Sukobljević protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SUKOBLJEVIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 5129/03)

PRESUDA

STRASBOURG

2. studenoga 2006. 

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Sukobljević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,
g. P. LOUCAIDES,
gđa F. TULKENS,
gđa N. VAJIĆ,
g. A. KOVLER,
g. D. SPIELMANN,
g. S. E. JEBENS, suci,

i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. listopada 2006. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5129/03) protiv Republike Hrvatske kojeg je 28. siječnja 2003. godine hrvatski državljanin g. Đuro Sukobljević ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") .

2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Spiz, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 28. veljače 2005. Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru koji se odnosi na duljinu postupka. Na temelju članka 29. stavka 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1944. godine i živi u Zagrebu.

A. Građanski i stečajni postupak

5. Dana 24. ožujka 1993. podnositelj zahtjeva podnio je građansku tužbu protiv poduzeća T. ("poslodavac") pred Općinskim sudom u Zagrebu kojom je tražio naknadu štete za ozljedu na radu.

6. Dana 3. veljače 1995. Općinski sud donio je presudu kojom je podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete u iznosu od 31.780 hrvatskih kuna (HRK) i parnične troškove.

7. Dana 21. svibnja 1996. poslodavac se žalio Županijskome sudu u Zagrebu.

8. Dana 23. ožujka 1999. Županijski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

9. U ponovljenom je postupku Općinski sud održao ročište 7. prosinca 1999. na kojemu je od podnositelja zahtjeva zatražio da dostavi zapisnik što ga je sastavila inspekcija rada o incidentu koji je imao za posljedicu njegovu ozljedu ili da naznači koja osoba ili tijelo posjeduje taj dokument. Dana 12. lipnja 2000. sud je ponovio svoj zahtjev.

10. Dana 16. lipnja 2000. i dana 3. siječnja 2001. podnositelj zahtjeva od suda je zatražio da pozove poslodavca da dostavi naprijed spomenuti dokaz. Dana 26. lipnja 2001. sud je to i učinio.

11. Na ročištu održanom 14. prosinca 2001. sud je odlučio 15. veljače 2002. obaviti očevid uz pomoć jednog stručnjaka, te je podnositelja zahtjeva pozvao da uplati predujam za troškove. Budući da je podnositelj zahtjeva to učinio tek 19. veljače 2002., očevid nije obavljen.

12. Dana 3. siječnja 2002. Trgovački sud u Zagrebu odlučio je otvoriti stečajni postupak protiv poslodavca. Pozvao je vjerovnike da svoje tražbine prijave do 28. veljače 2002. te je za 20. ožujka 2002. zakazao ročište na kojem su se trebale ispitati prijavljene tražbine. U skladu sa Stečajnim zakonom, odluka je objavljena u "Narodnim novinama" br. 6/02 od 21. siječnja 2002.

13. Dana 8. svibnja 2002. Općinski sud u Zagrebu pozvao je podnositelja zahtjeva da ga obavijesti je li protiv poslodavca otvoren stečajni postupak. Dana 8. lipnja 2002. podnositelj zahtjeva odgovorio je potvrdno i zatražio da se buduća komunikacija s poslodavcem odvija preko njegovog stečajnog upravitelja.

14. Dana 12. lipnja 2002. Općinski sud prekinuo je postupak zbog toga što je u tijeku bio stečajni postupak.

15. Dana 13. lipnja 2002. podnositelj zahtjeva prijavio je svoju tražbinu Trgovačkom sudu u Zagrebu. Dana 8. siječnja 2004. i dana 30. lipnja 2005. istome je sudu uputio dvije požurnice kojima ga je pozvao da požuri s donošenjem odluke o njegovoj tražbini.

16. Dana 20. ožujka 2006. Trgovački sud je, ne donoseći formalnu odluku, odgovorio da u stečajnome postupku protiv poslodavca tražbina podnositelja zahtjeva nikada nije bila ispitana.

17. Čini se kako su i građanski i stečajni postupak formalno još u tijeku.

B. Postupak pred Ustavnim sudom

18. U međuvremenu je, 18. lipnja 2002., podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu Ustavnome sudu Republike Hrvatske u kojoj je prigovorio duljini građanskoga postupka.

19. Dana 16. prosinca 2002. Ustavni sud je odbio tužbu podnositelja zahtjeva. Sud je ispitivao duljinu postupka u dijelu nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku. Ustavni sud je presudio da se odugovlačenje može pripisati složenosti predmeta i ponašanju podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je podnositelj zahtjeva pridonio duljini postupka jer da više od šest mjeseci nije odgovorio na zahtjev Općinskoga suda od 7. prosinca 1999., da nije pravodobno uplatio predujam za troškove očevida i da je propustio od Općinskoga suda zatražiti da pozove stečajnog upravitelja da preuzme građanski postupak, što bi imalo za posljedicu njegov nastavak.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o Ustavnom sudu

20. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. – "Zakon o Ustavnom sudu") glasi kako slijedi:

"(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ...

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu ... iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o ...

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... . Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu."

B. Zakon o parničnom postupku

21. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) u mjerodavnom dijelu predviđa kako slijedi:

22. Članak 212. (1) predviđa da se postupak, inter alia, prekida ako se otvori stečajni postupak (protiv jedne ili obje stranke).

23. Članak 215 (1) predviđa da se postupak nastavlja kad stečajni upravitelj preuzme postupak ili kad sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog protivne strane, pozove stečajnog upravitelja da to učini.

C. Stečajni zakon

24. Stečajni zakon ("Narodne novine", br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 i 82/06) u mjerodavnom dijelu predviđa kako slijedi.

25. Članak 7. (2) predviđa da je stečajni postupak hitan.

26. Članak 55. (1) predviđa da će rješenjem o otvaranju stečajnog postupka sud zakazati ispitno ročište, koje se zakazuje u roku od dva mjeseca od proteka roka ostavljenog vjerovnicima za prijavu tražbine stečajnom upravitelju.

27. Članak 96. predviđa da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnome postupku.

28. Članak 173. (1) predviđa da vjerovnici svoje tražbine prema stečajnom dužniku prijavljuju stečajnom upravitelju u pisanom obliku, kojom prilikom navode njihovu osnovu i iznos.

29. Članak 175. predviđa ispitno ročište pred nadležnim trgovačkim sudom na kojem se stečajni upravitelj izjašnjava priznaje li ili osporava svaku od prijavljenih tražbina. Isto tako, vjerovnik može osporiti tražbinu koju je prijavio neki drugi vjerovnik.

30. Članak 176. (2) predviđa da se tražbine prijavljene u roku od tri mjeseca nakon prvoga ispitnog ročišta mogu ispitati na jednome ili više posebnih ispitnih ročišta. Ta će ročišta odrediti sud na prijedlog vjerovnika koji nisu pravodobno prijavili svoje tražbine, uz uvjet da uplate predujam za pokriće troškova. Ako se predujam za pokriće troškova ne uplati, posebno se ispitno ročište neće održati, a nepravodobne će prijave biti odbačene.

31. Članak 176. (4) do (6) predviđa da će sud odbaciti prijave podnesene nakon isteka roka utvrđenog u stavku 2. Vjerovnik koji je podnio prijavu ima pravo žalbe protiv tog rješenja.

32. Članak 177. predviđa da se tražbina smatra prihvaćenom ako ju ne ospori bilo stečajni upravitelj ili neki drugi vjerovnik. Trgovački sud priprema tablicu ispitanih tražbina na temelju koje donosi rješenje iz kojeg je vidljivo koje su tražbine prihvaćene, a koje osporene, te kojim se utvrđuje iznos i isplatni red svake tražbine.

33. Članak 179. (1) predviđa da se parnica koja se tiče tražbine prijavljene stečajnom upravitelju, a koja je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka bila u tijeku, nastavlja preuzimanjem te parnice (od strane ovlaštene osobe u ime stečajnog dužnika). Prijedlog za nastavak parnice može staviti tužitelj čija je tražbina osporena u stečaju odnosno, u ime stečajnog dužnika, stečajni upravitelj ili neki drugi vjerovnik koji je osporio tužiteljevu tražbinu.

34. Članak 181. (1) predviđa da pravomoćna odluka kojom se utvrđuje tražbina i njezin isplatni red ili kojom se utvrđuje da tražbina ne postoji djeluje prema stečajnom dužniku i svim stečajnim vjerovnicima.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

35. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da duljina postupka nije u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj..."

36. Vlada je osporila tu tvrdnju.

37. Sud prvo primjećuje da, prema hrvatskome pravu, ako se protiv određenog poduzeća otvori stečajni postupak, njegovi vjerovnici svoje tražbine prema njemu imaju pravo ostvariti isključivo u stečajnome postupku. Stoga se svi građanski postupci protiv tog poduzeća prekidaju sve dok stečajni upravitelj, na ispitnom ročištu u stečajnom postupku, bilo prihvati ili ospori tražbine što su ih prijavili vjerovnici. Ako stečajni upravitelj prihvati tražbinu koja je bila predmet ispitivanja u građanskom postupku, tražbina se smatra konačno utvrđenom, a građanski se postupak kao posljedica toga više ne vodi. Ako ospori tu tražbinu, mora preuzeti građanski postupak koji je u tijeku, koji će se prema tome nastaviti i u kojem će se odlučiti o tražbini (vidi stavke 21. do 34. ove presude).

Sud stoga smatra da je u ovome predmetu utvrđivanje prava i obveza podnositelja zahtjeva "građanske naravi", u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije, započelo u građanskome postupku, a nastavilo se u stečajnome postupku.

38. Razdoblje koje se uzima u obzir počelo je 6. studenoga 1997., dan nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku. Međutim, prilikom ocjene razumnosti vremena koje je proteklo nakon tog datuma, potrebno je uzeti u obzir stanje postupka u to vrijeme. U vezi s time, Sud bilježi da je postupak započeo 24. ožujka 1993., kad je podnositelj zahtjeva podnio građansku tužbu protiv poslodavca. Dakle, prije ratifikacije postupak je već trajao više od četiri i pol godine.

39. Postupak je još bio u tijeku 16. prosinca 2002. kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Na taj je datum postupak trajao oko pet godina i mjesec dana.

40. Postupak još uvijek nije okončan. Nakon odluke Ustavnoga suda postupak je trajao još tri godine i deset mjeseci. Tako je od ratifikacije do sada postupak ukupno trajao oko osam godina i jedanaest mjeseci.

A. Dopuštenost

41. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev iz razloga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva, kako zahtijeva članak 35. stavak 1. Konvencije. Smatrala je da podnositelj zahtjeva nije podnio drugu ustavnu tužbu Ustavnome sudu. Vlada je primijetila da je on već podnio takvu tužbu 18. lipnja 2002. i da ju je Ustavni sud odbio 16. prosinca 2002. Međutim, pritom je taj sud uzeo u obzir samo razdoblje od datuma stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku do datuma podnošenje ustavne tužbe. S obzirom na činjenicu da je nakon podnošenja ustavne tužbe dana 18. lipnja 2002. postupak nastavljen i da je još uvijek u tijeku, podnošenje druge ustavne tužbe pružilo bi razumne izglede za uspjeh jer bi se time Ustavnome sudu omogućilo ispitati cjelokupnu duljinu postupka, uzimajući u obzir i trajanje postupka nakon njegove prethodne odluke.

42. Podnositelj zahtjeva osporio je tu tvrdnju. Tvrdio je da nije opravdano od njega tražiti da podnese još jednu ustavnu tužbu kad mu je prethodna tužba odbačena.

43. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava nerazdvojivo povezano s osnovanošću ovoga prigovora. Dakle, kako bi se izbjeglo prejudiciranje ovog drugog pitanja, oba se pitanja trebaju ispitati zajedno. Prema tome, Sud smatra da se pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava treba spojiti s osnovanošću.

44. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglašen dopuštenim.

B. Osnovanost

45. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio djelotvorno domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – ustavnu tužbu (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) – i da je Ustavni sud odbio njegovu ustavnu tužbu. U tim okolnostima Sud treba provjeriti proizvodi li način na koji je Ustavni sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava posljedice koje su u skladu s načelima Konvencije, na način na koji se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda (vidi, mutatis mutandis, predmet Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, § 82, bit će objavljena u ECHR 2006). Pritom Sud mora ispitati razdoblje od datuma stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku do datuma odluke Ustavnoga suda (vidi, analogno tome, naprijed citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], § 103). Ako je odluka Ustavnoga suda u skladu s načelima Konvencije, Sud će se, kad bude ispitivao pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava, suzdržati od bavljenja duljinom postupka nakon te odluke. Inače se zahtijeva stvarno ispitivanje ukupne duljine postupka.

46. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogih drugih izvora prava, naprijed citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], § 68; te predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, § 43, ECHR 2000- VII).

47. Vlada je naglasila da je podnositelj zahtjeva svoju tražbinu prijavio u stečajnome postupku tek 13. lipnja 2002., to jest, više od tri mjeseca nakon proteka roka što ga je utvrdio Trgovački sud, tj. 28. veljače 2002. (vidi stavke 12. i 15. ove presude). Što se tiče prethodnoga razdoblja, Vlada je, u biti, ponovila utvrđenja Ustavnoga suda (vidi stavak 19. ove presude). Uz to, Vlada je ustvrdila da predmet nije zahtijevao nikakvu posebnu hitnost jer je podnositelj zahtjeva tražio naknadu štete za laku tjelesnu ozljedu.

48.Podnositelj zahtjeva odgovorio je da nije mogao zatražiti od Općinskog suda da nastavi građanski postupak prije nego što njegova tražbina bude ispitana u stečajnome postupku. Osim toga, njegova je ozljeda bila poprilično teška.

49. Sud primjećuje da u ovome predmetu razdoblje koje je ispitivao Ustavni sud iznosi pet godina i mjesec dana (vidi stavak 39. ove presude). Sud zapaža kako se u tom razdoblju odugovlačenja u građanskom postupku između 7. prosinca 1999. i 16. lipnja 2000. te između 14. prosinca 2001. i 15. veljače 2002. mogu pripisati podnositelju zahtjeva. S druge strane, postojala su dva značajna razdoblja neaktivnosti koja se mogu pripisati isključivo vlastima, i to između 6. studenoga 1997. i 23. ožujka 1999. te između 16. lipnja 2000. i 26. lipnja 2001., koja su zajedno trajala dvije godine i pet mjeseci.

50. Kad je riječ o naknadnom stečajnom postupku, Sud prima na znanje Vladinu tvrdnju da podnositelj zahtjeva nije pravodobno prijavio svoju tražbinu u stečajnome postupku. Primjećuje, međutim, i da se prema Stečajnome zakonu zakašnjele prijave ili odbacuju ili, ako su podnesene u dodatnom roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, ispituju na posebnom ispitnom ročištu (vidi stavke 30. do 31.). U ovome je predmetu prvo ispitno ročište održano 20. ožujka 2002., a podnositelj zahtjeva je svoju tražbinu prijavio 13. lipnja 2002.

Dakle, čini se da je on to učinio u naprijed spomenutom dodatnom roku. Međutim, posebno ispitno ročište nikada nije održano niti je prijava podnositelja zahtjeva odbačena. Odugovlačenje koje iz toga proizlazi ne može se stoga pripisati samo podnositelju zahtjeva, a Vlada za njega nije dala objašnjenje. Prema mišljenju Suda, ono se uglavnom može pripisati vlastima.

51. I konačno, budući da prijava podnositelja zahtjeva nije ispitana u stečajnom postupku, on od Općinskoga suda u Zagrebu nije mogao zatražiti da nastavi građanski postupak.

52. Kad se ispita sav materijal koji je dostavljen Sudu te kad se uzme u obzir njegova sudska praksa o tom pitanju, može se reći da su naprijed navedena razmatranja dovoljna kako bi mu omogućila zaključiti da je već u razdoblju koje je bilo podvrgnuto preispitivanju Ustavnoga suda duljina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev "razumnoga roka". Postupak je neizbježno zadržao takvo obilježje i kroz cijelo naknadno razdoblje. Tražiti od podnositelja zahtjeva u tim okolnostima da podnese drugu ustavnu tužbu značilo bi preširoko tumačiti njegove dužnosti prema članku 35. stavku 1. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br. 5208/03, §§ 25-34, 10. studenoga 2005.).

53. Zaključno, Sud odbija Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljenje domaćih pravnih sredstava i nalazi da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

54. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i prema članku 13. Konvencije u vezi s člankom 6. stavkom 1. da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na prekomjernu duljinu postupka. Članak 13. glasi kako slijedi:

"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

Dopuštenost

55. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva na raspolaganju imao djelotvorno domaće pravno sredstvo kojim je mogao prigovoriti duljini postupka – ustavnu tužbu – kojim se i poslužio. Sama činjenica da ishod postupka pred Ustavnim sudom za njega nije bio povoljan to pravno sredstvo ne čini nedjelotvornim.

56. Iz toga slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. kao očito neosnovan i da se mora odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

57. Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

58. Podnositelj zahtjeva tražio je 100.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne i nematerijalne štete.

59. Vlada je osporila taj zahtjev.

60. Kad je riječ o zatraženoj naknadi nematerijalne štete, Sud ponavlja naprijed proglašeno načelo (vidi stavak 45.) da ako odluka Ustavnoga suda proizvodi posljedice koje nisu u skladu s načelima Konvencije, Sud treba ispitati ukupnu duljinu postupka nakon ratifikacije. U svjetlu svojih naprijed iznesenih utvrđenja (vidi stavke 40. i 52.), Sud, presuđujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.800 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

61. Podnositelj zahtjeva tražio je i 2.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.

62. Vlada je osporila taj zahtjev.

63. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko se dokazalo da su oni stvarno i nužno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 900 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

64. Sud smatra odgovarajućim da se kamatna stopa temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda;

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. spaja s osnovanošću Vladin prigovor o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava i odbija ga;

2. proglašava dopuštenim prigovor koji se tiče prekomjerne duljine postupka, a ostatak zahtjeva proglašava nedopuštenim;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

4. presuđuje

   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

   1. (i)  4.800 EUR (četiri tisuće i osam stotina eura) na ime nematerijalne štete;

   2. (ii)  900 EUR (devet stotina eura) na ime troškova i izdataka;

   3. (iii)  sve poreze koji bi se mogli zaračunati na te iznose;

   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2. studenoga 2006. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Tajnik

Christos ROZAKIS  Odjela Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF SUKOBLJEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 5129/03)

JUDGMENT

STRASBOURG 

2 November 2006

FINAL

02/02/2007

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Sukobljević v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,

MrL. Loucaides,

MrsF. Tulkens,

MrsN. Vajić,

MrA. Kovler,

MrD. Spielmann,

MrS.E. Jebens, judges,

and Mr S. Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 12 October 2006

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 5129/03) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Đuro Sukobljević (“the applicant”), on 28 January 2003.

2. The applicant was represented by Mr B. Spiz, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 28 February 2005 the Court decided to communicate the complaint concerning the length of the proceedings to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time.

THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1944 and lives in Zagreb.

A. Civil and bankruptcy proceedings

5. On 24 March 1993 the applicant brought a civil action against the company T. (“the employer”) in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) seeking damages for a work-related injury.

6. On 3 February 1995 the Municipal Court gave judgment awarding damages to the applicant in the amount of 31,780 Croatian kunas (HRK) and the litigation costs.

7. On 21 May 1996 the employer appealed to the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu).

8. On 23 March 1999 the County Court quashed the first-instance judgment and remitted the case.

9. In the resumed proceedings, the Municipal Court held a hearing on 7 December 1999 at which it requested the applicant to provide the minutes drawn up by the labour inspectorate concerning the incident resulting in his injury or to indicate a person or authority who possessed that document. On 12 June 2000 the court repeated its request.

10. On 16 June 2000 and 3 January 2001 the applicant requested the court to invite the employer to produce the above evidence. On 26 June 2001 the court did so.

11. At the hearing held on 14 December 2001 the court decided to effect an in situ inspection (očevid) on 15 February 2002 with the assistance of an expert, and invited the applicant to advance the costs. Since the applicant did so only on 19 February 2002, the inspection did not take place.

12. On 3 January 2002 the Zagreb Commercial Court (Trgovački sud u Zagrebu) decided to open bankruptcy proceedings against the employer. It invited the creditors to report their claims by 28 February 2002 and scheduled a hearing, at which the reported claims were to be examined, for 20 March 2002. In accordance with the Bankruptcy Act, the decision was published in the “Official Gazette” no. 6/02 of 21 January 2002.

13. On 8 May 2002 the Zagreb Municipal Court invited the applicant to inform it whether the bankruptcy proceedings had been opened against the employer. On 8 June 2002 the applicant replied in the affirmative and requested that any future communication with the employer be conducted through its bankruptcy manager (stečajni upravitelj).

14. On 12 June 2002 the Municipal Court stayed the proceedings on account of the pending bankruptcy proceedings.

15. On 13 June 2002 the applicant reported his claim to the Zagreb Commercial Court. On 8 January 2004 and 30 June 2005 he filed two rush notes with that court urging the delivery of a decision on his claim.

16. On 20 March 2006 the Commercial Court, without issuing a formal decision, replied that in the bankruptcy proceedings against the employer the applicant’s claim had never been examined.

17. It would appear that both the civil and the bankruptcy proceedings are formally still pending.

B. Proceedings before the Constitutional Court

18. Meanwhile, on 18 June 2002 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining about the length of the civil proceedings.

19. On 16 December 2002 the Constitutional Court dismissed the applicant’s complaint. It examined the length of the proceedings in their part following the Convention’s entry into force with respect to Croatia. The Constitutional Court held that the delay was attributable to the complexity of the case and the applicant’s conduct. It found that the applicant had contributed to the length of the proceedings in that he had not responded to the Municipal Court’s request of 7 December 1999 for more than six months, that he had failed to advance the inspection costs in due time and that he had failed to request the Municipal Court to invite the bankruptcy manager to take over the civil proceedings which would have resulted in their resumption.

II.RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitutional Court Act

20. The relevant part of section 63 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002 of 3 May 2002 – “the Constitutional Court Act”) reads as follows:

“(1) The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint whether or not all legal remedies have been exhausted if the competent court fails to decide a claim concerning the applicant’s rights and obligations or a criminal charge against him or her within a reasonable time ...

(2) If a constitutional complaint ... under paragraph 1 of this section is upheld, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the competent court must decide the case on the merits...

(3) In a decision issued under paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall assess appropriate compensation for the applicant for the violation of his or her constitutional rights ... The compensation shall be paid out of the State budget within three months from the date a request for payment is lodged.”

B. The Civil Procedure Act

21. The Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 and 117/03) in the relevant part provides as follows:

22. Section 212(1) provides that proceedings shall be stayed, inter alia, if bankruptcy proceedings are opened (against one or both of the parties).

23. Section 215(1) provides that proceedings shall resume when the bankruptcy manager takes over the proceedings or when the court, of its own motion or at the initiative of the opposite party, invites the bankruptcy manager to do so.

C. The Bankruptcy Act

24. The Bankruptcy Act (Stečajni zakon, Official Gazette nos. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 and 82/06) in the relevant part provides as follows:

25. Section 7(2) provides that bankruptcy proceedings are urgent.

26. Section 55(1) provides that in its decision to open the bankruptcy proceedings the court shall set a date for the examination hearing (ispitno ročište) which shall be scheduled within two months after the lapse of the time-limit left to the creditors to report their claims to the bankruptcy manager.

27. Section 96 provides that creditors shall realise their claims against the bankrupt only in bankruptcy proceedings.

28. Section 173(1) provides that creditors shall report their claims against the bankrupt to the bankruptcy manager in writing, stating the basis and the amount thereof.

29. Section 175 provides for an examination hearing before the competent commercial court at which the bankruptcy manager shall either accept or oppose each of the reported claims. Likewise, a creditor can oppose the claim reported by another creditor.

30. Section 176(2) provides that the claims reported within three months after the first examination hearing may be examined at one or more separate examination hearings. Those hearings shall be scheduled by the court at the proposal of the creditors who failed to report their claims in due time, and under the condition that they advance the costs. If the costs are not advanced, the separate hearing shall not be held and the belated reports shall be declared inadmissible.

31. Section 176(4-6) provides that the court shall declare inadmissible the reports submitted after the expiry of the time-limit set forth in paragraph 2. The creditor which submitted the report shall have a right to appeal against that decision.

32. Section 177 provides that the claim is deemed to have been accepted if no objection has been raised by either the bankruptcy manager or another creditor. The commercial court shall prepare a schedule of examined claims on the basis of which it shall issue a decision (rješenje) showing which claims have been accepted and which were opposed, while setting out the amount and priority of each claim.

33. Section 179(1) provides that civil proceedings that concern a claim reported to the bankruptcy manager and that were pending at the moment of the opening of bankruptcy proceedings, shall be resumed by taking over of these proceedings (by an authorised person in the name of the bankrupt). The motion to resume the civil proceedings can be made by the plaintiff whose claim has been opposed in bankruptcy or, in the name of the bankrupt, the bankruptcy manager or another creditor that opposed the plaintiff’s claim.

34. Section 181(1) provides that a final decision establishing the claim and its priority, or establishing that a claim does not exist, shall be effective against the bankrupt and all its creditors.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

35. The applicant complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement, laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

36. The Government contested that argument.

37. The Court firstly notes that under Croatian law if the bankruptcy proceedings are opened against a certain company its creditors are entitled to realise their claims against it only in the bankruptcy proceedings. Therefore, all civil proceedings against that company are stayed until the bankruptcy manager, at the examination hearing in the bankruptcy proceedings, either accepts or opposes the claims reported by the creditors. If the bankruptcy manager accepts a claim which was under examination in civil proceedings, the claim is considered finally determined and the civil proceedings consequently become obsolete. If he opposes such a claim, he has to take over the pending civil proceedings, which shall accordingly be resumed, and the claim determined therein (see paragraphs 21-34 above).

The Court therefore considers that in the present case the determination of the applicant’s “civil rights”, within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention, began in the civil proceedings and continued in the bankruptcy proceedings.

38. The period to be taken into consideration began on 6 November 1997, the day after the entry into force of the Convention in respect of Croatia. However, in assessing the reasonableness of the time that elapsed after that date, account must be taken of the state of proceedings at the time. In this connection the Court notes that the proceedings commenced on 24 March 1993, when the applicant brought his civil action against the employer. Consequently, they were already pending for more than four and a half years before the ratification.

39. The case was still pending on 16 December 2002 when the Constitutional Court gave its decision. On that date the proceedings had lasted about five years and one month.

40. The proceedings have not yet ended. They have lasted another three years and ten months after the decision of the Constitutional Court. Thus, in total, the case has so far been pending for some eight years and eleven months after the ratification.

A. Admissibility

41. The Government invited the Court to reject the application on the ground that the applicant had failed to exhaust domestic remedies as required under Article 35 § 1 of the Convention. They maintained that the applicant had not lodged a second constitutional complaint to the Constitutional Court. The Government observed that he had already lodged such a complaint on 18 June 2002, and that the Constitutional Court dismissed it on 16 December 2002. However, in doing so, that court had examined only the period between the date of the entry into force of the Convention in respect of Croatia and the date on which the constitutional complaint had been lodged. Having regard to the fact that after the filing of the constitutional complaint on 18 June 2002, the proceedings had continued and that they were still pending, to lodge a second constitutional complaint would have had reasonable prospects of success since it would have enabled the Constitutional Court to examine the overall length of the proceedings, taking into consideration their duration after its previous decision.

42. The applicant contested that argument. He argued that it was not justified to require him to lodge another constitutional complaint when his previous complaint had been dismissed.

43. The Court finds that the question of exhaustion of domestic remedies is inextricably linked to the merits of this complaint. Therefore, to avoid prejudging the latter, both questions should be examined together. Accordingly, the Court holds that the question of exhaustion of domestic remedies should be joined to the merits.

44. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

45. The Court observes at the outset that the applicant availed himself of an effective domestic remedy in respect of the length of the proceedings – a constitutional complaint (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII) – and that the Constitutional Court dismissed his complaint. In these circumstances, the Court is required to verify whether the way in which the Constitutional Court interpreted and applied the relevant provisions of the domestic law, produces consequences that are consistent with the principles of the Convention, as interpreted in the light of the Court’s case-law (see, mutatis mutandis, Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 82, to be published in ECHR 2006). In doing so, the Court has to examine the period between the date of the entry into force of the Convention in respect of Croatia and the date of the Constitutional Court’s decision (see, by analogy, Cocchiarella v. Italy [GC], cited above, § 103). If the Constitutional Court’s decision is consistent with Convention principles, the Court will, when examining the question of exhaustion of domestic remedies, refrain from dealing with the length of the proceedings subsequent to that decision. Otherwise, a genuine examination of the total length after the ratification is warranted.

46. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Cocchiarella v. Italy [GC], cited above, § 68; and Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

47. The Government emphasised that the applicant reported his claim in bankruptcy only on 13 June 2002, that is, more than three months after the expiry of the time-limit set forth by the Commercial Court i.e. 28 February 2002 (see paragraphs 12 and 15 above). As to the preceding period, they repeated, in substance, the findings of the Constitutional Court (see paragraph 19 above). In addition, they submitted that the case had not mandated particular urgency as the applicant had been seeking damages for a light bodily injury.

48. The applicant replied that he could not have requested the Municipal Court to resume the civil proceedings before his claim would be examined in the bankruptcy proceedings. Moreover, his injury had been rather serious.

49. The Court notes that in the present case the period examined by the Constitutional Court amounts to five years and one month (see paragraph 39 above). It observes that during that period the delays in the civil proceedings between 7 December 1999 and 16 June 2000 and between 14 December 2001 and 15 February 2002 are attributable to the applicant. On the other hand, there existed two substantial periods of inactivity solely attributable to the authorities, namely, between 6 November 1997 and 23 March 1999, and between 16 June 2000 and 26 June 2001, amounting altogether to two years and five months.

50. As to the subsequent bankruptcy proceedings, the Court takes note of the Government’s argument that the applicant failed to report his claim in the bankruptcy proceedings in due time. However, it also notes that under the Bankruptcy Act belated reports are either to be declared inadmissible, or, if submitted within the additional period of three months after the first examination hearing, to be examined at a separate examination hearing (see paragraphs 30-31). In the present case the first examination hearing had been held on 20 March 2002, whereas the applicant reported his claim on 13 June 2002. Therefore, it would appear that he did so within the above mentioned additional period. However, no separate examination hearing has ever been held nor has the applicant’s report been declared inadmissible. The delay resulting thereof cannot be attributed to the applicant alone, and has not been explained by the Government. In the Court’s view, it is mainly attributable to the authorities.

51. Lastly, as his claim has not been examined in the bankruptcy proceedings, the applicant could not have requested the Zagreb Municipal Court to resume the civil proceedings.

52. Having examined all the material submitted to it, and having regard to its case-law on the subject, the foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that already in the period which was susceptible to the Constitutional Court’s scrutiny the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement. It has necessarily kept such character throughout the subsequent period. In these circumstances, to ask the applicant to lodge a second constitutional complaint, would overstretch his duties under Article 35 § 1 of the Convention (see, for example, Antonić-Tomasović v. Croatia, no. 5208/03, §§ 25-34, 10 November 2005).

53. In conclusion, the Court rejects the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies and finds that there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention in the present case.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

54. The applicant further complained under Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 6 § 1 that he had not had an effective remedy in regard to the excessive length of the proceedings. Article 13 reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

Admissibility

55. The Court notes that the applicant had at his disposal an effective domestic remedy to complain about the length of the proceedings – a constitutional complaint – of which he availed himself. The mere fact that the outcome of the Constitutional Court proceedings was not favourable to him does not render the remedy ineffective.

56. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

57. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

58. The applicant claimed 100,000 Croatian kunas (HRK) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage.

59. The Government contested the claim.

60. As to the non-pecuniary damage sought, it reiterates the principle enunciated above (see paragraph 45) that if the Constitutional Court’s decision produces consequences that are inconsistent with the principles of the Convention, the Court has to examine the total length of the proceedings after the ratification. In the light of its above findings (see paragraphs 40 and 52), the Court, ruling on an equitable basis, awards the applicant 4,800 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

61. The applicant also claimed EUR 2,000 for the costs and expenses incurred before the Court.

62. The Government contested the claim.

63. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to reimbursement of his costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 900 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable on that amount.

C. Default interest

64. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Joins to the merits the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies and rejects it;

2.Declares the complaint concerning the excessive length of the proceedings admissible and the remainder of the application inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at a rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 4,800 (four thousand eight hundred euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 900 (nine hundred euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 November 2006, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                           Christos Rozakis

Registrar                                                  President