Iatridis protiv Grčke

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
25.03.1999
Članovi
6
6-1
8
13
35
35-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
13
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Situacija koja se nastavlja
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Broj predstavke
31107/96
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Godine 1929. K.N. je od svog poočima nasledio tri četvrtine zemljišne parcele pod nazivom "Imanje Karras", a 1938. godine pomajka mu je prodala preostalu četvrtinu imanja. U kupoprodajnom ugovoru je bilo navedeno kako "Imanje Karras" ima površinu od 12.000.000 m2.Godine 1950., nakon što je od vlasti dobio potrebnu dozvolu, K.N. je na jednom delu tog zemljišta izgradio letnji bioskop "Ilioupolis".

Godine 1953. ministar poljoprivrede odbio je K.N.-u priznati vlasništvo nad čitavim "Imanjem Karras", smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dela tog zemljišta, to jest područja površine između 320.000 i 520.000 m2 koje nije uključivalo deo na kome je naknadno izgrađen letnji bioskop, i koje je bilo javna šuma. Nakon toga se K.N. obratio Vrhovnom upravnom sudu, tražeći da se ukine odluka ministra poljoprivrede, ali njegov je zahtev odbačen. Početkom 1955. godine kraljevskom uredbom je sporno područje označeno kao zemljište koje treba pošumiti. K.N. se obratio Vrhovnom upravnom sudu tražeći od njega da ukine kraljevsku uredbu, ali sud je taj zahtev odbacio, držeći da je sporno područje šumsko zemljište koje pripada državi. Odlukama iz 1965. i 1966. godine, država je prenela područje od 220.000 m2 "Imanja Karras" Stambenoj zadruzi policijskih službenika. To područje nije obuhvatalo zemljište na kojem je bio izgrađen bioskop "Ilioupolis". Sredinom 1965. godine naređeno je pošumljavanje zemljišta u Ilioupolisu. Prema navodima Vlade, tom je uredbom bio obuhvaćen jedan deo "Imanja Karras" koji nije bio pobliže naveden. U aprilu 1967. godine K.N. je podneo tužbu protiv Stambene zadruge policijskih službenika radi utvrđenja njegovog vlasništva nad zemljištem koje joj je bilo preneseno. Država se, kao prenositelj, u taj postupak umešala na strani Zadruge. Godine 1976. K.N. je umro, a njegovi su naslednici primili zahtev za plaćanje poreza na nasljedstvo u odnosu na zemljište na kojem je bio izgrađen bioskop i nastavili su postupak pokrenut 3. travnja 1967. godine. Juna 1977. godine Žalbeni sud u Ateni presudio je da zemljišna parcela prenesena Policijskoj zadruzi pripada državi. Naslednici su se na ovu odluku žalili, i 1997. njihova žalba je odbijena.

U međuvremenu, 1978. godine, naslednici imanja su iznajmili podnositelju zahteva letnji bioskop "Ilioupolis" koje je on potpuno obnovio. Jula 1985. godine prefektura u Atici obavijestila je podnositelja zahteva da se počevši od 27. jula 1985. godine zemljište na kojem je bioskop izgrađen smatra državnom imovinom, te da je njegovo zadržavanje tog zemljišta nezakonito. U novembru 1988. godine, Državni zemljišni ured dodelio je bisokop Gradskom veću Ilioupolisa, o čemu je podnositelj zahteva obavešten, pri čemu mu je naloženo da bisokop isprazni. U februaru 1989. naloženo je njegovo iseljenje. On se žalio na ovu odluku na više instanci i konačno 1994 i ponovo 1997. godine tužio državu radi naknade štete koju je pretrpeo jer mu bioskop nije vraćen. Bioskopom juš uvek upravlja gradsko veće Iliopolisa.

Sud je u presudio da je došlo do povrede člana 1 Protokola 1, kao i člana 13 Konvencije.
Sudija Yeraris priložio je delimično izdvojeno mišljenje, smatrajući da podnositelj nije iscrpeo sva domaća pravna sredstva, što znači da nije došlo do povrede člana 13.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET IATRIDIS protiv GRČKE

(Zahtjev br. 31107/96)

PRESUDA

STRASBOURG

25. ožujka 1999. godine

U predmetu Iatridis protiv Grčke,  Europski sud za ljudska prava, zasjedajući, u skladu s člankom 27. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"), izmijenjene Protokolom br. 11[1], te mjerodavnim odredbama Poslovnika Suda[2], kao Veliko vijeće sastavljeno od sljedećih sudaca:

gđa E. Palm, predsjednica, 
g. L. Ferrari Bravo, 
g. Gaukur Jörundsson,
g. L. Caflisch,
g. I. Cabral Barreto,
g. K. Jungwiert,
g. M. Fischbach,
g. J. Casadevall,
g. B. Župančič,
gđa N. Vajić,
g. J. Hedigan,
gđa W. Thomassen,
gđa M. Tsatsa-Nikolovska, 
g. T. Pantîru, 
g. E. Levits,
g. K. Traja,
g. C. Yeraris, ad hoc sudac, kao i
g. M. de Salvia, Tajnik,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost 17. prosinca 1998. godine i 24. veljače 1999. godine,  donosi sljedeću presudu koja je usvojena zadnjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je dana 30. srpnja 1998. godine Sudu uputila grčka Vlada ("Vlada"), kako propisuje prijašnji članak 19. Konvencije[3], unutar tromjesečnog roka određenog prijašnjim člankom 32., stavkom 1. i člankom 47. Konvencije. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 31107/96) protiv Helenske Republike koji je dana 28. ožujka 1996. godine, na temelju prijašnjeg članka 25., Europskoj komisiji za ljudska prava ("Komisija") podnio grčki državljanin, g. Georgios Iatridis. Vlada se u zahtjevu pozvala na prijašnje članke 44. i 48. Cilj tog zahtjeva bio je ishoditi odluku o tome ukazuje li činjenično stanje predmeta na povredu obveza tužene države iz članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1.
  2. U odgovoru na upit postavljen na temelju pravila 33., stavka 3. (d) prijašnjeg Poslovnika Suda A[4], podnositelj zahtjeva je izjavio da želi sudjelovati u postupku i imenovao je g. H. Tagarasa i gđu M.N. Kanellopoulou iz Odvjetničke komore u Ateni odvjetnicima koji će ga zastupati (prijašnje pravilo 30.).
  3. U svojstvu predsjednika Vijeća koje je prvotno bilo konstituirano (prijašnji članak 43. Konvencije i prijašnje pravilo 21.) kako bi posebno rješavalo procesna pitanja koja bi se mogla javiti nakon stupanja na snagu Protokola br. 11., g. Bernhardt, tadašnji predsjednik Suda, savjetovao se, posredstvom Tajnika, sa zastupnikom Vlade i odvjetnicima podnositelja zahtjeva o organizaciji pisanog postupka. U odgovoru na potom izdan nalog od 8. rujna 1998. godine, Tajnik je očitovanje podnositelja zahtjeva primio 10. studenoga 1998. godine, a Vladino očitovanje 13. studenoga 1998. godine.
  4. Nakon što je 1. studenoga 1998. godine na snagu stupio Protokol br. 11., a u skladu s odredbama njegovog članka 5., stavka 5., predmet je upućen Velikom vijeću Suda. U Veliko vijeće su ex officio ušli g. C. L. Rozakis, sudac izabran u ime Grčke (članak 27., stavak 2. Konvencije i pravilo 24., stavak 4. Poslovnika Suda), g. L. Wildhaber, predsjednik Suda, gđa E. Palm, potpredsjednica Suda, te g. J.-P Costa i g. M. Fischbach, potpredsjednici odjela (članak 27., stavak 3. Konvencije i pravilo 24., stavci 3. i 5. (a)). Ostali članovi koji su imenovani kako bi se popunilo Veliko vijeće bili su g. L. Ferrari Bravo, g. L. Caflisch, g. I. Cabral Barreto, g. W. Fuhrmann, g. K. Jungwiert, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa W. Thomassen, gđa M. Tsatsa-Nikolovska, g. T. Pantîru, g. E. Levits i g. K. Traja (pravilo 24., stavak 3. i pravilo 100., stavak 4.). Naknadno se g. Rozakis, koji je sudjelovao u ispitivanju predmeta koje je vodila Komisija, povukao iz Velikog vijeća (pravilo 28.). Vlada je stoga imenovala g. C. Yerarisa, da zasjeda kao ad hoc sudac  (članak 27., stavak 2. Konvencije i pravilo 29., stavak 1.). Nakon toga, budući da je g. Wildhaber bio spriječen sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta, mjesto koje je zauzimao kao predsjednik Velikog vijeća zauzela je gđa E. Palm, a g. Gaukur Jörundsson, sudac zamjenik, zamijenio ga je kao člana Velikog vijeća (pravilo 10. i pravilo 24., stavak 5. b)). Isto tako, g. Costu i g. Fuhrmanna, koji su također bili spriječeni sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta, zamijenili su g. J. Casadevall i g. B. Župančič, suci zamjenici (pravilo 24., stavak 5. (b)). Sud je odlučio kako nije potrebno pozvati Komisiju da imenuje jednog od svojih članova radi sudjelovanja u postupku pred Velikim vijećem (pravilo 99.).
  5. U skladu s odlukom predsjednika, rasprava koja je bila otvorena za javnost održana je u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu dana 17. prosinca 1998. godine.

Sudu su pristupili:

(a) za Vladu
g. P.Georgakopoulos, viši savjetnik, Državno pravno vijeće, zastupnik,
gđa V. Pelekou, pravna pomoćnica, Državno pravno vijeće, savjetnica; 

(b) za podnositelja zahtjeva
g. H. Tagaras, iz Odvjetničke komore u Solunu, punomoćnik,
g. K. K. Zakaropoulos, iz Odvjetničke komore u Ateni, savjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Tagarasa i g. Georgakopoulosa, kao i njihove odgovore na pitanja koje je postavio jedan od članova Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

A. Postupak koji su pokrenuli "vlasnici" zemljišta na kojem je izgrađeno kino "Ilioupolis" 

  1. Godine 1929. K.N. je od svog poočima naslijedio tri četvrtine zemljišne parcele pod nazivom "Imanje Karras". Godine 1938., K.N.-u je njegova pomajka prodala preostalu četvrtinu "Imanja Karras", koju je ona bila naslijedila od svog supruga. U kupoprodajnom ugovoru je bilo navedeno kako "Imanje Karras" ima površinu od 12.000.000 m2.
  2. Godine 1950., nakon što je od vlasti dobio potrebnu dozvolu, K.N. je na jednom dijelu tog zemljišta izgradio ljetno kino – kino "Ilioupolis".
  3. Godine 1953. ministar poljoprivrede odbio je K.N.-u priznati vlasništvo nad čitavim "Imanjem Karras", smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela tog zemljišta, to jest područja površine između 320.000 i 520.000 m2 koje nije uključivalo dio na kojem je naknadno bilo izgrađeno kino "Ilioupolis". Ostalo područje bila je javna šuma i ono nije bilo uvršteno u isprave o vlasništvu koje je K.N. podnio. Nakon toga se K.N. obratio Vrhovnom upravnom sudu, tražeći od njega da ukine odluku ministra poljoprivrede, ali njegov je zahtjev odbačen. Dana 8. veljače 1955. godine kraljevskom uredbom je sporno područje označeno kao zemljište koje treba pošumiti. K.N. se obratio Vrhovnom upravnom sudu tražeći od njega da ukine kraljevsku uredbu, ali sud je taj zahtjev odbacio, držeći da je sporno područje šumsko zemljište koje pripada državi. 
  4. Odlukama Kabineta od 10. veljače 1965. godine i 11. ožujka 1966. godine, koje su bile objavljene u Službenom glasniku i registrirane u Općinskom registru Ilioupolisa, država je prenijela područje od 220.000 m2 "Imanja Karras" Stambenoj zadruzi policijskih službenika. To područje nije obuhvaćalo zemljište na kojemu je bilo izgrađeno kino "Ilioupolis".
  5. Dana 28. srpnja 1965. godine objavljena je kraljevska uredba kojom se naredilo pošumljavanje zemljišta u Ilioupolisu. Prema navodima Vlade, tom je uredbom bio obuhvaćen jedan dio "Imanja Karras" koji nije bio pobliže naveden. Dana 2. prosinca 1966. godine ta je uredba izmijenjena novom uredbom koja je objavljena u Službenom glasniku.
  6. Dana 3. travnja 1967. godine K.N. je podnio tužbu protiv Stambene zadruge policijskih službenika radi utvrđenja njegovog vlasništva nad zemljištem koje joj je bilo preneseno. Država se, kao prenositelj, u taj postupak umiješala na strani Zadruge. Ta je tužba unesena u hipotekarni registar u Ilioupolisu. Na margini relevantne stranice zabilježene su naknadne presude Prvostupanjskog suda u Ateni (br. 16992/1973) te Žalbenog suda (br. 4910/1977 – vidi stavak 13. ove presude) kojima je ta tužba odbačena i kojima je priznato vlasništvo države nad spornim područjem.
  7. Godine 1976. K.N. je umro, a njegovi su nasljednici primili zahtjev za plaćanje poreza na nasljedstvo u odnosu na zemljište na kojem je bilo izgrađeno kino. Država je na zemljište upisala hipoteku kao osiguranje poreznog duga. Hipoteka je otplaćena 1982. godine.
  8. N.-ovi su nasljednici nastavili postupak pokrenut 3. travnja 1967. godine. Dana 21. lipnja 1977. godine Žalbeni sud u Ateni presudio je da zemljišna parcela prenesena Policijskoj zadruzi pripada državi. U obrazloženju svoje presude, sud se složio s ministrom poljoprivrede smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela "Imanja Karras", koji nije obuhvaćao dio na kojemu je izgrađeno kino "Ilioupolis", odnosno dio koji je prenesen Zadruzi. Žalbeni sud je, između ostalog, taj zaključak temeljio na činjenici da je 1905. godine "Imanje Karras" uneseno u državni šumski registar kao šumsko zemljište, te da ga je od tada država u dobroj vjeri imala u posjedu i koristila kao vlasnik.
  9. Slijedom odluke koju je 19. rujna 1984. godine donio zamjenik ministra financija, dio "Imanja Karras", uključujući i dio na kojem je izgrađeno kino, 27. lipnja 1985. godine unesen je u registar državne imovine. Dana 9. srpnja 1985. godine ta je činjenica zabilježena u hipotekarnom registru u Ilioupolisu. Godine 1987. K.N.-ovi nasljednici pokrenuli su postupak za utvrđenje svog vlasništva nad zemljištem koje je bilo uneseno u registar državne imovine. Godine 1988. Prvostupanjski sud u Ateni odbacio je njihov zahtjev zbog toga što je 21. lipnja 1977. godine Žalbeni sud u Ateni bio presudio kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela "Imanja Karras" koji je obuhvaćao područje površine između 320.000 i 520.000 m2. K.N.-ovi nasljednici su se žalili protiv te odluke.
  10. Dana 9. veljače 1989. godine Žalbeni sud u Ateni je presudio kako je u svojoj presudi od 21. lipnja 1977. godine on riješio samo pitanje vlasništva nad 220.000 m2 koji su bili preneseni Stambenoj zadruzi policijskih službenika. Druge točke izreke presude nisu bile obvezujuće za K.N.-ove nasljednike. Žalbeni sud je naknadno ukinuo odluku Prvostupanjskog suda iz 1988. godine i sudu naložio da donese odluku o osnovanosti predmeta.
  11. Dana 29. svibnja 1996. godine K.N.-ovi su se nasljednici obratili državnom odvjetniku pri Prvostupanjskom sudu u Ateni tražeći donošenje privremene mjere protiv države i Gradskog vijeća Ilioupolisa. Državni odvjetnik je neutvrđenog datuma odbio njihov zahtjev. K.N.-ovi nasljednici su se žalili protiv te odluke. Dana 30. svibnja 1997. godine zamjenik državnog odvjetnika pri Žalbenom sudu u Ateni odbacio je njihovu žalbu. 

B. Postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva  

  1. Godine 1978. K.N.-ovi nasljednici iznajmili su podnositelju zahtjeva ljetno kino "Ilioupolis" koje je on potpuno obnovio. Dana 4. srpnja 1985. godine prefektura u Attici obavijestila je podnositelja zahtjeva da se počevši od 27. lipnja 1985. godine zemljište na kojem je kino izgrađeno smatra državnom imovinom, te da je njegovo zadržavanje tog zemljišta nezakonito. Država će naknadno tražiti naknadu od njega u skladu s člankom 115. Predsjedničke uredbe od 11./12. studenoga 1929. godine, ne dirajući u svoje pravo da ga iseli na temelju Zakona br. 1539/1938 o zaštiti državnog zemljišta. Dana 16. studenoga 1988. godine Državni zemljišni ured dodijelio je kino Gradskom vijeću Ilioupolisa. Dana 24. studenoga 1988. godine prefektura u Attici je o tome obavijestila podnositelja zahtjeva i naložila mu da kino isprazni u roku od pet dana, jer će se u protivnom primijeniti Zakon br. 1539/1938.
  2. Dana 9. veljače 1989. godine Zemljišni odjel prefekture u Attici naložio je iseljenje podnositelja zahtjeva, na temelju Zakona br. 1539/1938 izmijenjenog Zakonom br. 263/1968. Nalog je podnositelju zahtjeva "dostavljen" 16. ožujka 1989. godine pribijanjem na vrata kina. Sljedećeg dana, kad su članovi Odvjetničke komore bili u štrajku, a podnositelj zahtjeva odsutan, službenici Gradskog vijeća Ilioupolisa su ovršili nalog, na način da su provalili u kino. Popisan je inventar koji se sastojao od određenog broja pokretnina koje su pripadale podnositelju zahtjeva (projektori, stolci, plakati i oprema šanka). Izvjesni g. G.L., koji je bio profesionalno povezan s podnositeljem zahtjeva, ali nije nastupao u svojstvu njegovog zastupnika, potpisao je popis inventara i zatražio od službenika Vijeća da te stvari uskladište.
  3. Podnositelj zahtjeva pobijao je nalog za iseljenje pred Okružnim sudom u Ateni, koji je tu stvar rješavao u skraćenom postupku i presudio u korist države. Podnositelj zahtjeva se žalio Prvostupanjskom sudu u Ateni u postupku koji je vodio sudac pojedinac, koji je 23. listopada 1989. godine, nakon što je odlučivao o žalbi u skraćenom postupku, ukinuo nalog za iseljenje. Sud je riješio kako Zemljišni odjel može izdati nalog za iseljenje jedino ako imovina o kojoj je riječ pripada državi, ako vlasništvo države nad tom imovinom nije sporno, te ako imovinu neopravdano koristi treća osoba. Sud je nadalje držao kako u predmetu koji je imao pred sobom ti uvjeti nisu bili ispunjeni, jer je podnositelj zahtjeva s popriličnim stupnjem izvjesnosti iznio sljedeće činjenice: pred sudovima su u tijeku bili postupci pokrenuti na temelju tužbe koja se odnosila na spor između K.N.-ovih nasljednika i države oko zemljišta na kojem je izgrađeno kino; K.N.-ovi nasljednici su se smatrali vlasnicima zemljišta i kina već dosta dugo vremena, te su vršili sva prava i ispunjavali sve obveze vezane za vlasništvo; te, konačno, podnositelj zahtjeva držao je kino na temelju ugovora o najmu od 1978. godine.
  4. Slijedom te odluke, podnositelj zahtjeva se u nekoliko navrata obratio nadležnim vlastima kako bi osporio daljnje zauzeće kina od strane Gradskog vijeća Ilioupolisa. Dana 2. travnja 1990. godine Ministarstvo financija je izjavilo kako, budući da je nalog za iseljenje ukinut, zemljište treba vratiti podnositelju zahtjeva i opozvati dodjelu kina Gradskom vijeću Ilioupolisa. Međutim, ako Vijeće bude ustrajavalo na zadržavanju kina, pitanje o tome tko će podnositelju zahtjeva nadoknaditi štetu trebat će biti riješeno u skladu sa Zakonom o poslovnim zakupima.
  5. Dana 11. srpnja 1991. godine Državno pravno vijeće je, odgovarajući na upit koji mu je postavilo Ministarstvo financija, izrazilo stav da kino treba vratiti podnositelju zahtjeva. Zahtjevi podnositelja zahtjeva u odnosu na štetu koju je pretrpio zbog iseljenja mogli bi se razmatrati jedino kad bi se obratio Državnom pravnom vijeću ili pokrenuo postupak. Nadalje, država može braniti svoj zahtjev da je vlasnik zemljišta podnošenjem tužbe protiv K.N.-ovih nasljednika ili ubrzavanjem postupka u sporu između sebe i njih, a koji je pred sudovima bio u tijeku od 1987. godine. Dana 15. svibnja 1994. godine podnositelj zahtjeva se obratio Državnom zemljišnom uredu tražeći da mu se kino vrati.
  6. Dana 21. prosinca 1994. godine podnositelj zahtjeva tužio je državu i Gradsko vijeće Ilioupolisa Upravnom sudu u Ateni radi naknade štete koju je pretrpio zbog toga što mu kino nije vraćeno. Tražio je odštetu u visini od 32.300.000 drahmi (GRD) uvećanu za kamate zbog izgubljene zarade od 1989. do 1994. godine, te zbog gubitka svoje poslovne opreme.
  7. Dana 5. travnja 1995. godine podnositelj zahtjeva se obratio gradonačelniku Ilioupolisa tražeći da mu se kino vrati. Dana 5. svibnja 1995. godine podnio je kaznenu prijavu protiv gradonačelnika. Neutvrđenog datuma je također podnio kaznenu prijavu protiv predsjednika Državnog zemljišnog ureda.
  8. Dana 26. srpnja 1995. godine podnositelj zahtjeva je na Prvostupanjskom sudu u Ateni podnio zahtjev za upis hipoteke protiv Gradskog vijeća u Ilioupolisu kao osiguranje izgubljene zarade u iznosu od 30.000.000 GRD. Sud je odbacio taj zahtjev zbog toga što nije postojala obveza vraćanja imovine, jer da nikakav zahtjev u tom smislu nije podnesen sudu te jer u toj stvari nije donesena pravomoćna sudska odluka.
  9. Dana 31. srpnja 1995. godine Državni zemljišni ured je, slijedom još jednog zahtjeva koji je podnio podnositelj zahtjeva, preporučio da se dodjela kina Gradskom vijeću Ilioupolisa opozove i da se kino vrati podnositelju zahtjeva, kojeg Ministarstvo financija treba vratiti u posjed kao stanara. Tu je preporuku, u skladu sa Zakonom br. 973/1979, trebalo odobriti Ministarstvo financija. Podnositelj zahtjeva, koji nije bio obaviješten o toj preporuci, obratio se ministru financija 4. listopada 1995. godine. Dana 13. listopada 1995. godine zatražio je od Prvostupanjskog suda u Ateni donošenje privremene mjere protiv gradonačelnika Ilioupolisa u postupku za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti za štetu. Dana 16. listopada 1995. godine ponovno se obratio ministru financija. Dana 25. listopada 1995. godine Prvostupanjski sud je presudio kako nema osnova za donošenje privremenih mjera, jer odgovornost gradonačelnika ne može postojati. Dana 7. studenoga 1995. godine podnositelj zahtjeva je, na intervenciju državnog odvjetnika, obaviješten o odluci Državnog zemljišnog ureda od 31. srpnja 1995. godine. Dana 15. studenoga 1995. godine podnositelj zahtjeva je od zamjenika ministra financija zatražio da potvrdi tu odluku.
  10. Dana 7. kolovoza 1996. godine Državno pravno vijeće izrazilo je stav da se kino ne bi trebalo vratiti podnositelju zahtjeva iz sljedećih razloga. Iako je Prvostupanjski sud u Ateni ukinuo nalog za iseljenje od 23. listopada 1989. godine, on nije naložio da se kino vrati podnositelju zahtjeva. U svojoj odluci od 25. listopada 1995. godine Prvostupanjski sud je smatrao kako ne postoji obveza vratiti kino. Nadalje, prema posebnoj sudskoj praksi koja se odnosi na imovinu u državnom vlasništvu, ugovor o najmu između K.N.-ovih nasljednika i podnositelja zahtjeva nije valjan. Slijedom toga, Ministarstvo financija postupilo bi protupravno kad bi opozvalo dodjelu kina Gradskom vijeću u Ilioupolisu. Dana 3. rujna 1996.godine zamjenik ministra financija potvrdio je mišljenje Državnog pravnog vijeća.
  11. Dana 31. listopada 1996. godine Upravni sud u Ateni odbacio je tužbu koju je podnositelj zahtjeva podnio 21. prosinca 1994. godine zbog toga što je ona trebala biti podnesena građanskom sudu. Dana 17. prosinca 1996. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu Prvostupanjskom sudu u Ateni tražeći odštetu od 140.000.000 GRD na ime gubitka zarade koju je pretrpio 1995. i 1996. godine, zbog toga što njegovo kino nije moglo poslovati, te na ime nematerijalne štete. O tužbi se trebala provesti rasprava 13. studenoga 1997. godine, ali je na dan rasprave pred Sudom taj postupak još bio u tijeku.
  12. Dana 7. siječnja 1997. godine Odjel za pokretanje kaznenog postupka Kaznenog suda u Ateni odlučio je pokrenuti kazneni postupak protiv gradonačelnika Ilioupolisa zbog zanemarivanja dužnosti.
  13. Dana 27. siječnja 1998. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv države i Gradskog vijeća Ilioupolisa u kojoj je tražio isplatu 32.000.000 GRD uvećanih za kamate zbog gubitka zarade tijekom 1997. godine, te zbog nematerijalne štete. Na dan rasprave pred Sudom o toj tužbi još nije riješeno.
  14. Kinom još uvijek upravlja Gradsko vijeće Ilioupolisa i ono podnositelju zahtjeva još nije vraćeno. Podnositelj zahtjeva nije nigdje drugdje otvorio ljetno kino.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Upravni nalozi za iseljenje 

  1. Nepokretnu imovinu države od trećih osoba štiti Zakon br. 263/1968 kojim su izmijenjene i dopunjene odredbe o državnoj imovini.      Članak 2. (2) i (3) Zakona propisuje:

" ... Nadležni porezni inspektor će izdati upravni nalog za iseljenje protiv svake osobe koja protupravno preuzme javnu imovinu. Zahtjev za ukidanje takvog naloga može se podnijeti nadležnom okružnom sudu u roku od trideset dana od njegove dostave ... Žalba protiv odluke okružnog suda može se podnijeti u roku od trideset dana predsjedniku Prvostupanjskog suda, koji će je rješavati u posebnom postupku predviđenom člankom 634. Zakonika o građanskom postupku. Nije dopuštena žalba protiv odluke predsjednika Prvostupanjskog suda. Odluka koja se donese u naprijed navedenom postupku neće spriječiti stranke da brane svoja prava u redovnom postupku ..."

Zahtjevi za ukidanje i čitav postupak pobijanja upravnih naloga za iseljenje tiču se isključivo valjanosti naloga za iseljenje, a ne priznavanja vlasništva ili uređenja posjeda. 

  1. Kad se upravni nalog za iseljenje ukine, a želi se da se odlukom odredi vraćanje iseljenog podnositelja zahtjeva u posjed, zahtjev za vraćanje u posjed mora se podnijeti ili istovremeno sa zahtjevom za ukidanje – u kojem će slučaju, ako se taj zahtjev prihvati, na temelju toga biti donesen naknadni nalog – ili pak odvojeno i to nadležnom sudu (tužba za uređenje posjeda). Zahtjev za vraćanje u posjed ne podliježe rokovima utvrđenim člankom 2. Zakona br. 263/1968 koji se primjenjuju na ukidanje naloga za iseljenje jer ne postoji odredba u tom smislu (presuda Žalbenog suda u Ateni br. 6802/89, Izvješća 1990, str. 778.-79., presuda Prvostupanjskog suda u Ateni br. 25950/1995, mišljenje Državnog pravnog vijeća br. 464/96, Dodaci 14a i b, te 13c).

B. Zaštita najmoprimca kao posjednika imovine

  1. Najmoprimac imovine je posjednik unajmljene imovine. Pravo na posjed je zaštićeno domaćim pravom. Zaštita posjeda, i kao materijalna činjenica i kao pravni odnos, u grčkom je pravu uređena člancima 997. pa na dalje, Građanskog zakonika.
  2. Posebno, članak 997. Građanskog zakonika pod naslovom "Zaštita posjednika" propisuje: 

"U slučaju nezakonitog uznemiravanja posjeda imovine ili prava, ili u slučaju oduzimanja posjeda, osoba koja je, kao najmoprimac ili depozitar ili kao posljedica sličnog odnosa, preuzela posjed imovine ili prava od osobe koja ga je koristila, također će imati pravo na posjedovnu zaštitu protiv trećih osoba." 

  1. Posjedovni zahtjevi koje najmoprimac i posjednik unajmljene imovine mogu podnositi predviđeni su člancima 987. i 989. Građanskog zakonika.

Članak 987. propisuje:

"Posjednik kojemu je nezakonito oduzet posjed ima pravo zatražiti vraćanje posjeda od nezakonitog posjednika. Zahtjev za naknadu štete prema odredbama o izvanugovornoj odgovornosti za štetu neće biti isključen." 

Članak 989. propisuje 

"Posjednik čiji je posjed bio predmetom nezakonitog smetanja ima pravo zatražiti da se donese nalog kojim se ograničava smetanje i kojim se ono u budućnosti zabranjuje. Zahtjev za naknadu štete prema odredbama o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete neće biti isključen."

Člankom 987. posjednik je zaštićen u slučaju oduzimanja posjeda, to jest, uskraćivanja kontrole nad stvarima. Člankom 989. on je zaštićen i u slučaju uznemiravanja, to jest,  uznemiravanja njegove kontrole nad imovinom koje ne predstavlja oduzimanje posjeda. Klasičan primjer uznemiravanja, prema mišljenju domaćih sudova, je prijetnja posjedniku zabranom specifičnog posjedovnog čina. Svrha ovih pravnih sredstava je zaštititi sam posjed, bez obzira temelji li se on ili ne temelji na nekom pravu. Upravo iz tog razloga članak 991. Građanskog zakonika propisuje sljedeće:

"Tuženik se u tužbi zbog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda može pozvati na pravo koje mu daje kontrolu nad imovinom samo ako je to pravo potvrđeno pravomoćnom odlukom suda donesenom nakon postupka vođenog između njega i tužitelja."

U skladu s člankom 997. Građanskog zakonika, posjednik ta prava ima prema trećim osobama, a ne prema posjedniku od kojega izvodi svoja posjedovna prava. Prema ovom drugom on ima prava koja mu pruža pravni odnos koji postoji između njih. 

  1. Kad posjednik podnese posjedovnu tužbu, to će biti ili tužba za vraćanje posjeda ili tužba za ograničenje smetanja, ovisno o tome je li posjednik iseljen ili je samo ometan u vršenju kontrole nad imovinom. Nadalje, posjednik u istom postupku ima pravo tražiti naknadu za pretrpljenu štetu, na temelju odredaba o izvanugovornoj odgovornosti za štetu (članak 914. pa na dalje). 
  2. Osobito se u odnosu na obvezu države da plati naknadu štete primjenjuje članak 105. Uvodnog zakona u Građanski zakonik, prema kojemu nezakonito ponašanje agenata države stvara obvezu plaćanja naknade štete bez obzira na to jesu li prekršaj počinili dotični agenti. Osim toga, ako nezakonita situacija proizlazi iz upravnog akta, taj akt prethodno ne treba poništiti. Sud može valjanost upravnog akta razmatrati tijekom postupka, te specifično prethodno odlučivanje o njegovoj valjanosti nije potrebno.

C. Zaštita najmoprimca od najmodavaca 

  1. Posjednik čije pravo proizlazi iz ugovora o najmu također je zaštićen od najmodavca ako mu se onemogući korištenje unajmljene imovine.
  2. Članak 583. Građanskog zakonika propisuje:

"Ako se dogovoreno korištenje unajmljene imovine najmoprimcu onemogući u cijelosti ili djelomice zbog prava treće osobe (pravni nedostatak), primjenjuju se članci 576. do 579., te članak 582. Međutim, i sam se najmoprimac može pobrinuti da se pravni nedostatak otkloni na trošak najmodavca."

  1. U tom su slučaju prava najmoprimca na temelju članaka 576. do 579., te članka 582., na koji upućuje članak 583., sljedeća: pravo na smanjenje najamnine ili na neplaćanje najamnine, pravo na naknadu, pravo na podnošenje tužbe protiv najmodavca radi otklanjanja pravnog nedostatka, te pravo raskida ugovora o najmu. Osim prava na podnošenje tužbe protiv najmodavca radi otklanjanja pravnog nedostatka najmoprimac još uvijek može podnijeti i posjedovnu tužbu protiv trećih osoba na svoj vlastiti trošak, u svojstvu posjednika (članak 997.). Najmodavac je oslobođen odgovornosti jedino ako je najmoprimac znao za nedostatak u vrijeme potpisivanja ugovora o najmu.

D. Komercijalni ugovori o najmu 

  1. Konačno, ugovori o najmu imovine u svrhu obavljanja komercijalne djelatnosti (komercijalni ugovori o najmu) također su obuhvaćeni naprijed navedenim odredbama na temelju članka 29. Zakona br. 813/1978, kodificiranog Predsjedničkom uredbom br. 34/1995. Ta odredba glasi kako slijedi: 

 "Osim ako nije drukčije predviđeno, ugovori o najmu koji se temelje na ovom Zakonu podlijegat će ugovornim uvjetima i odredbama Građanskog zakonika."

 

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Iatridis se Komisiji obratio 28. ožujka 1996. godine. Naveo je povredu članka 6., stavka 1,. članka 8. i članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1.
  2. Dana 2. srpnja 1998. godine Komisija (Prvo vijeće) proglasila je zahtjev (br. 31107/96) djelomično dopuštenim. U svom izvješću od 16. travnja 1998. godine (prijašnji članak 31. Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1. (četiri glasa prema jednom glasu), te da nije potrebno ispitivati predmet i na temelju članka 6., stavka 1. i članka 8. Konvencije (jednoglasno). Cjeloviti tekst mišljenja Komisije, te odvojenog mišljenja sadržanog u izvješću nalazi se u dodatku ove presude.

 

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU 

  1. Vlada je od Suda zatražila da odbaci zahtjev Georgiosa Iatridisa protiv Grčke.
  2. Podnositelj zahtjeva je pozvao Sud: 

 "(a) da proglasi dopuštenim i osnovanim, činjenično i pravno, prigovore koji se odnose na povredu članka 1. Protokola br. 1., te članaka 8. i 13. Konvencije od strane Helenske Republike;

(b) da donese isti zaključak u odnosu na članak 6. Konvencije ako ne nađe povredu članka 13.;

(c) da presudi kako Helenska Republika treba podnositelju zahtjeva isplatiti pravednu naknadu u iznosu od 497.337.000 drahmi, uvećanu za kamate po stopi koja se primjenjuje na komercijalne pravne poslove, plative od donošenja presude;

(d) da Helenskoj Republici naloži da otkloni utvrđene povrede, tako da podnositelju zahtjeva dopusti da natrag dobije kino Ilioupolis."

PRAVO

I PRETHODNI PRIGOVORI VLADE

A. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava 

  1. Vladin glavni prigovor – kao što je bio i pred Komisijom – je da g. Iatridis nije iscrpio domaća pravna sredstva. 

Prvo, prilikom pobijanja naloga za iseljenje pred Prvostupanjskim sudom u Ateni, pa čak i naknadno, on nije podnio zahtjev (na temelju članaka 987., 989. i 997. Građanskog zakonika) za povrat zemljišta na kojem je kino bilo izgrađeno. Uvriježena je sudska praksa da, ako nema takvog zahtjeva, najviše što se može učiniti podnošenjem prigovora protiv naloga za iseljenje je to da se ishodi ukidanje takvog naloga. Sud je samo gledao jesu li ispunjeni uvjeti za donošenje naloga i nije se bavio pitanjem vlasništva, korištenja ili posjeda. Osim toga, sudska odluka o vraćanju zemljišta podnositelju zahtjeva mogla bi se ovršiti protiv države, jer se članak 8. Zakona br. 2097/1952 (kojim se uvodi imunitet države od ovrhe) odnosio samo na novčana potraživanja.             

Drugo, neki od postupaka za naknadu štete koje je podnositelj zahtjeva vodio protiv države još su bili u tijeku pred Prvostupanjskim sudom u Ateni. Mogućnost da mu se nadoknadi samo izgubljena zarada za godine kad je kino bilo zatvoreno nije bila odlučna jer je još uvijek imao svoju opremu i mogao je svoj posao pokrenuti negdje drugdje. 

Treće, ako podnositelj zahtjeva nije znao za spor u vezi sa zemljištem, trebao je K.N.-ove nasljednike tužiti za naknadu štete na temelju članaka 576. do 579., 582. i 587. Građanskog zakonika. 

  1. Sud ponavlja da su jedina pravna sredstva koja prema članku 35. Konvencije trebaju biti iscrpljena ona koja su dostupna i dostatna, te koja se odnose na navedene povrede (vidi presudu u predmetu Tsomtsos i drugi protiv Grčke od 15. studenoga 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions, 1996-V, str. 1713., stavak 32.). U odnosu na prvi dio prigovora, Sud, kao i Komisija i podnositelj zahtjeva, primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio posebni zahtjev – predviđen člankom 2. (3) Zakona br. 263/1968 – Prvostupanjskom sudu u Ateni, posebno tražeći da se upravni nalog za iseljenje ukine. Sud je riješio njemu u korist, držeći kako nisu zadovoljeni uvjeti za izdavanje takvog naloga. Ministar financija je, međutim, odbio dati odobrenje da mu se kino vrati. U svjetlu ministrovog stava, vrlo je vjerojatno kako tužba na temelju članaka 987. i 989. Građanskog zakonika – pod pretpostavkom da uspije - ne bi dovela do različitog ishoda od zahtjeva za ukidanje naloga za iseljenje. Stoga se podnositelj zahtjeva ne može kritizirati zbog nekorištenja pravnog sredstva koje bi u biti bilo usmjereno prema istom cilju i koje osim toga ne bi imalo bolje izglede za uspjeh (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Miailhe protiv Francuske (br. 1.) od 25. veljače 1993. godine, Serija A br. 256-C, str. 87., stavak 27.). 

Što se tiče drugog dijela prigovora, Sud smatra kako se tužba za naknadu štete može ponekad smatrati dostatnim pravnim sredstvom, posebno kad je naknada jedino sredstvo ispravljanja pretrpljene štete. U ovom predmetu, međutim, naknada štete ne bi bila alternativa mjerama koje je grčki pravni sustav trebao pružiti podnositelju zahtjeva kako bi prevladao činjenicu da nije mogao vratiti posjed kina unatoč odluci kojom je ukinut nalog za iseljenje. Nadalje, razni postupci koji su u tijeku pred prvostupanjskim sudom u Ateni odlučni su jedino u odnosu na dodjelu pravedne naknade na temelju članka 41. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Hornsby protiv Grčke od 19. ožujka 1997. godine, Reports 1997-II, str. 509., stavak 37.). 

U pogledu trećeg dijela prigovora, Sud ponavlja kako članak 35. traži iscrpljivanje samo onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede: tužba protiv privatne osobe ne može se smatrati takvim pravnim sredstvom u odnosu na čin države, u ovom slučaju odbijanje da se provede sudska odluka i da se kino vrati podnositelju zahtjeva (vidi presudu u predmetu Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske od 29. studenoga 1991. godine, Serija A br. 222, str. 22., stavak 48.).

Stoga se prigovor mora odbaciti.

B. Nepoštivanje šestomjesečnog roka

  1. Vlada je od Suda zatražila da zahtjev odbaci na temelju članka 35. Konvencije zbog toga što se podnositelj zahtjeva nije obratio Komisiji u roku od šest mjeseci od datuma kad je Prvostupanjski sud u Ateni donio presudu o ukidanju naloga za iseljenje. Prema tvrdnji Vlade, ta presuda nije mogla dovesti do situacije koja traje jer sud državi nije naložio da podnositelju zahtjeva vrati kino, i podnositelj zahtjeva nije imao pravo in rem na njega; osim toga, on je mogao promijeniti svoj položaj, bilo traženjem da mu se vrati posjed imovine ili premještanjem svojeg posla na neko drugo mjesto.
  2. Komisija je zaključila kako je odbijanje ministra financija da postupi po odluci Prvostupanjskog suda dovelo do situacije koja traje, tako da se šestomjesečno pravilo ne primjenjuje.
  3. Sud dijeli mišljenje Komisije. Također naglašava kako podnositelj zahtjeva ne bi mogao dobiti povrat kina ako ministar financija ne bi prvo opozvao dodjelu kina Gradskom vijeću Ilioupolisa. Podnositelj zahtjeva nije primio primjerak mišljenja Državnog zemljišnog ureda u kojemu se taj korak preporučuje – mišljenja bez kojeg ministar nije mogao donijeti ni jednu odluku – do 7. studenoga 1995. godine, a on je svoj zahtjev ministru da odobri preporuku podnio 15. studenoga (vidi stavak 25. ove presude). Iz toga slijedi da je time što je svoj zahtjev Komisiji podnio 28. ožujka 1996. godine, podnositelj zahtjeva poštivao šestomjesečni rok.

Prigovor se stoga mora odbaciti.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1.

  1. Iatridis je naveo kako je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. koji propisuje:

 "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  1. Podnositelj zahtjeva je izjavio kako je 1978. godine unajmio ljetno kino od K.N.-a koji je postupao u svojstvu njegovog vlasnika, te da je unajmljenu imovinu držao do 1985. godine bez ikakvih osporavanja od strane države. Odlukom ministra poljoprivrede iz 1953. godine (vidi stavak 8. ove presude) samo je utvrđena crta razgraničenja između dijela "Imanja Karras" koji je bio kategoriziran kao šuma i urbanog dijela, koji je pripadao K.N.-u. Iz planova je bilo jasno da je mjesto na kojem se nalazilo kino bilo unutar ovog drugog dijela – to jest, nedvosmisleno unutar urbanog područja i daleko od zemljišne parcele koja je bila prenesena Policijskoj zadruzi i o kojoj se govorilo u presudi br. 4910/1977. Iako je vlasništvo nad kinom još uvijek bilo predmet spora između države i osoba koje su zemljište iznajmile podnositelju zahtjeva, to jest K.N.-ovih nasljednika, država je prema nasljednicima uvijek postupala kao prema pravim vlasnicima ubirući od njih porez na nasljedstvo u odnosu na to zemljište, od samog početka pa sve do današnjeg dana. Osim toga, u dozvoli za gradnju kina K.N. je bio spominjan kao vlasnik zemljišta. U svojoj presudi od 21. lipnja 1997. godine Žalbeni sud je donio odluku samo o vlasništvu nad zemljištem prenesenom Policijskoj zadruzi, a ne o vlasništvu nad zemljištem o kojemu je riječ, koje je bilo potpuno odvojeno i udaljeno od druge zemljišne čestice. Godine 1978. stoga nije bilo razloga da podnositelj zahtjeva bude u najmanjoj dvojbi da su K.N.-ovi nasljednici vlasnici zemljišta.
  2. Vlada je ustvrdila kako je upravnim nalogom za iseljenje podnositelju zahtjeva samo uskraćeno pravo koristiti i biti u posjedu zemljišta o kojemu je riječ, te da mu njime nije onemogućeno obavljati svoj posao. Podnositelj zahtjeva je imao četiri godine za pronalaženje drugog mjesta za svoje poslovanje, koje stoga nije pretrpjelo štetu zbog ovrhe naloga za iseljenje. Nadalje, pravo najmoprimca na korištenje unajmljene imovine ograničenog je opsega i trajanja (budući da ugovor o najmu svaka stranka može prekinuti u svako doba) i relativno je (budući da se na njega nije moguće pozivati protiv treće strane koja ima jače pravo na unajmljenoj imovini, kao što je stvarno pravo in rem). Dakle, ugovor o najmu nije nikad podnositelju zahtjeva davao dovoljno utemeljeno stvarno pravo koje se moglo ovršiti protiv države. Svaka dvojba koja je možda mogla ostati u pogledu vlasništva države nad zemljom koju su potraživali K.N.-ovi nasljednici raspršena je presudom Žalbenog suda (br. 4910/1977) od 21. lipnja 1977. godine (vidi stavak 13. ove presude), u kojoj je presuđeno kako čitavo sporno područje pripada državi. Podnositelj zahtjeva je za to mogao saznati uvidom u hipotekarni registar. Presudom Prvostupanjskog suda od 23. listopada 1989. godine nije utvrđeno da podnositelj zahtjeva ima ikakvo pravo nad zemljom o kojoj je riječ, jer se postupak ticao samo formalne valjanosti naloga za iseljenje, a ne i imovinskih prava koje bi stranke mogle imati nad zemljištem. Osim toga, podnositelj zahtjeva je od najmodavaca mogao tražiti zadovoljštinu u obliku odštete zbog toga što su mu dali u najam zemlju koju on nije mogao koristiti zbog pravnog nedostatka. I na kraju, ono što je najvažnije, podnositelj zahtjeva, koji je još uvijek bio vlasnik kinematografske opreme, mogao je svoj posao pokrenuti negdje drugdje.
  3. Sud ponavlja kako pojam "vlasništva" u članku 1. Protokola br. 1. ima samostalno značenje koje zasigurno nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: i neka druga prava i interesi koji čine imovinu mogu se također smatrati "imovinskim pravima", pa time i "vlasništvom" u svrhe ove odredbe (vidi presudu u predmetu Gasus Dosier- i Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. veljače 1995. godine, Serija A br. 306-B, str. 46., stavak 53.). U tom kontekstu, Sud na početku primjećuje kako je vlasništvo nad česticom na kojoj se nalazi kino predmet spora između najmodavaca i države od 1953. godine, te kako taj spor do dana donošenja ove presude još nije riješen. Nije na Sudu da, prilikom odlučivanja u ovom predmetu, zauzme mjesto nacionalnih sudova i određuje pripada li zemljište o kojemu je riječ državi, odnosno je li ugovor o najmu između K.N.-ovih nasljednika i podnositelja zahtjeva ništav prema grčkom pravu. Sud će se ograničiti na to da primijeti kako je, prije nego što je iseljen, podnositelj zahtjeva kinom upravljao jedanaest godina na temelju formalno važećeg ugovora, bez ikakvog miješanja od strane vlasti, posljedica čega je bilo to da je stekao klijente koji su predstavljali vrijednost (vidi presudu u predmetu Van Marle i drugi protiv Nizozemske od 26. lipnja 1986. godine, Serija A br. 101., str. 13., stavak 41.). U vezi s time, Sud uzima u obzir ulogu koju su ljetna kina igrala u mjesnom kulturnom životu u Grčkoj, te činjenicu da su posjetitelji takvih kina bili uglavnom žitelji dotičnog mjesta.
  4. Prema sudskoj praksi Suda, članak 1. Protokola br. 1., koji u biti jamči pravo na vlasništvo, sadrži tri različita pravila (vidi presudu u predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1986. godine, Serija A br. 98-B, str. 29.-30., stavak 37.);  prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvoga stavka, opće je naravi i iznosi načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvoga stavka odnosi se na oduzimanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugome stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i stoga ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela proglašenog u prvom pravilu. Sud bilježi kako je podnositelj zahtjeva, koji je imao posebnu dozvolu za upravljanje kinom koje je unajmio, bio iseljen od strane Gradskog vijeća Ilioupolisa i kako nije pokrenuo posao negdje drugdje. Sud također bilježi kako, unatoč sudskoj odluci kojom je ukinut nalog za iseljenje, g. Iatridis ne može ponovno stupiti u posjed kina jer ministar financija odbija opozvati dodjelu kina Vijeću (vidi stavak 26. ove presude). U tim je okolnostima došlo do miješanja u imovinska prava podnositelja zahtjeva. Kako on svoje poslovne prostore ima samo unajmljene, ovo miješanje ne znači ni izvlaštenje, niti predstavlja slučaj kontrole korištenja imovine, već se podvodi pod prvu rečenicu prvog stavka članka 1.
  5. Podnositelj zahtjeva skrenuo je pozornost na činjenicu da, deset godina nakon što je Prvostupanjski sud ukinuo nalog za iseljenje, država još uvijek proizvoljno i nezakonito zaposjeda kino i odbija mu ga vratiti.
  6. Vlada je osporila tu tvrdnju i naglasila kako je parcela na kojoj se nalazi kino dio puno većeg područja koje pripada državi.
  7. Sud ponavlja kako je prvi i najvažniji zahtjev u članku 1. Protokola br. 1. taj da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Druga rečenica prvog stavka lišavanje vlasništva odobrava isključivo "uz uvjete predviđene zakonom", a drugi stavak priznaje kako države imaju pravo kontrolirati korištenje imovine izvršavajući "zakone". Osim toga, vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, dio je svih članaka Konvencije (vidi presudu u predmetu Amuur protiv Francuske od 25. lipnja 1996. godine, Reports 1996-III, str. 850.-51., stavak 50.), te za sobom povlači dužnost države ili druge javne vlasti da postupa prema sudskim nalozima ili odlukama koje su donesene na njenu štetu (vidi, mutatis mutandis, naprijed navedenu presudu u predmetu Hornsby, str. 511., stavak 41.). Iz toga slijedi kako pitanje je li postignuta "poštena ravnoteža" između potreba javnog interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi presudu u predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. rujna 1982. godine, Serija A br. 52., str. 26., stavak 69.) postaje relevantno jedino kad se utvrdi da je miješanje o kojemu je riječ ispunilo zahtjev zakonitosti i da nije bilo proizvoljno.
  8. Vlada je izjavila kako je podnositelju zahtjeva, prije nego što je bio iseljen, u dva navrata (1985. i 1988. godine – vidi stavak 17. ove presude) bilo naloženo da isprazni prostorije. Stoga mu je bilo omogućeno zatražiti zaštitu od sudova ili nastaviti posao tako da ga premjesti na drugo mjesto. Nadalje i konkretnije, Prvostupanjski sud u Ateni u svojoj presudi od 23. listopada 1989. godine nije naložio iseljenje Gradskog vijeća iz kina i vraćanje podnositelja zahtjeva u posjed (vidi stavak 19. ove presude). Takav se nalog za vraćanje u posjed nije mogao donijeti ako podnositelj zahtjeva nije izričito zatražio njegovo donošenje, zajedno sa zahtjevom za ukidanje naloga za iseljenje. Vlada je ustvrdila kako postoji opsežna sudska praksa u tom smislu i predočila je presudu Prvostupanjskog suda u Ateni (br. 6802/1989) u kojoj je presuđeno kako se zahtjev za vraćanje u posjed može podnijeti neovisno od drugih postupaka i kako ne podliježe rokovima koji se odnose na pobijanje naloga za iseljenje.
  9. Podnositelj zahtjeva je zanijekao da bi takav zahtjev bio prikladan i djelotvoran. Čak i pod pretpostavkom da je ishodio nalog za vraćanje u posjed kina, nije bilo sudskog puta kojim bi mogao dobiti kino natrag u posjed. Da je zahtjev podnesen protiv Gradskog vijeća Ilioupolisa, on ne bi imao praktičnog učinka, jer bi odluka bila obvezujuća samo za Vijeće i državu ništa ne bi sprječavalo da kino prenese na neko drugo javno tijelo, čak i da je zahtjev podnio protiv same države, ne bi imao pravnog sredstva u slučaju daljnjeg odbijanja od strane ministra.
  10. Sud bilježi kako se mišljenja onih koji se pred njim pojavljuju razilazile po tom pitanju, ali nije na njemu da rješava spor, posebno jer se čini kako odluka br. 26/1997 Odjela za pokretanje sudskog postupka Kaznenog suda u Ateni, kojom se protiv gradonačelnika Ilioupolisa pokreće sudski postupak zbog optužbi za zanemarivanje dužnosti (vidi stavak 28. ove presude), ukazuje na to da poseban nalog za vraćanje podnositelja zahtjeva u posjed nije bio potreban. Osim toga, taj je sud smatrao kako iako "niti izvješće o upravnoj istrazi od 2. travnja 1990. godine, niti mišljenje br. 508/1991 Državnog pravnog vijeća u punom sastavu, a niti preporuka upravnog odbora Državnog zemljišnog ureda od 31. srpnja 1995. godine nisu imali obvezujuću snagu niti su bili ovršni, to nije značilo da je Gradsko vijeće Ilioupolisa ... imalo pravo ne poštivati zakon i čekati ovršni postupak kao privatna osoba koja namjerno odbija preuzeti svoje zakonske i ugovorne obveze".

U ovom predmetu postoje i druga razmatranja na kojima Sud može temeljiti svoju odluku. Iseljenje podnositelja zahtjeva od 17. ožujka 1989. godine zasigurno je imalo pravni temelj u domaćem pravu, a to je upravni nalog za iseljenje koji je 9. veljače 1989. godine izdao Zemljišni odjel prefekture u Attici, tijelo pod kontrolom države, s time da je u međuvremenu kino bilo dodijeljeno Gradskom vijeću Ilioupolisa. Međutim, 23. listopada 1989. godine Prvostupanjski sud u Ateni riješio je predmet u skraćenom postupku i ukinuo nalog za iseljenje zbog toga što nisu bili zadovoljeni uvjeti za njegovo izdavanje. Nije bilo mogućnosti žalbe protiv te odluke. Od tog trenutka iseljenje podnositelja zahtjeva nije dakle više imalo pravnog temelja i Gradsko vijeće Ilioupolisa postalo je nezakoniti stanar, te je kino trebalo vratiti podnositelju zahtjeva, kako su štoviše preporučila sva tijela od kojih je ministar financija tražio mišljenje, a to su bili Ministarstvo financija, Državno pravno vijeće i Državni zemljišni ured (vidi stavke 20., 21. i 25. ove presude). Konkretnije, Državni zemljišni ured predložio je da ministar opozove dodjeljivanje kina Gradskom vijeću, vrati ga na korištenje g. Iatridisu i vrati g. Iatridisa u posjed imovine koju je on unajmio. Ministar je, međutim, odbio odobriti taj prijedlog, što je bilo potrebno kako bi se podnositelj zahtjeva vratio u posjed svojih prostorija.

  1. Sud, kao i Komisija, smatra kako miješanje o kojemu je riječ predstavlja očitu povredu grčkog prava i kako je prema tome ono nespojivo s pravom podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegovog vlasništva. Zbog ovog je zaključka nepotrebno utvrđivati je li postignuta poštena ravnoteža između potreba javnog interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE 

  1. Iatridis se također pozvao na članak 13. Konvencije koji propisuje: 

 "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

Podnositelj zahtjeva je ustvrdio kako se za jedino pravno sredstvo koje grčko pravo pruža za pobijanje naloga o iseljenju, to jest zahtjev za ukidanje tog naloga koji se podnosi građanskom sudu, ne može reći da je "djelotvorno" u smislu članka 13., jer čak i kad bi taj zahtjev bio prihvaćen, povrat imovine o kojoj je riječ bio je u diskrecijskoj ovlasti mjerodavnih državnih tijela i ovisio je o njihovoj volji.

  1. Vlada je u biti ostala kod svojih argumenata glede navodnog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Komisija se pozvala na zaključke do kojih je došla u odnosu na to pitanje smatrajući kako je došlo do povrede članka 13.
  2. Sud primjećuje kako prigovor na temelju članka 13. proizlazi iz istih činjenica koje je ispitivao kad je rješavao prigovor o neiscrpljivanju, te prigovore na temelju članka 1. Protokola br. 1. Međutim, postoji razlika u naravi interesa zaštićenih člankom 13. Konvencije i onih zaštićenih člankom 1. Protokola br. 1.: članak 13. pruža procesno jamstvo, to jest "pravo na djelotvorno pravno sredstvo", dok je procesni element sadržan u članku 1. Protokola br. 1. uzgredan široj svrsi osiguranja poštivanja prava na mirno uživanje vlasništva. Uzimajući u obzir različitu svrhu jamstava koja pružaju ta dva članka, Sud u ovom predmetu ocjenjuje primjerenim ispitati isti skup činjenica u odnosu na oba članka (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. veljače 1995. godine, Serija A br. 307-B, str. 57., stavak 91.).
  3. Grčki pravni sustav pruža pravno sredstvo – u obliku zahtjeva za ukidanje naloga za iseljenje – koji podnositelju zahtjeva nije bio dostupan samo u teoriji; on se njime poslužio, i to uspješno, budući da je Prvostupanjski sud u Ateni presudio njemu u korist (vidi stavak 19. ove presude). Međutim, Sud ponavlja kako pravno sredstvo koje zahtijeva članak 13. mora biti "djelotvorno" u praksi, kao i u pravu, osobito u smislu da njegovo korištenje ne smije biti neopravdano ometano činima i propustima vlasti tužene države (vidi presudu u predmetu Aksoy protiv Turske od 18. prosinca 1996. godine, Reports 1996-VI, str. 2286., stavak 95. in fine). U svjetlu odbijanja ministra financija da u ovom predmetu postupi po presudi Prvostupanjskog suda, pravno sredstvo o kojemu je riječ ne može se smatrati "djelotvornim" u smislu članka 13. Konvencije.             

Stoga je došlo do povrede ovoga članka.

IV NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. I ČLANKA 8. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj zahtjeva je također naveo povrede članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije koji propisuju: 

Članak 6. stavak 1.

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... ispita njegov slučaj."

Članak 8.

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

U odnosu na članak 6. stavak 1. podnositelj zahtjeva je ustvrdio da ako Sud bude smatrao da je zahtjev za ukidanje naloga za iseljenje djelotvorno pravno sredstvo na temelju članka 13., iz toga da će slijediti da je tužena država prekršila svoje obveze iz članka 6. zbog toga što nije poštivala presudu Prvostupanjskog suda u Ateni od 23. listopada 1989. godine. U potporu toj tvrdnji, g. Iatridis se pozvao na presudu Suda u predmetu Hornsby (naprijed navedena presuda).

Što se tiče članka 8., podnositelj zahtjeva je ukazao na okolnosti svog iseljenja, navodeći kako su ga vlasti iznenadile, provalivši u kino u njegovoj odsutnosti, pa čak i odnijevši njegovu kinematografsku opremu i osobne stvari. Ustvrdio je kako to predstavlja povredu njegovog prava na poštivanje njegovog doma različitu od povrede članka 1. Protokola br. 1.

  1. U zahtjevu kojim je predmet iznijela pred Sud, Vlada se pozvala samo na pitanja koja se odnose na članak 1. Protokola br. 1. i članak 13. Konvencije. U svom je očitovanju, međutim, ona ukratko spomenula prigovore na temelju članaka 6. i 8. Konvencije. 
  2. Sud ponavlja kako on ima punu nadležnost u granicama predmeta koji mu je upućen, čiji je opseg ograničen odlukom Komisije o dopuštenosti. U tako zacrtanom okviru, Sud može uzeti na znanje sva činjenična i pravna pitanja koja proizlaze iz tijeka pred njim pokrenutog postupka (vidi presudu u predmetu Erdagöz protiv Turske od 22. listopada 1997. godine, Reports 1997-VI, str. 2310.-11., stavci 31.-36.). Međutim, iako smatra kako predmet ovog postupka nije ograničen na članke spomenute u Vladinom zahtjevu kojim je predmet pred njega iznesen, Sud primjećuje kako su prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 8. i članka 6. stavka 1. Konvencije u biti isti kao i prigovori na temelju članka 1. Protokola br. 1. odnosno članka 13. Konvencije. Dakle, uzimajući u obzir zaključke iznesene u stavcima 62. i 66. ove presude, Sud, kao i Komisija, ne smatra potrebnim odvojeno ispitivati prigovore na temelju članka 8. i članka 6. stavka 1., jer su u ovom slučaju zahtjevi iz tih članaka sadržani u zahtjevima iz članka 1. Protokola br. 1. odnosno članka 13. Konvencije.

 V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

  1. Prema navodima podnositelja zahtjeva, da bi "naknada" iz članka 41. bila "pravedna", ona se ne bi trebala ograničiti samo na naknadu zarade koju je izgubio i gubitka samog posla, već bi se njome trebala osigurati i naknada za nematerijalnu štetu koju je pretrpio kao osoba koja je u vrijeme iseljenja imala 66 godina, a u vrijeme obraćanja Sudu 75 godina.Na ime materijalne štete tražio je 364.788.000 drahmi (GRD) za izgubljenu zaradu od prodaje ulaznica, reklama i prihoda bara, za vrijednost opreme odnesene tijekom iseljenja i za gubitak klijenata. U odnosu na nematerijalnu štetu, tražio je 50.000.000 GRD. Konačno, u odnosu na troškove postupka, tražio je 20 % od iznosa koji bi mu Sud dodijelio za materijalnu i nematerijalnu štetu, ukoliko bi utvrdio povredu. Objasnio je kako se ovaj zahtjev temelji na uvjetima ugovora (priloženog uz njegov podnesak) između njega i njegovih pravnih zastupnika. Taj je ugovor dostavljen i poreznim vlastima i Odvjetničkoj komori u Ateni. Ako se uzmu u obzir njegovi zahtjevi za naknadu štete, to znači da je za troškove i izdatke tražio 82.957.000 GRD. Tome su se još trebali dodati troškovi pristupanja njegovih odvjetnika na ročište od 17. prosinca 1998. godine u iznosu od 1.226.500 GRD.
  2. Vlada je tvrdila kako prije rješavanja pitanja pravedne naknade, Sud treba uzeti u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva, nakon iseljenja iz nekretnine o kojoj je riječ, odlučio ne pokrenuti svoj posao negdje drugdje. Vlada je također izjavila kako je zahtjev podnositelja zahtjeva za nadoknadu izgubljene zarade u razdoblju od 1989. do 1993. godine prema grčkom pravu pao u zastaru. Nadalje, Sud podnositelju zahtjeva ne bi trebao dodijeliti naknadu za gubitak posla jer on nije izgubio vlasništvo nad poslovnom opremom. Osim toga, iznosi koji se potražuju na temelju članka 41. razlikovali su se od iznosa koje je podnositelj zahtjeva tražio u svojim tužbama za naknadu štete pred domaćim sudovima, tako da je način izračuna iznosa na temelju članka 41. prestao biti vjerodostojan. Konačno, Vlada je pozvala Sud da uzme u obzir činjenicu da bi podnositelju zahtjeva nacionalni sudovi pred kojima su njegovi postupci u tijeku još uvijek mogli dodijeliti određene iznose, pa bi stoga svaka odluka Suda na temelju ovog članka bila preuranjena.

Što se tiče troškova postupka, Vlada je izjavila kako se ne smatra vezanom ugovorom između podnositelja zahtjeva i njegovih odvjetnika, te kako je spremna naknaditi samo one troškove koji su bili objektivno razumni, dok se iznos koji je zatražio podnositelj zahtjeva njima čini pretjeranim, barem prema grčkim standardima.

  1. U okolnostima predmeta, Sud smatra kako pitanje primjene članka 41. nije spremno za odluku. Stoga je potrebno odgoditi pitanje, uzimajući na prikladan način u obzir mogućnost sporazuma između tužene države i podnositelja zahtjeva (pravilo 75., stavci 1. i 4. Poslovnika Suda).

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. Odbacuje sa šesnaest glasova prema jednom glasu Vladin prethodni prigovor da nisu iscrpljena domaća pravna sredstva;
  2. Odbacuje jednoglasno Vladin prethodni prigovor da nije poštivan šestomjesečni rok;
  3. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.;
  4. Presuđuje sa šesnaest glasova prema jednom glasu da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;
  5. Presuđuje jednoglasno da je nepotrebno rješavati o prigovorima podnesenim na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije;
  6. Presuđuje jednoglasno da pitanje primjene članka 41. Konvencije nije spremno za odluku;

stoga,

(a) odgađa odluku o navedenom pitanju u cijelosti;

(b) poziva Vladu i podnositelja zahtjeva da u slijedeća tri mjeseca podnesu svoja pisana očitovanja o tom pitanju, te da osobito obavijeste Sud o svakom sporazumu koji eventualno postignu;

(c) odgađa daljnji postupak i ovlašćuje Predsjednika Velikog vijeća da ga po potrebi odredi.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom i doneseno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu 25. ožujka 1999.

Michele de Salvia                    Elisabeth Palm

Tajnik                                      Predsjednica

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije, te pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj je presudi dodano djelomično odvojeno mišljenje g. Yerarisa.

 

DJELOMIČNO ODVOJENO MIŠLJENJE SUCA YERARISA

(Prijevod)

Smatram kako bi Sud zahtjev trebao proglasiti nedopuštenim zbog toga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva. Grčki građanski sudovi su smatrali (vidi stavak 32. presude) kako posjednik zemljišta kojemu je posjed oduzet na temelju naloga za iseljenje izdanog prema članku 2. (2) i (3) Zakona od 263/1968 mora podnijeti zahtjev za vraćanje posjeda ako želi to zemljište dobiti natrag. Takav se zahtjev može podnijeti ili istovremeno sa zahtjevom za ukidanje naloga za iseljenje ili posebno. Svaka presuda kojom se takav zahtjev prihvati može se ovršiti protiv države, državnog tijela ili privatne osobe.

 Podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije podnio takav zahtjev, koji bi bio dostatno i djelotvorno pravno sredstvo koje bi mu omogućilo da dobije natrag kino. Tim više je postojao razlog da se ovo pravno sredstvo iskoristi jer je kinom upravljala treća osoba, to jest Gradsko vijeće Ilioupolisa koje je, prema grčkom Ustavu, pravna osoba odvojena od države, dakle, stranka protiv koje bi se presuda kojom bi se prihvatio zahtjev za vraćanje posjeda mogla ovršiti.

 U svjetlu naprijed iznesenog, smatram kako nije došlo do povrede članka 13. Konvencije koji od država zahtijeva da osiguraju djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom.

 ________

[1] Napomena Tajništva: Protokol br. 11 i Poslovnik Suda stupili su na snagu 1. studenoga 1998.

[2] Napomena Tajništva: Protokol br. 11 i Poslovnik Suda stupili su na snagu 1. studenoga 1998.

[3] Napomena Tajništva: Od stupanja na snagu Protokola br. 11 kojim je izmijenjen članak 19., Sud funkcionira na trajnoj osnovi.

[4] Napomena Tajništva: Poslovnik Suda A primjenjivao se na sve predmete upućene Sudu prije stupanja na snagu Protokola br. 9 (1. listopada 1994.), a od tada do 31. listopada 1998., samo na predmete koji se tiču država koje nisu obvezane tim protokolom.

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

CASE OF IATRIDIS v. GREECE

(Application no. 31107/96) 

JUDGMENT

STRASBOURG

25 March 1999

In the case of Iatridis v. GreeceThe European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrsE. PalmPresident,
MrL. Ferrari Bravo,
MrGaukur Jörundsson,
MrL. Caflisch,
MrI. Cabral Barreto,
MrK. Jungwiert,
MrM. Fischbach,
MrJ. Casadevall,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrJ. Hedigan,
MrsW. Thomassen,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrT. Panţîru,
MrE. Levits,
MrK. Traja,
MrC. Yeraris, ad hoc judge,
and also of Mr M. de SalviaRegistrar,

Having deliberated in private on 17 December 1998 and on 24 February 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the Greek Government (“the Government”) on 30 July 1998, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 31107/96) against the Hellenic Republic lodged with the
European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 by a Greek national, Mr Georgios Iatridis, on 28 March 1996.

The Government’s application referred to former Articles 44 and 48. The object of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicant stated that he wished
to take part in the proceedings and designated Mr H. Tagaras and Mrs M.N. Kanellopoulou, of the Athens Bar, as the lawyers who would represent him (former Rule 30).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr R. Bernhardt, the President of the Court at the time, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government and the applicant’s lawyers on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence on 8 September 1998, the Registrar received the applicant’s memorial on 10 November 1998 and the Government’s memorial on 13 November 1998.

4.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr C.L. Rozakis, the judge elected in respect of Greece (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr J.-P. Costa and Mr M. Fischbach, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr L. Ferrari Bravo, Mr L. Caflisch, Mr I. Cabral Barreto, Mr W. Fuhrmann, Mr K. Jungwiert, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mrs W. Thomassen, Mrs M. Tsatsa-Nikolovska, Mr T. Panţîru, Mr E. Levits and Mr K. Traja (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr Rozakis, who had taken part in the Commission’s examination of the case, withdrew from sitting in the Grand Chamber (Rule 28). The Government accordingly appointed Mr C. Yeraris to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1)

Later, as Mr Wildhaber was unable to take part in the further consideration of the case, his place as President of the Grand Chamber was taken by Mrs Palm, and Mr Gaukur Jörundsson, substitute judge, replaced him as a member of the Grand Chamber (Rules 10 and 24 § 5 (b)). Likewise, Mr Costa and Mr Fuhrmann, who were also unable to take part in the further consideration of the case, were replaced by Mr J. Casadevall and Mr B. Zupančič, substitute judges (Rule 24 § 5 (b)).

The Court decided that it was not necessary to invite the Commission to delegate one of its members to participate in the proceedings before the Grand Chamber (Rule 99).

5.  In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 17 December 1998.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrP. Georgakopoulos, Senior Adviser,
State Legal Council,Agent,
MrsV. Pelekou, Legal Assistant,
State Legal Council,Adviser;

(b)for the applicant
MrH. Tagaras, of the Salonika Bar,Counsel,
MrK. Zakaropoulos, of the Athens Bar,Adviser.

 

The Court heard addresses by Mr Tagaras and Mr Georgakopoulos, and also their replies to a question from one of its members.

THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.Proceedings brought by the “owners” of the land on which the “Ilioupolis” cinema was built

6.  In 1929 K.N. inherited three-quarters of a tract of land known as the “Karras estate” from his adoptive father. In 1938 K.N.’s adoptive mother sold him the remaining quarter of the “Karras estate”, which she had inherited from her husband. The contract of sale gave the surface area of the “Karras estate” as 12,000,000 sq. m.

7.  In 1950, having obtained the necessary permit from the authorities, K.N. built an open-air cinema – the “Ilioupolis” cinema – on part of this land.

8.  In 1953 the Minister of Agriculture refused to recognise K.N. as owner of the whole “Karras estate”, taking the view that K.N.’s adoptive father had owned only part of the land, namely an area of between 320,000 and 520,000 sq. m, which did not include the part on which the “Ilioupolis” cinema had later been built. The rest of the area was public forest and was not included in the title deeds submitted by K.N. Thereupon K.N applied to the Supreme Administrative Court to set aside the decision of the Minister of Agriculture but his application was dismissed. On 8 February 1955 a royal decree designated the area in dispute as land to be reafforested. K.N. applied to the Supreme Administrative Court to set aside the royal decree but the court dismissed the application, holding that the disputed area was forest land belonging to the State.

9.  By means of Cabinet decisions of 10 February 1965 and 11 March 1966, which were published in the Official Gazette
(Eφημερίδα της Κυβερνήσεως) and entered in the Ilioupolis municipal register, the State transferred a 220,000 sq. m area of the “Karras estate” to the Police Officers’ Housing Cooperative. This area did not include the land on which the “Ilioupolis” cinema had been built.

10.  On 28 July 1965 a royal decree ordering the reafforestation of land in Ilioupolis was promulgated. According to the Government, this decree covered an unspecified part of the “Karras estate”. On 2 December 1966 the decree was amended by a further decree, which was published in the Official Gazette.

11.  On 3 April 1967 K.N. brought an action against the Police Officers’ Housing Cooperative to establish his title to the land which had been transferred to it. The State, as transferor, intervened in the proceedings in favour of the Cooperative. This action was entered in the Ilioupolis mortgage register. In the margin of the relevant page, the subsequent judgments of the Athens Court of First Instance (no. 16992/1973) and the Court of Appeal (no. 4910/1977 – see paragraph 13 below) dismissing the action and acknowledging the State’s ownership of the disputed area were noted.

12.  In 1976 K.N. died and his heirs received an inheritance-tax demand in respect of the land on which the cinema had been built. The State took a mortgage on the land as security for the tax debt. The mortgage was paid off in 1982.

13.  K.N.’s heirs continued the proceedings brought on 3 April 1967. On 21 June 1977 the Athens Court of Appeal held that the tract of land transferred to the Police Cooperative belonged to the State. In the reasons for its judgment the court agreed with the Minister of Agriculture, holding that K.N.’s adoptive father had owned only a part of the “Karras estate”, which had not included the part on which the “Ilioupolis” cinema had been built or the part which had been transferred to the Cooperative. The Court of Appeal based this conclusion on, inter alia, the fact that in 1905 the “Karras estate” had been entered in the national forest register as forest land and that the State had since, in good faith, had possession and use of it as owner.

14.  Following a decision taken by the Deputy Minister of Finance on 19 September 1984, part of the “Karras estate”, including the part on which the cinema had been built, was entered in the register of State property on 27 June 1985. On 9 July 1985 this fact was noted in the Ilioupolis mortgage register. In 1987 K.N.’s heirs brought proceedings to establish their title to the land that had been entered in the register of State property. In 1988 the Athens Court of First Instance dismissed their application on the ground that on 21 June 1977 the Athens Court of Appeal had held that K.N.’s adoptive father had owned only a part of the “Karras estate”, covering an area of between 320,000 and 520,000 sq. m. K.N.’s heirs appealed against that decision.

15.  On 9 February 1989 the Athens Court of Appeal held that in its judgment of 21 June 1977 it had resolved only the matter of ownership of the 220,000 sq. m which had been transferred to the Police Officers’ Housing Cooperative. The other dicta in the grounds of the judgment were not binding on K.N.’s heirs. The Court of Appeal consequently set aside the 1988 decision of the Court of First Instance and ordered that court to deal with the merits of the case.

16.  On 29 May 1996 K.N.’s heirs applied to State Counsel at the Athens Court of First Instance for interim measures against the State and Ilioupolis Town Council. State Counsel refused their application on an unspecified date. K.N.’s heirs appealed against this decision. On 30 May 1997 Deputy State Counsel at the Athens Court of Appeal dismissed their appeal.

B.Proceedings brought by the applicant

17.  In 1978 K.N.’s heirs leased the “Ilioupolis” open-air cinema to the applicant, who completely restored it.

On 4 July 1985 the Attica prefecture informed the applicant that with effect from 27 June 1985 the land on which the cinema had been built was considered to be State property, and that his retention of it was wrongful. The State would consequently be claiming compensation from him in accordance with Article 115 of the Presidential Decree of 11/12 November 1929, without prejudice to its right to evict him under Law no. 1539/1938 on the protection of State land.

On 16 November 1988 the State Lands Authority (Kτηματική Εταιρία του Δημοσίου) assigned the cinema to Ilioupolis Town Council. On
24 November 1988 the Attica prefecture notified the applicant of this and ordered him to vacate the cinema within five days, failing which Law no. 1539/1938 would be applied.

18.  On 9 February 1989 the Lands Department (Kτηματική Υπηρεσία) of the Attica prefecture ordered the applicant to be evicted, under Law no. 1539/1938 as amended by Law no. 263/1968. The order was “served” on the applicant on 16 March 1989 by being posted on the door of the cinema. The following day, when the members of the Bar were on strike and the applicant was absent, officials from Ilioupolis Town Council executed the order, forcing an entry into the cinema. An inventory was drawn up of a number of items of movable property belonging to the applicant (projectors, chairs, billboards and bar equipment). A Mr G.L., who was professionally connected with the applicant but was not acting as his representative, signed the inventory and asked the Council officials to store the goods.

19.  The applicant challenged the eviction order in the Athens District Court, which dealt with the matter under summary procedure and found for the State. The applicant appealed to the Athens Court of First Instance sitting with a single judge, which on 23 October 1989, having heard the appeal under summary procedure, quashed the eviction order. The court ruled that the Lands Department could issue an eviction order only if the property in question belonged to the State, if the State’s title to the property was not in dispute, and if the property was being unjustifiably occupied by a third party.

The court held, further, that these conditions had not been satisfied in the case before it, since the applicant had established the following facts with a fair degree of certainty: proceedings were pending before the courts in an action brought in a dispute between K.N.’s heirs and the State over the land on which the cinema had been built; K.N.’s heirs had considered themselves to be the owners of the land and the cinema for a very long time and had exercised all the rights and performed all the duties associated with ownership; and, lastly, the applicant had occupied the cinema under a lease since 1978.

20.  Following that decision, the applicant made several approaches to the appropriate authorities to challenge the continued occupation of the cinema by Ilioupolis Town Council. On 2 April 1990 the Ministry of Finance stated that, since the eviction order had been quashed, the land should be returned to the applicant and the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council revoked. However, if the Council insisted on retaining the cinema, the matter of who was to compensate the applicant would have to be determined in accordance with the law on business tenancies.

21.  On 11 July 1991 the State Legal Council (Nομικό Συμβούλιο του Κράτους), in answer to a question put to it by the Ministry of Finance, expressed the view that the cinema had to be returned to the applicant. The applicant’s claims in respect of the loss he had sustained owing to the eviction could be entertained only if he applied to the State Legal Council or brought proceedings. Furthermore, the State could assert its claim to be the owner of the land by bringing an action against K.N.’s heirs or by expediting the proceedings in the litigation between it and them, which had been pending before the courts since 1987.

On 15 May 1994 the applicant applied to the State Lands Authority to have the cinema returned to him.

22.  On 21 December 1994 the applicant sued the State and Ilioupolis Town Council in tort in the Athens Administrative Court for the loss he had sustained as a result of the failure to return the cinema to him. He claimed compensation in the amount of 32,300,000 drachmas (GRD), plus interest for loss of income from 1989 to 1994 and for the loss of his business equipment.

23.  On 5 April 1995 the applicant applied to the mayor of Ilioupolis to have the cinema returned to him. On 5 May 1995 he lodged a criminal complaint against the mayor. On an unspecified date he also lodged a criminal complaint against the chairman of the State Lands Authority.

24.  On 26 July 1995 the applicant filed an application in the Athens Court of First Instance for registration of a mortgage against Ilioupolis Town Council as security for lost income amounting to GRD 30,000,000. The court dismissed the application on the ground that there was no obligation to return the property, seeing that no application to that end had been made to the court and that there had been no final court decision in the matter.

25.  On 31 July 1995 the State Lands Authority, following a further request from the applicant, recommended that the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council should be revoked and the cinema returned to the applicant, who was to be reinstated as tenant by the Ministry of Finance. That recommendation had to be approved by the Ministry of Finance pursuant to Law no. 973/1979.

The applicant, who had not been notified of the recommendation, applied to the Minister of Finance on 4 October 1995. On 13 October 1995 he asked the Athens Court of First Instance to order interim measures against the mayor of Ilioupolis in the tort proceedings. On 16 October 1995 he applied to the Minister of Finance again.

On 25 October 1995 the Court of First Instance held that there were no grounds for ordering interim measures, since there could be no liability on the part of the mayor. On 7 November 1995, following the intervention of State Counsel, the applicant was notified of the State Lands Authority’s decision of 31 July 1995. On 15 November 1995 the applicant requested the Deputy Minister of Finance to approve that decision.

26.  On 7 August 1996 the State Legal Council expressed the view that the cinema should not be returned to the applicant, for the following reasons. Although the Athens Court of First Instance had set aside the eviction order of 23 October 1989, it had not ordered the cinema to be returned to the applicant. In its decision of 25 October 1995 the Court of First Instance had held that there was no obligation to return the cinema. Furthermore, under special case-law relating to State-owned property, the lease between K.N.’s heirs and the applicant was not valid. Consequently, the Ministry of Finance would be acting unlawfully if it revoked the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council. On 3 September 1996 the Deputy Minister of Finance approved the opinion of the State Legal Council.

27.  On 31 October 1996 the Athens Administrative Court dismissed the action commenced by the applicant on 21 December 1994 on the ground that it should have been brought in the civil courts.

On 17 December 1996 the applicant brought the action in the Athens Court of First Instance, seeking GRD 140,000,000 in damages for the loss of income he had suffered in 1995 and 1996 as a result of being unable to operate his cinema and for non-pecuniary loss. The action was due to be tried on 13 November 1997 but it was still pending on the day of the hearing before the Court.

28.  On 7 January 1997 the Committals Division of the Athens Criminal Court decided to commence criminal proceedings against the mayor of Ilioupolis for dereliction of duty.

29.  On 27 January 1998 the applicant brought an action against the State and Ilioupolis Town Council in which he sought payment of GRD 32,000,000 plus interest for loss of income during 1997 and for non-pecuniary damage. This action was still pending on the day of the hearing before the Court.

30.  The cinema is still being operated by Ilioupolis Town Council and has not been returned to the applicant.

The applicant has not set up an open-air cinema anywhere else.


II.RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.Administrative eviction orders

31.  The immovable property of the State is protected against third parties by Law no. 263/1968 amending and supplementing the provisions on State property.

Section 2(2) and (3) of the Law provides:

“… The relevant tax inspector shall issue an administrative eviction order against any person wrongfully taking over public property. An application to set aside such an order may be filed with the appropriate District Court within thirty days of its being served … An appeal against the decision of the District Court may be brought within thirty days before the President of the Court of First Instance, who shall hear it under the special procedure provided for in Article 634 of the Code of Civil Procedure. No appeal shall lie against the decision of the President of the Court of First Instance. The decision resulting from the foregoing procedure shall not prevent the parties from asserting their rights by means of ordinary procedure …”

“… Κατά του αυτογνωμόνως επιλαμβανομένου οιουδήποτε δημοσίου κτήματος συντάσσεται παρά του αρμοδίου Οικονομικού Εφόρου Πρωτόκολλο Διοικητικής Αποβολής. Κατ΄αυτού επιτρέπεται άσκηση ανακοπής ενώπιον του αρμοδίου Ειρηνοδικείου μέσα σε αποκλειστική προθεσμία 30 ημερών από της κοινοποιήσεως του… Κατά της αποφάσεως του Ειρηνοδικείου χωρεί έφεση ενώπιον του Προέδρου Πρωτοδικών, που δικάζει με την ειδική διαδικασία του άρθρου 634 Πολ. Δικ., μέσα σε προθεσμία 30 ημερών. Κατά της αποφάσεως του Προέδρου Πρωτοδικών ουδέν ένδικο μέσο χωρεί. Η κατά την ανωτέρω διαδικασία εκδιδομένη απόφαση δεν παρακωλύει την επιδίωξη των εκατέρωθεν δικαιωμάτων κατά την τακτική διαδικασία …”

Applications to set aside and the entire procedure for challenging administrative eviction orders are concerned solely with the validity of the eviction order and not with recognition of ownership or regulation of possession.

32.  Where an administrative eviction order is quashed and it is desired that the decision make provision for the reinstatement of the evicted appellant, an application for reinstatement must be lodged either at the same time as the application to set aside – in which case a consequential order will be made if the application is allowed – or separately with the appropriate court (action for regulation of possession). An application for reinstatement is not subject to the time-limits laid down by section 2 of Law no. 263/1968 for applying to set aside an eviction order, since there is no provision to that effect (Athens Court of Appeal judgment no. 6802/89, Reports 1990, pp. 778-79, Athens Court of First Instance judgment no. 25950/1995, State Legal Council opinion no. 464/96, Annexes 14a and b and 13c).

B.Protection of lessees as possessors of property

33.  The lessee of a property is the possessor of the leased property. This right of possession is protected by domestic law. The protection of possession both as a material fact and as a legal relationship is regulated in Greek law by Articles 997 et seq. of the Civil Code.

34.  In particular, Article 997 of the Civil Code, entitled “Protection of possessors”, provides:

“In the event of unlawful interference with the possession of property or of a right or in the event of dispossession, the person who, as lessee or bailee or as a consequence of a similar relationship, took possession of the property or right from the person who had use of it shall also have a possession claim against third parties.”

“Επί παρανόμου διαταράξεως της νομής πράγματος ή δικαιώματος, ή αποβολής εξ αυτής, έχει κατά τρίτων τας περί νομής αγωγάς και ο παρά τιυ νομέως λαβών την κατοχή του πράγματος ή δικαιώματος ως μισθωτής ή θεματοφύλαξ ή συνεπεία άλλης παρομοίας σχέσεως.”

35.  The possession claims that the lessee and possessor of the leased property may file are set out in Articles 987 and 989 of the Civil Code.

Article 987 provides:

“A possessor who has been unlawfully dispossessed shall be entitled to claim repossession from the person in unlawful possession. A claim for compensation under the provisions on torts shall not be excluded.”

“Ο νομέας που αποβλήθηκε παράνομα από τη νομή έχει δικαίωμα να αξιώσει την απόδοσή της από αυτόν που νέμεται επιλήψιμα απέναντί του. Αξίωση αποζημιώσεως σύμφωνα με τις διατάξεις για τις αδικοπραξίες δεν αποκλείεται.”

Article 989 provides:

“A possessor whose possession has been the subject of unlawful interference shall be entitled to seek an order restraining the interference and prohibiting it in the future. A claim for compensation under the provisions on torts shall not be excluded.”

“Ο νομέας που διαταράχθηκε παράνομα έχει δικαίωμα να αξιώσει την παύση της διατάραξης καθώς και την παράλειψή της στο μέλλον. Αξίωση αποζημίωσης κατά τις διατάξεις για τις αδικοπραξίες δεν αποκλείεται.”

By Article 987, the possessor is protected in the event of dispossession, that is to say deprivation of control of the property. By Article 989, he is also protected in the event of interference, namely interference with his control of the property not amounting to dispossession. A classic example of interference, as held by the domestic courts, is threatening the possessor with prohibition of a specific act of possession.


The purpose of these remedies is to protect possession itself, regardless of whether it is based on a right or not. It is for that reason that Article 991 of the Civil Code provides:

“A defendant in an action for interference or dispossession can invoke a right giving him control over the property only if that right has been upheld in a final decision by a court after proceedings between him and the plaintiff.”

“Ο εναγόμενος για διατάραξη ή αποβολή δεν μπορεί να επικαλεστεί δικαίωμα που του παρέχει εξουσία πάνω στο πράγμα παρά μόνο αν το δικαίωμα έχει αναγνωριστεί τελεσίδικα σε δίκη ανάμεσα σε αυτόν και τον ενάγοντα.”

In accordance with Article 997 of the Civil Code, a possessor has these rights against third parties and not against the possessor from whom he derives the possession rights. Against the latter he has the rights afforded him by the legal relationship between them.

36.  Where a possessor brings an action in possession, it will be either for repossession or for restraint of interference, depending on whether the possessor has been evicted or merely disturbed in the exercise of his control of the property.

Furthermore, the possessor is entitled in the same proceedings to claim compensation for the damage sustained, under the provisions on torts (Articles 914 et seq.).

37.  More particularly in respect of the State’s obligation to pay compensation, section 105 of the Introductory Act to the Civil Code is applied, under which unlawful conduct on the part of agents of the State creates an obligation to pay compensation irrespective of whether an offence has been committed by the agents in question. Moreover, where the unlawful situation arises from an administrative act, prior annulment of that act is not required. The court may consider the validity of the administrative act in the course of the proceedings and a specific prior ruling on its validity is not necessary.

C.Protection of lessees against lessors

38.  A possessor whose right is created by a lease is also protected against the lessor if it becomes impossible for him to use the leased property.

39.  Article 583 of the Civil Code provides:

“If the agreed use of the leased property is taken from the lessee in whole or in part because of a third party’s right (legal defect), Articles 576 to 579 and 582 shall apply. However, the lessee may himself have the legal defect removed at the lessor’s expense.”

“Αν η συμφωνηθείσα χρήση του μισθίου αφαιρεθεί από τον μισθωτή εν μέρει ή εν όλω εξαιτίας δικαιώματος τρίτου νομικό ελάττωμα εφαρμόζονται οι διατάξεις των άρθρων 576 έως 579 και 582. Αλλ΄ο μισθωτής δεν δύναται να προβεί ο ίδιος στην άρση του νομικού ελαττώματος με δαπάνες του εκμισθωτού.”

40.  In that event, the lessee’s rights under Articles 576 to 579 and 582, to which Article 583 refers, are the following: the right to reduce the rent or not to pay the rent, the right to compensation, the right to bring an action against the lessor to have the legal defect removed, and the right to terminate the lease.

Apart from the right to bring an action against the lessor to have the legal defect removed, the lessee may still bring an action in possession at his own expense against third parties in his capacity as possessor (Article 997).

The lessor is exempt from liability only if the lessee was aware of the defect at the time when the lease was signed.

D.Commercial leases

41.  Lastly, leases of property for carrying on commercial activities (commercial leases) are also governed by all the above provisions under section 29 of Law no. 813/1978, codified by Presidential Decree no. 34/1995. That provision reads as follows:

“Save as hereinafter provided, leases under the present Law shall be governed by the contractual terms and by the provisions of the Civil Code.”

“Αι κατά τον παρόντα νόμον μισθώσεις, εφόσον δεν ορίζεται άλλως εις αυτόν, διέπονται υπό των συμβατικών περί αυτών όρων και των διατάξεων του Αστικού Κώδικος.”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

42.  Mr Iatridis applied to the Commission on 28 March 1996. He alleged a violation of Articles 6 § 1, 8 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

43.  The Commission (First Chamber) declared the application (no. 31107/96) partly admissible on 2 July 1998. In its report of 16 April 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 (fourteen votes to one) and that it was not necessary to examine the case also under Articles 6 § 1 and 8 of the Convention (unanimously). The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

44.  The Government requested the Court to dismiss Georgios Iatridis’s application against Greece.

45.  The applicant invited the Court

“(a) to declare admissible and founded in fact and in law the complaints pertaining to the violation by the Hellenic Republic of Article 1 of Protocol No. 1 and Articles 8 and 13 of the Convention;

(b) to reach the same conclusion as regards Article 6 of the Convention if it finds no violation of Article 13;

(c) to hold that the Hellenic Republic is to pay the applicant just satisfaction in the amount of 497,337,000 drachmas, plus interest at the rate which applies to commercial transactions payable from the delivery of the judgment;

(d) to order the Hellenic Republic to put an end to the violations found, by permitting the applicant to recover the Ilioupolis cinema.”

THE LAW

I.THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.Failure to exhaust domestic remedies

46.  The Government’s principal objection – as before the Commission – was that Mr Iatridis had not exhausted domestic remedies.

First, he had not, when challenging the validity of the eviction order in the Athens Court of First Instance – or even subsequently – made an application (under Articles 987, 989 and 997 of the Civil Code) for return of the land on which the cinema was built. It was settled case-law that without such an application the most that could be achieved by lodging an objection against an eviction order was to have that order quashed; the court simply looked at whether the conditions for issuing the order had been satisfied and did not deal with issues of ownership, use or possession. Moreover, a judicial decision returning the land to the applicant would be enforceable against the State, since section 8 of Law no. 2097/1952 (introducing State immunity from execution) applied only to monetary claims.


Second, certain of the applicant’s actions for damages against the State were still pending in the Athens Court of First Instance. The possibility that he might be compensated only for loss of income for the years during which the cinema had been closed was not decisive since he still had his equipment and could have set up his business elsewhere.

Third, if the applicant had been unaware of the dispute over the land, he should have sued K.N.’s heirs for damages under Articles 576-79, 582 and 587 of the Civil Code.

47.  The Court reiterates that the only remedies Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that are available and sufficient and relate to the breaches alleged (see the Tsomtsos and Others v. Greece judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, p. 1713, § 32).

With regard to the first limb of the objection, the Court, like the Commission and the applicant, observes that the applicant made a special application – provided for in section 2(3) of Law no. 263/1968 – to the Athens Court of First Instance, specifically seeking to have the administrative eviction order quashed. The court found in his favour, holding that the conditions for issuing such an order had not been satisfied. The Minister of Finance, however, refused to give approval for the cinema to be returned to him. In the light of the Minister’s stance, an action under Articles 987 and 989 of the Civil Code – assuming it had succeeded – would in all probability not have led to a different outcome from that of the application to have the eviction order quashed. The applicant cannot therefore be criticised for not having made use of a legal remedy which would have been directed to essentially the same end and which moreover would not have had a better prospect of success (see, mutatis mutandis, the Miailhe v. France (no. 1) judgment of 25 February 1993, Series A no. 256C, p. 87, § 27).

As regards the second limb of the objection, the Court considers that an action for damages may sometimes be deemed a sufficient remedy, in particular where compensation is the only means of redressing the wrong suffered. In the instant case, however, compensation would not have been an alternative to the measures which the Greek legal system should have afforded the applicant to overcome the fact that he was unable to regain possession of the cinema despite a court decision quashing the eviction order. Furthermore, the various proceedings pending in the Athens Court of First Instance are decisive only in respect of an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention (see, mutatis mutandis, the Hornsby v. Greece judgment of 19 March 1997, Reports 1997-II, p. 509, § 37).

As to the third limb of the objection, the Court reiterates that Article 35 requires the exhaustion only of remedies that relate to the breaches alleged: suing a private individual cannot be regarded as such a remedy in respect of an act on the part of the State, in this instance the refusal to implement a
judicial decision and return the cinema to the applicant (see the Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland judgment of 29 November 1991, Series A no. 222, p. 22, § 48).

Accordingly, the objection must be dismissed.

B.Failure to observe the six-month time-limit

48.  The Government asked the Court to dismiss the application under Article 35 of the Convention on the ground that the applicant had not applied to the Commission within six months of the date on which the Athens Court of First Instance gave its judgment quashing the eviction order. In their submission, that judgment could not have given rise to a continuing situation, since the court had not ordered the State to return the cinema to the applicant and the latter had no right in rem over it; moreover, he could have altered the position, either by applying to be reinstated in the property or by transferring his business elsewhere.

49.  The Commission concluded that the Minister of Finance’s refusal to comply with the decision of the Court of First Instance had led to a continuing situation, so that the six-month rule did not apply.

50.  The Court shares the Commission’s view. It also points out that the applicant would not have been able to recover the cinema unless the Minister of Finance had first revoked the assignment of it to Ilioupolis Town Council. The applicant did not receive a copy of the State Lands Authority’s opinion recommending that step – an opinion without which no ministerial decision could be given – until 7 November 1995 and he lodged his request for the Minister to approve the recommendation on 15 November (see paragraph 25 above). It follows that, in lodging his application with the Commission on 28 March 1996, the applicant complied with the six-month time-limit.

The objection must therefore be dismissed.

II.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

51.  Mr Iatridis alleged that there had been a breach of Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”


52.  The applicant stated that in 1978 he had taken a lease of an open-air cinema from K.N., who had acted as the owner of it, and that he had held the leased property until 1985 without any challenge by the State. The Minister of Agriculture’s decision in 1953 (see paragraph 8 above) had merely determined the boundary line between that part of the “Karras estate” classified as forest and the urban part, which belonged to K.N. It was clear from the plans that the site of the cinema fell within the latter part – that is to say, squarely within the urban area and a long distance from the tract of land which had been transferred to the Police Cooperative and dealt with in judgment no. 4910/1977. Although the ownership of the cinema was still a matter of dispute between the State and those who had leased the land to the applicant, namely K.N.’s heirs, the State had always treated the heirs as the true owners by levying inheritance tax on the land from them, from the very beginning and right up to the present day; moreover, the permit for the cinema to be built had referred to K.N. as the owner of the land. In its judgment of 21 June 1977 the Court of Appeal had determined only the ownership of the land transferred to the Police Cooperative, not that of the land in question, which was quite separate and a long distance from the other tract of land. In 1978 there had therefore been no reason for the applicant to have the slightest doubt that K.N.’s heirs owned the land.

53.  The Government submitted that the administrative eviction order had merely deprived the applicant of the right to use and possess the land in issue and had not prevented him from carrying on his business. The applicant had had four years to find an alternative site for his business, which had consequently suffered no harm on account of the enforcement of the eviction order. Furthermore, a lessee’s right to use a leased property is limited in scope and in duration (since the lease can be terminated at any time by either party) and is relative (since it cannot be relied on against a third party with an overriding right over the leased property, such as a property right in rem). Hence the lease had never given the applicant a sufficiently well-founded property right enforceable against the State. Any doubt which might have remained as to the State’s ownership of the land claimed by K.N.’s heirs had been dispelled by the Court of Appeal’s judgment (no. 4910/1977) of 21 June 1977 (see paragraph 13 above), in which it had been held that the whole area in dispute belonged to the State; the applicant could have learned of that by consulting the mortgage registers. The Court of First Instance judgment of 23 October 1989 had not established that the applicant had any right over the land in issue, since the proceedings had been concerned only with the formal validity of the eviction order and not with the property rights the parties might have over the land. Besides, the applicant could have sought redress from the lessors in the form of damages for leasing him land that he was unable to use owing to a legal defect. Lastly and most importantly, it had been open to the
applicant, who still owned the cinema equipment, to set up his business elsewhere.

54.  The Court reiterates that the concept of “possessions” in Article 1 of Protocol No. 1 has an autonomous meaning which is certainly not limited to ownership of physical goods: certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “property rights”, and thus as “possessions” for the purposes of this provision (see the Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands judgment of 23 February 1995, Series A
no. 306-B, p. 46, § 53).

In this context, the Court observes at the outset that the ownership of the cinema site has been a matter of dispute between the lessors of the cinema and the State since 1953 and that this dispute had still not been resolved by the date of adoption of this judgment. It is not for the Court, in deciding this case, to take the place of the national courts and determine whether the land in question belonged to the State or whether the lease between K.N.’s heirs and the applicant was void under Greek law. It will confine itself to observing that, before the applicant was evicted, he had operated the cinema for eleven years under a formally valid lease without any interference by the authorities, as a result of which he had built up a clientele that constituted an asset (see the Van Marle and Others v. the Netherlands judgment of 26 June 1986, Series A no. 101, p. 13, § 41); in this connection, the Court takes into account the role played in local cultural life by open-air cinemas in Greece and to the fact that the clientele of such a cinema is made up mainly of local residents.

55.  According to the Court’s case-law, Article 1 of Protocol No. 1, which in substance guarantees the right of property, comprises three distinct rules (see the James and Others v. the United Kingdom judgment of 21 February 1986, Series A no. 98-B, pp. 29-30, § 37): the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule.

The Court notes that the applicant, who had a specific licence to operate the cinema he had rented, was evicted from it by Ilioupolis Town Council and has not set up his business elsewhere. It also notes that, despite a judicial decision quashing the eviction order, Mr Iatridis cannot regain possession of the cinema because the Minister of Finance refuses to revoke the assignment of it to the Council (see paragraph 26 above).

In those circumstances, there has been interference with the applicant’s property rights. Since he holds only a lease of his business premises, this interference neither amounts to an expropriation nor is an instance of controlling the use of property but comes under the first sentence of the first paragraph of Article 1.

56.  The applicant drew attention to the fact that, ten years after the Court of First Instance quashed the eviction order, the State was still arbitrarily and unlawfully occupying the cinema and refusing to return it to him.

57.  The Government disputed that assertion and pointed out that the site of the cinema was part of a much larger area belonging to the State.

58.  The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful: the second sentence of the first paragraph authorises a deprivation of possessions only “subject to the conditions provided for by law” and the second paragraph recognises that the States have the right to control the use of property by enforcing “laws”. Moreover, the rule of law, one of the fundamental principles of a democratic society, is inherent in all the Articles of the Convention (see the Amuur v. France judgment of 25 June 1996, Reports 1996-III, pp. 850-51, § 50) and entails a duty on the part of the State or other public authority to comply with judicial orders or decisions against it (see, mutatis mutandis, the Hornsby judgment cited above, p. 511, § 41). It follows that the issue of whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights (see the Sporrong and Lönnroth v. Sweden judgment of 23 September 1982, Series A no. 52, p. 26, § 69) becomes relevant only once it has been established that the interference in question satisfied the requirement of lawfulness and was not arbitrary.

59.  The Government stated that the applicant had been ordered to vacate the premises on two occasions before being evicted (in 1985 and 1988 – see paragraph 17 above). It had therefore been open to him to seek the protection of the courts or to keep his business going by transferring it elsewhere. Further and more especially, the Athens Court of First Instance in its judgment of 23 October 1989 had not ordered the eviction of the Town Council from the cinema and the applicant’s reinstatement (see paragraph 19 above). No such reinstatement order could have been made unless the applicant had expressly applied for one, separately from his application to have the eviction order quashed; the Government submitted that there was a large body of case-law to this effect and produced a judgment of the Athens Court of Appeal (no. 6802/1989) in which it had been held that an application for reinstatement could be lodged independently of other proceedings and was not subject to the time-limits for challenging eviction orders.

60.  The applicant denied that such an application would have been either appropriate or effective. Even supposing that he had obtained an order for his reinstatement in the cinema, there was no judicial avenue whereby he could have recovered possession of it. If the application was brought against Ilioupolis Town Council, it would be of no practical effect, since the decision would be binding only on the Council and there would be nothing to prevent the State from transferring the cinema to another public body; and even if he brought the application against the State itself, he would have no recourse in the event of a further refusal by the Minister.

61.  The Court notes that those appearing before it had diverging views on this point but it is not for it to resolve the dispute, particularly as decision no. 26/1997 of the Committals Division of the Athens Criminal Court, committing the mayor of Ilioupolis for trial on charges of dereliction of duty (see paragraph 28 above), appears to indicate that a special order for the applicant’s reinstatement was not necessary. Moreover, that court held that although “neither the report on the administrative inquiry of 2 April 1990, nor opinion no. 508/1991 of the full State Legal Council, nor the recommendation of the governing board of the State Lands Authority of 31 July 1995, [had] binding force or [was] enforceable, that [did] not mean that Ilioupolis Town Council … was entitled to disobey the law and to await enforcement proceedings like a private individual who deliberately refuses to assume his statutory or contractual obligations”.

In the instant case there are also other considerations on which the Court may base its decision. The applicant’s eviction on 17 March 1989 certainly had a legal basis in domestic law, namely the administrative eviction order issued on 9 February 1989 by a State-controlled body, the Lands Department of the Attica prefecture, the cinema having in the meantime been assigned to Ilioupolis Town Council by the State Lands Authority. However, on 23 October 1989 the Athens Court of First Instance heard the case under summary procedure and quashed the eviction order on the grounds that the conditions for issuing it had not been satisfied. No appeal lay against that decision. From that moment on, the applicant’s eviction thus ceased to have any legal basis and Ilioupolis Town Council became an unlawful occupier and should have returned the cinema to the applicant, as was indeed recommended by all the bodies from whom the Minister of Finance sought an opinion, namely the Ministry of Finance, the State Legal Council and the State Lands Authority (see paragraphs 20, 21 and 25 above). More specifically, the last-named body proposed that the Minister should revoke the assignment of the cinema to the Town Council, restore the use of it to Mr Iatridis and reinstate him in the property he had
leased. The Minister, however, refused to approve that proposal as was necessary if the applicant was to be reinstated in his premises.

62.  The Court considers, like the Commission, that the interference in question is manifestly in breach of Greek law and accordingly incompatible with the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions. This conclusion makes it unnecessary to ascertain whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights.

There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

63.  Mr Iatridis also relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

The applicant submitted that the only remedy afforded by Greek law for challenging an eviction order, namely an application to the civil courts to have it quashed, could not be said to be “effective” within the meaning of Article 13 as even if such an application was successful, return of the property in question was at the relevant State authorities’ discretion and depended on their willingness.

64.  The Government essentially repeated their arguments concerning the alleged failure to exhaust domestic remedies. The Commission referred to the conclusions it had reached on this point and considered that there had been a violation of Article 13.

65.  The Court notes that the complaint under Article 13 arises out of the same facts as those it examined when dealing with the objection of non-exhaustion and the complaints under Article 1 of Protocol No. 1. However, there is a difference in the nature of the interests protected by Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1: the former affords a procedural safeguard, namely the “right to an effective remedy”, whereas the procedural requirement inherent in the latter is ancillary to the wider purpose of ensuring respect for the right to the peaceful enjoyment of possessions. Having regard to the difference in purpose of the safeguards afforded by the two Articles, the Court judges it appropriate in the instant case to examine the same set of facts under both Articles (see, mutatis mutandis, the McMichael v. the United Kingdom judgment of 24 February 1995, Series A no. 307-B, p. 57, § 91).

66.  The Greek legal system affords a remedy – in the form of an application to have an eviction order quashed – which was available to the applicant not just in theory; he availed himself of it, and successfully, for
the Athens Court of First Instance found in his favour (see paragraph 19 above). However, the Court reiterates that the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law, in particular in the sense that its exercise must not be unjustifiably hindered by the acts or omissions of the authorities of the respondent State (see the Aksoy v. Turkey judgment of 18 December 1996, Reports 1996-VI, p. 2286, § 95 in fine). In the light of the Minister of Finance’s refusal to comply with the judgment of the Court of First Instance in this case, the remedy in question cannot be regarded as “effective” under Article 13 of the Convention.

Consequently, there has been a violation of this Article.

IV.ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 6 § 1 AND 8 OF THE CONVENTION

67.  The applicant also alleged violations of Articles 6 § 1 and 8 of the Convention, which provide:

Article 6 § 1

“In the determination of his civil rights and obligations …, everyone is entitled to a … hearing … by [a] … tribunal …”

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

With regard to Article 6 § 1, the applicant submitted that if the Court held that an application to have an eviction order quashed was an effective remedy under Article 13, it would follow that the respondent State had breached its obligations under Article 6 by failing to obey the Athens Court of First Instance’s judgment of 23 October 1989. In support of that submission, Mr Iatridis relied on the Court’s judgment in the Hornsby case (judgment cited above).

As to Article 8, the applicant pointed to the circumstances of his eviction, alleging that the authorities had taken him by surprise, forcing an entry into the cinema in his absence and even taking away the cinema equipment and personal belongings of his. He submitted that this had constituted a violation of his right to respect for his home distinct from the violation of Article 1 of Protocol No. 1.

68.  In their application bringing the case before the Court the Government referred only the issues under Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention. In their memorial, however, they briefly mentioned the complaints raised under Articles 6 and 8 of the Convention.

69.  The Court reiterates that it has full jurisdiction within the limits of the case referred to it, the compass of which is delimited by the Commission’s admissibility decision; within the framework so traced, the Court may take cognisance of all questions of fact or law arising in the course of the proceedings instituted before it (see the Erdagöz v. Turkey judgment of 22 October 1997, Reports 1997-VI, pp. 2310-11, §§ 31-36). However, although it considers that the subject matter of the present case is not confined to the Articles mentioned in the Government’s application bringing the case before it, the Court notes that the applicant’s complaints under Articles 8 and 6 § 1 of the Convention are essentially the same as those under Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention respectively. Thus, having regard to the conclusions set out in paragraphs 62 and 66 above, the Court, like the Commission, does not consider it necessary to examine the complaints under Articles 8 and 6 § 1 separately as in this instance the requirements of those Articles are subsumed under those of Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention respectively.

V.APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

70.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

71.  According to the applicant, for the “satisfaction” referred to in Article 41 to be “just”, it should not be limited to compensation for his loss of income and loss of the business itself but should also provide reparation for the non-pecuniary damage suffered by him as a person aged 66 at the time of the eviction and 75 at the time of his submissions to the Court.

Under the head of pecuniary damage, the applicant claimed 364,788,000 drachmas (GRD) for loss of income from ticket sales, advertising and bar takings, for the value of the equipment removed during the eviction and for loss of clientele.

In respect of non-pecuniary damage, he claimed GRD 50,000,000.

Lastly, in respect of legal fees, he claimed a sum equivalent to 20% of whatever amount the Court might award him for pecuniary and non-pecuniary damage if it found a violation. He explained that this claim was based on the terms of an agreement (annexed to his memorial) between himself and his legal representatives, which had been lodged both with the tax authorities and with the Athens Bar. Having regard to his claims for
damages, he thus sought GRD 82,957,000 for costs and expenses; to that had to be added the costs occasioned by his legal representatives’ appearance at the hearing of 17 December 1998, amounting to GRD 1,226,500.

72.  The Government maintained that, before dealing with the issue of just satisfaction, the Court should take into consideration the fact that the applicant had chosen not to set up his business elsewhere after being evicted from the property in question. They also stated that the applicant’s claim for loss of income for the years 1989 to 1993 was now time-barred under Greek law. Further, the Court should not award the applicant compensation for the loss of his business as he had not lost ownership of the business equipment. In addition, the sums claimed under Article 41 differed from those which the applicant had sought in his actions for compensation in the domestic courts, so that the method of calculating the former ceased to be credible. Lastly, the Government invited the Court to have regard to the fact that the applicant might still be awarded certain sums by the national courts in which his actions were pending, so that any decision of the Court under this Article would be premature.

As to the legal fees, the Government stated that they did not consider themselves bound by the agreement between the applicant and his lawyers and that they were willing to reimburse only such costs as were objectively reasonable, whereas the amount put forward by the applicant appeared to them excessive, at least by Greek standards.

73.  In the circumstances of the case the Court considers that the question of the application of Article 41 is not ready for decision. It is therefore necessary to reserve the matter, due regard being had to the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 75 §§ 1 and 4 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.Dismisses by sixteen votes to one the Government’s preliminary objection that domestic remedies had not been exhausted;

2.Dismisses unanimously the Government’s preliminary objection that the six-month time-limit had not been observed;

3.Holds unanimously that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

4.Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5.Holds unanimously that it is unnecessary to rule on the complaints made under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention;

6.Holds unanimously that the question of the application of Article 41 of the Convention is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the said question in whole;

(b) invites the Government and the applicant to submit, within the forthcoming three months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement that they may reach;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Grand Chamber the power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 March 1999.

Elisabeth Palm
President

Michele de Salvia
Registrar

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr Yeraris is annexed to this judgment.

E.P.
M. de S.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE YERARIS

(Translation)

I consider that the Court should declare the application inadmissible on the ground that the applicant has not exhausted domestic remedies. The Greek civil courts have held (see paragraph 32 of the judgment) that a possessor of land who is dispossessed pursuant to an eviction order issued under section 2(2) and (3) of Law no. 263/1968 must lodge an application for reinstatement if he wishes to recover the land. Such an application may be lodged either at the same time as an application to set aside the eviction order or separately. Any judgment allowing such an application is enforceable against the State, a State body or a private individual.

The applicant in the instant case failed to make such an application, which would be a sufficient and effective remedy enabling him to recover the cinema. There was all the more reason to use this legal remedy as the cinema was being operated by a third party, namely Ilioupolis Town Council, which, under the Greek Constitution, is a legal person separate from the State and consequently a party against which a judgment allowing an application for reinstatement would be enforceable.

In the light of the foregoing, I consider that there has been no violation of Article 13 of the Convention, which requires the States to provide for an effective remedy before a national authority.


[1]Notes by the Registry

1-2.  Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

[3]3.  Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[2]1.  Note by the Registry. Rules of Court A applied to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and from then until 31 October 1998 only to cases concerning States not bound by that Protocol.

[3].  Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Sažmi komentare
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija