Vrzić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
12.07.2016
Članovi
6
8
8-1
8-2
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
8
8-1
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak izvršenja
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
(P1-1-2) Opšti interes
Srazmernost
Broj predstavke
43777/13
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioci predstavke zaključili su ugovor sa poveriocem na osnovu kojeg su priznali dug u iznosu oko 247.000,00 evra i kao obezbeđenje za namirenje tog duga zasnovali hipoteku na svojoj kući, pristajući da se dug namiri prodajom kuće ukoliko ga oni ne budu vratili u određenom roku. Kako podnosioci nisu izmirili dug, njihov poverilac je pokrenuo izvršni postupak u okviru kojeg je prodata njihova kuće i od dobijene cene je izmiren dug.
Tokom izvršnog postupka vrednost kuće je procenjena na otprilike 320.000,00 evra. U međuvremenu su sa ovim izvršnim postupkom spojeni i drugi izvršni postupci koje su drugi izvršni poverioci pokrenuli protiv podnosilaca kao izvršnih dužnika. Kuću je na javnoj prodaji kupio poverilac za 109.000,00 evra. Nakon toga, podnosioci su isticali da je kuća prodata za previše nisku cenu jer je njena stvarna vrednost bila oko 700.000,00 evra, kao i da je prodajom kuće povređeno njihovo pravo na dom jer im ona služi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.
Nakon što su svi njihovi prigovori odbijeni, sud je pristupio sprovođenju izvršnog postupka radi prinudnog iseljenja podnosilaca iz kuće i njene predaje kupcu – poveriocu.

Pred Evropskim sudom podnosioci predstavke tvrdili su da im je povređeno pravo na dom i pravo na neometano uživanje imovine.
Stav Suda je međutim bio da kada izvršni dužnik dobrovoljno založi svoju kuću radi obezbeđenja duga, pa dug ne vrati, ne može se sa uspehom pozivati na povredu svog prava na dom ukoliko dođe do prodaje kuće u izvršnom postupku. Stoga, prodaja kuće koju je dužnik založio u cilju obezbeđenja duga u izvršnom postupku ne predstavlja povredu njegovog prava na neometano uživanje imovine, čak ni u slučaju kada kuću kupi poverilac.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET VRZIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 43777/13)

PRESUDA

STRASBOURG

12. srpnja 2016.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vrzić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci, i
Stanley Naismith, tajnik odjela,  

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. lipnja 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 43777/13) protiv Republike Hrvatske što su ga 10. lipnja 2013. godine dvoje hrvatskih državljana, g. Nikola Vrzić i gđa Mila Vrzić („podnositelji zahtjeva”) podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositelje zahtjeva zastupale su gđa L. Kušan, odvjetnica u Ivanić Gradu i gđa N. Owens, odvjetnica u Zagrebu. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelji zahtjeva tvrdili su, posebice, kako je povrijeđeno njihovo pravo na poštivanje njihovog doma.
  4. Vlada je obaviještena o zahtjevu 24. ožujka 2014. godine.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelji zahtjeva rođeni su 1955. godine i žive u Poreču.
  2. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi:
  3. Podnositelji zahtjeva i njihovo društvo M.N., sklopili su 5. veljače 2009. godine, sporazum s M.G.-om i njegovim društvom E. Sklapanjem navedenog sporazuma podnositelji zahtjeva priznali su svoj dug u visini od 580.000 hrvatskih kuna koji su imali prema M.G.-u te dug njihovog društva u visini od 180.000 kuna prema društvu E. Kako bi se osigurala naplata cjelokupnog iznosa, podnositelji zahtjeva založili su svoju kuću, dopustivši M.G.-u da upiše založno pravo na njoj. Sporazumom je propisano da ako podnositelji zahtjeva i njihovo društvo ne plate svoje nepodmireno dugovanje do 1. svibnja 2009. godine, vjerovnici imaju pravo pokrenuti ovršni postupak radi naplate duga prodajom kuće podnositelja zahtjeva.
  4. M.G. i njegovo društvo E. pokrenuli su 20. listopada 2009. godine ovršni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim sudom u Poreču, tražeći sudsku prodaju kuće. Tvrdili su da podnositelji zahtjeva nisu platili svoj dug prema M.G.-u, dok je društvo M.N. uspjelo otplatiti samo dio duga prema društvu E. Nepodmireni dug podnositelja zahtjeva iznosio je 703,643.05 kuna.
  5. Općinski sud u Poreču usvojio je navedeni prijedlog 17. studenog 2009. godine i donio rješenje o ovrsi protiv podnositelja zahtjeva. Podnositelji zahtjeva nisu podnijeli žalbu te je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 17. prosinca 2009. godine.
  6. Općinski sud u Poreču je 11. prosinca 2009. godine izvršio zabilježbu ovrhe određene na kući podnositelja zahtjeva u zemljišnim knjigama.
  7. Ročište radi utvrđenja vrijednosti nekretnine održano je pred Općinskim sudom u Poreču 4. svibnja 2010. godine. Oba podnositelja zahtjeva uredno su pozvana, ali se pojavio samo prvi podnositelj zahtjeva. On se obvezao dostaviti stručnu procjenu vrijednosti kuće u roku od dva dana. Ovrhovoditelj je zatražio od Općinskog suda da odredi vještaka u tu svrhu. Prvi podnositelj zahtjeva nije ispunio svoju obvezu.
  8. U nazočnosti prvog podnositelja zahtjeva, 16. lipnja 2010. godine proveden je očevid i izvršena je procjena vrijednosti nekretnine od strane vještaka građevinske i geodetske struke.
  9. Vještak građevinske struke dostavio je svoj nalaz i mišljenje 20. kolovoza 2010. godine, navodeći da vrijednost kuće iznosi 2,463,092.48 kuna (otprilike 323.860 EUR). Podnositelji zahtjeva nisu prigovorili procjeni.
  10. Dana 7. listopada 2010. godine drugi ovršni postupak protiv podnositelja zahtjeva spojen je s ovim postupkom. U prethodnom postupku bilo je doneseno rješenje o ovrsi 12. svibnja 2010. godine protiv podnositelja zahtjeva, a na zahtjev Općine Poreč u odnosu na potraživanje u iznosu od 24,352.94 kuna (otprilike 3.200 EUR). Budući da podnositelji zahtjeva nisu podnijeli žalbu, rješenje o ovrsi postalo je pravomoćno 12. lipnja 2010. godine.
  11. Općinski sud je 25. listopada 2010. godine utvrdio vrijednost kuće podnositelja zahtjeva na 2,463,092.48 kuna.
  12. Prvo ročište za dražbu održano je 25. siječnja 2011. godine. Međutim, nije bilo zainteresiranih kupaca. Iako su bili uredno pozvani, podnositelji zahtjeva nisu se pojavili.
  13. Još jedan ovršni postupak koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva spojen je s ovim postupkom 13. svibnja 2011. godine. U tom postupku bilo je doneseno rješenje o ovrsi protiv podnositelja zahtjeva, na zahtjev banke P. 24. siječnja 2011. godine, u odnosu na neplaćeni kredit od 14. veljače 2006. godine u iznosu od 159,688.87 švicarskih franaka. Budući da podnositelji zahtjeva nisu podnijeli žalbu, rješenje o ovrsi postalo je pravomoćno 31. ožujka 2011. godine.
  14. Drugo ročište za prodaju kuće podnositelja zahtjeva nekoliko je puta odgođeno na zahtjev ovrhovoditelja.
  15. Drugo ročište za dražbu je na kraju održano 30. ožujka 2012. godine te je kuća podnositelja zahtjeva prodana M.G.-u za 821.040 kuna (otprilike 109.000 EUR). Iako su bili uredno pozvani, podnositelji zahtjeva nisu se pojavili.
  16. Općinski sud u Poreču dosudio je 2. travnja 2012. godine M.G.-u nekretninu podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da plati 821.040 kuna kao iznos kupoprodajne cijene.
  17. Podnositelji zahtjeva podnijeli su 23. travnja 2012. godine žalbu protiv navedenog rješenja, tvrdeći da je prodaja bila nerazmjerna budući da je prava vrijednost njihove kuće iznosila oko 700.000 eura. Također su tvrdili da Općinski sud nije postupio po odredbama Ovršnog zakona, u kojima je navedeno da sudovi trebaju poštivati dostojanstvo ovršenika i da se trebaju pobrinuti da postupak ovrhe bude što je moguće humaniji.
  18. Podnositelji zahtjeva podnijeli su 8. svibnja 2012. godine podnesak u kojem navode da vrijednost njihove kuće iznosi 640.000 EUR.
  19. Županijski sud u Puli odbio je 28. prosinca 2012. godine žalbu podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je kuća podnositelja zahtjeva bila prodana na drugom ročištu za prodaju za više od jedne trećine njezine vrijednosti, da je prvo ročište za prodaju bilo neuspješno i da je M.G. bio jedini ponuđač. Nadalje, vrijednost kuće utvrdio je Općinski sud u Poreču 25. listopada 2010. godine, a podnositelji zahtjeva joj nisu prigovorili. Prema mišljenju Županijskog suda, prodaja kuće podnositelja zahtjeva provedena je u skladu s Ovršnim zakonom.
  20. Općinski sud u Poreču proveo je 31. siječnja 2013. godine u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva M. G. na kući podnositelja zahtjeva.
  21. Podnositelji zahtjeva podnijeli su 20. veljače 2013. godine reviziju protiv rješenja Županijskog suda u Puli, pozivajući se na članak 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Tvrdili su da stvarna vrijednost njihove kuće iznosi oko 700.000 EUR, te da je njihova kuća trebala biti izuzeta iz ovrhe budući da se njome „zadovoljavaju njihove osnovne ljudske potrebe.”
  22. Istoga dana, podnositelji zahtjeva podnijeli su Općinskom sudu u Poreču zahtjev za odgodu ovrhe.
  23. Općinski sud u Poreču odbacio je 22. veljače 2013. godine reviziju podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu obzirom da je takva revizija u ovršnom postupku bila dopuštena samo na temelju članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, što ovdje nije bio slučaj. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu.
  24. Istoga dana, Općinski sud u Poreču odbacio je zahtjev podnositelja zahtjeva za odgodu ovrhe kao nedopušten, utvrdivši da nisu ispunili zakonske uvjete za takav zahtjev. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu.
  25. Hrvatska elektroprivreda (dalje u tekstu „HEP”) je 8. ožujka 2013. godine isključila struju podnositeljima zahtjeva na zahtjev M.G.-a. Podnositelji zahtjeva odmah su podnijeli prijedlog Općinskom sudu u Poreču za određivanje privremene mjere kojom bi se M.G.-u zabranilo isključenje struje i vode te vršenje promjena na kući, kojom se HEP-u nalaže da ponovno priključi struju, te da im se odobri da zadrže kuću do završetka ovršnog postupka. Istoga dana Općinski sud u Poreču odredio je privremenu mjeru, zabranio M.G.-u isključenje struje i vode i naložio HEPu da ponovno priključi struju. To je rješenje 21. svibnja 2013. godine preinačio Županijski sud u Puli i odbio prijedlog podnositelja zahtjeva za donošenje privremene mjere.
  26. Općinski sud je 19. lipnja 2013. godine odredio predaju nekretnine M.G.-u. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu koju je Općinski sud odbacio kao nedopuštenu 10. srpnja 2013. godine.
  27. Općinski sud u Poreču održao je 26. srpnja 2013. godine ročište radi diobe kupovnine od prodaje kuće. Iako su bili uredno pozvani, podnositelji zahtjeva nisu se pojavili.
  28. Općinski sud u Poreču naložio je 17. rujna 2013. godine ispražnjenje i predaju nekretnine. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu, tvrdeći da se ovrha nije trebala izvršiti prodajom njihove kuće, koja im je služila za „zadovoljavanje njihovih osnovnih potreba”: živjeli su tamo sa svojom obitelji, a također im je služila kao poslovni prostor.
  29. Općinski sud odredio je 21. listopada 2013. godine iseljenje podnositelja zahtjeva za 13. prosinca 2013., naloživši sudskom ovršitelju da izvrši iseljenje. Međutim, iseljenje je odgođeno za tri mjeseca.
  30. Podnositelji zahtjeva podnijeli su 19. studenog 2013. godine prijedlog za određivanje privremene mjere kojom se zabranjuje prodaja njihove kuće i njihovo iseljenje.
  31. Općinski sud u Poreču donio je 20. prosinca 2013. godine rješenje kojim se dovršava ovršni postupak naplate novčanih tražbina.
  32. Županijski sud u Puli odbio je 20. siječnja 2014. godine žalbu podnositelja zahtjeva protiv rješenja od 17. rujna 2013. godine (vidi prethodni paragraf 32.), utvrdivši da je Općinski sud postupio u skladu sa zakonom, odnosno odredbama Ovršnog zakona. Ovršni postupak trebao je biti završen budući da je prodaja kuće podnositelja zahtjeva bila dovršena.
  33. Županijski sud u Puli prihvatio je 23. siječnja 2014. godine žalbu podnositelja zahtjeva protiv rješenja od 22. veljače 2013. godine (vidi prethodni paragraf 27.) i vratio predmet povodom revizije podnositelja zahtjeva Općinskom sudu na ponovni postupak.
  34. Istoga dana je Županijski sud u Puli, drugom odlukom, odbio žalbu podnositelja protiv rješenja od 22. veljače 2013. godine kojim je odbačen njihov zahtjev za odgodu ovršnog postupka (vidi prethodni paragraf 28.).
  35. Podnositelji zahtjeva povukli su 12. ožujka 2014. godine reviziju koja se spominje u prethodnim paragrafima 25. i 37.
  36. M.G. je 13. ožujka i 28. travnja 2014. godine zatražio iseljenje podnositelja zahtjeva.
  37. Podnositelji zahtjeva još nisu iseljeni.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ovršno pravo

1. Ovršni zakon iz 1996. godine s naknadnim izmjenama i dopunama

  1. Mjerodavne odredbe Ovršnog zakona iz 1996. godine koji je bio na snazi u relevantnom razdoblju („Narodne novine”, br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005 i 67/2008), propisivale su kako slijedi:

Pravni lijekovi

Članak 11.

„(1) Protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju može se izjaviti žalba, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

...

(3) Žalba se izjavljuje u roku od osam dana od dostave prvostupanjskoga rješenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(4) Žalba ne odgađa provedbu rješenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(5) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek.

...”

Članak 12.

„(1) U ovršnom postupku ... dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ...”

Članak 46.

„(1) Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu:

...

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

...

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.”

Članak 48. propisuje da ako ovrhovoditelj ospori navode ovršenika iznesene u žalbi podnesenoj na temelju članka 46. stavka 1. točaka 7. i 9. do 11., sud koji vodi postupak uputit će ovršenika da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Određivanje vrijednosti nekretnine Način utvrđivanja vrijednosti

Članak 87.

„(1) Vrijednost nekretnine sud [koji vodi ovršni postupak] utvrđuje zaključkom po slobodnoj ocjeni nakon održanog ročišta na kojemu će strankama biti omogućeno da se o tome izjasne te da prilože odgovarajuće pisane dokaze. Podatke o stanju na tržištu nekretnina sud može zatražiti i od porezne uprave, ako ocijeni da je to potrebno.

...

(3) Ako su stranke utvrdile vrijednost nekretnine u sporazumu ... na temelju kojega se ta nekretnina koristi kao jamstvo... radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži, ta će se vrijednost uzeti kao mjerodavna, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju u [ovršnom] postupku pred sudom ...

...”

Članak 97.

„(1) Na prvom ročištu za dražbu nekretninu se ne može prodati ispod dvije trećine utvrđene vrijednosti nekretnine (članak 87.).

(2) Na drugom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti.

...”

Članak 120.

„Prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo posjeda nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave rješenja o predaji nekretnine kupcu, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drukčije određeno.”

2. Ovršni zakon iz 2012. godine s naknadnim izmjenama i dopunama.

  1. Novi Ovršni zakon stupio je na snagu 15. listopada 2012. godine.
  2. Članak 102. propisuje da se nekretninu ne može prodati ispod dvije trećine utvrđene vrijednosti nekretnine na prvom ročištu za dražbu i ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti na drugom ročištu za dražbu.
  3. Članak 369. stavak 1. propisuje da se ovršni postupak koji je u tijeku mora završiti na temelju odredbi prethodnog ovršnog zakona.

B. Zakon o parničnom postupku

  1. Mjerodavna odredba Zakona o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i „Narodne novine”, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 i 25/2013), koja je bila na snazi u mjerodavnom razdoblju, propisivala je kako slijedi:

Članak 382.

„(2) ... stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ...”

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011) glase kako slijedi:

Ništetnost

Članak 322.

„(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.”

Kad je ugovor pobojan

Članak 330.

„Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.”

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovarali su da je povrijeđeno njihovo pravo na poštivanje njihovog doma. Pozvali su se na članak 8. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga ... doma ...

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili sva dostupna domaća pravna sredstva. U prvom redu, mogli su podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovora. U tom su postupku mogli tvrdili da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske koji jamči „nepovredivost doma”. Također su mogli podnijeti tužbu tvrdeći da je provođenje ovrhe nad njihovom kućom nedopušteno. U tom su postupku mogli iznijeti sve tvrdnje koje se tiču njihovog prava na poštivanje njihovog doma.
  2. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da tužba nije mogla promijeniti pravila ovršnog postupka propisana Ovršnim zakonom. Također, tužba kojom se traži utvrđivanje ugovora o zajmu ništetnim ne bi se bavila pitanjem zaštite njihovih prava na poštivanje njihovog doma u ovršnom postupku.

2.  Ocjena Suda

  1. Sukladno članku 35. stavku 1. Konvencije Sud može rješavati neku stvar tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha članka 35. je dati svim državama ugovornicama priliku za sprečavanje ili ispravljanje povreda koje im se stavljaju na teret prije nego što navodi o tim povredama budu podneseni Sudu (vidi, na primjer, predmete Gherghina protiv Rumunjske (odl.) [GC], br. 42219/07, paragraf 84., 9. srpnja 2015.; Hentrich protiv Francuske, rujna 1994., paragraf 33., Serija A, br. 296A i Remli protiv Francuske, 23. travnja 1996., paragraf 33., Izvješća o presudama i odlukama 1996-II). Stoga prigovor podnesen Sudu prvo treba biti podnesen, barem u suštini, odgovarajućim nacionalnim sudovima, u skladu s formalnim zahtjevima domaćeg prava i u propisanim rokovima (vidi predmet Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [GC], br. 17153/11 i 29 drugih, paragraf 72., 25. ožujka 2014.). Drukčije stajalište ne bi bilo spojivo sa supsidijarnim značajem konvencijskog sustava (vidi predmet Gavril Yosifov protiv Bugarske, br. 74012/01, paragraf 42., 6. studenoga 2008.). Pored toga, obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava zahtijeva samo da podnositelj redovno upotrijebi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Vučković i drugi, paragraf 73.; te predmete Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, paragraf 30., 20. srpnja 2004.; i John Sammut i Visa Investments Limited protiv Malte (odl.), br. 27023/03, 28. lipnja 2005.)
  2. Vlada je u ovome predmetu tvrdila da su podnositelji zahtjeva imali na raspolaganju dva pravna sredstva koja nisu iscrpili (vidi prethodni paragraf 49.).
  3. Što se tiče tužbe kojom se traži da ovrha bude proglašena nedopuštenom, Sud primjećuje da je takva tužba dopuštena samo iz razloga navedenih u članku 46. stavku 1. točkama 7. i 9. do 11. Ovršnog zakona (vidi prethodni paragraf 42.) i da podnositelji zahtjeva nisu tvrdili da je bilo koja od tih okolnosti bila primjenjiva u njihovom predmetu. Niti jedna od okolnosti navedenih u tim odredbama ne odnosi se na tvrdnje podnositelja zahtjeva temeljem članka 8. Konvencije. Stoga se Vladin prigovor, u mjeri u kojoj se odnosi na tužbu kojom se traži utvrđivanje ovrhe nad kućom podnositelja zahtjeva nedopuštenom, mora odbiti.
  4. Što se tiče tužbe kojom se traži da se predmetni ugovor proglasi ništetnim, Sud smatra da se tvrdnje koje su iznijele stranke u tom pogledu odnose na osnovanost predmeta. Sud će ih stoga ispitati u tom kontekstu.
  5. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Nadalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je nalog za njihovo iseljenje koji je izdao Općinski sud u Poreču predstavljao miješanje u njihovo pravo na poštivanje njihovog doma, bez obzira na činjenicu da oni još nisu bili iseljeni. Oni su prihvatili da je predmetno miješanje bilo u skladu sa zakonom, ali su tvrdili da nije bilo nužno u demokratskom društvu. Tvrdili su da je njihova kuća trebala biti izuzeta iz ovršnog postupka jer je zadovoljavala njihove osnovne stambene potrebe.
  2. Podnositelji zahtjeva također su tvrdili da im nisu bila osigurana postupovna jamstva koja zahtijeva članak 8. Konvencije, zato što pravila koja uređuju ovršni postupak nisu dopuštala sudovima da provedu test razmjernosti u ovršnom postupku.
  3. Vlada je tvrdila da su razlozi za miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njihovog doma utvrđeni u Ovršnom zakonu. Miješanje je težilo legitimnom cilju zaštite interese drugih, u ovome slučaju ovrhovoditelja. Tvrdila je da su, koristeći svoju kuću kao osiguranje tražbine, podnositelji zahtjeva pristali na prodaju svoje kuće ukoliko ne ispune svoje ugovorne obveze.

2.  Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njihovog doma

  1. Sud je ranije utvrdio da se sudska prodaja kuće ili stana podnositelja zahtjeva i njegovo ili njezino iseljenje treba smatrati miješanjem u pravo na poštivanje njegovog ili njezinog doma (vidi predmet Zehentner protiv Austrije, br. 20082/02, paragraf 54., 16. srpnja 2009.). U ovome je predmetu kuća podnositelja zahtjeva prodana u ovršnom postupku i njihovo iseljenje naloženo je u kontekstu tih postupaka. Iako podnositelji zahtjeva još nisu bili iseljeni, izdan je nalog za iseljenje koji se može izvršiti u bilo kojem trenutku. Sud ponavlja da obveza podnositelja zahtjeva da napusti kuću u kojoj živi predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegovog doma (vidi predmet Ćosić protiv Hrvatske, br. 28261/06, paragraf 18., 15. siječnja 2009.).

(b) Je li miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojalo ostvariti zakoniti cilj

  1. Nacionalni sudovi naložili su podnositeljima zahtjeva da se isele iz svoje kuće. Prema hrvatskom zakonu koji uređuje ovršni postupak, kupac koji je kupio nekretninu na ročištu za dražbu postaje vlasnikom te nekretnine (vidi članak 120. Ovršnog zakona, prethodni paragraf 42.).
  2. Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i u onim područjima u kojima Konvencija „uključuje” pravila tog prava, budući da su nacionalna tijela, po prirodi stvari, posebno kvalificirana za rješavanje pitanja koja nastaju s tim u vezi (vidi, mutatis mutandis, predmet Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., paragraf 46., Serija A br. 33). Kad nema proizvoljnosti, Sud neće tumačenje koje su dala nacionalna tijela zamijeniti svojim tumačenjem (vidi, na primjer, predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997. godine, paragraf 31., Izvješća 1997-VIII).
  3. Odluku o prijenosu vlasništva nad kućom na M.G.-a donijeli su nacionalni sudovi sukladno hrvatskim zakonima koji uređuju prodaju nekretnina u ovršnom postupku. Ti zakoni propisuju da kad sud dosudi nekretninu kupcu, ovršenik gubi vlasništvo na njoj. Odluka nacionalnih sudova da se podnositeljima zahtjeva naloži iseljenje temeljila se na članku 120. Ovršnog zakona. Sud je, uzimajući u obzir da je njegova ovlast za preispitivanje poštivanja domaćeg prava ograničena (vidi, među ostalim izvorima, predmet Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), 25. listopada 1989., Serija A br. 163, paragraf 57.) utvrdio da su odluke domaćih sudova kojima je naloženo iseljenje podnositelja zahtjeva bile u skladu s domaćim pravom (vidi naprijed citirani predmet Ćosić, paragraf 19.). Stoga je predmetno miješanje težilo legitimnom cilju zaštite zakonitog prava kupca na kući podnositelja zahtjeva.

(c) Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu

  1. Središnje pitanje u ovome predmetu stoga glasi je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti te stoga „nužno u demokratskom društvu”.
  2. Sud je također smatrao da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u pravo na njegov ili njezin dom načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, bez obzira na to što je prema domaćem pravu njegovo ili njezino pravo posjeda prestalo (vidi predmet McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, no. 19009/04, paragraf 50., ECHR 2008).
  3. U nekoliko predmeta protiv Hrvatske Sud je utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na poštivanje njihovog doma zato što nacionalni sudovi nisu proveli test razmjernosti prilikom izdavanja naloga za iseljenje (vidi, na primjer naprijed citirani predmet Ćosić, predmete Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, 22. listopada 2009; Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, 21. lipnja 2011.; Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, 29. svibnja 2012.; te Brežec protiv Hrvatske, br. 7177/10, 18. srpnja 2013.).
  4. U svim navedenim predmetima, kao i u naprijed navedenom predmetu McCann, podnositelji zahtjeva živjeli su u stanovima u državnom ili društvenom vlasništvu i važan aspekt utvrđivanja povrede bila je činjenica da nije postojao drugi privatni interes. Nadalje, podnositelji zahtjeva u navedenim predmetima nisu potpisali nikakav sporazum kojim riskiraju gubitak svoga doma.
  5. Situacija u ovome predmetu drukčija je utoliko što su ostale stranke u ovršnom postupku bile ili fizička osoba, konkretno M.G., ili privatna trgovačka društva, odnosno banka i društvo. Sudska praksa institucija Konvencije ukazuje na to da je pristup u takvim slučajevima donekle drukčiji i da se mjera propisana zakonom u cilju zaštite prava drugih može smatrati nužnom u demokratskom društvu (vidi predmete P. protiv Francuske, odluka Komisije br. 26215/95, 6. rujna 1995., i D.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 11949/86, 1. prosinca 1986.).
  6. Za razliku od situacija koje se rješavaju u predmetima navedenim u prethodnim paragrafima 64. i 65., podnositelji zahtjeva u ovome predmetu prigovaraju što je naplata njihovih dugova izvršena prodajom njihovog doma. Na samom početku Sud primjećuje kako su podnositelji zahtjeva dobrovoljno koristili svoj dom kao osiguranje za zajam. Podnositelji zahtjeva su izričito pristali da ukoliko oni i njihovo društvo ne otplate nenamirena potraživanja do 1. svibnja 2009. godine, zajmodavci imaju pravo tražiti naplatu u ovršnom postupku prodajom njihove kuće (vidi prethodni paragraf 1.).
  7. Dug je bio značajan, odnosno otprilike 250.320 EUR. Rizik svojstven posuđivanju tako visokog iznosa je taj da ga dužnik možda neće biti u mogućnosti otplatiti. Podnositelji zahtjeva izričito su pristali preuzeti takav rizik.
  8. Podnositelji zahtjeva nisu osporili niti jedan ugovor o zajmu pred nacionalnim sudovima u odgovarajućim postupcima. Na primjer, mogli su pokrenuti postupak tražeći da se ugovor proglasi ništetnim ili da se poništi (vidi članke 322. i 330. Zakona o obveznim odnosima, prethodni paragraf 47.).  To podrazumijeva da su podnositelji zahtjeva slobodnom voljom sklopili te ugovore i slobodnom voljom odredili da se zajmovi mogu osigurati zalaganjem njihove kuće. Podnositelji zahtjeva su stoga morali biti svjesni da će njihova kuća biti prodana kako bi se ostvarilo plaćanje svih nepodmirenih dugova nakon isteka roka utvrđenog za otplatu zajma. Kad je određena ovrha na njihovoj kući, podnositelji zahtjeva nisu osporili rješenje o ovrsi podnošenjem žalbe, kako je predviđeno u članku 11. Ovršnog zakona (vidi prethodni paragraf 42.). Ne žaleći se na rješenje o ovrsi, koje se konkretno odnosilo na prodaju njihove kuće, podnositelji zahtjeva prešutno su pristali na njezinu prodaju u ovršnom postupku.
  9. Prodaja kuće podnositelja zahtjeva u ovršnom postupku bila je posljedica neispunjavanja ugovornih obveza podnositelja zahtjeva. Štoviše, bila je to posljedica na koju su podnositelji zahtjeva izričito pristali.
  10. Stoga se može zaključiti da su podnositelji zahtjeva pristali i prihvatili da se plaćanje njihovih nepodmirenih dugova izvrši prodajom njihove kuće.
  11. Prethodna su razmatranja dovoljna da bi Sudu omogućila zaključak kako nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje njihovog vlasništva. Pozvali su se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili mjerodavna domaća pravna sredstva. U prvom redu, nisu podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi, te su na taj način pristali na prodaju njihove kuće u ovršnom postupku. Da su podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi, mogli su nakon toga podnijeti ustavnu tužbu kojom bi mogli iznijeti sve prigovore koje su podnijeli Sudu.
  2. Nadalje, podnositelji zahtjeva nisu prigovorili utvrđenoj vrijednosti njihove kuće kako je propisano Ovršnim zakonom. Mogli su to učiniti do završetka prvog ročišta za dražbu. Umjesto toga, prvi put su prigovorili utvrđenoj vrijednosti njihove kuće u svojoj žalbi protiv rješenja o dosudi njihove kuće M.G.-u. U toj fazi postupka takav prigovor više nije bio dopušten.
  3. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da se potpisivanjem ugovora sa svojim ovrhovoditeljima nisu složili s pravilima ovršnog postupka, budući da su ta pravila bila propisana Ovršnim zakonom i ugovorna strana se nije mogla složiti ili ne složiti s odredbama zakona. Dakle, tužba koja bi se odnosila na ugovor nije mogla utjecati na primjenu Ovršnog zakona.
  4. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da ustavna tužba ne bi bila dopuštena u njihovom predmetu.
  5. Podnositelji zahtjeva nadalje su isticali da su podnijeli žalbu protiv odluke kojom se nalaže prodaja njihove nekretnine i njihovo iseljenje, ali bez uspjeha.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud smatra da se tvrdnje stranaka koje se odnose na neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava odnose na osnovanost prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1., i to posebno njegovog postupovnog aspekta, te će ih razmotriti sukladno navedenome.
  2. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva iznijeli su sljedeće tvrdnje u prilog svojem prigovoru na temelju članka 1. Protokola br. 1.
  2. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da ovršne radnje nisu bile popraćene postupovnim jamstvima. Većina njihovih žalbi u ovršnom postupku odbačena je kao nedopuštena. Žalba protiv prodaje njhove kuće za nerazmjernu cijenu, odnosno jednu trećinu njezine vrijednosti, odbijena je kao neosnovana.
  3. Podnositelji zahtjeva također su prigovorili da je njihova kuća bila prodana za samo trećinu njezine vrijednosti nakon procjene od strane sudskog vještaka i da je vrijednost njihove kuće bila puno veća od one navedene u nalazu i mišljenju vještaka.
  4. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da Ovršni zakon, koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. godine, kada je ovršni postupak protiv njih još uvijek bio u tijeku, nije bio primijenjen u njihovom predmetu. Primjena Zakona bi im koristila jer je propisivao da se nekretnina ne može prodati na ročištu za dražbu za manje od polovice njezine procijenjene vrijednosti.
  5. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je njihova kuća bila prodana jednom od njihovih ovrhovoditelja, M.G.-u, te da je on time postao vlasnik nekretnine čija je vrijednost znatno nadilazila cijenu po kojoj ju je kupio. U takvim okolnostima, dug podnositelja zahtjeva prema M.G.-u trebao je biti umanjen u skladu s vrijednošću koju je dobio, to jest, punom vrijednosti kuće o kojoj je riječ.
  6. Vlada je tvrdila da su, sklapanjem ugovora o zajmu, podnositelji zahtjeva sami definirali detalje svojih obveza prema vjerovnicima. Oni su pristali na prodaju svoje kuće u slučaju da ne budu u mogućnosti ispuniti svoje ugovorne obveze. Odluke koje su donijela državna tijela nisu predstavljale miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva, nego su samo služile kao sredstvo za izvršenje volje stranaka u ugovorima o zajmu.
  7. Način na koji se provodio predmetni ovršni postupak bio je propisan Ovršnim zakonom, kao i način na koji je utvrđena vrijednost kuće podnositelja zahtjeva.
  8. Prodaja kuće podnositelja zahtjeva u kontekstu ovršnog postupka težila je legitimnim ciljevima zaštite interesa vjerovnika podnositelja zahtjeva, te osiguranju pravne sigurnosti i gospodarske dobrobiti zemlje. Pravo vjerovnika na osiguranje povrata zajma nije bilo manje vrijedno od prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva.
  9. Podnositelji zahtjeva izričito su pristali na prodaju svoje kuće, a ta je prodaja bila nužna kako bi se naplatili njihovi nepodmireni dugovi.
  10. Što se tiče cijene po kojoj je prodana kuća podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila da su različite države ugovornice Konvencije na različite načine zakonski uredile to pitanje. Iako neke od njih nisu utvrdile minimalnu cijenu, druge su utvrdile minimum u različitim postocima, s rješenjima sličnima onima koja su predviđena u hrvatskom sustavu. Vlada je navela da su neke države članice pružale bolju zaštitu dužnicima, ali je istaknula da su razlike u zakonodavnim pristupima i praksama između država članica ukazivale na to da države trebaju uživati široku slobodu procjene u tom pogledu.
  11. Vlada je istaknula da su podnositelji zahtjeva bili neaktivni glede procjene vrijednosti njihove kuće u ovršnom postupku. Nisu dostavili nikakav dokaz u pogledu vrijednosti njihove kuće više od dvije godine, niti su iznijeli pravovremene prigovore na procjenu vještaka.

2.  Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva

  1. Vlasništvo kuće podnositelja zahtjeva preneseno je na drugu osobu u okviru ovršnog postupka pokrenutog s ciljem naplate novčanih iznosa koje su domaći sudovi ranije naložili da se plate ovrhovoditeljima. Iako predmetno miješanje nije uključivalo izvlaštenje od strane države, pobijana mjera rezultirala je lišavanjem podnositelja zahtjeva njihove imovine.
  2. Sud je već ispitao različite situacije prisilne prodaje domova podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. te je zaključio da je takva prodaja predstavljala miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva (vidi, na primjer, predmet Hagman protiv Finske (odl.), br. 41765/98, 14. siječnja 2003.; Zehentner, naprijed citirani predmet Kanala protiv Slovačke, br. 57239/00, 10. srpnja 2007.; te predmet Rousk protiv Švedske, br. 27183/04, 25. srpnja 2013.). Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od takvog zaključka.
  3. Sud se poziva na svoju ustaljenu praksu koja se odnosi na strukturu članka 1. Protokola br. 1., i način na koji se tri pravila sadržana u toj odredbi trebaju primijeniti (vidi, među brojnim drugim izvorima, predmete A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 44302/02, paragraf 52., ECHR 2007-III; Jokela protiv Finske, br. 28856/95, paragraf 44., ECHR 2002-IV; te naprijed citirani predmet Zehentner, paragraf 70.).
  4. U skladu s navedenom sudskom praksom, Sud smatra da se sudska prodaja imovine podnositelja zahtjeva treba razmatrati u okviru tzv. trećeg pravila koje se odnosi na pravo države „da provodi one zakone koje smatra potrebnim za kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom”, navedeno u drugom stavku članka 1. Protokola br. 1. (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Zehentner, paragraf 71.).

(b) Je li miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojalo ostvariti zakoniti cilj

  1. Sud ponavlja da je prvi i najvažniji uvjet članka 1. Protokola br. 1. taj da bilo kakvo miješanje javne vlasti u mirno uživanje nečijeg vlasništva treba biti zakonito (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96 , paragraf 58., ECHR 1999-II).
  2. Svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo pod koje potpada, može se opravdati jedino ako služi legitimnom javnom (ili općem) interesu. Sud ponavlja da su, zbog njihovog izravnog poznavanja društva i njegovih potreba, nacionalna tijela načelno u boljem položaju od bilo kojeg međunarodnog suca da odluče što je „u javnom interesu”. U okviru sustava zaštite uspostavljenog Konvencijom, na nacionalnim tijelima je da izvrše preliminarnu ocjenu postojanja problema od javnog interesa koji opravdava mjere kojima se miješa u mirno uživanje vlasništva (vidi predmete Terazzi S.r.l. protiv Italije, br. 27265/95, paragraf 85., 17. listopada 2002., i Elia S.r.l. protiv Italije, br. 37710/97, paragraf 77., ECHR 2001-IX).
  3. Sud primjećuje da se miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva temeljilo na mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona i da je služilo legitimnim ciljevima zaštite ovrhovoditelja i kupca kuće (vidi prethodni paragraf 62. radi sličnih razmatranja glede članka 8.).

(c) Je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži

  1. Preostaje utvrditi jesu li mjere kojima se prigovara bile razmjerne cilju kojem se težilo. Prema dobro utvrđenoj praksi Suda, drugi stavak članka 1. Protokola br. 1. treba čitati u svjetlu načela izraženog u prvoj rečenici. Slijedom toga, svako miješanje mora postići „pravednu ravnotežu” između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca. Traženje te ravnoteže ogleda se u strukturi članka 1. Protokola br. 1. kao cjeline, i u njegovom drugom stavku: mora postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se teži. U svakom predmetu koji uključuje navodnu povredu članka 1. Protokola br. 1., Sud mora utvrditi je li zbog miješanja države dotična osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret (vidi predmete James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. veljače 1986., paragraf 50., Serija A br. 98, i Amato Gauci protiv Malte, br. 47045/06, paragraf 57., 15. rujna 2009.). Pri određivanju je li ovaj uvjet ispunjen, Sud priznaje da država uživa široku slobodu procjene s obzirom na odabir ovršnih sredstava i utvrđivanje jesu li posljedice ovrhe opravdane u općem interesu kako bi se postigao cilj predmetnog zakona (vidi predmete Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, paragraf 75., ECHR 1999-III; Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, paragraf 49., ECHR 1999-V; te Luordo protiv Italije,br. 32190/96, paragraf 69., ECHR 2003IX;).
  2. Sud ima na umu činjenicu da se ovaj predmet tiče postupka između privatnih stranaka, odnosno podnositelja zahtjeva i njihovih ovrhovoditelja, s jedne strane, i podnositelja zahtjeva i kupca njihove kuće s druge strane. Međutim, čak i u slučajevima koji uključuju privatni spor, država je obvezna strankama u sporu osigurati sudske postupke koji nude potrebna postupovna jamstva i stoga omogućavaju domaćim sudovima i tribunalima da donesu učinkovitu i pravednu presudu u svjetlu mjerodavnog prava (vidi predmet Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [GC], br. 73049/01, paragraf 83., ECHR 2007-I; naprijed citirani predmet J.A. Pye, paragraf 57.; te predmet Zagrebačka banka d.d. protiv Hrvatske, br. 39544/05, odlomci 250. i 251., 12. prosinca 2013.).
  3. Sud primjećuje da se prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. temelje na dvije glavne tvrdnje: prvo, da je njihova kuća bila prodana po cijeni koja je znatno niža od njezine tržišne vrijednosti te protivno zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme (vidi prethodni paragraf 85.); te, drugo, da ovršne radnje nisu bile praćene postupovnim jamstvima. Prigovarali su da su pravna sredstva koja su koristili u postupku bila neuspješna.
  4. Što se tiče ponašanja podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje kako slijedi. Podnositelji zahtjeva pozajmili su znatnu količinu novca, što predstavlja mjeru koja je, po svojoj prirodi, uključivala element rizika. Prilikom sklapanja ugovora o zajmu, podnositelji zahtjeva mogli su odrediti vrijednost njihove kuće koju su koristili kao osiguranje. Prema hrvatskom pravu, to bi im pružilo znatan stupanj sigurnosti, jer je na temelju članka 87. stavka 3. Ovršnog zakona sud koji vodi ovršni postupak u načelu obvezan prihvatiti tu vrijednost prilikom nalaganja prodaje predmetne nekretnine (vidi prethodni paragraf 42.).
  5. Osim toga, kako bi izbjegli da se njihova kuća proda na ročištu za dražbu i rizike koji su u to uključeni, poput mogućnosti da se nekretnina može prodati za samo trećinu njezine utvrđene vrijednosti, kada su podnositelji zahtjeva shvatili da ne mogu ispuniti svoje ugovorne obveze, znajući da su te obveze bile osigurane njihovom kućom, mogli su sami prodati kuću, izvan ovršnog postupka. Dakle, mogli su pokušali dobiti punu tržišnu vrijednost za kuću.
  6. U mjeri u kojoj podnositelji zahtjeva prigovaraju da je njihova kuća prodana za samo trećinu njezine utvrđene vrijednosti, Sud smatra da pravila koja propisuju da nekretnina može biti prodana na ročištu za dražbu, u kontekstu ovršnog postupka, za jednu trećinu njezine procijenjene vrijednosti, spadaju u slobodnu procjenu države i ne čine se očigledno proizvoljnim ili nerazumnim. Također, mogla je biti prodana samo za trećinu vrijednosti nakon što na početnoj dražbi nije prodana za polovinu vrijednosti.
  7. Uzimajući u obzir slobodu procjene koju uživaju nacionalna tijela na temelju članka 1. Protokola br. 1., Sud stoga smatra da se cijena koju su ostvarili podnositelji zahtjeva može smatrati razumno povezanom s vrijednošću nekretnine.
  8. Sud također primjećuje tvrdnju podnositelja zahtjeva da Ovršni zakon, koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. godine, kada je ovršni postupak protiv njih još uvijek bio u tijeku, nije primijenjen u njihovom predmetu. Primjena Zakona bi im koristila jer je Zakon propisivao da se nekretnina ne može prodati na ročištu za dražbu za manje od polovice njezine procijenjene vrijednosti (vidi prethodni paragraf 44.). Sud primjećuje da se prilikom uvođenja novog zakona nova postupovna pravila mogu primjenjivati samo na buduće predmete ili na sve postupke koji su u tijeku. U ovom slučaju, hrvatski zakonodavac propisao je da se svi ovršni postupci koji su u tijeku trebaju voditi po starim pravilima (vidi prethodni paragraf 45.). Prema mišljenju Suda, to je samo jedan primjer različitosti pravnih sustava koji postoje u Europi, a zadatak Suda nije da ih standardizira. Odabir određenog sustava postupovnih pravila od strane države u načelu je izvan opsega nadzora koji Sud provodi na europskoj razini, pod uvjetom da odabrani sustav nije protivan načelima utvrđenim u Konvenciji (vidi, mutatis mutandis, predmete Achour protiv Francuske [GC], br. 67335/01, paragraf 51., ECHR 2006-IV; i Taxquet protiv Belgije [GC], br. 926/05, paragraf 83., ECHR 2010).
  9. Glede tvrdnje podnositelja zahtjeva da je osoba koja je kupila njihovu kuću bila jedan od njihovih ovrhovoditelja, M.G. (vidi prethodni paragraf 86.), Sud ne vidi ništa sporno u činjenici da se prema ovrhovoditelju koji kupi nekretninu na ročištu za dražbu postupa na isti način kao i prema bilo kojem drugom kupcu.
  10. Uzimajući sve u obzir, a posebno u svjetlu rizika koji su podnositelji zahtjeva namjerno preuzeli kada su pozajmili otprilike 247.000 EUR i koristili svoju kuću kao osiguranje, podnositeljima zahtjeva nije nametnut pojedinačan i prekomjeran teret u ovome predmetu.
  11. Što se tiče dijela prigovora podnositelja zahtjeva koji se odnosi na postupovni aspekt članka 1. Protokola br. 1., Sud ponavlja da iako članak 1. Protokola br. 1. ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, predmetni postupak mora pružiti osobi razumnu priliku da predstavi svoj slučaj mjerodavnim tijelima u svrhu učinkovitog osporavanja mjera koje predstavljaju miješanje u prava zajamčena ovom odredbom. Pri utvrđivanju je li taj uvjet zadovoljen, Sud provodi sveobuhvatno razmatranje (vidi, na primjer, predmet , Jokela, prethodno citiran paragraf 45.).
  12. Sud primjećuje da prema hrvatskom pravu sud koji vodi ovršni postupak utvrđuje vrijednost nekretnine koju treba prodati zaključkom suda koji ne podliježe žalbi (vidi članak 11. stavak 5. i članak 87. stavak 1. Ovršnog zakona, prethodni paragraf 42.). Međutim, u postupku koji se pokreće pojedinačnim zahtjevom, Sud se u najvećoj mogućoj mjeri treba ograničiti na ispitivanje konkretnog slučaja koji je pred njim (vidi, predmet B. protiv Švicarske, br. 31827/96, paragraf 63., ECHR 2001-III). Stoga nije pozvan razmatrati zakonodavstvo o kojem je riječ, točnije mjerodavne odredbe Ovršnog zakona o sudskoj prodaji nekretnine, in abstracto, ali će ispitati konkretne okolnosti predmeta podnositelja zahtjeva.
  13. Sud primjećuje da je 4. svibnja 2010. godine Općinski sud u Poreču održao ročište za procjenu vrijednosti predmetne nekretnine. Samo prvi podnositelj zahtjeva pojavio se na tom ročištu, iako su oba podnositelja zahtjeva uredno pozvana (vidi prethodni paragraf 11.). Svrha ročišta bila je dati strankama mogućnost da istaknu svoje tvrdnje koje se odnose na vrijednost nekretnine koju treba prodati i da dostave dokaze u prilog svojim tvrdnjama (vidi članak 87. stavak 1. Ovršnog zakona, prethodni paragraf 42.). Prvi podnositelj zahtjeva, međutim, nije iznio nikakve tvrdnje niti dostavio ikakav dokaz. Iako je obećao da će dostaviti stručnu procjenu vrijednosti kuće u roku od dva dana, on to nije učinio. Vještak kojeg je odredio Općinski sud dostavio je nalaz i mišljenje o vrijednosti nekretnine 20. kolovoza 2010. godine. Podnositelji zahtjeva nisu podnijeli nikakve prigovore na taj nalaz i mišljenje. Doista, oni su prvi put osporavali utvrđenu vrijednost njihove kuće u svojoj žalbi protiv odluke kojom se M.G.-u dosuđuje kuća, u fazi postupka kada daljnji argumenti o vrijednosti kuće više nisu bili dopušteni.
  14. Ne koristeći mogućnost koja im je pružena na ročištu održanom radi utvrđivanja vrijednosti njihove kuće, podnositelji zahtjeva su se sami stavili u neravnopravan položaj. Pravna sredstva koja su podnositelji zahtjeva željeli iskoristiti u kasnijoj fazi postupka nisu bila predviđena Ovršnim zakonom. Time se sve posljedice ponašanja podnositelja zahtjeva, poput činjenice da nisu mogli osporiti vrijednost kuće kako ju je utvrdio sud koji je vodio ovršni postupak i neuspjeh pravnih sredstava koja su koristili, mogu pripisati samim podnositeljima zahtjeva.
  15. S obzirom da podnositelji zahtjeva nisu aktivno sudjelovali u utvrđenju vrijednosti njihove kuće u relevantnoj fazi ovršnog postupka, iako su imali priliku to učiniti na ročištu održanom isključivo u tu svrhu i podnošenjem pravovremenih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka o vrijednosti nekretnine, Sud ne može prihvatiti njihove tvrdnje koje se odnose na nedostatke u pravilima ovršnog postupka.
  16. S obzirom na navedeno, Sud zaključuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije. 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 12. srpnja 2016. godine sukladno pravilu 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                            Işil Karakaş

Tajnik                                           Predsjednica

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

SECOND SECTION

CASE OF VRZIĆ v. CROATIA

(Application no. 43777/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 July 2016

FINAL

12/10/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vrzić v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 21 June 2016, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 43777/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Mr Nikola Vrzić and Ms Mila Vrzić (“the applicants”), on 10 June 2013.

2. The applicants were represented by Ms L. Kušan, a lawyer practising in Ivanić Grad and Ms N. Owens, a lawyer practicing in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, that their right to respect for their home had been violated.

4. On 24 March 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1955 and live in Poreč.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 5 February 2009 the applicants and their company, M.N., entered into an agreement with M.G. and his company, E. By virtue of that agreement the applicants acknowledged their debt of 580,000 Croatian kunas (HRK) to M.G. and their company’s debt of HRK 180,000 to company E. In order to secure the overall loan, the applicants used their house as collateral, allowing M.G. to register a charge on it. It was stipulated that unless the applicants and their company paid their outstanding debts by 1 May 2009, the creditors were entitled to institute enforcement proceedings for payment of the debt through the sale of the applicants’ house.

8. On 20 October 2009 M.G. and his company E. instituted enforcement proceedings against the applicants before the Poreč Municipal Court (Općinski sud u Poreču), seeking the judicial sale of the house. They argued that the applicants had failed to pay their debt to M.G., while the company M.N. had managed to pay only part of its debt to the company E. The applicants’ outstanding debt amounted to HRK 703,643.05.

9. On 17 November 2009 the Poreč Municipal Court granted that request and issued an enforcement order against the applicants. The applicants did not appeal and the enforcement order became final on 17 December 2009.

10. On 11 December 2009 the Poreč Municipal Court registered the enforcement order on the applicants’ house in the land register.

11. A hearing to assess the value of the property was held before the Poreč Municipal Court on 4 May 2010. Both applicants were properly summoned, but only the first applicant appeared. He undertook to submit an expert valuation of the house within two days. The creditor asked the Municipal Court to commission an expert for that purpose. The first applicant did not comply with his undertaking.

12. On 16 June 2010 the valuation of the house was carried out on site by a civil engineer and a surveyor, in the presence of the first applicant.

13. The civil engineer submitted his report on 20 August 2010, stating that the value of the house was HRK 2,463,092.48 (approximately 323,860 euros). The applicants made no objections to the valuation.

14. On 7 October 2010 another set of enforcement proceedings against the applicants was joined to the proceedings at issue. In the former proceedings an enforcement order had been issued against the applicants at the request of the Poreč Municipality on 12 May 2010, in respect of a claim of HRK 24,352.94 (approximately 3,200 euros). Since the applicants had not lodged an appeal, the enforcement order had become final on 12 June 2010.

15. On 25 October 2010 the Municipal Court set the value of the applicants’ house at HRK 2,463,092.48.

16. On 25 January 2011 a first public auction was held. However, there were no interested buyers. The applicants, though properly summoned, did not appear.

17. A further set of enforcement proceedings against the applicants was joined to the proceedings at issue on 13 May 2011. In those proceedings, an enforcement order had been issued against the applicants at the request of Bank P. on 24 January 2011, in respect of an unpaid loan of 14 February 2006 in the amount of 159,688.87 Swiss Francs. Since the applicants had not lodged an appeal, the enforcement order had become final on 31 March 2011.

18. A second public auction for the sale of the applicants’ house was postponed several times at the request of the creditors.

19. The second public auction was eventually held on 30 March 2012 and the applicants’ house was sold to M.G. for HRK 821,040 (approximately 109,000 euros). The applicants, though properly summoned, did not appear.

20. On 2 April 2012 the Poreč Municipal Court granted M.G. title to the applicants’ house, on condition that he paid HRK 821,040 as the purchase price.

21. On 23 April 2012 the applicants lodged an appeal against that decision, arguing that the judicial sale had been disproportionate since the true value of their house had been about 700,000 euros (EUR). They also argued that the Municipal Court had failed to comply with the provisions of the Enforcement Act, which stated that courts should respect the dignity of debtors subject to enforcement and should make the enforcement process as humane as possible.

22. On 8 May 2012 the applicants submitted a statement that the value of their house was EUR 640,000.

23. On 28 December 2012 the Pula County Court (Županijski sud u Puli) dismissed the applicants’ appeal. It found that the applicants’ house had been sold at a second public auction for more than one-third of its value, that the first public auction had been unsuccessful, and that M.G. had been the only bidder. Furthermore, the value of the house had been set by the Poreč Municipal Court on 25 October 2010 and the applicants had not objected to it. In the County Court’s view, the sale of the applicants’ house was in accordance with the Enforcement Act.

24. On 31 January 2013 the Poreč Municipal Court entered M.G.’s title to the applicants’ house in the land register.

25. On 20 February 2013 the applicants lodged an appeal on points of law against the decision of the Pula County Court, relying on section 382(2) of the Civil Procedure Act. They argued that the actual value of their house was around EUR 700,000, and that their house should have been exempted from enforcement as it was “meeting their basic human needs”.

26. On the same day, the applicants applied to the Poreč Municipal Court for a stay of enforcement.

27. On 22 February 2013 the Poreč Municipal Court declared the applicants’ appeal on points of law inadmissible on the grounds that such an appeal was allowed in enforcement proceedings only if based on section 382(2) of the Civil Procedure Act, which was not the case. The applicants lodged an appeal.

28. On the same day the Poreč Municipal Court declared the applicants’ request for a stay of enforcement inadmissible, finding that they had failed to meet the statutory conditions for such a request. The applicants lodged an appeal.

29. On 8 March 2013 the Croatian Electricity Company (Hrvatska Elektroprivreda, hereinafter “HEP”) cut off the applicants’ electricity at M.G.’s request. The applicants immediately applied to the Poreč Municipal Court for an interim measure prohibiting M.G. from having the electricity and water cut off and from making alterations to the house, ordering HEP to reconnect the electricity, and authorising them to keep the house until the enforcement proceedings were complete. On the same day the Poreč Municipal Court issued the interim measure, prohibited M.G. from having the electricity and water cut off and ordered HEP to reconnect the electricity. That decision was quashed by the Pula County Court on 21 May 2013 and the applicants’ request for an interim measure was denied.

30. On 19 June 2013 the Municipal Court decided to transfer ownership of the house at issue to M.G. The applicants lodged an appeal, which was declared inadmissible by the Municipal Court on 10 July 2013.

31. On 26 July 2013 the Poreč Municipal Court held a hearing on the division of the proceeds (dioba kupovnine) from the sale of the house. The applicants, though properly summoned, did not appear.

32. On 17 September 2013 the Poreč Municipal Court ordered the eviction of the applicants. The applicants lodged an appeal, arguing that enforcement should not have been carried out by the sale of their house, which served to “satisfy their basic needs”: they lived there with their family and it also served as their business premises.

33. On 21 October 2013 the Municipal Court scheduled the eviction of the applicants for 13 December 2013, ordering the court bailiff to carry out the eviction. However, the eviction was postponed for three months.

34. On 19 November 2013 the applicants applied for an interim measure prohibiting the sale of their house and their eviction.

35. On 20 December 2013 the Poreč Municipal Court decided to conclude the enforcement proceedings for the payment of monetary debts.

36. On 20 January 2014 the Pula County Court dismissed the applicants’ appeal against the decision of 17 September 2013 (see paragraph 32 above), finding that the Municipal Court had acted in accordance with the law, namely the provisions of the Enforcement Act. The enforcement proceedings were about to be concluded since the sale of the applicants’ house had been completed.

37. On 23 January 2014 the Pula County Court accepted the applicants’ appeal against the decision of 22 February 2013 (see paragraph 27 above) and remitted the applicants’ appeal on points of law to the Municipal Court.

38. On the same day the Pula County Court, in a different decision, dismissed the applicants’ appeal against the decision of 22 February 2013 by which their request for a stay of the enforcement proceedings had been dismissed (see paragraph 28 above).

39. On 12 March 2014 the applicants withdrew their appeal on points of law referred to in paragraphs 25 and 37 above.

40. On 13 March and 28 April 2014 M.G. sought the applicants’ eviction.

41. The applicants have not yet been evicted.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Enforcement legislation

1. Enforcement Act of 1996 with subsequent amendments

42. The relevant provisions of the 1996 Enforcement Act, which was in force at the material time (Ovršni zakon, Official Gazette of the Republic of Croatia, nos. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005 and 67/2008), provided as follows:

Legal remedies
Section 11

“(1) Where this Act does not prescribe otherwise, an appeal is allowed against a ruling (rješenje) adopted by a first-instance court.

...

(3) Where this Act does not prescribe otherwise, an appeal is to be lodged within eight days of the service of the first-instance ruling.

(4) Where this Act does not prescribe otherwise, the lodging of an appeal does not stay the enforcement proceedings.

(5) There is no remedy against a court instruction (zaključak).

...”

Section 12

“(1) In enforcement proceedings ... only an appeal on points of law under section 382(2) of the Civil Procedure Act is allowed ...”

Section 46

“(1) The debtor may lodge an appeal against the enforcement order:

...

7. if the creditor is not authorised to seek enforcement on the basis of the enforcement title or is not authorised to seek enforcement against a particular debtor.

...

9. if the claim has ceased to exist on the basis of a fact that occurred when the debtor could no longer have presented it in the proceedings in which the enforcement title was adopted, or after a court-assisted friendly settlement has been concluded or after a notary deed has been drafted, approved or authorised (ovjeren).

10. if the settling of the claim has been adjourned (even temporarily), disallowed, altered or prevented owing to a fact that occurred when the debtor could no longer have presented it in the proceedings in which the enforcement title was adopted, or after a court-assisted friendly settlement has been concluded or after a notary deed has been drafted, approved or authorised (ovjeren).

11. if the claim has become statute-barred.”

Section 48 provides that if a creditor opposes allegations in a debtor’s appeal lodged under section 46(1) subparagraphs 7 and 9 to 11, the court conducting the proceedings will instruct the debtor to bring a civil action seeking to have the enforcement declared inadmissible.

Valuation of real estate
Valuation assessment method
Section 87

“(1) A court [conducting enforcement proceedings] shall assess the value of real estate and issue a court instruction after holding a hearing at which the parties shall have an opportunity to present their arguments and submit written evidence. The court may seek information on the real-estate market from the tax authorities if necessary.

...

(3) When the parties set the value of real estate in an agreement ... by which that real estate is used as collateral ... for securing a claim which is to be enforced, that value will be relevant unless the parties agree otherwise in [enforcement] proceedings before a court ...

...”

Section 97

“(1) At the first public auction the real estate cannot be sold for less than two-thirds of its assessed value (section 87).

(2) At the second public auction the real estate cannot be sold for less than one-third of its assessed value.

...”

Section 120

“On the sale of the real estate, the enforcement debtor loses his or her title to the property and must deliver it to the buyer promptly after the service of the decision on delivering the property to the buyer, if not otherwise provided for by law or by an agreement with the buyer.”

2. Enforcement Act of 2012 with subsequent amendments

43. A new Enforcement Act entered into force on 15 October 2012.

44. Section 102 provides that real estate cannot be sold for less than two-thirds of its assessed value at a first public auction and half of its assessed value at a second public auction.

45. Section 369(1) provides that ongoing enforcement proceedings must be concluded under the previous enforcement legislation.

B. Civil Procedure Act

46. The relevant provision of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 and 25/2013), as in force at the material time, provided as follows:

Section 382

“(2) ... parties to proceedings may lodge an appeal on points of law against a second-instance judgment where the outcome of a dispute depends on the assessment of a substantive or procedural issue which is of importance in guaranteeing a consistent application of the law and the equality of citizens ...”

47. The relevant provisions of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005, 41/2008, 125/2011) read as follows:

Nullity
Section 322

“(1) A contract that is contrary to the Constitution, mandatory rules or morals shall be declared null and void (ništetan) unless the purpose of the breached rule indicates some other sanction or the law in a particular case provides otherwise.

(2) If the conclusion of a contract is prohibited only to one party, the contract shall remain valid, unless the law in a particular case provides otherwise, and the party that has breached the statutory prohibition shall bear the relevant consequences.”

Voidable contracts
Section 330

“A contract is voidable (pobojan) if a party to it had no legal capacity or entered into the contract under duress (mane volje) at the time when it was concluded or where the contract is voidable under this Act or another statute.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

48. The applicants complained that their right to respect for their home had been violated. They relied on Article 8 of the Convention, which, in so far as relevant, reads:

“1. Everyone has the right to respect for his ... home ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. Submissions of the parties

49. The Government argued that the applicants had not exhausted all available domestic remedies. In the first place, they could have brought a civil action to declare the agreement at issue null and void. In such proceedings they could have argued that the agreement was contrary to the Constitution, which guaranteed the “inviolability of one’s home”. They could also have brought a civil action claiming that the enforcement order on their house was not admissible. In such proceedings they could have put forward all of the arguments concerning their right to respect for their home.

50. The applicants argued that a civil action could not have altered the rules for enforcement proceedings prescribed by the Enforcement Act. Also, an action seeking to have the loan agreement declared null and void would not have addressed the issue of the protection of their right to respect for their home in the enforcement proceedings.

2. The Court’s assessment

51. In accordance with Article 35 § 1 of the Convention, the Court may only deal with a matter after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Gherghina v. Romania (dec.) [GC], no. 42219/07, § 84, 9 July 2015; Hentrich v. France, 22 September 1994, § 33, Series A no. 296-A; and Remli v. France, 23 April 1996, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1996-II). Thus, a complaint submitted to the Court should first have been made to the appropriate national courts, at least in substance, in accordance with the formal requirements of domestic law and within the prescribed time-limits (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 72, 25 March 2014). To hold otherwise would not be compatible with the subsidiary character of the Convention system (see Gavril Yosifov v. Bulgaria, no. 74012/01, § 42, 6 November 2008). Nevertheless, the obligation to exhaust domestic remedies requires only that an applicant make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances (see Vučković and Others, cited above, § 73; Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004; and John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), no. 27023/03, 28 June 2005).

52. In the present case the Government argued that the applicants had at their disposal two remedies they had failed to exhaust (see paragraph 49 above).

53. As to a civil action claiming that the enforcement order on their house was not admissible, the Court notes that such an action is allowed only for the reasons specified in section 46(1) subparagraphs 7 and 9 to 11 of the Enforcement Act (see paragraph 42 above) and that the applicants have not argued that any of those circumstances applied in their case. None of the circumstances specified in those provisions concerns the applicants’ arguments under Article 8 of the Convention. Therefore, the Government’s objection, in so far as it concerns a civil action claiming that the enforcement order on the applicants’ house was not admissible, must be rejected.

54. As to a civil action seeking to have the contract at issue declared null and void, the Court considers that the arguments submitted by the parties in that respect concern the merits of the case. The Court will therefore examine them in that context.

55. The Court finds that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further finds that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Submissions of the parties

56. The applicants argued that the order for their eviction issued by the Poreč Municipal Court had amounted to an interference with their right to respect for their home, notwithstanding the fact that they had not yet been evicted. They accepted that the interference in question was in accordance with the law, but argued that it was not necessary in a democratic society. They maintained that their house should have been exempted from the enforcement proceedings since it had been satisfying their basic housing needs.

57. The applicants also argued that the procedural safeguards required under Article 8 of the Convention had not been provided, since the rules governing the enforcement proceedings did not allow the courts to carry out a proportionality test in the enforcement proceedings.

58. The Government argued that the grounds for interference with the applicants’ right to respect for their home were set out in the Enforcement Act. The interference pursued the legitimate aim of protecting the interests of others, namely, the applicants’ creditors. They maintained that, by using their house as collateral for their loan, the applicants had agreed to the sale of their house if they failed to comply with their contractual obligations.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there has been an interference with the applicants’ right to respect for their home

59. The Court has previously held that the judicial sale of an applicant’s home and his or her eviction were to be seen as an interference with the right to respect for his or her home (see Zehentner v. Austria, no. 20082/02, § 54, 16 July 2009). In the present case, the applicants’ house was sold in enforcement proceedings and their eviction was ordered in the context of those proceedings. Even though the applicants have not yet been evicted, an eviction order has been issued and may be enforced at any time. The Court reiterates that the obligation on an applicant to vacate a house in which he or she lives amounts to an interference with his right to respect for his home (see Ćosić v. Croatia, no. 28261/06, § 18, 15 January 2009).

(b) Whether the interference was prescribed by law and pursued a legitimate aim

60. The national courts ordered the applicants to vacate their house. Under Croatian law regulating enforcement proceedings, a buyer of property at a public auction becomes the owner of that property (see section 120 of the Enforcement Act, paragraph 42 above).

61. The Court reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, even in those fields where the Convention “incorporates” the rules of that law, since the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle issues arising in this connection (see, mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 46, Series A no. 33). The Court will not substitute its own interpretation for theirs in the absence of arbitrariness (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports 1997‑VIII).

62. The decision on transferring title to the house to M.G. was issued by the national courts under Croatian laws regulating the sale of real property in enforcement proceedings. Those laws provide that when a court awards the property to the buyer, the enforcement debtor loses his title to it. The national courts’ decision to order the applicant’s eviction was based on section 120 of the Enforcement Act. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (No. 1), 25 October 1989, § 57, Series A no. 163), is thus satisfied that the national courts’ decisions ordering the applicants’ eviction were in accordance with domestic law (see Ćosić, cited above, § 19). The interference in question therefore pursued the legitimate aim of protecting the buyer’s lawful title to the applicants’ house.

(c) Whether the interference was “necessary in a democratic society”

63. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”.

64. The Court has also held that any person at risk of interference with the right to respect for his or her home should in principle be able to have the proportionality of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, his or her right of occupation has come to an end (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, ECHR 2008).

65. In several cases against Croatia the Court has found a violation of the applicants’ right to respect for their home on the grounds that the national courts had not carried out the proportionality test when eviction orders had been issued (see, for example, Ćosić, cited above; Paulić v. Croatia, no. 3572/06, 22 October 2009; Orlić v. Croatia, no. 48833/07, 21 June 2011; Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, 29 May 2012; and Brežec v. Croatia, no. 7177/10, 18 July 2013).

66. In all those cases, as well as in the above-cited case of McCann, the applicants were living in State-owned or socially-owned flats and an important aspect of finding a violation was the fact that there was no other private interest at stake. Furthermore, the applicants in those cases had not signed any form of agreement whereby they risked losing their home.

67. The situation in the present case is different inasmuch as the other parties in the enforcement proceedings were either a private person, namely M.G., or private enterprises, namely a bank and a company. The case-law of the Convention organs suggests that the approach in such cases is somewhat different and that a measure prescribed by law with the purpose of protecting the rights of others may be seen as necessary in a democratic society (see J.P. v. France, Commission decision, no. 26215/95, 6 September 1995, and D.P. v. the United Kingdom, no. 11949/86, 1 December 1986).

68. Unlike the situations addressed in the cases mentioned in paragraphs 64 and 65 above, the applicants in the present case complain that the payment of their debts was enforced by the sale of their home. The Court notes at the outset that the applicants voluntarily used their home as collateral for their loan. The applicants specifically agreed that if they and their company failed to pay their outstanding debts by 1 May 2009, the creditors were entitled to seek enforcement of the repayment through the sale of their house (see paragraph 1 above).

69. The debt was substantial, namely some EUR 250,320. The risk inherent in borrowing such a high sum is that the debtor might not be able to repay it. The applicants expressly agreed to take such a risk.

70. The applicants did not challenge any of the loan agreements before the national courts in appropriate proceedings. For example, they could have instituted proceedings seeking to have the contract declared null and void (ništav) or voidable (pobojan) (see sections 322 and 330 of the Obligations Act, paragraph 47 above). This implies that the applicants freely entered into those agreements and freely stipulated that the loans could be secured using their house as collateral. The applicants must therefore have been aware that their house would be sold to secure the payment of any outstanding debts after the time-limit set for the repayment of the loan had expired. When the enforcement order for the sale of their house was issued, the applicants did not challenge that order by means of an appeal, as provided for under section 11 of the Enforcement Act (see paragraph 42 above). By not objecting to the enforcement order, which specifically concerned the sale of their house, the applicants tacitly agreed to its sale in the enforcement proceedings.

71. The sale of the applicants’ house in the enforcement proceedings was a consequence of the applicants’ failure to meet their contractual obligations. Moreover, it was a consequence to which the applicants had expressly agreed.

72. It can therefore be concluded that the applicants agreed and accepted that the payment of their outstanding debts would be enforced through the sale of their house.

73. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been no violation of Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

74. The applicants complained that their right to peaceful enjoyment of their possessions had been violated. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. Submissions of the parties

75. The Government argued that the applicants had not exhausted the relevant domestic remedies. In the first place, they had not lodged an appeal against the enforcement order and had thus agreed to the sale of their house in the enforcement proceedings. Had they lodged an appeal against the enforcement order, they could have further lodged a constitutional complaint whereby they could have put forward all the complaints they had submitted before the Court.

76. Furthermore, the applicants had not objected to the valuation of their house as prescribed by the Enforcement Act. They had had until the conclusion of the first public auction to do so. Instead, they had objected to the valuation of their house for the first time in their appeal against the decision to grant M.G. title to their house. At that stage of the proceedings such an objection was no longer admissible.

77. The applicants maintained that by signing the contract with their creditors they had not agreed to the rules of the enforcement procedure, since those rules were prescribed by the Enforcement Act and a party to a contract could not agree or disagree with the provisions of an Act. Thus, a civil action concerning the contract could not have affected the application of the Enforcement Act.

78. The applicants argued that a constitutional complaint would not have been admissible in their case.

79. The applicants further stressed that they had appealed against the decision ordering the sale of their property and their eviction, but to no avail.

2. The Court’s assessment

80. The Court considers that the arguments of the parties concerning the exhaustion of domestic remedies concern the merits of the applicants’ complaint under Article 1 of Protocol No. 1, and in particular its procedural aspect, and will examine them accordingly.

81. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Submissions of the parties

82. The applicants put forward the following arguments in support of their complaint under Article 1 of Protocol No. 1.

83. The applicants maintained that the enforcement measures had not been accompanied by procedural safeguards. Most of their appeals in the enforcement proceedings had been declared inadmissible. The appeal against the sale of their house for a disproportionate price, namely one-third of its value, had been dismissed as unfounded.

84. The applicants also complained that their house had been sold for only a third of its value following a valuation by a court-appointed expert and that the value of their house had been much higher than the expert’s valuation.

85. The applicants submitted that the Enforcement Act, which had entered into force on 15 October 2012 when the enforcement proceedings against them had still been pending, had not been applied in their case. The application of the Act would have benefited them since it provided that real estate could not be sold at public auction for less than half of its assessed value.

86. The applicants argued that their house had been sold to one of their creditors, M.G., and that he had thus become the owner of the property, the value of which far exceeded the price for which he had bought it. In such circumstances, the applicants’ debt to M.G. should have been reduced in line with the value he had obtained, that is to say, the full value of the house at issue.

87. The Government submitted that, by entering into loan agreements, the applicants had themselves defined the details of their legal obligations in respect of their creditors. They had agreed to the sale of their house in the event that they were unable to meet their contractual obligations. The decisions adopted by the State authorities had not amounted to an interference with the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions but had merely served as a tool for the enforcement of the will of the parties to the loan agreements.

88. The manner in which the enforcement proceedings at issue were conducted was prescribed by the Enforcement Act, as was the manner in which the applicants’ house was valued.

89. The sale of the applicants’ house in the context of the enforcement proceedings had pursued the legitimate aims of protecting the interests of the applicants’ creditors, and of ensuring legal certainty and the economic well-being of the country. The right of the applicants’ creditors to secure the repayment of the loan was of no lesser value than the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions.

90. The applicants had expressly agreed to the sale of their house, and that sale had been necessary to secure the payment of their outstanding debts.

91. As regards the price for which the applicants’ house had been sold, the Government submitted that the various Contracting States to the Convention had legislated in different ways in that respect. Whereas some of them had not set a minimum price, others had set the minimum at various percentages, with solutions similar to those provided for in the Croatian system. The Government conceded that some member States provided better protection for debtors, but pointed out that the differences in legislative approaches and practices among member States showed that they should enjoy a wide margin of appreciation in that connection.

92. The Government pointed out that the applicants had remained inactive as regards the valuation of their house in the context of the enforcement proceedings. They did not submit any evidence as regards the value of their house for over two years, nor did they put forward timely objections to the expert valuation.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there has been an interference with the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions

93. The ownership of the applicants’ home was transferred to another person in the context of enforcement proceedings brought with a view to obtaining sums of money which the domestic courts had earlier ordered to be paid to the applicants’ creditors. Even though the interference in question did not involve expropriation by the State, the contested measure resulted in depriving the applicants of their property.

94. The Court has already examined various situations of the forced sale of applicants’ homes under Article 1 of Protocol No. 1 and concluded that such sale amounted to interference with the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions (see, for example, Hagman v. Finland (dec.), no. 41765/98, 14 January 2003; Zehentner, cited above, Kanala v. Slovakia, no. 57239/00, 10 July 2007; and Rousk v. Sweden, no. 27183/04, 25 July 2013). The Court sees no reason to depart from such a conclusion in the present case.

95. The Court refers to its established case-law on the structure of Article 1 of Protocol No. 1 and the manner in which the three rules contained in that provision are to be applied (see, among many other authorities, J.A. Pye (Oxford) Ltd and J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. the United Kingdom [GC], no. 44302/02, § 52, ECHR 2007‑III; Jokela v. Finland, no. 28856/95, § 44, ECHR 2002‑IV; and Zehentner, cited above, § 70).

96. In line with that case-law, the Court considers that the judicial sale of the applicants’ property falls to be considered under the so-called third rule, relating to the State’s right “to enforce such laws as it deems necessary to control of the use of property in accordance with the general interest”, set out in the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see, for example, Zehentner, cited above, § 71).

(b) Whether the interference was prescribed by law and pursued a legitimate aim

97. The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of someone’s possessions should be lawful (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999‑II).

98. Any interference with a right of property, irrespective of the rule under which it falls, can be justified only if it serves a legitimate public (or general) interest. The Court reiterates that, because of their direct knowledge of their society and its needs, national authorities are in principle better placed than any international judge to decide what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make a preliminary assessment as to the existence of a problem of public concern warranting measures that interfere with the peaceful enjoyment of possessions (see Terazzi S.r.l. v. Italy, no. 27265/95, § 85, 17 October 2002, and Elia S.r.l. v. Italy, no. 37710/97, § 77, ECHR 2001-IX).

99. The Court notes that the interference with the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions was based on the relevant provisions of the Enforcement Act and served the legitimate aims of protecting the creditors and the purchaser of the house (see paragraph 62 above for similar considerations in respect of Article 8).

(c) Whether the interference was proportionate to the legitimate aim pursued

100. It remains to be determined whether the measures complained of were proportionate to the aim pursued. According to the Court’s well-established case-law, the second paragraph of Article 1 of Protocol No.1 is to be read in the light of the principle enunciated in the first sentence. Consequently, any interference must achieve a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirement of protecting the individual’s fundamental rights. The search for this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole, and therefore also in the second paragraph thereof: there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued. In each case involving an alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1, the Court must ascertain whether by reason of the State’s interference, the person concerned had to bear a disproportionate and excessive burden (see James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 50, Series A no. 98, and Amato Gauci v. Malta, no. 47045/06, § 57, 15 September 2009). In determining whether this requirement has been met, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question (see Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 75, ECHR 1999-III; Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 49, ECHR 1999‑V; and Luordo v. Italy, no. 32190/96, § 69, ECHR 2003‑IX;).

101. The Court is mindful of the fact that the present case concerns proceedings between private parties, namely the applicants and their creditors on the one hand and the applicants and the purchaser of their house on the other hand. However, even in cases involving private litigation, the State is under an obligation to afford the parties to the dispute judicial procedures which offer the necessary procedural guarantees and therefore enable the domestic courts and tribunals to adjudicate effectively and fairly in the light of the applicable law (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 83, ECHR 2007‑I; J.A. Pye, cited above, § 57; and Zagrebačka banka d.d. v. Croatia, no. 39544/05, §§ 250 and 251, 12 December 2013).

102. The Court notes that the applicants’ complaints under Article 1 of Protocol No. 1 are based on two main arguments: firstly, that their house was sold at a price far below its market value and contrary to the law in force at that time (see paragraph 85 above); and, secondly, that the enforcement measures were not accompanied by procedural safeguards. They complained that the remedies they had pursued in the proceedings had been unsuccessful.

103. As regards the applicants’ conduct, the Court notes as follows. The applicants borrowed a considerable amount of money, a measure which, by its very nature, involved an element of risk. When entering into the loan agreement, the applicants could have stipulated the value of their house which they used as collateral. Under Croatian law, that would have provided them with a considerable degree of security, as under section 87(3) of the Enforcement Act a court conducting enforcement proceedings is in principle obliged to accept that value when ordering the sale of the real property concerned (see paragraph 42 above).

104. In addition, in order to avoid having their house sold at a public auction and the inherent risks, such as the possibility that the property might be sold for only a third of its assessed value, when the applicants realised that they could not comply with their contractual obligations, knowing that those obligations had been secured by their house, they could have sold the house themselves, outside the enforcement proceedings. They could thus have attempted to obtain the full market value for it.

105. In so far as the applicants complain that their house was sold for only a third of its assessed value, the Court considers that the rules providing that real property may be sold at a public auction, in the context of enforcement proceedings, for one-third of its assessed value falls within the State’s margin of appreciation and does not appear manifestly arbitrary or unreasonable. Also, it could only be sold for a third of the value after an initial auction had failed to obtain half the value.

106. Having regard to the margin of appreciation enjoyed by the national authorities under Article 1 of Protocol No. 1, the Court therefore considers that the price received by the applicants can be considered to have been reasonably related to the value of the property.

107. The Court also notes the applicants’ argument that the Enforcement Act, which entered into force on 15 October 2012 when the enforcement proceedings against them were still pending, was not applied in their case. The application of the Act would have benefited them, since it provided that real property could not be sold at public auction for less than half of its assessed value (see paragraph 44 above). The Court notes that when new legislation is introduced, the new procedural rules may apply only to future cases or to all pending proceedings. In this instance, the Croatian legislator provided that all pending enforcement proceedings would be conducted under the old rules (see paragraph 45 above). In the Court’s view, this is just one example among others of the variety of legal systems existing in Europe, and it is not the Court’s task to standardise them. A State’s choice of a particular system of procedural rules is in principle outside the scope of the supervision carried out by the Court at European level, provided that the system chosen does not contravene the principles set forth in the Convention (see, mutatis mutandisAchour v. France [GC], no. 67335/01, § 51, ECHR 2006-IV; and Taxquet v. Belgium [GC], no. 926/05, § 83, ECHR 2010).

108. As to the applicants’ argument that the person who bought their house was one of their creditors, M.G. (see paragraph 86 above), the Court sees no issue in the fact that a creditor who buys real property at public auction is treated in the same manner as any other buyer.

109. In sum, and particularly in view of the risks deliberately taken by the applicants when they borrowed approximately EUR 247,000 and used their house as collateral, the applicants have not been made to bear an individual and excessive burden in this case.

110. As to the part of the applicants’ complaint relating to the procedural aspect of Article 1 of Protocol No. 1, the Court reiterates that although Article 1 of Protocol No. 1 contains no explicit procedural requirements, the proceedings at issue must afford the individual a reasonable opportunity of putting his or her case to the relevant authorities for the purpose of effectively challenging the measures interfering with the rights guaranteed by this provision. In ascertaining whether this condition has been satisfied, the Court takes a comprehensive view (see, for instance, Jokela, cited above, § 45).

111. The Court notes that under Croatian law, a court conducting enforcement proceedings fixes the price of real property to be sold by a court instruction (zaključak) which is not amenable to appeal (see sections 11(5) and 87(1) of the Enforcement Act, paragraph 42 above). However, in proceedings originating in an individual application the Court has to confine itself, as far as possible, to an examination of the concrete case before it (see J.B. v. Switzerland, no. 31827/96, § 63, ECHR 2001‑III). It is therefore not called upon to review the legislation at issue in the abstract, namely the relevant provisions of the Enforcement Act on the judicial sale of property, but will examine the specific circumstances of the applicants’ case.

112. The Court notes that on 4 May 2010 the Poreč Municipal Court held a hearing to assess the value of the property at issue. Only the first applicant appeared at that hearing, even though both applicants had been properly summoned (see paragraph 11 above). The purpose of the hearing was to give the parties a possibility to advance their arguments concerning the price of the property to be sold and to submit evidence in support of their arguments (see section 87(1) of the Enforcement Act, paragraph 42 above). The first applicant, however, did not advance any arguments or submit any evidence. Even though he had promised to submit an expert valuation of the house within two days, he failed to do so. An expert commissioned by the Municipal Court submitted his valuation report on 20 August 2010. The applicants did not submit any objections to that report. Indeed, they challenged the valuation of their house for the first time in their appeal against the decision granting M.G. title to the house, at a stage of the proceedings when further arguments concerning the value of the house were no longer admissible.

113. By not using the opportunity provided to them at the hearing held to assess the value of their house, the applicants placed themselves in a disadvantageous position. The remedies the applicants sought to use at a later stage of the proceedings were not provided for by the Enforcement Act. Thus, all the consequences of the applicants’ behaviour, such as the fact that they could not challenge the valuation of the house as assessed by the court conducting the enforcement proceedings and the failure of the remedies they pursued, are attributable to the applicants themselves.

114. Given that the applicants did not actively participate in the assessment of the value of their house at the relevant stage of the enforcement proceedings, even though they had an opportunity to do so at a hearing held for exactly that purpose and by submitting timely objections to the expert’s valuation report, the Court cannot accept their arguments concerning deficiencies in the rules of the enforcement proceedings.

115. In view of the above, the Court concludes that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 12 July 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Stanley Naismith               Işıl Karakaş
Registrar                            President

Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija