Štukaturov protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
27.03.2008
Članovi
3
5
5-1
5-1-e
5-4
6
6-1
8
8-1
8-2
29
29-3
34
41
Kršenje
5-1
5-4
6-1
8
34
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Broj predstavke
44009/05
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je osoba sa mentalnim teškoćama, lišen je poslovne sposobnosti na zahtev majke koja je postavljena za starateljku, na ročištu na koje nije bio pozvan. Saznao je da je lišen poslovne sposobnosti tek kada je odluka već bila pravosnažna, a njegove žalbe su odbačene jer ih je izjavilo lice koje nema poslovnu sposobnost. Advokat koga je kasnije angažovao izjavio je žalbu, ali je žalba odbačena, jer je izjavilo neovlašćeno lice. Na zahtjev majke, podnosilac predstavke je dva puta smešten u psihijatrijsku bolnicu. I on i njegov advokat podnosili su niz bezuspješnih zahteva za puštanje iz bolnice.

Sud je ukazao da postupak pred nacionalnim sudom nije bio pravičan, jer je odluka o lišenju poslovne sposobnosti doneta samo na osnovu dokumentacije, sudija nije vidеo ni saslušao podnosioca predstavke, odluka o lišenju nije adekvatno obrazložena, a podnosilac predstavke nije imao mogućnost da ospori odluku, pošto je njegova žalba odbačena bez razmatranja. Sud je utvrdio da je došlo do ozbiljnog mešanja u njegov privatni život, te da je stavljen u poziciju potpune zavisnosti od starateljke u skoro svim oblastima života i to na neograničeno vreme. Pored toga, iako je država tvrdila da podnosilac predstavke nije bio lišen slobode, sud je utvrdio da on nije bio dobrovoljno smešten, te je utvrdio povredu odredaba konvencije zbog nemogućnosti podnosioca predstavke da osporava lišenje slobode, kao i zbog nepostojanja obaveze periodičnog preispitivanja odluke.

Sud je presudio da je došlo do povrede članka 6. Konvencije u pogledu postupka oduzimanja poslovne sposobnosti, do povrede članka 8. Konvencije u pogledu proglašenja podnositelja potpuno poslovno nesposobnom osobom, do povrede članka 5. st. 1. u pogledu zakonitosti njegovog prisilnog pritvaranja u bolnicu, kao i članka 5. st. 4. u pogledu njegovog onemogućavanja da traži i dobije otpust iz bolnice.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVI ODJEL

PREDMET SHTUKATUROV protiv RUSIJE

(zahtjev br. 44009/05)

PRESUDA

STRASBOURG

27. ožujka 2008.

U predmetu Shtukaturov protiv Rusije, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci, i
Søren Nielsen, Tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 6. ožujka 2008., donosi slijedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 44009/05) protiv Ruske Federacije što ga je 10. prosinca 2005. ruski državljanin g. Pavel Vladimirovich Shtukaturov („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositelju zahtjeva dodijeljena je pravna pomoć i određen mu je punomoćnik g. D. Bartenev, odvjetnik iz St. Petersburga. Rusku Vladu („Vlada”) zastupao je g. P. Laptev, bivši zastupnik Ruske Federacije pred Europskim sudom za ljudska prava.
  3. Podnositelj zahtjeva žalio se da su domaći sudovi, lišeći ga poslovne sposobnosti bez njegova sudjelovanja i znanja, povrijedili njegova prava zajamčena člankom 6. i člankom 8. Konvencije. Nadalje, žalio se kako je njegovo pritvaranje u psihijatrijskoj bolnici predstavljalo povredu članka 3. i članka 5. Konvencije.
  4. Dana 9. ožujka 2006. Sud je odlučio ruskoj Vladi naznačiti privremenu mjeru sukladno pravilu 39. Poslovnika Suda. Vladi je naloženo omogućiti podnositelju zahtjeva susret s odvjetnikom u bolnici, a radi pripreme ovog slučaja koji je predmet postupka pred Sudom.
  5. Dana 23. svibnja 2006. Sud je izvijestio Vladu o pritužbama podnositelja zahtjeva. Sukladno odredbi članka 29. st. 3. Konvencije, Sud je odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1982. godine i živi u St. Petersburgu.
  2. Od 2002. godine podnositelj zahtjeva pati od mentalnog poremećaja. U nekoliko navrata hospitaliziran je u Bolnici br. 6 u St. Petersburgu na odjelu za psihijatriju. 2003. godine priznat mu je status osobe s invaliditetom. Podnositelj zahtjeva živio je s majkom; nije radio i primao je invalidsku mirovinu.
  3. U svibnju 2003. podnositelju zahtjeva preminula je baka te je isti naslijedio njezin stan u St. Petersburgu i kuću s okućnicom u okrugu Lenjingrada.
  4. Dana 27. srpnja 2004. podnositelj zahtjeva smješten je u Bolnicu br. 6 na odjelu za psihijatriju.

A.  Postupak oduzimanja poslovne sposobnosti

  1. Dana 3. kolovoza 2004. majka podnositelja zahtjeva podnijela je Općinskom sudu Vasileostrovskiy u St. Petersburgu zahtjev za oduzimanje poslovne sposobnosti podnositelju zahtjeva. Tvrdila je da je njezin sin inertan i pasivan, da rijetko izlazi iz kuće, da dane provodi sjedeći na kauču te da se ponekad ponaša agresivno. Napomenula je kako joj je sin nedavno naslijedio imovinu od pokojne bake; međutim, da isti nije poduzeo nikakve pravne radnje radi upisa prava vlasništva na svoje ime. To prema njezinom mišljenju ukazuje da je njezin sin nesposoban voditi samostalan društveni život radi čega mu je potreban skrbnik. Iz spisa proizlazi kako podnositelj zahtjeva nije bio službeno obaviješten o postupcima koji su pokrenuti s tim u svezi.
  2. Sudac je podnositelju zahtjeva i njegovoj majci uputio poziv za raspravu za dan 10. kolovoza 2004. radi saslušanja. Međutim, u spisu ne postoje dokazi da je poziv zaista i dostavljen podnositelju zahtjeva. Sud je također službenim putem od Bolnice br. 6 zatražio medicinsku dokumentaciju podnositelja zahtjeva.
  3. Dana 12. listopada 2004. sudac Općinskog suda Vasileostrovskiy u St. Petersburgu odredio je provođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem radi ocjene mentalnog zdravlja podnositelja zahtjeva. Vještacima su imenovani liječnici Bolnice br. 6, u kojoj se podnositelj zahtjeva liječio. Sudac je liječnicima vještacima dao u zadatak ocijeniti slijedeće: prvo, da li podnositelj zahtjeva boluje od neke duševne bolesti, i, drugo, da li je isti u stanju razumjeti i kontrolirati svoje postupke.
  4. Dana 12. studenog 2004. skupina liječnika Bolnice br. 6 pregledala je podnositelja zahtjeva i njegovu medicinsku dokumentaciju. Nalaz i mišljenje liječnika vještaka može se sažeti kako slijedi. Nakon što je diplomirao, podnositelj zahtjeva kratko je vrijeme radio kao tumač. Međutim, nakon nekog vremena postao je agresivan, neosjećajan i povučen te sklon praznom filozofiranju. Napustio je posao, započeo obilaziti vjerske sastanke i budistička svetišta, izgubio je većinu prijatelja, zanemario je svoju osobnu higijenu i postao je vrlo negativno nastrojen prema svojoj rodbini. Obolio je od anoreksije radi čega je i hospitaliziran.
  5. U kolovozu 2002. podnositelj zahtjeva po prvi je puta smješten u psihijatrijsku bolnicu pod dijagnozom „jednostavne shizofrenije“. U travnju 2003. otpušten je iz bolnice. Međutim, u istom je mjesecu ponovno hospitaliziran zbog agresivnog ponašanja prema majci. U predstojećim mjesecima još je dva puta smješten u bolnicu. U travnju 2004. otpušten je s liječenja. Međutim, „nastavio je s anti-socijalnim načinom života“. Nije radio, dangubio je po stanu, zabranio je majci da mu priprema hranu, odlazio je iz stana i selio se uokolo te joj je svakodnevno prijetio. Ona se toliko bojala podnositelja zahtjeva da je jednu noć prespavala u domu svojih prijatelja i prijavila ga policiji zbog nasilja.
  6. Završni dio nalaza i mišljenja liječnika vještaka odnosi se na procjenu mentalnog stanja podnositelja zahtjeva u trenutku ispitivanja. Liječnici su napomenuli da se stanje podnositelja zahtjeva pogoršalo i to u vidu socijalne neprilagođenosti i autizma. Naveli su, između ostalog, da „podnositelj zahtjeva ne razumije zašto je podvrgnut [vještačkom] psihijatrijskom pregledu“. Liječnici nadalje utvrđuju da „intelektualne i mnemoničke sposobnosti podnositelja zahtjeva nisu umanjene“. Međutim, u njegovom ponašanju vidljivo je nekoliko elemenata karakterističnih za shizofreniju, kao što su „formalnost kontakta, poremećaj strukturnog razmišljanja [...], nemogućnost rasuđivanja, emotivna nezrelost, hladnoća, nedostatak energije“. Stručna skupina liječnika zaključila je da podnositelj zahtjeva boluje od „jednostavnog oblika shizofrenije s očiglednim nedostatkom emocija i volje“, te da isti nije u stanju razumjeti i kontrolirati svoje postupke.
  7. Dana 28. prosinca 2004. održana je glavna rasprava na Općinskom sudu Vasileostrovskiy pred sutkinjom A. kao sucem pojedincem. Podnositelj zahtjeva nije bio obaviješten o datumu održavanja glavne rasprave niti je nazočio zakazanom ročištu. Majka podnositelja zahtjeva primila je poziv za glavnu raspravu, međutim raspravi nije pristupila. Izvijestila je sud da ostaje kod postavljenog zahtjeva i zatražila je od suda da održi ročište u njezinoj odsutnosti. Ročište je održano u nazočnosti državnog odvjetnika. Predstavnik Bolnice br. 6 također je nazočio raspravi. Predstavnik bolnice, u presudi naznačen kao „zainteresirana stranka“, zatražio je od suda da proglasi podnositelja zahtjeva poslovno nesposobnom osobom. Iz spisa proizlazi kako državni odvjetnik nije imao nikakve prigovore. Ročište je trajalo deset minuta. Naposljetku, sutkinja je proglasila podnositelja zahtjeva poslovno nesposobnom osobom, pozivajući se na nalaz i mišljenje liječnika vještaka.
  8. Obzirom da protiv presude od 28. prosinca 2004. nije podnesena žalba u zakonskom roku od deset dana, ista je dana 11. siječnja 2005. postala pravomoćna.
  9. Dana 14. siječnja 2005. majka podnositelja zahtjeva zaprimila je pisani otpravak presude od 28. prosinca 2004. Nakon toga, točno neutvrđenog datuma, imenovana je skrbnikom podnositelja zahtjeva slijedom čega je bila zakonski ovlaštena poduzimati sve radnje u njegovo ime.
  10. Prema navodima podnositelja zahtjeva, isti nikada nije zaprimio pisani otpravak presude, a da presuda postoji saznao je sasvim slučajno u studenom 2005. kad ju je pronašao među majčinim papirima u kući.

B.  Prvi kontakt s odvjetnikom

  1. Dana 2. studenog 2005. podnositelj zahtjeva kontaktirao je g. Barteneva, odvjetnika pri Centru za pomoć osobama s mentalnim oštećenjem („odvjetnik“) i ispričao mu je svoju priču. Podnositelj zahtjeva i odvjetnik sastali su se na dva sata i razgovarali o slučaju. Prema mišljenju odvjetnika, koji je diplomirao medicinu na Sveučilištu Petrozavodsk, podnositelj zahtjeva je tijekom sastanka bio priseban i u potpunosti je mogao razumjeti složena pravna pitanja i davati smislene odgovore. Istog dana odvjetnik je pomogao podnositelju zahtjeva izraditi prijedlog za povrat u prijašnje stanje radi propuštanja roka za podnošenje žalbe protiv presude od 28. prosinca 2004.

C.  Prisilna hospitalizacija u psihijatrijskoj bolnici 2005. godine

  1. Dana 4. studenog 2005. podnositelj zahtjeva hospitaliziran je u Bolnici br. 6. Hospitalizacija je određena na zahtjev majke podnositelja kao njegovog zakonskog skrbnika, što se sukladno domaćem pravu smatralo dobrovoljnim odlaskom u bolnicu za koje nije potrebno posebno odobrenje suda (vidi st. 56. u daljnjem tekstu). Međutim, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pritvoren u psihijatrijsku bolnicu protiv svoje volje.
  2. Dana 9., 10., 12. i 15. studenog 2005. odvjetnik se pokušao sastati sa svojim klijentom u bolnici. Podnositelj zahtjeva i sam je zatražio od bolničke uprave da mu omogući razgovor s odvjetnikom nasamo. Međutim, ravnatelj bolnice dr. Sh. odbio je zahtjev podnositelja pozivajući se na njegovo psihičko stanje i činjenicu da mu je oduzeta poslovna sposobnost radi čega radnje u njegovo ime može poduzimati isključivo njegov skrbnik.
  3. Dana 18. studenog 2005. odvjetnik je telefonski kontaktirao podnositelja zahtjeva. Nakon tog telefonskog razgovora podnositelj zahtjeva potpisao mu je punomoć kojom ga ovlašćuje da pred Europskim sudom za ljudska prava pokrene postupak radi zaštite njegovih prava, a sve u svezi gore opisanih događaja. Potpisani obrazac punomoći dostavljen je odvjetniku posredstvom rođaka jednog od pacijenata u Bolnici br. 6.
  4. Odvjetnik je ponovno zatražio sastanak s podnositeljem zahtjeva. Naveo je kako zastupa podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom i priložio je presliku punomoći. Međutim, uprava bolnice odbila je zahtjev odvjetnika navodeći kako je podnositelju zahtjeva oduzeta poslovna sposobnost. Skrbnik podnositelja zahtjeva također je odbio poduzeti bilo kakve radnje u njegovo ime.
  5. Od prosinca 2005. podnositelju zahtjeva zabranjen je svaki kontakt s vanjskim svijetom; oduzeta mu je oprema za pisanje i zabranjeno mu je korištenje telefona. Odvjetnik podnositelja zahtjeva pribavio je pisanu izjavu g. S., bivšeg pacijenta u Bolnici br. 6. G. S. upoznao je podnositelja zahtjeva u siječnju 2006., kojom je prilikom g. S. pritvoren u bolnicu zbog pokušaja samoubojstva. G. S. i podnositelj zahtjeva dijelili su istu sobu. Prema riječima g. S., podnositelj zahtjeva bio je osoba koja se ponašala prijateljski i mirno. Međutim, podnositelj zahtjeva primao je jaku medikametoznu terapiju, lijekove Haloperidol i Chlorpromazine. Osoblje bolnice zabranilo mu je susrete s odvjetnikom i prijateljima. Nije smio pisati pisma; oduzet mu je dnevnik koji je vodio. Prema navodima podnositelja zahtjeva, u jednom je trenutku pokušao pobjeći iz bolnice, ali su ga djelatnici bolnice ulovili i potom privezali za krevet na kat.

D.  Zahtjevi za otpuštanje iz bolnice

  1. Dana 1. prosinca 2005. odvjetnik je Uredu skrbništva okruga br. 11 u St. Petersburgu podnio prigovor na postupanje službenog skrbnika podnositelja zahtjeva – njegove majke. Tvrdio je da je podnositelj zahtjeva smješten u psihijatrijsku bolnicu prisilno bez ikakvih medicinski opravdanih razloga. Odvjetnik je također prigovorio da mu uprava bolnice onemogućuje susret s podnositeljem.
  2. Dana 2. prosinca 2005. podnositelj zahtjeva i sam je uputio dopis Općinskom državnom odvjetništvu navodeći okolnosti u kojima je hospitaliziran. Istaknuo je, posebice, da je bio spriječen sastati se sa svojim odvjetnikom, da mu je hospitalizacija određena prisilno i da ga je majka smjestila u bolnicu kako bi prisvojila njegov stan.
  3. Dana 7. prosinca 2005. podnositelj zahtjeva uputio je dopis glavnom ravnatelju Bolnice br. 6 tražeći da ga se odmah otpusti iz bolnice. Naveo je kako mu je potreban specijalistički zubarski pregled koji se nije mogao obaviti u psihijatrijskoj bolnici. U nekoliko narednih tjedana podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik uputili su brojne dopise organu skrbništva, državnom odvjetništvu, tijelima javnog zdravstva itd., inzistirajući na hitnom otpuštanju podnositelja zahtjeva iz psihijatrijske bolnice.
  4. Dana 14. prosinca 2005. državno je odvjetništvo izvijestilo odvjetnika da je podnositelj zahtjeva smješten u bolnicu na zahtjev njegovog službenog skrbnika te da o svim pitanjima vezanim uz njegovo eventualno otpuštanje odlučuje majka kao podnositeljev zakonski skrbnik.
  5. Dana 16. siječnja 2006. Ured skrbništva obavijestio je odvjetnika da su radnje poduzete od strane skrbnika podnositelja zahtjeva zakonite. Prema navodima Ureda skrbništva, dana 12. siječnja 2006. podnositelja zahtjeva pregledao je stomatolog. Iz dopisa proizlazi da se predstavnici Ureda skrbništva nisu sastali s podnositeljem zahtjeva osobno već su se oslonili isključivo na podatke dobivene iz bolnice i od skrbnika – majke podnositelja zahtjeva.

E.  Zahtjev sukladno pravilu 39. Poslovnika Suda

  1. U dopisu od 10. prosinca 2005. odvjetnik je od Suda zatražio da ruskoj Vladi naznači privremenu mjeru sukladno pravilu 39. Poslovnika Suda. Konkretno, zatražio je da Sud obveže ruske vlasti da mu omoguće susret s podnositeljem zahtjeva kako bi mu pomogao u provođenju postupka i pripremi zahtjeva Europskom sudu.
  2. Dana 15. prosinca 2005. predsjednik Vijeća odlučio je kako će pričekati s donošenjem odluke u smislu pravila 39. dok se ne utvrde dodatne relevantne činjenice. S tim u svezi, stranke su pozvane dostaviti zatražene podatke i svoja očitovanja u pogledu predmeta spora.
  3. Na temelju zaprimljenih podataka, predsjednik Vijeća je dana 6. ožujka 2006., u skladu s pravilom 39. Poslovnika Suda, donio odluku kojom naznačuje ruskoj Vladi privremenu mjeru u cilju učinkovitog vođenja postupka pred Sudom. Riječ je o slijedećim mjerama: tuženoj Vladi naloženo je da omogući podnositelju zahtjeva sastanak s njegovim odvjetnikom na adekvatan način. Sastanak se mogao održati u prisutnosti osoblja bolnice u kojoj je podnositelj zahtjeva smješten, međutim na način da se istima onemogući slušanje razgovora podnositelja zahtjeva s odvjetnikom. Odvjetniku se moralo osigurati dovoljno vremena i sav materijal potreban za savjetovanje s podnositeljem zahtjeva kao i sva pomoć u pripremi zahtjeva Europskom sudu. Ruskoj Vladi također je zabranjeno sprječavati odvjetnika u održavanju redovitih sastanaka sa svojim klijentom u budućnosti. Odvjetniku je, s druge strane, naloženo poštivanje bolničkih propisa.
  4. Međutim, odvjetniku nije bio omogućen pristup podnositelju zahtjeva. Glavni ravnatelj Bolnice br. 6 izvijestio je odvjetnika kako smatra da privremena mjera naznačena od strane Suda nije obvezujuća. Nadalje, majka podnositelja zahtjeva usprotivila se održavanju sastanka podnositelja zahtjeva s odvjetnikom.
  5. Odvjetnik podnositelja zahtjeva osporio je odluku glavnog ravnatelja Bolnice br. 6 pred Općinskim sudom Smolninskiy u St. Petersburgu, pozivajući se na privremenu mjeru naznačenu od strane Europskog suda za ljudska prava. Dana 28. ožujka 2006. sud je usvojio zahtjev odvjetnika navodeći da je zabrana susreta između podnositelja zahtjeva i odvjetnika nezakonita.
  6. Dana 30. ožujka 2006. bivši zastupnik Ruske Federacije pred Europskim sudom za ljudska prava, g. P. Laptev, uputio je dopis predsjedniku Općinskog suda Vasileostrovskiy u St. Petersburgu, izvješćujući ga o privremenim mjerama koje je u predmetnom slučaju naznačio Sud.
  7. Dana 6. travnja 2006. Općinski sud Vasileostrovskiy na prijedlog podnositelja, ispitao je zahtjev Suda u smislu pravila 39. Poslovnika te potom donio odluku da se odvjetniku treba dopustiti susret s podnositeljem zahtjeva.
  8. Bolnica i majka podnositelja zahtjeva protiv navedene odluke uložili su žalbu. Dana 26. travnja 2006. Gradski sud St. Petersburga usvojio je njihovu žalbu i ukinuo presudu nižeg suda od 6. travnja 2006. Gradski sud prvenstveno je naveo kako Općinski sud nije bio stvarno nadležan za rješavanje zahtjeva podnesenog od strane zastupnika Ruske Federacije. Gradski je sud nadalje istaknuo da se zakonski skrbnik podnositelja zahtjeva - njegova majka - nije obratila sudu sa zahtjevom te vrste. Gradski sud u konačnici je zaključio kako slijedi:

“... Zahtjev podnositelja [Europskom sudu] podnijet je protiv Ruske Federacije... Zahtjev Europskog suda upućen je javnim vlastima Ruske Federacije. Ruska Federacija kao poseban subjekt međunarodnih odnosa uživa imunitet u pogledu nadležnosti stranih sudova, nije vezana privremenim mjerama određenim od strane stranih sudova, pa stoga ne može biti podvrgnuta takvim mjerama ... bez suglasnosti. [Domaći] sudovi nemaju pravo u ime Ruske Federacije preuzeti obveze u pogledu primjene privremenih mjera... Tu obvezu može preuzeti isključivo izvršna vlast... donoseći upravnu odluku.”

  1. Dana 16. svibnja 2006. Gradski sud St. Petersburga razmotrio je žalbu koju je protiv presude od 28. ožujka 2006. podnio glavni ravnatelj Bolnice br. 6. Gradski sud zaključio je da „u skladu s pravilom 34.Poslovnika Suda odvjetnik [koji zastupa podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom] mora biti odvjetnik ovlašten baviti se odvjetništvom sukladno zakonodavstvu svoje države“. Gradski sud nadalje je utvrdio da sukladno ruskom zakonu odvjetnik nije mogao zastupati klijenta ukoliko između njih nije zaključen ugovor o zastupanju. Međutim, u konkretnom slučaju nikakav ugovor o zastupanju nije zaključen između g. Barteneva (odvjetnika) i majke podnositelja zahtjeva – osobe koja je kao skrbnik imala pravo poduzimati radnje u svim pravnim poslovima u ime i za račun podnositelja zahtjeva. Slijedom iznijetoga, Gradski je sud zaključio da odvjetnik nikada nije imao ovlaštenje zastupati podnositelja zahtjeva, pa je stoga njegov zahtjev valjalo odbaciti. Presuda od 28. ožujka 2006. Općinskog suda Smolninskiy u tom je smislu preinačena.
  2. Istog je dana podnositelj zahtjeva otpušten iz psihijatrijske bolnice te se susreo sa svojim odvjetnikom.

F. Žalbe protiv presude od 28. prosinca 2004.

  1. Dana 20. studenog 2005. odvjetnik podnositelja zahtjeva podnio je žalbu protiv presude od 28. prosinca 2004. Također je od suda zatražio produljenje roka za podnošenje žalbe, tvrdeći da podnositelj zahtjeva nije bio svjestan da je protiv njega u tijeku postupak radi oduzimanja poslovne sposobnosti. Žalba je podnijeta putem urudžbenog registra Općinskog suda Vasileostrovskiy.
  2. Dana 22. prosinca 2005. sutkinja Općinskog suda Vasileostrovskiy A. odbacila je žalbu odvjetniku podnositelja zahtjeva bez razmatranja. Navela je da podnositelj zahtjeva nije poslovno sposoban poduzimati bilo kakvu pravnu radnju, već da žalbu ili bilo koji drugi zahtjev u njegovo ime može podnijeti isključivo njegov skrbnik.
  3. Dana 23. svibnja 2006., nakon što je podnositelj otpušten iz psihijatrijske bolnice, odvjetnik je uložio žalbu protiv odluke od 22. prosinca 2005. Presudom od 5. srpnja 2006. Gradski sud St. Petersburg potvrdio je odluku od 22. prosinca 2005. Gradski sud je zaključio da Zakonom o parničnom postupku nije predviđena mogućnost podnošenja zahtjeva za ponavljane postupka od strane osoba lišenih poslovne sposobnosti.
  4. U narednim mjesecima odvjetnik podnositelja zahtjeva uložio je dvije revizije, međutim bez uspjeha.
  5. Prema navodima odvjetnika, podnositelj zahtjeva je 2007. godine ponovno hospitaliziran u Bolnicu br. 6 i to na zahtjev njegove majke.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.  Poslovna sposobnost

  1. Sukladno odredbi članka 21. Građanskog zakonika Ruske Federacije iz 1994., svaka osoba s navršenih 18 godina života stječe, u pravilu, punu poslovnu sposobnost (дееспособность), koja se definira kao „sposobnost za stjecanje i uživanje građanskih prava, te sposobnost preuzimanja građansko-pravne odgovornosti za vlastita djela“. Sukladno odredbi članka 22. Građanskog zakonika poslovna sposobnost može se ograničiti, ali samo na temelju zakona i u postupku propisanom zakonom.
  2. Sukladno odredbi članka 29. Građanskog zakonika, osobi koja ne može razumjeti ili kontrolirati svoje postupke kao rezultat mentalne bolesti sud može oduzeti poslovnu sposobnost te joj imenovati skrbnika (опека). Sve pravne radnje u ime i za račun poslovno nesposobne osobe poduzima skrbnik. Osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost može biti proglašena u potpunosti poslovno sposobnom ukoliko prestanu postojati razlozi zbog kojih joj je poslovna sposobnost bila oduzeta.
  3. Članak 30. Građanskog zakonika predviđa i djelomično ograničenje poslovne sposobnosti. Ukoliko ovisnost o alkoholu ili drogama određene osobe uzrokuje ozbiljne financijske poteškoće za obitelj, toj osobi može biti djelomično oduzeta poslovna sposobnost. To znači da osoba ne može samostalno poduzimati pravne radnje u vidu raspolaganja imovinom i slične značajne pravne radnje. Međutim, osoba kojoj je djelomično oduzeta poslovna sposobnost može raspolagati svojom plaćom ili mirovinom i poduzimati pravne radnje manjeg značenja, pod nadzorom svog skrbnika.
  4. Članak 135. (1) Zakona o parničnom postupku iz 2002. propisuje da građansko-pravni zahtjev podnijet od strane poslovno nesposobne osobe treba odbaciti bez ispitivanja.
  5. Člankom 28. Zakona o parničnom postupku iz 2002. propisan je postupak za proglašenje osobe poslovno nesposobnom. Zahtjev za proglašenje mentalno bolesne osobe poslovno nesposobnom mogu pred prvostupanjskim sudom podnijeti članovi obitelji dotične osobe. Po primitku zahtjeva, sudac mora provesti psihijatrijsko vještačenja radi ocjene poslovne sposobnosti dotične osobe.
  6. Članak 284. Zakona o parničnom postupku propisuje da se postupak po zahtjevu za oduzimanje poslovne sposobnosti mora provesti u nazočnosti dotične osobe, predlagatelja, državnog odvjetnika i predstavnika ureda skrbništva (орган опеки и попечительства). Osoba čija je poslovna sposobnost predmet ispitivanja pred sudom mora nazočiti glavnoj raspravi, osim ukoliko joj zdravstveno stanje to onemogućava.
  7. Članak 289. Zakona o parničnom postupku propisuje da poslovno nesposobna osoba može biti proglašena poslovno sposobnom od strane suda i to na zahtjev čuvara, bliskog rođaka, ureda skrbništva ili psihijatrijske bolnice, ali ne i na zahtjev same osobe kojoj je oduzeta poslovna sposobnost.

B.  Prisilna hospitalizacija u psihijatrijskoj bolnici

  1. Zakon o psihijatrijskoj pomoći od 2. srpnja 1992., zajedno sa svojim izmjenama i dopunama („Zakon“), propisuje da je psihijatrijsko liječenje dobrovoljno. Međutim, osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost može biti podvrgnuta psihijatrijskom liječenju na zahtjev ili uz pristanak službenog skrbnika (članak 4. Zakona).
  2. Članak 5. st. 3. Zakona propisuje da se prava i slobode osoba s duševnim bolestima ne mogu ograničiti isključivo na temelju njihove dijagnoze, odnosno činjenice da su podvrgnuti liječenju u psihijatrijskoj bolnici.
  3. Sukladno članku 5. Zakona, pacijent u psihijatrijskoj bolnici može imati pravnog zastupnika. Međutim, članak 7. st. 2. propisuje da osobu kojoj je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost može zastupati isključivo njezin skrbnik .
  4. Odredbe st. 3. i st. 4. članka 28. Zakona („Razlozi za hospitalizaciju“) propisuju da osoba koja je proglašena poslovno nesposobnom može biti hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici na zahtjev svog skrbnika. Hospitalizacija određena na zahtjev skrbnika smatra se dobrovoljnom i ne zahtijeva posebno odobrenje suda, za razliku od nedobrovoljne odnosno prisilne hospitalizacije (članak 39. i članak 33. Zakona).
  5. Člankom 37. st. 2. Zakona propisana su prava pacijenata u psihijatrijskoj bolnici. Posebno je propisano da pacijent ima pravo komunicirati sa svojim odvjetnikom bez cenzure. Međutim, odredba st. 3. citiranog članka propisuje da je nadležan liječnik ovlašten ograničiti prava pacijenta u pogledu komunikacije s drugim osobama, telefonskih razgovora i posjeta.
  6. Sukladno članku 47. Zakona protiv radnji poduzetih od strane liječnika može se ulagati žalba sudu.

III.  MJERODAVNI MEĐUNARODNI PROPISI

  1. Odbor ministara Vijeća Europe usvojio je dana 23. veljače 1999. „Načela pravne zaštite nesposobnih odraslih osoba“, Preporuka Vijeća Europe br. R (99) 4. Mjerodavne odredbe navedenih Načela propisuju slijedeće:

Načelo 2 – Fleksibilnost u pravnom odgovoru

“1.  Mjere zaštite i ostale pravne mjere koje postoje radi zaštite osobnih i ekonomskih interesa nesposobnih odraslih osoba trebaju biti dovoljno opsežne ili fleksibilne kako bi se osigurao odgovarajući pravni odgovor na različite stupnjeve nesposobnosti i na razne situacije. ...

4. Raspon mjera zaštite treba, u odgovarajućim slučajevima, uključivati mjere koje ne ograničavaju poslovnu sposobnost dotične osobe.”

Načelo 3 – Maksimalno zadržavanje sposobnosti

“1.  Pravni okvir treba koliko je god to moguće biti takav da se uzme u obzir da mogu postojati razni stupnjevi nesposobnosti i da se nesposobnost s vremenom može mijenjati. Prema tome, mjera zaštite ne bi trebala automatski imati za posljedicu potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti. Međutim, potrebno je omogućiti ograničenje poslovne sposobnosti kad se to pokaže potrebnim radi zaštite dotične osobe.

2. Osobito mjerom zaštite dotičnoj se osobi ne bi trebalo automatski oduzeti pravo glasa ili sastavljanja oporuke ili davanja pristanka ili uskrate pristanka za bilo koju intervenciju kada je riječ o zdravlju, odnosno pravu donošenja ostalih odluka osobne naravi u bilo koje doba kad mu to njegova sposobnost dopušta. ...”

Načelo 6 – Razmjernost

“1.  Ako je potrebna mjera zaštite, ona treba biti razmjerna stupnju sposobnosti dotične osobe i prilagođena osobnim prilikama i potrebama dotične osobe.

2. Mjera zaštite smije zadirati u poslovnu sposobnost, prava i slobode dotične osobe u najmanjoj mogućoj mjeri koja odgovora postizanju svrhe intervencije. ...”

Načelo 13 – Pravo na osobno saslušanje

“Dotična osoba treba imati pravo biti osobno saslušana u svakom postupku koji bi mogao utjecati na njezinu poslovnu sposobnost.”

Načelo 14 – Trajanje, preispitivanje i žalba

“1.  Mjere zaštite trebaju kad god je to moguće i prikladno biti ograničenog trajanja. Potrebno je razmotriti mogućnost periodičnog preispitivanja. ...

3. Treba postojati odgovarajuće pravo na žalbu.”

 

PRAVO

  1. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio nekoliko pritužbi pozivajući se na povrede različitih odredaba Konvencije. Te pritužbe se odnose na oduzimanje njegove poslovne sposobnosti, hospitalizaciju u psihijatrijskoj bolnici, nemogućnost preispitivanja njegove poslovne sposobnosti, nemogućnost konzultiranja sa odvjetnikom, nemogućnost prepiske, prisilno liječenje, itd. Sud će ispitati navedene pritužbe kronološki. Dakle, Sud će započeti s ispitivanjem pritužbe vezane uz postupak oduzimanja poslovne sposobnosti – obzirom je taj čin bio povod svih kasnijih događaja, a zatim će ispitati pritužbe podnositelja zahtjeva glede hospitalizacije i ostale koji iz toga proizlaze.

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE U SVEZI S POSTUPKOM ZA ODUZIMANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

  1. Podnositelj zahtjeva žalio se da je lišen poslovne sposobnost u postupku koji se ne može smatrati „pravičnim” u smislu članka 6. Konvencije. Članak 6. st. 1. u dijelu koji je mjerodavan za ovu pritužbu, propisuje:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi..., svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično...ispita njegov slučaj...”

A.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je postupak koji se vodio pred Općinskim sudom Vasileostrovskiy bio pravičan. Prema ruskom pravu, postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pokreće se na zahtjev bliskog rođaka osobe koja pati od mentalnog poremećaja. U ovom slučaju to je gđa Shtukaturova, majka podnositelja zahtjeva koja je podnijela takav zahtjev. Sud je odredio provođenje psihijatrijskog vještačenja podnositelja zahtjeva. Nakon obavljenog pregleda, liječnici vještaci zaključili su da podnositelj zahtjeva nije u stanju razumjeti ni kontrolirati svoje postupke. S obzirom na zdravstveno stanje podnositelja zahtjeva, sud je odlučio da nije svrsishodno provoditi dokaz njegovim saslušanjem. Međutim, sukladno članku 284. Zakona o parničnom postupku ročištu su nazočili državni odvjetnik i predstavnik psihijatrijske bolnice pa stoga procesna prava podnositelja zahtjeva nisu bila ugrožena.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da postupak pred prvostupanjskim sudom nije bio pravičan. Sutkinja nije objasnila zašto je promijenila mišljenje i zaključila da osobna nazočnost podnositelja zahtjeva na ročištu nije potrebna (vidi st. 11. gore). Sud je podnositelja zahtjeva lišio poslovne sposobnosti bez da ga je prethodno saslušao ili vidio odnosno zaprimio bilo kakva očitovanja od samog podnositelja zahtjeva. Sud je svoju odluku temeljio na pismenom nalazu i mišljenju liječnika vještaka, koji podnositelj zahtjeva nikada nije zaprimio niti je imao priliku osporiti. Državni odvjetnik koji je sudjelovao na ročištu održanom dana 28. prosinca 2004. također se suglasio sa zahtjevom za oduzimanje poslovne sposobnosti podnositelju, bez da je ga je prethodno uopće vidio. Općinski sud Vasileostrovskiy također nije izveo dokaz saslušanjem majke podnositelja koja je podnijela zahtjev za oduzimanje poslovne sposobnosti. Dakle, sud nije poduzeo ni najnužnije mjere radi osiguranja objektivne procjene mentalnog stanja podnositelja. Nadalje, podnositelj zahtjeva tvrdio je kako nije bio u mogućnosti osporiti presudu od 28. prosinca 2004. jer sukladno ruskim propisima isti nije mogao poduzeti tu radnju osobno već isključivo putem svog skrbnika.

B.  Dopuštenost

  1. Stranke nisu osporile primjenjivost članka 6. u smislu njegove “građanske” naravi u ovoj pravnoj stvari pa stoga Sud istu nije dovodio u pitanje (vidi Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979., Serija A br. 33, st. 73.).
  2. Sud zaključuje da ova pritužba nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. st. 3. Konvencije. Nadalje, utvrđuje kako ista nije nedopuštena ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

C.  Osnovanost

1. Opća načela

  1. U većini slučajeva koji su se ranije pojavljivali pred Sudom, a koji su uključivali „mentalno poremećene osobe“, domaći postupak bavio se pitanjem njihove hospitalizacije pa su ti slučajevi ispitani u smislu članka 5. Konvencije. Međutim, Sud je zauzeo stav da su „procesna“ jamstva članka 5. st. 1. i 4. slična onima iz članka 6. st. 1. Konvencije (vidi, na primjer, Winterwerp, prethodno citirano, st. 60.; Sanchez-Reisse protiv Švicarske, presuda od 21. listopada 1986., Serija A, br. 107.; Kampanis protiv Grčke, 13. srpnja 1995., Serija A br. 318-B;. te Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, st. 103., 26. srpnja 2001). Stoga, prilikom odlučivanja da li je postupak oduzimanja poslovne sposobnosti bio „pravičan“, Sud će voditi računa, mutatis mutandis, o sudskoj praksi u pogledu članka 5. st. 1. (e) i članka 5. st. 4. Konvencije.
  2. Sud podsjeća da prilikom odlučivanja treba li pojedinac biti pritvoren kao „mentalno poremećena osoba“, državna tijela zadržavaju određenu slobodu procjene. U prvom redu je na državnim tijelima da procijene izvedene dokaze u svakom pojedinom slučaju; zadatak Suda je preispitati, na temelju Konvencije, odluke tih tijela (vidi Luberti protiv Italije, presuda od 23. veljače 1984., Serija A br. 75, st. 27.).
  3. U smislu članka 6. st. 1. Konvencije, Sud smatra da domaći sudovi također imaju pravo slobodne procjene kada su u pitanju osobe s duševnim bolestima. Tako primjerice domaći sudovi mogu poduzeti odgovarajuće procesne mjere radi osiguranja učinkovitosti administracije, zaštite zdravlja dotične osobe, itd. Međutim, takve mjere ne bi trebale utjecati na samu bit prava podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 6. Konvencije. U procjeni je li određena mjera, kao što je isključenje podnositelja zahtjeva iz sudjelovanja na glavnoj raspravi, bila potrebna, Sud će uzeti u obzir sve relevantne čimbenike (kao što su priroda i složenost postupka pred domaćim sudovima, rizike za podnositelja zahtjeva, da li njegova nazočnost glavnoj raspravi predstavlja prijetnju drugima ili njemu samome, itd.).

2.  Primjena u ovom predmetu

  1. Nije sporno da je podnositelj zahtjeva nije bio svjestan činjenice da je njegova majka pokrenula postupak radi oduzimanja poslovne sposobnosti. Nije dokazano da je sud izvijestio podnositelja zahtjeva o postupku (vidi st. 10. ove presude). Nadalje, kako se navodi u liječničkom nalazu i mišljenju od 12. studenog 2004. (vidi st. 13. iznad), podnositelj zahtjeva nije shvatio da je bio podvrgnut stručnom psihijatrijskom vještačenju. Sud stoga zaključuje da podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti sudjelovati u postupku pred Općinskim sudom Vasileostrovskiy u bilo kojem smislu. Stoga valja utvrditi da li je takvo postupanje, u konkretnom slučaju, bilo protivno članku 6. Konvencije.
  2. Vlada je tvrdila kako su odluke domaćih sudova bile zakonite u smislu domaćeg prava. Međutim, poanta tužbe nije zakonitost u smislu domaćeg prave, već „pravičnost“ postupka sa stajališta Konvencije i sudske prakse Suda.
  3. U velikom broju prethodnih slučajeva (o obveznom pritvaranju u bolnici) Sud je potvrdio da duševno bolesnoj osobi mora biti omogućeno da u postupku sudjeluje osobno ili, ako je potrebno, kroz neki oblik zastupanja – vidi, na primjer, Winterwerp, citirano, st. 60. U predmetu Winterwerp radilo se o lišavanju slobode podnositelja zahtjeva. Međutim, u ovom predmetu ishod postupka za podnositelja zahtjeva bio je od jednake važnost: u pitanju je bila njegova autonomija u gotovo svim područjima života, uključujući i eventualno ograničenje njegove slobode.
  4. Nadalje, Sud primjećuje da je uloga podnositelja zahtjeva u postupku dvostruka: on je zainteresirana stranka, a u isto vrijeme i predmet razmatranja. Njegovo sudjelovanje u postupku je stoga potrebno ne samo kako bi zastupao svoja prava, već i kako bi se omogućilo sutkinji da osobnim opažanjem formira svoje mišljenje glede ubrojivosti samog podnositelja (vidi, mutatis mutandis, Kovalev protiv Rusije, br. 78145/01, st. 35.-37., 10. svibnja 2007.).
  5. Podnositelj zahtjeva je doista pojedinac s anamnezom psihičkih problema. Međutim, iz dokaznog materijala u spisu proizlazi da je, unatoč duševnoj bolesti, podnositelj zahtjeva relativno samostalna osoba. U takvim okolnostima bilo je nužno da sutkinja barem vidi podnositelja zahtjeva, a poželjno bi bilo da je provela saslušanje istog kao stranke. Sud je zaključio da je odluka sutkinje da o osnovanosti zahtjeva odlučuje isključivo na temelju materijalnih dokaza, bez da vidi odnosno sasluša podnositelja zahtjeva, bila nerazumna i u suprotnosti s načelom kontradiktornosti postupka sadržanim u članku 6. st. 1. Konvencije (vidi Mantovanelli protiv Francuske , presuda od 18. ožujka 1997., Izvješća o presudama i odlukama 1997-II, st. 35.).
  6. Sud je ispitao tvrdnju Vlade da su predstavnik bolnice i državni odvjetnik prisustvovali glavnoj raspravi na kojoj se raspravljalo o osnovanosti zahtjeva. Međutim, po mišljenju Suda, njihova prisutnost ne znači da je postupak zaista bio proveden u skladu s načelom kontradiktornosti. Predstavnik bolnice sudjelovao je u ime institucije koja je izradila nalaz i mišljenje te je navedena u presudi kao „zainteresirana stranka“. Vlada nije objasnila ulogu državnog odvjetnika u postupku. U svakom slučaju, iz zapisnika o glavnoj raspravi proizlazi da su i državni odvjetnik i predstavnik bolnice bili pasivni tijekom rasprave, koja je štoviše trajala samo deset minuta.
  7. Konačno, Sud podsjeća da se postupak uvijek mora ocjenjivati u cjelini, uključujući i odluke drugostupanjskog suda (vidi CG protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 43373/98, st. 35., 19. prosinca 2001.). Sud primjećuje da je u konkretnom slučaju žalba podnositelja odbačena bez ispitivanja, s obrazloženjem da podnositelj zahtjeva nije bio pravno sposoban za sudjelovanje u postupku pred sudom (vidi st. 41. gore). Bez obzira na to je li odbacivanje njegove žalbe bez ispitivanja bilo prihvatljivo u smislu Konvencije, Sud samo zaključuje da je postupak pred sudom okončan prvostupanjskom presudom od 28. prosinca 2004.
  8. Sud zaključuje da u konkretnom slučaju postupak pred Općinskim sudom Vasileostrovskiy nije bio pravičan. Stoga je došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE U POGLEDU ODUZIMANJA POSLOVNE SPOSOBNOSTI PODNOSITELJU ZAHTJEVA

  1. Podnositelj zahtjeva žalio se da su državne vlasti njegovim lišavanjem poslovne sposobnosti povrijedile članak 8. Konvencije, koji propisuje:

“1.  Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Tvrdnje stranaka

1.  Vlada

  1. Vlada se suglasila da presuda kojom se osobi oduzima poslovna sposobnosti povlači za sobom niz ograničenja u području privatnog života. Međutim, Vlada je tvrdila da prava podnositelja zahtjeva zajamčena člankom 8. nisu povrijeđena. Podnesci Vlade mogu se sažeti kako slijedi. Prvo, odluka domaćeg suda bila je usmjerena na zaštitu interesa i zdravlja drugih osoba. Nadalje, odluka je donesena u skladu s materijalnim pravom, odnosno na temelju članka 29. Građanskog zakonika Ruske Federacije.

2.  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva ustrajao je na svojoj početnoj tvrdnji da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 8. Konvencije. Tvrdio je da članak 29. Građanskog zakonika, koji je služio kao osnova za oduzimanje poslovne sposobnosti, nije jasno formuliran. Zakon predviđa mogućnost oduzimanja poslovne sposobnosti pojedincu u slučaju da ta osoba „nije u mogućnosti shvatiti značenje svojih postupaka niti iste kontrolirati“. Međutim, zakon nije pojasnio koje „postupke“ podnositelj zahtjeva treba shvatiti ili kontrolirati, odnosno o kako složenim postupcima se treba raditi. Drugim riječima, ne postoji pravni kriterij za utvrđivanje težine smanjenja kognitivnih sposobnosti koje bi rezultirale potpunim lišavanjem poslovne sposobnosti. Zakon je evidentno nedorečen u tom smislu i ne štiti psihički bolesne osobe od samovoljnog miješanja u njihovo pravo na privatni život. Stoga, miješanje u privatni život podnositelja zahtjeva nije bilo zakonito.
  2. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da miješanje nije težilo legitimnom cilju. Tijela javne vlasti nisu time štitila nacionalnu sigurnost, javnu sigurnost ili ekonomsku dobrobit zemlje, niti su time spriječile nerede ili kriminal. Što se tiče zaštite zdravlja i morala drugih, nije bilo naznaka da podnositelj zahtjeva predstavlja prijetnju za prava trećih osoba. Konačno, u pogledu podnositelja zahtjeva osobno, Vlada nije dokazala da je prisilna hospitalizacija u psihijatrijskoj bolnici podnositelja zahtjeva imala terapijski učinak. Također nije dokazano da su vlasti lišile podnositelja zahtjeva poslovne sposobnosti jer bi njegovi postupci mogli dovesti do pogoršanja njegovog zdravlja. U pogledu materijalnih interesa, zaštita osobnih prava ne predstavlja jedan od ciljeva u smislu članka 8. st. 2. Konvencije, pa stoga ne može poslužiti kao opravdanje za miješanje u prava zaštićena člankom 8. st. 1. Konvencije . Dakle, miješanje u privatni život podnositelja zahtjeva nije bilo opravdano legitimnim ciljevima navedenim u članku 8. st. 2. Konvencije.
  3. Konačno, podnositelj zahtjeva tvrdi da miješanje nije bilo „nužno u demokratskom društvu“ budući da nije bilo potrebe da se njegova poslovna sposobnost ograniči. Općinski sud Vasileostrovskiy nije ponudio opravdane razloge za donošenje sporne odluke: nije bilo nikakvih naznaka da je podnositelj zahtjeva ranije imao problema s upravljanjem svojom imovinom, da je bio nesposoban za rad, da je zloupotrebljavao svoja prava iz radnog odnosa, itd. Liječničko izvješće nije bilo potkrijepljeno dokazima, a sud nije utvrdio ranije postupke podnositelja zahtjeva u bilo kojem od područja u pogledu kojih mu je oduzeta poslovna sposobnost.
  4. Čak i u slučaju da je Općinski sud Vasileostrovskiy smatrao da podnositelj zahtjeva nije sposoban samostalno postupati u određenom području života, mogao mu je djelomično ograničiti poslovnu sposobnost u tom određenom području, a ne proglasiti ga potpuno poslovno nesposobnom osobom. Međutim, ruski zakon, za razliku od zakonodavstava drugih europskih zemalja, ne poznaje djelomično, već samo potpuno ograničenje poslovne sposobnosti. Djelomično oduzimanje poslovne sposobnosti moguće je isključivo u slučajevima zloupotrebe droge ili alkohola. U takvim okolnostima sud ne primijenjuje tako drastične mjere kao potpuno lišavanje poslovne sposobnosti. Međutim, u konkretnom slučaju sud je podnositelja zahtjeva lišio mogućnosti samostalnog donošenja odluka na neodređeno vrijeme.

B.  Dopuštenost

  1. Stranke su suglasne da je presuda od 28. prosinca 2004. predstavljala miješanje u privatni život podnositelja. Sud podsjeća da članak 8. „osigurava pojedincu uvjete unutar kojih se može slobodno razvijati i izgrađivati vlastitu osobnost“ (vidi Brüggeman i Scheuten protiv Njemačke, br. 6959/75, Izvješće Komisije od 12. srpnja 1977., Odluke i izvješća 10, str. 115., st. 55.). Presudom od 28. prosinca 2004. podnositelju zahtjeva oduzeta je mogućnost samostalnog djelovanja u gotovo svim područjima života: on više nije bio ovlašten samostalno prodavati ili kupovati ikakvu imovinu, raditi, putovati, izabrati svoje mjesto prebivališta, pridružiti se udrugama, zaključiti brak, itd. Čak je i njegova sloboda u budućnosti mogla biti ograničena, i to bez njegove suglasnosti i bez ikakvog sudskog nadzora. Dakle, Sud zaključuje da lišavanje poslovne sposobnosti predstavlja miješanje u privatni život podnositelja zahtjeva (vidi Matter protiv Slovačke, br. 31534/96, st. 68., 5. srpnja 1999.).
  2. Sud zaključuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu članka 35. st. 3. Konvencije. Nadalje, utvrđuje kako nije nedopuštena ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

C.  Osnovanost

  1. Sud ponavlja da svako miješanje u pravo pojedinca na poštivanje njegovog privatnog života predstavlja povredu članka 8., osim ako je isto „u skladu sa zakonom“, usmjereno legitimnom cilju ili ciljevima iz stavka 2. i „nužno u demokratskom društvu“ u smislu da je razmjerno ciljevima koji se nastoje postići.
  2. Sud je uzeo u obzir tvrdnje podnositelja da je primijenjena mjera nezakonita i da nije služila legitimnom cilju. Međutim, po mišljenju Suda to nije relevantno, budući da sama odluka kojom je podnositelju zahtjeva oduzeta poslovna sposobnost nije bila razmjerna legitimnom cilju na koji se poziva Vlada iz razloga navedenih u nastavku.

1. Opća načela

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti nije bilo adekvatno rješenje njegovih problema. Doista, sukladno članku 8. javne vlasti su dužne uspostaviti pravičnu ravnotežu između interesa duševno bolesnih osoba i drugih legitimnih interesa. Međutim, pravilo je da u tako složenim pitanjima poput utvrđivanja nečije mentalne sposobnosti, javne vlasti uživaju široku slobodu procjene, iz razloga što imaju prednost izravnog kontakta sa zainteresiranim osobama, pa su stoga legitimirane odlučivati o takvim pitanjima. Zadatak Suda je preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje javne vlasti u izvršavanju svojih ovlasti donose s tim u svezi (vidi, mutatis mutandis, Bronda protiv Italije, presuda od 9. lipnja 1998., Izvješća 1998-IV, p. 1491, st. 59.).
  2. U isto vrijeme, diskrecija nadležnih državnih tijela razlikuje se ovisno o prirodi problema i važnosti interesa u konkretnom slučaju (vidi Elsholz protiv Njemačke [GC], br. 25735/94 , st. 49., ECHR 2000-VIII). Stroži nadzor potreban je u slučajevima vrlo ozbiljnih ograničenja privatnosti pojedinca.
  3. Nadalje, Sud ponavlja da, iako članak 8. Konvencije ne sadrži izričite procesne zahtjeve, „postupak donošenja odluka koje uključuju mjere miješanja mora biti pošten i takav da osigurava dužno poštovanje prava zaštićenih člankom 8.“ (vidi Görgülü protiv Njemačke, br. 74969/01, st. 52., 26. veljače 2004.) Diskrecijska ocjena pojedine države članice ovisi o kvaliteti postupka u kojem se donose odluke. Ukoliko je postupak u bilo kojem smislu manjkav, odluke domaćih državnih tijela mogu biti dovedene u pitanje (vidi, mutatis mutandis, Sahin protiv Njemačke, br. 30943/96, st. 46 et seq., 11. listopada 2001.).

2.  Primjena u ovom predmetu

  1. Sud prvenstveno primjećuje da je miješanje u privatni život podnositelja zahtjeva bilo vrlo ozbiljno. Kao rezultat potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti podnositelj zahtjeva u cijelosti je ovisio o svom službenom skrbniku u pogledu svih životnih područja. Nadalje, „potpuna nesposobnost“ u slučaju podnositelja utvrđena je na neodređeno vrijeme te se nije mogla osporavati osim putem skrbnika koji se u konkretnom slučaju protivio ukidanju te mjere (vidi također “Mjerodavno domaće pravo” gore, st. 52.).
  2. Drugo, Sud je već utvrdio da je postupak pred Općinskim sudom Vasileostrovskiy bio manjkav. Dakle, podnositelj zahtjeva nije sudjelovao u sudskom postupku, niti je saslušan kao stranka. Nadalje, podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti osporiti presudu od 28. prosinca 2004. S obzirom da je Gradski sud odbacio njegovu žalbu bez ispitivanja osnovanosti. Zaključno, sudjelovanje podnositelja zahtjeva u postupku donošenja odluke može se svesti na nulu. Sud posebno naglašava činjenicu da je glavna rasprava na kojoj se raspravljalo o osnovanosti zahtjeva za oduzimanje poslovne sposobnosti podnositelja trajala samo deset minuta. U takvim okolnostima ne može se reći da je sutkinja „imala legitimitet odlučivanja zbog izravnog kontakta sa zainteresiranom osobom“, što inače utječe na ocjenu ovog Suda.
  3. Treće, Sud mora ispitati razloge presudu od 28. prosinca 2004. Pri tome, Sud će voditi računa o ozbiljnosti miješanja na koje se u konkretnom slučaju žali kao i činjenici da je sudski postupak u predmetu podnositelja zahtjeva bio najblaže rečeno površan (vidi gore).
  4. Sud primjećuje da je Općinski sud temeljio svoju odluku isključivo na liječničkom izvješću od 12. studenog 2004. U citiranom vještvu opisuje se agresivno ponašanje, negativni stavovi i „anti-socijalan život“ podnositelja zahtjeva; navodi se da isti boluje od shizofrenije, radi čega nije u stanju shvatiti značenje svojih postupaka. Istodobno, u izvješću se ne navodi koje točno postupke podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti shvatiti ili kontrolirati. Nije dano objašnjenje o učestalosti same bolesti, kao ni koje moguće posljedice bolest ima na podnositeljev društveni život, zdravlje, materijalne interese, itd.,a radi čega je predmetno vještvo od 12. studenog 2004. nepotpuno i nejasno.
  5. Sud ne dovodi u sumnju stručnost liječnika koji je pregledao podnositelja zahtjeva i prihvaća činjenicu da je podnositelj zahtjeva bio ozbiljno bolestan. Međutim, mišljenje je Suda da postojanje mentalnog poremećaja, pa čak i ozbiljnog, ne može samo po sebi biti razlog za proglašenje osobe potpuno poslovno nesposobnom. Analogno s predmetima koji se odnose na lišavanje slobode, da bi se osoba potpuno lišila poslovne sposobnosti mentalni poremećaj mora biti „takve vrste ili stupnja“ da opravdava tako strogu mjeru – vidi, mutatis mutandis, Winterwerp, prethodno citirano, st. 40. Međutim, zadatak vještaka utvrđen od strane sutkinje nije bio procijeniti „vrstu i stupanj“ duševne bolesti podnositelja zahtjeva. Kao rezultat toga, liječnički izvještaj od 12. studenog 2004. ne analizira dovoljno detaljno stupanj poslovne nesposobnosti podnositelja zahtjeva.
  6. Čini se da postojeći zakonski okvir nije ostavio sutkinji drugi izbor. Ruski Građanski zakonik razlikuje potpunu poslovnu sposobnost i potpunu poslovnu nesposobnost, ali ne predviđa „granične“ situacije, osim u slučaju ovisnika o alkoholu ili drogi. Sud se s tim u svezi poziva na načela formulirana u Preporuci R (99) 4 Odbora ministara Vijeća Europe, citiranoj u stavku 59. Iako ta načela nemaju obvezujuću snagu za ovaj Sud, ista definiraju zajedničke europske standarde na ovom području. Suprotno tim načelima, ruski zakon ne predviđa „individualizirana rješenja“. Kao rezultat toga, u konkretnom slučaju podnositelja zahtjeva prava zajamčena člankom 8. Konvencije bila su ograničena više od potrebnog.
  7. Slijedom iznijetoga, nakon ispitivanja postupka i obrazloženja odluka domaćih sudova, Sud zaključuje da je miješanje u privatni život podnositelja zahtjeva bilo nerazmjerno legitimnom cilju. Dakle, oduzimanje poslovne sposobnosti podnositelju zahtjeva predstavlja povredu članka 8. Konvencije.

III.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Na temelju članka 5. st. 1. Konvencije podnositelj zahtjeva žalio se da je njegovo pritvaranje u psihijatrijsku bolnicu bilo nezakonito. Članak 5., u mjeri u kojoj je to bitno za ovaj slučaj, propisuje:

“1.  Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: ...

(e)  ako se radi o zakonitom pritvaranju umobolnika...”

A. Tvrdnje stranaka

1.  Vlada

  1. Vlada je tvrdila da je pritvaranje podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu bilo zakonito. Odredbe članka 28. i 29. Zakona o psihijatrijskoj pomoći propisuju da osoba može biti smještena u psihijatrijsku bolnicu temeljem sudskog naloga ili na zahtjev liječnika, pod uvjetom da pati od mentalnog poremećaja. Zakon razlikuje prisilno i dobrovoljno pritvaranje u bolnicu. Potonje ne zahtijeva sudski nalog, a može se odrediti na zahtjev službenog skrbnika ukoliko je osoba poslovno nesposobna. Podnositelj zahtjeva smješten je u bolnicu na zahtjev njegovog skrbnika zbog pogoršanja njegova duševnog zdravlja. U takvim okolnostima, nije bilo potrebe za ishođenje sudskog naloga kojim bi se odredilo pritvaranje.
  2. Vlada je nadalje navela da članak 47. Zakona o psihijatrijskoj pomoći predviđa administrativna i sudska pravna sredstva protiv radnji ili propusta medicinskog osoblja. Međutim, sukladno st. 2. članka 31. Građanskog zakonika Ruske Federacije, ukoliko je osoba lišena poslovne sposobnosti radnje pred upravnim tijelima ili sudovima u njezino ime poduzima službeni skrbnik. Službeni skrbnik podnositelja zahtjeva je njegova majka, koja nije podnijela nikakve tužbe. Državno odvjetništvo je nakon ispitivanja slučaja zaključilo da prava podnositelja zahtjeva nisu bila prekršena. Slijedom iznijetoga domaćim zakonom osigurana su djelotvorna pravna sredstva za zaštitu prava podnositelja.
  3. Glede naknade štete zbog pritvaranja u psihijatrijskoj bolnici, odgovornost za štetu postoji samo ukoliko se dokaže krivnja domaćih nadležnih tijela. Vlada je tvrdila da je postupanje medicinskog osoblja bilo zakonito.

2.  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva ustrajao je kod svojih pritužbi. Prvenstveno je tvrdio kako je njegovo pritvaranje u psihijatrijsku bolnicu predstavljalo oduzimanje slobode. Dakle, on je pritvoren u zaključanom objektu. Nakon što je pokušao pobjeći iz bolnice u siječnju 2006., bio je vezan za krevet i povećana mu je doza sedativa. Onemogućena mu je komunikacija s vanjskim svijetom do otpusta. Konačno, podnositelj zahtjeva svoj je pritvor u bolnici subjektivno doživio kao lišenje slobode. Suprotno onome što je tvrdila Vlada, on nikada nije smatrao svoje pritvaranje konsenzualnim te se istome protivio čitavo vrijeme trajanja svog boravka u bolnici.
  2. Nadalje, podnositelj zahtjeva je tvrdio da njegovo pritvaranje u bolnici nije bilo „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Dakle, po ruskom zakonu njegova se hospitalizacija smatrala dobrovoljnom bez obzira što joj se on osobno protivio, iz čega je razvidno da se u njegovom slučaju nisu primjenjivala procesna jamstva koja su obično propisana za prisilnu hospitalizaciju. Međutim, u takvim slučajevima trebale bi postojati neke procesne mjere zaštite, posebno tamo gdje se dotična osoba jasno protivi odlukama skrbnika. U ovom slučaju nadležna tijela nisu utvrđivala sposobnost podnositelja zahtjeva da samostalno donese odluku određene vrste u trenutku njegove hospitalizacije. Pozvali su se na status podnositelja zahtjeva kao poslovno nesposobne osobe, neovisno o tome koliko je vremena prošlo od donošenja sudske odluke kojom mu je u cijelosti oduzeta poslovna sposobnost. U konkretnom slučaju sudska odluka donijeta je više od deset mjeseci prije same hospitalizacije.
  3. Nadalje, ruski zakon nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir činjenicu da se poslovna sposobnost može tijekom vremena promijeniti. Nije propisana obveza periodičkog preispitivanja poslovne nesposobnosti, niti je propisana mogućnost da osoba pod skrbništvom zatraži takvo preispitivanje. Čak i pod pretpostavkom da je u trenutku donošenja sudske odluke kojom se proglašava potpuno poslovno nesposobnim, poslovna sposobnost podnositelja zahtjeva zaista bila oslabljena do te mjere da nije mogao samostalno donijeti odluku u pogledu hospitalizacije, njegovo se stanje u međuvremenu moglo promijeniti.

B.  Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da je hospitalizacija podnositelja zahtjeva, sukladno domaćim propisima, dobrovoljna i da se kao takva ne može smatrati „lišavanjem slobode“ u smislu članka 5. Konvencije. Međutim, Sud ne može prihvatiti takav stav.
  2. Sud ponavlja da se činjenica je li u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode mora utvrđivati sa stajališta dotičnog pojedinca. U obzir valja uzeti čitav niz čimbenika, kao što su vrsta, trajanje, učinak i način provedbe mjere u pitanju (vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. studenog 1980., Serija A br. 39, st. 92., i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985., Serija A br. 93, st. 41.).
  3. Sud nadalje podsjeća da pojam lišenja slobode u smislu članka 5. st. 1. Konvencije ne podrazumijeva isključivo objektivni element da je osoba pritvorena u ograničenom prostoru određeno vrijeme. Može se smatrati da je osoba lišena slobode ako, kao dodatni subjektivni element, ta osoba nije pristala na pritvaranje (vidi, mutatis mutandis, HM protiv Švicarske, 39187/98, st. 46., ECHR 2002-II).
  4. S tim u svezi Sud utvrđuje da je pritvaranje podnositelja zahtjeva u bolnici, kao objektivan element, nesporno. Podnositelj zahtjeva bio je pritvoren u bolnici nekoliko mjeseci, nije bio ovlašten napuštati bolnicu, a kontakti s vanjskim svijetom bili su mu ograničeni. Što se tiče „subjektivnog“ elementa, između stranka je sporno da li je podnositelj zahtjeva pristao na boravak u bolnici. Vlada je uglavnom zagovarala pravnu konstrukciju „dobrovoljnog hospitaliziranja“, dok je podnositelj zahtjeva imao drugačije poimanje situacije.
  5. Sud u tom pogledu smatra da je podnositelj zahtjeva de jure bio poslovno nesposoban za samostalno donošenje odluka. Međutim, to nužno ne znači da on de facto nije mogao razumjeti svoju situaciju. U prvom redu samo ponašanje podnositelja zahtjeva u trenutku pritvaranja u bolnicu dokazuje suprotno. Dakle, u nekoliko navrata podnositelj zahtjeva je zatražio otpust iz bolnice, kontaktirao je upravu bolnice i odvjetnika s ciljem dobivanja otpusta, a nakon toga je pokušao i pobjeći iz bolnice (vidi, a fortiori, Storck protiv Njemačke, br . 61603/00, ECHR 2005-V, 16. lipnja 2005., gdje je podnositelj zahtjeva pristao na boravak u bolnici, a potom pokušao pobjeći). Nadalje, iz navedenih zaključaka Suda proizlazi da su utvrđenja domaćih sudova u pogledu mentalnog stanja podnositelja bila upitna i vremenski nepodudarna (vidi st. 96. gore).
  6. Dakle, iako je podnositelj zahtjeva bio pravno nesposoban izraziti svoje mišljenje, Sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti stav Vlade da je podnositelj zahtjeva dobrovoljno pristao na boravak u bolnici. Sud stoga zaključuje da je podnositelj zahtjeva bio lišen slobode od strane nadležnih vlasti u smislu članka 5. st. 1. Konvencije.
  7. Sud nadalje primjećuje da, iako je pritvaranje podnositelja zahtjeva zatražio njegov skrbnik, fizička osoba, samo pritvaranje provedeno je od strane državne institucije – psihijatrijske bolnice. Dakle, postoji odgovornost nadležnih vlasti za navedenu situaciju.
  8. Sud zaključuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu članka 35. st. 3. Konvencije. Nadalje, utvrđuje kako nije nedopuštena ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

C.  Osnovanost

  1. Sud prihvaća da je pritvaranje podnositelja zahtjeva bilo „zakonito“, ako se isto tumači u užem smislu odnosno u smislu formalne usklađenosti samog pritvaranja s procesnim i materijalnim propisima domaćeg prava. Čini se da je jedini uvjet za pritvaranje podnositelja zahtjeva bila suglasnost službenog skrbnika, njegove majke, koja je ujedno i zatražila smještanje podnositelja zahtjeva u bolnicu.
  2. Međutim, Sud podsjeća da pojam „zakonitosti“ u smislu članka 5. st. 1. (e) ima šire značenje. „Pojam [‘postupak propisan zakonom’] podrazumijeva pravičan i propisan postupak, odnosno da svaka mjera oduzimanja slobode bude donijeta i provedena od strane odgovarajućeg nadležnog tijela i da nije proizvoljna“ (vidi Winterwerp, citirano, st. 45.). Drugim riječima, pritvor se ne može smatrati „zakonitim“ u smislu članka 5. st. 1. ako domaći postupak ne pruža dovoljno jamstava protiv samovolje.
  3. U presudi Winterwerp od 24. listopada 1979. Sud je utvrdio tri minimalna uvjeta koja moraju biti ispunjena da bi se lišavanje slobode duševno bolesnih osoba smatralo „zakonitim lišenjem slobode umobolnika“ u smislu članka 5. st. 1. (e): osim u hitnim slučajevima, dotična osoba mora zaista biti duševni bolesnik, to jest, mentalni poremećaj mora biti utvrđen od strane nadležnog tijela i to na temelju objektivnog nalaza i mišljenja medicinskih stručnjaka; mentalni poremećaj po vrsti ili stupnju mora opravdavati obvezno pritvaranje; opravdanost daljnjeg pritvaranja ovisi o ustrajnosti takvog mentalnog poremećaja.
  4. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, Sud ističe da je podnositelj zahtjeva tvrdio da je lišen slobode proizvoljno, jer nije pouzdano dokazano da je isti patio od mentalnog poremećaja u vrijeme pritvaranja. Vlada ničim nije opovrgnula tu tvrdnju. Naime, Vlada nije objasnila zašto je majka podnositelja zahtjeva zatražila njegovu hospitalizaciju 4. studenog 2005. Nadalje, Vlada nije dostavila Sudu nikakve medicinske dokaze o mentalnom stanju podnositelja u trenutku njegovog prijema u bolnicu. Iz stanja u spisu proizlazi da je odluka o hospitalizaciji temeljena isključivo na pravnom statusu podnositelja zahtjeva utvrđenom deset mjeseci ranije presudom suda i najvjerojatnije na samoj anamnezi. Doista, nezamislivo je da je podnositelj zahtjeva zadržan u bolnici bez pregleda od strane liječnika specijaliste. Međutim, u nedostatku bilo kakvih popratnih dokumenata ili podnesaka Vlade kojima bi se utvrdilo psihičko stanje podnositelja za vrijeme boravka u bolnici, Sud mora zaključiti da Vlada nije „nedvojbeno dokazala“ da je mentalno stanje podnositelja zahtijevalo prisilno pritvaranje u psihijatrijskoj bolnici.
  5. Slijedom iznijetoga ovaj Sud smatra da je pritvaranje podnositelja zahtjeva u razdoblju od 4. studenog 2005. do 16. svibnja 2006. bilo „nezakonito” u smislu članka 5. st. 1 (e) Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 4. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva žalio se da nije bio u mogućnosti dobiti otpust iz bolnice. Članak 5. st. 4., na koji se podnositelj zahtjeva pozivao, propisuje:

“Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.”

A.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva imao djelotvorna pravna sredstva za osporavanje odluke temeljem koje je pritvoren u psihijatrijskoj bolnici. Tvrde da je isti mogao zahtijevati otpust ili žalili se na postupanje medicinskog osoblja putem svog skrbnika koji ga je zastupao u pravnim poslovima protiv trećih osoba i pred sudom. Nadalje, državno odvjetništvo je provelo istragu u slučaju podnositelja zahtjeva i nije utvrdilo nikakvu povredu njegovih prava.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu je ruski zakon omogućavao pokretanje postupka pred sudom isključivo putem službenog skrbnika koji se protivio njegovom otpustu iz psihijatrijske bolnice.

B.  Dopuštenost

  1. Sud zaključuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu članka 35. st. 3. Konvencije. Nadalje, utvrđuje kako ista nije nedopuštena ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

C.  Osnovanost

  1. Sud podsjeća da sukladno članku 5. st. 4. duševno bolesne osobe prisilno smještene u psihijatrijsku ustanovu na neodređen ili dugotrajan vremenski period načelno imaju pravo, u slučajevima gdje nije presudom predviđena mogućnost periodičnog preispitivanja daljnje ustrajnosti bolesti, u razumnom roku pokrenuti sudski postupak radi ocjene „zakonitosti“ – u smislu Konvencije – njihovog pritvaranja (vidi Winterwerp, citirano, st .55. i Luberti protiv Italije, presuda od 23. veljače 1984., Serija A br. 75., st. 31.; vidi također Rakevich protiv Rusije, br. 58973/00, st. 43. et seq, 28. listopada 2003.).
  2. To vrijedi u slučajevima gdje je prvotno pritvaranje određeno od strane nadležne sudske vlasti (vidi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenog 1981., Serija A br. 46, st. 52.), a pogotovo u okolnostima ovog slučaja gdje je pritvaranje podnositelja zahtjeva određeno ne od strane suda već po odluci fizičke osobe – njegovog skrbnika.
  3. Sud prihvaća da se oblici sudske kontrole mogu razlikovati i to ovisno o vrsti pojedinog slučaja lišavanja slobode. Sud nije nadležan utvrđivati koji je sustav sudske kontrole najbolji ili najprikladniji u ovoj oblasti. Međutim, u konkretnom slučaju sudovi niti u jednom trenutku ni na koji način nisu bili uključeni u odlučivanje o pritvaranju podnositelja zahtjeva. Razvidno je da ruski zakon ne predviđa automatsko sudsko preispitivanje pritvaranja u psihijatrijskoj bolnici u situacijama poput one podnositelja zahtjeva. Nadalje, preispitivanje ne može biti inicirano od strane dotične osobe ako je ta osoba lišena poslovne sposobnosti. To je tumačenje ruskog zakona koje se može iščitati iz Vladinih podnesaka po tom pitanju. Zaključno, podnositelj zahtjeva bio je onemogućen samostalno ulagati pravna sredstva kako bi osporio odluku o osnovanosti daljnjeg pritvora u bolnici.
  4. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva mogao pokrenuti sudski postupak putem svoje majke. Međutim, ta mogućnost nije bila dostupna izravno njemu: podnositelj zahtjeva u potpunosti je ovisio o svojoj majci koja je zatražila njegovo pritvaranje u bolnicu te se protivila njegovom otpuštanju na slobodu. Što se tiče istrage provedene od strane državnog odvjetništva, nejasno je da li se ta istraga odnosila na utvrđivanje „zakonitosti“ pritvaranja podnositelja zahtjeva. U svakom slučaju, istraga državnog odvjetništva kao takva ne može se smatrati sudskim preispitivanjem koje bi udovoljavalo zahtjevima iz članka 5. st. 4. Konvencije.
  5. Sud podsjeća na zaključak da pritvaranje podnositelja zahtjeva nije bilo dobrovoljno. Nadalje, sudovi su posljednji put ocijenili ubrojivost podnositelja zahtjeva deset mjeseci prije njegova pritvaranja u bolnicu. Sudski postupak u kojem se odlučivalo o oduzimanju poslovne sposobnosti bio je ozbiljno manjkav i sud u toku postupka nije ispitao nužnost pritvaranja podnositelja u ustanovu zatvorenog tipa. Nužnost pritvaranja sud je propustio ocijeniti i u trenutku samog pritvaranja podnositelja zahtjeva u bolnici. U takvim okolnostima, onemogućavanje preispitivanja nužnosti pritvaranja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu predstavlja povredu članka 5. st. 4. Konvencije.

V. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva žalio se i da je njegova obvezna medikametozna terapija dobivena u bolnici predstavljala nečovječno i ponižavajuće postupanje. Nadalje, tvrdio je kako je jednom prilikom protiv njega upotrebljena fizička sila i to kada je bio vezan za krevet više od 15 sati. Članak 3. Konvencije, na koji se s tim u svezi poziva podnositelj zahtjeva, glasi:

“Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

  1. Sud primjećuje da se pritužba na temelju članka 3. odnosi na dvije različite činjenice: (a) prisilno medikametozno liječenje i (b) mjeru osiguranja vezivanjem za krevet nakon pokušaja bijega podnositelja zahtjeva. Što se tiče druge tvrdnje, Sud primjećuje da ta pritužba nije bila sadržana u prvotnom podnesku Sudu te da nije dovoljno obrazložena. Ta je pritužba uložena tek u odgovoru podnositelja zahtjeva na očitovanja Vlade. Slijedom iznijetoga, ova pritužba ne čini sastavni dio zahtjeva te kao takva neće biti razmotrena od strane Suda.
  2. Preostalo je utvrditi predstavlja li medikametozno liječenje podnositelja zahtjeva „nečovječno i ponižavajuće postupanje“ u smislu članka 3. Prema navodima podnositelja zahtjeva propisana mu je terapija Haloperidolom i Chlorpromazinom. Naveo je kako je ta terapija medicinski zastarjela te da lijekovi imaju jake i neugodne nuspojave. Sud navodi da podnositelj zahtjeva nije pružio nikakve dokaze da je bio liječen upravo tim lijekovima. Nadalje, nisu dostavljeni dokazi koji bi upućivali na to da su sporni lijekovi imali nuspojave, a kako je to tvrdio podnositelj. Podnositelj zahtjeva nije tvrdio da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo kao posljedica uzimanja sporne terapije. U takvim okolnostima, Sud smatra da je pritužba podnositelja zahtjeva u tom pogledu neutemeljena.
  3. Sud zaključuje da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbiti u skladu s člankom 35. st. 3. i 4. Konvencije.

VI. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva žalio se na temelju članka 13. u svezi s člancima 6. i 8. Konvencije da mu nije omogućeno preispitivanje njegovog poslovne nesposobnosti. Članak 13. s tim u svezi propisuje:

“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

  1. Sud smatra da je ova pritužba vezana uz one na temelju članka 6. i 8. Konvencije te ju stoga valja proglasiti dopuštenom.
  2. Sud navodi da je prilikom analize razmjernosti mjere kojoj se prigovara na temelju članka 8. uzeo u obzir činjenicu da je mjera izrečena na neodređeno vrijeme i da podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti nezavisno od svoje majke ili drugih zakonom ovlaštenih osoba zahtijevati ukidanje sporne mjere (vidi st. 90. gore). O ovoj činjenicu Sud je vodio računa i prilikom ocjene pravičnosti čitavog postupka oduzimanja poslovne sposobnosti podnositelja zahtjeva.
  3. S obzirom na te okolnosti, Sud smatra da nije potrebno zasebno ispitati ovu pritužbu sa stajališta „djelotvornosti pravnih lijekova“ propisanih člankom 13.

VII. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

  1. Sud navodi da se temeljem članka 14. Konvencije podnositelj zahtjeva žalio na navodnu diskriminaciju. Sud smatra da je ova pritužba vezana s onima podnesenim na temelju članka 6. i 8. Konvencije pa ju stoga valja proglasiti dopuštenom. Međutim, imajući u vidu okolnosti slučaja i zaključke donijete u pogledu članaka 5., 6. i 8. Konvencije, Sud smatra da nema potrebe zasebno ispitati pritužbu na temelju članka 14. Konvencije.

VIII. USKLAĐENOST POSTUPANJA S ČLANKOM 34. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da Rusija nije ispunila svoje obveze iz članka 34. Konvencije s obzirom da je, unatoč pravilu 39. Poslovnika Suda, duže vremensko razdoblje onemogućavala podnositelja zahtjeva da konzultira svog odvjetnika. Članak 34. Konvencije propisuje:

“Sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka. Visoke ugovorne stranke obvezuju se da ni na koji način neće sprečavati djelotvorno vršenje toga prava.”

Pravilo 39. Poslovnika Suda propisuje:

“1.  Vijeće, ili, kad je to primjereno, njegov predsjednik može, na zahtjev stranke ili svake druge zainteresirane osobe, ili na vlastitu inicijativu, naznačiti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred tim vijećem.

2. O tim mjerama obavješćuje se Odbor ministara.

3. Vijeće može tražiti informacije od stranaka o svakom pitanju koje je povezano s primjenom bilo koje privremene mjere koju je naznačilo.”

A.  Navodi stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije bio spriječen u ostvarivanju svog prava na podnošenje zahtjeva Sudu zajamčeno člankom 34. Konvencije. Međutim, podnositelj zahtjeva bio je u mogućnosti to učiniti samo preko svoje majke – svog službenog skrbnika. Budući da njegova majka nikada nije opunomoćila gospodina Barteneva (odvjetnika) na zastupanje njezinog sina, gospodin Bartenev prema mišljenju domaćih nadležnih vlasti nije bio podnositeljev pravni zastupnik. Slijedom toga, postupanje nadležnih vlasti kada su istom onemogućile pristup podnositelju zahtjeva u bolnici bilo je zakonito.
  2. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na osobno podnošenje zahtjeva pred Sudom. Naime, uprava bolnice zabranila mu je susret s odvjetnikom, oduzela mu je sav materijal za pisanje i zabranila mu je svako upućivanje ili primanje telefonskih poziva. Podnositelju zahtjeva također se zaprijetilo s produženim prisilnim boravkom u bolnici ukoliko nastavi sa svojim „svadljivim ponašanjem“. Kada je Sud naznačio privremenu mjeru, uprava bolnice odbila je smatrati odluku Suda temeljem pravila 39. Poslovnika Suda pravno obvezujućom. Ovakvo postupanje bolničke uprave potvrđeno je kao zakonito kasnijim odlukama ruskih sudova. Kao rezultat toga, podnositelj zahtjeva za čitavo vrijeme boravka u bolnici nije bio u mogućnosti pripremati svoj slučaj radi podnošenja zahtjeva Europskom sudu. Štoviše, odvjetnik podnositelja zahtjeva nije bio u mogućnosti procijeniti njegovo zdravstveno stanje niti prikupiti informacije o liječenju kojem je podnositelj zahtjeva bio podvrgnut u psihijatrijskoj bolnici.

B. Ocjena Suda

1.  Postupanje u pogledu članka 34. Konvencije prije naznake privremene mjere

  1. Sud ponavlja da je za učinkovito funkcioniranje sustava prava na podnošenje zahtjeva iz člankom 34. od iznimne važnosti da podnositelji zahtjeva ili potencijalni podnositelji budu u mogućnosti slobodno komunicirati sa Sudom bez da budu podvrgnuti bilo kakvom obliku pritiska od stane domaćih vlasti da povuku ili izmijene svoje pritužbe (vidi Akdivar i ostali protiv Turske, presuda od 16. rujna 1996., Izvješća 1996-IV; vidi također Ergi protiv Turske, presuda od 28. srpnja 1998., Izvješća 1998-IV, st. 105.).
  2. Sud primjećuje da miješanje u pravo pojedinca na podnošenje zahtjeva Sudu može imati različite oblike. Naime, u predmetu Boicenco protiv Moldavije (br. 41088/05, st. 157. et seq., 11. srpnja 2006.) Sud je našao da je odluka javne vlasti kojom je podnositelju zahtjeva onemogućen pregled od strane liječnika radi potkrepljivanja njegovog zahtjeva za naknadu štete u smislu članak 41. Konvencije predstavljala miješanje u pravo na podnošenje zahtjeva, radi čega je zaključeno kako je takvo postupanje države bilo u suprotnosti s člankom 34. Konvencije.
  3. U ovom predmetu zabrana kontakta s odvjetnikom trajala je od 4. studenog 2005. kada je podnositelj zahtjeva hospitaliziran do 16. svibnja 2006. kada je otpušten iz bolnice. Osim toga, telefonski pozivi i prepiska bili su mu također zabranjeni za gotovo čitavo to razdoblje. Zbog navedenih zabrana bilo je gotovo nemoguće da podnositelj zahtjeva pripremi svoj zahtjev Sudu, radi čega je obrazac zahtjeva ispunio tek nakon otpusta iz bolnice. Nadležne vlasti nisu mogle ignorirati činjenicu da je podnositelj zahtjeva, između ostalog, podnio Sudu pritužbu vezanu uz njegovo prisilno pritvaranje u bolnici. Imajući u vidu navedene okolnosti, onemogućivši podnositelju zahtjeva kontakte s vanjskim svijetom, nadležne su se vlasti miješale u njegovo pravo zajamčeno člankom 34. Konvencije.

2.  Postupanje u pogledu članka 34. Konvencije nakon naznake privremene mjere

  1. Sud nadalje navodi da je u ožujku 2006. Vladi naznačena privremena mjera sukladno pravilu 39. Poslovnika Suda. Sud je zatražio od Vlade da dopusti podnositelju zahtjeva susret s odvjetnikom u prostorijama bolnice i to pod nadzorom bolničkog osoblja. Tom privremenom mjerom nastojala se podnositelju zahtjeva osigurati mogućnost da pripremi svoj slučaj povodom zahtjeva podnijetog ovom Sudu.
  2. Sud je zaprepašten činjenicom da su nadležna tijela propustila postupiti po naznačenoj privremenoj mjeri. Domaći sudovi utvrdili su da je privremena mjera naznačena državi Rusiji općenito, a ne pojedinom tijelu javne vlasti. Domaći su sudovi zaključili da ruski zakon ne priznaje obvezujuću snagu privremenih mjera naznačenih od strane Suda. Nadalje, domaći su sudovi zauzeli stav da podnositelj zahtjeva ne može poduzimati nikakve pravne radnje bez suglasnosti svoje majke. S tim u svezi, domaći sudovi smatrali su kako g. Bartenev (odvjetnik) ne može biti zastupnik podnositelja zahtjeva kako u domaćem postupku, tako ni u postupku pred ovim Sudom.
  3. Takvo tumačenje Konvencije u suprotnosti je sa samom Konvencijom. Što se tiče statusa g. Barteneva, domaći sudovi nisu bili nadležni utvrđivati ovlaštenje g. Berteneva da zastupa podnositelja zahtjeva u postupku pred ovim Sudom – dovoljno je da ga ovaj Sud smatra ovlaštenim za zastupanje.
  4. Što se tiče pravne snage privremene mjere, Sud želi ponoviti sljedeće (Aoulmi protiv Francuske, br. 50278/99, st. 107., ECHR 2006 ... (isječci)):

“Privremene mjere koje se dosljedno primjenjuju u praksi, igraju važnu ulogu u sustavu same Konvencije i to kako bi se izbjegle situacije koje bi spriječile Sud da propisno ispita zahtjev te, gdje je to prikladno, kako bi se osiguralo da podnositelji zahtjeva praktično i učinkovito zagovaraju svoja prava zajamčena Konvencijom. Prema tome, u konkretnom slučaju propust tužene države da postupi u skladu s naznačenim privremenim mjerama predstavlja postupanje kojim se onemogućava učinkovito korištenje prava na podnošenje zahtjeva zajamčeno člankom 34., a ujedno predstavlja neispunjenje obveze tužene države iz članka 1. da štiti prava i slobode utvrđene Konvencijom. ... Privrmene mjere naznačene od strane Suda ... osiguravaju ne samo učinkovito ispitivanje zahtjeva, nego i jamče podnositelju zahtjeva da su njegova prava zajamčena Konvencijom učinkovito zaštićena; tako naznačene privremene mjere naknadno omogućavaju Odboru ministara nadzor nad izvršenjem pravomoćnih presuda. Takve mjere nalažu dotičnoj državi da postupi u skladu s obvezama utvrđenim u konačnoj presudi Suda, koja je presuda pravno obvezujuća temeljem članka 46. Konvencije”.

Dakle, privremena mjera je obvezujuća utoliko koliko nepostupanje u skladu s istom može dovesti do utvrđenja povrede članka 34. Konvencije. Za Sud nije važno da li je provođenje naznačene privremene mjere odbila država kao takva ili neko državno tijelo.

  1. S tim u svezi Sud podsjeća na predmet Mamatkulov i Askarov protiv Turske ([GC], br. 46827/99 i 46951/99, st. 92. et seq., ECHR 2005-I) u kojem je ispitivao nepostupanje tužene države s privremenom mjerom naznačenom sukladno pravilu 39. Poslovnika Suda. Sud je zaključio da „obveza iz članka 34. zahtijeva od države ugovornice da se suzdrži ... od bilo kojeg čina ili propusta kojim bi, zbog uništavanja ili uklanjanja predmeta zahtjeva, bilo besmisleno za Sud uopće postupati ili na drugi način spriječiti Sud u uobičajenom postupku“ (st. 102.).
  2. Time što podnositelju zahtjeva nije dopuštena komunikacija s odvjetnikom državne su mu vlasti de facto onemogućile podnošenje zahtjeva Sudu, i ta je nemogućnost trajala toliko dugo koliko su državne vlasti podnositelja zahtjeva držale pritvorenog u bolnici. Dakle, cilj privremene mjere naznačene od strane Suda bio je „osiguravati ne samo učinkovito ispitivanje zahtjeva, nego i jamčiti podnositelju zahtjeva da su njegova prava zajamčena Konvencijom učinkovito zaštićena“ (vidi Aoulmi, loc. cit).
  3. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva s vremenom otpušten iz bolnice i da se sastao sa svojim odvjetnikom, pa je mogao nastaviti postupak pred ovim Sudom. U konačnici je Sud imao na raspolaganju sve potrebno za ispitivanje zahtjeva podnositelja, unatoč tome što domaća tijela nisu postupila sukladno naznačenoj privremenoj mjeri. Međutim, činjenica da je podnositelj naknadno mogao podnijeti zahtjev ne znači da nije došlo do povrede članka 34.: ukoliko Vlada svojim radnjama ili propustima otežava osobi mogućnost ostvarivanja svog prava na podnošenje zahtjeva Sudu, to postupanje u smislu članka 34. predstavlja „kočenje“ korištenja prava (vidi Akdivar i drugi, gore citirano, st. 105. i st. 254.). U svakom slučaju, otpust podnositelja zahtjeva iz bolnice ni na koji način nije bio vezan uz provedbu privremene mjere.
  4. Sud prihvaća da ruski pravni sustav ne predviđa dostatan pravni mehanizam za provedbu privremenih mjera izrečenih temeljem pravila 39. Poslovnika Suda. Međutim, to ne oslobađa tuženu državu od obveza propisanih člankom 34. Konvencije. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja propust javnih vlasti da postupe u skladu s naznačenom privremenom mjerom temeljem pravila 39. Poslovnika Suda predstavlja povredu članka 34. Konvencije.

3. Zaključak

  1. Imajući u vidu raspoložive dokaze Sud zaključuje da je Ruska Federacija postupila protivno članku 34. Konvencije što se ogleda u činjenici da je duže vremensko razdoblje onemogućavala podnositelju zahtjeva susret i komunikaciju s njegovim odvjetnikom i da je odbila postupiti sukladno s privremenom mjerom naznačenom temeljem pravila 39. Poslovnika Suda.

IX. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 85.000,00 Eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da su potraživani iznosi „u cijelosti neutemeljeni i u svakom slučaju prekomjerni”. Nadalje, Vlada je tvrdila da zahtjev za naknadu štete u ime podnositelja zahtjeva može isticati samo njegova majka.
  3. Sud podsjeća da podnositelj zahtjeva u pogledu postupka pred Sudom u Strasbourgu ima poslovnu sposobnost pa je stoga legitimiran zahtijevati naknadu štete temeljem članka 41. Konvencije.
  4. Sud smatra da u pogledu članka 41. zahtjev nije zreo za donošenje odluke. Prema tome, zahtjev za naknadu štete bit će razmotren u naknadnom postupku odnosno eventualnom sporazumu između Vlade i podnositelja zahtjeva (pravilo 75. st. 1. Poslovnika Suda).

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava dopuštenima pritužbe temeljem članka 5. (glede pritvaranja u psihijatrijskoj bolnici), članka 6. (glede postupka oduzimanja poslovne sposobnosti), članka 8. (glede proglašenja podnositelja poslovno nesposobnom osobom), članka 13. (glede nedostatka djelotvornog pravnog lijeka), i članka 14. Konvencije (glede navodne diskriminacije), dok preostale pritužbe proglašava nedopuštenima;
  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. Konvencije u pogledu postupka oduzimanja poslovne sposobnosti;
  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije glede proglašenja podnositelja zahtjeva potpuno poslovno nesposobnom osobom;
  4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. st. 1. Konvencije u pogledu zakonitosti prisilnog pritvaranja podnositelja zahtjeva u bolnicu;
  5. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. st. 4. Konvencije u pogledu onemogućavanja podnositelja zahtjeva da ishodi otpust iz bolnice;
  6. Presuđuje da nije svrsishodno ispitati prigovor podnositelja zahtjeva u pogledu povrede članka 13. Konvencije;
  7. Presuđuje da nije svrsishodno ispitati prigovor podnositelja zahtjeva u pogledu povrede članka 14. Konvencije;
  8. Presuđuje da tužena država nije postupala sukladno obvezama iz članka 34. Konvencije jer je onemogućila podnositelju zahtjeva pristup Sudu i jer je odbila provesti privremenu mjeru naznačenu od strane Suda kako bi se pristup Sudu osigurao;
  9. Presuđuje da dio zahtjeva koji se temelji na članku 41. Konvencije nije zreo za odlučivanje;

      radi čega,

(a) odlaže taj dio zahtjeva u cijelosti;

(b) poziva Vladi i podnositelja zahtjeva da u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. st. 2. Konvencije, podnesu pismena očitovanja o pitanju naknade štete, te da izvijeste Sud o eventualno postignutom sporazumu;

(c) odlaže daljnji postupak i ovlašćuje predsjednika Vijeća da odluči o tom dijelu zahtjeva ukoliko se to pokaže potrebnim.

 

Sastavljeno na engleskom i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. ožujka 2008. godine u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                         Christos Rozakis

zamjenik Tajnika                                      Predsjednik

 

___________________

 Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF SHTUKATUROV v. RUSSIA

(Application no. 44009/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

27 March 2008

FINAL

27/06/2008

 

In the case of Shtukaturov v. Russia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 March 2008, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 44009/05) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Mr Pavel Vladimirovich Shtukaturov (“the applicant”), on 10 December 2005.

2. The applicant, who was granted legal aid, was represented by Mr D. Bartenev, a lawyer practising in St Petersburg. The Russian Government (“the Government”) were represented by Mr P. Laptev, the former Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights.

3. The applicant alleged that, by depriving him of his legal capacity without his participation and knowledge, the domestic courts had breached his rights under Articles 6 and 8 of the Convention. He further alleged that his detention in a psychiatric hospital infringed Articles 3 and 5 of the Convention.

4. On 9 March 2006 the Court decided that an interim measure should be indicated to the Government under Rule 39 of the Rules of Court. The Government was requested to allow the applicant to meet his lawyer in hospital in order to discuss the present case before the Court.

5. On 23 May 2006 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1982 and lives in St Petersburg.

7. Since 2002 the applicant has suffered from a mental disorder. On several occasions he was placed in Hospital no. 6 in St Petersburg for in‑patient psychiatric treatment. In 2003 he obtained the status of a disabled person. The applicant lived with his mother; he did not work and received a disability pension.

8. In May 2003 the applicant’s grandmother died. The applicant inherited a flat from her in St Petersburg and a house with a plot of land in the Leningrad region.

9. On 27 July 2004 the applicant was placed in Hospital no. 6 for in‑patient treatment.

A. Incapacitation proceedings

10. On 3 August 2004 the applicant’s mother lodged an application with the Vasileostrovskiy District Court of St Petersburg, seeking to deprive the applicant of legal capacity. She claimed that her son was inert and passive, that he rarely left the house, that he spent his days sitting on a couch, and that sometimes he behaved aggressively. She indicated that her son had recently inherited property from his grandmother; however, he had not taken the necessary steps to register his property rights. This indicated that he was incapable of leading an independent social life and thus needed a guardian. It appears that the applicant was not formally notified about the proceedings that had been brought in respect of him.

11. On 10 August 2004 the judge invited the applicant and his mother to court to discuss the case. However, there is no evidence that the invitation ever reached the applicant. The court also requested the applicant’s medical records from Hospital no. 6.

12. On 12 October 2004 the judge of the Vasileostrovskiy District Court of St Petersburg commissioned a psychiatric expert examination of the applicant’s mental health. The examination was assigned to the doctors of Hospital no. 6, where the applicant had been undergoing treatment. The judge formulated two questions to the doctors: firstly, whether the applicant suffered from any mental illness; and, secondly, whether he was able to understand his actions and control them.

13. On 12 November 2004 an expert team from Hospital no. 6 examined the applicant and his medical records. The report prepared by the expert team may be summarised as follows. After graduating from college, the applicant worked for a short time as an interpreter. However, some time later he became aggressive, unsympathetic and secluded, and prone to empty philosophising. He abandoned his job, started attending religious meetings and visiting Buddhist shrines, lost most of his friends, neglected his personal hygiene and became very negative towards his relatives. He suffered from anorexia and was hospitalised because of this.

14. In August 2002 he was placed in a psychiatric hospital for the first time with a diagnosis of “simple schizophrenia”. In April 2003 he was discharged from hospital; however, later that same month he was admitted again because of his aggressive behaviour towards his mother. In the following months he was placed in hospital two further times. In April 2004 he was discharged. However, he “continued to live in an antisocial way”. He did not work, loitered in the flat, prohibited his mother from preparing him food or from leaving the flat or moving around, and threatened her. She was so afraid of the applicant that she once spent a night at friends of hers and had to complain to the police about her son.

15. The final part of the report concerned the applicant’s mental condition at the time of his examination. The doctors noted that the applicant’s social maladjustment and autism had worsened. They noted, inter alia, that “the applicant did not understand why he had been subjected to a [forensic] psychiatric examination”. The doctors further stated that the applicant’s “intellectual and mnemonic abilities were without any impairment”. However, his behaviour was characterised by several typical features of schizophrenia, such as “formality of contacts, structural thought disorder ..., lack of judgment, emotional emasculation, coldness, reduced energy potential”. The expert team concluded that the applicant was suffering from “simple schizophrenia with a manifest emotional and volitional defect” and that he could not understand his actions or control them.

16. On 28 December 2004 Judge A. of the Vasileostrovskiy District Court held a hearing on the merits of the case. The applicant was neither notified nor present at that hearing. The applicant’s mother was notified but did not appear. She informed the court that she maintained her initial request and asked the court to examine the case in her absence. The case was examined in the presence of the district prosecutor. A representative of Hospital no. 6 was also present. The representative of the hospital, described in the judgment as “an interested party”, asked the court to declare the applicant incapable. It appears that the prosecutor did not make any remarks on the substance of the case. The hearing lasted ten minutes. As a result, the judge declared the applicant legally incapable, referring to the experts’ findings.

17. Since no appeal was lodged against the judgment of 28 December 2004 within the ten-day time-limit provided by law, the judgment became final on 11 January 2005.

18. On 14 January 2005 the applicant’s mother received a copy of the full text of the judgment of 28 December 2004. Subsequently, on an unspecified date, she was appointed the applicant’s guardian and was authorised by law to act on his behalf in all matters.

19. According to the applicant, he was not sent a copy of the judgment and only became aware of its existence by chance in November 2005, when he found a copy of the judgment among his mother’s papers at home.

B. The first meeting with the lawyer

20. On 2 November 2005 the applicant contacted Mr Bartenev, a lawyer with the Mental Disability Advocacy Centre (“the lawyer”), and explained the situation. The applicant and the lawyer met for two hours and discussed the case. According to the lawyer, who holds a degree in medicine from the Petrozavodsk State University, during the meeting the applicant was in an adequate state of mind and fully able to understand complex legal issues and give relevant instructions. On the same day the lawyer helped the applicant draft a request to restore the time-limits for lodging an appeal against the judgment of 28 December 2004.

C. Confinement in the psychiatric hospital in 2005

21. On 4 November 2005 the applicant was placed in Hospital no. 6. Admission to hospital was requested by the applicant’s mother, as his guardian; in terms of domestic law it was therefore voluntary and did not require approval by a court (see paragraph 56 below). The applicant claimed, however, that he had been confined to hospital against his will.

22. On 9, 10, 12 and 15 November 2005 the lawyer attempted to meet his client in hospital. The applicant, in turn, requested the hospital administration to allow him to see his lawyer in private. However, Dr Sh., the Director of the hospital, refused permission. He referred to the applicant’s mental condition and the fact that the applicant was legally incapable and therefore could only act through his guardian.

23. On 18 November 2005 the lawyer had a telephone conversation with the applicant. Following that conversation the applicant signed a form authorising the lawyer to lodge an application with the European Court of Human Rights in connection with the events described above. That form was then transmitted to the lawyer through a relative of another patient in Hospital no. 6.

24. The lawyer reiterated his request for a meeting. He specified that he was representing the applicant before the European Court and enclosed a copy of the power of attorney. However, the hospital administration refused permission on the ground that the applicant did not have legal capacity. The applicant’s guardian also refused to take any action on the applicant’s behalf.

25. From December 2005 the applicant was prohibited from having any contact with the outside world; he was not allowed to keep any writing equipment or use a telephone. The applicant’s lawyer produced a written statement by Mr S., another former patient in Hospital no. 6. Mr S. met the applicant in January 2006 while Mr S. was in the hospital in connection with attempted suicide. Mr S. and the applicant shared the same room. In the words of Mr S., the applicant was someone friendly and quiet. However, he was treated with strong medicines, such as Haloperidol and Chlorpromazine. The hospital staff prevented him from meeting his lawyer or his friends. He was not allowed to write letters; his diary was confiscated. According to the applicant, he once attempted to escape from the hospital, only to be captured by the staff members who secured him to his bunk bed.

D. Applications for release

26. On 1 December 2005 the lawyer complained to the guardianship office of Municipal District no. 11 of St Petersburg about the actions of the applicant’s official guardian, namely his mother. He claimed that the applicant had been placed in the hospital against his will and without medical necessity. The lawyer also complained that the hospital administration was preventing him from meeting the applicant.

27. On 2 December 2005 the applicant himself wrote a letter in similar terms to the district prosecutor. He indicated, in particular, that he was prevented from meeting his lawyer, that his hospitalisation had not been voluntary, and that his mother had placed him in the hospital in order to appropriate his flat.

28. On 7 December 2005 the applicant wrote a letter to the Chief Doctor of Hospital no. 6, asking for his immediate discharge. He claimed that he needed some specialist dental assistance which could not be provided within the psychiatric hospital. In the following weeks, the applicant and his lawyer wrote several letters to the guardianship authority, district prosecutor, public health authority, and so on, calling for the applicant’s immediate discharge from the psychiatric hospital.

29. On 14 December 2005 the district prosecutor advised the lawyer that the applicant had been placed in the hospital at the request of his official guardian, and that all questions related to his eventual release should be decided by her.

30. On 16 January 2006 the guardianship office informed the lawyer that the actions of the applicant’s guardian had been lawful. According to the guardianship office, on 12 January 2006 the applicant was examined by a dentist. As follows from this letter, the representatives of the guardianship office did not meet the applicant and relied solely on information obtained from the hospital and from his guardian – the applicant’s mother.

E. Request under Rule 39 of the Rules of Court

31. In a letter of 10 December 2005, the lawyer requested the Court to indicate to the Government interim measures under Rule 39 of the Rules of Court. In particular, he requested the Court to oblige the Russian authorities to grant him access to the applicant with a view to assisting him in the proceedings and preparing his application to the European Court.

32. On 15 December 2005 the President of the Chamber decided not to take any decision under Rule 39 until more information was received. The parties were invited to produce additional information and comments regarding the subject matter of the case.

33. Based on the information received from the parties, on 6 March 2006 the President of the Chamber decided to indicate to the Government, under Rule 39 of the Rules of Court, interim measures desirable in the interests of the proper conduct of the proceedings before the Court. These measures were as follows: the Government was directed to organise, by appropriate means, a meeting between the applicant and his lawyer. That meeting could take place in the presence of the personnel of the hospital where the applicant was detained, but outside their hearing. The lawyer was to be provided with the necessary time and facilities to consult with the applicant and help him in preparing the application before the European Court. The Government was also requested not to prevent the lawyer from having such a meeting with his client at regular intervals in future. The lawyer, in turn, was obliged to be cooperative and comply with reasonable requirements of hospital regulations.

34. However, the applicant’s lawyer was not given access to the applicant. The Chief Doctor of Hospital no. 6 informed the lawyer that he did not regard the Court’s decision on interim measures as binding. Furthermore, the applicant’s mother objected to the meeting between the applicant and the lawyer.

35. The applicant’s lawyer challenged that refusal before the St Petersburg Smolninskiy District Court, referring to the interim measure indicated by the European Court of Human Rights. On 28 March 2006 the court upheld his claim, declaring the ban on meetings between the applicant and his lawyer as unlawful.

36. On 30 March 2006 the former Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights, Mr P. Laptev, wrote a letter to the President of the Vasileostrovskiy District Court of St Petersburg, informing him of the interim measures applied by the Court in the present case.

37. On 6 April 2006 the Vasileostrovskiy District Court examined, on the applicant’s motion, the Court’s request under Rule 39 of the Rules of Court and held that the lawyer should be allowed to meet the applicant.

38. The hospital and the applicant’s mother appealed against that decision. On 26 April 2006 the St Petersburg City Court examined their appeal and quashed the lower court’s judgment of 6 April 2006. The City Court held, in particular, that the District Court had no competence to examine the request lodged by the Representative of the Russian Federation. The City Court further noted that the applicant’s official guardian – his mother – had not applied to the court with any requests of this kind. The City Court finally held as follows:

“... The applicant’s complaint [to the European Court] was lodged against the Russian Federation ... The request by the European Court was addressed to the authorities of the Russian Federation. The Russian Federation as a special subject of international relations enjoys immunity from foreign jurisdiction; it is not bound by coercive measures applied by foreign courts and cannot be subjected to such measures ... without its consent. The [domestic] courts have no right to undertake on behalf of the Russian Federation an obligation to comply with the preliminary measures ... This can be decided by the executive ... by way of an administrative decision.”

39. On 16 May 2006 the St Petersburg City Court examined the appeal against the judgment of 28 March 2006 lodged by the Chief Doctor of Hospital no. 6. The City Court held that “under Rule 34 of the Rules of Court, the authority of an advocate [representing the applicant before the European Court] should be formalised in accordance with the legislation of the home country”. The City Court further held that under Russian law the lawyer could not act on behalf of the client in the absence of an agreement between them. However, no such agreement had been concluded between Mr Bartenev (the lawyer) and the applicant’s mother – the person who had the right to act on behalf of the applicant in all legal transactions. As a result, the City Court concluded that the lawyer had no authority to act on behalf of the applicant, and his complaint should be dismissed. The judgment of 28 March 2006 by the Smolninskiy District Court was thus reversed.

40. On the same day the applicant was discharged from hospital and met with his lawyer.

F. Appeals against the judgment of 28 December 2004

41. On 20 November 2005 the applicant’s lawyer brought an appeal against the decision of 28 December 2004. He also requested the court to extend the time-limit for lodging the appeal, claiming that the applicant had not been aware of the proceedings in which he had been declared incapable. The appeal was lodged through the registry of the Vasileostrovskiy District Court.

42. On 22 December 2005 Judge A. of the Vasileostrovskiy District Court returned the appeal to the applicant’s lawyer without examination. She indicated that the applicant had no legal capacity to act and, therefore, could only lodge an appeal or any other request through his guardian.

43. On 23 May 2006, after the applicant’s discharge from the psychiatric hospital, the applicant’s lawyer appealed against the decision of 22 December 2005. By a ruling of 5 July 2006, the St Petersburg City Court upheld the decision of 22 December 2005. The City Court held that the Code of Civil Procedure did not allow for the lodging of applications for restoration of procedural terms by legally incapable persons.

44. In the following months the applicant’s lawyer introduced two appeals for supervisory review, but to no avail.

45. According to the applicant’s lawyer, in 2007 the applicant was admitted to Hospital no. 6 again, at the request of his mother.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Legal capacity

46. Under Article 21 of the Civil Code of the Russian Federation of 1994, any individual aged 18 or over has, as a rule, full legal capacity (дееспособность), which is defined as “the ability to acquire and enjoy civil rights, create and fulfil civil obligations by his own acts”. Under Article 22 of the Civil Code legal capacity can be limited, but only on the grounds defined by law and within a procedure prescribed by law.

47. Under Article 29 of the Civil Code, a person who cannot understand or control his or her actions as a result of a mental illness may be declared legally incapable by the court and placed in the care of a guardian (опека). All legal transactions on behalf of the incapacitated person are concluded by his guardian. The incapacitated person can be declared fully capable if the grounds on which he or she was declared incapable cease to exist.

48. Article 30 of the Civil Code provides for partial limitation of legal capacity. If a person’s addiction to alcohol or drugs is creating serious financial difficulties for his family, he can be declared partially incapable. That means that he is unable to conclude large-scale transactions. He can, however, dispose of his salary or pension and make small transactions, under the control of his guardian.

49. Article 135 § 1 of the Code of Civil Procedure of 2002 establishes that a civil claim lodged by a legally incapable person should be returned to him without examination.

50. Article 281 of the same Code establishes the procedure for declaring a person incapable. A request for incapacitation of a mentally ill person can be brought before a first-instance court by a family member of the person concerned. On receipt of the request, the judge must commission a forensic psychiatric examination of the person concerned.

51. Article 284 of the Code provides that the incapacitation request should be examined in the presence of the person concerned, the plaintiff, the prosecutor and a representative of the guardianship office (орган опеки и попечительства). The person whose legal capacity is being examined by the court is to be summoned to the court hearing, unless his state of health prohibits him from attending it.

52. Article 289 of the Code provides that full legal capacity can be restored by the court at the request of the guardian, a close relative, the guardianship office or the psychiatric hospital, but not of the person declared incapable himself.

B. Confinement to a psychiatric hospital

53. The Psychiatric Assistance Act of 2 July 1992, as amended (“the Act”), provides that any recourse to psychiatric aid should be voluntary. However, a person declared fully incapable may be subjected to psychiatric treatment at the request or with the consent of his official guardian (section 4 of the Act).

54. Section 5(3) of the Act provides that the rights and freedoms of persons with mental illnesses cannot be limited solely on the ground of their diagnosis, or the fact that they have been subjected to treatment in a psychiatric hospital.

55. Under section 5 of the Act, a patient in a psychiatric hospital can have a legal representative. However, pursuant to point 2 of section 7, the interests of a person declared fully incapable are represented by his official guardian.

56. Section 28(3) and (4) of the Act (“Grounds for hospitalisation”) provides that a person declared incapable can be subjected to hospitalisation in a psychiatric hospital at the request of his guardian. This hospitalisation is regarded as voluntary and does not require approval by the court, as opposed to non-voluntary hospitalisation (sections 39 and 33 of the Act).

57. Section 37(2) of the Act establishes the list of rights of a patient in a psychiatric hospital. In particular, the patient has the right to communicate with his lawyer without censorship. However, under section 37(3) the doctor may limit the applicant’s rights to correspond with other persons, have telephone conversations and meet visitors.

58. Section 47 of the Act provides that doctors’ actions can be appealed against before the court.

III. RELEVANT INTERNATIONAL DOCUMENTS

59. On 23 February 1999 the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted Recommendation No. R (99) 4 on principles concerning the legal protection of incapable adults. The relevant provisions read as follows.

Principle 2 – Flexibility in legal response

“1. The measures of protection and other legal arrangements available for the protection of the personal and economic interests of incapable adults should be sufficient, in scope or flexibility, to enable a suitable legal response to be made to different degrees of incapacity and various situations.

...

4. The range of measures of protection should include, in appropriate cases, those which do not restrict the legal capacity of the person concerned.

...”

Principle 3 – Maximum preservation of capacity

“1. The legislative framework should, so far as possible, recognise that different degrees of incapacity may exist and that incapacity may vary from time to time. Accordingly, a measure of protection should not result automatically in a complete removal of legal capacity. However, a restriction of legal capacity should be possible where it is shown to be necessary for the protection of the person concerned.

2. In particular, a measure of protection should not automatically deprive the person concerned of the right to vote, or to make a will, or to consent or refuse consent to any intervention in the health field, or to make other decisions of a personal character at any time when his or her capacity permits him or her to do so.

...”

Principle 6 – Proportionality

“1. Where a measure of protection is necessary it should be proportional to the degree of capacity of the person concerned and tailored to the individual circumstances and needs of the person concerned.

2. The measure of protection should interfere with the legal capacity, rights and freedoms of the person concerned to the minimum extent which is consistent with achieving the purpose of the intervention.”

Principle 13 – Right to be heard in person

“The person concerned should have the right to be heard in person in any proceedings which could affect his or her legal capacity.”

Principle 14 – Duration, review and appeal

“1. Measures of protection should, whenever possible and appropriate, be of limited duration. Consideration should be given to the institution of periodical reviews.

...

3. There should be adequate rights of appeal.”

THE LAW

60. The Court notes that the applicant submitted several complaints under different Convention provisions. Those complaints relate to his incapacitation, placement in a psychiatric hospital, inability to obtain a review of his status, inability to meet with his lawyer, interference with his correspondence, involuntary medical treatment, and so on. The Court will examine these complaints in chronological sequence. Thus, the Court will start with the complaints related to the incapacitation proceedings – the episode which gave rise to all the subsequent events – and then examine the applicant’s hospitalisation and the complaints stemming from it.

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AS REGARDS THE INCAPACITATION PROCEEDINGS

61. The applicant complained that he had been deprived of his legal capacity as a result of proceedings which had not been “fair” within the meaning of Article 6 of the Convention. The relevant parts of Article 6 § 1 provide as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. The parties’ submissions

62. The Government contended that the proceedings before the Vasileostrovskiy District Court had been fair. Under Russian law, a request to declare a person legally incapable may be lodged by a close relative of the person suffering from a mental disorder. In the present case it was Ms Shtukaturova, the applicant’s mother, who had filed such a request. The court ordered a psychiatric examination of the applicant. Having examined the applicant, the doctors concluded that he was unable to understand or control his actions. Given the applicant’s medical condition, the court decided not to summon him to the hearing. However, in compliance with Article 284 of the Code of Civil Procedure, a prosecutor and a representative of the psychiatric hospital were present at the hearing. Therefore, the applicant’s procedural rights were not breached.

63. The applicant maintained that the proceedings before the first‑instance court had been unfair. The judge had not explained why she changed her mind and considered that the applicant’s personal presence had not been necessary (see paragraphs 11 et seq. above). The court had decided on the applicant’s incapacity without hearing or seeing him, or obtaining any submissions from him. The court based its decision on the written medical report, which the applicant had not seen and had had no opportunity to challenge. The prosecutor who participated in the hearing on 28 December 2004 also supported the application, without having seen the applicant prior to the hearing. The Vasileostrovskiy District Court also failed to question the applicant’s mother, who had lodged the application for incapacity. In sum, the court failed to take even minimal measures in order to ensure an objective assessment of the applicant’s mental condition. Further, the applicant maintained that he was unable to challenge the judgment of 28 December 2004 because, under Russian law, he lacked standing to lodge an appeal.

B. Admissibility

64. The parties did not dispute the applicability of Article 6, under its “civil” head, to the proceedings in issue, and the Court does not see any reason to hold otherwise (see Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 73, Series A no. 33).

65. The Court notes that the applicant’s complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

C. Merits

1. General principles

66. In most of the previous cases before the Court involving “persons of unsound mind”, the domestic proceedings concerned their detention and were thus examined under Article 5 of the Convention. However, the Court has consistently held that the “procedural” guarantees under Article 5 §§ 1 and 4 are broadly similar to those under Article 6 § 1 of the Convention (see, for instance, Winterwerp, cited above, § 60; Sanchez-Reisse v. Switzerland, 21 October 1986, Series A no. 107; Kampanis v. Greece, 13 July 1995, Series A no. 318-B; and Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 103, 26 July 2001). Therefore, in deciding whether the incapacitation proceedings in the present case were “fair”, the Court will have regard, mutatis mutandis, to its case-law under Article 5 § 1 (e) and Article 5 § 4 of the Convention.

67. The Court observes that in deciding whether an individual should be detained as a “person of unsound mind”, the national authorities are to be recognised as having a certain margin of appreciation. It is in the first place for the national authorities to evaluate the evidence adduced before them in a particular case; the Court’s task is to review under the Convention the decisions of those authorities (see Luberti v. Italy, 23 February 1984, § 27, Series A no. 75).

68. In the context of Article 6 § 1 of the Convention, the Court assumes that in cases involving a mentally ill person the domestic courts should also enjoy a certain margin of appreciation. Thus, for example, they can make the relevant procedural arrangements in order to secure the proper administration of justice, protection of the health of the person concerned, and so on. However, such measures should not affect the very essence of the applicant’s right to a fair trial as guaranteed by Article 6 of the Convention. In assessing whether or not a particular measure, such as exclusion of the applicant from a hearing, was necessary, the Court will take into account all relevant factors (such as the nature and complexity of the issue before the domestic courts, what was at stake for the applicant, whether his appearance in person represented any threat to others or to himself, and so on).

2. Application to the present case

69. It is not disputed that the applicant was unaware of the request for incapacitation made by his mother. Nothing suggests that the court notified the applicant proprio motu about the proceedings (see paragraph 10 above). Further, as follows from the report of 12 November 2004 (see paragraph 13 above), the applicant did not realise that he was being subjected to a forensic psychiatric examination. The Court concludes that the applicant was unable to participate in the proceedings before the Vasileostrovskiy District Court in any form. It remains to be ascertained whether, in the circumstances, this was compatible with Article 6 of the Convention.

70. The Government argued that the decisions taken by the national judge had been lawful in domestic terms. However, the crux of the complaint is not the domestic legality but the “fairness” of the proceedings from the standpoint of the Convention and the Court’s case-law.

71. In a number of previous cases (concerning compulsory confinement in hospital) the Court confirmed that a person of unsound mind must be allowed to be heard either in person or, where necessary, through some form of representation – see, for example, Winterwerp, cited above, § 60. In Winterwerp, the applicant’s freedom was at stake. However, in the present case the outcome of the proceedings was at least equally important for the applicant: his personal autonomy in almost all areas of his life was in issue, including the eventual limitation of his liberty.

72. Further, the Court notes that the applicant played a double role in the proceedings: he was an interested party, and, at the same time, the main object of the court’s examination. His participation was therefore necessary not only to enable him to present his own case, but also to allow the judge to form her personal opinion about the applicant’s mental capacity (see, mutatis mutandisKovalev v. Russia, no. 78145/01, §§ 35-37, 10 May 2007).

73. The applicant was indeed an individual with a history of psychiatric problems. From the materials of the case, however, it appears that despite his mental illness he had been a relatively autonomous person. In such circumstances it was indispensable for the judge to have at least a brief visual contact with the applicant, and preferably to question him. The Court concludes that the decision of the judge to decide the case on the basis of documentary evidence, without seeing or hearing the applicant, was unreasonable and in breach of the principle of adversarial proceedings enshrined in Article 6 § 1 (see Mantovanelli v. France, 18 March 1997, § 35, Reports of Judgments and Decisions 1997-II).

74. The Court has examined the Government’s argument that a representative of the hospital and the district prosecutor attended the hearing on the merits. However, in the Court’s opinion, their presence did not make the proceedings truly adversarial. The representative of the hospital acted on behalf of an institution which had prepared the report and was referred to in the judgment as an “interested party”. The Government did not explain the role of the prosecutor in the proceedings. In any event, from the record of the hearing it appears that both the prosecutor and the hospital representative remained passive during the hearing, which, moreover, lasted only ten minutes.

75. Finally, the Court observes that it must always assess the proceedings as a whole, including the decision of the appellate court (see C.G. v. the United Kingdom, no. 43373/98, § 35, 19 December 2001). The Court notes that in the present case the applicant’s appeal was disallowed without examination on the ground that the applicant had no legal capacity to act before the courts (see paragraph 41 above). Regardless of whether or not the rejection of his appeal without examination was acceptable under the Convention, the Court merely notes that the proceedings ended with the first-instance court judgment of 28 December 2004.

76. The Court concludes that in the circumstances of the present case the proceedings before the Vasileostrovskiy District Court were not fair. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION AS REGARDS THE INCAPACITATION OF THE APPLICANT

77. The applicant complained that, by depriving him of his legal capacity, the authorities had breached Article 8 of the Convention. Article 8 provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. The parties’ submissions

1. The Government

78. The Government admitted that the judgment depriving the applicant of his legal capacity entailed a number of limitations in the area of private life. However, they claimed that the applicant’s rights under Article 8 had not been breached. Their submissions can be summarised as follows. Firstly, the measure adopted by the court was aimed at the protection of the interests and health of other persons. Further, the decision was taken in conformity with the substantive law, namely on the basis of Article 29 of the Civil Code of the Russian Federation.

2. The applicant

79. The applicant insisted in his initial complaint that Article 8 had been breached in his case. He maintained that Article 29 of the Civil Code, which had served as a basis for depriving him of legal capacity, was not formulated with sufficient precision. The law permitted the deprivation of an individual’s legal capacity if that person “could not understand the meaning of his actions or control them”. However, the law did not explain what kind of “actions” the applicant should understand or control, or how complex these actions should be. In other words, there was no legal test to establish the severity of the reduction in cognitive capacity which called for full deprivation of legal capacity. The law was clearly deficient in this respect; it failed to protect mentally ill people from arbitrary interference with their right to private life. Therefore, the interference with his private life had not been lawful.

80. The applicant further argued that the interference did not pursue a legitimate aim. The authorities did not seek to protect national security, public safety or the economic well-being of the country, or to prevent disorder or crime. As to the protection of the health and morals of others, there was no indication that the applicant represented a threat to the rights of third parties. Finally, with regard to the applicant himself, the Government did not suggest that the incapacitation had had a therapeutic effect on the applicant. Nor was there any evidence that the authorities had sought to deprive the applicant of his capacity because he would otherwise have carried out actions which would result in a deterioration of his health. With regard to his own pecuniary interests, the protection of a person’s own rights is not a ground listed in Article 8 § 2, and it cannot therefore serve as a justification for interfering with a person’s rights as protected under Article 8 § 1 of the Convention. In sum, the interference with his private life did not pursue any of the legitimate aims listed in Article 8 § 2 of the Convention.

81. Finally, the applicant submitted that the interference had not been “necessary in a democratic society”, as there had been no need to restrict his legal capacity. The Vasileostrovskiy District Court did not adduce any reason for its decision: there was no indication that the applicant had had problems managing his property in the past, was unable to work, abused his employment, and so on. The medical report was not corroborated by any evidence, and the court did not assess the applicant’s past behaviour in any of the areas where it restricted his legal capacity.

82. Even if the Vasileostrovskiy District Court was satisfied that the applicant could not act in a certain area of life, it could have restricted his capacity in that specific area, without going further. However, Russian law, unlike the legislation in many other European countries, did not allow a partial limitation of one’s legal capacity, but provided only for full incapacitation. The restricted capacity option could be used solely for those who abused drugs or alcohol. In such circumstances the court should have refused to apply a measure as drastic as full incapacitation. Instead, the court preferred to strip bluntly the applicant of all of his decision-making powers for an unlimited period of time.

B. Admissibility

83. The parties agreed that the judgment of 28 December 2004 amounted to an interference in the applicant’s private life. The Court observes that Article 8 “secure[s] to the individual a sphere within which he can freely pursue the development and fulfilment of his personality” (see Brüggemann and Scheuten v. Germany, no. 6959/75, Commission’s report of 12 July 1977, Decisions and Reports 10, p. 115, § 55). The judgment of 28 December 2004 deprived the applicant of his capacity to act independently in almost all areas of life: he was no longer able to sell or buy any property on his own, to work, to travel, to choose his place of residence, to join associations, to marry, and so on. Even his liberty could henceforth have been limited without his consent and without any judicial supervision. In sum, the Court concludes that the deprivation of legal capacity amounted to an interference with the private life of the applicant (see Matter v. Slovakia, no. 31534/96, § 68, 5 July 1999).

84. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention, and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

C. Merits

85. The Court reiterates that any interference with an individual’s right to respect for his private life will constitute a breach of Article 8 unless it was “in accordance with the law”, pursued a legitimate aim or aims under paragraph 2 and was “necessary in a democratic society” in the sense that it was proportionate to the aims sought.

86. The Court took note of the applicant’s contention that the measure applied to him had not been lawful and had not pursued any legitimate aim. However, in the Court’s opinion it is not necessary to examine these aspects of the case, since the decision to incapacitate the applicant was in any event disproportionate to the legitimate aim invoked by the Government for the reasons set out below.

1. General principles

87. The applicant claimed that full incapacitation had been an inadequate response to the problems he experienced. Indeed, under Article 8 the authorities must strike a fair balance between the interests of a person of unsound mind and the other legitimate interests concerned. However, as a rule, in such a complex matter as determining somebody’s mental capacity, the authorities should enjoy a wide margin of appreciation. This is mostly explained by the fact that the national authorities have the benefit of direct contact with the persons concerned and are therefore particularly well placed to determine such issues. The task of the Court is rather to review under the Convention the decisions taken by the national authorities in the exercise of their powers in this respect (see, mutatis mutandisBronda v. Italy, 9 June 1998, § 59, Reports 1998-IV).

88. At the same time, the margin of appreciation to be accorded to the competent national authorities will vary in accordance with the nature of the issues and the importance of the interests at stake (see Elsholz v. Germany [GC], no. 25735/94, § 49, ECHR 2000-VIII). A stricter scrutiny is called for in respect of very serious limitations in the sphere of private life.

89. Further, the Court reiterates that, whilst Article 8 of the Convention contains no explicit procedural requirements, “the decision-making process involved in measures of interference must be fair and such as to ensure due respect of the interests safeguarded by Article 8” (see Görgülü v. Germany, no. 74969/01, § 52, 26 February 2004). The extent of the State’s margin of appreciation thus depends on the quality of the decision-making process. If the procedure was seriously deficient in some respect, the conclusions of the domestic authorities are more open to criticism (see, mutatis mutandisSahin v. Germany, no. 30943/96, §§ 46 et seq., 11 October 2001).

2. Application to the present case

90. Firstly, the Court notes that the interference with the applicant’s private life was very serious. As a result of his incapacitation, the applicant became fully dependent on his official guardian in almost all areas of his life. Furthermore, “full incapacitation” was applied for an indefinite period and could not, as the applicant’s case shows, be challenged other than through the guardian, who herself opposed any attempts to discontinue the measure (see also paragraph 52 above).

91. Secondly, the Court has already found that the proceedings before the Vasileostrovskiy District Court were procedurally flawed. Thus, the applicant did not take part in the court proceedings and was not even examined by the judge in person. Further, the applicant was unable to challenge the judgment of 28 December 2004, since the St Petersburg City Court refused to examine his appeal. In sum, his participation in the decision-making process was reduced to zero. The Court is particularly struck by the fact that the only hearing on the merits in the applicant’s case lasted ten minutes. In such circumstances it cannot be said that the judge had “had the benefit of direct contact with the persons concerned”, which normally would call for judicial restraint on the part of this Court.

92. Thirdly, the Court must examine the reasoning of the judgment of 28 December 2004. In doing so, the Court will have in mind the seriousness of the interference complained of, and the fact that the court proceedings in the applicant’s case were perfunctory at best (see above).

93. The Court notes that the District Court relied solely on the findings of the medical report of 12 November 2004. That report referred to the applicant’s aggressive behaviour, negative attitudes and “antisocial” lifestyle; it concluded that the applicant suffered from schizophrenia and was thus unable to understand his actions. At the same time, the report did not explain what kind of actions the applicant was incapable of understanding and controlling. The incidence of the applicant’s illness is unclear, as are the possible consequences of the applicant’s illness for his social life, health, pecuniary interests, and so on. The report of 12 November 2004 was not sufficiently clear on these points.

94. The Court does not cast doubt on the competence of the doctors who examined the applicant and accepts that the applicant was seriously ill. However, in the Court’s opinion the existence of a mental disorder, even a serious one, cannot be the sole reason to justify full incapacitation. By analogy with the cases concerning deprivation of liberty, in order to justify full incapacitation the mental disorder must be “of a kind or degree” warranting such a measure (see, mutatis mutandisWinterwerp, cited above, § 39). However, the questions to the doctors, as formulated by the judge, did not concern “the kind and degree” of the applicant’s mental illness. As a result, the report of 12 November 2004 did not analyse the degree of the applicant’s incapacity in sufficient detail.

95. It appears that the existing legislative framework did not leave the judge any other choice. The Russian Civil Code distinguishes between full capacity and full incapacity, but it does not provide for any “borderline” situation other than for drug or alcohol addicts. The Court refers in this respect to the principles formulated by Recommendation No. R (99) 4 of the Committee of Ministers of the Council of Europe, cited above in paragraph 59. Although these principles have no force of law for this Court, they may define a common European standard in this area. Contrary to these principles, Russian legislation did not provide for a “tailor-made response”. As a result, in the circumstances the applicant’s rights under Article 8 were restricted more than was strictly necessary.

96. In sum, having examined the decision-making process and the reasoning behind the domestic decisions, the Court concludes that the interference with the applicant’s private life was disproportionate to the legitimate aim pursued. There was, therefore, a breach of Article 8 of the Convention on account of the applicant’s full incapacitation.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

97. Under Article 5 § 1 of the Convention the applicant complained that his placement in the psychiatric hospital had been unlawful. The relevant parts of Article 5 provide:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention of persons ... of unsound mind ...”

A. The parties’ submissions

1. The Government

98. The Government claimed that the applicant’s placement in the hospital had been lawful. Under sections 28 and 29 of the Psychiatric Assistance Act of 2 July 1992, a person can be placed in a psychiatric hospital pursuant to a court order or at the request of the doctor, provided that the person suffers from a mental disorder. The law distinguishes between non-voluntary and voluntary confinement in hospital. The latter does not require a court order and may be authorised by the official guardian, if the person is legally incapable. The applicant was placed in the hospital at the request of his official guardian in relation to a worsening of his mental condition. In such circumstances, there was no need for a court order authorising the confinement.

99. The Government further indicated that section 47 of the Psychiatric Assistance Act provided for administrative and judicial remedies against the acts or negligence of medical personnel. However, under paragraph 2 of Article 31 of the Civil Code of the Russian Federation, if a person is legally incapable, it is his official guardian who should act in his stead before the administrative bodies or the courts. The applicant’s official guardian was his mother, who did not lodge any complaint. The prosecutor’s office, after an inquiry, concluded that the applicant’s rights had not been breached. Therefore, the domestic law provided effective remedies to protect the applicant’s rights.

100. As to compensation for damages caused by the confinement in a psychiatric hospital, this is only recoverable if there was a fault on the part of the domestic authorities. The Government asserted that the medical personnel had acted lawfully.

2. The applicant

101. The applicant maintained his claims. Firstly, he alleged that his placement in hospital had amounted to a deprivation of his liberty. Thus, he was placed in a locked facility. After he attempted to flee the hospital in January 2006, he was tied to his bed and given an increased dose of sedative medication. He was not allowed to communicate with the outside world until his discharge. Finally, the applicant subjectively perceived his confinement in the hospital as a deprivation of liberty. Contrary to what the Government suggested, he had never regarded his detention as consensual and had unequivocally objected to it throughout the entire duration of his stay in the hospital.

102. Further, the applicant claimed that his detention in the hospital was not “in accordance with a procedure prescribed by law”. Thus, under Russian law, his hospitalisation was regarded as voluntary confinement, regardless of his opinion, and, consequently, none of the procedural safeguards usually required in cases of non-voluntary hospitalisation applied to him. There should, however, be some procedural safeguards in place, especially where the person concerned clearly expressed his disagreement with his guardian’s decision. In the present case the authorities did not assess the applicant’s capacity to make an independent decision of a specific kind at the time of his hospitalisation. They relied on the applicant’s status as a legally incapable person, no matter how far removed in time the court decision about his global capacity might be. In the present case it was made more than ten months prior to the hospitalisation.

103. Furthermore, Russian law did not sufficiently reflect the fact that a person’s capacity could change over time. There was no mandatory periodic review of the capacity status, nor was there a possibility for the person under guardianship to request such a review. Even assuming that, at the time of the initial court decision declaring him incapable, the applicant’s capacity was so badly impaired that he could not decide for himself the question of hospitalisation, his condition might have changed in the meantime.

B. Admissibility

104. The Government may be understood as claiming that the applicant’s hospitalisation was, in domestic terms, voluntary, and, as such, did not fall under the scenario of “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 of the Convention. However, the Court cannot subscribe to this thesis.

105. It reiterates that, in order to determine whether there has been a deprivation of liberty, the starting-point must be the concrete situation of the individual concerned. Account must be taken of a whole range of factors arising in a particular case such as the type, duration, effects and manner of implementation of the measure in question (see Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, § 92, Series A no. 39, and Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 41, Series A no. 93).

106. The Court further notes that the notion of deprivation of liberty within the meaning of Article 5 § 1 does not only comprise the objective element of a person’s confinement in a particular restricted space for a not negligible length of time. A person can only be considered to have been deprived of his or her liberty if, as an additional subjective element, he or she had not validly consented to the confinement in question (see, mutatis mutandisH.M. v. Switzerland, no. 39187/98, § 46, ECHR 2002-II).

107. The Court observes in this respect that the applicant’s factual situation at the hospital was largely undisputed. The applicant was confined in the hospital for several months, he was not free to leave and his contact with the outside world was seriously restricted. As to the “subjective” element, it was disputed between the parties whether the applicant had consented to his stay in the clinic. The Government mostly relied on the legal construction of “voluntary confinement”, whereas the applicant referred to his own perception of the situation.

108. The Court notes in this respect that, indeed, the applicant lacked de jure legal capacity to decide for himself. However, this does not necessarily mean that the applicant was de facto unable to understand his situation. Firstly, the applicant’s own behaviour at the time of his confinement proves the contrary. Thus, on several occasions the applicant requested his discharge from hospital, contacted the hospital administration and a lawyer with a view to obtaining his release, and once attempted to escape from the hospital (see, a fortioriStorck v. Germany, no. 61603/00, ECHR 2005-V, where the applicant consented to her stay in the clinic but then attempted to escape). Secondly, it follows from the Court’s above conclusions that the findings of the domestic courts on the applicant’s mental condition were questionable and quite remote in time (see paragraph 96 above).

109. In sum, even though the applicant was legally incapable of expressing his opinion, the Court is unable to accept in the circumstances the Government’s view that the applicant agreed to his continued stay in the hospital. The Court therefore concludes that the applicant was deprived of his liberty by the authorities within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention.

110. The Court further notes that although the applicant’s detention was requested by the applicant’s guardian, a private person, it was implemented by a State-run institution – a psychiatric hospital. Therefore, the responsibility of the authorities for the situation complained of was engaged.

111. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

C. Merits

112. The Court accepts that the applicant’s detention was “lawful”, if this term is construed narrowly, in the sense of formal compatibility of the detention with the procedural and material requirements of the domestic law. It appears that the only condition for the applicant’s detention was the consent of his official guardian, his mother, who was also the person who solicited the applicant’s placement in the hospital.

113. However, the Court observes that the notion of “lawfulness” in the context of Article 5 § 1 (e) also has a broader meaning. “The notion underlying the term [‘procedure prescribed by law’] ... is one of fair and proper procedure, namely that any measure depriving a person of his liberty should issue from and be executed by an appropriate authority and should not be arbitrary” (see Winterwerp, cited above, § 45). In other words, the detention cannot be considered “lawful” within the meaning of Article 5 § 1 if the domestic procedure does not provide sufficient guarantees against arbitrariness.

114. In its Winterwerp judgment (cited above), the Court set out three minimum conditions which have to be satisfied in order for there to be “the lawful detention of a person of unsound mind” within the meaning of Article 5 § 1 (e): except in emergency cases, the individual concerned must be reliably shown to be of unsound mind, that is to say, a true mental disorder must be established before a competent authority on the basis of objective medical expertise; the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement; and the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder.

115. Turning to the present case, the Court notes that it was submitted on behalf of the applicant that his deprivation of liberty had been arbitrary, because he had not been reliably shown to be of unsound mind at the time of his confinement. The Government submitted nothing to refute this argument. Thus, the Government did not explain what made the applicant’s mother request his hospitalisation on 4 November 2005. Further, the Government did not provide the Court with any medical evidence concerning the applicant’s mental condition at the moment of his admission to the hospital. It appears that the decision to hospitalise him relied merely on the applicant’s legal status, as had been defined ten months earlier by the court, and probably on his medical history. Indeed, it is inconceivable that the applicant remained in hospital without any examination by specialist doctors. However, in the absence of any supporting documents or submissions by the Government concerning the applicant’s mental condition during his placement, the Court has to conclude that it has not been “reliably shown” by the Government that the applicant’s mental condition necessitated his confinement.

116. In view of the above, the Court concludes that the applicant’s hospitalisation between 4 November 2005 and 16 May 2006 was not “lawful” within the meaning of Article 5 § 1 (e) of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

117. The applicant complains that he was unable to obtain his release from the hospital. Article 5 § 4, relied on by the applicant, provides:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. The parties’ submissions

118. The Government maintained that the applicant had had an effective remedy to challenge his admission to the psychiatric hospital. Thus, he could have applied for release or complained about the actions of the medical staff through his guardian, who represented him before third parties, including the court. Further, the General Prosecutor’s Office had carried out a check of the applicant’s situation and did not establish any violation of his rights.

119. The applicant claimed that Russian law allowed him to bring court proceedings only through his guardian, who was opposed to his release.

B. Admissibility

120. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

C. Merits

121. The Court observes that by virtue of Article 5 § 4, a person of unsound mind compulsorily confined in a psychiatric institution for an indefinite or lengthy period is in principle entitled, at any rate where there is no automatic periodic review of a judicial character, to take proceedings at reasonable intervals before a court to put in issue the “lawfulness” – within the meaning of the Convention – of his detention (see Winterwerp, cited above, § 55, and Luberti, cited above, § 31; see also Rakevich v. Russia, no. 58973/00, §§ 43 et seq., 28 October 2003).

122. This is so in cases where the initial detention was initially authorised by a judicial authority (see X v. the United Kingdom, 5 November 1981, § 52, Series A no. 46), and it is a fortiori true in the circumstances of the present case, where the applicant’s confinement was authorised not by a court but by a private person, namely the applicant’s guardian.

123. The Court accepts that the forms of judicial review may vary from one domain to another, and depend on the type of deprivation of liberty in issue. It is not within the province of the Court to inquire into what would be the best or most appropriate system of judicial review in this sphere. However, in the present case the courts were not involved in deciding on the applicant’s detention at any moment and in any form. It appears that Russian law does not provide for automatic judicial review of confinement in a psychiatric hospital in situations such as the applicant’s. Further, the review cannot be initiated by the person concerned if that person has been deprived of his or her legal capacity. Such a reading of Russian law follows from the Government’s submissions on the matter. In sum, the applicant was prevented from pursuing independently any legal remedy of judicial character to challenge his continued detention.

124. The Government claimed that the applicant could have initiated legal proceedings through his mother. However, that remedy was not directly accessible to him: the applicant fully depended on his mother who had requested his placement in hospital and opposed his release. As to the inquiry carried out by the prosecution authorities, it is unclear whether it concerned the “lawfulness” of the applicant’s detention. In any event, a prosecution inquiry as such cannot be regarded as a judicial review satisfying the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

125. The Court notes its findings that the applicant’s hospitalisation was not voluntary. Further, the last time that the courts had assessed the applicant’s mental capacity was ten months before his admission to hospital. The “incapacitation” court proceedings were seriously flawed, and, in any event, the court never examined the necessity of the applicant’s placement in a closed institution. Nor was this necessity assessed by a court at the time of his placement in hospital. In such circumstances the applicant’s inability to obtain judicial review of his detention amounted to a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

126. The applicant submitted that the compulsory medical treatment he received in hospital amounted to inhuman and degrading treatment. Furthermore, on one occasion physical restraint was used against him, when he was tied to his bed for more than fifteen hours. Article 3 of the Convention, referred to by the applicant in this respect, provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

127. The Court notes that the complaint under Article 3 relates to two distinct facts: (a) involuntary medical treatment; and (b) the securing of the applicant to his bed after his attempted escape. As regards the second allegation, the Court notes that it was not part of the applicant’s initial submissions to the Court and was not sufficiently substantiated. Reference to it appeared only in the applicant’s observations in reply to those of the Government. Therefore, this incident falls outside the scope of the present application, and, as such, will not be examined by the Court.

128. It remains to be ascertained, however, whether the medical treatment of the applicant in the hospital amounted to “inhuman and degrading treatment” within the meaning of Article 3. According to the applicant, he was treated with Haloperidol and Chlorpromazine. He described these substances as obsolete medicine with strong and unpleasant side effects. The Court notes that the applicant did not provide any evidence showing that he had actually been treated with this medication. Furthermore, there is no evidence that the medication in question had the unpleasant effects he was complaining of. The applicant does not claim that his health has deteriorated as a result of such treatment. In such circumstances the Court finds that the applicant’s allegations in this respect are unsubstantiated.

129. The Court concludes that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

VI. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

130. The applicant complained under Article 13 of the Convention, taken in conjunction with Articles 6 and 8, that he had been unable to obtain a review of his status as a legally incapable person. Article 13 provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

131. The Court finds that this complaint is linked to the complaints submitted under Articles 6 and 8 of the Convention, and it should therefore be declared admissible.

132. The Court further notes that, in analysing the proportionality of the measure complained of under Article 8, it took account of the fact that the measure was imposed for an indefinite period of time and could not be challenged by the applicant independently of his mother or other persons empowered by law to seek its withdrawal (see paragraph 90 above). Furthermore, this aspect of the proceedings was considered by the Court in its examination of the overall fairness of the incapacitation proceedings.

133. In these circumstances the Court does not consider it necessary to re-examine this aspect of the case separately through the prism of the “effective remedies” requirement of Article 13.

VII. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

134. The Court notes that under Article 14 of the Convention the applicant complained about his alleged discrimination. The Court finds that this complaint is linked to the complaints submitted under Articles 6 and 8 of the Convention, and it should therefore be declared admissible. However, in the circumstances and given its findings under Articles 5, 6 and 8 of the Convention, the Court considers that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention separately.

VIII. COMPLIANCE WITH ARTICLE 34 OF THE CONVENTION

135. The applicant maintained that by preventing him from meeting his lawyer in private for a long period of time despite the measure indicated by the Court under Rule 39 of the Rules of Court, Russia had failed to comply with its obligations under Article 34 of the Convention. Article 34 provides:

“The Court may receive applications from any person, non-governmental organisation or group of individuals claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto. The High Contracting Parties undertake not to hinder in any way the effective exercise of this right.”

Rule 39 of the Rules of Court provides:

“1. The Chamber or, where appropriate, its President may, at the request of a party or of any other person concerned, or of its own motion, indicate to the parties any interim measure which it considers should be adopted in the interests of the parties or of the proper conduct of the proceedings before it.

2. Notice of these measures shall be given to the Committee of Ministers.

3. The Chamber may request information from the parties on any matter connected with the implementation of any interim measure it has indicated.”

A. The parties’ submissions

136. The Government maintained that the applicant had not been prevented from exercising his right of individual petition under Article 34 of the Convention. However, he was able to do so only through his mother – his official guardian. Since his mother had never asked Mr Bartenev (the lawyer) to represent her son, he was not his legal representative in the eyes of the domestic authorities. Consequently, the authorities acted lawfully in not allowing him to meet the applicant in hospital.

137. The applicant submitted that his right of individual petition had been breached. Thus, the hospital authorities prevented him from meeting his lawyer, confiscated writing materials from him and prohibited him from making or receiving telephone calls. The applicant was also threatened with the extension of his confinement if he continued his “litigious behaviour”. When the Court indicated an interim measure, the hospital authorities refused to consider the decision of the Court under Rule 39 as legally binding. This position was later confirmed by the Russian courts. As a result, it was virtually impossible for the applicant to work on his case before the European Court during his whole stay in hospital. Moreover, the applicant’s lawyer was unable to assess the applicant’s condition and collect information about the treatment the applicant was subjected to while in the psychiatric hospital.

B. The Court’s assessment

1. Compliance with Article 34 before the indication of an interim measure

138. The Court reiterates that it is of the utmost importance for the effective operation of the system of individual petition instituted by Article 34 that applicants or potential applicants should be able to communicate freely with the Court without being subjected to any form of pressure from the authorities to withdraw or modify their complaints (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, opinion of the Commission, § 105, Reports 1996-IV; see also Ergi v. Turkey, 28 July 1998, § 105, Reports 1998-IV).

139. The Court notes that an interference with the right of individual petition may take different forms. Thus, in Boicenco v. Moldova (no. 41088/05, §§ 157 et seq., 11 July 2006), the Court found that the refusal by the authorities to let the applicant be examined by a doctor in order to substantiate his claims under Article 41 of the Convention constituted an interference with the applicant’s right of individual petition, and thus was incompatible with Article 34 of the Convention.

140. In the present case the ban on contact with his lawyer lasted from the applicant’s hospitalisation on 4 November 2005 until his discharge on 16 May 2006. Further, telephone calls and correspondence were also banned for virtually the whole period. Those restrictions made it almost impossible for the applicant to pursue his case before the Court, and thus the application form was completed by the applicant only after his discharge from the hospital. The authorities could not have been ignorant of the fact that the applicant had introduced an application with the Court concerning, inter alia, his confinement in the hospital. In such circumstances the authorities, by restricting the applicant’s contact with the outside world to such an extent, interfered with his rights under Article 34 of the Convention.

2. Compliance with Article 34 after the indication of an interim measure

141. The Court further notes that in March 2006 it indicated to the Government an interim measure under Rule 39. The Court requested the Government to allow the applicant to meet his lawyer on the premises of the hospital and under the supervision of the hospital staff. That measure was supposed to ensure that the applicant was able to pursue his case before this Court.

142. The Court is struck by the authorities’ refusal to comply with that measure. The domestic courts which examined the situation found that the interim measure was addressed to the Russian State as a whole, but not to any of its bodies in particular. The courts concluded that Russian law did not recognise the binding force of an interim measure indicated by the Court. Further, they considered that the applicant could not act without the consent of his mother. Therefore, Mr Bartenev (the lawyer) was not regarded as his lawful representative either in domestic terms, or for the purposes of the proceedings before this Court.

143. Such an interpretation of the Convention is contrary to the Convention. As regards the status of Mr Bartenev, it was not for the domestic courts to determine whether or not he was the applicant’s representative for the purposes of the proceedings before the Court – it sufficed that the Court regarded him as such.

144. As to the legal force of an interim measure, the Court wishes to reiterate the following (Aoulmi v. France, no. 50278/99, § 107, ECHR 2006‑I):

“107. ... [U]nder the Convention system, interim measures, as they have consistently been applied in practice, play a vital role in avoiding irreversible situations that would prevent the Court from properly examining the application and, where appropriate, securing to the applicant the practical and effective benefit of the Convention rights asserted. Accordingly, in these conditions a failure by a respondent State to comply with interim measures will undermine the effectiveness of the right of individual application guaranteed by Article 34 and the State’s formal undertaking in Article 1 to protect the rights and freedoms set forth in the Convention

108. Indications of interim measures given by the Court ... permit it not only to carry out an effective examination of the application but also to ensure that the protection afforded to the applicant by the Convention is effective; such indications also subsequently allow the Committee of Ministers to supervise execution of the final judgment. Such measures thus enable the State concerned to discharge its obligation to comply with the final judgment of the Court, which is legally binding by virtue of Article 46 of the Convention ...”

In sum, an interim measure is binding to the extent that non-compliance with it may lead to a finding of a violation under Article 34 of the Convention. For the Court, it makes no difference whether it was the State as a whole or any of its bodies which refused to implement an interim measure.

145. The Court notes in this respect the case of Mamatkulov and Askarov v. Turkey ([GC], nos. 46827/99 and 46951/99, §§ 92 et seq., ECHR 2005‑I), in which the Court analysed the State’s non-compliance with an interim measure indicated under Rule 39. The Court concluded that “the obligation set out in Article 34 in fine requires the Contracting States to refrain ... also from any act or omission which, by destroying or removing the subject matter of an application, would make it pointless or otherwise prevent the Court from considering it under its normal procedure” (§ 102).

146. By not allowing the applicant to communicate with his lawyer, the authorities de facto prevented him from complaining to the Court and this obstacle existed so long as the authorities kept the applicant in hospital. Therefore, the aim of the interim measure indicated by the Court was to avoid a situation “that would prevent the Court from properly examining the application and, where appropriate, securing to the applicant the practical and effective benefit of the Convention rights asserted” (see Aoulmi, loc. cit.).

147. The Court notes that the applicant was eventually released and met with his lawyer, and was thus able to continue the proceedings before this Court. The Court therefore finally had all the elements to examine the applicant’s complaint, despite previous non-compliance with the interim measure. However, the fact that the individual actually managed to pursue his application does not prevent an issue arising under Article 34: should the Government’s action make it more difficult for the individual to exercise his right of petition, this amounts to “hindering” his rights under Article 34 (see Akdivar and Others, cited above, § 105, and Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, opinion of the Commission, § 254, Reports 1996-IV). In any event, the applicant’s release was not in any way connected with the implementation of an interim measure.

148. The Court takes note that the Russian legal system may have lacked a legal mechanism for implementing interim measures under Rule 39. However, it does not absolve the respondent State from its obligations under Article 34 of the Convention. In sum, in the circumstances the failure of the authorities to comply with an interim measure under Rule 39 amounted to a breach of Article 34 of the Convention.

3. Conclusion

149. Having regard to the material before it, the Court concludes that, by preventing the applicant for a long period of time from meeting his lawyer and communicating with him, as well as by failing to comply with the interim measure indicated under Rule 39 of the Rules of Court, the Russian Federation was in breach of its obligations under Article 34 of the Convention.

IX. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

150. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

151. The applicant claimed 85,000 euros in respect of non‑pecuniary damage.

152. The Government considered these claims “fully unsubstantiated and anyway excessive”. Further, the Government claimed that it was the applicant’s mother who was entitled to claim any amounts on behalf of the applicant.

153. The Court notes that the applicant has legal standing in his own right within the Strasbourg proceedings and, consequently, can claim compensation under Article 41 of the Convention.

154. The Court considers that the question of the application of Article 41 is not ready for decision. Accordingly, it shall be reserved and the subsequent procedure fixed having regard to any agreement which might be reached between the Government and the applicant (Rule 75 § 1 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Article 5 (concerning confinement to the psychiatric hospital), Article 6 (concerning the incapacitation proceedings), Article 8 (concerning the applicant’s incapacitation), Article 13 (concerning the absence of effective remedies) and Article 14 of the Convention (concerning the alleged discrimination) admissible, and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention as regards the incapacitation proceedings;

3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention on account of the applicant’s full incapacitation;

4. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention as regards the lawfulness of the applicant’s confinement in hospital;

5. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention as regards the applicant’s inability to obtain his release from hospital;

6. Holds that there is no need to examine the applicant’s complaint under Article 13 of the Convention;

7. Holds that there is no need to examine the applicant’s complaint under Article 14 of the Convention;

8. Holds that the State failed to comply with its obligations under Article 34 of the Convention by hindering the applicant’s access to the Court and by not complying with an interim measure indicated by the Court in order to remove this hindrance;

9. Holds that the question of the application of Article 41 is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the said question in whole;

(b) invites the Government and the applicant to submit, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement that they may reach;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber the power to fix the same if need be.

Done in English, and notified in writing on 27 March 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen             Christos Rozakis
Registrar                    President

Sažmi komentare
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem RžK br. 2/16 od 05.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika I.S. iz N.S. na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4K 7/16 i rešene Višeg suda potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija