Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Bosanski
Datum
27.05.2010
Članovi
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Broj predstavke
6518/04
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je u Srbiji 1960. godine i živi u Nišu. Kao predavaču u vojnoj školi u Sarajevu dodeljen mu je vojni stan 1986. godine. On je u skladu sa Zakonom o stambenom obezbeđenju JNA kupio stan plativši pun iznos 18. februara 1992. godine, a lokalne vlasti odbile su da ga upišu kao vlasnika. Podnosilac je napustio BiH 1992. I nastavio predavanje u istoj školi, koja je premeštena u Srbiju. Podneo je zahtev za povrat stana 17. avgusta 1998. godine, koji je odbijen u skladu sa Zakonom o prestanku primene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. Nadležno ministarstvo Kantona Sarajevo je potvrdilo tu odluku, 17. jula 2000. godine. Pozivajući se na članove 6, 8 i 14. Konvencije žalio se Domu za ljudska prava 2001. godine. Kantonalni sud u Sarajevu vratio je predmet na ponovno razmatranje 25. aprila 2002. godine. Nadležni organi su ponovo odbili zahtev podnosioca predstavke 12. septembra 2003. Komisija za ljudska prava (koja je naslijedila Dom za ljudska prava) je 8. marta 2006. godine utvrdila kršenje člana 6. Konvencije, dodelivši podnosiocu određeni novčani iznos za nematerijalnu štetu.

Komisija nije utvrdila kršenje člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju i smatrala je nepotrebnim da ispituje postojanje diskriminacije i pritužbi u vezi sa članom 8. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 30. avgusta 2006. godine ukinuo rešenje od 22. juna 2004. godine i uputio predmet Kantonalnom sudu u Sarajevu na ponovno rešavanje. Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio je 19. decembra 2006. godine upravnu odluku od 12. septembra 2003. Godine. Podnosilac predstavke nije dobio stan u Srbiji, već prima nadoknadu od Srpskih vlasti na mesečnom nivou za plaćanje stana. Evropski sud za ljudska prava odlučio je da su žalbe po članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju uzete zasebno i u vezi sa članom 14. Konvencije dopuštene, dok je ostatak aplikacije nedopušten. Utvrđeno je da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a da nema potrebe da se ispituje žalba po članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1. Utvrđeno je da zužena država treba da isplati podnosiocu u roku od tri meseca od kada presuda postane konačna određeni novčani iznos na ime materijalne štete, uključujući bilo koji porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, kao i određeni iznos na ime troškova i izdataka. Nakon navedena tri meseca, isplaćivaće se obična kamata na pomenute iznose, do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET ĐOKIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 6518/04)

PRESUDA

STRASBOURG

27. maj 2010.

Ova presuda postaće konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću sastavljenom od:

Nicolas Bratza, Predsjednik,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Ledi Bianku,
Mihai Poalelungi, sudije,
i Fatoş Aracı, Zamjenik registrara Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 4. maja 2010, donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak je pokrenut zahtjevom (br. 6518/04) protiv Bosne i Hercegovine koju je sudu podnio građanin Bosne i Hercegovine i Srbije, gospodin Branimir Đokić (“aplikant”), u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”) 9. decembra 2003. godine.
  2. Aplikanta je zastupao gospodin N. Stanković, advokat iz Niša, Srbija. Vladu Bosne i Hercegovine (“Vlada”) zastupala je agentica, gospođa M. Mijić.
  3. Predmet se odnosi na bezuspješne pokušaje aplikanta, bez obzira na pravno valjan ugo vor o kupoprodaji, da vrati svoj prijeratni stan i da ga uknjiži na svoje ime.
  4. Predsjednik Četvrtog odjela je 27. septembra 2007. godine odlučio da o aplikaciji ob avijesti Vladu. Također je bilo odlučeno da se meritum i dopustivost aplikacije ispitaju istovremeno (član 29. stav 3. Konvencije). I aplikant i Vlada su dostavili primjedbe u pisanoj formi. Sem toga, komentari treće strane primljeni su od vlade Srbije, čime je i treća strana is koristila svoje pravo da interveniše (član 36. stav 1. Konvencije i Pravilo 44. stav 1. (b) Pos lovnika Suda). Aplikant i Vlada su odgovorili u pisanoj formi na ove komentare (Pravilo 44. stav ).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

A.   Osnovni bitni podaci 

1. Stanovi u društvenom vlasništvu

  1. Stanovi su predstavljali gotovo 20% predratnog stambenog kapitala Bosne i Hercegovine (oko 250.000 stambenih jedinica od 1.315.000). Prema lokalnim standardima ovi stanovi su bili veoma privlačan tip doma, opremljen sa savremenim pomagalima i uglavnom locirani u urbanim centrima. Praktično svi stanovi su bili “društveno vlasništvo” – koncept koji je, ia ko je postojao i u drugim zemljama, bio najviše razvijen u prijašnjoj Socijalističkoj Federativ noj Republici Jugoslaviji (“SFRJ”). Te stanove su gradila državna preduzeća ili druge javne ustanove za smještaj svojih zaposlenih, koji su postajali “nosioci stanarskog prava”. Svi građani SFRJ bili su obavezni plaćati određena novčana sredstva kao doprinos i pomoć za izgradnju ovih stanova. Međutim, iznos koji je izdvajao svaki pojedinac nije bio među zakonskim kriterijima koji su se uzimali u obzir na listama čekanja za dodjeljivanje ovih stanova.
  2. Prava dodjeljivana i nosiocima prava (javna tijela koja su faktički kontrolisala stanove) i nosiocima stanarskog prava bila su regulisana zakonom (Zakon o stambenim odnosima iz 1984. godine koji je još uvijek na snazi u Bosni i Hercegovini). U skladu sa ovim zakonom kada se dodijeli stanarsko pravo, ono nosiocu stanarskog prava daje trajno, doživotno pravo na korištenje stana uz naplatu simbolične naknade. Kada nosioci stanarskog prava umru, nji hova prava se prenose, kao pitanje prava, na njihove žive bračne drugove, (u stvari bračni drugovi su zajedno imali stanarska prava) ili prijavljene članove njihovog zajedničkog doma ćinstva koji su, također, koristili stan (član 19. i član 21. ovog Zakona). U praksi, ove odredbe o prenosu značile su da su se stanarska prava prvobitno dodijeljena od javnog organa njiho vim uposlenicima mogla prenijeti, kao pravo, na više generacija za koje prvobitna veza za do djelu stanarskog prava zasnovana na zaposlenju više ne postoji. Stanarska prava mogla su biti otkazana samo u sudskom postupku (član 50. ovog Zakona) iz zakonom određenih razloga (član 44, 47. i 49. ovog Zakona), među kojima je jedan od najvećih propusta nosioca stanar skog prava bio taj da fizički nije bio prisutan, odnosno nije koristio stan za vlastite potrebe stanovanja duže od šest mjeseci neprestano bez opravdanih razloga (kao što su vojna služba, liječenje, zatvorska kazna ili privremeni posao na nekom drugom mjestu unutar SFRJ ili u inostranstvu). Iako su bile predviđene inspekcije u tu svrhu da bi se osigurala usklađenost sa uslovima iz zakona (član 42. ovog Zakona), stanarska prava bila su rijetko, ako su bila uopšte, otkazana iz ovih razloga prije rata 199295. Šta više, 24. decembra 1992. godine Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine je poništio ovu odredbu o kontroli.
  3. Nakon proglašenja deklaracije o nezavisnosti 6. marta 1992. godine u Bosni i Hercego vini je počeo brutalni rat. Više od 2,2 miliona ljudi napustilo je svoje domove zbog “etničkog čišćenja” ili generalno zbog nasilja. Po pravilu, oni su odlazili na područja koja su bila pod kontrolom njihove etničke grupe. Sve strane u konfliktu hitno su usvojile procedure koje su omogućavale da stanovi onih koji su napustili teritoriju koja je bila pod njihovom kontrolom proglase “napuštenim” i dodijele stanarska prava nad tim stanovima drugim licima. Dok je navodni razlog za proglašavanje stanova “napuštenim” bio da se obezbijedi humanitarno sklonište za raseljena lica, posebno atraktivna imovina – tipično urbani stanovi – bili su dod jeljivani, obično, vojnim i političkim elitama. U nekim slučajevima, ugovori o korištenju sta narskog prava su bili oduzeti u skladu sa gore navedenim članom 47. Zakona o stambenim odnosima iz 1984. godine, zato što nosioci stanarskog prava nisu koristili svoj stan neprekid no u periodu od najmanje šest mjeseci. Međutim, u najvećem broju slučajeva, vlasti su prim jenjivale zakonske odredbe posebno usvojene u tu svrhu: Zakon o napuštenoj imovini iz 1992, Uredba o napuštenim stanovima iz 1993, Uredba o smještaju izbjeglih lica iz 1993, Zakon o smještaju izbjeglih lica iz 1995 i Zakon o napuštenoj imovini iz 1996.
  4. Koncept “društvenog vlasništva” napušten je tokom rata 199295. Posljedica toga bila je da su stanovi u društvenom vlasništvu bili uspješno nacionaalizovani.
  5. Opšti okvirni sporazum za mir u BiH stupio je na snagu 14. decembra 1995. godine (“Dejtonski mirovni sporazum”). U skladu sa tim Sporazumom Bosna i Hercegovina se sasto ji od dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Neposredno poslije rata zakonski propisi o napuštenoj imovini ostali su na snazi u oba entiteta i dodjeljivanje sta nova nastavljeno je bez jenjavanja što je još više učvrstilo etničko razdvajanje.
  6. Sve ove zakonske odredbe stavljene su van snage su 1998. godine pod pritiskom međunarodne zajednice. Prvobitno, međutim, u Federaciji Bosne i Hercegovine, samo oni koji su mogli dokazati da su zaista bili izbjeglice ili raseljene osobe dobijali su pravo da se vrate u svoje prijeratne domove (prijašnji član 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o na puštenim stanovima iz 1998). Nepreciznost ove odredbe ostavila je široko diskreciono pravo upravnim organima za stambena pitanja i navodno dovela do zloupotrebe. Iz tog razloga ju je Visoki predstavnik i ukinuo u julu 1999. Unatoč tome, kao posljedica jakog otpora Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluku CH/97/60 i dr. Doma za ljudska prava od 7. decembra 2001, tačka 56.), slično ograničenje i dalje je ostalo na snazi kada su u pitanju vojni stanovi (član 3a. ovog Zakona). Dok je ovo urađeno pod izgovorom stvaranja većeg broja sta nova koji bi se mogli koristiti za smještaj siromašnih ratnih veterana i njihovih porodica, do maći Dom za ljudska prava je smatrao da nema dokaza da je imovina korištena u navedene svrhe (vidi, npr. odluku Doma CH/97/60 i dr. od 7. decembra 2001, tačka 154.). Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju primjećuje u svom podnesku Domu kao treća strana da je veliki broj vojnih lica sa visokim činom u Federaciji Bosne i Hercegovine, čije su stambene potrebe zadovoljene na neki drugi način, unatoč tome dobio vojne stanove, što je u direktnoj suprotnosti sa domaćim zakonodavstvom, i da Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Her cegovine ima na raspolaganju gotovo 2.000 vojnih stanova, za koje nije podnešen zahtjev za povrat, čime bi slijedio legitimni cilj u vidu zbrinjavanja ratnih veterana bez potrebe da se po teže za onim stanovima za koje postoji zahtjev za povrat (vidi odluku CH/02/8202 i dr. Doma za ljudska prava od 4. aprila 2003, tačka 121; vidi i argumentaciju Visokog predstavnika u odluci CH/97/60 i dr. Doma za ljudska prava od 7. decembra 2001, tačka 61.). 

2. Vojni stanovi

  1. JNA, oružane snage SFRJ, faktički je kontrolisala oko 16.000 stanova u Bosni i Her cegovini do rata 199295.
  2. Pripadnicima JNA ponuđeno je 6. januara 1991. da kupe svoje stanove po smanjenoj tržišnoj cijeni (vidi Zakon o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji iz 1990). Bosna i Hercegovina je 18. februara 1992. godine zaustavila prodaju vojnih stanova na svojoj teritoriji (vidi Uredba o prodaji vojnih stanova iz 1992). Uredba je poštovana na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine i oni koji su kupili vojne stanove koji se nalaze na teritoriji ovog entiteta nisu se mogli upisati kao vlasnici i ostali su, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava (sam ugovor o kupoprodaji ne sadrži pravni naslov za prenos prava vlasništva na kupca prema domaćem zakonu). Pošto je Uredba ignorisana na teritoriji koja se danas naziva Republika Srpska, oni koji su otkupili vojne stanove u tom entitetu postali su njihovi uknjiženi vlasnici.
  3. Tokom rata, lokalne oružane snage (posebice Armija BiH, HVO i VRS) preuzele su faktičku kontrolu svih neprivatizovanih vojnih stanova na teritorijama koje su ove snage kon trolisale. Iako su ove snage spojene 1. januara 2006. godine u oružane snage Bosne i Herce govine, neprivatizovani vojni stanovi još uvijek se nalaze pod faktičkom kontrolom entiteta (vidi “Relevantno domaće pravo i praksa” u nastavku). 

3. Strane oružane snage u ratu 199295. u Bosni i Hercegovini

  1. Raspad SFRJ je bio postepeni proces koji se dešavao u periodu 1991/92 (vidi Mišlje nje br. 11 Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 16. jula 1993.). Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost 6. marta 1992. Priznata je od strane Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država 7. aprila 1992. godine te primljena u članstvo Ujedinjenih nacija 22. maja 1992.
  2. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 15. maja 1992. djelujući u skladu sa Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih nacija, zahtijevalo da se sve jedinice JNA i svi dijelovi hrvatske armi je takođe povuku iz Bosne i Hercegovine ili da se stave pod nadležnost vlade Bosne i Herce govine ili da budu raspuštene i razoružane a njihovo oružje stavljeno pod bezuslovan međuna rodni nadzor (vidi Rezoluciju 757). Pošto se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 19. maja 1992. godine, Generalni sekretar Ujedinjenih nacija i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (“ICTY”), te Sud Ujedinjenih nacija, baveći se ratnim zločinima koji su se desili tokom konflikta na Balkanu tokom 1990ih, kasnije je utvrdio da su vojnici JNA ro đeni u Bosni i Hercegovini ustvari ostali tamo sa svojom opremom i pridružili se snagama Vojske Republike Srpske (VRS), (vidi Izvještaj Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija od 3. decembra godine A/47/747, § 11 i presudu Međunarodnog suda (ICTY) u predmetu Tadić , IT941A, § 151, 15. juli 1999).
  3. Međunarodni krivični sud (ICTY) takođe je zauzeo stajalište da su snage Vojske Republike Srpske (VRS) smatrane da djeluju pod kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije i otuda, čak i nakon 19. maja 1992. godine, oružani sukob u Bosni i Hercegovini iz među lokalnih Srba i centralne vlasti Bosne i Hercegovine mora da se kvalifikuje kao među narodni oružani sukob (vidi presudu Međunarodnog krivičnog suda u predmetu Tadić, IT94 1A, §§ 14662, od 15. jula 1999. i presudu Suda u predmetu Čelebići, IT9621A, §§ 3451, od 20. februara 2001). Sud je došao do sličnog zaključka kada se radi o odnosu između susje dne Hrvatske i HVO snaga (vidi presudu Međunarodnog krivičnog suda (ICTY) u predmetu Blaškić, IT9514T, §§ 95123, od 3. marta 2000, i presudu IT9514A, §§ 16778, od 29. jula ).
  4. Međunarodni sud pravde (“ICJ”), najvažniji sudski organ Ujedinjenih nacija, došao je do drugačijeg zaključka u predmetu Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju krivič nog djela genocida (Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore)). Sud drži da, bez obzira na brojne dokaze o direktnom i indirektnom učešću snaga Vojske Jugoslavije (VJ) zajedno sa snagama Vojske Republike Srpske (VRS) u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, djela onih koji su počinili genocid u Srebrenici ne mogu se pripisati Saveznoj Republici Jugoslaviji prema pravilima međunarodnog prava o odgovornosti države (vidi presudu od 26. februara 2007, §§ 377415).

 B.    Predmetni slučaj 

  1. Aplikant je rođen u Srbiji 1960. godine. Živi u Nišu,
  2. Kao predavaču u vojnoj školi u Sarajevu, aplikantu je u Sarajevu dodijeljen vojni stan 1986. godine.
  3. Aplikant je 9. marta 1992. god. kupio stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju JNA iz 1990. godine. Iako je 18. februara 1992. godine platio pun iznos za otkup stana (u iznosu od 379.964 jugoslovenska dinara), lokalne vlasti su odbile da ga upišu kao vlasnika (vidi tačku 12. u prethodnom tekstu).
  4. Vojna škola je prebačena iz Bosne i Hercegovine u Srbiju 18. aprila 1992. (prvo u Sombor a zatim u Niš). Aplikant je 19. maja 1992. godine odlučio da napusti Bosnu i Hercegovinu i da nastavi predavanje na istoj vojnoj školi.
  5. Aplikant je 17. avgusta 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev je odbijen 30. marta 2000. godine u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998.
  6. Nadležno ministarstvo Kantona Sarajevo je 17. jula 2000. potvrdilo odluku koju je donio prvostepeni organ 30. marta 2000.
  7. Aplikant je 21. maja 2001. godine podnio prijavu Domu za ljudska prava, domaćem tijelu za zaštitu ljudskih prava. Aplikant se pozvao na članove 6, 8, i 14. člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju.
  8. Kantonalni sud u Sarajevu je 25. aprila 2002. godine, ispitujući zakonitost presude, poništio upravne odluke od 30. marta i 17. jula 2000. godine iz proceduralnih razloga i vratio predmet na ponovno rješavanje.
  9. Komisija za povrat imovine, uspostavljena Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, pred kojom je aplikant vodio paralelni postupak, je 9. jula 2002. potvrdila da aplikant nije ni izbjeglo ni raseljeno lice u smislu Aneksa 7 i oglasila se nenadležnom.
  10. Nadležni organi za stambena pitanja su 12. novembra 2002. godine još jednom odbile zahtjev aplikanta za povrat stana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998.
  11. Dana 12. septembra 2003. nadležno ministarstvo Kantona Sarajevo potvrdilo je odluku prvostepenog organa od 12. novembra 2002. godine .
  12. Aplikant je 26. novembra 2003. godine uložio zahtjev za ispitivanje zakonitosti odlu ke. Kantonalni Sud u Sarajevu je 22. juna 2004. godine prekinuo postupak prema uputstvu zakonodavnog tijela Federacije Bosne i Hercegovine.
  13. Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine je 28. decembra 2005. godine formalno dodijelilo sporni stan Dž.K., bivšem pripadniku snaga ARBH. Čini se, međutim, da je Dž.K. živio u tom stanu čak i prije, sve od 25. aprila 2000.
  14. Komisija za ljudska prava (koja je naslijedila Dom za ljudska prava) je 8. marta 2006. godine utvrdila kršenje člana 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata stana i do dijelila aplikantu 2.100 konvertibilnih maraka za nematerijalnu štetu u vezi sa tim. Utvrdivši prekomjernu dužinu trajanja postupka povrata stana, Komisija za ljudska prava je smatrala da tužena nije uspostavila efikasan pravni lijek koji bi se mogao koristiti kao uslov za ispitivanje meritornih žalbi aplikanta. U skladu sa domaćom praksom smatrano je da, iako se ugovorom o kupoprodaji od 9. marta 1992. godine ne prenosi pravo vlasništvo nad spornim stanom na aplikanta, ugovorom su aplikantu dodijeljena vrijedna lična prava (a to je pravo na korištenje stana i da bude upisan kao vlasnik) što predstavlja “imovinu” u skladu sa značenjem člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Komisija za ljudska prava je dalje smatrala da je situacija koja je uzrok prijave (a to je nemogućnost aplikanta da vrati u posjed svoj stan i da ga uknjiži na svo je ime) bez sumnje dovela do kontinuiranog uplitanja u pravo na mirno uživanje “imovine“. Kod procjenjivanja proporcionalnosti uplitanja, Komisija za ljudska prava je smatrala da je služenje aplikanta u snagama Vojske Jugoslavije nakon rata 199295 pokazalo njegovu nelo jalnost Bosni i Hercegovini. Također, uzimajući u obzir nedostatak stambenih jedinica i na doknadu na koju je aplikant imao pravo, Komisija za ljudska prava je zaključila da je uplita nje bilo opravdano. Zbog toga Komisija nije utvrdila kršenje člana 1. Protokola 1 uz Konven ciju i smatrala je nepotrebnim da ispituje postojanje diskriminacije i pritužbi u vezi sa članom 8. Konvencije.
  15. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 30. avgusta 2006. godine ukinuo rje šenje od 22. juna 2004. godine i uputio predmet Kantonalnom sudu u Sarajevu na ponovno rješavanje.
  16. Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio je decembra 2006. godine upravnu odluku od 12. septembra 2003.
  17. Aplikant nije dobio stan u Srbiji nego prima od srbijanskih vlasti mjesečnu nadoknadu za plaćanje stana u iznosu od otprilike 100 eura. Čini se da on nije tražio naknadu u skladu sa članom 39b. Zakona o prodaji stanova iz 1997. godine (vidi tačku 37. u nastavku).

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

A.    Bosna i Hercegovina 

  1. Svi ugovori o kupoprodaji zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine proglašeni su ništavim decembra 1995. godine. Kao što je i obja šnjeno u tački 12. gore, ovo se odnosilo samo na stanove u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  2. Domaći Dom za ljudska prava je 3. novembra 1997. godine potvrdio da je ugovor o kupoprodaji vojnog stana, iako ugovorom nije preneseno pravo vlasništva na kupca, prenio na kupca dragocjena imovinska prava (to je pravo da koristi stan i da bude upisan kao vlasnik) što predstavlja “imovinu” u smislu člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Dakle, postojalo je kršenje tog člana i naređeno je Federaciji Bosne i Hercegovine da povrati pravnu valjanost svih ovih ugovora (odluka CH/96/3 i ).
  3. Federacija Bosne i Hercegovine je 5. jula 1999. godine izmijenila i dopunila Zakon o prodaji stanova iz 1997 i Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine. Dok se svi ovi ugovori od tada smatraju pravno valjanim, dvije kategorije ku paca stanova nemaju pravo na povrat svojih stanova (vidi član Zakona o prodaji stanova iz 1997. godine i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona iz 1998. godine). Prvo, oni koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata 1992-95. Pošto su izuzeti oni koji su dobili status izbjeglice ili sličan status u državi izvan bivše SFRJ, ograničenje se odnosi samo na one koji su služili u snagama država nasljednica SFRJ, i, u stvarnosti, gotovo isključivo na one koji su služili u snagama Vojske Jugoslavije (VJ), na šta upućuje i tačka 15. gore. Druga kategorija su oni koji su dobili stanarsko ili slično pravo na vojni stan u državi nasljednici SFRJ. Trenutno, osobe koje spadaju u ovu kategoriju imaju samo pravo na povrat novčane sume koju su platili za svoje stanove u 1991/92. godini plus kamata po stopi koja se primje njuje na kratkoročne pologe (vidi član 39e. Zakona o prodaji stanova iz 1997, dopunjen i iz mijenjen 11. jula 2006.). Prije je nadoknada izračunavana na drugi način: vrijednost stana pr vo je izračunavana po cijeni od otprilike 300 eura po kvadratnom metru, zatim se u obzir uzi mala i starost stana sa oduzimanjem od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti.
  4. Dom za ljudska prava je 7. decembra 2001. godine razmatrao izmijenjene i dopunjene zakonske propise i našao da su još uvijek diskriminatorski i u suprotnosti sa članom 1. Proto kola 1 uz Konvenciju. Naređeno je Federaciji Bosne i Hercegovine da upiše podnosioce prija va kao vlasnike, bez obzira na njihovu službu u stranim oružanim snagama (odluka CH/97/60 i dr.). Bitan dio te odluke (tačka 164.) glasi:

“Potencijalno bilo bi razumno i potrebno zabraniti osobama koje su služile u stranoj vojsci da uživaju od ređena prava; međutim služenje u stranoj vojsci nije osnova za lišavanje osobe validnog imovinskog ugo vora sklopljenog u normalnim okolnostima.”

Komisija za ljudska prava, koja je 2004. godine naslijedila Dom za ljudska prava, nastavila je isti pristup u donošenju odluka: CH/98/514 od 7. jula 2004. i CH/99/1704 od 1. novembra 2004, ali je Komisija odlučila 9. februara 2005. godine odustati od te prakse (odluka CH/98/874 i dr.). Odluke su ocijenile da su oni koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata 199295 nelojalni Bosni i Hercegovini i Komisija je potvrdila da je stoga pravično oduzeti im pravo iz njihovih ugovora o kupoprodaji. Isti pristup nakon toga je primijenjen i na brojne slučajeve koji su se pojavili kasnije.

  1. Komisija za ljudska prava je 27. juna 2007. godine potvrdila u sličnom predmetu (koji se, također, tiče kupovine društvenog stana prije rata 199295. ali nije došlo do upisa prava vlasništva) da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji, iako sam po sebi na kupca nije prenio pravni naslov, prenio je na kupca dragocjena vlasnička prava (prije svega pravo da bude upi san kao vlasnik) što predstavlja “imovinu” iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi od luku CH/03/13106 i CH/103/13402 od 27. juna 2007).
  2. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 9. jula 2009. godine potvrdio da se ugovor o zakupu na određeno vrijeme nad vojnim stanom u Srbiji ne može smatrati ekviva lentnim stanarskom pravu u svrhu zakonskog propisa o povratu stana.

 B.    Srbija

  1. Od avgusta 1992. godine nije više moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30 stav 1. Zakona o stanovanju iz 1992). Od tog datuma pa do 14. decembra 2004. godine pripadnici oružanih snaga mogli su steći stanarsko pravo na vojni stan na neograničeno vrije me. Od 14. decembra 2004. oni imaju pravo na sticanje stanarskog prava samo na ograničeni vremenski period.

III RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI 

A.   Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (“Dejtonski mirovni sporazum”) 

  1. Dejtonski mirovni sporazum je parafiran u vojnoj bazi u blizini Dejtona, Sjedinjene Američke Države, 21. novembra 1995. godine. Stupio je na snagu 14. decembra 1995. godine kada je i potpisan u Parizu, Francuska. Dejtonskim mirovnim sporazumom je završen rat 1992-95. u Bosni i Hercegovini

Relevantan dio Aneksa 4 (Ustav Bosne i Hercegovine) glasi:

Član II § 5

“Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni tokom neprija teljstava od 1991. godine i da im se da nadoknada za svu takvu imovinu, koja im se ne može vratiti. Sve obaveze ili izjave vezane za takvu imovinu a koje su date pod prisilom, ništavne su.”

Odgovarajući dio Aneksa 7 (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) kaže:

Član I § 1

“Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Stra ne potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.”

Član VI

“Sve izbjeglice i raseljene osobe koje su se vratile a optužene su za krivično djelo, osim za ozbiljna krše nja međunarodnog humanitarnog prava koja su definisana u Statutu Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije nakon 01. januara 1991. godine ili za krivično djelo koje nije povezano s ratnim sukobom, biće amnestirani nakon povratka. Ni u kom slučaju optužbe za krivična djela ne mogu biti podig nute zbog političkih ili drugih neodgovarajućih razloga ili radi sprečavanja primjene amnestije.”

B.    Ugovor o pitanjima sukcesije 

  1. Ugovor o pitanjima sukcesije proizvod je gotovo desotogodišnjih pregovora vođenih u prekidima i pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i Visokog predstavnika (imenovan u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma). Spora zum je stupio na snagu 2. juna 2004. godine a potpisale su ga Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija (naslijedila je Srbija 2006. godine), “Bivša Jugoslovenska Re publika Makedonija” i Slovenija. Odredba koja se tiče stanarskog prava glasi:

Član 6 Aneksa G

“Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u vezi stanarskog prava primjenjivat će se podjednako na osobe koje su bile državljani SFRJ i koje su imale to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost naci onalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi položaj.”

 C.    Principi Ujedinjenih Nacija o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine raselje nim i izbjeglim licima (“Pinheiro principi”) 

  1. Bitni principi, koje je usvojila Podkomisija Ujedinjenih nacija za promovisanje i zaš titu ljudskih prava u 2005. godini (E/CN.4/Sub.2/2005/17), su sljedeći:

1. Princip (Obim i primjena)

“1.1 Principi o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim licima koji su ovdje jasno izraženi namijenjeni su kao sredstvo pomoći svim bitnim sudionicima, domaćim i međunarodnim, kod bavljenja pravnim i tehničkim pitanjima u vezi sa povratom stambenog prostora, povratu zemlje i imo vine u situacijama gdje je raseljavanje dovelo do toga da su osobe samovoljno ili nezakonito ostale bez svo jih bivših domova, zemlje, imovine ili mjesta gdje su navikli da žive.

1.2 Principi povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim licima podjednako se primjenjuju na sve izbjeglice, interno raseljena lica i druga raseljena lica u sličnoj situaciji, koja su izbjegla preko državne granice ali koja ne ispunjavaju uslove iz pravne definicije izbjeglice (u daljem tekstu ‘izbjeg lice i raseljena lica’) kojima su samovoljno ili nezakonito oduzeti njihovi prijašnji domovi, zemlja, imovina ili mjesta gdje su naučili da žive, bez obzira na prirodu ili okolnosti koje su dovele do raseljavanja.”

 2. Princip (Pravo na povrat stambenog prostora i povrat imovine)

“2.1 Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i/ili imovine koja im je samovoljno ili nezakonito oduzeta ili da dobiju nadoknadu za svaki stambeni prostor, zemlju i/ili imovi nu koju je faktički nemoguće vratiti kako je utvrdio samostalni, nepristrasan sud.

2.2 Države će na dokaziv način staviti prioritet na povrat kao poželjan pravni lijek za raseljenost i kao ključni elemenat retroaktivne pravde. Pravo na povrat postoji kao posebno pravo i nije u suprotnosti ni sa stvarnim povratkom ili nepovratkom izbjeglica ili raseljenih lica koja imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i imovine.

7. Princip (Pravo na neomtano uživanje imovne)

“7.1 Svako lice ima pravo na neometano uživanje njegove ili njene imovine.

7.2 Države će podrediti korištenje i uživanje imovine samo u javnom interesu i u skladu sa uslovima pre dviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Kad god je to moguće, ‘interes društva’ treba da se tumači kao ograničavajući tako da znači samo kao privremeno ili ograničeno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine.”

16.Princip (Prava zakupaca i drugih nevlasnika)

“16.1 Države trebaju osigurati da prava zakupaca, nosilaca stanarskog prava i drugih legitimnih stanara ili korisnika stambenog prostora, zemlje i imovine budu priznata unutar programa povrata. U najvećoj mogu ćoj mjeri države trebaju osigurati da se ovim osobama omogući povratak, ponovno raspolaganje i korištenje njihovog stambenog prostora, zemlje i imovine na sličan način kao i kod onih koji imaju formalna prava vlasništva. ”

21. Princip (Nadoknada)

“21.1 Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na potpunu i bezuslovnu nadoknadu šo je sastavni dio komponente procesa povrata. Nadoknada može biti novčana ili u naturi. Države će, kako bi ispoštovale princip retroaktivne pravde, osigurati da se lijek nadoknade koristi samo kada lijek povrata stvarno nije iz vodljiv ili kada oštećena strana dobrovoljno i uz puno saznanje prihvati nadoknadu, ili kada uslovi dogovo renog sporazumnog rješenja uključuju kombinovanje povrata i nadoknade.

21.2 Države trebaju osigurati, kao pravilo, da se povrat smatra stvarno nemogućim samo u izuzetnim us lovima, to jest kada je stambeni prostor, zemlja i/ili imovina razrušena ili kada više ne postoji, kako je utvr dio samostalni, nepristrasni sud. Čak i u takvim okolnostima, nosilac prava na stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu treba da ima na raspolaganju i opciju da se imovina popravi ili ponovo izgradi kad god je to mogu će. U nekim situacijama, kombinacija nadoknade i povrata može da bude lijek koji najbolje odgovara i naj bolji je vid retroaktivne pravde.”

D.   Rezolucija 1708 (2010) Parlamentarne Skupštine Vijeća Evrope od 28. januara 2010. o rješavanja pitanja imovine izbjeglica i raseljenih lica 

  1. Bitni dijelovi rezolucije su sljedeći:

“...

9. U svjetlu gore navedenog, Skupština poziva države članice da riješe postkonfliktna pitanja koja se od nose na pravo na stambeni prostor, zemlju i imovinu izbjeglica i interno raseljenih lica, uzimajući u obzir Pinheiro Principe, bitne instrumente Vijeća Evrope i Preporuku Rec(2006)6 Komiteta

10. Imajući na umu ove bitne međunarodne standarde i iskustvo u vezi sa programima povrata imovine i nadoknade koji su preduzimani u Evropi do sada, države članice se pozivaju da:

...

- osiguraju da prethodna stanarska i vlasnička prava u vezi sa javnim i društvenim smještajem i dru gi slični oblici vlasništva stana koji su postojali u bivšim komunističkim sistemima budu prepoznati i zaš tićeni domovi u smislu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i kao imovina u smislu člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju;

- osiguraju da se odsutnost nosilaca stanarskog i vlasničkog prava iz njihovih stambenih objekata koji su silom natjerani da napuste svoje domove smatra opravdanim dok se ne stvore uslovi koji omogu ćavaju dobrovoljan povratak u sigurno i dostojanstveno okruženje;

...”

ZAKON

I NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Aplikant se žalio zbog nemogućnosti da vrati u posjed svoj prijeratni stan u Sarajevu i da bude upisan kao vlasnik, iako je imao pravno valjan kupoprodajni ugovor. On se poziva na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.    Dopustivost

  1. Tužena strana je tvrdila da je zakonski propis kojim je sporni kupoprodajni ugovor proglašen ništavim donesen prije nego što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 i pozvala Sud da proglasi aplikaciju nedopustivom ratione temporis u tom dijelu (pozvala se na predmet Blečić v. Hrvatska [GC], br. 59532/00, ECHR 2006III). Pošto su zakonske odredbe o kojem je riječ naknadno stavljene van snage, tužena strana je naglasila da aplikant nije ispunio zakonske uvjete bitne za povrat vojnih stanova i upis vlasništva. Pošto članom 1. Protokola br. 1 nije zagarantirano pravo na sticanje imovine, tužena strana je zaključila da aplikant nije imao “imovinu” u smislu tog člana (pozvali su se na Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, ECHR 2004IX i drugi izvori citirani u tom predmetu).
  2. Aplikant i treća strana su osporili taj argument. Pozvali su Sud da slijedi svoju praksu o ovom pitanju i proglasi aplikaciju dopustivom.
  3. Sud naglašava da koncept “imovina” ima autonomno značenje koje je neovisno od formalne klasifikacije u domaćem zakonodavstvu i da pitanje koje treba ispitati jeste da li su okolnosti slučaja, uzimajući ih u cjelini, prenijele na aplikanta pravo vlasništva kao poseban interes zaštićen članom 1. Protokola br. 1 (vidi Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 60, ECHR 2000XII).
  4. Iako se slaže sa tuženom da je nadležan ratione temporis da ispita samo period nakon ratifikacije Protokola br. 1 od strane Bosne i Hercegovine, Sud zapaža da su zakonske odred be usvojene prije ratifikacije, koji su proglasili pobijani ugovor o kupoprodaji ništavim u me đuvremenu stavljene van snage. Predmetni ugovor sada se smatra pravno valjanim prema do maćem zakonodavstvu (vidi tačku 37. gore). Nadalje, domaće vlasti su dosljedno isticale da ugovor o kupoprodaji vojnog ili nekog drugog društvenog stana, iako ne prenosi na kupca pravo vlasništvo, prenosi na kupca pravo na pos jed stana i pravo da bude upisan kao vlasnik, te samim tim predstavlja “imovinu” u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi tačke 36, 38. i 39. gore). Domaća Komisija za ljudska prava zau zela je isto stanovište u ovom slučaju (vidi tačku 31. gore). Zakonski uvjeti  u  pogledu povrata vojnih stanova i upisa prava vlasništva, na šta se poziva tužena strana, uvijek su smatrani od strane domaćih vlasti kao ograničenje postojećeg prava na imovinu, a ne  uvjetima prema kojima se stiče pravo na imovinu (usporediti Kopecký, citiran gore). Pošto se čini da je stav domaćih vlasti u skladu sa međunarodnim standardima (vidi primjerice Pinheiro Princip 16, citiran u tački 44. gore, i Rezoluciju 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, § 10.4, citirana u tački 45. gore), Sud ne vidi nikakav razlog da odstupi od toga (vidi, analogno, Veselinski v. “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, br. 45658/99, od 24.02.2005., u vezi sa ugovorom o kupoprodaji vojnog stana koji je zaključen prije raspada SFRJ, i Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfı v. Turkey, nos. 37639/03, 37655/03, 26736/04 i 42670/04, § 50, od 3. marta 2009, u vezi sa odbijanjem da se grčka pravoslavna crkva upiše kao vlasnik imovine).
  5. Prigovor o prihvaljivosti koji je tužena strana isticala je u skladu s tim odbačen. Pošto aplikacija nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije, niti nedopustiva po bilo kom osnovu, Sud proglašava prijavu dopustivom i, u skladu sa odlukom da primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidi tačku 4. gore), odmah će ispitivati njen meritum.

 B.    Meritum

  1. Aplikant je izjavio da su on i njegova porodica napustili Sarajevo jer su se bojali za svoju sigurnost. U to vrijeme, on je odlučio da zadrži mjesto predavača u vojnoj školi, koja je u međuvremenu premještena u Srbiju, jer navodno nije imao drugih opcija. Što se tiče meri tuma ovog predmeta, aplikant je naveo da su sporne mjere očigledno bile bez razumnog osno va (pozvao se na predmet James i ostali v. Velike Britanije, 21. februar 1986. godine, § 46, serija A br. 98). Smatrao je da je njegova kategorizacija kao „nelojalnog građanina“ i katego rizacija sadašnjeg stanara u njegovom stanu kao „uglednog građanina“ potpuno proizvoljna. Nadalje, tvrdio je da sporne mjere nisu konzistentno primjenjivane i naveo je određeni broj pojedinaca koji su, iako u sličnoj situaciji, vratili u posjed svoje vojne stanove (kao što su M.N., M.Z., O.K., M.B., M.S. i Z.K.). Međutim, svoje navode je potkrijepio samo u slučaje vima M.N. i O.K. tako što je dostavio zvanični dokument koji potvrđuje da su oni ostali zapo sleni u vojnim snagama Federalne Republike Jugoslavije do 31. maja 2001. godine, odnosno do 31. marta 2005.
  2. Tužena strana osporila je činjenice u dijelu u kojem je aplikant istakao da je napustio Bosnu i Hercegovinu zbog straha za svoju sigurnost i navela da je on u stvari napustio Bosnu i Hercegovinu u kontekstu formalnog povlačenja JNA (vidi tačku 15. gore). Zbog toga, on se po njihovom mišljenju ne može smatrati ni izbjeglicom niti raseljenim licem. Pod pretpostav kom da je aplikant posjedovao „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, tužena strana smatra da su sporne mjere bile opravdane, s obzirom na naročito mali stambeni kapacitet i hitnu potrebu za smještajem bivših pripadnika snaga ARBH i njihovih porodica po završetku rata koji je trajao od 199295. godine. Tužena strana dalje navodi da je aplikant is punio zakonom propisane uslove za dodjelu stanarskog prava na vojnom stanu u Srbiji, te da ima pravo na nadoknadu za svoj vojni stan u Bosni i Hercegovini (procijenili su iznos od prib ližno 10.750 eura). Zbog toga on, kako je navedeno, ne treba da snosi prekomjeran teret (tu žena strana pozvala se na predmet Jahn i ostali v. Njemačke [GC], nos. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, § 117, ECHR 2005VI, u kojem je Sud utvrdio da nepostojanje bilo kakve nadok nade nije ugrozilo „pravičnu ravnotežu“ koja se mora postići između zaštite imovine i zahtje va općeg interesa). Kao potporu tom stavu, tužena strana se, također, pozvala na domaću praksu u kojoj je utvrđeno da aplikant i ostale osobe koje su služile u stranim oružanim sna gama poslije rata koji je trajao od 199295. godine nisu lojalni Bosni i Hercegovini (odluka CH/98/874 i dr. Komisija za ljudska prava od 9. februara 2005., navedeno u tački 38. gore i niz predmeta koji su uslijedili, kao i odluka U 83/03 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 22 septembra 2004. godine).
  3. Vlada treće strane objasnila je da je aplikant zaista ispunio zakonom propisane uvjete za dodjelu stanarskog prava na vojnom stanu u Srbiji (te da se stoga pojavio na spisku lica kojima će biti dodijeljen stan, na što se pozivala i tužena strana), ali da mu stan još nije dodi jeljen. Aplikant, umjesto toga, dobija nadoknadu za stanarinu u mjesečnom iznosu od oko 100 eura. Nadalje, tvrdili su da članovi srbijanskih oružanih snaga ne mogu više steći stanarsko pravo ili pravo korištenja na neodređeno vrijeme (vidi tačku 41. gore), već samo pravo koriš tenja na određeno vrijeme, koje ne treba poistovjećivati sa nekadašnjim stanarskim pravom. Što se tiče merituma predmeta, Vlada treće strane smatra da aplikanta treba smatrati vlasni kom stana u Sarajevu (bez obzira što njegovo pravo nije uknjiženo) i da su sporne mjere de facto dovele do eksproprijacije što je u suprotnosti sa članom 1. Protokola br. 1 (pozvali su se između ostalog na Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982. godine, § 63, Se ria A br. 52; Papamichalopoulos i ostali protiv Grčke, 24. juni 1993. godine, § 45, Seria A br. 260B; i Matos e Silva, Lda. i ostali protiv Portugala, 16. septembar 1996. § 92, Izvještaji o presudama i odlukama 1996IV).

1. Priroda ometanja

  1. Kao što je Sud već naveo u više navrata, član 1. Protokola br. 1 sadrži tri zasebna pra vila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stava, je generalne prirode i izražava prin cip neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, koje je sadržano u drugoj rečenici prvog stava, odnosi se na lišavanje imovine i povezuje ga sa određenim uslovima; treće pravilo, na vedeno u drugom stavu, priznaje da ugovorne strane imaju pravo, između ostalog, da kontro lišu korištenje imovine u skladu sa javnim interesima. Drugo i treće pravilo odnose se na po sebne slučajeve ometanja prava na neometano uživanje imovine i zbog toga ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, § 55, ECHR 1999II).
  2. Složenost pravne situacije u predmetnom slučaju spriječava njegovu klasifikaciju u od ređenu kategoriju: s jedne strane, osporavani ugovor o kupoprodaji smatra se pravno valja nim, a s druge strane, aplikantu je onemogućeno da vrati stan u posjed i da se uknjiži kao vla snik stana (vidi tačka 37. gore). Dok ovakva situacija podsjeća na de facto ekproprijaciju (Pa pamichalopoulos i ostali, gore naveden), Sud ne smatra za potrebno da presudi da li se u ovom slučaju primjenjuje druga rečenica iz prvog stava člana 1. Kao što je gore navedeno, situacija propisana u drugoj rečenici prvog stava člana 1. samo je jedan slučaj ometanja prava na neometano uživanje imovine kako je garantovano općim pravilom navedenim u prvoj re čenici. Sud stoga smatra da treba ispitati spornu situaciju u svjetlu općeg pravila (Beyeler v. Italije [GC], no. 33202/96, § 106, ECHR 2000I). Također, treba istaći da je sporna situacija nastupila 5. jula 1999. godine (vidi tačku 37. gore). S obzirom da se nastavlja i danas, kontinuirane je prirode.

2.Cilj ometanja

  1. Svako ometanje u uživanju prava iz Konvencije mora, kao što se može zaključiti iz člana 18. Konvencije, slijediti legitiman cilj. Princip „pravične ravnoteže“ koji je sadržan u članu 1. Protokola br. 1 pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Štaviše, treba po noviti da različita pravila sadržana u članu 1. nisu zasebna u smislu da su međusobno nepove zana (vidi tačku 55. gore). Jedna od posljedica ovoga je da su postojanje „javnog interesa“ koje se traži u drugoj rečenici ili „općeg interes“ koji se pominje u drugom stavu, u stvari nu žne posljedice principa postavljenog u prvoj rečenici, tako da ometanje ostvarivanja prava mirnog uživanja imovine u smislu prve rečenice člana 1. Protokola br. 1 mora također slijediti cilj koji je u javnom interesu.
  2. Sud se slaže sa aplikantom da lišavanje imovine izvršeno samo iz razloga da se pruži privatna korist pojedincu ne može biti „od javnog interesa“. S obzirom na navedeno, obavezni prenos imovine sa jednog pojedinca na drugog, može, u zavisnosti od okolnosti, predstavljati pravovaljano sredstvo za promovisanje javnog interesa (vidi James i ostali, gore navedeno, 40). U tom smislu, oduzimanje imovine izvršeno pri provođenju zakonskih socijalnih, eko nomskih i drugih politika može biti „u javnom interesu“, čak i ako zajednica nema neposredne koristi niti uživa oduzetu imovinu (ibid., § 45). U predmetnom slučaju, Sud je spreman da prihvati da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da stoga slijede opravdani cilj.

3. Da li je postignuta pravična ravnoteža

  1. Ometanje mirnog uživanja imovine mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zašti te imovine i zahtjeva od javnog interesa (vidi, između ostalog, Sporrong i Lönnroth, gore na vedeno, § 69). Iako je tačno da države uživaju široko polje procjene kada odlučuju o ovim pitanjima (vidi Immobiliare Saffi v. Italije [GC], br. 22774/93, § 49, ECHR 1999V; Radano vić v. Hrvatske, br. 9056/02, § 49, 21. decembar 2006. godine; i A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. Velike Britanije [GC], br. 44302/02, § 75, ECHR 2007X), Sud ipak smatra da u predmetnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža iz slijedećih razloga.
  2. Kao prvo, Sud je svjestan činjenice da je Sarajevo, gdje se nalazi većina vojnih stano va, bilo izloženo blokadama, svakodnevnom granatiranju i snajperistima tokom rata (vidi pre sude ICTY u predmetu Galić, IT9829T, 5. decembar 2003. godine, i IT9829A, 30. no vembar 2006. godine, kao i presude ICTY u predmetu Dragomir Milošević, IT9829/1T, 12. decembar 2007. godine, i IT9829/1A, 12. novembar 2009. godine). Postoji takođe dosta dokaza o direktnom ili indirektom učešću snaga VJ u vojnim operacijama u Bosni i Hercego vini (vidi stavove 1517. gore). Ovo objašnjava jako lokalno protivljenje povratku lica koja su služili u snagama VJ njihovim predratnim domovima (vidi tačku 10. gore), ali ga ne opravda va. U tom smislu, Sud primjećuje da nema indikacija da je aplikant, kao pripadnik snaga VJ, učestvovao u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, niti u bilo kakvim ratnim zločinima. On je tretiran drugačije isključivo zbog toga što je služio u snagama VJ. Poznato je da je prio roda nedavnog rata u Bosni i Hercegovini takva da je služenje u određenim oružanim snaga ma u velikoj mjeri odražavalo etničku pripadnost. Snage ARBH, lojalne centralnim vlastima Bosne i Hercegovine, uprkos nekim očekivanjima, uglavnom su činili Bošnjaci27. Isto važi i za HVO (uglavnom Hrvati) i snage VRS (uglavnom Srbi). Slični modeli primijećeni su i u susjednim državama. U skladu s tim, sporne mjere, iako naizgled nepristrasne, imale su za rezultat različito postupanje sa ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla. Sud je u slič nim situacijama utvrdio, kao stvar principa, da se nikakva razlika u postupanju isključivo ili presudno na osnovu etničkog porijekla ne može objektivno opravdati u savremenom demok ratskom društvu (vidi Sejdić i Finci v. Bosne i Hercegovine [GC], no. 27996/06 i 34836/06, § 44, 22. decembar 2009. godine; H. i ostali v. Češke Republike [GC], br. 57325/00, § 176, ECHR 2007XII; i Timishev v. Rusije, nos. 55762/00 i 55974/00, § 58, ECHR 2005XII).
  3. Drugo, Vlada smatra da su sporne mjere opravdane usljed nedovoljnih smještajnih ka paciteta i hitne potrebe da se smjeste nezbrinuti pripadnici snaga ARBH i njihove porodice nakon okončanja rata koji je trajao od 199295. godine. Međutim, propustila je da pruži doka ze da se oslobođeni stambeni prostor u stvari koristi za smještaj osoba koje zaslužuju zaštitu. Ni statistički podaci koje je dostavila tužena strana u kontekstu ovog predmeta niti oni na koje se poziva Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, tačka 21, nisu od koristi. Oni su jednostavno potvrdili da je većina vojnih stanova do dijeljena ratnim veteranima, ratnim invalidima i porodicama poginulih pripadnika snaga ARBH, pri čemu se ne navodi njihova stambena situacija niti primanja. Štaviše, prema pouz danim izvještajima (navedenim u tački 10. gore), veliki broj visoko rangiranih vojnih lica, čije je stambeno pitanje ranije riješeno, dobijali su vojne stanove.
  4. Treće, što se tiče mogućnosti aplikanta da stekne pravo korištenja stana u Srbiji, kon statovano je da njemu stan nije ni dodijeljen. Pored toga, on može steći samo pravo korištenja na određeno vrijeme (vidi tačku 41. gore) koje Vrhovni sud Federacije BiH ne izjednačava sa stanarskim pravom u smislu relevantnog stambenog zakonodavstva (vidi tačku 40. gore).
  5. Četvrto, Sud nije previdio činjenicu da Zakon o prodaji stanova iz 1997. godine pred viđa nadoknadu (vidi tačku 37. gore). Tužena strana procijenila je da aplikant treba primiti oko 10.750 EUR, s tim da su svoju procjenu zasnovali na kriterijima koji više nisu na snazi. Od 11. jula 2006. godine aplikantu je omogućeno da ostvari pravo samo na povrat iznosa koji je stvarno platio za stan, plus kamata (što iznosi manje od 3.500 eura). Sud se slaže sa tuže nom stranom da član 1. Protokola br. 1 ne garantuje pravo na punu nadoknadu u svim okolno stima, ali ni jedan od gore navedenih iznosa realno ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana (vidi James i ostali, gore navedeno, § 54; Pincová i Pinc v. Češke Republike, br. 36548/97, § 53, ECHR 2002VIII; i Scordino v. Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, §§ 9597, ECHR 2006V). Iako je tačno da se čak i potpuno odsustvo nadoknade može smatrati oprav danim prema članu 1. Protokola br. 1 u izuzetnim okolnostima, Sud ne smatra da su okolnosti u ovom predmetu takve prirode (suprotno od Jahn i ostali, gore navedeno, § 117, u vezi sa zemljištem stečenim prema zemljišnoj reformi koja je provedena nakon 1945. godine u Sov jetskoj Okupiranoj Zoni Njemačke, i nastavljena je poslije 1949. godine u DDR).
  6. I na kraju, Sud primjećuje da, strogo govoreći, aplikant nije ni izbjeglica (jer ima srbi jansko državljanstvo) niti interno raseljeno lice (jer je napustio teritoriju Bosne i Hercegovi ne). Iako je tačno da se međunarodni principi o povratu stanova i imovine izbjeglica i raselje nih lica jednako primjenjuju na „ostala raseljena lica u sličnoj situaciji koja su prešla državnu granicu, ali koja možda ne podliježu pravnoj definiciji izbjeglice” (vidi Pinheiro princip 1.2, citiran u tački 44. gore), nije sigurno da li se može smatrati da je aplikant „napustio“ Sarajevo u smislu te odredbe (vidi tačke 5253. gore). U svakom slučaju, Sud ne smatra potrebnim da odgovori na ovo pitanje, jer su razlozi navedeni u tačkama 6063. gore dovoljni da se ustanovi kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. KONVENCIJE 

  1. Aplikant je podnio žalbu prema članu 6. Konvencije u vezi sa ishodom postupka o povratu stana u posjed. Član 6. u relevantnom dijelu, glasi:

“Tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama..., svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim na osnovu zakona.”

Sud smatra da je ova žalba u suštini četverostepene prirode: ne postoje naznake u predmet nom spisu da su domaće vlasti bile pristrasne niti da su postupci inače bili nepravični i proiz voljni. Zbog toga je ova žalba očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije i mora biti odbijena u skladu sa članom 35. stav 4. Konvencije.

 

III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se žalio prema članu 8. Konvencije da je sporna situacija dovela i do neop ravdanog miješanja u njegovo pravo na poštovanje doma. Član 8. propisuje:

1. “Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Međutim, u predmetnom spisu ne postoje naznake da aplikant planira da se ponovo nastani u Sarajevu. I zaista, u postupku pred Sudom, aplikant je pristao na nadoknadu umjesto povra ta stana (vidi tačku 70. gore). Prema tome, Sud ne nalazi da su činjenice navedene u predmet nom slučaju takve da ukazuju na ometanje prava aplikanta na poštovanje njegovog doma (uporediti Demopoulos i ostali v. Turske (dec.) [GC], no. 46113/99 i dr., 1. mart 2010., i sup rotno Gillow v. Velike Britanije, 24. novembar 1986., § 46, Seria A no. 109). Slijedi zaključak da je ovaj dio aplikacije očigledno neosnovan i mora biti odbijen u skladu sa članom 35. stav 3.  i 4. Konvencije.

 

IV NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se, također, žalio da nije imao na raspolaganju djelotvoran domaći pravni li jek za svoje žalbe, što predstavlja kršenje člana 13. Konvencije. Član 13. propisuje:

“Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.”

Sud navodi da je postojala otvorena mogućnost za aplikanta da vodi domaće postupke pred nadležnim organima, što je i učinio. Sama činjenica da je na kraju izgubio ne čini domaći sis tem nedjelotvornim. Zbog toga je ovaj dio žalbe očigledno neosnovan i mora biti odbijen u skladu sa članom 35. stav 3. i 4. Konvencije.

 

V NAVODNO KRŠENJE ČLANA KONVENCIJE POSMATRANO U VEZI SA ČLANOM 1. PROTOKOLA BR. 1 

  1. I kao posljednje, aplikant je naveo kršenje člana 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1 oslanjajući se najviše na razloge koji potkrepljuju njegovu žalbu samo u odno su na drugu odredbu kada se razmatra samostalno. Član 14. propisuje:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

S obzirom da su ovi argumenti već uzeti u obzir prilikom ispitivanja žalbe prema članu 1. Protokola br. 1, Sud izjavljuje da je žalba prema članu 14. dopustiva, ali smatra da nije potre bno ispitivati ovo pitanje u skladu sa ove dvije odredbe uzete zajedno (Kjartan Ásmundsson v. Islanda, no. 60669/00, § 47, ECHR 2004IX).

 

VI PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije predviđa: 

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovomice u pi tanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci. ”

A.    Odšteta 

  1. Kao glavni zahtjev, aplikant je tražio povrat stana i uknjižbu prava vlasništva, zajedno sa naknadom za izgubljenu zaradu (170 eura mjesečno od 17. avgusta 1998. godine do rješa vanja ovog predmeta) i naknadu za nematerijalnu štetu (10.000 eura). U slučaju da mu se ne vrati stan i ne uknjiži pravo vlasništvo, također je tražio iznos koji odgovara sadašnjoj vrijed nosti stana, a koju je on procijenio na 108.810 eura (što je 1.800 eura po kvadratnom metru).
  2. Vlada je smatrala da su traženi iznosi previsoki. Dodali su da je aplikant već primio naknadu u postupku pred Komisijom za ljudska prava (vidi tačku 31. gore), te da je imao pra vo na naknadu u skladu sa zakonom o prodaji stanova (vidi tačku 37. gore).
  3. U skladu sa utvrđenom sudskom praksom Suda, presuda u kojoj utvrdi kršenje nalaže tuženoj strani pravnu obavezu da prestane sa kršenjem i da popravi nastale posljedice na način da uspostavi stanje koje je približno moguće onom prije kršenja (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, § 32, ECHR 2000XI). S obzirom da se aplikant izri čito složio da dobije naknadu u zamjenu za povrat stana (vidi tačku 70. gore), Sud smatra da mu Vlada treba isplatiti sumu u iznosu sadašnje vrijednosti spornog stana (poređenje Demo poulos i ostali, gore naveden). Primijećeno je da se strane nisu slagale oko iznosa te naknade. Uzevši u obzir raspoložive informacije o cijenama imovine na sarajevskom tržištu nekretnina (vidi, po analogiji, Brumărescu, naveden gore, § 24), Sud procjenjuje da je sadašnja tržišna vrijednost stana 60.000 eura. Prema tome, Sud aplikantu dodjeljuje naknadu od 60.000 eura, plus sve moguće troškove poreza. Sud se slaže sa Vladom da od ove sume po pravilu treba oduzeti naknadu isplaćenu u skladu sa zakonodavstvom u vezi sa povratom, ali u ovom pred metu takva naknada nije ni isplaćena.
  4. Što se tiče naknade u smislu gubitka zarade, Sud ističe da je jedino nadležan da ispita ratione temporis period od ratifikacije Protokola br. 1 od strane Bosne i Hercegovine (a to je od 12. jula 2002. godine). S obzirom da aplikant prima naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u mjesečnom iznosu od oko 100 eura (koju inače ne bi primao da je vratio stan u Sara jevu), te u odsustvu dokaza da je zaista mogao primati 170 eura mjesečno za iznajmljivanje stana u Sarajevu, Sud odbija ovaj zahtjev.
  5. I na kraju, jasno je da je aplikant pretrpio i određenu nematerijalnu štetu koja proizilazi iz kršenja Konvencije koje je ustanovljeno u ovom slučaju, za koju treba dobiti naknadu. Vr šeći pravičnu procjenu, kako nalaže član 41. Konvencije, Sud dosuđuje aplikantu 5.000 eura u tom smislu, plus sve moguće troškove poreza. Naknadu, koja je aplikantu plaćena u skladu sa odlukom Komisije za ljudska prava (vidi tačku 31. gore), ne treba oduzimati jer je dodijeljena po drugom osnovu (neprimjerena dužina trajanje postupka povrata stana).

 B.    Izdaci i troškovi 

  1. Aplikantu je isplaćen iznos na ime pravne pomoći od 850 eura za troškove i izdatke kojima je bio izložen pred ovim Sudom. Pored toga, tražio je naknadu za troškove i izdatke nastale u postupku pred domaćim tijelima u iznosu od 500 eura, ali je podnio dokaze koji po kazuju da je stvarno imao samo dio od navedenog iznosa troškova (oko 200 eura).
  2. Vlada je navela da je njegov zahtjev neosnovan.
  3. U skladu sa praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ukoliko su isti stvarno postojali i bili opravdani u tom iznosu. U predmetnom slučaju, uzevši u obzir priložena dokumenta i gore navedene kriterije, Sud smatra razumnim da se aplikantu dosudi iznos od 200 eura, plus svi mogući troškovi poreza.

 C.    Zatezna kamata 

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje da su žalbe po članu Protokola br. 1 uz Konvenciju uzete zasebno i u vezi sa članom 14. Konvencije dopustive, dok je ostatak aplikacije nedopustiv; 
  1. Utvrđuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Utvrđuje da nema potrebe da se ispituje žalba po članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1; 
  1. Utvrđuje da
    • tužena država treba da isplati aplikantu, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presu da postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, iznos od 60.000 eura (šez desethiljada eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime materi jalne štete, iznos od 5.000 eura (pethiljada eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime nematerijalne štete, i iznos od 200 eura (dvijestotine eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime troškova i izdataka, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;
    • po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pismenoj formi dana 27. maja 2010. godine, u skladu sa pravilom 77. stav 2. i 3. Poslovnika Suda.

Fatoş Aracı                                                                                                      Nicolas Bratza

Zamjenik registrara                                                                                         Predsjednk

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF ĐOKIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 6518/04)

JUDGMENT

STRASBOURG 

27 May 2010

 FINAL

04/10/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Đokić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Ledi Bianku,
Mihai Poalelungi, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 4 May 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 6518/04) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina and Serbia, Mr Branimir Đokić (“the applicant”), on 9 December 2003.

2. The applicant was represented by Mr Nebojša Stanković, a lawyer practising in Niš, Serbia. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the respondent Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. The case is about the applicant's failed attempts, despite a legally valid purchase contract, to repossess his prewar flat and to register his title.

4. On 27 September 2007 the President of the Fourth Section decided to give notice of the application to the respondent Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3 of the Convention). The applicant and the respondent Government each submitted written observations. In addition, thirdparty comments were received from the Serbian Government, which had exercised their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (b) of the Rules of Court). The applicant and the respondent Government replied in writing to those comments (Rule 44 § 5).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Relevant background

1. Socially owned flats

5. Flats represented nearly 20% of the prewar housing stock of Bosnia and Herzegovina[1] (around 250,000 housing units out of 1,315,000). By local standards, they were a particularly attractive type of home, equipped with modern conveniences and located in urban centres. Practically all flats were under the regime of “social ownership” – a concept which, while it does exist in other countries, was particularly highly developed in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“the SFRY”). They were generally built by socially owned enterprises or other public bodies for allocation to their employees, who became “occupancy right holders”[2]. All citizens of the SFRY were required to pay a meanstested contribution to subsidise housing construction. However, the amount an individual had contributed was not amongst the legal criteria taken into account in the waiting lists for allocation of such flats.

6. The rights of both the allocation right holders (public bodies which nominally controlled the flats) and the occupancy right holders were regulated by law (the Housing Act 1984, which is still in force in Bosnia and Herzegovina[3]). In accordance with this Act, an occupancy right, once allocated, entitled the occupancy right holder to permanent, lifelong use of the flat against the payment of a nominal fee. When occupancy right holders died, their rights transferred, as a matter of right, to their surviving spouses (indeed, spouses held occupancy rights in common) or registered members of their family households who were also using the flat (sections 19 and 21 of this Act). In practice, these provisions on transfer meant that occupancy rights originally allocated by public bodies to their employees could pass, as of right, to multiple generations for whom the initial employmentbased link to the allocation right holder no longer existed. Occupancy rights could be cancelled only in court proceedings (section 50 of this Act) on limited grounds (sections 44, 47 and 49 of this Act), the most important of which was failure by the occupancy right holders to physically use their flats for their own housing needs for a continuous period of at least six months, without justified grounds (such as, military service, medical treatment, prison sentence, or temporary work elsewhere in the SFRY or abroad). Although inspections were foreseen to ensure compliance with this requirement (section 42 of this Act), occupancy rights were rarely, if ever, cancelled on these grounds prior to the 199295 war. Moreover, on 24 December 1992 the Constitutional Court of the Republic of Bosnia and Herzegovina annulled the inspection provisions[4].

7. Following its declaration of independence on 6 March 1992, a brutal war started in Bosnia and Herzegovina. More than 2.2 million people left their homes as a consequence of “ethnic cleansing” or generalised violence. As a rule, they fled to areas controlled by their own ethnic groups. All parties to the conflict quickly adopted procedures allowing the flats of those who had fled the territory under their control to be declared “abandoned” and allocated to new occupancy right holders. While the alleged rationale for the allocation of “abandoned” properties was to provide humanitarian shelter to displaced persons, particularly attractive properties – typically urban flats – were commonly awarded to the military and political elites. In some cases, occupancy rights were cancelled pursuant to the aforementioned section 47 of the Housing Act 1984, because of failure by the occupancy right holders to use their flats for a continuous period of at least six months. In most cases, however, the authorities applied legislation specially enacted for those purposes: the Abandoned Flats Act 1992[5], the Abandoned Flats Decree 1993[6], the Refugee Accommodation Decree 1993[7], the Refugee Accommodation Act 1995[8] and the Abandoned Property Act 1996[9].

8. The concept of “social ownership” was abandoned during the 199295 war [10]. As a result, socially owned flats were effectively nationalised.

9. On 14 December 1995 the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (“the Dayton Peace Agreement”) entered into force. Pursuant to that Agreement, Bosnia and Herzegovina consists of two Entities: the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska. In the immediate aftermath of the war, legislation on abandoned property remained in force in both Entities and reallocation of flats continued nearly unabated, which further reinforced ethnic separation.

10. All such legislation was repealed in 1998 under international pressure. Initially, however, in the Federation of Bosnia and Herzegovina only those who could prove that they were genuine refugees or displaced persons were entitled to return to their prewar homes (former section 3(2) of the Restitution of Flats Act 1998[11]). The vague terms of this provision left broad discretion to the housing authorities and reportedly led to abuses. The High Representative[12] therefore repealed it in July 1999. Nevertheless, as a result of strong resistance of the military of the Federation of Bosnia and Herzegovina (see decision CH/97/60 et al. of the Human Rights Chamber of 7 December 2001, § 56), a similar restriction remained in force as regards military flats (section 3a of this Act). While this was done on the pretext of creating a pool of flats which could be used to house destitute war veterans and their families, the domestic Human Rights Chamber held that there was no evidence that the property was necessarily being used for this stated purpose (see, for example, its decision CH/97/60 et al. of 7 December 2001, § 154). The Organisation for Security and Cooperation in Europe maintained, in its thirdparty submissions to that Chamber, that many highranking military officials in the Federation of Bosnia and Herzegovina whose housing needs were otherwise met had nevertheless been allocated military flats, in direct contravention of domestic legislation, and that the Ministry of Defence of the Federation of Bosnia and Herzegovina had almost 2,000 unclaimed military flats at its disposal to pursue the legitimate aim of housing war veterans without the need to reach out for claimed ones (see decision CH/02/8202 et al. of the Human Rights Chamber of 4 April 2003, § 121; see also the High Representative's submissions in decision CH/97/60 et al. of the Human Rights Chamber of 7 December 2001, § 61).

2. Military flats

11. The JNA, the armed forces of the SFRY, nominally controlled around 16,000 flats in Bosnia and Herzegovina until the 199295 war.

12. On 6 January 1991 the JNA members were offered the opportunity to purchase their flats at a discount on their market value (see the Military Flats Act 1990[13]). On 18 February 1992 Bosnia and Herzegovina put on hold the sale of military flats on its territory (see the Suspension on the Sale of Flats Decree 1992[14]). The Decree was respected in what is today the Federation of Bosnia and Herzegovina, and those who had purchased military flats located in that Entity could not register their ownership and remained, strictly speaking, occupancy right holders (a purchase contract does not of itself transfer title to the buyer under domestic law). Since the Decree was ignored in what is today the Republika Srpska, those who had purchased military flats in that Entity became their registered owners.

13. During the war, the local armed forces (namely, the ARBH, HVO and VRS forces) assumed the nominal control of all nonprivatised military flats on the territory under their respective control[15]. Although on 1 January 2006 those forces merged into the armed forces of Bosnia and Herzegovina, nonprivatised military flats are still under the nominal control of the Entities (see “Relevant domestic law and practice” below).

3. Foreign armed forces in the 199295 war in Bosnia in Herzegovina

14. The dissolution of the SFRY was a gradual process which took place in 1991/92 (see Opinion No. 11 of the Arbitration Commission of the International Conference on the Former Yugoslavia of 16 July 1993[16]). Bosnia and Herzegovina declared its independence on 6 March 1992. It was recognised by the European Community and the United States on 7 April 1992 and admitted to membership of the United Nations on 22 May 1992.

15. On 15 May 1992 the United Nations Security Council, acting under Chapter VII of the United Nations Charter, demanded that all units of the JNA and all elements of the Croatian Army either be withdrawn from Bosnia and Herzegovina, or be subject to the authority of the Government of Bosnia and Herzegovina, or be disbanded and disarmed with their weapons placed under effective international monitoring (see Resolution 757). While the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina on 19 May 1992, the United Nations Secretary General and the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (“the ICTY”), a United Nations court of law dealing with war crimes that took place during the conflicts in the Balkans in the 1990s, later established that JNA members born in Bosnia and Herzegovina actually remained there with their equipment and joined the VRS forces[17] and only those born in Serbia and Montenegro left and joined the VJ forces[18] (see the United Nations Secretary General's report of 3 December 1992, A/47/747, § 11, and the ICTY judgment in the Tadić case, IT941A, § 151, 15 July 1999).

16. The ICTY has also held that the VRS forces were to be regarded as acting under the overall control of and on behalf of the Federal Republic of Yugoslavia[19] and that hence, even after 19 May 1992, the armed conflict in Bosnia and Herzegovina between the local Serbs and the central authorities of Bosnia and Herzegovina must be classified as an international armed conflict (see the ICTY judgment in the Tadić case, IT941A, §§ 14662, 15 July 1999, and the ICTY judgment in the Čelebići case, IT9621A, §§ 3451, 20 February 2001). It has arrived at a similar conclusion as regards the relationship between neighbouring Croatia and the HVO forces (see the ICTY judgments in the Blaškić case, IT9514T, §§ 95123, 3 March 2000, and IT9514A, §§ 16778, 29 July 2004).

17. The International Court of Justice (“the ICJ”), the principal judicial organ of the United Nations, has arrived at a different conclusion in the Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro) case. It held that despite much evidence of direct and indirect participation by the VJ forces, along with the VRS forces, in military operations in Bosnia and Herzegovina, the acts of those who committed genocide at Srebrenica cannot be attributed to the Federal Republic of Yugoslavia under the rules of international law of State responsibility (see the judgment of 26 February 2007, §§ 377415).

B. The present case

18. The applicant was born in Serbia in 1960. He lives in Niš, Serbia.

19. Being a lecturer at a military school in Sarajevo, the applicant was allocated a military flat there in 1986.

20. On 9 March 1992 he bought the flat pursuant to the Military Flats Act 1990. Although he had paid the full purchase price on 18 February 1992 (in the amount of 379,964 Yugoslav dinars[20]), the local authorities refused to register his title (see paragraph 12 above).

21. On 18 April 1992 the military school was transferred from Bosnia and Herzegovina to Serbia (initially to Sombor and then to Niš). On 19 May 1992 the applicant decided to leave Bosnia and Herzegovina and to continue lecturing at the same military school.

22. On 17 August 1998 the applicant made an application for the restitution of his flat in Sarajevo. On 30 March 2000 his application was rejected pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998.

23. On 17 July 2000 the competent Ministry of the Sarajevo Canton upheld the firstinstance decision of 30 March 2000.

24. On 21 May 2001 the applicant lodged an application with the Human Rights Chamber, a domestic humanrights body. He relied on Articles 6, 8 and 14 of, and Article 1 of Protocol No. 1 to, the Convention.

25. On 25 April 2002 the Sarajevo Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed the administrative decisions of 30 March and 17 July 2000 for procedural reasons and remitted the case for reconsideration.

26. On 9 July 2002 the restitution commission set up by Annex 7 to the Dayton Peace Agreement, before which the applicant pursued parallel proceedings, held that the applicant was neither a refugee nor a displaced person within the meaning of Annex 7 and declined jurisdiction.

27. On 12 November 2002 the competent housing authorities refused once again the applicant's application for restitution pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998.

28. On 12 September 2003 the competent Ministry of the Sarajevo Canton upheld the firstinstance decision of 12 November 2002.

29. On 26 November 2003 the applicant lodged an application for judicial review. On 22 June 2004 the Sarajevo Cantonal Court stayed the proceedings under an instruction from the legislature of the Federation of Bosnia and Herzegovina.

30. On 28 December 2005 the Ministry of Defence of the Federation of Bosnia and Herzegovina formally allocated the disputed flat to Dž.K., a former member of the ARBH forces. It would appear, however, that Dž.K. had lived in that flat even before, since 25 April 2000.

31. On 8 March 2006 the Human Rights Commission (which had succeeded the Human Rights Chamber in 2004) found a violation of Article 6 of the Convention because of the length of the restitution proceedings and awarded the applicant 2,100 convertible marks[21] for nonpecuniary damage in this connection. Having established the excessive length of the restitution proceedings, the Human Rights Commission held that they did not constitute an effective remedy which would have to be used as a condition for the examination of the applicant's substantive complaints. In accordance with domestic jurisprudence, it considered that although the purchase contract of 9 March 1992 had not of itself transferred title to the impugned flat to the applicant, it had conferred on him valuable personal rights (that is, the rights to occupy the flat and to be registered as owner) amounting to “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. The Human Rights Commission further held that the situation complained of (that is, the applicant's inability to repossess the flat and to register his title to it) undoubtedly amounted to a continuing interference with the peaceful enjoyment of his “possessions”. While assessing the proportionality of the interference, the Human Rights Commission held that the applicant's service in the VJ forces after the 199295 war demonstrated his disloyalty to Bosnia and Herzegovina. Taking into consideration also the serious shortage of housing units and compensation to which the applicant was entitled, the Human Rights Commission concluded that the interference was justified. It therefore found no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and considered it to be unnecessary to examine the discrimination and Article 8 complaints.

32. On 30 August 2006 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina quashed the decision of 22 June 2004 and remitted the case to the Sarajevo Cantonal Court for reconsideration.

33. On 19 December 2006 the Sarajevo Cantonal Court upheld the administrative decision of 12 September 2003.

34. The applicant has not been allocated a flat in Serbia, but receives from the Serbian authorities a rent allowance in the monthly amount of approximately 100 euros (EUR). It would appear that he has not applied for compensation pursuant to section 39e of the Privatisation of Flats Act 1997 (see paragraph 37 below).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Bosnia and Herzegovina

35. On 22 December 1995 all purchase contracts concluded under the Military Flats Act 1990 were declared void[22]. As explained in paragraph 12 above, this affected flats in the Federation of Bosnia and Herzegovina only.

36. On 3 November 1997 the domestic Human Rights Chamber held that a contract to purchase a military flat, although it had not of itself transferred title to the buyer, conferred on the buyer valuable property rights (that is, the rights to occupy the flat and to be registered as owner) which constituted “possessions” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. It then found a breach of that Article and ordered the Federation of Bosnia and Herzegovina to restore the legal validity of all such contracts (decision CH/96/3 et al.).

37. On 5 July 1999 the Federation of Bosnia and Herzegovina amended the Privatisation of Flats Act 1997[23] and the Restitution of Flats Act 1998. While all such contracts have since been regarded as legally valid, two categories of buyers are not entitled to repossess their flats and to register their title (see section 39e of the Privatisation of Flats Act 1997 and section 3a of the Restitution of Flats Act 1998). First, those who served in foreign armed forces after the 199295 war. Since those who were granted a refugee or equivalent status in a country outside the former SFRY are exempted, the restriction affects only those who served in the forces of the successor States of the SFRY and, in reality, almost exclusively those who served in the VJ forces referred to in paragraph 15 above. The second category is those who acquired an occupancy or equivalent right to a military flat in a successor State of the SFRY. At present, people falling into those categories are only entitled to the refund of the amount paid for their flats in 1991/92 plus interest at the rate applicable to overnight deposits (see section 39e of the Privatisation of Flats Act 1997, as amended on 11 July 2006). Previously the compensation was calculated differently: the value of a flat was to first be calculated at a rate of approximately EUR 300 per square metre, the age of the flat was to then be taken into consideration with the depreciation of 1% of its value for each year[24].

38. On 7 December 2001 the Human Rights Chamber considered the amended legislation to still be discriminatory and in conflict with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. It ordered the Federation of Bosnia and Herzegovina to register the applicants as owners, regardless of their service in foreign armed forces (decision CH/97/60 et al.). The relevant part of that decision (§ 164) reads as follows:

“It could potentially be reasonable and necessary to bar persons serving in a foreign army from the exercise of certain rights; however service in a foreign army is not a basis for stripping a person of an otherwise valid property contract.”

The Human Rights Commission, which had succeeded the Human Rights Chamber in 2004, followed that approach in decisions CH/98/514 of 7 July 2004 and CH/99/1704 of 1 November 2004, but on 9 February 2005 it decided to depart from that jurisprudence (decision CH/98/874 et al.). It regarded those who had served in foreign armed forces after the 199295 war as disloyal to Bosnia and Herzegovina and held that it was hence justified to strip them of their purchase contracts. The same approach has subsequently been applied in numerous followup cases.

39. On 27 June 2007 the Human Rights Commission held in a similar case (also concerning the purchase of a socially owned flat before the 199295 war which had not been followed by the registration of ownership) that a legally valid purchase contract, although it had not of itself transferred title to the buyer, conferred on the buyer valuable property rights (notably the right to be registered as owner) which constituted “possessions” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see decision CH/03/13106 and CH/103/13402 of 27 June 2007).

40. On 9 July 2009 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina held that a tenancy right of limited duration on a military flat in Serbia should not be regarded as equivalent to occupancy right for the purposes of the restitution legislation.

B. Serbia

41. Since 2 August 1992 it has no longer been possible to acquire occupancy rights in Serbia (see section 30(1) of the Housing Act 1992[25]). From that date until 14 December 2004 members of the armed forces had the opportunity to acquire a tenancy right of unlimited duration on a military flat. Since 14 December 2004 they have only had the right to acquire a tenancy right of limited duration[26].

III. RELEVANT INTERNATIONAL DOCUMENTS

A. General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (“the Dayton Peace Agreement”)

42. The Dayton Peace Agreement was initialled at a military base near Dayton, the United States, on 21 November 1995. It entered into force on 14 December 1995 when it was signed in Paris, France. It put an end to the 199295 war in Bosnia and Herzegovina.

The relevant part of Annex 4 (the Constitution of Bosnia and Herzegovina) reads as follows:

Article II § 5

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin. They have the right, in accordance with Annex 7 to the General Framework Agreement, to have restored to them property of which they were deprived in the course of hostilities since 1991 and to be compensated for any such property that cannot be restored to them. Any commitments or statements relating to such property made under duress are null and void.”

The relevant part of Annex 7 (the Agreement on Refugees and Displaced Persons) provides:

Article I § 1

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin. They shall have the right to have restored to them property of which they were deprived in the course of hostilities since 1991 and to be compensated for any property that cannot be restored to them. The early return of refugees and displaced persons is an important objective of the settlement of the conflict in Bosnia and Herzegovina. The Parties confirm that they will accept the return of such persons who have left their territory, including those who have been accorded temporary protection by third countries.”

Article VI

“Any returning refugee or displaced person charged with a crime, other than a serious violation of international humanitarian law as defined in the Statute of the International Tribunal for the Former Yugoslavia since January 1, 1991 or a common crime unrelated to the conflict, shall upon return enjoy an amnesty. In no case shall charges for crimes be imposed for political or other inappropriate reasons or to circumvent the application of the amnesty.”

B. Agreement on Succession Issues

43. The Agreement on Succession Issues was the culmination of nearly ten years of intermittent negotiations under the auspices of the International Conference on the former Yugoslavia and the High Representative (appointed pursuant to Annex 10 to the Dayton Peace Agreement). It entered into force between Bosnia and Herzegovina, Croatia, the Federal Republic of Yugoslavia (succeeded in 2006 by Serbia), “the former Yugoslav Republic of Macedonia” and Slovenia on 2 June 2004. The provision concerning occupancy rights reads as follows:

Article 6 of Annex G

“Domestic legislation of each successor State concerning dwelling rights ('stanarsko pravo/ stanovanjska pravica/ станарско право') shall be applied equally to persons who were citizens of the SFRY and who had such rights, without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

C. United Nations Principles on Housing and Property Restitution for Refugees and Displaced Persons (“the Pinheiro Principles”)

44. The relevant principles, endorsed by the United Nations SubCommission on the Promotion and Protection of Human Rights in 2005 (E/CN.4/Sub.2/2005/17), are the following:

Principle 1 (Scope and application)

“1.1 The Principles on housing and property restitution for refugees and displaced persons articulated herein are designed to assist all relevant actors, national and international, in addressing the legal and technical issues surrounding housing, land and property restitution in situations where displacement has led to persons being arbitrarily or unlawfully deprived of their former homes, lands, properties or places of habitual residence.

1.2 The Principles on housing and property restitution for refugees and displaced persons apply equally to all refugees, internally displaced persons and to other similarly situated displaced persons who fled across national borders but who may not meet the legal definition of refugee (hereinafter 'refugees and displaced persons') who were arbitrarily or unlawfully deprived of their former homes, lands, properties or places of habitual residence, regardless of the nature or circumstances by which displacement originally occurred.”

Principle 2 (The right to housing and property restitution)

“2.1 All refugees and displaced persons have the right to have restored to them any housing, land and/or property of which they were arbitrarily or unlawfully deprived, or to be compensated for any housing, land and/or property that is factually impossible to restore as determined by an independent, impartial tribunal.

2.2 States shall demonstrably prioritize the right to restitution as the preferred remedy for displacement and as a key element of restorative justice. The right to restitution exists as a distinct right, and is prejudiced neither by the actual return nor nonreturn of refugees and displaced persons entitled to housing, land and property restitution.

Principle 7 (The right to peaceful enjoyment of possessions)

“7.1 Everyone has the right to the peaceful enjoyment of his or her possessions.

7.2 States shall only subordinate the use and enjoyment of possessions in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law. Whenever possible, the 'interest of society' should be read restrictively, so as to mean only a temporary or limited interference with the right to peaceful enjoyment of possessions.”

Principle 16 (The rights of tenants and other nonowners)

“16.1 States should ensure that the rights of tenants, socialoccupancy rights holders and other legitimate occupants or users of housing, land and property are recognized within restitution programmes. To the maximum extent possible, States should ensure that such persons are able to return to and repossess and use their housing, land and property in a similar manner to those possessing formal ownership rights.”

Principle 21 (Compensation)

“21.1 All refugees and displaced persons have the right to full and effective compensation as an integral component of the restitution process. Compensation may be monetary or in kind. States shall, in order to comply with the principle of restorative justice, ensure that the remedy of compensation is only used when the remedy of restitution is not factually possible, or when the injured party knowingly and voluntarily accepts compensation in lieu of restitution, or when the terms of a negotiated peace settlement provide for a combination of restitution and compensation.

21.2 States should ensure, as a rule, that restitution is only deemed factually impossible in exceptional circumstances, namely when housing, land and/or property is destroyed or when it no longer exists, as determined by an independent, impartial tribunal. Even under such circumstances the holder of the housing, land and/or property right should have the option to repair or rebuild whenever possible. In some situations, a combination of compensation and restitution may be the most appropriate remedy and form of restorative justice.”

D. Resolution 1708 (2010) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe of 28 January 2010 on solving property issues of refugees and displaced persons

45. The relevant part of the Resolution reads as follows:

“...

9. In the light of the above, the Assembly calls on member states to resolve postconflict housing, land and property rights issues of refugees and IDPs, taking into account the Pinheiro Principles, the relevant Council of Europe instruments, and Recommendation Rec(2006)6 of the Committee of Ministers.

10. Bearing in mind these relevant international standards and the experience of property restitution and compensation programmes carried out in Europe to date, member states are invited to:

...

10.4. ensure that previous occupancy and tenancy rights with regard to public or social accommodation or other analogous forms of home ownership which existed in former communist systems are recognised and protected as homes in the sense of Article 8 of the European Convention on Human Rights and as possessions in the sense of Article 1 of the First Protocol to the Convention;

10.5. ensure that the absence from their accommodation of holders of occupancy and tenancy rights who have been forced to abandon their homes shall be deemed justified until the conditions that allow for voluntary return in safety and dignity have been restored;

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

46. The applicant complained about his inability to have restored to him his prewar flat in Sarajevo and to be registered as its owner, regardless of a legally valid purchase contract. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

47. The respondent Government maintained that the legislation which declared the impugned purchase contract void had been enacted before the ratification of Protocol No. 1 by Bosnia and Herzegovina and invited the Court to declare the application incompatible ratione temporis in that regard (they made a reference to Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, ECHR 2006‑III). While the legislation in question had subsequently been repealed, the respondent Government emphasised that the applicant had not fulfilled the statutory requirements relevant to the restitution of military flats and the registration of title. Since Article 1 of Protocol No. 1 did not guarantee the right to acquire property, they concluded that the applicant did not have “possessions” for the purposes of that Article (they referred to Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, ECHR 2004‑IX and the authorities cited therein).

48. The applicant and the thirdparty Government contested that argument. They invited the Court to follow the domestic jurisprudence in this field and declare the application admissible.

49. The Court emphasises that the concept of “possessions” has an autonomous meaning which is independent from the formal classification in domestic law and that the issue that needs to be examined is whether the circumstances of a case, considered as a whole, conferred on the applicant title to a substantive interest protected by Article 1 of Protocol No. 1 (see Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 60, ECHR 2000‑XII).

50. While it agrees with the respondent Government that it is only competent ratione temporis to examine the period after the ratification of Protocol No. 1 by Bosnia and Herzegovina, the Court notes that the preratification legislation which declared the impugned purchase contract void has meanwhile been repealed. The contract at issue is now regarded as legally valid under domestic law (see paragraph 37 above).

Furthermore, the national authorities have consistently held that a contract to purchase a military or any other socially owned flat, although it does not of itself transfer title to the buyer, confers on the buyer the right to occupy the flat and to be registered as owner and that it therefore constitutes “possessions” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraphs 36, 38 and 39 above). The domestic Human Rights Commission adopted the same position in the present case (see paragraph 31 above). The statutory requirements regarding the restitution of military flats and the registration of title, to which the respondent Government referred, have always been regarded by the national authorities as restrictions upon existing property rights rather than conditions under which property rights could be acquired (contrast Kopecký, cited above). Since the position of the national authorities appears to be in accordance with international standards (see notably Pinheiro Principle 16, cited in paragraph 44 above, and Resolution 1708 (2010) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, § 10.4, cited in paragraph 45 above), the Court does not see any reason to depart from it (see, by analogy, Veselinski v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 45658/99, 24 February 2005, concerning a contract to purchase a military flat concluded before the dissolution of the SFRY, and Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfı v. Turkey, nos. 37639/0337655/0326736/04 and 42670/04, § 50, 3 March 2009, concerning refusal to register the Greek Orthodox Church foundation as the owner of property).

51. The respondent Government's admissibility objection is accordingly dismissed. Since the application is neither manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention nor inadmissible on any other grounds, the Court declares the application admissible and, in accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 4 above), it will immediately consider its merits.

B. Merits

52. The applicant submitted that he and his family had fled Sarajevo because they feared for their safety. At that time, he decided to keep his post as lecturer at a military school, which had meanwhile been transferred to Serbia, as he allegedly had no other options. As regards the merits of the case, the applicant argued that the contested measures were manifestly without reasonable foundation (he referred to James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 46, Series A no. 98). He considered his categorisation as a “disloyal citizen” and the categorisation of the current occupant of his flat as a “respectable citizen” to be totally arbitrary. Furthermore, he maintained that the contested measures were not applied consistently and named a number of individuals who, although in a similar situation, had repossessed their military flats (such as M.N., M.Z., O.K., M.B., M.S. and Z.K.). However, he substantiated this allegation only with respect to M.N. and O.K. by submitting an official document showing that they remained employed by the armed forces of the Federal Republic of Yugoslavia until 31 May 2001 and 31 March 2005 respectively.

53. The respondent Government objected to the applicant's version of the facts under which he had fled Bosnia and Herzegovina because he feared for his safety and argued that he had actually left Bosnia and Herzegovina within the context of the formal withdrawal of the JNA (see paragraph 15 above). He should therefore not be regarded as a refugee or a displaced person in their opinion. On the assumption that the applicant had “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the respondent Government maintained that the contested measures were justified given notably the scarce housing space and a pressing need to accommodate former members of the ARBH forces and their families in the aftermath of the 199295 war. They further emphasised that the applicant fulfilled the statutory requirements for the allocation of a tenancy right on a military flat in Serbia and that he was entitled to compensation for his military flat in Bosnia and Herzegovina (they assessed the amount at approximately EUR 10,750). He was therefore, so it was argued, not made to bear an excessive burden (the respondent Government made a reference to Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, § 117, ECHR 2005‑VI, in which the Court held that the lack of any compensation did not upset the “fair balance” that had to be struck between the protection of property and the requirements of the general interest). In support of their position, the respondent Government also referred to domestic jurisprudence which considered the applicant and all others who had served in foreign armed forces after the 199295 war to be disloyal to Bosnia and Herzegovina (the decision CH/98/874 et al. of the Human Rights Commission of 9 February 2005 mentioned in paragraph 38 above and a number of followup cases, as well as decision U 83/03 of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina of 22 September 2004).

54. The thirdparty Government explained that the applicant indeed fulfilled the statutory requirements for the allocation of a tenancy right on a military flat in Serbia (and that he therefore appeared on a list of those who should be allocated a flat to which the respondent Government referred), but that no flat had yet been allocated. The applicant had been receiving instead a rent allowance in the monthly amount of approximately EUR 100. Furthermore, they maintained that members of the Serbian armed forces could no longer acquire either an occupancy right or a tenancy right of unlimited duration (see paragraph 41 above), but solely a tenancy right of limited duration which should not be confused with the erstwhile occupancy right. As to the merits of the case, the thirdparty Government argued that the applicant should be regarded as the owner of the flat in Sarajevo (despite the absence of registration of his title) and that the contested measures amounted to a de facto expropriation incompatible with Article 1 of Protocol No. 1 (they referred to, among other authorities, Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, § 63, Series A no. 52; Papamichalopoulos and Others v. Greece, 24 June 1993, § 45, Series A no. 260‑B; and Matos e Silva, Lda., and Others v. Portugal, 16 September 1996, § 92, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV).

1. The nature of the interference

55. As the Court has stated on numerous occasions, Article 1 of Protocol No. 1 comprises three distinct rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among other authorities, Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999II).

56. The complexity of the legal situation in the present case prevents its being classified in a precise category: on the one hand, the impugned purchase contract is regarded as legally valid and, on the other hand, the applicant is unable to have his flat restored to him and to be registered as its owner pursuant to that contract (see paragraph 37 above). While this situation resembles a de facto expropriation (Papamichalopoulos and Others, cited above), the Court does not consider it necessary to rule on whether the second sentence of the first paragraph of Article 1 applies in this case. As noted above, the situation envisaged in the second sentence of the first paragraph of Article 1 is only a particular instance of interference with the right to peaceful enjoyment of property as guaranteed by the general rule set forth in the first sentence. The Court therefore considers that it should examine the situation complained of in the light of that general rule (Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 106, ECHR 2000‑I). It should also be emphasised that the situation under consideration began on 5 July 1999 (see paragraph 37 above). As it still obtains at the present time, it is of a continuing nature.

2. The aim of the interference

57. Any interference with the enjoyment of a Convention right must, as can be inferred from Article 18 of the Convention, pursue a legitimate aim. The principle of a “fair balance” inherent in Article 1 of Protocol No. 1 itself presupposes the existence of a general interest of the community. Moreover, it should be reiterated that the various rules incorporated in this Article are not distinct in the sense of being unconnected (see paragraph 55 above). One of the effects of this is that the existence of a “public interest” required under the second sentence, or the “general interest” referred to in the second paragraph, are in fact corollaries of the principle set forth in the first sentence, so that an interference with the exercise of the right to the peaceful enjoyment of possessions within the meaning of the first sentence of Article 1 of Protocol No. 1 must also pursue an aim in the public interest.

58. The Court agrees with the applicant that a deprivation of property carried out for no reason other than to confer a private benefit on a private party cannot be “in the public interest”. That being said, the compulsory transfer of property from one individual to another may, depending on the circumstances, constitute a legitimate means for promoting the public interest (see James and Others, cited above, § 40). In this regard, a taking of property executed in pursuance of legitimate social, economic or other policies may be in “in the public interest”, even if the community at large has no direct use or enjoyment of the property taken (ibid., § 45). In the present case, the Court is prepared to accept that the contested measures were aimed at enhancing social justice, as maintained by the respondent Government, and that they thus pursue a legitimate aim.

3. Whether there was a fair balance

59. An interference with the peaceful enjoyment of possessions must strike a fair balance between the protection of property and the requirements of the public interest (see, among many authorities, Sporrong and Lönnroth, cited above, § 69). While it is true that States enjoy a wide margin of appreciation in this sphere (see Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 49, ECHR 1999V; Radanović v. Croatia, no. 9056/02, § 49, 21 December 2006; and J.A. Pye (Oxford) Ltd and J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. the United Kingdom [GC], no. 44302/02, § 75, ECHR 2007‑X), the Court nonetheless considers that a fair balance has not been struck in the present case for the following reasons.

60. To begin with, the Court is aware of the fact that Sarajevo, where most military flats are situated, was subjected to blockades, daytoday shelling and sniping throughout the war (see the ICTY judgments in the Galić case, IT9829T, 5 December 2003, and IT9829A, 30 November 2006, as well as the ICTY judgments in the Dragomir Milošević case, IT9829/1T, 12 December 2007, and IT9829/1A, 12 November 2009). There is also much evidence of direct and indirect participation by the VJ forces in military operations in Bosnia and Herzegovina (see paragraphs 15‑17 above). This explains strong local opposition to the return to their prewar homes of those who served in the VJ forces (see paragraph 10 above), but it does not justify it. In this regard, the Court notes that there is no indication that the applicant participated, as part of the VJ forces, in any military operations in Bosnia and Herzegovina, let alone in any war crimes. He is treated differently merely because of his service in those forces. It is well known that the nature of the recent war in Bosnia and Herzegovina was such that service in certain armed forces was to a large extent indicative of one's ethnic origin. The ARBH forces, loyal to the central authorities of Bosnia and Herzegovina were, despite some notable exceptions, mostly made up of Bosniacs[27]. The same is true for the HVO (mostly made up of Croats) and VRS forces (mostly made up of Serbs). Similar patterns are noted in the neighbouring countries. Accordingly, the contested measures, although apparently neutral, have the effect of treating people differently on the ground of their ethnic origin. The Court has held in comparable situations that, as a matter of principle, no difference in treatment which is based exclusively or to a decisive extent on a person's ethnic origin is capable of being objectively justified in a contemporary democratic society (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 44, 22 December 2009; D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 176, ECHR 2007‑XII; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 58, ECHR 2005‑XII).

61. Secondly, the respondent Government argued that the contested measures were justified in view of the scarce housing space and a pressing need to accommodate destitute members of the ARBH forces and their families in the aftermath of the 199295 war. However, they have failed to demonstrate that thus freed housing space was indeed used to accommodate those who were deserving of protection. Neither the statistics provided by the respondent Government within the context of this case nor those to which the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina referred in its decision U 83/03 of 22 September 2004, § 21, are of any assistance. They simply confirmed that most military flats were allocated to war veterans, war invalids and families of killed members of the ARBH forces, without indicating their housing situation or their income. Moreover, according to reliable reports (mentioned in paragraph 10 above) many highranking officials whose housing needs had otherwise been met were nevertheless allocated military flats.

62. Thirdly, as regards the possibility for the applicant to acquire a tenancy right in Serbia, it is noted that he has not been allocated a flat. In addition, he can only acquire a tenancy right of limited duration (see paragraph 41 above), which the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina does not consider to be equivalent to occupancy right for the purposes of the restitution legislation (see paragraph 40 above).

63. Fourthly, the Court has not overlooked the fact that the Privatisation of Flats Act 1997 envisages compensation (see paragraph 37 above). The respondent Government assessed that the applicant should receive around EUR 10,750, but they based their assessment on criteria which were no longer in force. Since 11 July 2006 the applicant has only been entitled to a refund of the amount actually paid for the flat plus interest at the rate applicable to overnight deposits (that is, less than EUR 3,500). The Court agrees with the respondent Government that Article 1 of Protocol No. 1 does not guarantee a right to full compensation in all circumstances, but neither of the amounts mentioned above is reasonably related to the market value of the impugned flat (see James and Others, cited above, § 54; Pincová and Pinc v. the Czech Republic, no. 36548/97, § 53, ECHR 2002‑VIII; and Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 9597, ECHR 2006‑V). While it is true that even a total lack of compensation can be regarded as justifiable under Article 1 of Protocol No. 1 in exceptional circumstances, the Court does not consider the circumstances of the present case to be such (contrast Jahn and Others, cited above, § 117, concerning land acquired under the land reform implemented from 1945 in the Soviet Occupied Zone of Germany and continued after 1949 in the GDR).

64. Lastly, the Court has noted that, strictly speaking, the applicant is neither a refugee (because of his Serbian nationality) nor an internally displaced person (because he left the territory of Bosnia and Herzegovina). While it is true that international principles on housing and property restitution for refugees and displaced persons apply equally to “other similarly situated displaced persons who fled across national borders but who may not meet the legal definition of refugee” (see Pinheiro Principle 1.2, cited in paragraph 44 above), it is uncertain whether the applicant could be considered to have “fled” Sarajevo within the meaning of that provision (see paragraphs 5253 above). In any event, the Court does not consider it necessary to answer that question, because the reasons set out in paragraphs 6063 above are sufficient to find a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

65. The applicant complained under Article 6 of the Convention about the outcome of the restitution proceedings. Article 6, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.”

The Court considers this complaint to be essentially of a fourthinstance nature: there is no indication in the case file that the domestic authorities lacked impartiality or that the proceedings were otherwise unfair or arbitrary. This complaint is therefore manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

66. The applicant complained under Article 8 of the Convention that the impugned situation amounted also to an unnecessary interference with the right to respect for his home. Article 8 provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic wellbeing of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

However, there is no indication in the case file that the applicant intends to resettle in Sarajevo. Indeed, in the proceedings before this Court, the applicant expressly agreed to compensation in lieu of restitution (see paragraph 70 below). The Court accordingly does not find that the facts of the present case are such as to disclose any present interference with the applicant's right to respect for his home (compare Demopoulos and Others v. Turkey (dec.) [GC], nos. 46113/99 et al., 1 March 2010, and contrast Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109). It follows that this part of the application is manifestly illfounded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

67. The applicant also complained that he did not have an effective domestic remedy for his substantive complaints, in breach of Article 13 of the Convention. Article 13 provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

The Court notes that it was open to the applicant to pursue domestic proceedings, which he did. The mere fact that he ultimately lost does not render the domestic system ineffective. This part of the application is therefore manifestly illfounded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUCTION WITH ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1

68. Lastly, the applicant alleged a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, relying essentially on the considerations underlying his complaint under the latter provision taken alone. Article 14 provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Having already taken those arguments into account in its examination of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the Court declares the complaint under Article 14 admissible but considers that it is not necessary to examine the matter under these provisions taken together (Kjartan Ásmundsson v. Iceland, no. 60669/00, § 47, ECHR 2004‑IX).

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

70. As his main claim, the applicant sought the restitution of the flat and the registration of title, together with compensation for loss of earnings (EUR 170 per month from 17 August 1998 until the settlement of this case) and compensation for nonpecuniary damage (EUR 10,000). In the event of the flat not being restored to him and his title not being registered, he also sought a sum corresponding to the present value of the flat, which he estimated at EUR 108,810 (that is, EUR 1,800 per square metre).

71. The respondent Government considered the amounts claimed to be excessive. They added that the applicant had already received compensation in the proceedings before the Human Rights Commission (see paragraph 31 above) and that he was entitled to compensation pursuant to the restitution legislation (see paragraph 37 above).

72. In accordance with the Court's settled jurisprudence, a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 32, ECHR 2000‑XI). Since the present applicant expressly agreed to compensation in lieu of restitution (see paragraph 70 above), the Court considers that the respondent Government should pay him the current value of the disputed flat (compare Demopoulos and Others, cited above). It is noted that the parties disagreed about the amount of that compensation. Having regard to the information available to it on prices on the Sarajevo property market (see, by analogy, Brumărescu, cited above, § 24), the Court assesses the current market value of the flat at EUR 60,000. Accordingly, it awards the applicant EUR 60,000 under this head, plus any tax that may be chargeable. The Court agrees with the respondent Government that, as a rule, any compensation paid pursuant to the restitution legislation should be deducted, but no such compensation has been paid in this case.

73. As regards compensation in respect of loss of earnings, the Court emphasises that it is only competent ratione temporis to examine the period after the ratification of Protocol No. 1 by Bosnia and Herzegovina (that is, after 12 July 2002). Since the applicant receives a rent allowance from the Serbian authorities in the monthly amount of around EUR 100 (which he would not have received, had he repossessed his flat in Sarajevo) and in the absence of any evidence that he would have indeed been able to obtain EUR 170 per month by letting his flat in Sarajevo, the Court rejects this claim.

74. Lastly, it is clear that the applicant sustained some nonpecuniary loss arising from the breach of the Convention found in this case, for which he should be compensated. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, it awards the applicant EUR 5,000 in this respect, plus any tax that may be chargeable. The compensation paid to the applicant pursuant to the decision of the Human Rights Commission (see paragraph 31 above) should not be deducted because it was awarded on different grounds (the excessive length of the restitution proceedings).

B. Costs and expenses

75. The applicant was paid legal aid in the amount of EUR 850 for costs and expenses incurred before this Court. In addition, he sought compensation of EUR 500 for costs and expenses incurred in the domestic proceedings, but he submitted evidence showing that only part of that amount had actually been incurred (approximately EUR 200).

76. The respondent Government said that the claim was unsubstantiated.

77. According to the Court's caselaw, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 200 under this head, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

78. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

 2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

 3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1;

 4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 60,000 (sixty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of nonpecuniary damage, and EUR 200 (two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement;

(b) that from the expiry of the abovementioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 27 May 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                        Nicolas Bratza
Deputy Registrar               President


[1]. While the respondent State was called “the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina” until 8 April 1992 and “the Republic of Bosnia and Herzegovina” from 8 April 1992 until 14 December 1995, the name “Bosnia and Herzegovina” is nevertheless used in this judgment when referring also to the period before 14 December 1995.

[2]. The domestic Human Rights Chamber and Constitutional Court have consistently used the term “occupancy right” for this type of tenancy. It will therefore be used in this judgment instead of the term “specially protected tenancy” used by the Court in Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, ECHR 2006‑III, and other cases against Croatia.

[3]Zakon o stambenim odnosima, published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina no. 14/84, amendments published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 12/87 and 36/89, the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 2/93, the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 11/98 of 3 April 1998, 38/98 of 4 October 1998, 12/99 of 6 April 1999 and 19/99 of 28 May 1999, and the Official Gazette of the Republika Srpska nos. 19/93 of 9 October 1993, 22/93 of 26 November 1993, 12/99 of 17 May 1999 and 31/99 of 12 November 1999.

[4]. Decision U 174/90, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 2/93.

[5]. Zakon o napuštenim stanovima, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 6/92, amendments published in the Official Gazette nos. 8/9216/9213/9436/949/95 and 33/95.

[6]Uredba o korišćenju napuštenih stanova, published in the Official Gazette of the Croatian Community of HercegBosna no. 13/93.

[7]Uredba o smeštaju izbeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 27/93.

[8]Uredba sa zakonskom snagom o smeštaju izbeglica, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 19/95.

[9]Zakon o korišćenju napuštene imovine, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 3/96 of 27 February 1996, amendments published in the Official Gazette nos. 8/96 of 10 April 1996 and 21/96 of 23 September 1996.

[10]Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 4/93 of 28 April 1993, amendments published in the Official Gazette nos. 29/94 of 28 November 1994, 31/94 of 27 December 1994, 9/95 of 19 June 1995, 19/95 of 2 October 1995, 8/96 of 10 April 1996 and 20/98 of 15 June 1998; Zakon o pretvorbi društvene svojine, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 33/94 of 25 November 1994.

[11]Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 11/98 of 3 April 1998, amendments published in the Official Gazette nos. 38/98 of 4 October 1998, 12/99 of 6 April 1999, 18/99 of 20 May 1999, 27/99 of 5 July 1999, 43/99 of 28 October 1999, 31/01 of 16 July 2001, 56/01 of 21 December 2001, 15/02 of 27 April 2002, 24/03 of 10 June 2003, 29/03 of 30 June 2003 and 81/09 of 28 December 2009.

[12]. Following the war in Bosnia and Herzegovina, the United Nations Security Council authorised the establishment of an international administrator for Bosnia and Herzegovina (High Representative) by an informal group of States actively involved in the peace process (Peace Implementation Council) as an enforcement measure under Chapter VII of the United Nations Charter (for more information, see Berić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 36357/04 et al., ECHR 2007‑XII).

[13]Zakon o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, published in the Official Gazette of the SFRY no. 84/90.

[14]Uredba o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenoj svojini, published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina no. 4/92.

[15]Zakon o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u svojinu Republike Bosne i Hercegovine, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 6/92, amendments published in the Official Gazette nos. 13/9450/95 and 2/96; Odluka o preuzimanju vojnostambenog fonda JNA, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 16/92; Zakon o sredstvima i finansiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 6/93, amendments published in the Official Gazette nos. 17/93 and 13/94; Odluka o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije Bosne i Hercegovine; published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 24/96.

[16]. The Arbitration Commission of the International Conference on the Former Yugoslavia (also known as the Badinter Commission) was set up by the European Community and its Member States on 27 August 1991. Between late 1991 and the middle of 1993 it handed down fifteen opinions pertaining to legal issues arising from the dissolution of the SFRY (see International Law Reports 92 (1993), pp. 162208, and 96 (1994), pp. 71937).

[17]. The VRS forces, the armed forces of the Republika Srpska, were established on 12 May 1992. On 1 January 2006 they merged into the armed forces of Bosnia and Herzegovina.

[18]. The VJ forces, the armed forces of the Federal Republic of Yugoslavia, were established on 20 May 1992.

[19]. The Federal Republic of Yugoslavia was succeeded by the State Union of Serbia and Montenegro in 2003, which was succeeded by Serbia in 2006.

[20]. Around 5,775 German marks at the time.

[21]. Approximately EUR 1,075.

[22]Zakon o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federative Republike Jugoslavije u svojinu Republike Bosne i Hercegovine, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 6/92, amendments published in the Official Gazette nos. 13/9450/95 and 2/96.

[23]Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 27/97 of 28 November 1997, amendments published in the Official Gazette nos. 11/98 of 3 April 1998, 22/99 of 11 June 1999, 27/99 of 5 July 1999, 7/00 of 5 March 2000, 32/01 of 24 July 2001, 61/01 of 31 December 2001, 15/02 of 27 April 2002, 54/04 of 16 October 2004, 36/06 of 10 July 2006, 51/07 of 1 August 2007, 72/08 of 17 November 2008 and 23/09 of 8 April 2009.

[24]. While the applicant was thus entitled to approximately EUR 10,750 before 11 July 2006, he is now entitled to less than EUR 3,500.

[25]Zakon o stanovanju, published in the Official Gazette of Serbia no. 50/92, amendments published in the Official Gazette nos. 76/9284/9233/9353/9367/9346/9447/9448/9444/9549/9516/9746/9826/01 and 101/05).

[26]Pravilnik o davanju službenih stanova u zakup zaposlenima u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije i Crne Gore, published in the Military Gazette no. 31 of 6 December 2004.

[27]. Bosniacs were known as Muslims until the 199295 war. The term “Bosniacs” (Bošnjaci) should not be confused with the term “Bosnians” (Bosanci) which is commonly used to denote citizens of Bosnia and Herzegovina irrespective of their ethnic origin.

 

Sažmi komentare
Član P1-1 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija