Adžić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
12.03.2015
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Broj predstavke
22643/14
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo državljanin Sjedinjenih Američkih Država g.Miomir Adžić (podnosilac predstavke) dana 12.marta 2014.godine. Podnosilac predstavke je posebno tvrdio da zbog propusta da žurno postupaju u postupku radi povratka njegovog sina, domaći sudovi nisu osigurali njegovo pravo na poštovanje porodičnog života. Krajem maja 2014.godine Vlada je obaveštena o zahtevu.
Podnosilac predstavke je rođen 1968.godine i živi u Charlotte, Severna Karolina (SAD). On je početkom juna 2008.godine sklopio brak sa hrvatskom državljankom gđom K.A. u Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Krajem novembra 2008.godine ona je rodila njihovog sina N.A. U maju 2009.g. preselila se u SAD kako bi se pridružila svom suprugu. U junu 2011.g. supruga i sin podnosioca predstavke proveli su letnje praznike u Hrvatskoj. Trebalo je da se vrate u SAD krajem avgusta iste godine. Umesto toga, supruga ga je e-mail porukom obavestila da će ona i njihov sin ostati u Hrvatskoj i da je tamo protiv njega podnela tužbu radi razvoda braka.
- Vanparnični postupak radi povratka deteta:
Postupak se odužio, Lokalni Centar za socijalni rad je istakao da dete treba da ostane sa majkom jer je zbog svog uzrasta i konstantne majčine brige emocionalno vezano za majku pa bi njihovo razdvajanje bilo traumatično za njega. Obavljeno je i psihijatrijsko veštačenje gde je veštak smatrao da bi odlazak u SAD izložio dete psihičkoj trauma. Postupak započet početkom septembra 2011.godine okončao se krajem oktobra 2014.godine kada je Županjski sud u Zagrebu odbio žalbu podnosioca predstavke i potvrdio prvostepeno rešenje kojim je odbijen povratak deteta u SAD. Krajem decembra 2014.g. podnosilac predstavke je podneo ustavnu tužbu protiv drugostepenog rešenja i taj postupak je do momenta podnošenja predstavke u toku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.
- Postupak povodom zahteva podnosioca predstavke za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Zahtev je podnet sredinom januara 2013.godine, Županjskom sudu u Zagrebu. Prvostepeni sud je smatrao da se dužina trajanja postupka ne može smatrati prekomernom, posebno jer nije bilo značajnog perioda neaktivnosti. U novembru 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio žalbu podnosioca i potvrdio prvostepeno rešenje od sredine juna 2014.godine.
- Parnični postupak radi razvoda braka i starateljstva
Rešenjem od sredine oktobra 2012.godine sud je odredio privremenu meru i dodelio majci privremeno starateljstvo nad njihovim sinom. Podnosilac predstavke je uložio žalbu na navedeno rešenje Županjskog suda u Zagrebu. Krajem aprila 2014.g. Županjski sud u Zagrebu je vratio spis predmeta prvostepenom sudu ( Opštinskom građanskom sudu u Zagrebu ) uz napomenu da u skladu sa odredbama Haške konvencije sudska ili upravna tela države u koju je dete odvedeno neće donositi meritornu odluku o starateljstvu dok se ne utvrdi da se dete neće vratiti. Ako nije doneto pravnosnažno rešenje u postupku radi povratka deteta, Županjski sud je uputio prvostepeni sud da prekine postupak do donošenja takvog rešenja.
NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.
Član 6 – pravo na pravično suđenje.
Član 13 – pravo na delotvoran pravni lek.
Sud smatra da se prigovori podnosioca predstavke na osnovu člana 6 stav 1 i člana 13 Kovencije mogu smatrati konzumiranima prigovorima na osnovu člana 8, pa je prigovor potrebno ispitati samo po osnovu tog člana.
Sud ponavlja da uživanje u međusobnom društvu roditelja i deteta predstavlja osnovni element “porodičnog života” u smislu člana 8 Konvencije. Sud utvrđuje da domaći sudovi nisu preduzeli potrebne korake koji su se mogli razumno zahtevati od njih u datim okolnostima kako bi olakšali ponovno ujedinjenje između podnositelja predstavke i njegovog sina. Dakle, došlo je do povrede pozitivnih obaveza države iz člana 8 Konvencije (sa šest glasova prema jedan).
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud presuđuje sa šest glasova prema jedan da tužena država ima da plati podnosiocu predstavke određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, i na ime naknade troškova i izdataka, a odbija jednoglasno preostali deo zahteva podnositelja za pravičnim zadovoljenjem.
SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDIJE DEDOVA
Protivi se primeni Haške konvencije vezano za ispunjenost obaveza iz člana 8 Konvencije. Smatra da je važno napomenuti da je supruga podnosioca predstavke bila u naročito ranjivom položaju jer nije imala mogućnosti da dobije starateljstvo nad sinom u SAD. Ističe da se najbolji interesi moraju proceniti u svakom pojedinom predmetu.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ADŽIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 22643/14)

PRESUDA

STRASBOURG

12. ožujka 2015.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Adžić protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. veljače 2015. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22643/14) protiv Republike Hrvatske koji je državljanin Sjedinjenih Američkih Država g. Miomir Adžić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 12. ožujka 2014.godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva je posebice tvrdio da zbog propusta da žurno postupaju u postupku radi povratka njegovog sina, domaći sudovi nisu osigurali njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života.
  4. Dana 28. svibnja 2014. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1968. godine i živi u Charlotte, Sjeverna Karolina (Sjedinjene Američke Države).
  2. Dana 7. lipnja 2008. godine podnositelj zahtjeva je sklopio brak s hrvatskom državljankom gđom K. A. u Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Dana 29. studenog 2008. godine K. A. je rodila njihovog sina N. A. U svibnju 2009. godine ona je preselila u Sjedinjene Američke Države kako bi se pridružila svojem suprugu.
  3. U lipnju 2011. godine supruga i sin podnositelja zahtjeva proveli su ljetne praznike u Hrvatskoj. Trebali su se vratiti u Sjedinjene Američke Države dana 31. kolovoza 2011. godine. Umjesto toga, supruga podnositelja zahtjeva poslala mu je e-mail poruku kojom ga je obavijestila da će ona i njihov sin ostati u Hrvatskoj i da je tamo protiv njega podnijela tužbu radi razvoda braka (vidi stavak 51. dolje).

A.     Izvanparnični postupak radi povratka djeteta

1. Glavni postupak

  1. Dana 7. rujna 2011. godine punomoćnica podnositelja zahtjeva uputila je e-mail Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi (dalje: nadležno Ministarstvo) kao hrvatskom središnjem tijelu u smislu Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece („Haška konvencija“, vidi stavak 61. dolje). Zatražila je od Ministarstva da se hitno obrati supruzi podnositelja zahtjeva i poduzme druge odgovarajuće mjere da zatraži dobrovoljan povratak djeteta do primitka službenog zahtjeva središnjeg tijela Sjedinjenih Američkih Država sukladno Haškoj konvenciji.
  2. Dana 15. rujna 2011. godine Ministarstvo je proslijedilo zahtjev podnositelja zahtjeva nadležnom lokalnom centru za socijalnu skrb radi utvrđivanja namjera podnositeljeve supruge u svezi s njihovim sinom te mogućnosti dobrovoljnog povratka u Sjedinjene Američke Države. Centar ju je odmah pozvao na davanje Tijekom davanja izjave dana 26.rujna 2011. godine, izjavila je da je tijekom života u Sjedinjenim Američkim Državama kontinuirano bila izložena psihičkom zlostavljanju od strane podnositelja zahtjeva. Nije se protivila kontaktima podnositelja zahtjeva s njihovim sinom, no zahtijevala je da se svi kontakti odvijaju pod nadzorom stručne osobe.
  3. Dana 3. listopada 2011. godine Ministarstvo je zaprimilo službeni zahtjev središnjeg tijela Sjedinjenih Američkih Država na temelju Haške konvencije za povratak sina podnositelja zahtjeva.
  4. Dana 13. listopada 2011. godine Ministarstvo je proslijedilo Općinskom građanskom sudu u Zagrebu zahtjev za povratak i time pokrenulo izvanparnični postupak radi povratka sina podnositelja zahtjeva. Sud je zahtjev zaprimio slijedeći dan.
  5. Dana 24. listopada 2011. godine sud je od lokalnog centra za socijalnu skrb zatražio dostavu izvješća o socijalnim i ekonomskim prilikama supruge podnositelja zahtjeva, razlozima njezinog dolaska s djetetom u Hrvatsku, općem i psihičkom stanju djeteta, te o mogućim učincima koje bi odluka o povratku djeteta u Sjedinjene Američke Države mogla imati na njegov psihički razvoj. Istog je dana sud također pozvao suprugu podnositelja zahtjeva da se očituje na zahtjev njezinog supruga za povratak sina.
  6. U svojem odgovoru od 15. studenog 2011. godine supruga podnositelja zahtjeva se protivila njegovom zahtjevu za povratak njihovog djeteta, s njom ili bez nje. Posebice je tvrdila da je podnositelj zahtjeva bio suglasan s njezinim putovanjem u Hrvatsku te da njegova suglasnost nije bila vremenski ograničena. Također je navela da joj je podnositelj zahtjeva izričito zabranio da se vrati u njihov stan u Sjedinjenim Američkim Državama, da ju je zlostavljao, te da je tamo, za razliku od Hrvatske, ona o njemu bila potpuno ovisna u svakom pogledu (financijski, ekonomski, i stambeno)-. Konačno, tvrdila je da nisu nastupile nikakve značajne promjene u skrbi za dijete s obzirom da je i do tada upravo ona brinula o njihovom sinu, zbog čega je dijete emocionalno vrlo vezano uz nju.
  7. Dana studenog 2011. godine sud je ponovio svoj zahtjev od 24.listopada 2011. godine lokalnom centru za socijalnu skrb.
  8. Dana 13. prosinca 2011. godine lokalni centar za socijalnu skrb dostavio je svoje izvješće i dopunio ga na zahtjev suda šest dana kasnije. U izvješću je navedeno da supruga podnositelja zahtjeva odgovarajuće skrbi o njihovom sinu i prepoznaje njegove potrebe, da je emocionalno pozitivno usmjerena na njega te da joj je dijete privrženo. U izvješću je također navedeno da ona ne umanjuje ulogu podnositelja zahtjeva kao oca te da potiče djetetove kontakte s njim, ali osjeća da ima potrebu zaštititi ga od podnositeljevih eventualnih nerazumnih postupaka. Centar je njezinu zabrinutost u tom smislu ocijenio vjerodostojnom. Dijete je bilo urednog psihičkog statusa, nije pokazivalo znakove traume zbog razdvojenosti od oca, te se dobro prilagodilo novonastaloj situaciji. U izvješću je navedeno da je dijete emocionalno vezano uz majku s kojom je provelo svaki dan od rođenja, te da bi odvajanje od nje i povratak ocu za njega predstavljalo traumu. Centar je stoga smatrao da povratak djeteta u Sjedinjene Američke Države ne bi bio u njegovom najboljem interesu.
  9. Dana 22. prosinca 2011. godine podnositelj zahtjeva je dostavio sudu ovjerenu presliku odluke suda u Sjevernoj Karolini od 26. listopada 2011. godine kojom je njemu dodijeljena privremena skrb o djetetu.
  10. U svojim podnescima od 28. prosinca 2011. godine podnositeljeva je supruga tvrdila da bi prema izvješću Centra za socijalnu skrb povratak njezinog sina u Sjedinjene Američke Države njega izložio psihičkoj traumi ili ga doveo u nepovoljan položaj u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije (vidi stavak 62. dolje). Stoga je predložila sudu da na temelju toga odbije zahtjev podnositelja za povratak.
  11. Dana 18. siječnja 2012. godine nadležno Ministarstvo je zatražilo od suda da ga obavijesti o tijeku postupka. Sud je dostavio traženu obavijest 8.veljače 2012.godine.
  12. Dana 26. siječnja 2012. godine sud je pozvao punomoćnicu podnositelja zahtjeva da dostavi ispravljene prijevode dokumentacije podnesene 22. prosinca 2011. godine s obzirom da su pojedini datumi bili pogrešno prevedeni. Podnositelj je traženo dostavio 9. veljače 2012.godine.
  13. U svojim podnescima od 26. siječnja i 17. veljače 2012. godine podnositelj zahtjeva je tvrdio da izvješće i preporuka lokalnog centra za socijalnu skrb nisu u skladu s ciljevima, duhom i smislom Haške konvencije. Obrazložio je da je smisao Haške konvencije brz povratak djeteta, a ne procjena prilagodbe djeteta na novo okruženje. Podnositelj zahtjeva je nadalje tvrdio da njegova supruga nije dostavila nikakve dokaze za svoje navode o zlostavljanju, te da nikada nije niti namjeravala uspostaviti trajnu zajednicu s njim. Tvrdio je da toleriranje ponašanja njegove supruge u postupku predstavlja povredu Europske konvencije o ljudskim pravima, Haške konvencije i Konvencije o pravima djeteta.
  14. Podnescima od 28. i 29. veljače 2012. godine supruga podnositelja zahtjeva je osporila sve podnositeljeve navode te je dostavila dokaze u prilog njezinih navoda o zlostavljanju. Posebice, dostavila je dopis predsjednice i osnivačice udruge za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja WISH sa sjedištem u Charlotte, gdje se obratila za pomoć dok je živjela u Sjedinjenim Američkim Državama. Također je navela da podnositelj zahtjeva više ne živi u njihovu bračnom domu u Sjedinjenim Američkim Državama i pitala se gdje bi se dijete trebalo vratiti.
  15. Dana 15. ožujka 2012. godine Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je zahtjev podnositelja za povratak djeteta. Mjerodavni dio rješenja glasi:

“… imajući u vidu činjenicu da bi odvajanje N.A. od majke i sredine u kojoj se osjeća siguran neospomo ostavilo štetne i eventualno traumatične posljedice na njegov psihički razvoj, te da bi udovoljenje zahtjevu predlagatelja moglo izazvati psihičke traume kod djeteta, te dovesti mllj. dijete u nepovoljan položaj u smislu odredbe čl.13.st. 1 toč. b [Haške] Konvencije, te bojazan majke da bi dijete povratkom u Sjedinjene Američke Države bilo izloženo psihičkom i verbalnom zlostavljanju, a koju bojazan dipl. psiholog i dipl. socijalna radnica Zavoda za socijalnu skrb … ocjenjuju realnom, kao i činjenicu da je pred sudom u Republici Hrvatskoj još 12. srpnja 2011. godine pokrenut postupak razvoda braka stranaka, u kojem postupku će sud donijeti odluku o tome s kojim će roditeljem mllj. dijete stranaka živjeti, te o kontaktima s drugim roditeljem, to je valjalo odbiti zahtjev predlagatelja, čime nije povrijeđena odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti odredba čl. 9. Konvencije o pravima djeteta, te je stoga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.“ 

  1. Dana 17. travnja 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv navedenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda postupka. Posebice, podnositelj zahtjeva naveo je da su mu podnesci njegove supruge od 28. i 29. veljače 2012. dostavljeni zajedno s osporenim prvostupanjskim rješenjem čime je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, da sud nije održao niti jedno ročište u postupku, te da je pogrešno primijenio članak 13. stavak 1. točku (b) Haške konvencije.
  2. Dana 2. srpnja 2012. godine Županijski sud u Zagrebu prihvatio je podnositeljevu žalbu, ukinuo je prvostupanjsko rješenje te predmet vratio na ponovni postupak. Mjerodavni dio navedenog rješenja glasi:

“... sud prvog stupnja [je] pobijanu odluku djelomično temeljio na nespornim činjenicama, a djelomično, i to u bitnom dijelu na navodima i dokazima protustranke

... iako nije dao mogućnost predlagatelju izjasniti se o istima ... [Stoga] je valjalo uvažiti žalbu predlagatelja, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak ...”

  1. Dana 27. kolovoza 2012. godine je rješenje Županijskog suda u Zagrebu dostavljeno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
  2. U ponovnom postupku dana 17. listopada 2012. godine podnositelj zahtjeva je tražio izuzeće sutkinje M. Š. B., sutkinje suda prvog stupnja koja vodi postupak, zbog navodne pristranosti u korist njegove supruge. Dana 21.siječnja 2013. godine Predsjednica Općinskog građanskog suda u Zagrebu prihvatila    je    zahtjev    za    izuzeće    sutkinje    te    je    dana 30.siječnja 2013. godine dodijelila predmet u rad drugom sucu.
  3. U svojim podnescima od 28. siječnja 2013. godine podnositelj zahtjeva je predložio sudu da pregleda snimke razgovora koje je on vodio sa sinom putem Skype-a, te da odredi privremenu mjeru oduzimanja putovnice njegovog sina kako bi se spriječilo njegovu suprugu da dijete odvede iz Hrvatske.
  4. Dana 4. veljače 2013. godine sud je od podnositelja zahtjeva zatražio dostavu uvjerenja nadležnih tijela Sjedinjenih Američkih Država o mjestu stalnog boravka njegovog sina u toj državi, te podatke o socijalnom podrijetlu djeteta u smislu članka 13. stavka 3. Haške konvencije (vidi stavak 62. dolje). Dana 22. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva je dostavio dokumente o svojem prebivalištu i mjestu stalnog boravka njegovog sina u Sjedinjenim Američkim Državama, te je 19.ožujka 2013. godine dostavio podatke o socijalnom podrijetlu djeteta.
  5. Dana 14. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva je zatražio od suda da zakaže ročište.
  6. Dana 28. veljače 2013. godine sud je naložio lokalnom centru za socijalnu skrb da hitno izvrši procjenu je li se dijete prilagodilo novoj okolini u smislu članka 12. stavka 2. Haške konvencije (vidi stavak 62. dolje).
  7. U podnescima koje je dostavila istog dana, 28. veljače 2013. godine, supruga podnositelja zahtjeva je ponovila kako smatra da dokazi potvrđuju da se podnositelj zahtjeva ponašao zlostavljački te je u tom smislu ukazala na mišljenje psihologa lokalnog centra za socijalnu skrb koji je istaknuo da je podnositeljeva komunikacija sa sinom putem Skype-a predstavljala emocionalnu ucjenu te je dovela do emocionalnog zlostavljanja. Naglasila je da se ona ne može vratiti u Sjedinjene Američke Države jer joj je istekla zelena karta te da tamo za sebe nema mogućnosti uzdržavanja.
  8. Dana 26. ožujka 2013. godine lokalni centar za socijalnu skrb je dostavio mišljenje svoje psihologinje izrađeno na temelju razgovora sa suprugom i sinom podnositelja zahtjeva. Psihologinja je navela kako je djetetov fizički i mentalni razvoj uredan te se dijete dobro prilagodilo. Naglasila je da je dijete, zbog dobi i trajne majčine skrbi koja traje od rođenja, primarno emocionalno vezano uz nju. Stoga bi njihovo razdvajanje bilo traumatično za njega.
  9. U svojim podnescima od 8. travnja 2013. godine podnositelj zahtjeva je tvrdio da je mišljenje psihologa manjkavo, neprofesionalno i proizvoljno. Stoga je predložio da sina pregledaju neovisni stručnjaci, odnosno institucija koja ne sudjeluje u postupku. Sud je u konačnici prihvatio prijedlog podnositelja zahtjeva i dana 30.rujna i 31.listopada 2013. godine odlučio pribaviti mišljenje vještaka psihijatra (vidi stavak 39. dolje).
  10. U podnescima podnesenim dana 15. i 26. travnja 2013. godine supruga podnositelja zahtjeva očitovala se o dokumentima o djetetovom socijalnom podrijetlu koje je dostavio podnositelj zahtjeva (vidi stavak 28. gore). Navela je kako ti dokumenti nisu relevantni jer nisu pribavljeni od nadležnih tijela Sjedinjenih Američkih Država, već od privatnog odvjetničkog ureda koji nema stručne kompetencije i ovlasti za izdavanje takvih dokumenata. Navela je, između ostalog, da odvjetnik koji je izradio izvješće ne govori hrvatski jezik te stoga nije mogao razumjeti podnositeljeve razgovore sa sinom i dati procjenu istih.
  11. U svojim podnescima od 3. svibnja 2013. godine podnositelj zahtjeva je naveo da držanje njegove supruge u postupku predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja i upozorio je sud da protek vremena ide njoj u korist.
  12. Dana 6. svibnja 2013. godine sud je od podnositelja zahtjeva zatražio dostavu dokaza da se njegova supruga, kao majka njegovog sina, može vratiti u Sjedinjene Američke Države, posebice da će joj biti osigurana viza, smještaj i radna dozvola. Podnositelj zahtjeva je navedeno dostavio dana 29.svibnja 2013. godine. Njegova supruga je daljnja očitovanja dostavila 1.srpnja 2013.
  13. U svojim podnescima od 27. rujna 2013. godine podnositelj zahtjeva je naveo da je način na koji sud vodi postupak nedopustiv s obzirom na prirodu postupka i obveze države prema Haškoj konvenciji. Također je naveo da su mu povrijeđena prava iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
  14. Dana 22. listopada 2013. godine supruga podnositelja zahtjeva je odgovorila na njegove podneske također navodeći članak 8. Konvencije. Također je ponovila da se više ne može vratiti u Sjedinjene Američke Države jer joj je istekla zelena karta.
  15. Dana 5. prosinca 2013. godine vještak psihijatar (vidi stavak 33. gore) je dostavio nalaz i mišljenje o tome bi li povratak u Sjedinjene Američke Države izložio dijete psihičkoj traumi. Nalaz i mišljenje je izrađen nakon obavljena dva razgovora sa sinom podnositelja zahtjeva  dana 20. i 27. studenog 2013. godine, prvi u nazočnosti majke, a drugi bez nje. Navodi slijedeće: (a) dijete je dobro prilagođeno svojoj novoj okolini, (b) nije pokazivao znakove traumatiziranosti, (c) supruga podnositelja zahtjeva nije imala negativan utjecaj na dijete u vezi odnosa djeteta prema podnositelju kao ocu,  (d)  odvajanje  od  majke  kao  primarnog  skrbnika i „sigurne baze” doživio bi traumatski, (e) premještanje djeteta u drugu sredinu također bi predstavljalo traumu, no moglo bi je prevladati ako bi s njim živjela majka te ako bi živjelo u skladnoj atmosferi, (f) odnos između djeteta i majke jest pozitivan, što mu je omogućilo razvoj „sigurne vezanosti” za nju, (g) odnos između djeteta i oca nije se mogao procijeniti jer otac nije podvrgnut procjeni stručnjaka. U svezi sa zadnjom točkom vještak je ipak naveo sljedeća opažanja:

„N. je dječak koji ima sigurnost, vezan je uz majku, ali ima i pozitivna razmišljanja o ocu što znači da majka nije utjecala [na njega u tom pogledu] negativnim stavovima, pričama i sl      Značajan faktor u tome je što dječak razgovara sa ocem, što je iznio tijekom opservacije i kroz taj razgovor stvara sliku o njemu. Međutim najvažnije je da oba roditelja budu usklađena u [svojem ponašanju] … kako ne bi kod djeteta doveli  do konfuzijekoja dovodi do rizika za pravilan razvoj mentalnog zdravlja. Tijekom provedene opservacije  nisam utvrdila takvo  stanje kod  dječaka      [Dijete] ne odbija odlazak u Ameriku, ali ju prihvaća samo uz majku i privremeno ... Ne pokazuje verbalno niti neverbalno otpore prema ocu te se pretpostavlja da majka pozitivno utječe na njega vezano uz taj odnos.”

  1. Dana 2. siječnja 2014. godine nadležno Ministarstvo je zatražilo je od Općinskog građanskog suda žurno postupanje u predmetu te da ga ponovno obavijesti o napretku u predmetu (vidi stavak 18. gore). Sud je dostavio traženu obavijest 14. veljače 2014.godine.
  2. U svojim podnescima od 22. siječnja 2014. godine podnositelj zahtjeva se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Tvrdio je da nalaz ukazuje na to da njegov sin ima dobra sjećanja na njega i pozitivan stav prema njemu te je stoga očito da ga povratak u Sjedinjene Američke Države ne bi izložio riziku predviđenom u članku 13. stavku 1. točki (b) Haške konvencije. U svezi utvrđenja vještaka da bi djetetov povratak predstavljao za njega traumatsko iskustvo, podnositelj zahtjeva je naveo da to ne bi bio slučaj da su domaći sudovi naložili njegov povratak unutar roka predviđenog u članku 11. stavku 2. Haške konvencije. U svakom slučaju, dokazi koje je dostavio pokazuju da bi se njegova supruga mogla pridružiti sinu na povratku u Sjedinjene Američke Države, što bi prema vještaku otklonilo rizik traume.
  3. Dana 31. siječnja 2014. godine supruga podnositelja zahtjeva očitovala se na nalaz i mišljenje vještaka te ga poduprla. Tvrdila je da se njime, zajedno s prethodnim nalazima i mišljenjima lokalnog centra za socijalnu skrb, ukazuje na to da je očigledno da se dijete ne bi trebalo vratiti jer bi time doživjelo psihološku traumu. Stoga su  uvjeti  navedeni  u  članku 13. stavku 1. točki (b) ispunjeni.
  4. Rješenjem od 21. svibnja 2014. godine Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je zahtjev podnositelja za povratak njegovog sina. Sud je prvenstveno utvrdio da se odvođenje njihovog sina iz Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatsku od strane podnositeljeve supruge ima  smatrati „nezakonitim“ u smislu članka 2. Haške konvencije (vidi stavak 62. dolje). Zatim je utvrdio, oslanjajući se isključivo na nalaz i mišljenje lokalnog centra za socijalnu skrb od 13. prosinca 2011. godine i mišljenja vještaka psihijatra od 5. prosinca 2013. godine (vidi stavke 15. i 39. gore), da bi povratak podnositeljevog sina u Sjedinjene Američke Države dijete izložio riziku predviđenom u članku 13. stavku 1. točki (b) navedene Konvencije, ali samo ako bi se vratio bez majke. Međutim, s obzirom da podnositelj zahtjeva nije dokazao da se ona može slobodno vratiti u Sjedinjene Američke Države i tamo dobiti posao, sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za odbijanje povratka djeteta navedeni u tom članku.
  5. Dana 11. lipnja 2014. godine podnositelj zahtjeva je podnio žalbu protiv navedenog rješenja. Pozvao se na povredu postupka, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kao osnove za žalbu. Podnositelj zahtjeva je posebice naveo da prvostupanjski sud, kršeći načelo kontradiktornosti postupka, nije održao niti jedno ročište u predmetu, te da ga nije obavijestio o odluci da pribavi mišljenje vještaka psihijatra, čime ga je spriječio u prigovoru na izbor vještaka. Nadalje je prigovorio da nije bio uključen u procjenu vještaka iako je prethodno izrazio spremnost da bude na raspolaganju za takvu procjenu. Podnositelj zahtjeva je također naveo da je sud od njega tražio da dokaže da bi se njegova supruga mogla vratiti u Sjedinjene Američke Države i pronaći posao tamo umjesto da je tražio od nje da dokaže da to nije mogla. Time je sud neopravdano prebacio teret dokazivanja na njega u pogledu tih pitanja. Nadalje, u pogledu tih pitanja je sud donio pogrešne zaključke iz dostavljenih dokaza i krenuo je tumačiti strano pravo s kojim nije bio upoznat. Konačno, podnositelj zahtjeva je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 13. stavak 1. točku (b) Haške konvencije.
  6. Rješenjem od 22. listopada 2014. godine Županijski sud u Zagrebu je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
  7. Dana 29. prosinca 2014. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv drugostupanjskog rješenja. Taj je postupak trenutno u tijeku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

2. Postupak povodom podnositeljevog zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

  1. U međuvremenu je podnositelj dana 17. siječnja 2013. godine podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Županijskom sudu u Zagrebu radi duljine gore navedenog postupka. Tvrdio je da je postupak trajao jednu godinu i četiri mjeseca bez zakazanog ročišta ili donesene odluke, protivno članku 11. Haške konvencije (vidi stavak 62. dolje) i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
  2. Rješenjem od 15. lipnja 2014. godine Županijski sud u Zagrebu je odbio zahtjev podnositelja. Utvrdio je da je predmetni postupak do tada trajao oko dvije godine i osam mjeseci, što se ne može smatrati prekomjernim, posebice jer nije bilo značajnog razdoblja neaktivnosti.
  3. Dana 9. rujna 2014. godine podnositelj zahtjeva je podnio žalbu protiv navedenog rješenja.
  4. Rješenjem od 20. studenog 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje od 15.lipnja 2014. godine. 

B.     Parnični postupak radi razvoda braka i skrbništva 

  1. U međuvremenu je 12. srpnja 2011. godine supruga podnositelja zahtjeva podnijela tužbu protiv podnositelja zahtjeva Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi razvoda braka i skrbništva nad njihovim sinom.
  2. Dana 18. srpnja 2011. godine zatražila je od suda da donese privremenu mjeru kojom bi dobila privremeno skrbništvo nad N. do donošenja pravomoćne presude u postupku.
  3. U svojim podnescima od 3. srpnja 2012. godine podnositelj zahtjeva je tvrdio da hrvatski sudovi nemaju međunarodnu nadležnost u ovom predmetu, te je dostavio ovjereni prijevod odluke suda u Sjevernoj Karolini od 27. travnja 2012. godine kojom mu je dodijeljeno isključivo skrbništvo nad sinom.
  4. Na raspravi održanoj dana 9. srpnja 2012. godine sud je odbio podnositeljev prigovor nenadležnosti.
  5. Rješenjem od 15. listopada 2012. godine sud je odredio privremenu mjeru koju je tražila supruga podnositelja zahtjeva i dodijelio joj privremeno skrbništvo nad njihovim sinom.
  6. Dana 21. studenog 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv navedenog rješenja Županijskom sudu u Zagrebu.
  7. Dana 24. travnja 2014. godine Županijski sud u Zagrebu je vratio spis predmeta Općinskom građanskom sudu u Zagrebu uz napomenu da sukladno članku 16. Haške konvencije sudska ili upravna tijela države u koju je dijete odvedeno neće donositi meritornu odluku o skrbništvu nad djetetom sve dok se temeljem Haške konvencije ne utvrdi da se dijete neće vratiti (vidi stavak 62. dolje). Sukladno tome, uputio je Općinski građanski sud da utvrdi je li doneseno pravomoćno rješenje u postupku radi povratka djeteta. Ako takvo rješenje nije doneseno, Županijski sud je dodatno uputio Općinski građanski sud da prekine postupak do donošenja takvog rješenja.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske 

  1. Članak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine Republike Hrvatske br. 99/1999 s kasnijim izmjenama) glasi kako slijedi:

Članak 63. stavak 1.

„Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put ... u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.” 

B.  Obiteljski zakon 

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 2003. godine (Narodne novine br. 163/03 s kasnijim izmjenama) koji je bio na snazi između 22.srpnja 2003. i 1. rujna 2014. glasi kako slijedi:

POSTUPAK PRED SUDOM

I ZAJEDNIČKE ODREDBE

Članak 263.

„(1) Odredbama ovog dijela Zakona određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u posebnim parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i posebnim postupcima ovrhe i osiguranja, odlučuju u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka su hitni.” ...

Članak 265.

„U posebnim parničnim i, kad je to potrebno, izvanparničnim  postupcima  iz  članka 263. stavka 1. ovoga Zakona prvo ročište mora se održati u roku od petnaest dana od dana kad je tužba ili prijedlog primljen u sudu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.”

Članak 266.

„O žalbi protiv odluke donesene u prvostupanjskom postupku u predmetima iz članka 263. stavak 1. ovoga Zakona, sud drugog stupnja dužan je donijeti odluku u roku od šezdeset dana od dana primitka žalbe.” 

C.   Zakon o sudovima 

  1. Mjerodavne odredbe  Zakona   o   sudovima   (Narodne   novine   br. 150/05 s kasnijim izmjenama) koji je bio na snazi između 29.prosinca 2005. i 13. ožujka 2013. u predmetno vrijeme glasi kako slijedi:

III ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU 

Članak 27.

„(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan. Postupak se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta.

(4) O zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku odlučuje sudac pojedinac.”

Članak 28.

„(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu ...

(3) (...)

(4) Neposredno viši sud dužan je u roku od šest mjeseca odlučiti o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

(5) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba se može podnijeti Vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

(6) Vijeće iz stavka 5. ovoga članka čine tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Članove Vijeća imenuje Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske

...”

IV MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO 

Konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece 

  1. Konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece („Haška konvencija”) potpisana je 25. listopada 1980. godine i stupila na snagu 1. prosinca 1983. godine. U odnosu na Hrvatsku stupila je na snagu notifikacijom o sukcesiji dana 1. prosinca 1991. godine. Svrha Haške konvencije navedena je u preambuli kako slijedi:

„... međunarodno zaštiti djecu od štetnih utjecaja nezakonitih odvođenja ili zadržavanja i uspostaviti postupke kako bi se osiguralo njihovo brzo vraćanje u državu njihovog stalnog boravka ...”

1. Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Haške konvencije glase kako slijedi:

 Član 1.

„Ciljevi ove konvencije jesu:

a) osigurati što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b) osigurati da se prava na brigu i viđenje s djetetom po zakonu jedne države ugovornice stvarno poštuju u drugoj državi ”

Član 2.

„Države ugovornice poduzimaju će sve odgovarajuće mjere da na svojem području osiguraju provedbu Konvencije. U tu će svrhu primijeniti najuspješnije raspoložive postupke.”

Član 3.

„Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatrat će se nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na brigu što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.

Prava na brigu spomenuta u točki a) stava 1. mogu se steći, prije svega, provedbom zakona ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na temelju sporazuma koji ima pravni učinak po pravu dotične države.”

Član 4.

„Konvencija će se primjenjivati na dijete koje je živjelo u državi ugovornici neposredno prije bilo kakve povrede prava na brigu ili na viđenje. Konvencija će se prestati primjenjivati kada dijete napuni 16 godina.”

Član 5.

„U svrhe ove konvencije izraz:

a) „pravo na brigu” uključuje prava koja se odnose na brigu o ličnosti djeteta, osobito pravo na određivanje mjesta boravka djeteta;

b) „pravo na viđenje” uključuje pravo da se dijete na određeno vrijeme odvede izvan mjesta stalnog boravka.”

Član 7.

„Centralni izvršni organi će međusobno surađivati i unapređivati suradnju među nadležnim organima u zemljama ugovornicama kako bi se osiguralo što hitnije vraćanje djeteta i postigli ostali ciljevi ove konvencije.

Prije svega centralni izvršni organ će, neposredno ili preko posrednika, poduzimati sve potrebne mjere:

a) ...;

b) ...;

c) za osiguranje dobrovoljnog povratka djeteta ili postizanje sporazumnog rješavanja tog pitanja;

d) za razmjenu, gdje je to potrebno, informacija u vezi sa socijalnim podrijetlom djeteta;

...”

Član 10.

„Centralni izvršni organ države u kojoj se nalazi dijete poduzet će ili narediti da se poduzmu sve odgovarajuće mjere radi osiguravanja dobrovoljnog povratka djeteta.”

Član 11.

„Sudski ili upravni organi država ugovornica hitno će provesti postupak za povratak djeteta.

Ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest tjedana od dana pokretanja postupka, podnositelj molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je poslan zahtjev, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvršnog organa države koja upućuje zahtjev, ima pravo tražiti obrazloženje zbog odgode ...”

Član 12.

„Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, dotični nadležni organ naredit će hitan povratak djeteta.

Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon proteka roka od jedne godine spomenutog u prethodnom stavu, također će narediti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj okolini.

Ako sudski ili uprav organ u državi kojoj je poslan zahtjev ima razloga vjerovati da je dijete odvedeno u neku drugu državu, može obustaviti postupak ili odbaciti molbu za povratak djeteta.”

Član 13.

„Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovu povratku dokaže:

a) da osoba, institucija ili drugo tijelo koje se brine o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na brigu u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bilo složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj.

Sudski ili upravni organ može, također, odbiti da naredi povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stupanj zrelosti pri kojemu je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.

Pri razmatranju okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ uzet će u obzir podatke koji se odnose na socijalno podrijetlo djeteta dobivene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta.”

Član 16.

„Nakon dobivanja obavijesti o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta u smislu člana 3., sudski ili upravni organi države ugovornice u koju je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano neće donositi meritornu odluku o pravu na brigu sve dok se ne utvrdi da se dijete neće vratiti, na temelju ove konvencije, ili ako nije podnesena molba, na temelju ove konvencije, u razumnom razdoblju nakon prispijeća obavijesti.”

Član 18.

„Odredbe ovog poglavlja ne ograničavaju ovlaštenja sudskoga ili upravnog organa da naredi povratak djeteta bilo u koje vrijeme.”

Član 20.

„Povratak djeteta na temelju odredaba člana 12. može se odbiti ako bi to predstavljalo kršenje osnovnih načela zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je zahtjev poslan.”

2. Eksplanatorni izvještaj uz Konvenciju 

  1. Mjerodavni dio Eksplanatornog izvještaja uz Konvenciju Elise Pérez-Vere (u daljnjem tekstu: Eksplanatorni izvještaj) koji je objavila Haška konferencija  o   međunarodnom   privatnom   pravu   (HCCH)  godine glasi kako slijedi:

Članak 11. – Upotreba hitnog postupka od strane sudskih ili upravnih organa

104. Važnost faktora vremena u Konvenciji ponovno se pojavljuje u ovom članku. Dok članak 2. Konvencije nameće na države ugovornice dužnost upotrebe hitnog postupka, prvi stavak ovog članka ponovno navodi obvezu, ovaj put u vezi s tijelima države u koju je dijete odvedeno i koji odlučuju o njegovom povratku. Postoji dvostruki aspekt ove dužnosti: prvo, upotreba najbržeg postupka poznatog u njihovom pravnom sustavu; drugo, zahtjevima se koliko je to moguće mora dodijeliti prioritetni status.

105. Drugim se stavkom, kako bi se potaknulo unutarnja tijela da priznaju maksimalni prioritet u rješavanju problema koji proizlaze iz međunarodnog odvođenja djece, propisuje neobvezan rok od šest tjedana nakon kojeg podnositelj zahtjeva ili središnje tijelo države kojoj je zahtjev poslan može zatražiti izjavu o razlozima odgode. Nadalje, nakon što središnje tijelo države kojoj je poslan zahtjev primi odgovor, ponovno ima dužnost obavijestiti središnje tijelo države koja je podnijela zahtjev ili podnositelja zahtjeva koji ga je izravno podnio. Ukratko, važnost odredbe ne može se mjeriti u smislu zahtjeva obveze koja se njome nameće, već samom činjenicom da se njome privlači pozornost nadležnih tijela na odlučujuću prirodu faktora vremena u takvim situacijama te utvrđuje maksimalno vremensko razdoblje unutar kojeg se mora donijeti odluka o tom pitanju.

3. Zaključci i preporuke Specijalne komisije koja prati primjenu Haške konvencije o otmici djeteta

  1. Mjerodavni dio Zaključaka i preporuka četvrtog sastanka Specijalne komisije koja prati primjenu Haške konvencije o otmici djeteta (u daljnjem tekstu: Specijalna komisija), usvojenih na sastanku održanom od 22. do 28.ožujka 2001. godine, glasi kako slijedi:

„Brzina Haškog postupka, uključujući žalbe

3.3. Specijalna komisija naglašava obvezu (članak 11.) država ugovornica da hitno obrade zahtjeve za povratak te da se ta obveza odnosi i na žalbene postupke.

3.4. Specijalna komisija poziva raspravne i žalbene sudove da odrede i pridržavaju se rasporeda koji osigurava brzo odlučivanje o zahtjevima za povratak.

3.5. Specijalna komisija poziva na čvrsto upravljanje od strane sudaca napretkom postupaka za povratak kako na razini raspravnog tako i žalbenog suda.”

4. Vodič za uspješnu primjenu Haške konvencije od 25. listopada 1980. o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece

  1. HCCH je 2003. godine objavio dio „Vodiča za uspješnu primjenu Haške konvencije od 25. listopada 1980. o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece”. Iako je prvenstveno namijenjen novim državama ugovornicama i nema obvezujući učinak, posebice u odnosu na sudbenu vlast, ovim se dokumentom pokušava olakšati provedba Konvencije predlaganjem mnogih preporuka i pojašnjenja. U Vodiču se više puta naglašava važnost Eksplanatornog  izvještaja  uz  Konvenciju  iz  1980. godine, poznatog kao Izvještaj Pérez-Vera, kao pomoći u ujednačenom tumačenju i razumijevanju Konvencije iz 1980. godine (vidi primjerice,  točke 3.3.2.  „Implikacije  transformacijskog  pristupa”  i  8.1. „Eksplanatorni izvještaj uz Konvenciju (Izvještaj Pérez-Vera)”) Njime se posebice naglašava da sudska i upravna tijela imaju obvezu, između ostalog, hitno obraditi zahtjeve za povratak, uključujući žalbe (točka 1.5. „Hitni postupci”). Na hitne postupke bi se trebalo gledati kao na postupke koji su i brzi i djelotvorni: brzo donošenje odluka na temelju Konvencije služi najboljim interesima djece (točka 6.4. „Vođenje predmeta”).

  

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da domaća tijela nisu osigurala njegovo pravo na poštovanje njegovog obiteljskog života koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije time što nisu brzo postupala u izvanparničnom postupku radi povratka njegova sina temeljem Haške konvencije. Također je prigovorio da duljina tog postupka nije bila u skladu sa zahtjevom „razumnog roka” određenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije, te na temelju članka 13. da nije imao učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore temeljem Konvencije. Mjerodavni dio tih članaka glasi kako slijedi: 

Članak 8.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga ... obiteljskog života ...

Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

„1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da .... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj. …”

Članak 13.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

  1. Vlada je osporila te tvrdnje.
  2. Sud, kao gospodar pravne karakterizacije činjenica predmeta, uzimajući u obzir sudsku praksu na tu temu (vidi primjerice, Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, stavak 73., ECHR 2002-I; Karadžić protiv Hrvatske, 35030/04, stavak 67., 15. prosinca 2005., i Gobec protiv Slovenije, br. 7233/04, stavak 105., 3. listopada 2013.), smatra u okolnostima ovog predmeta da se prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije moraju smatrati konzumiranima prigovorom na temelju članka 8. Predmet je stoga potrebno ispitati samo na temelju posljednje spomenutog članka.

A.  Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada je osporila dopuštenost zahtjeva tvrdeći da je podnositelj zahtjeva propustio iscrpiti domaća pravna sredstva.
  2. U svojem početnom očitovanju od 25. rujna 2014. godine Vlada je tvrdila da je zahtjev preuranjen jer je postupak povodom zahtjeva podnositelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, pravno sredstvo koje se smatra djelotvornim za prigovore o duljini postupaka u Hrvatskoj (vidi Pavić protiv Hrvatske, br. 21846/08, stavak 36., 28. siječnja 2010.), u to vrijeme još uvijek bio u tijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (vidi stavke 49–50. gore). U očitovanju od 17. prosinca 2014. godine na odgovor podnositelja zahtjeva na njezino očitovanje i na njegov zahtjev za pravičnu naknadu, Vlada nije dalje isticala ovaj argument jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u međuvremenu donio rješenje.
  3. Međutim, i u svojem očitovanju i u svojem odgovoru tvrdila je da je podnositelj zahtjeva (također) trebao podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (vidi stavak 58. gore), posebice jer je prigovarao da je protok vremena imao nepopravljive posljedice za njegov obiteljski život. Međutim, on to nije učinio. Kao odgovor na tvrdnju podnositelja zahtjeva da se takva ustavna tužba može podnijeti samo protiv odluke te da u vrijeme kad je podnio svoj zahtjev Sudu nije postojala odluka protiv koje se moglo prigovarati, Vlada je istaknula da je mogao prigovarati protiv prvostupanjskog rješenja od 15.ožujka 2012. godine (vidi stavak 22. gore) koje je doneseno prije nego što je podnio zahtjev.

(b) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je naveo da je odgovarajuće pravno sredstvo koje treba upotrijebiti u pogledu njegovog prigovora u vezi s prekomjernom duljinom postupka za povratak sina bio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koje je i iskoristio.
  2. U vezi s tvrdnjom Vlade da je trebao podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63.Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (vidi stavak 71. gore) podnositelj zahtjeva je naveo da je predmetnom odredbom propisano da se takav prigovor može podnijeti protiv odluke kojom se grubo vrijeđaju ustavna prava. Međutim, u vrijeme kad je podnio svoj zahtjev Sudu dana 12. ožujka 2014. godine prvostupanjsko rješenje nije još bilo doneseno u postupku za povratak djeteta.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u trenutku kad je podnositelj zahtjeva podnio svoj zahtjev Sudu bilo djelotvorno pravno sredstvo u smislu članka 13. Konvencije (vidi Pavić, cit.) i stoga je trebalo biti iscrpljeno u svrhu članka 35. stavka 1. prije nego što se prigovori u vezi s prekomjernim trajanjem postupka u Hrvatskoj iznose pred Sud.
  2. Sud dalje primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio takav zahtjev dana siječnja 2013. godine i da je tada pokrenuti postupak završio dana 20.studenog 2014. godine kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja od 15. lipnja 2014. godine kojim je odbijen njegov zahtjev (vidi stavke 47–50. gore). Sud stoga smatra da je podnositelj zahtjeva potpuno iskoristio to pravno sredstvo.
  3. U vezi s Vladinom tvrdnjom da je podnositelj zahtjeva mogao podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (vidi stavak 71. gore), Sud ponavlja da u slučajevima kada je dostupno nekoliko potencijalno djelotvornih pravnih sredstava, od podnositelja se zahtijeva da iskoristi samo jedno (vidi primjerice, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII (izvaci) i Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ECHR 2004-V). Stoga, čak i pretpostavljajući da je ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske bila djelotvorno pravno sredstvo u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije, Sud smatra da podnositelj zahtjeva, koji je podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, nije trebao podnijeti i takvu ustavnu tužbu kako bi udovoljio zahtjevima tog članka.
  4. Slijedi da se Vladin prigovor u pogledu neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava mora odbiti.
  5. Sud dalje primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.   Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da se, uzimajući u obzir prvenstveno složenu i osjetljivu prirodu predmeta, ne može reći da domaća tijela nisu dovoljno brzo postupala u postupku kojem se prigovara i da stoga nisu ispunila pozitivnu obvezu koju su imala prema podnositelju zahtjeva na temelju članka 8.Konvencije.
  2. S tim u vezi Vlada je prvo navela da su, čak i prije službenog pokretanja postupka za povratak dana 14. listopada 2011. godine, domaća tijela promptno reagirala na situaciju i poduzela korake kako bi osigurala dobrovoljan povratak sina podnositelja zahtjeva te kako bi olakšala budući postupak (vidi stavak 9. gore).
  3. Vlada je priznala da je predmet važan za podnositelja zahtjeva. Međutim, bio je toliko složen da je domaćim sudovima bilo teško poštovati kratki rok predviđen u članku 11.  stavku 2.  Haške  konvencije  (vidi stavak 62. gore). Posebice, ti su sudovi prvo morali utvrditi točne okolnosti odvođenja djeteta i utvrditi je li ono bilo nezakonito u smislu Haške konvencije, kao i ispitati jesu li bili ispunjeni svi uvjeti za povratak djeteta u Sjedinjene Američke Države na temelju Konvencije. To je uključivalo prikupljanje relevantnih informacija i pribavljanje brojnih dokumenata iz Sjedinjenih Američkih Država, što je nužno zakompliciralo i produžilo postupak. Unatoč tome, prvostupanjski sud je u predmetu postupao ažurno, te je bez odgode poduzimao radnje radi pribavljanja potrebnih podataka i dokumentacije.
  4. Najvažnije od svega, domaći sudovi u predmetu podnositelja zahtjeva nisu mogli naložiti hitni povratak njegovog sina u Sjedinjene Američke Države bez detaljnog ispitivanja navoda u svezi s njegovim karakterom zlostavljača i mogućoj šteti kojoj bi njegov sin bio izložen povratkom. S tim u vezi, Vlada se pozvala na presudu Velikog vijeća u predmetu X protiv Latvije ([VV], br. 27853/09, stavak 118., ECHR 2013) u kojoj je Sud presudio da iako je člankom 11. Haške konvencije zaista propisano da sudska tijela moraju hitno djelovati u postupku za povratak djece, ta obveza ih nije oslobodila dužnosti da poduzmu djelotvorno ispitivanje navoda koji se odnose na neku od iznimaka od povratka koje su izričito propisane u navedenoj Konvenciji (kao što je ona u članku 13. stavku 1. točki (b) u tom predmetu). Štoviše, Sud je utvrdio da se u takvim situacijama člankom 8. Konvencije nameće postupovna obveza koja zahtijeva da sporne navode o „ozbiljnoj opasnosti” za dijete u slučaju povratka sudovi djelotvorno ispitaju te svoja utvrđenja navedu u obrazloženoj odluci (vidi X protiv Latvije, citirano gore, stavci 106–107. i 115.). Sud je dalje utvrdio da je u tom kontekstu također potrebno ustanoviti je li roditeljima koji oduzmu dijete moguće pratiti svoju djecu u državu u koju se dijete vraća i održati kontakt s njima (vidi X protiv Latvije, citirano gore, stavak 117).
  5. Stoga, umjesto automatskog i mehaničkog određivanja povratka sina podnositelja zahtjeva, domaći sudovi su pokušali u ovom predmetu pomiriti svoje dvije obveze na temelju članka 8. Konvencije, konkretno pozitivnu obvezu koju su imali prema podnositelju zahtjeva da hitno djeluju te postupovnu obvezu koju su imali prema njegovoj supruzi da djelotvorno ispitaju sporne navode prema kojima bi povratak sina podnositelja zahtjeva u Sjedinjene Američke Države predstavljao psihičku traumu za njega. Sporna priroda tih navoda potkrijepljena je mišljenjima lokalnog centra za socijalnu skrb i neovisnog vještaka u kojima se navodi da bi povratak u Sjedinjene Američke Države i odvajanje od njegove majke bilo traumatično za njega (vidi stavke 15. i 39. gore). Ti kao i povezani navodi supruge podnositelja zahtjeva da se više ne može vratiti u Sjedinjene Američke Države (vidi stavak 31. gore) zahtijevali su stoga detaljno i dugotrajno ispitivanje od strane domaćih sudova, što je bilo potrebno za donošenje odluke uz postizanje potrebne ravnoteže između svih suprotstavljenih interesa, s time da se najbolji interes djeteta mora imati prvenstveno na umu.
  6. Prema mišljenju Vlade, stranke u postupku također su doprinijele njegovom trajanju stalnim podnošenjem prigovora jedno protiv drugog kao i protiv domaćih tijela. Posebice, podnositelj zahtjeva više je puta prigovarao nedostatku nepristranosti i nesposobnosti prvostupanjskog suda, također je doveo u pitanje zakonitost njegovih radnji u postupku dok je istodobno optužio suprugu za zlouporabu procesnih ovlaštenja. Vlada je naglasila da je ozbiljnost tih prigovora zahtijevala njihovo razmatranje te da je njihova učestalost nužno produljila postupak. Točnije, prvostupanjski sud morao je razmotriti i konačno prihvatiti zahtjev podnositelja zahtjeva za izuzećem sutkinje koja je vodila predmet te njegov zahtjev za nezavisnom psihološkom procjenom njegovog sina, što je bilo motivirano njegovim sumnjama o nepristranosti lokalnog centra za socijalnu skrb. U pogledu zahtjeva za izuzećem sutkinje Vlada je naglasila da je on prihvaćen samo zato što se sutkinja tome nije usprotivila kako bi otklonila sve sumnje o njezinoj nepristrasnosti.
  7. Konačno, Vlada je istaknula da je podnositelj zahtjeva održavao redoviti kontakt sa svojim sinom putem Skype-a te nije bio spriječen da ga vidi uživo. Stoga, odnos podnositelja zahtjeva sa njegovim sinom nije bio prekinut, već se nastavio razvijati. Štoviše, nadležna domaća tijela i djetetova majka bili su spremni omogućiti njihov izravan sastanak na način dogovoren s podnositeljem zahtjeva s obzirom na geografsku udaljenost između njih. Međutim, podnositelj zahtjeva nije došao u Hrvatsku kako bi vidio sina niti je ikada izrazio želju da to učini.
  8. Slijedom navedenog, Vlada je pozvala Sud da utvrdi da nije bilo povrede članka 8. u ovom predmetu.

(b) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je naveo da je iz činjenica ovog predmeta očito da je unatoč geografskoj udaljenosti brzo odgovorio na svaki zahtjev prvostupanjskog suda te da ni na koji način nije doprinio duljini postupka. Iako je istina da je zatražio izuzeće sutkinje koja je vodila predmet, podnositelj zahtjeva je istaknuo da je njegov zahtjev očito bio opravdan jer je prihvaćen. Dalje je naglasio da je prvostupanjskom sudu trebalo više od tri mjeseca da odluči o tom zahtjevu, a tijekom tog razdoblja nije poduzimao nikakve radnje u postupku iako je u tim okolnostima prema domaćem pravu mogao poduzimati one (hitne) radnje, čije bi odgađanje  bilo štetno za interese pravde.
  2. Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, prekomjerna duljina postupka se uglavnom može pripisati domaćim sudovima. Posebice, ne može se tvrditi kao što je Vlada tvrdila, da je prvostupanjski sud žurno postupao i bez odgode poduzeo potrebne korake za pribavljanje potrebnih informacija i dokumenata (vidi stavak 81. gore). S tim u svezi podnositelj zahtjeva je istaknuo da je prvostupanjski sud odlučio pribaviti informacije i dokumente u svezi s mjestom stalnog boravka i socijalnim podrijetlom njegovog sina tek nakon što je prvostupanjsko rješenje od 15.ožujka 2012. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.
  3. Podnositelj zahtjeva je dalje naveo da se pitanje jesu li domaći sudovi žurno postupali ne bi trebalo prosuđivati samo sagledavanjem koliko su brzo pribavljali informacije ili temeljem učestalosti radnji u postupku i intervala između njih. Ono što je važno jest jesu li njihove radnje bile učinkovite. S tim u svezi podnositelj zahtjeva je istaknuo da domaći sudovi nisu bili dobro upućeni u primjenu Haške konvencije i zbog toga jer su bili nedovoljno stručni, često su tražili pribavljanje nevažnih informacija i time nepotrebno produljivali postupak. Pored toga, nisu spriječili manevre supruge podnositelja zahtjeva za odugovlačenje postupka. Stoga, ukazujući na nestručnost domaćih sudova, podnositelj zahtjeva nije doprinio trajanju postupka, već ga je pokušao skratiti sprečavajući daljnje opsežne rasprave o nevažnim pitanjima.
  4. Konačno, u svezi s pozivanjem Vlade na presudu Suda u predmetu X protiv Latvije, podnositelj zahtjeva je, bez dovođenja u pitanje utvrđenja Suda u tom predmetu, naveo da su domaći sudovi mogli ispitati iznimku navedenu u članku 13. stavku 1. točki (b) Haške konvencije u mnogo kraćem vremenu. Time što nisu poštovali rok od šest tjedana utvrđen u članku 11. stavku 2. Haške konvencije (vidi stavak 62. gore), i time nepotrebno produljili postupak, domaći sudovi su poremetili na njegovu štetu potrebnu ravnotežu koju je trebalo postići između njihove pozitivne obveze da postupaju žurno i postupovne obveze da djelotvorno ispitaju sporne navode o ozbiljnoj opasnosti od štete u slučaju povratka djeteta. Na taj način osjetljiva ravnoteža koju je trebalo uspostaviti između svih suprotstavljenih interesa, uključujući najbolji interes djeteta, također je značajno poremećena i usmjerena u korist njegove supruge. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je iz obrazloženja domaćih sudova očigledno da postoji izravna veza između sporosti i negativnog ishoda postupka jer je jasno da je vezanost njegovog sina za majku postala toliko jaka tijekom godina trajanja postupka da bi njihovo razdvajanje bilo traumatično za njega. To se moglo izbjeći da su domaći sudovi poštovali rok od šest tjedana za donošenje odluke o njegovom zahtjevu za povratak djeteta.

2. Ocjena Suda

(a) Mjerodavna načela

  1. Sud ponavlja da uživanje u međusobnom društvu roditelja i djeteta predstavlja osnovni element „obiteljskog života” u smislu članka 8. Konvencije (vidi, među drugim pravnim izvorima, Olsson protiv Švedske (br. 1), 24. ožujka 1988., stavak 59., Serija A br. 130, i Gluhaković protiv Hrvatske, br. 21188/09, stavak 54., 12. travnja 2011.).
  2. Iako je primarni cilj članka 8. zaštita pojedinca od proizvoljnog postupanja javnih tijela, postoje uz to pozitivne obveze svojstvene djelotvornom „poštovanju” obiteljskog života (vidi, među drugim pravnim izvorima, Marckx protiv  Belgije,  lipnja 1979.,  stavak 31.,  Serija A  br. 31., i Gluhaković, citirano gore, stavak 55.). One obuhvaćaju obvezu nacionalnih tijela da poduzimaju mjere radi ponovnog ujedinjenja roditelja i njihove djece te da olakšaju takva ponovna ujedinjenja (vidi Gluhaković, citirano gore, stavak 56.).
  3. S obzirom na to da djelotvorno poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se budući odnosi između roditelja i djeteta utvrde isključivo temeljem svih relevantnih razmatranja, a ne samim prolaskom vremena (vidi Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, 32250/08, stavak 177., 27.rujna 2011.), neučinkovito, i posebice sporo, vođenje sudskog postupka može dovesti do povrede pozitivnih obveza na temelju članka 8. Konvencije (vidi Eberhard i M. protiv Slovenije, br. 8673/05 i 9733/05, stavak 127., 1.prosinca 2009., i S. I.    protiv    Slovenije,    br. 45082/05,  stavak 69., 13.listopada 2011.), zbog toga što odugovlačenje u postupku može dovesti do de facto odlučivanja o predmetu postupka (vidi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 8. srpnja 1987., stavak 89., Serija A br. 120.). Stoga, u predmetima koji se tiču odnosa neke osobe s njegovim ili njezinim djetetom postoji dužnost iznimne žurnosti u postupanju s obzirom na rizik da protek vremena dovede do de facto odlučivanja o predmetu postupka. Ta dužnost, koja je odlučna u procjeni je li o predmetu odlučeno u razumnom roku, kao što to zahtijeva članak 6. stavak 1. Konvencije, također predstavlja dio postupovnih zahtjeva koji proizlaze iz članka 8. (vidi primjerice, Süß protiv Njemačke, br. 40324/98, stavak 100., 10. studenog 2005., i Strömblad protiv Švedske, br. 3684/07, stavak 80., 5. travnja 2012.).
  4. Sud nadalje ponavlja da u predmetima otmice djeteta pozitivne obveze koje se nameću člankom 8. Konvencije državama ugovornicama u odnosu na ponovno ujedinjavanje roditelja i njihove djece moraju se tumačiti u smislu Haške konvencije (vidi primjerice, Ignaccolo-Zenide protiv Rumunjske, br. 31679/96, stavak 95., ECHR 2000-I, i Karadžić, citirano gore, stavak 54.). Ono što je odlučno jest jesu li nacionalna tijela poduzela sve takve potrebne korake kako bi olakšala ponovno ujedinjenje u mjeri u kojoj se to može razumno zahtijevati u posebnim okolnostima svakog predmeta (vidi primjerice, Hokkanen protiv Finske, 23. rujna 1994., stavak 58., Serija A br. 299-A). U takvim predmetima prikladnost neke mjere se također treba prosuditi prema brzini njezine primjene s obzirom da oni zahtijevaju hitno postupanje zbog toga što protek vremena može imati nepopravljive posljedice na odnose između djece i roditelja koji ne živi s njima (vidi primjerice, Sylvester protiv Austrije, br. 36812/97 i 40104/98, stavak 60., 24. travnja 2003.).
  5. Haška konvencija to prepoznaje jer pruža niz mjera za osiguranje hitnog povratka djeteta odvedenog ili nezakonito zadržanog u bilo kojoj državi ugovornici. Člankom 11. Haške konvencije (vidi stavak 62. gore) zahtijeva da sudska ili upravna tijela žurno postupaju kako bi osigurala povratak djeteta te svako nepostupanje u razdoblju dužem od šest tjedana može dovesti do zahtjeva za objašnjenjem (vidi primjerice, Shaw protiv Mađarske, br. 6457/09, stavak 66., 26. srpnja 2011.).

(b) Primjena gore navedenih načela na ovaj predmet

  1. Kako bi utvrdio jesu li u ovom predmetu domaći sudovi postupali u skladu sa svojim pozitivnim obvezama temeljem članka 8. Konvencije, Sud mora ispitati jesu li ti sudovi, uzimajući u obzir međunarodne obveze Hrvatske posebno temeljem Haške konvencije, poduzeli takve potrebne korake koji su se razumno od njih mogli zahtijevati u svezi s povratkom sina podnositelja zahtjeva (vidi stavak 94. gore).
  2. U predmetu podnositelja zahtjeva domaći sudovi su donijeli pravomoćno rješenje nakon više od tri godine. Iako rok od šest tjedana iz članka 11. stavka 2. Haške konvencije, koji se odnosi i na prvostupanjski postupak i na postupak po žalbi (vidi stavak 64. gore), nije obvezujuć (vidi stavak 63. gore), Sud smatra da se prekoračenje tog roka za više od 151 tjedan ne može smatrati sukladnim s pozitivnim obvezama na hitno postupanje u postupku za povratak djece (vidi, mutatis mutandis, Shaw, citirano gore, stavci 71–72.). Vladine suprotne tvrdnje (vidi stavke 79–86. gore, posebice stavke 82–83.), koje bi sukladno sudskoj praksi Suda u drugačijim okolnostima mogle osloboditi sudove dužnosti strogog poštovanja roka od šest tjedana (vidi X protiv Latvije,  citirano  gore,  stavak 118.), ne mogu u danim okolnostima na zadovoljavajući način objasniti toliku značajnu odgodu. Slijedi da vrijeme koje je bilo potrebno da domaći sudovi donesu pravomoćno rješenje u ovom predmetu nije zadovoljilo  hitnost  situacije   (vidi   Iosub   Caras   protiv   Rumunjske,   7198/04, stavak 39., 27. srpnja 2006.).
  3. Sud nadalje primjećuje da je člankom 266. Obiteljskog zakona propisano da se u postupcima u obiteljskim stvarima o svim žalbama protiv prvostupanjskih odluka mora odlučiti u roku od šezdeset dana od primitka žalbe (vidi stavak 59. gore). U ovom predmetu o žalbi podnositelja zahtjeva od 11. lipnja 2014. godine je odlučeno četiri mjeseca i jedanaest dana nakon što je podnesena (vidi stavke 44–45. gore). Stoga je očito da, zanemarivanjem tog određenog roka u predmetu podnositelja zahtjeva te neprimjenom postupovnog pravila iz članka 266. Obiteljskog zakona u postupku radi povratka djeteta, domaći sudovi nisu upotrijebili najbrži postupak (vidi članak 2. Haške konvencije, stavak 62. gore, i Eksplanatorni izvještaj uz nju, stavak 63. gore).
  4. Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da ti sudovi nisu poduzeli takve potrebne korake koji su se mogli razumno zahtijevati od njih u danim okolnostima kako olakšali ponovno ujedinjenje između podnositelja zahtjeva i njegovog sina (vidi stavke 94. i 96. gore). Stoga je došlo do povrede pozitivnih obveza države iz članka 8.Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.   Naknada štete 

  1. Podnositelj zahtjeva je potraživao 15.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Sud utvrđuje da je podnositelj zahtjeva morao pretrpjeti nematerijalnu štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud mu dodjeljuje iznos od 7.500,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati na navedeni iznos. 

B.   Troškovi i izdatci 

  1. Podnositelj zahtjeva je također potraživao 19.500,00 hrvatskih kuna (HRK) za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni, te ako je njihov iznos razuman. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje te gore navedene kriterije, Sud u ovom predmetu smatra razumnim dosuditi iznos od 2.310,00 eura (EUR) za postupak pred Sudom, uz sve poreze koji bi se mogli obračunati podnositelju zahtjeva.

C.     Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. Utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan da je došlo do povrede članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan:

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna  u  skladu  s  člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečaju važećem na dan plaćanja:

(i) 7.500,00 eura (EUR) (sedam tisuća pet stotina eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 2.310,00 eura (EUR) (dvije tisuće tri stotine deset eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka gore navedena tri mjeseca pa do isplate na gore navedene iznose plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena. 

  1. Odbija jednoglasno preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12.ožujka 2015. godine sukladno s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                                                   Isabelle Berro

Tajnik                                                                              Predsjednica

 

Temeljem    članka 45.   stavka 2.   Konvencije    i    pravila 74.    stavka 2. Poslovnika Suda ovoj se presudi prilaže izdvojeno mišljenje suca Dedova:

                                                                                                                                          I.B.L.

                                                                                                                                          S.N.

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA DEDOVA

Žalim zbog toga što se ne mogu složiti sa zaključkom svojih kolega koji su utvrdili da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu. Izuzevši složenu i osjetljivu prirodu predmeta, slažem se s Vladinim očitovanjem u kojem navodi da sve odgode u postupku nisu uzrokovala tijela, već sam podnositelj zahtjeva (vidi stavke 78–83. presude), te da nije došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova obiteljskog života (vidi stavak 84. presude). Ako nacionalni sud utvrdi da bi povratak bio štetan za dijete tako da odluka nije u korist podnositelja zahtjeva, tada faktor vremena nije bitan. Pozitivne obveze ne bi trebale biti ograničene na hitni povratak djeteta. Potrebno je vrijeme da se sa sigurnošću utvrdi da povratak djeteta nije štetan kako bi se izbjegle pogreške kao one do kojih je došlo u predmetu X protiv Latvije ([VV], br. 27853/09, ECHR 2013).

Općenito smatram da pravni mehanizam predviđen Haškom konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece nije prikladan za procjenu prava iz članka 8. Konvencije zbog toga što Haška konvencija ne osigurava sveobuhvatan pristup vođenju postupka za povratak. Dopustite mi da pojasnim neke aspekte moje posljednje točke.

Eksplanatornim izvještajem (iz stavka 63. presude) objašnjava se u stavku 11. da se Haška konvencija primjenjuje na situacije gdje je „dijete odvedeno iz obitelji i društvene okoline u kojoj mu se razvijao život ... Problem se stoga tiče osobe koja, općenito govoreći, pripada obiteljskom krugu djeteta, zapravo u većini predmeta takva osoba je otac ili majka.” Ako se Haška konvencija tiče „oca ili majke”, koji možda nisu uspjeli stvoriti obitelj, zašto to osjetljivo pitanje uopće nije riješeno Haškom konvencijom? Ne predstavlja li svaki od njih zasebno obitelj za dijete, u kojem slučaju prva rečenica u gore navedenom Izvještaju proturječi drugoj?

Ako jedan od roditelja zatraži razvod braka, tada obitelj više ne postoji. Međutim, Haška konvencija nije prilagođena toj novoj situaciji. Njome se ne osigurava ravnoteža u zaštiti prava oba roditelja. Upravo suprotno, automatski se stavlja „oštećenog” partnera u povlašteni položaj kao konačnog nositelja prava na skrb i smatra drugog partnera kao otmičara bez ikakva prava na skrb. Ne vidim kako je to pošteno. Sa stajališta zdravog razuma teško je razumjeti kako bi majka mogla nezakonito oteti vlastito dijete.

Nedvojbeno oba roditelja imaju pravo na skrb i razdvojenost se ne može smatrati kao „nezakonita otmica”. Haška konvencija je stvorena za utvrđivanje nacionalne nadležnosti tijela koja će odlučiti o pitanjima skrbništva djeteta nakon razvoda braka. Međutim, tim se dokumentom ne uzima u obzir ozbiljna ranjivost majke koja je potpuno ovisna o svojem mužu ili ranjivost maloljetnika (posebice dječaka mlađeg od tri godine kao  u ovom predmetu) kojega bi razdvajanje od majke uznemirilo.

Osobno sam došao do zaključka da Haška konvencija nije prikladna za situacije povezane s krajem obiteljskog života i stoga za situaciju za koju je ovaj tekst u početku bio predviđen, točnije, kako se navodi u preambuli: „... za zaštitu djece ... od štetnih utjecaja nezakonitog odvođenja ...” Čini se da su nacionalna tijela djelovala u najboljem interesu djeteta. Uzela su u obzir činjenicu da je supruga bila potpuno ovisna o podnositelju zahtjeva na svaki način (financijski, ekonomski i stambeno (vidi stavak 13. presude)); da je dijete zbog svoje dobi i majčine trajne skrbi o njemu od rođenja primarno emocionalno vezano za nju te da bi njihovo razdvajanje te povratak i prebacivanje djeteta u drukčiju okolinu bilo traumatično za dijete u smislu članka 13. točke (b) Haške konvencije (vidi stavke 32., 39., 41. i 43. presude). Općenito, utvrđivanje opasnosti od psihičke traume na temelju članka 13. prevladava nad zahtjevom za hitnim povratkom iz članka 11. i 12.Haške konvencije.

Iako ova ideja zahtijeva daljnje objašnjenje, ne bi se trebalo zaboraviti da je nacionalni sud utvrdio opasnost unutar sedam mjeseci nakon odvođenja djeteta, odnosno, ažurno u smislu članka 12. Vrijeme također nije važno u ovom predmetu jer je dječak emocionalno vezan za svoju majku od rođenja. Važno je napomenuti da Haška konvencija ne zadovoljava test razmjernosti jer ne pravi razliku između različitih faza života maloljetnika. Djeca do sedam godina starosti obično su emocionalno vezana za svoje majke (kao u ovom predmetu); okolina im nije važna, a razdvojenost bi dovela do uznemirenosti i traume. To znači da „opasnost” u smislu članka 13. uvijek postoji za takvu djecu. Između sedme i trinaeste godine okolina postaje važnija i povratak tada postaje realniji, osim ako postoji „opasnost” koja bi se trebala smatrati „ozbiljnom”. Stoga bi se prag za odluku o nepovratku trebao povećati s razvojem djeteta. Konačno, djeca starija od recimo trinaest trebala bi imati pravo sama odlučiti i izraziti svoje mišljenje. Haška konvencija ne predviđa niti jednu od gore navedenih mogućnosti.

Važno je napomenuti da je supruga podnositelja zahtjeva u ovom predmetu bila u iznimno ranjivom položaju jer nije imala mogućnost dobiti skrbništvo nad svojim sinom u Sjedinjenim Američkim Državama. Vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama prvo su podnositelju zahtjeva dodijelile privremeno skrbništvo (vidi stavak 16.), a zatim puno skrbništvo nad djetetom (vidi stavak 53.). Situacija je posve uobičajena, no Haškom konvencijom ne daju se nikakva jamstva za takve ranjive osobe.

Trebalo bi također napomenuti da se povratak djeteta ne može naložiti automatski ili mehanički kada je primjenjiva Haška konvencija. Najbolji interesi djeteta iz perspektive osobnog razvoja ovisit će o raznim individualnim okolnostima, posebice njegovoj dobi i razini zrelosti, prisutnosti ili odsutnosti njegovih roditelja te njegovoj okolini i iskustvima. Iz tog razloga ti se najbolji interesi moraju procijeniti u svakom pojedinom predmetu (vidi Neulinger i Shuruk protiv Švicarske [VV], br. 41615/07, stavak 138., ECHR 2010; vidi također X protiv Latvije, citirano  gode,  stavci 98. i 101.).

Posljedično, proturječno pravilo dovodi do nestabilne sudske prakse: malo je presuda doneseno bez suprotstavljenog mišljenja i ne postoji ništa što bi spriječilo nacionalne sudove da dođu do suprotnih zaključaka u sličnim situacijama u svezi s primjenjivošću članka 13. Haške konvencije za povratak dvogodišnjeg djeteta (usporedi okolnosti iz ovog predmeta i primjerice onih iz Phostira Efthymiou i Ribeiro Fernandes protiv  Portugala, br. 66775/11, 5. veljače 2015.).

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF ADŽIĆ v. CROATIA

(Application no. 22643/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 March 2015

 FINAL

12/06/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Adžić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro, President,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 February 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 22643/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of the United States of America, Mr Miomir Adžić (“the applicant”), on 12 March 2014.

2. The applicant was represented by Ms I. Bojić, an advocate practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that by failing to act expeditiously in proceedings for the return of his son the domestic courts had failed to secure his right to respect for his family life.

4. On 28 May 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1968 and lives in Charlotte, North Carolina (the United States).

6. On 7 June 2008 the applicant married Ms K.A., a Croatian national, in Sarajevo (Bosnia and Herzegovina). On 29 November 2008 K.A. gave birth to their son, N.A. In May 2009 she moved to the United States of America to join her husband.

7. In June 2011 the applicant’s wife and son spent their summer holidays in Croatia. They were supposed to return to the United States on 31 August 2011. Instead, the applicant’s wife sent him an e-mail, informing him that she and their son were to remain in Croatia and that she had brought a civil action against him there, seeking a divorce (see paragraph 51 below).

A. Non-contentious proceedings for return of the child

1. The principal proceedings

8. On 7 September 2011 the applicant’s legal representative sent an e-mail to the Ministry of Health and Social Welfare (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, hereafter “the relevant Ministry”), as the Croatian Central Authority within the meaning of the 1980 Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (“the Hague Convention”, see paragraph 61 below). She asked the Ministry to urgently contact the applicant’s wife and take other appropriate measures to seek the voluntary return of the child until the receipt of the official request under the Hague Convention from the United States Central Authority.

9. On 15 September 2011 the Ministry forwarded the applicant’s request to the competent local social welfare centre with a view to establishing his wife’s intentions regarding their son and the possibility of a voluntary return to the United States. The centre immediately invited her for an interview. During the interview of 26 September 2011 she stated that while living in the United States she had been subjected to constant psychological abuse by the applicant. She did not oppose the applicant’s having contact with their son, but insisted that any contact take place under the supervision of a child welfare professional.

10. On 3 October 2011 the Ministry received an official request from the United States Central Authority under the Hague Convention for the return of the applicant’s son.

11. On 13 October 2011 the Ministry forwarded the request for return to the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu) and thus instituted non-contentious proceedings for the return of the applicant’s son. The court received the request the next day.

12. On 24 October 2011 the court invited the local social welfare centre to submit a report on the applicant’s wife’s social and financial situation, the reasons for her taking the child to Croatia, the child’s general and psychological condition, and the potential effects on his mental development of any decision to return him to the United States. On the same day the court also invited the applicant’s wife to respond to her husband’s request for the boy to be returned.

13. In her response of 15 November 2011 the applicant’s wife opposed his request for the return of their child, with or without her. She submitted in particular that the applicant had agreed to her trip to Croatia and that his consent was not time-limited. She also stated that the applicant had expressly forbidden her to return to their flat in the United States, that he had been abusing her, and that there, unlike in Croatia, she had been completely dependent on him in every way (financially, economically, and in terms of accommodation). Lastly, she claimed that no significant changes had occurred in the care the child was receiving, given that she had been the one taking care of their son thus far, which was the reason why the child was very emotionally attached to her.

14. On 30 November 2011 the court reiterated its request of 24 October 2011 to the local social welfare centre.

15. On 13 December 2011 the local social welfare centre submitted its report and supplemented it, at the court’s request, six days later. The report stated that the applicant’s wife was taking adequate care of their son and recognised his needs, that she was emotionally positively focused on him and that he was affectionate towards her. The report also stated that she did not undermine the applicant’s role as a father, and that she encouraged the child to have contact with him, but that she felt the need to protect him from the applicant’s possible irrational behaviour, which concern the centre considered credible. The child was mentally stable, showed no signs of trauma due to the separation from his father, and had adapted well to the new situation. The report noted that the child was emotionally attached to his mother, with whom he had spent every day since birth, and that separation from her and returning him to his father would be traumatic. The centre therefore considered that returning the child to the United States would not be in his best interest.

16. On 22 December 2011 the applicant submitted to the court a certified copy of the decision of a court in North Carolina of 26 October 2011 granting him interim custody of his son.

17. In her submissions of 28 December 2011 his wife argued that the report of the social welfare centre suggested that returning her son to the United States would expose him to psychological harm or place him in an intolerable situation within the meaning of Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention (see paragraph 62 below). She therefore invited the court to dismiss the applicant’s request for return on that ground.

18. On 18 January 2012 the relevant Ministry asked the court to inform it of developments in the case. The court delivered the requested information on 8 February 2012.

19. On 26 January 2012 the court invited the applicant’s representative to submit rectified translations of the documents submitted on 22 December 2011, given that certain dates had been wrongly translated. The applicant did so on 9 February 2012.

20. In his submissions of 26 January and 17 February 2012 the applicant argued that the report and recommendation of the local social welfare centre did not correspond to the objectives, spirit and purpose of the Hague Convention. He explained that the purpose of the Hague Convention was the prompt return of the child, and not an assessment of the child’s adaptation to a new environment. The applicant further argued that his wife had not presented any evidence for her allegations of abuse, and that she had never intended to establish a permanent relationship with him. He averred that tolerating his wife’s conduct in the proceedings constituted a violation of the European Convention on Human Rights, the Hague Convention and the Convention on the Rights of the Child.

21. In her submissions of 28 and 29 February 2012 the applicant’s wife replied by contesting all the applicant’s arguments, and submitted evidence in support of her allegations of abuse. In particular, she submitted a letter from the president and founder of the association for the protection of victims of domestic violence WISH, based in Charlotte, where she had sought help while living in the United States. She also stated that the applicant no longer lived in their matrimonial home in the United States and wondered where the child was supposed to return.

22. On 15 March 2012 the Zagreb Municipal Civil Court dismissed the applicant’s request for the return of the child. The relevant part of that decision reads as follows:

“... having regard to the fact that the separation of N.A. from his mother and from a safe environment would without a doubt have harmful and traumatic consequences for his psychological development, and that granting the applicant’s request might cause psychological trauma to the child and place him in an unfavourable position within the meaning of Article 13 paragraph 1 (b) of the [Hague] Convention, and having regard to the mother’s fear that the child would, upon his return to the United States, be subject to psychological and verbal abuse, which fear was deemed justified by the psychologist and the social worker of the social welfare centre ... and having regard to the fact that on 12 July 2011 proceedings for divorce of the parties were instituted, in which proceedings the court should decide on custody of the child and on the other parent’s contact rights, the petitioner’s request must be dismissed, without violating Article 8 of the European Convention on Human Rights or Article 9 of the Convention on the Rights of a Child, it was decided as in the operative part of this decision.”

23. On 17 April 2012 the applicant appealed against that decision, alleging procedural errors, incomplete findings of fact, and misapplication of substantive law as grounds for appeal. In particular, the applicant argued that his wife’s submissions of 28 and 29 February 2012 had been served on him together with the contested first-instance decision and thus in breach of the principle of equality of arms, that the court had not held a single hearing in the case, and that it had wrongly applied Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention.

24. On 2 July 2012 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) allowed the applicant’s appeal, quashed the first-instance decision and remitted the case. The relevant part of that decision reads as follows:

“... the first-instance court based [its] decision in part on undisputed facts, and in the relevant part on the arguments and the evidence submitted by the counterparty... even though it failed to give an opportunity to the petitioner to comment on them ... [T]herefore the petitioner’s appeal had to be allowed, the first-instance decision quashed and the case remitted ...”

25. On 27 August 2012 the decision of the Zagreb County Court was served on the Zagreb Municipal Civil Court.

26. In the resumed proceedings, on 17 October 2012 the applicant sought the withdrawal of Judge M.S.B., the first-instance court judge sitting in the case, for alleged bias on her part in favour of his wife. On 21 January 2013 the President of Zagreb Municipal Civil Court granted the application for the judge’s withdrawal, and on 30 January 2013 assigned the case to another judge.

27. In his submissions of 28 January 2013 the applicant invited the court to review recordings of his conversations with his son via Skype, and asked for a provisional measure ordering the seizure of his son’s passport with a view to preventing his wife from removing him from Croatia.

28. On 4 February 2013 the court invited the applicant to submit certificates from the relevant United States authorities on his son’s habitual residence in that country and the social background of the child within the meaning of Article 13 paragraph 3 of the Hague Convention (see paragraph 62 below). On 22 February 2013 the applicant submitted documents on his permanent residence and his son’s habitual residence in the United States, and on 19 March 2013 he submitted information on the social background of the child.

29. On 14 February 2013 the applicant urged the court to schedule a hearing.

30. On 28 February 2013 the court ordered the local social welfare centre to promptly assess whether the child was settled in his new environment in terms of Article 12 paragraph 2 of the Hague Convention (see paragraph 62 below).

31. In submissions she made on the same day, 28 February 2013, the applicant’s wife reiterated that she believed that the evidence showed that the applicant was abusive, and in that respect pointed to the opinion of the psychologist from the local social welfare centre, who had indicated that the applicant’s communication with his son via Skype constituted emotional blackmail and amounted to emotional abuse. She emphasised that she could not return to the United States, because her green card had expired and she did not have any means of supporting herself there.

32. On 26 March 2013 the local social welfare centre submitted the opinion of its psychologist prepared on the basis of interviews with the applicant’s wife and son. The psychologist stated that the child’s physical and mental development was normal and that he had adapted well. She emphasised that owing to his age and his mother’s constant care for him since birth the child was emotionally primarily attached to her; separating them would therefore be traumatising for him.

33. In his submissions of 8 April 2013 the applicant argued that the psychologist’s opinion was flawed, unprofessional and arbitrary. He therefore proposed that his son be examined by independent experts, namely an institution with no role in the proceedings. The court eventually agreed to the applicant’s proposal, and on 30 September and 31 October 2013 decided to obtain an opinion from a forensic expert in psychiatry (see paragraph 39 below).

34. In submissions made on 15 and 26 April 2013 the applicant’s wife commented on the documents on the child’s social background submitted by the applicant (see paragraph 28 above). She stated that those documents were not relevant, because they had not been provided by the competent authorities of the United States but by a private law firm lacking in professional competencies and jurisdiction for issuing such documents. She stated, inter alia, that the lawyer who had compiled the report did not speak Croatian and thus could not possibly have understood the applicant’s conversations with his son and make an assessment.

35. In his submissions of 3 May 2013 the applicant argued that his wife’s conduct in the proceedings amounted to abuse of process and warned the court that the resultant delay was operating in her favour.

36. On 6 May 2013 the court invited the applicant to submit evidence that his wife, as his son’s mother, could return to the United States, in particular that she would be provided with a visa, accommodation and a work permit. The applicant did so on 29 May 2013; his wife made further comments on 1 July 2013.

37. In his submissions of 27 September 2013 the applicant stated that the way the court had conducted the proceedings was unacceptable in view of their nature and the State’s obligation under the Hague Convention. He further submitted that his rights under Article 8 of the European Convention on Human Rights had also been violated.

38. On 22 October 2013 the applicant’s wife responded to his submission, also citing Article 8 of the Convention. She also reiterated that she could no longer return to the United States, because her green card had expired.

39. On 5 December 2013 the forensic expert in psychiatry (see paragraph 33 above) submitted her expert opinion and report on whether the return to the United States would expose the child to psychological harm. The opinion and report were prepared after conducting two interviews with the applicant’s son on 20 and 27 November 2013, the first in the presence of the mother and the second in her absence. She stated that: (a) the child was well adapted to his new environment, (b) he was showing no signs of trauma, (c) the applicant’s wife did not have a negative influence on the child regarding his relationship with the applicant as his father, (d) the separation from his mother as primary caregiver and “safe base” would traumatise him, (e) transferring the child into a different environment would also constitute a trauma, but that he would be able to overcome it if his mother lived with him and if he lived in a harmonious environment, (f) the relationship between the child and his mother was positive, enabling him to develop a “secure attachment” to her, (g) the relationship between the child and his father could not be assessed, as the father had not been subjected to an expert assessment. As regards this last point the expert nevertheless made the following observations:

“N. is a boy who is securely attached to his mother but also has a positive attitude towards his father, which means that the mother did not influence him [in that regard] by expressing negative views, stories, and so on ... One important factor is that the boy talks with his father, which he mentioned during the assessment, and in this way forms an opinion about him. What is most important however is that the parents coordinate their [behaviour] towards the child in order not to confuse him, which could jeopardise his normal mental development. During the assessment of the boy I did not find that such an issue was present ... [The child] does not object to going to America, but accepts it only if it is temporary and his mother can come along ... He does not show, verbally or non-verbally, any aversion to his father. It is therefore assumed that the mother influences him positively in that regard.”

40. On 2 January 2014 the relevant Ministry invited the Municipal Civil Court to speed up the proceedings and again submit a progress report (see paragraph 18 above). The court submitted the requested report on 14 February 2014.

41. In his submissions of 22 January 2014 the applicant commented on the expert report and opinion. He argued that the report suggested that his son had good memories of him and a positive attitude towards him, and that it was therefore evident that his return to the United States would not expose him to the risk envisaged in Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention. As regards the expert’s finding that the child’s return would be a traumatic experience for him, the applicant submitted that this would not have been the case had the domestic courts ordered his return within the time-limit set forth in Article 11 paragraph 2 of the Hague Convention. In any event, the evidence he submitted had suggested that his wife could accompany his son on his return to the United States, which according to the expert would have eliminated the risk of trauma.

42. On 31 January 2014 the applicant’s wife commented on the expert report and opinion by endorsing it. She argued that they, together with the previous opinions and reports of the local social welfare centre, suggested that it was evident the child should not be returned, as he would thereby suffer psychological trauma. The conditions set forth in Article 13 paragraph 1 (b) had therefore been met.

43. By a decision of 21 May 2014 the Zagreb Municipal Civil Court dismissed the applicant’s request for his son to be returned. It first held that the applicant’s wife’s removal of their son from the United States to Croatia was “wrongful” within the meaning of Article 2 of the Hague Convention (see paragraph 62 below). It then held, relying exclusively on the opinion and report of the local social welfare centre of 13 December 2011 and the opinion of the forensic expert in psychiatry of 5 December 2013 (see paragraphs 15 and 39 above), that the applicant’s son’s return to the United States would expose him to risk envisaged in Article 13 paragraph 1 (b) of the said Convention, but only if he returned without his mother. However, since the applicant had not proved that she could freely return to the United States and get a job there, the court concluded that the conditions for refusing the return of the child set forth in that Article had been met.

44. On 11 June 2014 the applicant appealed against that decision. He referred to procedural errors, incomplete findings of facts, and misapplication of the substantive law as grounds for appeal. In particular, the applicant submitted that the first-instance court had, in breach of the principle of adversarial hearing, not held a single hearing in the case, and that it had not informed him of its decision to obtain an opinion from a forensic expert in psychiatry, thus preventing him from objecting to the choice of the expert. He further complained that he had not been involved in the expert’s assessment, even though he had previously expressed willingness to make himself available for such an assessment. The applicant also stated that the court had required him to prove that his wife could return to the United States and find a job there, instead of asking her to prove that she could not. It had thereby unjustifiably shifted the burden of proof to him as regards those matters. Moreover, as regards those matters the court had drawn the wrong conclusions from the evidence presented, and had embarked on an interpretation of foreign law it was not familiar with. Lastly, the applicant argued that the first-instance court had wrongly applied Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention.

45. By a decision of 22 October 2014 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision.

46. On 29 December 2014 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance decision. It would appear that the proceedings are currently pending before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske).

2. Proceedings following the applicant’s request for protection of the right to a hearing within a reasonable time

47. Meanwhile, on 17 January 2013 the applicant lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time (zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku) with the Zagreb County Court about the length of the above proceedings. He argued that the proceedings had lasted for one year and four months without a scheduled hearing or a decision rendered, contrary to Article 11 of the Hague Convention (see paragraph 62 below) and Article 8 of the European Convention on Human Rights.

48. By a decision of 15 June 2014 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s request. It held that the proceedings complained of had thus far lasted some two years and eight months, which could not be considered excessive, especially as there had been no substantial periods of inactivity.

49. On 9 September 2014 the applicant appealed against that decision.

50. By a decision of 20 November 2014 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision of 15 June 2014.

B. Civil proceedings for divorce and custody

51. Meanwhile, on 12 July 2011 the applicant’s wife brought a civil action against the applicant in the Zagreb Municipal Civil Court seeking a divorce and custody of their son.

52. On 18 July 2011 she asked the court to issue a provisional measure granting her interim custody of N. until delivery of the final judgment in those proceedings.

53. In his submissions of 3 July 2012 the applicant argued that the Croatian courts lacked international jurisdiction in the case, and submitted a certified translation of the decision of a court in North Carolina of 27 April 2012 granting him sole custody of his son.

54. At the hearing held on 9 July 2012 the court dismissed the applicant’s objection regarding lack of jurisdiction.

55. By a decision of 15 October 2012 the court issued the provisional measure requested by the applicant’s wife and awarded her interim custody of their son.

56. On 21 November 2012 the applicant appealed against that decision to the Zagreb County Court.

57. On 24 April 2014 that court returned the case file to the Zagreb Municipal Civil Court, warning it that under Article 16 of the Hague Convention the judicial or administrative authorities of the State to which the child had been removed were not entitled to decide on the right of custody of the child until it had been determined under the Hague Convention that the child was not to be returned (see paragraph 62 below). Accordingly, it instructed the Municipal Civil Court to ascertain whether a final decision had been given in the proceedings for the return of the child. If no such decision was adopted, the County Court further instructed the Municipal Court to stay the proceedings until the delivery of such a decision.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitutional Court Act

58. Section 63 of the Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 99/1999 with subsequent amendments– “the Constitutional Court Act”), reads as follows:

Section 63(1)

“The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint even before all legal remedies have been exhausted ... if the contested decision grossly violates constitutional rights and it is completely clear that the complainant may risk serious and irreparable consequences if the constitutional court proceedings are not instituted.”

B. The Family Act

59. The relevant provisions of the Family Act of 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments), which was in force between 22 July 2003 and 1 September 2014, read as follows:

JUDICIAL PROCEEDINGS

I. COMMON PROVISIONS

Section 263

“(1) The provisions of this part of the Act determine the rules by which the courts shall proceed in special civil [contentious] and non-contentious proceedings and special enforcement and security proceedings when deciding in matrimonial, family and other matters regulated by this Act.

(2) Proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be urgent.” ...

Section 265

“In special [contentious] civil and, where appropriate, non-contentious proceedings referred to in section 263 paragraph 1 of this Act, the first hearing must be held within fifteen days of the date the statement of claim or the petition was received in court, unless this Act provides otherwise.”

Section 266

“The second-instance court shall issue and dispatch a decision on any appeal against a first-instance decision rendered in cases referred to in section 263 paragraph 1 of this Act, within sixty days of the date on which the appeal was received.”

C. The Courts Act

60. The relevant provisions of the Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette no. 150/05, with subsequent amendments), which was in force between 29 December 2005 and 13 March 2013, as in force at the material time, read as follows:

III. PROTECTION OF THE RIGHT TO A HEARING WITHIN A REASONABLE TIME

Section 27

“(1) A party to judicial proceedings who considers that the relevant court has failed to decide within a reasonable time on his or her rights or obligations or as regards a suspicion or accusation of a criminal offence may lodge a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time with the immediately higher court.

(2) If the request concerns proceedings pending before the High Commercial Court of the Republic of Croatia, the High Court for Administrative Offences of the Republic of Croatia or the Administrative Court of the Republic of Croatia, the request shall be decided by the Supreme Court of the Republic of Croatia.

(3) The proceedings for deciding on a request referred to in paragraph 1 of this section shall be urgent. The rules of non-contentious procedure shall apply mutatis mutandis in those proceedings, and in principle no hearing shall be held.

(4) Requests for protection of the right to a hearing within a reasonable time shall be decided by a single judge.”

Section 28

“(1) If the court referred to in section 27 of this Act finds the request well-founded, it shall set a time-limit within which the court before which the proceedings are pending must decide on a right or obligation of, or as regards a suspicion or accusation of a criminal offence against, the person who lodged the request, and shall award him or her appropriate compensation for the violation of his or her right to a hearing within a reasonable time.

(2) The compensation shall be paid from the State budget within three months of the date on which the party’s request for payment is lodged...

(3) ...

(4) The immediately higher court shall decide on a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time within six months.

(5) An appeal, to be lodged with the Supreme Court within fifteen days, lies against a decision on a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time. Against the Supreme Court’s decision an appeal may be lodged with the panel of the Supreme Court.

(6) The panel referred to in paragraph 5 of this section shall be composed of three judges of the Supreme Court. The members of the panel shall be appointed by a plenary session of the Supreme Court...”

IV. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

The Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction

61. The Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (“the Hague Convention”) was concluded on 25 October 1980 and entered into force on 1 December 1983. It entered into force in respect of Croatia, by notification of succession, on 1 December 1991. The purpose of the Hague Convention is set out in its preamble as follows:

“...to protect children internationally from the harmful effects of their wrongful removal or retention and to establish procedures to ensure their prompt return to the State of their habitual residence ...”

1. Relevant provisions

62. The relevant provisions of the Hague Convention read as follows:

Article 1

“The objects of the present Convention are -

a) to secure the prompt return of children wrongfully removed to or retained in any Contracting State; and

b) to ensure that rights of custody and of access under the law of one Contracting State are effectively respected in the other Contracting States.”

Article 2

“Contracting States shall take all appropriate measures to secure within their territories the implementation of the objects of the Convention. For this purpose they shall use the most expeditious procedures available.”

Article 3

“The removal or the retention of a child is to be considered wrongful where

a) it is in breach of rights of custody attributed to a person, an institution or any other body, either jointly or alone, under the law of the State in which the child was habitually resident immediately before the removal or the retention; and

b) at the time of the removal or retention those rights were actually exercised, either jointly or alone, or would have been so exercised but for the removal or retention.

The rights of custody mentioned in sub-paragraph a) above, may arise in particular by operation of law or by reason of a judicial or administrative decision, or by reason of an agreement having legal effect under the law of that State.”

Article 4

“The Convention shall apply to any child who was habitually resident in a Contracting State immediately before any breach of custody or access rights. The Convention shall cease to apply when the child attains the age of 16 years.”

Article 5

“For the purposes of this Convention –

a) ’rights of custody’ shall include rights relating to the care of the person of the child and, in particular, the right to determine the child’s place of residence;

b) ’rights of access’ shall include the right to take a child for a limited period of time to a place other than the child’s habitual residence.”

Article 7

“Central Authorities shall co-operate with each other and promote co-operation amongst the competent authorities in their respective States to secure the prompt return of children and to achieve the other objects of this Convention.

In particular, either directly or through any intermediary, they shall take all appropriate measures –

a) ...;

b) ...;

c) to secure the voluntary return of the child or to bring about an amicable resolution of the issues;

d) to exchange, where desirable, information relating to the social background of the child;

...

Article 10

“The Central Authority of the State where the child is shall take or cause to be taken all appropriate measures in order to obtain the voluntary return of the child.”

Article 11

“The judicial or administrative authorities of Contracting States shall act expeditiously in proceedings for the return of children.

If the judicial or administrative authority concerned has not reached a decision within six weeks from the date of commencement of the proceedings, the applicant or the Central Authority of the requested State, on its own initiative or if asked by the Central Authority of the requesting State, shall have the right to request a statement of the reasons for the delay ...”

Article 12

“Where a child has been wrongfully removed or retained in terms of Article 3 and at the date of commencement of the proceedings before the judicial or administrative authority of the Contracting State where the child is, a period of less than one year has elapsed from the date of the wrongful removal or retention, the authority concerned shall order the return of the child forthwith.

The judicial or administrative authority, even where the proceedings have been commenced after the expiration of the period of one year referred to in the preceding paragraph, shall also order the return of the child, unless it is demonstrated that the child is now settled in its new environment.

Where the judicial or administrative authority in the requested State has reason to believe that the child has been taken to another State, it may stay the proceedings or dismiss the application for the return of the child.”

Article 13

“Notwithstanding the provisions of the preceding Article, the judicial or administrative authority of the requested State is not bound to order the return of the child if the person, institution or other body which opposes its return establishes that –

a) the person, institution or other body having the care of the person of the child was not actually exercising the custody rights at the time of removal or retention, or had consented to or subsequently acquiesced in the removal or retention; or

b) there is a grave risk that his or her return would expose the child to physical or psychological harm or otherwise place the child in an intolerable situation.

The judicial or administrative authority may also refuse to order the return of the child if it finds that the child objects to being returned and has attained an age and degree of maturity at which it is appropriate to take account of its views.

In considering the circumstances referred to in this Article, the judicial and administrative authorities shall take into account the information relating to the social background of the child provided by the Central Authority or other competent authority of the child’s habitual residence.”

Article 16

“After receiving notice of a wrongful removal or retention of a child in the sense of Article 3, the judicial or administrative authorities of the Contracting State to which the child has been removed or in which it has been retained shall not decide on the merits of rights of custody until it has been determined that the child is not to be returned under this Convention or unless an application under this Convention is not lodged within a reasonable time following receipt of the notice.”

Article 18

“The provisions of this Chapter do not limit the power of a judicial or administrative authority to order the return of the child at any time.”

Article 20

“The return of the child under the provisions of Article 12 may be refused if this would not be permitted by the fundamental principles of the requested State relating to the protection of human rights and fundamental freedoms.”

2. Explanatory Report to the Hague Convention

63. The relevant part of the Explanatory Report to the Hague Convention by Elisa Pérez-Vera (hereafter “the Explanatory Report”), published by the Hague Conference on Private International Law (HCCH) in 1982, reads as follows:

Article 11 – The use of expeditious procedures by judicial or administrative authorities

104. The importance throughout the Convention of the time factor appears again in this article. Whereas article 2 of the Convention imposes upon Contracting States the duty to use expeditious procedures, the first paragraph of this article restates the obligation, this time with regard to the authorities of the State to which the child has been taken and which are to decide upon its return. There is a double aspect to this duty: firstly, the use of the most speedy procedures known to their legal system; secondly, that applications are, so far as possible, to be granted priority treatment.

105. The second paragraph, so as to prompt internal authorities to accord maximum priority to dealing with the problems arising out of the international removal of children, lays down a non-obligatory time-limit of six weeks, after which the applicant or Central Authority of the requested State may request a statement of reasons for the delay. Moreover, after the Central Authority of the requested State receives the reply, it is once more under a duty to inform, a duty owed either to the Central Authority of the requesting State or to the applicant who has applied to it directly. In short, the provision’s importance cannot be measured in terms of the requirements of the obligations imposed by it, but by the very fact that it draws the attention of the competent authorities to the decisive nature of the time factor in such situations and that it determines the maximum period of time within which a decision on this matter should be taken.

3. Conclusions and Recommendations of the Special Commission to Review the Operation of the Hague Child Abduction Convention

64. The relevant part of the Conclusions and Recommendations of the Fourth Meeting of the Special Commission to Review the Operation of the Hague Child Abduction Convention (hereafter “the Special Commission”), adopted at its meeting held between 22 and 28 March 2001, reads as follows:

Speed of Hague procedures, including appeals

3.3 The Special Commission underscores the obligation (Article 11) of Contracting States to process return applications expeditiously, and that this obligation extends also to appeal procedures.

3.4 The Special Commission calls upon trial and appellate courts to set and adhere to timetables that ensure the speedy determination of return applications.

3.5 The Special Commission calls for firm management by judges, both at trial and appellate levels, of the progress of return proceedings.”

4. Guide to Good Practice under the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction

65. In 2003 the HCCH published Part II of the “Guide to Good Practice under the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction”. Although primarily intended for the new Contracting States and without binding effect, especially in respect of the judicial authorities, this document seeks to facilitate the Convention’s implementation by proposing numerous recommendations and clarifications. The Guide repeatedly emphasises the importance of the Explanatory Report to the 1980 Convention, known as the Pérez-Vera Report, in helping to interpret coherently and understand the 1980 Convention (see, for example, points 3.3.2 “Implications of the transformation approach” and 8.1 “Explanatory Report on the Convention: the Pérez-Vera Report”). In particular, it emphasises that the judicial and administrative authorities are under an obligation, inter alia, to process return applications expeditiously, including on appeal (point 1.5 “Expeditious procedures”). Expeditious procedures should be viewed as procedures which are both fast and efficient: prompt decision-making under the Convention serves the best interests of children (point 6.4 “Case management”).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

66. The applicant complained that the domestic authorities had failed to secure his right to respect for his family life guaranteed by Article 8 of the Convention in that they had not acted expeditiously in the non-contentious proceedings for the return of his son under the Hague Convention. He also complained that the length of those proceedings was incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention and under Article 13 that he had not had an effective remedy for his Convention complaints. The relevant part of those Articles reads as follows:

Article 8

Right to respect for private and family life

1. Everyone has the right to respect for his ... family life ....

Article 6

Right to a fair trial

“1. In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time ...”

Article 13

Right to an effective remedy

Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

67. The Government contested those arguments.

68. The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, and having regard to its case-law on the subject (see, for example, Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 73, ECHR 2002‑I; Karadžić v. Croatia, no. 35030/04, § 67, 15 December 2005; and Gobec v. Slovenia, no. 7233/04, § 105, 3 October 2013), considers in the circumstances of the present case that the applicant’s complaints under Articles 6 § 1 and 13 of the Convention must be regarded as absorbed by his complaint under Article 8 thereof. The case thus falls to be examined only under the last-mentioned Article.

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

(a) The Government

69. The Government disputed the admissibility of the application by arguing that the applicant had failed to exhaust domestic remedies.

70. In their initial observations of 25 September 2014 the Government argued that the application was premature because the proceedings following the applicant’s request for protection of the right to a hearing within a reasonable time – a remedy that had been considered effective for the length-of-proceedings complaints in Croatia (see Pavić v. Croatia, no. 21846/08, § 36, 28 January 2010) – were at that time still pending before the Supreme Court (see paragraphs 49-50 above). In their comments of 17 December 2014 on the applicant’s reply to their observations and to his claim for just satisfaction, the Government did not pursue this argument because the Supreme Court had delivered its decision in the meantime.

71. However, both in those observations and in their comments, they argued that the applicant should have (also) lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 58 above) especially because he had complained that the passage of time had had irremediable consequences for his family life. However, he had not done so. In reply to the applicant’s argument that such constitutional complaint could only be lodged against a decision and that at the time he had lodged his application with the Court there had been no decision to complain against, the Government stated that he could have complained against the first-instance decision of 15 March 2012 (see paragraph 22 above), which was adopted before he had lodged his application.

(b) The applicant

72. The applicant submitted that the proper remedy to be used in respect of his complaint concerning the excessive length of the proceedings for the return of his son was a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time, to which he had resorted.

73. As regards the Government’s argument that he should have lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 71 above), the applicant noted that the provision in question stipulated that such a complaint could be lodged against a decision which grossly violated constitutional rights. However, at the time he lodged his application with the Court on 12 March 2014 a first-instance decision had not yet been adopted in the proceedings for the return of the child.

2. The Court’s assessment

74. The Court reiterates that a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time was, at the time the applicant lodged his application with the Court, an effective remedy under Article 13 of the Convention (see Pavić, loc. cit.) and thus had to be exhausted for the purposes of Article 35 § 1 before the complaints concerning excessive length of proceedings in Croatia were brought before the Court.

75. The Court further notes that the applicant lodged such a request on 17 January 2013 and that the proceedings thus instituted ended on 20 November 2014, when the Supreme Court dismissed his appeal against the first-instance decision of 15 June 2014 refusing that request (see paragraphs 47-50 above). It therefore considers that the applicant made full use of that remedy.

76. As regards the Government’s argument that the applicant could have lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 71 above), the Court reiterates that in cases where several potentially effective remedies are available, an applicant is only required to pursue one of them (see, for example, Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005‑XII (extracts), and Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004‑V). Therefore, even assuming that a constitutional complaint lodged under section 63 of the Constitutional Court Act was an effective remedy for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention, the Court considers that the applicant, who had lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time, was not required to lodge such constitutional complaint as well in order to comply with the requirements of that Article.

77. It follows that the Government’s objection as regards non-exhaustion of domestic remedies must be dismissed.

78. The Court further notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The Government

79. The Government argued that, having regard primarily to the complex and sensitive nature of the case, it could not be said that the domestic authorities had not acted expeditiously enough in the proceedings complained of and thus failed to discharge the positive obligation they owed to the applicant under Article 8 of the Convention.

80. In this connection the Government first submitted that even before the formal institution of the proceedings for return on 14 October 2011, the domestic authorities had reacted promptly to the situation and had taken steps to secure a voluntary return of the applicant’s son and to otherwise facilitate future proceedings (see paragraph 9 above).

81. The Government admitted that the case was important for the applicant. However, it was of such complexity that it was difficult for the domestic courts to comply with the short time-limit set forth in Article 11 paragraph 2 of the Hague Convention (see paragraph 62 above). In particular, those courts were first required to determine the exact circumstances of the removal of the child and establish whether it was wrongful within the meaning of the Hague Convention, as well as to examine whether all the conditions for the return of the child to the United States under that Convention had been satisfied. That had entailed collection of relevant information and obtaining a number of documents from the United States, which had inevitably complicated and delayed the proceedings. Nevertheless, the first-instance court had acted promptly and had taken the necessary steps to obtain the required information and documents without delay.

82. Most importantly, the domestic courts in the applicant’s case could not order the prompt return of his son to the United States without examining in detail the allegations concerning his abusive character and the possible harm his son would have been exposed to if returned. In this connection the Government referred to the Grand Chamber judgment in the case of X v. Latvia ([GC], no. 27853/09, § 118, ECHR 2013), in which the Court held that while Article 11 of the Hague Convention indeed provided that judicial authorities must act expeditiously in proceedings for the return of children, that obligation did not exonerate them from the duty to undertake an effective examination of arguments relying on one of the exceptions to return expressly provided for in the said Convention (such as that in Article 13 paragraph 1 (b) in that case). What is more, the Court has found that in such situations Article 8 of the Convention imposed a procedural obligation requiring that arguable allegations of “grave risk” to a child in the event of return be effectively examined by the courts and their findings set out in a reasoned decision (see X v. Latvia, cited above, §§ 106-107 and 115). It had further held that in that context it was also necessary to establish whether it was possible for abducting parents to follow their children to the country to which the children were being returned and to maintain contact with them (see X v. Latvia, cited above, § 117).

83. Therefore, instead of automatically and mechanically ordering the return of the applicant’s son, the domestic courts had in the present case attempted to reconcile their two obligations under Article 8 of the Convention, namely the positive obligation they had to the applicant to act expeditiously and the procedural obligation they had to his wife to effectively examine arguable allegations that returning the applicant’s son to the United States would expose him to psychological harm. The arguable nature of those allegations was supported by the opinions of the local social welfare centre and the independent expert, which had both stated that return to the United States and separation from his mother would be traumatic for him (see paragraphs 15 and 39 above). Those, and the related allegations by the applicant’s wife that she could no longer return to the United States (see paragraphs 31 above), had therefore required detailed and time-consuming examination by the domestic courts, which had been necessary in order to reach a decision achieving the requisite balance between all the competing interests at stake, the best interests of the child being a primary consideration.

84. In the Government’s view, the parties to the proceedings had also contributed to their length by constantly raising complaints against each other and against the domestic authorities. In particular, the applicant had repeatedly complained of lack of impartiality and incompetence on the part of the first-instance court; he also called into question the legality of its actions in the proceedings, while simultaneously accusing his wife of abuse of process. The Government emphasised that the seriousness of those complaints warranted examination, and that their frequency had necessarily protracted the proceedings. More specifically, the first-instance court had to deal with, and eventually granted, the applicant’s request for withdrawal of the single judge sitting in the case, and his request for an independent psychological assessment of his son, which was motivated by his doubts as regards the impartiality of the local social welfare centre. As regards the request for withdrawal of the judge, the Government emphasised that it had been granted only because the judge had not opposed it in order to remove any suspicion about her impartiality.

85. Lastly, the Government pointed out that the applicant had maintained regular contact with his son via Skype and that he was not prevented from seeing him in person. Therefore, the applicant’s relationship with his son had not been disrupted, but was continuing to develop. Moreover, the relevant domestic authorities and the child’s mother had been willing to enable their direct meetings in a manner agreed with the applicant, given the geographical distance between them. However, the applicant had not come to Croatia to see his son, nor had he ever expressed the wish to do so.

86. In the light of the foregoing, the Government invited the Court to find that there had been no violation of Article 8 in the present case.

(b) The applicant

87. The applicant submitted that from the facts of the case it was evident that despite the geographical distance he had responded promptly to every request by the first-instance court, and that he had not contributed to the length of the proceedings in any way. While it was true that he had requested withdrawal of the judge sitting in the case, the applicant pointed out that his request had apparently been justified, as it had been granted. He further emphasised that it had taken the first-instance court more than three months to decide on that request, during which period it had not taken any action in the proceedings, even though in those circumstances the domestic law entitled it to take those (urgent) actions delay in which would have been prejudicial to the interests of justice.

88. According to the applicant, the excessive length of the proceedings was mainly attributable to the domestic courts. In particular, it could not be argued, as the Government did, that the first-instance court had acted promptly and taken the necessary steps to obtain the required information and documents without delay (see paragraph 81 above). In this connection the applicant pointed out that the first-instance court had decided to obtain information and documents concerning his son’s habitual residence and social background only after its first-instance decision of 15 March 2012 had been quashed and the case remitted.

89. The applicant further submitted that the issue of whether the domestic courts had acted expeditiously should not be judged only by looking into how fast they had been obtaining information or into the frequency of, and the intervals between, their procedural actions. What was important was whether their actions had been efficient. In that connection the applicant averred that the domestic courts were not well versed in the application of the Hague Convention and thus, being insufficiently competent, had often sought to obtain irrelevant information, thereby unnecessarily protracting the proceedings. In addition, they had not prevented the applicant’s wife’s dilatory manoeuvres. Therefore, by pointing to the incompetence of the domestic courts the applicant had not contributed to the length of the proceedings, but had tried to reduce it by preventing further extensive debate on irrelevant issues.

90. Lastly, as regards the Government’s reliance on the Court’s judgment in the case of X v. Latvia, the applicant, without calling into question the Court’s findings in that case, submitted that the domestic courts could have examined the exception set out in Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention in a much shorter time. By failing to comply with the six-week time-limit set forth in Article 11 paragraph 2 of the Hague Convention (see paragraph 62 above), and thus unnecessarily protracting the proceedings, the domestic courts had disturbed to his disfavour the requisite balance that had to be achieved between their positive obligation to act expeditiously and the procedural obligation to effectively examine arguable allegations of grave risk of harm in the event of the return of the child. In that way the sensitive balance sought to be established between all the competing interests at stake, including the best interests of the child, had also been severely upset and tipped in his wife’s favour. The applicant asserted that from the reasoning of the domestic courts it was evident that there was a direct link between the delay in and the negative outcome of the proceedings, as it was clear that the attachment of his son to his mother had become so strong over the years the proceedings had been pending that separating them would have been traumatic for him. That could have been avoided if the domestic courts had observed the six-week time-limit to decide on his request for return of the child.

2. The Court’s assessment

(a) Relevant principles

91. The Court reiterates that the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Olsson v. Sweden (no. 1), 24 March 1988, § 59, Series A no. 130, and Gluhaković v. Croatia, no. 21188/09, § 54, 12 April 2011).

92. Even though the primary object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by public authorities, there are, in addition, positive obligations inherent in effective “respect” for family life (see, among other authorities, Marckx v. Belgium, 13 June 1979, § 31, Series A no. 31, and Gluhaković, cited above, § 55). These include an obligation on the national authorities to take measures with a view to reuniting parents with their children and to facilitate such reunions (see Gluhaković, cited above, § 56).

93. Given that effective respect for family life requires future relations between parent and child to be determined solely in the light of all the relevant considerations and not by the mere passage of time (see Diamante and Pelliccioni v. San Marino, no. 32250/08, § 177, 27 September 2011), ineffective, and in particular delayed, conduct of judicial proceedings may give rise to a breach of positive obligations under Article 8 of the Convention (see Eberhard and M. v. Slovenia, no. 8673/05 and 9733/05, § 127, 1 December 2009, and S.I. v. Slovenia, no. 45082/05, § 69, 13 October 2011), as procedural delay may lead to a de facto determination of the matter at issue (see H. v. the United Kingdom, 8 July 1987, § 89, Series A no. 120). Therefore, in cases concerning a person’s relationship with his or her child there is a duty to exercise exceptional diligence, in view of the risk that the passage of time may result in a de facto determination of the matter. This duty, which is decisive in assessing whether a case has been heard within a reasonable time as required by Article 6 § 1 of the Convention, also forms part of the procedural requirements implicit in Article 8 (see, for example, Süß v. Germany, no. 40324/98, § 100, 10 November 2005, and Strömblad v. Sweden, no. 3684/07, § 80, 5 April 2012).

94. The Court further reiterates that in child abduction cases the positive obligations which Article 8 of the Convention imposes on the Contracting States with respect to reuniting parents with their children must be interpreted in the light of the Hague Convention (see, for example, Ignaccolo-Zenide v. Romania, no. 31679/96, § 95, ECHR 2000‑I, and Karadžić, cited above, § 54). What is decisive is whether the national authorities have taken all such necessary steps to facilitate reunion as can reasonably be demanded in the special circumstances of each case (see, for example, Hokkanen v. Finland, 23 September 1994, § 58, Series A no. 299‑A). In such cases, the adequacy of a measure is also to be judged by the swiftness of its implementation as they require urgent handling given that the passage of time can have irremediable consequences for the relations between the children and the parent who does not live with them (see, for example, Sylvester v. Austria, nos. 36812/97 and 40104/98, § 60, 24 April 2003).

95. The Hague Convention recognises this, because it provides for a range of measures to ensure the prompt return of children removed to or wrongfully retained in any Contracting State. Article 11 of the Hague Convention (see paragraph 62 above) requires the judicial or administrative authorities concerned to act expeditiously to ensure the return of children, and any failure to act for more than six weeks may give rise to a request for explanations (see, for example, Shaw v. Hungary, no. 6457/09, § 66, 26 July 2011).

(b) Application of the above principles to the present case

96. In order to establish whether in the present case the domestic courts acted in conformity with their positive obligations under Article 8 of the Convention, the Court must examine whether, having regard to Croatia’s international obligations arising in particular under the Hague Convention, those courts took such necessary steps which could have been reasonably demanded of them as regards the return of the applicant’s son (see paragraph 94 above).

97. In the applicant’s case the domestic courts rendered the final decision after more than three years. Even though the six-week time-limit in Article 11 paragraph 2 of the Hague Convention – which applies both to first-instance and appellate proceedings (see paragraph 64 above) – is non-obligatory (see paragraph 63 above), the Court considers that exceeding that time-limit by more than 151 weeks cannot be viewed as being in compliance with the positive obligation to act expeditiously in proceedings for the return of children (see, mutatis mutandisShaw, cited above, §§ 71-72). The Government’s arguments to the contrary (see paragraphs 79-86 above, and in particular paragraphs 82-83), which would in view of the Court’s case-law in different circumstances be capable of dispensing the courts of the duty to strictly observe the six-week time-limit (see X v. Latvia, cited above, § 118), cannot in the given circumstances sufficiently explain such a substantial delay. It follows that the time it took for the domestic courts to adopt the final decision in the present case failed to meet the urgency of the situation (see Iosub Caras v. Romania, no. 7198/04, § 39, 27 July 2006).

98. The Court further notes that section 266 of the Family Act provided that in proceedings in family matters any appeal against a first-instance decision had to be decided within sixty days of receipt of the appeal (see paragraph 59 above). In the present instance the applicant’s appeal of 11 June 2014 was decided four months and eleven days after it had been lodged (see paragraphs 44-45 above). It is therefore evident that, by disregarding that specific time-limit in the applicant’s case and not extending the application of the procedural rule contained in section 266 of the Family Act to the proceedings concerning the return of the child, the domestic courts did not use the most expeditious procedure (see Article 2 of the Hague Convention in paragraph 62, and the Explanatory Report thereto in paragraph 63 above).

99. Consequently, the Court finds that those courts did not take such necessary steps which could have been reasonably demanded of them in the given circumstances to facilitate the reunion between the applicant and his son (see paragraphs 94 and 96 above). There has accordingly been a violation of the State’s positive obligations under Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

100. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

101. The applicant claimed 15,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

102. The Government contested that claim.

103. The Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, the Court awards him EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

104. The applicant also claimed 19,500 Croatian kunas (HRK) for costs and expenses incurred before the Court.

105. The Government contested that claim.

106. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,310 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

107. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares, unanimously, the application admissible;

 

2. Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

 

3. Holds , by six votes to one,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,310 (two thousand three hundred and ten euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

4. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 March 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenIsabelle Berro
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Dedov is annexed to this judgment.

I.B.L.
S.N.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE DEDOV

I regret that I cannot subscribe to the conclusion of my colleagues who found a violation of Article 8 of the Convention in the present case. Apart from the complex and sensitive nature of the case, I agree with the Government’s observations in which they state that any delay in the proceedings was not caused by the authorities, but rather by the applicant himself (see paragraphs 78-83 of the judgment), and that there was no interference with the applicant’s right to respect for his family life (see paragraph 84 of the judgment). If the national court finds that the return would be harmful to the child, so that the decision is not in favour of the applicant, then the time factor does not matter. The positive obligations should not be limited to the expeditious return of the child; it takes time to be sure that the child’s return is not harmful in order to avoid mistakes like the ones which were made in the case of X v. Latvia ([GC], no. 27853/09, ECHR 2013).

In general, I believe that the legal mechanism envisaged by the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction is not suitable for the assessment of rights under Article 8 of the Convention, as the Hague Convention does not provide a comprehensive approach to the conduct of the return proceedings. Let me clarify some aspects of my last point.

The Explanatory Report (referred to in paragraph 63 of the judgment) explains in paragraph 11 that the Hague Convention applies to situations where “the child is taken out of the family and social environment in which its life has developed ... The problem therefore concerns a person who, broadly speaking, belongs to the family circle of the child; indeed, in the majority of cases, the person concerned is the father or mother.” If the Hague Convention concerns “the father or mother”, who have perhaps failed to create a family, why is this sensitive issue not addressed by the Hague Convention at all? Does not each of them separately represent the family for the child, in which case the first sentence in the Report above contradicts the second one?

If one of the parents seeks a divorce, then the family does not exist anymore. However, the Hague Convention is not adapted to this new situation. It does not ensure a balance in the protection of the rights of both parents. On the contrary, it automatically places the “injured” partner in a privileged position as the ultimate holder of custody rights and it considers the other partner as an abductor without any right of custody. I cannot see how this is fair. From the point of view of common sense it is hard to understand how a mother could wrongfully abduct her own child.

Undoubtedly, both parents have the right of custody, and the separation cannot be considered as “wrongful abduction”. The Hague Convention was created to establish the national jurisdiction of authorities to decide on the issue of custody of the child after divorce. However, this document does not take into account the serious vulnerability of a mother who is completely dependent on her husband, or the vulnerability of a minor (especially a boy of less than three years old, as in the present case) for whom the separation from his or her mother would lead to distress.

I have personally come to the conclusion that the Hague Convention is not suited to situations relating to the end of family life, and hence to the situation which this text was initially aimed to address, namely, as stated in its preamble: “...to protect children ... from the harmful effects of their wrongful removal...” It appears that the national authorities acted in the best interests of the child. They took into account the fact that the wife had been completely dependent on the applicant in every way (financially, economically, and in terms of accommodation (see paragraph 13 of the judgment)); that, owing to the age of the child and his mother’s constant care of him since birth, the child was emotionally primarily attached to her; and that separating them and returning and transferring the child to a different environment would be traumatising for the child for the purposes of Article 13 (b) of the Hague Convention (see paragraphs 32, 39, 41 and 43 of the judgment). In general, the establishment of a risk of psychological harm under Article 13 prevails over the expeditious return requirement under Articles 11 and 12 of the Hague Convention.

Although this idea requires further explanation, it should not be forgotten that the national court established the risk within seven months after removal of the child, that is to say, expeditiously in terms of Article 12. Time does not matter in the present case also because the boy was emotionally attached to his mother from birth. It is important to note that the Hague Convention does not satisfy the proportionality test as it makes no distinction between different stages of a minor’s life. Children up to seven years old are usually emotionally attached to their mothers (as in the present case); the environment does not matter to them, and separation would lead to distress and trauma. This means that a “risk” within the meaning of Article 13 always exists for such children. Between the ages of seven and thirteen the environment becomes more important and a return therefore becomes more realistic, unless there is a “risk” which should be considered as really “grave”. Hence, the threshold for a non-return decision should increase with the development of the child. And lastly, children older than, say, thirteen should have the right to decide for themselves and express their own opinion. The Hague Convention does not provide for any of the above options.

It is important to note that the wife of the applicant in this case was in an extremely vulnerable position in that she had no prospect of obtaining custody of her son in the United States. The United States authorities first granted the applicant interim custody (see paragraph 16) and then sole custody of the child (see paragraph 53). This situation is quite typical, but the Hague Convention does not provide any guarantees for such vulnerable persons.

It should also be noted that a child’s return cannot be ordered automatically or mechanically when the Hague Convention is applicable. The child’s best interests, from a personal development perspective, will depend on a variety of individual circumstances, in particular his age and level of maturity, the presence or absence of his parents and his environment and experiences. For that reason, those best interests must be assessed in each individual case (see Neulinger and Shuruk v. Switzerland [GC], no. 41615/07, § 138, ECHR 2010; see also X v. Latvia, cited above, §§ 98 and 101).

As a result, a contradictory rule gives rise to unstable court practice: few judgments are delivered without a dissenting opinion, and there is nothing to prevent national courts from coming to opposite conclusions in similar situations regarding the applicability of Article 13 of the Hague Convention to the return of a two-year-old child (compare the circumstances in the present case and, for example, those in Phostira Efthymiou and Ribeiro Fernandes v. Portugal, no. 66775/11, 5 February 2015).

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija