak tog tereta dokazivanja ispunjen, onda je podnosilac predstavke dužan da dokaže da su pojedinačni pravni lekovi ili njihov ukupni zbir na koji je Država ukazivala već bili iscrpeni ili da su iz nekog razloga bili neadekvatni i nedelotvorni u konkretnim okolnostima predmeta, ili pak da su postojale specijalne okolnosti koje ga oslobađaju tog zahteva (vidi Horvat v. Croatia, br. 51585/99, st. 39, ECHR 2001-VIII).
  5. Konačno, Sud je još ranije izneo mišljenje da se pravilo oiscrpljivanju unutrašnjih domaćih pravnih lekova mora primenjivati uz izvestan stepen fleksibilnosti i bez prekomernog formalizma (vidi Cardot v. France, presuda od 19. marta 1991, Serija A br. 200, str. 18, st. 34).
  6. U ovom predmetu Sud treba da odluči da li se tužba za upravnispor, zahtev za odštetu u parničnom postupku, zahtev za nadzor i ustavna žalba, sagledani ponaosob ili zajedno, mogu ili ne mogu smatrati delotvornim pravnim lekovima u smislu značenja člana 35 Konvencije.

b) Upravni spor

  1. Sud prvo uočava da su argumenti koje Država iznosi u vezi sdelotvornošću postupka u skladu sa zakonom o upravnim sporovima iz 1997. godine još ranije u velikoj meri odbacivani (vidi gore navedeni predmet Belinger). Odbacujući pozivanje Države na neiscrpljivanje domaćih pravnih lekova, Sud je ukazao na značajan zaostatak predmeta pred nadležnim sudovima i pitao se da li je preventivno pravno sredstvo zaista bilo na raspolaganju, ističući da, zbog odsustva relevantnih primera, i dalje postoji neizvesnost u pogledu delotvornosti tih unutrašnjih pravnih lekova (ibid). 
  2. Prema mišljenju Suda, sudska praksa na koju se Država pozivajoš uvek ne pruža dosledan osnov na kome bi se mogla razmatrati i oceniti delotvornost tog unutršanjeg pravnog leka.
  3. Međutim, u dva nedavna predmeta na koje je ovde već ukazano (vidi st. 17--18) upravni sudovi su odluku doneli u relativno kratkom vremenskom roku (samo nešto više od 10 meseci pred dva stepena sudske nadležnosti u jednom slučaju, odnosno manje od godinu dana pred jednim stepenom sudske nadležnosti u drugom predmetu) i to tako što su u jednom predmetu odbili zahtev, dok su u drugom utvrdili da se povreda dogodila. Nije precizirano da li je u ovom drugom slučaju presuda Upravnog suda imala ikakvog uticaja na dužinu osnovnog postupka ili se samo radilo o dosuđivanju nadoknade za prouzrokovanu štetu. Ovi predmeti mogu biti shvaćeni kao korak u ispravnom pravcu, barem kada je reč o postupcima koji su još u toku.
  4. Međutim, u dva druga predmeta na koja se Država pozvala,presude u prvom stepenu u kojima je utvrđeno da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku i u kojima je odobrena naknada štete žrtvama tog kršenja potom su, u žalbenom postupku, bile odbačene, uz obrazloženje da su postupci bili zaključeni u vreme kada su presude izricane.
  5. Država do sada nije uspela jasno da dokaže, u meri u kojoj bitime zadovoljila Sud, da presude i odluke upravnih sudova zaista ubrzavaju nepotrebno duge postupke ili omogućuju da se nadoknadi šteta naneta kršenjima prava na brzo suđenje; ovde je reč o onim kršenjima koja su se već dogodila.
  6. Konstatujući dalje da u Zakonu o upravnim sporovima nisuunete nikakve značajnije izmene i dopune posle odluke u predmetu Belinger i imajući na umu koliki je broj predmeta koji su se nagomilali pred slovenačkim sudovima, Sud ne vidi nijedan razlog zbog koga bi se odrekao svog zaključka iznetog u predmetu Belinger u vezi s efikasnošću upravnog spora koji se vodi pred upravnim sudovima.
  7. Slovenačka sudska praksa i primeri koji su iz nje navedeni nisudovoljno ubedljivi da mogu da izmene mišljenje Suda o tome da, kako sada stoje stvari, pokretanje upravnog postupka pred upravnim sudovima ne obezbeđuje delotvorno pravno zadovoljavanje u predmetima koji se odnose na prekomernu dužinu postupka.

c) Odštetni zahtev

  1. Sud takođe priznaje da je, onog trenutka kada je postupak biookončan, podnosilac predstavke mogao imati mogućnost da uputi odštetni zahtev zbog kršenja prava na suđenje u razumnom vremenskom roku u smislu člana 26 Konvencije.
  2. Međutim, kada je reč o prihvatljivosti ove predstavke, Sud podsećada je postupak o kome je reč još uvek trajao pred domaćim sudovima na dan kada je predstavka upućena ovom Sudu. Iz tih razloga, podnosilac predstavke nije u tom trenutku mogao da uputi odštetni zahtev (vidi, mutatis mutandis, Mifsud v. France (dec.), (GC), br. 57220/00, st. 17, ECHR 2002VIII). Ipak, Sud će razmotriti taj unutrašnji pravni lek kako bi odgovorio na argumente koje je Država iznela u vezi s delotvornošću svih postojećih pravnih lekova.
  3. Sud ponavlja da je i ranije odbacio argumentaciju koju je Državaiznela pozivajući se na neiscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova u vezi s delotvornošću odštetnog zahteva u parnici zbog toga što nisu bili navedeni nikakvi primeri (vidi Predojević, Prokopović, Prijović and Martinović v. Slovenia (dec.), br. 43445/98, 49740/99, 49747/99 i 54217/00, 9. decembar 2004).
  4. Sud je, takođe, ukazao na to da primeri iz sudske prakse kojeje Država predočila pokazuju da je u dva slučaja dodeljena naknada štete na osnovu člana 26 Ustava zbog prekomerne dužine postupaka koji su već bili okončani.
  5. Međutim, na osnovu Zakonika o obligacijama, pojedinac kojitraži naknadu štete mora, prvo, da dokaže da je došlo do odlaganja u postupku; drugo, mora da dokaže da je šteta već pričinjena; i, treće, mora da dokaže da je postojala uzročno-posledična veza između te štete i ponašanja suda.
  6. Prema tome, u građanskopravnom postupku koji se vodi poodštetnom zahtevu neki sud može u načelu utvrditi da nepotrebno dugi postupak koji je već okončan predstavlja uzrok štete koju je pretrpeo tužilac i može mu, na osnovu tog zaključka, dodeliti naknadu štete. Međutim, Država nije jasno ukazala na to da li se u takvom postupku može presudom dodeliti naknada za nematerijalnu štetu. U svakom slučaju odštetni zahtev neće imati nikakvog uticaja na dužinu onih postupaka koji su bili još u toku kada je taj zahtev podnet.
  7. Iako primećuje znake pozitivnog razvoja u primerima iz sudskeprakse koje je Država predočila, Sud i dalje nije uveren da odštetni zahtev može suštinski obezbediti delotvorno pravno zadovoljenje onda kada je osnovni postupak već okončan.

d) Zahtev za nadzor

  1. Sud se takođe bavio i pitanjem delotvornosti zahteva za nadzoru skladu sa članom 72 Zakona o sudovima i utvrdio je da je to pravni lek koji postoji u okviru sudske administracije, a ne u okviru sudskog sistema (vidi već navedene primere Majarič i Belinger).
  2. Ipak, Sud priznaje da su promene u postupku zahtevanja nadzora koje su izvršene izmenama i dopunama usvojenih 2000. i 2004. godine važne i zaključuje da bar u teoriji taj revidirani postupak za nadzor može doprineti ubrzanju sudskog postupka.
  3. Mada je Država tvrdila da je takav pravni lek delotvoran i upraksi, ona nije navela nijedan jedini primer kada je neki podnosilac predstavke uspeo da ubrza sudski postupak oslanjajući se na tu proceduru. Pored toga, očigledno je da zahtev za nadzor i postupak koji se po njemu vodi nemaju nikakve obavezujuće posledice po sud o kome je reč. (vidi predmet Hartman v. Czech Republic, br. 53341/99, st. 83, ECHR 2003-VIII). Štaviše, budući da nije postojalo pravo na žalbu, ovaj pravni lek ne može imati nikakav značajan uticaj na ubrzanje postupka u celini (vidi, mutatis mutandis, Holzinger v. Austria (no. 1), br. 23459/94, st. 22, ECHR 2001-I).
  4. Prema tome, baš kao i upravni sporovi pred upravnim sudovimai odštetni zahtev, ni zahtev za nadzor ne može se smatrati delotvornim pravnim lekom u smislu Konvencije.

e) Ustavna žalba

  1. Konačno, Sud naglašava da ustavna žalba, u načelu, može biti uložena tek pošto su iscrpena sva unutrašnja pravna sredstva, što znači upravni spor i parnični postupak za odštetni zahtev. U predmetu Belinger Sud je utvrdio da je delotvornost ustavne žalbe problematična već i s obzirom na verovatnu dužinu tog kombinovanog postupka. Budući da Država nije predočila nikakav novi materijal u vezi s ustavnom žalbom, Sud smatra da, kako zasad stoje stvari, ustavna žalba ne može biti smatrana delotvornim pravnim lekom (vidi, takođe, već navedeni predmet Hartman, st. 83).

f) Zaključak

  1. U svetlosti svega navedenog, Sud sada mora da razmotri da lizbir svih tih postupaka predstavlja ili ne predstavlja delotvorno pravno sredstvo koje mora biti iscrpeno po članu 35, stav 1.
  2. Sud priznaje argument Države da čak i kada jedan pravni lek,zasebno uzev, ne ispunjava u potpunosti zahteve ,,delotvornosti‘‘, ukupni zbir svih pravnih lekova koji su zajamčeni na osnovu unutrašnjeg prava može ispunjavati taj zahtev. Zato je neophodno da se u svakom predmetu utvrdi da li su pravni lekovi koji su stajali na raspolaganju strankama u sporu ,,delotvorni‘‘ u tom smislu da ili sprečavaju navodno kršenje ili dalji nastavak tog kršenja, ili pak u tom smislu što obezbeđuju odgovarajuće pravno zadovoljenje i ispravku svakog kršenja koje se već dogodilo (vidi već navedeni predmet Kudla, st. 158).
  3. Konvencija zato pruža alternativu: pravni lek je delotvoran akose može iskoristiti ili za ubrzanje odluka sudova koji se tim predmetom bave, ili u tom smislu da stranci u sporu obezbedi adekvatno pravno zadovoljenje za odlaganja koja su se već dogodila (vidi već navedeni predmet Mifsud, st. 17, kao i Hartman, takođe već naveden, st. 81).
  4. Kao što je već istaknuto, u okviru unutrašnjih pravnih lekovana koje se Država pozvala, mogućno je da bude uložen zahtev za nadzor u kombinaciji s pokretanjem upravnog spora pred upravnim sudovima ili neposredno po pokretanju takvog spora, ali to nije dovoljno da se isprave odlaganja u postupku. Pored toga, kao što je već naglašeno, Država nije dokazala da postupak pokretanja odštetnog zahteva može pružiti naknadu nematerijalne štete, dok ustavna žalba može biti podneta tek pošto su svi ostali pravni lekovi već bili iscrpeni. Konačno, Država nije pokazala kako kombinovana upotreba pomenutih pravnih lekova može ubrzati njihovu delotvornost.
  5. Tamo gde pojedinac prvo podnese tužbu upravnom sudu unastojanju da pokrene upravni spor, a ta tužba bude odbačena na osnovu toga što je osnovni postupak okončan, pa se onda od njega zahteva da uputi odštetni zahtev ne bi li dobio naknadu štete, postavlja se još jedno pitanje. Povrh činjenice da se od podnosioca tužbe tu zahteva da pokrene dva niza postupaka, postoji jedan ozbiljniji problem koji može iskrsnuti u takvim slučajevima: to je verovatno prekomerno trajanje kombinovanog postupka. Između ostalog, posebnu bi pažnju trebalo obratiti na brzinu samog postupka po pravnom leku, budući da postoji mogućnost da pravni lek bude smatran neadekvatnim jer se ne može isključiti ova prekomerna dužina trajanja postupka (vidi Doran v. Ireland, br. 50389/99, st. 57, ECHR 2003-X). Ako bi se od podnosioca predstavke tražilo da iscrpi oba pravna leka, to bi predstavljalo stavljanje nerazumnog tereta na njega. Stoga, Sud zaključuje da bi ocena da je zbir svih pravnih lekova u okolnostima ovih predmeta delotvoran bila u suprotnosti s načelima i duhom Konvencije.
  6. Usled svega navedenog, Sud ne smatra da su pomenuti pravnilekovi ili njihov zbir nešto što se može smatrati delotvornim pravnim lekom u okolnostima ovog slučaja. Zato se mora odbaciti prethodni prigovor Države.

 B. Suština spora

  1. Država je navela da je postupak bio komplikovan zbog činjeniceda je bilo neophodno imenovati sudskog medicinskog veštaka kako bi utvrdio stepen invalidnosti podnosioca predstavke. Sudovi su postupke sve vreme vodili u skladu sa svojim zakonom utvrđenim nadležnostima i, imajući na umu o čemu se tu radi, konkretno o jednom malom povećanju odštete na ime invalidnosti, predmet nije mogao da dobije prioritetni tretman.
  2. Postupak je počeo 30. decembra 1998. godine, kada je podnosilac predstavke podneo prvi zahtev prvostepenom sudu u Celju, a okončan je 8. aprila 2004. godine, kada je pravnim zastupnicima podnosioca predstavke dostavljena odluka Višeg suda u Celju. Ukupno trajanje postupka iznosilo je, prema tome, pet godina, tri meseca i devet dana za dva stepena sudske nadležnosti, od čega četiri godine i jedan dan u prvom stepenu.
  3. Sud ponavlja da se o razumnosti dužine trajanja postupka moraodlučivati u svetlosti okolnosti datog predmeta i uz vođenje računa o sledećim kriterijumima: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih vlasti, kao i to šta za podnosioca predstavke taj spor zapravo znači (vidi, između ostalih autoriteta, Frydlender v. France (GC), br. 30979/96, st. 43, ECHR 2000-VII).
  4. Mada je za odlučivanje u ovom predmetu bilo neophodno mišljenje medicinskog veštaka, Sud smatra da to ni u proceduralnom, ni u faktičkom smislu nije predstavljalo stvar od izuzetne složenosti. Samim tim, tvrdnja Države da je ovaj predmet bio u izvesnoj meri složen ne može opravdati to što je dužina trajanja postupka u prvom stepenu iznosila četiri godine i jedan dan. Sem toga, argument koji Država navodi kada kaže da su sudovi u svim stepenima postupali u skladu s unutrašnjim pravom ne može se prihvatiti budući da su, na primer, postupci zapali u ćorsokak u periodu koji je trajao više od godinu dana i 10 meseci, između 30. decembra 1998. kada je tužba prvi put podneta i 7. novembra 2000. kada je održano prvo ročište.
  5. Kada je reč o ponašanju podnosioca predstavke, mada bi seneki periodi kašnjenja mogli njemu pripisati, Sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji bi ukazali na to da je podnosilac predstavke na iole bitan način trajao na dužinu trajanja postupka.
  6. Tačno je, međutim, da je svota novca koju je podnosilac predstavke tražio bila relativno mala.
  7. Pošto je razmotrio sav materijal koji mu je dostavljen, Sud zaključuje da Država nije predočila nijednu činjenicu niti argument koji bi mogao da ga ubedi da je postupak po ovom predmetu obavljen u razumnom vremenskom roku.
  8. Po mišljenju Suda, ukupna dužina postupka u ovom predmetubila je prekomerna i nije ispunila zahtev ,,razumnog vremenskog roka‘‘. Posebno je prekomerna bila dužina trajanja postupka pred prvostepenim sudom, jer je ona iznosila nešto više od četiri godine, što nikako nije u skladu sa standardima uspostavljenim na osnovu jurisprudencije Suda (vidi, na primer, A. P. v. Italy (GC), br. 35265/97, 28. jul 1999).

 Iz tih razloga, u ovom predmetu je prekršen član 6, stav 1 Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je u predstavci naveo da su pravni lekovikoji stoje na raspolaganju u Sloveniji kada je reč o predmetima u vezi s dužinom postupka nedelotvorni. U suštini, on se oslonio na član 13 Konvencije koji glasi:

,,Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.‘‘

A. Prihvatljivost

  1. Sud ponovo ističe da je u presudi u predmetu Kudla v. Poland zastupao stav da član 13 Konvencije ,,jemči delotvorni pravni lek pred domaćim vlastima zbog navodnog kršenja zahteva koji proističu iz člana 6, stav 1 o suđenju u razumnom vremenskom roku‘‘ (vidi navedenu presudu u predmetu Kudla, st. 156).
  2. Sud smatra da ovaj deo predstavke pokreće pitanja koja suvezana za činjenično stanje i pravo prema Konvenciji, a da je ta pitanja mogućno rešiti tek pošto se ispita suština spora. Sud stoga zaključuje da ova predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, stav 3 Konvencije. 
  3. Nisu utvrđeni nikakvi drugi osnovi za proglašenje predstavkeneprihvatljivom.

B. Suština spora

  1. Država je navela da je prema slovenačkom sistemu pravnihlekova u sporovima zbog dužine postupka mogućno ne samo ubrzati postupak, već i naknaditi bilo kakvu pretrpljenu štetu (vidi gore, st. 30-39). Ti lekovi su, kako je tvrdila Država bili i ostali delotvorni i u teorijskom i u praktičnom smislu.
  2. Podnosilac predstavke je taj argument osporio.
  3. Sud ponavlja da standardi člana 13 zahtevaju od strane ugovornice da jemči unutrašnje pravne lekove koji će omogućiti nadležnoj domaćoj vlasti da se pozabavi suštinom relevantne predstavke prema Konvenciji i da izrekne dodeljivanje odgovarajućeg pravnog zadovoljenja, iako je tačno da strane ugovornice imaju izvesna diskreciona prava u pogledu načina na koji će ispunjavati svoje obaveze proistekle iz te odredbe (vidi već navedeni predmet Chahal, st. 145).
  4. U ovom predmetu, Država nije dokazala da je upravni spor,odštetni zahtev, zahtev za nadzor ili ustavna žalba nešto što se može smatrati delotvornim pravnim sredstvom (vidi gore, st. 47--65). Na primer, kada pojedinac pokrene upravni spor tvrdeći da je povređeno njegovo pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku dok je osnovni postupak još uvek u toku, on može opravdano očekivati da se upravni sud pozabavi suštinom njihove tužbe. Međutim, ako je osnovni postupak okončan pre no što je sud imao vremena to da učini, on će odbaciti tužbu. Konačno, Sud je takođe zaključio da se posmatrani zbirno, svi pravni lekovi u okolnostima ovog predmeta, ne mogu smatrati delotvornim pravnim lekom (vidi gore, st. 69--71).
  5. Prema tome, u ovom slučaju je bio prekršen član 13 Konvencije.

III. PRIMENA ČLANA 46 KONVENCIJE

  1. Član 46 Konvencije glasi:

,,1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su stranke.

2. Pravosnažna presuda Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.‘‘

  1. Sud primećuje da podnosilac predstavke navodi kako sudskipostupci u tuženoj državi po pravilu ne ispunjavaju zahteve ,,razumnog vremena‘‘. Zabrinutost Suda temelji se na opažanjima koja je on sam izneo u svojoj odluci u predmetu Belinger u vezi s kašnjenjem sudskih postupaka u Sloveniji (vidi gore, st. 47).
  2. S obzirom na trajno zaostajanje i prenatrpanost slovenačkihsudova, na šta ukazuju i najnoviji statistički podaci vezani za rad sudova koje je objavilo Ministarstvo pravde tužene države, jasno je da je dužina sudskog postupka i dalje veliki problem u Sloveniji. Pored toga, Država je, uz pomoć Vrhovnog suda predočila 2002. godine dokument u kome je priznala da postoje kašnjenja u sudskim postupcima. Evropska komisija je donela sličan zaključak u svom najnovijem izveštaju o spremnosti Slovenije da se u potpunosti uključi u Evropsku uniju; izveštaj je objavljen u novembru 2003. godine. Sem toga, slovenački ombudsman za ljudska prava konstatovao je u svom izveštaju za 2004. godinu da dužina trajanja sudskih postupaka predstavlja najozbiljniji problem s kojim se suočava slovenačko pravosuđe.
  3. Konačno, Sud se ne može oglušiti o činjenicu da je dobio oko500 predstavki protiv Slovenije koje su sve do jedne vezane upravo za dužinu sudskog postupka.
  4. Iz zaključaka Suda proizlazi da kršenje prava ovog podnosiocapredstavke na raspravu u razumnom vremenskom roku nije izolovani incident, već se pre može reći da je reč o sistemskom problemu koji je prouzrokovan neadekvatnim zakonskim rešenjima i neefikasnošću u delovanju sudskog sistema. Taj problem i dalje predstavlja opasnost za svako lice koje se odluči na sudsku zaštitu svojih prava.
  5. Tužena Država je time što je postala visoka strana ugovornicaEvropske konvencije o ljudskim pravima preuzela obavezu da će svakome ko je u njenoj nadležnosti zajamčiti prava i slobode definisane u prvom delu Konvencije. U suštini, države imaju opštu obavezu da rešavaju probleme koji dovode do toga da Sud zaključi da je prekršena Konvencija. Stoga bi upravo ovo trebalo da bude osnovni cilj tužene države.
  6. Ako se kršenja prava iz Konvencije budu i dalje događala,tužena Država će morati da u okviru svog pravnog sistema obezbedi mehanizme za delotvorno ispravljanje kršenja prava Konvencije (vidi gore, st. 41--42).
  7. Sud je u ovom predmetu zaključio da tužena Država nije ispunila svoje obaveze prema Konvenciji, to jest, nije podnosiocu predstavke omogućila suđenje koje bi bilo okončano u razumnom vremenskom roku, niti mu je obezbedila delotvorni pravni lek za to kršenje.
  8. Što se tiče finansijskih posledica koje bi tužena Država mogla da snosi zbog toga što je utvrđeno da je u ovom predmetu povredila Konvenciju, Sud ponavlja da su se članom 46 visoke strane ugovornice obavezale da će poštovati izvršne presude Suda u svakom predmetu u kome su stranke, kao i da će izvršenje presuda nadzirati Komitet ministara Saveta Evrope. Iz toga, između ostalog, sledi da presuda u kojoj Sud utvrdi da je prekršeno neko pravo zajamčeno Konvencijom predstavlja pravnu obavezu za tuženu Državu, i to ne samo u tom smislu što će drugoj, oštećenoj stranci platiti određenu svotu novca koja joj bude dosuđena u smislu pravičnog zadovoljenja prema članu 41, već i da, pod nadzorom Saveta ministara, izabere opšte i/ili, ako je potrebno, pojedinačne mere koje će primeniti u okviru svog unutrašnjeg pravnog poretka ne bi li ispunila svoje pravne obaveze na temelju člana 46 Konvencije, pod uslovom da su te mere u skladu sa zaključcima navedenim u presudu Suda (vidi Scozzari and Giunta v. Italy (GC), br. 39221/98 i 41963/98, st. 249, ECHR 2000-VIII; Broniowski v. Poland (GC), br. 31443/96, st. 192, 22. jun 2004).
  9. Sud je uočio neke od slabosti pravnih lekova koje jemči tuženaDržava (vidi gore, st. 47--71, 87--88), a istovremeno je priznao da neki nedavni događaji pokazuju da ima izvesnih ubedljivih poboljšanja. Da bi se sprečila buduća kršenja prava na raspravu u razumnom vremenskom roku, Sud želi da ohrabri tuženu Državu da ili izmeni i dopuni postojeći spektar pravnih lekova, ili da mu doda nove pravne lekove, kako bi se obezbedilo stvarno delotvorno popravljanje stanja koja nastaju usled kršenja tog prava. Karakteristične odlike delotvornog pravnog leka mogu se naći u jurisprudenciji Suda koja je citirana i u ovoj presudi.

IV. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije glasi:

,,Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornicu u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci‘‘.

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio da mu bude isplaćeno 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.
  2. Država je taj zahtev osporila.
  3. Sud smatra da je podnosilac predstavke sigurno pretrpeo nematerijalnu štetu. Rešavajući na pravičnoj osnovi, Sud mu dosuđuje isplatu od 3.200 EUR.

B. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosilac predstavke koga je zastupao advokat, takođe je tražioda mu se isplati otprilike 965 EUR za sudske i ostale troškove koje je imao na Sudu, u vezi s podnošenjem tužbe i odgovorom na navode Države.
  2. Država je taj zahtev osporila, ali je prepustila Sudu diskrecionopravo da o tome odluči u slučaju da on utvrdi da je ipak prekršeno jedno pravo po osnovu Konvencije.
  3. U skladu s jurisprudencijom Suda, podnosilac predstavke imapravo na povraćaj troškova samo ako se pokaže da je on te troškove stvarno snosio i da su bili neophodni i da su bili razumni u pogledu iznosa. U ovom predmetu, imajući na umu informacije o imovinskom stanju podnosioca predstavke i kriterijume koji su ovde već navedeni, Sud smatra da je razumno da odobri isplati zahtevane svote u punom iznosu.

C. Važeća kamatna stopa

  1. Sud smatra da je primereno da se kamatna stopa temelji na srednjoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, kojoj bi trebalo dodati još tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD:

  1. Proglašava jednoglasno da je predstavka prihvatljiva;

  2. Zaključuje jednoglasno da je prekršen član 6, stav 1 Konvencije;

  3. Zaključuje jednoglasno da je prekršen član 13 Konvencije;

  4. Zaključuje sa šest glasova prema jednome da je povreda pravana koju je upravo ukazano proistekla iz slabog funkcionisanja unutrašnjeg prava i prakse;

  5. Zaključuje sa šest glasova prema jednome da tužena Država morakroz odgovarajuće pravne mere i upravnu praksu obezbediti pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku;

  6. Zaključuje jednoglasno

(a)     da je tužena Država dužna da plati podnosiocu predstavke,u roku od tri meseca od dana kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije,

    1. 3.200 EUR (tri hiljade dve stotine evra) na ime ne-materijalne štete,
    2. 965 EUR (devet stotina šezdeset pet evra) na imesudskih i ostalih troškova,
    3. svaki porez koji bi eventualno mogao biti naplativ;

(b)    da se po isteku navedenog perioda od tri meseca do konačne isplate mora zaračunavati kamatna stopa koja će odgovarati srednjoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbija jednoglasno ostatak zahteva podnosioca predstavke zapravično zadovoljenje.

 

Sročeno na engleskom i obavešteno pismenim putem 6. oktobra 2005, u skladu s pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Vinsent Berger

Džon Hedigan

Sekretar Suda

Predsednik

 

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda uz presudu se prilaže i delimično nesaglasno mišljenje g. Zagrebelskog.

Dž. H. V. B.

 

DELIMIČNO NESAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE ZAGREBELSKOG

Saglasan sam s mišljenjem Suda o zaključku da je prekršen član 6, stav 1 i član 13 Konvencije, ali nisam u stanju da se saglasim s većinom svojih kolega koji su zaključili da ,,tužena Država mora kroz odgovarajuće pravne mere i upravnu praksu obezbediti pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku‘‘ (st. 5 operativnog dela presude). Moje neslaganje nema veze s tim što u Sloveniji, kao i u jednom broju drugih zemalja koje su članice Saveta Evrope postoji sistemski problem onakav kakav je opisan u stavovima 91--93 ove presude. Taj problem je izuzetno ozbiljan, zbog toga što je dovedena u pitanje vladavina prava.

Ovaj predmet je mogao podstaći Sud da zaključi, kao što je učinio u predmetu Bottaazzi v. Italy ((GC), br. 34884/97, st. 22, ECHR 1999-V) da postoji ,,praksa koja nije u saglasnosti s Konvencijom‘‘. Međutim, po mom mišljenju, ovo nije bio pogodan predmet za donošenje još jedne presude nalik na presudu u predmetu Broniowski v. Poland (no. 31443/96, ECHR 2004-).

Pre svega, po mom mišljenju je od ključnog značaja da onda kada neko veće zaključi da bi u datom predmetu bila pogodna presuda nalik na presudu u predmetu Broniowski, taj predmet bude ustupljen Velikom veću. Nema nikakve sumnje u to da je posebno važno da jurisprudencija Suda kada je reč o ovakvoj vrsti presuda bude konzistentna. Sem toga, ustupanje nadležnosti Velikom veću najbolji je način da se tuženoj državi dopusti da u celosti razmotri taj ,,sistemski problem‘‘ i moguća rešenja koja su za njegovo otklanjanje potrebna.

Kada je reč o suštini spora, čini mi se da način zaključivanja koji je obrazložen u presudi stvara izvestan stepen pometnje između potrebe za sprečavanjem i za izbegavanjem kršenja prava na suđenje u razumnom vremenskom roku i potreba da se na nacionalnom nivou obezbedi mehanizam delotvornog ispravljanja takvih kršenja. Međutim, stav 5 operativnog dela presude ne odnosi se na potrebu za modifikovanjem nacionalnog sistema kako bi se uveo delotvorni pravni lek za kršenje navedenog prava. Da je to bio slučaj, verovatno ne bih imao nikakvog razloga da se s nečim u presudi ne složim, budući da su u ovoj tački čini se ispunjeni svi uslovi da se slovenačkom pravnom sistemu izrekne presuda nalik na onu u predmetu Broniowski (vidi st. 41--70 presude).

Stav 5 se, međutim, neposredno odnosi na pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku i ukazuje Državi da mora uvesti ,,odgovarajuće pravne mere i administrativnu praksu (kako bi) zajamčila pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku‘‘.

Po mom mišljenju, ovakva preporuka upućena Državi premašuje obim presude ovog Suda (verovatno i svakog suda). Meni se čini da je ona previše uopštena. Ona ukazuje na potrebu da se identifikuju tražene mere i da se pritom ispita da li moraju biti izmenjeni i dopunjeni zakoni koji regulišu pitanje sudskog postupka (i ako je tako, onda na koji način), da se proceni da li je broj sudija i administrativnog osoblja i njihov nivo kvalifikovanosti primeren zadatku, da poveća i modernizuje resurse koje stavlja na raspolaganje sudskoj vlasti, da u skladu s tim prilagodi godišnji nacionalni budžet i da se uhvati u koštac s pitanjem broja pravnika, njihovog nivoa stručnosti i njihove uloge u rešavanju građanskih sporova. Kada postoji neki ,,sistemski problem‘‘ koji ukazuje na to da država nije sposobna da obezbedi suđenja u razumnom vremenskom roku, moraju se uzeti u obzir sva ta pitanja. Pored toga, može se dogoditi da određeni pravni sistem deluje u okolnostima koje su posebno teške. U zaključku, u stavu 5 operativnog dela ove presude Sud zahteva od Države da promeni unutrašnji pravni sistem kako na nivou zakona, tako i u praksi. Ni manje ni više.

Ja ne smatram da se ovo može smatrati sudskom presudom. To nije ni nalog koji se može izvršiti na način na koji se obično izvršavaju sudski nalozi. Može se samo nagađati o rokovima i nadzoru kvaliteta i primerenosti ,,izvršnih‘‘ mera koje bi tužena država trebalo da sprovede. Po mom mišljenju, Komitet ministara je taj koji je dužan da identifikuje, zahteva, sugeriše, obezbeđuje i nadzire mere koje su, po svemu sudeći, neophodne.

Smatram da argument kojim se ovaj moj stav može potkrepiti leži u davnašnjim teškoćama s kojima je Komitet ministara suočen u sprovođenju reforme italijanskog sistema (i na nivou zakona i na nivou prakse), a sve u cilju da se obezbedi da se sudski postupci završavaju u razumnom vremenskom roku (vidi rezolucije Komiteta ministara posvećene toj temi, počev od rezolucije DH (97) 336 od 11. jula 1997). Da li bi presuda nalik na ovu upravo donetu mogla išta da doda aktivnostima Komiteta ministara? Da li bi ona mogla da pojednostavi ili učini delotvornijim te aktivnosti? Moj odgovor je očigledno ne, i upravo iz tog razlog mislim da ovakva vrsta presude predstavlja realni rizik od podrivanja autoriteta Suda.

 __________________

Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude II", Savet Evrope, Beograd 2006

 

 

THIRD SECTION

CASE OF LUKENDA v. SLOVENIA

(Application no. 23032/02) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

6 October 2005 

FINAL

06/01/2006

In the case of Lukenda v. Slovenia, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

MrJ. Hedigan, President,
MrB. Zupančič,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrV. Zagrebelsky,
MrE. Myjer,
MrDavíd Thór Björgvinsson,
MrsI. Ziemele, judges,
and Mr V. Berger, Section Registrar,

Having deliberated in private on 15 September 2005, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 23032/02) against the Republic of Slovenia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Slovenian national, Mr Franjo Lukenda (“the applicant”), on 30 May 2002.

2. The applicant was represented by the Verstovšek lawyers. The Slovenian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. Bembič, State Attorney-General.

3. The applicant alleged under Article 6 § 1 of the Convention that the length of the proceedings before the domestic courts to which he had been a party had been excessive. In substance, he also complained about the lack of an effective domestic remedy in respect of the excessive length of the proceedings (Article 13 of the Convention).

4. On 7 September 2004 the Court decided to communicate the application to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1952 and lives in Slovenia.

6. On 6 January 1994 the applicant was injured at work in a lignite mine. Since then, he has been disabled and in receipt of disability benefits. His employer had taken out accident insurance for him with an insurance company, T. (“ZT”). His disability was assessed at 13%. In the years 1994, 1995 and 1996 ZT paid partial disability benefits.

7. On 30 December 1998 the applicant instituted civil proceedings in the Celje Local Court (Okrajno sodišče v Celju) against ZT claiming a 7% increase in his disability benefits on the basis of an expert medical opinion. He also sought an exemption from court fees.

On 26 August 1999 the applicant lodged pleadings and additional evidence and requested the court to assign an independent medical expert to determine the extent of his disability. He submitted additional documents and pleadings on 13 October 1999, 16 November 2000, 27 February, 9 and 17 April and 30 May 2002.

On 7 November 2000 a hearing was held to consider the applicant's request for the appointment of a medical expert. Although the request was granted, the appointment was not made.

On 23 November 2000 the applicant submitted documents and requested the court to issue the order appointing the medical expert.

On 28 November 2000 the court appointed a medical expert to determine the extent of the applicant's disability. He submitted his report on 26 April 2001.

On 25 May 2001 the applicant filed pleadings and increased his claim by 2.5%.

On 10 July 2001 the applicant filed pleadings and requested that an additional opinion be sought from the appointed expert.

On 16 October 2001 a hearing was held and the court decided that additional clarifications were required from the expert.

On 23 November 2001 the court reappointed the same expert with instructions to submit an additional opinion.

On 11 February 2002 the expert submitted an additional opinion, which was served on the parties.

On 9 April and 30 May 2002 the applicant made requests for a hearing.

On 25 September 2002 the court held a hearing and decided to deliver a written judgment.

On 30 December 2002 the applicant's lawyers received the judgment, which upheld the applicant's claim in part.

8. On 31 December 2002 the applicant appealed. ZT cross-appealed.

On 19 February 2004 the Celje Higher Court (Višje sodišče v Celju) allowed the applicant's appeal in part. It increased the level of his disability benefits and awarded the applicant costs and expenses. The decision became final the same day.

On 8 April 2004 the judgment was served on the applicant's lawyers.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The 1991 Constitution

9. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Slovenia (Ustava Republike Slovenije) read as follows:

Article 23

“Everyone has the right to have any decision regarding his rights, duties and any charges brought against him made without undue delay by an independent, impartial court constituted by law. ...”

Article 26

“Everyone shall have the right to compensation for damage caused by the unlawful acts of a person or body when performing a function or engaged in an activity on behalf of a State or local authority or as a holder of public office. ...”

Article 157

“A court with jurisdiction to review administrative decisions shall [have jurisdiction to] determine the legality of final individual decisions by State or local authorities or holders of public office concerning the rights or obligations or legal entitlement of individuals and organisations, if no other legal protection is specifically provided.

If no other legal protection is provided, the court with jurisdiction to review administrative decisions shall also [have jurisdiction to] determine the legality of individual acts and decisions which encroach upon the constitutional rights of the individual.”

Article 160

“The Constitutional Court shall hear:

... constitutional appeals in which specific acts are alleged to have infringed a human right or fundamental freedom;

...

Unless otherwise provided by law, the Constitutional Court shall hear a constitutional appeal only if legal remedies have been exhausted. The Constitutional Court shall decide whether a constitutional appeal is admissible for adjudication on the basis of statutory criteria and procedures.”


B. The Constitutional Court Act 1994

10. The relevant provisions of the Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnem sodišču) read as follows:

Section 1

“The Constitutional Court is the highest body of judicial authority for the protection of constitutionality, legality, human rights and basic freedoms ...

Decisions of the Constitutional Court are legally binding.”

Section 50

“Anyone who believes that his or her human rights and basic freedoms have been infringed by a particular act of a State body, local body or statutory authority may lodge a constitutional appeal with the Constitutional Court, subject to compliance with the conditions laid down by this Act. ...”

Section 51

“A constitutional appeal may be lodged only after all legal remedies have been exhausted.

Before all special legal remedies have been exhausted, the Constitutional Court may exceptionally hear a constitutional appeal if a violation is probable and the appellant will suffer irreparable consequences as a result of a particular act.”

C. Case-law of the Constitutional Court

11. In a decision of 7 November 1996 (no. Up 277/96), the Constitutional Court (Ustavno sodišče) ruled that constitutional appeals under Article 160 of the Slovenian Constitution were admissible in length of proceedings cases where the proceedings were still pending. However, it further stated that, in order to ensure the right to due process of law in the Slovenian legal system, the only proper judicial protection available was through an action in the administrative courts. A constitutional appeal was, as a rule, admissible only after recourse to that legal remedy.

12. In a decision of 7 December 2000 (no. Up 73/97), the Constitutional Court ruled that, once the court proceedings had been concluded, an individual could no longer bring an action in the administrative courts complaining about the length of proceedings. Therefore, since there was no longer any violation to be remedied, it was no longer possible to lodge a constitutional appeal.

13. In a decision of 17 December 2003 (no. Up 85/03-12), the Constitutional Court held that where, because the substantive proceedings had ended, an action to complain of the length of proceedings could no longer be brought in the administrative courts, it was still open to the alleged victim to seek compensation in civil proceedings.

D. The Administrative Disputes Act 1997

14. The Administrative Disputes Act 1997 (Zakon o upravnem sporu) provides for the protection of the constitutional right to a trial within a reasonable time through administrative proceedings in the administrative court and, on appeal, in the Supreme Court (Vrhovno sodišče). Under section 2(1) and (2) the court has a broad discretion to adapt its decision to the nature of the violated constitutional right, to order adequate redress, and to decide the applicant's claim for damages. Under section 62 it is possible to seek a declaration that there has been a violation of a right guaranteed by Article 23 of the Constitution and compensation for any loss. In addition, under section 69, a temporary injunction may be sought to prevent serious harm or to guard against an imminent threat of violence.

E. Case-law of the administrative courts

15. In case no. U 836/98, the Administrative Court (Upravno sodišče) found on 7 March 2000 that the right to a trial within a reasonable time had been violated in a case which had been pending before the Labour and Social Court for twenty-three months. However, on 18 December 2002 the Supreme Court quashed the judgment on appeal, as the proceedings had terminated by the time of the appeal. On 17 December 2003 the Constitutional Court dismissed the constitutional appeal (no. Up 85/03-12) because the proceedings in question had ended and the alleged victim could seek compensation in civil proceedings.

16. Similarly, in case no. U 148/2002-19, the Administrative Court rejected on 21 January 2003 a complaint concerning the length of the proceedings because the proceedings in question had ended shortly after the complaint had been lodged. On 28 May 2003 the Supreme Court upheld the judgment on appeal.

17. In case no. U 148/2002-19, the Administrative Court dismissed on 21 January 2003 a claim alleging a violation of the right to a trial within a reasonable time that had been lodged on 18 July 2002. This decision was upheld on appeal on 28 May 2003. The proceedings before two levels of jurisdiction had lasted ten months and ten days.

18. In case no. U 459/2003-23, the Administrative Court held on 7 December 2004, in proceedings that had started on 8 December 2003, that there had been a violation of the right to due process. The proceedings had lasted less than a year before one level of jurisdiction.

F. The Code of Obligations 2001

19. If a court is responsible for undue delay in the proceedings and an individual has sustained damage as a result, he or she may claim compensation from the State under the Code of Obligations 2001 (Obligacijski zakonik). The person seeking compensation will thus have to prove, firstly, that there has been a delay in the proceedings, secondly, that damage has occurred, and, thirdly, that there is a causal link between the conduct of the court and the damage sustained. However, the Code does not provide specifically for compensation for non-pecuniary damage in such cases.

G. Case-law of the civil courts

20. In a judgment of 22 January 2001 of the Ljubljana District Court (Okrožno sodišče v Ljubljani), the damages awarded amounted to nearly 6,700 euros (EUR), but were reduced on appeal on 16 December 2002 by the Ljubljana Higher Court to less than EUR 850.

21. In a judgment of 18 April 2001 of the Ljubljana District Court, which was upheld on appeal on 12 February 2003 by the Ljubljana Higher Court, a sum of approximately EUR 3,350 was awarded.

H. The Judicature Act 1994

22. Section 3(4) of the Judicature Act (Zakon o sodiščih) provides that judges shall determine rights and obligations and criminal charges independently and impartially and without undue delay.

23. Section 38 of the Act provides that, when determining the number of judges to be appointed to a specific court, the Judicial Council (sodni svet) shall have regard to the criteria laid down by the Minister of Justice, the average number of cases dealt with by the court in the preceding three years, any anticipated changes that may affect that number, and the average number of new actions brought in the court in the preceding three years. Under the Act, the Minister of Justice is empowered to vary the criteria in the light of the complexity of the cases and changes in the manner in which they are being processed.

24. Section 72 provides that in the event of a delay in the proceedings any party may lodge a request for supervision (nadzorstvena pritožba) with the president of the court. The president of the court may request the presiding judge to report on progress in the proceedings, and is required to indicate in writing to the presiding judge any irregularities he finds. He may put the case on the priority list or set deadlines for procedural measures. If the delay has been caused by a heavy caseload, he may order the case concerned or other cases to be transferred to another judge. He may also propose measures under the provisions of the Judicial Service Act.

25. If the request for supervision is lodged with the Ministry of Justice or the president of a higher court, they will refer it to the president of the relevant court and may request a report on the measures undertaken to expedite the proceedings.

26. The Minister of Justice or the Judicial Council may request the president of the court to submit a report on all requests for supervision lodged within a certain period and the measures undertaken to resolve the issues.

27. In accordance with section 73, the president of a higher court may, of his own motion or at the request of the Minister of Justice, a disciplinary prosecutor or a disciplinary court, request an examination of the functioning of the court and submit the findings to the Ministry.

III. RESOLUTION RES(2004)3 OF THE COMMITTEE OF MINISTERS OF THE COUNCIL OF EUROPE

28. As part of a package of measures to guarantee the effectiveness of the Convention machinery, the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted a resolution on 12 May 2004 (Res(2004)3) on judgments revealing an underlying systemic problem. After emphasising the interest in helping the State concerned to identify the underlying problems and the necessary execution measures (paragraph 7 of the preamble), it invited the Court “to identify in its judgments finding a violation of the Convention what it considers to be an underlying systemic problem and the source of that problem, in particular when it is likely to give rise to numerous applications, so as to assist States in finding the appropriate solution and the Committee of Ministers in supervising the execution of judgments” (paragraph I of the resolution). This resolution has to be seen in the context of the growth in the Court's caseload, particularly as a result of series of cases deriving from the same structural or systemic cause.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

29. The applicant complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement provided in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

A. Admissibility

1. The parties' submissions

(a) The Government

30. The Government pleaded a failure to exhaust domestic remedies with regard to the complaint under Article 6 § 1 of the Convention, arguing that the applicant had not availed himself of the remedies at his disposal for the purpose of expediting the judicial proceedings and/or claiming compensation.

31. The Slovenian legal system provided adequate and effective preventive domestic remedies while the proceedings were still pending, namely an action in the administrative courts and/or a request for supervision (nadzorstvena pritožba), backed up by a civil action for compensation after the proceedings had terminated. In addition, the applicant also had the possibility of lodging a constitutional appeal. Those remedies were available both in theory and in practice, and were accessible to the applicant.

32. The right to a trial within a reasonable time was guaranteed by Article 23 of the Constitution. However, while the proceedings were pending the applicant had failed to assert this right, on the basis of Article 157 § 2 of the Constitution, by bringing an application under the Administrative Disputes Act 1997, which provided for judicial protection of the constitutional right to a trial within a reasonable time. Claimants in administrative proceedings could also seek damages. Proceedings in the administrative courts were within the jurisdiction of the administrative court at first instance and of the Supreme Court on appeal.

33. In their observations, the Government cited in support of their arguments the new case-law of the administrative courts (see paragraphs 15-18 above).

34. The Government further submitted that, as far as proceedings that had ended were concerned, Article 26 of the Constitution guaranteed the right to compensation for damage caused by the unlawful acts of a person when performing a function or engaged in an activity on behalf of a State authority. As the proceedings had ended, the applicant could have brought civil proceedings against the State. Besides that, he could have claimed compensation directly from the person or body responsible.

35. The Government submitted that a number of claims in tort were currently under consideration. So far, damages for unduly lengthy proceedings had been paid in two cases (see paragraphs 20-21 above).

36. Furthermore, referring to the Commission's decision that the request for supervision could not be regarded as an effective legal remedy within the meaning of the Convention (see Majarič v. Slovenia, no. 28400/95, Commission decision of 3 December 1997, unreported), the Government submitted that further to the amendments that had been made to the Judicature Act 1994 and which had come into force in 2000, the request for supervision had now attained the required level of effectiveness.

37. Moreover, the Government pointed out that the applicant had not lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court under Article 160 of the Constitution after the exhaustion of domestic remedies. A constitutional appeal could, in principle, be lodged only after the termination of administrative proceedings or civil proceedings.

38. Referring to Silver and Others v. the United Kingdom (judgment of 25 March 1983, Series A no. 61, p. 42, § 113), the Government argued that, although no single remedy might itself entirely satisfy the requirements of Article 13, the aggregate of remedies provided for under domestic law might do so. The aggregate of legal remedies available to the applicant should therefore be considered effective.

39. The Government finally argued that, by failing to avail himself of any of the above-mentioned legal avenues, the applicant had not exhausted the domestic remedies as required by Article 35 of the Convention.

(b) The applicant

40. The applicant's lawyers, who are also representing other applicants in nearly 400 length of proceedings cases currently pending before the Court, disputed the Government's arguments. They submitted some examples of cases in which parties to judicial proceedings had made use of all the available legal remedies, namely a request for supervision, an action in the administrative courts, a claim for damages and a constitutional appeal alleging a violation of their right to due process. They argued that the length of the proceedings had been excessive in all the cases concerned (for instance, in one case civil proceedings had lasted nearly nine years for two levels of jurisdiction) and that the legal remedies available had been of no avail because the claims were dismissed or no violation was found. Furthermore, they claimed that the majority of proceedings in the Slovenian courts were excessively long, including all the judicial proceedings the Government claimed were effective legal remedies.

2. The Court's assessment

(a) General considerations

41. The Court reiterates, firstly, that by virtue of Article 1 (which provides: “The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of [the] Convention”) the primary responsibility for implementing and enforcing the guaranteed rights and freedoms is laid on the national authorities. The machinery of complaint to the Court is thus subsidiary to national systems safeguarding human rights. This subsidiary character is reflected in Articles 13 and 35 § 1 of the Convention.

42. The purpose of Article 35 § 1, which sets out the rule on exhaustion of domestic remedies, is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court. The rule in Article 35 § 1 is based on the assumption, reflected in Article 13 (with which it has a close affinity), that there is an effective domestic remedy available in respect of the alleged breach of an individual's Convention rights (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999-V, and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 152, ECHR 2000-XI).

43. Under Article 35, normal recourse should be had by an applicant to remedies that are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, among other authorities, Belinger v. Slovenia (dec.), no. 42320/98, 2 October 2001, and Vernillo v. France, judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, § 27).

44. It is incumbent on the Government pleading non-exhaustion to demonstrate to the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, capable of providing redress in respect of the applicant's complaints and offered reasonable prospects of success (see Akdivar and Others v. Turkey, judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, p. 1211, § 68). Although each of the available remedies may not prove to be effective, the aggregate of the available remedies may satisfy the criteria set forth by the Convention (see Silver and Others, cited above, p. 42, § 113, and Chahal v. the United Kingdom, judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, pp. 1869-70, § 145). Once this burden of proof has been discharged, it falls to the applicant to establish that the remedies or the aggregate remedies advanced by the Government were in fact exhausted or were for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see Horvat v. Croatia, no. 51585/99, § 39, ECHR 2001-VIII).

45. Finally, the Court has previously held that the rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see Cardot v. France, judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, p. 18, § 34).

46. In the case at hand the Court has to determine whether or not an administrative action, a claim for damages in civil proceedings, a request for supervision and a constitutional appeal, taken separately or together, can be considered effective legal remedies within the meaning of Article 35 of the Convention.

(b) Administrative action

47. The Court notes, firstly, that the Government's arguments concerning the effectiveness of an action under the 1997 Administrative Disputes Act have already been largely rejected (see Belinger, cited above). In dismissing the Government's plea of non-exhaustion of domestic remedies, the Court remarked on the significant backlog of cases before the relevant courts and queried whether preventive relief was truly available. It noted that, given the lack of relevant examples, uncertainty remained as to the effectiveness of the domestic remedies (ibid.).

48. In the Court's view, the case-law relied on by the Government still fails to provide a sound foundation on which to assess the effectiveness of this domestic remedy.

49. It is noted, however, that in two recent cases mentioned above (see paragraphs 17-18), the administrative courts reached a decision in a comparatively short space of time (just over ten months for two levels of jurisdiction in one case and less than a year before one level of jurisdiction in the other case), dismissing the claim in one case and finding a violation in the other. It was not specified whether or not in the latter case the ruling of the administrative court had any effect on the length of the original proceedings or merely awarded compensation for damage. These cases might be seen as a step in the right direction so far as proceedings that are still pending are concerned.

50. However, in two other cases cited by the Government, the first-instance judgments finding a breach of the right to due process and awarding compensation were subsequently overturned on appeal on the ground that the proceedings had ended by the time the judgments were delivered.

51. So far, the Government have failed to show clearly, to the Court's satisfaction, that the judgments and decisions of the administrative courts do in fact speed up unduly protracted proceedings or award reparation for violations of the right to a speedy trial that have already occurred.

52. Observing, further, that no significant changes have been made to the Administrative Disputes Act since the decision in Belinger and bearing in mind the backlog that has accumulated in the Slovenian courts, the Court sees no reason for the time being to depart from its conclusion in Belinger regarding the effectiveness of an action in the administrative courts.

53. The Slovenian case-law that has been produced does not suffice to alter the Court's view that, as matters stand, an action in the administrative courts does not provide effective redress in length of proceedings cases.

(c) Claim for damages

54. The Court also acknowledges that, once the proceedings had ended, the applicant would have had the possibility of claiming damages for a violation of the right to a trial within a reasonable time under Article 26 of the Constitution.

55. However, as far as the admissibility of this application is concerned, the Court notes that the proceedings in question were still pending at the domestic level at the date the application was lodged with the Court. Therefore, the applicant would not have been able to bring an action in tort at that point (see, mutatis mutandis, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002‑VIII,). Nonetheless, the Court will examine this domestic remedy in order to address the Government's arguments regarding the effectiveness of all existing remedies.

56. The Court reiterates that it has previously dismissed the Government's plea of non-exhaustion of domestic remedies concerning the effectiveness of an action in tort because of a lack of any examples (see Predojević and Others (dec.), nos. 43445/9849740/9949747/99 and 54217/00, 9 December 2004).

57. It is noted that the case-law submitted by the Government shows that in two cases compensation was awarded on the basis of Article 26 of the Constitution because of the excessive duration of proceedings that had ended.

58. However, under the Code of Obligations, an individual seeking compensation has to prove, firstly, that there has been a delay in the proceedings, secondly, that damage has occurred, and, thirdly, that there is a causal link between the damage and the conduct of the court.

59. Therefore, in an action in tort a court can in principle find that unduly long proceedings that have already been concluded are the cause of the damage sustained by the claimant and may accordingly award compensation. However, the Government have failed to indicate clearly whether or not compensation for non-pecuniary damage can be awarded in such proceedings. In any event, a claim in tort will have no effect on the length of proceedings that are still pending when the claim is lodged.

60. Although it notes signs of positive developments in the case-law submitted by the Government, the Court remains unconvinced that a claim in tort can in fact provide effective redress when the main proceedings have already ended.

(d) Request for supervision

61. The Court has also already dealt with the question of the effectiveness of the request for supervision under section 72 of the Judicature Act and found that it is a remedy in the framework of judicial administration and not within court proceedings (see Majarič and Belinger, both cited above).

62. Nonetheless, the Court acknowledges the changes to the supervisory appeal procedure made by the 2000 and 2004 amendments and finds that, in theory at least, the revised supervisory procedure may contribute to expediting court proceedings.

63. Although the Government claimed that such a remedy was also effective in practice, they have failed to provide a single example of an applicant having succeeded in speeding up court proceedings by using the procedure. In addition, it appears that requests for supervision proceedings have no binding effect on the court concerned (see Hartman v. the Czech Republic, no. 53341/99, § 83, ECHR 2003‑VIII). Moreover, since there is no right of appeal, this remedy cannot have any significant effect on expediting the proceedings as a whole (see, mutatis mutandis, Holzinger v. Austria (no. 1), no. 23459/94, § 22, ECHR 2001‑I).

64. Therefore, like an action in the administrative courts and a claim in tort, a request for supervision cannot be regarded as an effective remedy within the meaning of the Convention.

(e) Constitutional appeal

65. Finally, the Court reiterates that a constitutional appeal, in principle, can only be lodged after domestic remedies have been exhausted, that is, an action in the administrative courts or a claim in tort. In Belinger, cited above, the Court found that the efficiency of the constitutional appeal was already problematic in view of the probable length of the combined proceedings. Since the Government have not submitted any new material concerning constitutional appeals, the Court considers that, at present, it cannot be regarded as an effective remedy (see also Hartman, cited above, § 83).

(f) Conclusion

66. In the light of the foregoing, the Court must now consider whether or not the aggregate of these procedures constitutes an effective legal remedy requiring exhaustion under Article 35 § 1.

67. The Court acknowledges the Government's argument that, even if a single remedy does not by itself entirely satisfy the requirement of “effectiveness”, the aggregate of remedies afforded by domestic law may do so. It is therefore necessary to determine in each case whether the means available to litigants in domestic law are “effective” in the sense either of preventing the alleged violation or its continuation, or of providing adequate redress for any violation that has already occurred (see Kudła, cited above, § 158).

68. The Convention therefore offers an alternative: a remedy is effective if it can be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case, or to provide the litigant with adequate redress for delays that have already occurred (see Mifsud, cited above, § 17, and Hartman, cited above, § 81).

69. As already stated, within the framework of domestic remedies relied on by the Government, it is possible that a request for supervision lodged in conjunction with, or followed by, an action in the administrative courts, will not suffice to redress delays in the proceedings. In addition, as stated above, the Government have not shown that an action in tort can provide compensation for non-pecuniary damage, while a constitutional appeal can only be lodged after all other remedies have been exhausted. Lastly, the Government have failed to demonstrate how the combined use of the above-mentioned remedies would boost their effectiveness.

70. A further issue arises where an individual first brings an action in the administrative courts, which is subsequently dismissed on the ground that the original proceedings have ended, and is then required to lodge a claim in tort in order to obtain compensation. Over and above the fact that the claimant is required to institute two sets of proceedings, a more serious problem which may occur in such cases is the probable excessive duration of the combined proceedings. Particular attention should be paid to, among other things, the speediness of the remedial action itself, as the possibility that a remedy may be deemed inadequate because of its excessive duration cannot be excluded (see Doran v. Ireland, no. 50389/99, § 57, ECHR 2003‑X). It would be putting an unreasonable burden on the applicant to require him to make use of both remedies.

Consequently, the Court concludes that to find the aggregate of the remedies effective in the circumstances of these cases would run counter to the principles and spirit of the Convention.

71. Accordingly, the Court is not satisfied that the aforementioned remedies or the aggregate remedies can amount to an effective legal remedy in the circumstances of the instant case, and the Government's preliminary objection must be dismissed.

B. Merits

72. The Government submitted that the proceedings had been complicated by the fact that it had been necessary to appoint a medical expert to determine the level of the applicant's disability. The courts had conducted the proceedings throughout in compliance with their statutory jurisdiction and, considering what was at stake – namely, a minor increase in disability benefits – the case had not required priority treatment.

73. The proceedings began on 30 December 1998, when the applicant lodged his claim with the Celje Local Court, and ended on 8 April 2004, when the Celje Higher Court's decision was served on the applicant's lawyers. The total duration of the proceedings was thus five years, three months and nine days for two levels of jurisdiction, including four years and a day at first instance.

74. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

75. Although the opinion of a medical expert was required to decide the case, the Court finds that it was neither procedurally nor factually of exceptional complexity. Therefore, the Government's argument that the case was of some complexity cannot justify the proceedings at first instance taking four years and a day. Moreover, the Government's argument that the courts proceeded at all stages in accordance with the domestic law cannot be accepted as, for example, the proceedings came to a standstill for a period of more than one year and ten months between 30 December 1998, when the complaint was lodged, and 7 November 2000, when the first hearing was held.

76. As to the applicant's conduct, while there were some periods of delay that could be attributed to him, there is no evidence before the Court to suggest that the applicant contributed in any significant way to prolonging the proceedings.

77. It is, however, true that the amount at stake for the applicant was relatively small.

78. Having examined all the material before it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it that the case was heard within a reasonable time.

79. In the Court's view, the overall length of the proceedings in the instant case was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement. In particular, the duration of the proceedings before the first-instance court, which exceeded four years, is not compatible with the standards set by the Court's case-law (see, for example, A.P. v. Italy [GC], no. 35265/97, 28 July 1999).

There has accordingly been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

80. The applicant complained that the remedies available in Slovenia in length of proceedings cases were ineffective. In substance, he relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

81. The Court reiterates that in Kudła it decided that Article 13 of the Convention “guarantees an effective remedy before a national authority for an alleged breach of the requirement under Article 6 § 1 to hear a case within a reasonable time” (see Kudła, cited above, § 156).

82. The Court considers that this part of the application raises issues of fact and law under the Convention, the determination of which requires an examination of the merits. The Court concludes therefore that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention.

83. No other ground for declaring the complaint inadmissible has been established.

B. Merits

84. The Government submitted that, under the Slovenian system of legal remedies in length of proceedings cases, it was possible not only to expedite the proceedings but also to make good any damage suffered (see paragraphs 30-39 above). Those remedies were and remained effective both in theory and in practice.

85. The applicant disputed that argument.

86. The Court reiterates that the standards of Article 13 require a party to the Convention to guarantee a domestic remedy allowing the competent domestic authority to address the substance of the relevant Convention complaint and to award appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision (see Chahal, cited above, pp. 1869-70, § 145).

87. In the present case the Government have failed to establish that an administrative action, a claim in tort, a request for supervision or a constitutional appeal can be regarded as effective remedies (see paragraphs 47-65 above). For example, when an individual lodges an administrative action alleging a violation of his or her right to a trial within a reasonable time while the proceedings in question are still pending, he or she can reasonably expect the administrative court to deal with the substance of the complaint. However, if the main proceedings end before it has had time to do so, it dismisses the action. Finally, the Court also concluded that the aggregate of legal remedies in the circumstances of these cases is not an effective remedy (see paragraphs 69-71 above).

88. Accordingly, there has been a violation of Article 13 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

89. Article 46 of the Convention provides:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

90. The Court notes the applicant's allegation that judicial proceedings in the respondent State regularly fail to comply with the “reasonable time” requirement. The Court's concern is based on the observations it made in the decision in Belinger concerning delays in court proceedings in Slovenia (see paragraph 47 above).

91. In view of the persistent backlog in the Slovenian courts in general, as reported in the latest statistics published by the Ministry of Justice of the respondent State, it is clear that the length of judicial proceedings remains a major problem in Slovenia. In addition, the Government, with the aid of the Supreme Court, produced a document in 2002 in which it conceded that there were delays in judicial proceedings. The European Commission reached similar conclusions in its last report on the readiness of Slovenia to accede to the European Union published in November 2003. Furthermore, the Slovenian Human Rights Ombudsman observed in his report for the year 2004 that the most serious problem facing the Slovenian legal system was the length of court proceedings.

92. Lastly, the Court cannot ignore the fact that there are approximately 500 length of proceedings cases currently pending before the Court against Slovenia.

93. It is intrinsic to the Court's findings that the violation of the applicant's right to a trial within a reasonable time is not an isolated incident, but rather a systemic problem that has resulted from inadequate legislation and inefficiency in the administration of justice. The problem continues to present a danger affecting every person seeking judicial protection of their rights.

94. By becoming a High Contracting Party to the European Convention on Human Rights, the respondent State assumed the obligation to secure to everyone within its jurisdiction the rights and freedoms defined in Section 1 of the Convention. In fact, the States have a general obligation to solve the problems that have led to the Court finding a violation of the Convention. This should therefore be the primary goal of the respondent State.

95. Should violations of the Convention rights still occur, the respondent States must provide mechanisms within their respective legal systems for the effective redress of violations of the Convention rights (see paragraphs 41-42 above).

96. The Court has determined in the instant case that the respondent State failed to comply with its Convention obligations to secure the applicant a trial within a reasonable time and to provide him with an effective legal remedy for that violation.

97. As regards the financial repercussions a finding of a violation in the instant case may have on the respondent State, the Court reiterates that by virtue of Article 46 the High Contracting Parties have undertaken to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties, with execution being supervised by the Committee of Ministers of the Council of Europe. It follows, inter alia, that a judgment in which the Court finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction under Article 41, but also to select, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in its domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress so far as possible the effects. Subject to monitoring by the Committee of Ministers, the respondent State remains free to choose the means by which it will discharge its legal obligation under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court's judgment (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII, and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 192, ECHR 2004-V).

98. The Court has identified some of the weaknesses of the established legal remedies guaranteed by the respondent State (see paragraphs 47-71 and 87-88 above), while acknowledging that certain recent developments show reassuring improvements. To prevent future violations of the right to a trial within a reasonable time, the Court encourages the respondent State to either amend the existing range of legal remedies or add new remedies so as to secure genuinely effective redress for violations of that right. The characteristics of an effective remedy are to be found in the Court's case-law cited in this judgment.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

99. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

100. The applicant claimed 5,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

101. The Government contested the claim.

102. The Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards him EUR 3,200 under that head.

B. Costs and expenses

103. The applicant, who is represented by a practising lawyer, also claimed approximately EUR 965 for the costs and expenses incurred before the Court in filing the application and the reply to the Government's observations.

104. The Government contested the claim, but left the matter to the Court's discretion in the event of the Court finding a violation of any of the Convention rights.

105. Under the Court's case-law, an applicant is entitled to reimbursement of his costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, having regard to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the full sum requested.

C. Default interest

106. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the application admissible;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

4. Holds by six votes to one that the above violations have originated in the malfunctioning of domestic legislation and practice;

5. Holds by six votes to one that the respondent State must, through appropriate legal measures and administrative practices, secure the right to a trial within a reasonable time;

6. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention:

(i) EUR 3,200 (three thousand two hundred euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 965 (nine hundred and sixty-five euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 October 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Vincent Berger                     John Hedigan
Registrar                             President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr Zagrebelsky is annexed to this judgment.

J.H.
V.B.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE ZAGREBELSKY

I shared the Court's opinion in finding a violation of Article 6 §1 and Article 13 of the Convention, but I am not able to follow the majority of the Court, which decided that “the respondent State must through appropriate legal measures and administrative practices secure the right to a trial within a reasonable time” (point 5 of the operative provisions of the judgment). My dissent does not concern the existence in Slovenia, as in a number of other States which are members of the Council of Europe, of a systemic problem as explained in paragraphs 91 to 93 of the judgment. The issue is an extremely serious one, because the rule of law is called into question.

This case could have led the Court to recognise, as in Bottazzi v. Italy ([GC], no. 34884/97, § 22, ECHR 1999‑V), a “practice that is incompatible with the Convention”. However, in my opinion it was not an appropriate case in which to adopt a Broniowski-type judgment (Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, ECHR 2004‑V).

First of all, in my view it is of major importance that, when a Chamber feels that a Broniowski-type judgment might be appropriate, the case be referred to the Grand Chamber. There can be no doubt that the consistency of the Court case-law in this kind of judgment is of particular importance. Furthermore, the relinquishment of jurisdiction in favour of the Grand Chamber is the best way to allow the respondent Government to fully discuss the “systemic problem” and the possible solutions it calls for.

On the merits, the reasoning of the judgment seems to me to create a degree of confusion between the need to prevent and to avoid violations of the right to a trial within a reasonable time and the need to secure at national level an effective redress for such violations. But point 5 of the operative provisions of the judgment does not concern the necessity of modifying the national system with a view to introducing an effective remedy for violations of the said right. Had this been the case, I would probably have no cause to dissent, as on this point all the conditions for a Broniowski-type judgment appear to be present in the Slovenian legal system (see paragraphs 41-70 of the judgment).

Point 5, however, relates directly to the right to a trial within a reasonable time and indicates to the Government that it must introduce “appropriate legal measures and administrative practices [to] secure the right to a trial within a reasonable time”.

In my view, such an indication to the Government falls outside the scope of a judgment of this Court (and probably of any court). It appears to me to be too general. It implies the need to identify the requested measures and, in so doing, to examine whether the laws concerning procedures must be changed (and if so how), to evaluate whether the number of judges and administrative personnel and their level of qualification are commensurate with the task, to increase and modernise the resources made available to the judiciary, to adjust the national yearly budget accordingly, and to tackle the issue of the number of lawyers, their level of qualification and their role in dealing with civil disputes. When there is a “systemic problem” underlying the incapacity of a State to provide trials within a reasonable time, all these questions must be taken into consideration. In addition a particular system might labour under other specific difficulties. In conclusion, in point 5 of the operative provisions of this judgment, the Court is requesting the Government to change the national system in law and in practice. Nothing more, nothing less.

I do not think that this can be regarded as a judgment of a court. It is not an order that can be executed as judicial orders usually are. The timing and monitoring of the quality and suitability of the “execution” measures that the Government should introduce can only be guessed at. In my view it is up to the Committee of Ministers to identify, request, suggest, secure and monitor the measures which appear to be necessary.

I find an argument that corroborates my position in the long-standing difficulties the Committee of Ministers faces in obtaining a reform of the Italian system (legal and practical) with a view to ensuring that judicial procedures are concluded within a reasonable time (see the Committee of Ministers' resolutions on the subject, starting with Resolution ResDH(97)336 of 11 July 1997). Would a judgment like the present one add anything to the work of the Committee of Ministers? Would it make it easier and more effective? My answer is obviously not, and for that very reason this kind of judgment could ultimately run a real risk of undermining the authority of the Court.

Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija