Živaljević protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
08.03.2011
Članovi
6
6-1
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
Broj predstavke
17229/04
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju su 31. Aprila 2004.godine Sudu podnela dva crnogorska državljanina g.Todor Živaljević i g.Ljubiša Živaljević (podnosioci predstavke).

Podnosioci predstavke su se naročito žalili da dužina upravnog postupka nije kompatibilna sa uslovom “razumnog roka” po članu 6 stav 1 Konvencije.

Podnosioci predstavke rođeni su 1950. odnosno 1953.godine i žive u Podgorici.
Maja 1995.godine Društveni fond za građevinsko zemljište (Fond) sa sedištem u Podgorici tražio je eksproprijaciju parcele koja je bila u vlasništvu podnosilaca predstavke kako bi se tu izgradio put. Septembra 1995.godine podnosioci predstavke su tražili da se izvrši eksproprijacija i njihove zemlje i ostatatka njihove zemlje. Do kraja 1995.godine izgrađen je predmetni put koji je prošao preko predmetne parcele. Oktobra 1996.godine Uprava za nekretnine u Podgorici je izvršila eksproprijaciju samo one parcele koju je precizirao Fond, ne uzevši u razmatranje zahtev podnosilaca predstavke. Njihova žalba je odbijena, a februara 1998.godine Vrhovni sud je poništio navedene odluke.

Kako postupak nije bio okončan, februara 2005.godine podnosioci predstavke su tražili inspekcijski nadzor predmetnog postupka. Ministarstvo pravde je naložilo otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Marta 2005.godine Uprava za nekretnine je prihvatila oba zahteva za eksproprijaciju i ta odluka je postala pravnosnažna. Nadležni organi su poništili tu odluku.
Pošto nakon toga Uprava za nekretnine Podgorica nije donela odluku, podnosioci predstavke su u junu, odnosno u avgustu 2007.godine podneli žalbe Ministarstvu finansija. Takođe su pokrenuli upravni spor pred Upravnim sudom.
Septembra 2007.godine Ministarstvo finansija usvojilo je žalbu podnosilaca predstavke. Upravni sud je prekinuo spor, Kako je odluka o zahtevu doneta, pa poništena, podnosioci predstavke su ponovo pokrenuli upravni spor.
U maju 2010.godine ovaj postupak je još uvek bio u toku.

Sud ponavlja da je već izrazio stav da tužba za pravično zadovoljenje ne može da ubrza postupak koji je u toku, što je jasno i najznačajnije za podnosioce predstavke.
Pošto je Konvencija stupila na snagu za Crnu Goru 03.marta 2004.godine, predmetni postupci su u nadležnosti Suda ratione temporis u period dužem od šest godina (skoro sedam), a uz to su isti postupci bili nerešeni više od sedam godina.
Došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Podnosioci predstavke su se žalili da su povređena i njihova imovinska prava, pošto je put koji je izgrađen na njihovoj parceli izazvao štetu na ostalom delu njihove imovine.
Domaći zakon o obligacionim odnosima propisuje mogućnost da podnosioci predstavke potražuju naknadu štete u postupku pred sudom. Oni taj pravni lek nisu iskoristili. Stoga se u ovom delu pritužba podnosilaca predstavke mora smatrati neprihvatljivom jer nisu iscrpeli domaće pravne lekove.

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA MIJOVIĆ I HIRVELA
Države ne moraju odgovarati za svoja dela pred međunarodnim sudom dok nemaju prilike da isprave stanje stvari kroz svoj pravni sistem. Ovo pravilo se bazira na pretpostavci, koja se ogleda u članu 13 Konvencije – da u domaćem sistemu postoji delotvorni pravni lek za navodnu povredu. Značajan aspekt tog principa je da su mehanizmi zaštite utvrđeni Konvencijom supsidijarni domaćim sistemima kojima se štite ljudska prava. Pitanje od odlučujućeg značaja kada se ceni delotvornost nekog pravnog leka na dužinu postupka jeste da li je podnosiocu predstavke na raspolaganju bila mogućnost da ubrza postupak ili mogućnost da traži naknadu štete za odugovlačenje do kog je došlo.
Oni smatraju da ovi principi nisu na pravi način primenjeni prilikom ocene delotvornosti domaćih pravnih lekova koji su bili na raspolaganju podnosiocima predstavke.
Dodatna Stavka koja nije razmatrana odnosi se na moguću upotrebu ustavne žalbe. Većina Veća je bila mišljenja da ustavna žalba ne može da se smatra dosupnim pravnim lekom u slučajevima gde ne postoji pojedinačna odluka protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti. Sud je prihvatio ustavnu žalbu kao delotvoran pravni lek u postupcima vezanim za dužinu postupka u predmetima koji su bili u toku pred domaćim sudovima u Hrvatskoj. Podnosioci predstavke odlučili su da ne testiraju ovaj pravni lek navodeći da on ne bi bio delotvoran. Međutim, ne postoje relevantni statistički podaci koji bi pokazali da je to bio slučaj.
Po njihovom mišljenju, nije naveden dobar razlog, niti posebne okolnosti kojima bi se opravdalo odstupanje od ovog principa i na taj način se podnosioci predstavke oslobodili od obaveze da upotrebe ovaj pravni lek (ustavnu žalbu).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTO ODJELJENJE

 PREDMET ŽIVALJEVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 17229/04)

PRESUDA

STRAZBUR

8. mart 2011. godine 

Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima koje su izložene u članu 44 stav 2 Konvencije. U njoj može doći do redakcijskih izmjena.

U predmetu Živaljević protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću sljedećeg sastava:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vuĉinić, sudije,
i Lawrence Early, sekretar Odjeljenja,

Nakon vijećanja bez prisustva javnosti 15. februara 2011. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 17229/04) protiv Crne Gore koju su 31. aprila 2004. godine Sudu po ĉlanu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnijela dva državljanina Crne Gore, g. Todor živaljević i g. Ljubiša živaljević (u daljem tekstu: podnosioci predstavke).
  2. Podnosioce predstavke kojima je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je g. V. Hajduković, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen Zastupnik, g. Z. Pažin.
  3. Podnosioci predstavke navodili su, naroĉito, da dužina upravnog postupka nije kompatibilna sa uslovom „razumnog roka” po ĉlanu 6 stav 1 Konvencije.
  4. 26.oktobra 2009. godine predsjednik Ĉetvrtog odjeljenja odluĉio je da o predstavci obavijesti Vladu. Takodje je odluĉeno da se o prihvatljivosti i meritumu predstavke odluĉuje u isto vrijeme (ĉlan 29 stav 1).

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosioci predstavke rodjeni su 1950. odnosno 1953. godine i žive u Podgorici.
  2. Ĉinjenice predmeta, koje su izložile strane, mogu se sumirati na sljedeći naĉin.
  3. 19.maja 1995. godine Društveni fond za gradjevinsko zemljište sa sjedištem u Podgorici (u daljem tekstu: Fond) tražio je eksproprijaciju zemljišne parcele koja je bila u vlasništvu podnosilaca predstavke da bi se tu izgradio put.
  4. 14.septembra 1995. godine podnosioci predstavke tražili su da se izvrši eksproprijacija i njihove kuće i ostatka njihove zemlje
  5. Do kraja 1995. godine izgradjen je planirani put koji je prošao preko predmetne parcele
  6. 11.oktobra 1996. godine Uprava za nekretnine u Podgorici izvršila je eksproprijaciju samo one parcele koju je precizirao Fond, ne uzevši u razmatranje zahtjev podnosioca predstavke.
  7. 29.oktobra 1996. godine podnosioci predstavke uložili su žalbu ali 11.decembra 1996. godine ta je zalba odbijena
  8. 5.februara 1998. godine Vrhovni sud poništio je navedene odluke.
  9. 3.marta 2004. godine, nakon što su osam puta vraćeni, zahtjevi su i dalje bili neriješeni u Upravi za nekretnine.
  10. U periodu izmedju 3. marta 2004. godine i 28. marta 2005. godine odložena su tri roĉišta, jer nisu bili prisutni ili predstavnik opštine ili vještaci.
  11. 18.februara 2005. godine podnosioci predstavke tražili su inspekcijski nadzor predmetnog postupka. Do 16. marta 2005. godine Ministarstvo pravde “utvrdilo je nepravilnosti” u postupku i naložilo otklanjanje utvrdjenih nepravilnosti.
  12. 28.marta 2005. godine Uprava za nekretnine prihvatila je oba zahtjeva za eksproprijaciju i 1. septembra 2005. godine ta je odluka potvrdjena u postupku po žalbi.
  13. 6.juna 2006. godine Upravni sud poništio je tu posljednju odluku.
  14. 3.oktobra 2006. godine Ministarstvo finansija poništilo je odluku Uprave za nekretnine od 28. marta 2005. godine
  15. Pošto nakon toga Uprava za nekretnine Podgorica nije donijela odluku, 11. juna 2007. odnosno 14. avgusta 2007. godine podnosioci predstavke podnijeli su žalbe Ministarstvu finansija.
  16. 30.avgusta 2007. godine podnosioci predstavke takodje su pokrenuli upravni spor pred Upravnim sudom.
  17. 7.septembra 2007. godine Ministarstvo finansija usvojilo je žalbu podnosilaca predstavke i naložilo Upravi za nekretnine Podgorica da odluĉi u toj stvari u roku od trideset dana.
  18. 24.oktobra 2007. godine Upravni sud prekinuo je spor.
  19. 3.novembra 2007. godine Uprava za nekretnine Podgorica prihvatila je oba zahtjeva za eksproprijaciju, ali 28. maja 2008, godine Ministarstvo finansija poništilo je tu odluku u postupku po žalbi.
  20. 16.decembra 2008. godine podnosioci predstavke ponovo su pokrenuli spor pred Upravnim sudom.
  21. Na dan 19. maj 2010. godine ovaj postupak još uvijek je bio u toku.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.    Ustav Crne Gore iz 2007. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore 1/07) 

  1. Ĉlanom 149 Ustava propisuje se da Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj žalbi zbog navodne povrede nekog ljudskog prava ili slobode zajamĉene Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.
  2. Ovaj Ustav stupio je na snagu 22. oktobra 2007. godine 

B.     Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore (objavljen u Službenom listu Crne Gore 64/08) 

  1. Ĉlan 48 predvidja da se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinaĉnog akta državnog organa, upravnog organa, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javno ovlašćenje, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemĉenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih domaćih pravnih sredstava. Ĉlanovima 49 – 59 detaljnije se precizira postupak po ustavoj žalbi.
  2. Ovaj je Zakon stupio na snagu u novembru 2008. godine 

C.    Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (objavljen u Službenom listu Crne Gore 11/07) 

  1. Ovaj Zakon predvidja, pod posebnim okolnostima, mogućnost da se dug postupak ubrza putem kontrolnog zahtjeva, te mogućnost podnosioca zahtjeva da mu se dosudi naknada putem tužbe za praviĉno zadovoljenje.
  2. Ĉlan 44, naroĉito, predvidja da se taj Zakon primjenjuje i retroaktivno na sve postupke pokrenute nakon 3. marta 2004. godine, ali da će se i trajanje sudskih postupaka prije tog datuma takodje uzeti u obzir.
  3. Ovaj je zakon stupio na snagu 21. decembra 2007. godine, ali u njemu se ne pominju predstavke koje se odnose na dugo trajanje postupka koje su već predate Sudu. 

D.    Zakon o opštem upravnom postupku (objavljen u Službenom  listu Republike Crne Gore 60/03) 

  1. Ĉlan 212 stav 1 predvidja da u jednostavnim pitanjima upravni organ ima obavezu da donese odluku u roku od mjesec dana od podnošenja zahtjeva. U svim drugim sluĉajevima, upravni organ obavezan je da donese odluku u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva.
  2. Ĉlan 212 stav 2 omogućuje strani o ĉijem zahtjevu nije donesena odluka u rokovima iz stava 1 da uloži žalbu žalbenom tijelu ukoliko je njen zahtjev odbijen. Ukoliko žalba nije dozvoljena podnosilac može direktno da pokrene upravni spor pred nadležnim sudom. 

E.     Zakon o upravnom sporu (objavljen u Slubenom listu Republike Crne Gore 60/03) 

  1. Ĉlan 18 predvidja da stranka može da pokrene upravni postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) ukoliko žalbeni organ ne donese odluku u roku od šezdeset dana, niti u dodatnom roku od sedam dana, ili ukoliko prvostepeni organ ne donese odluku, a ne postoji pravo na žalbu.
  2. Ĉlan 35 predvidja da Upravni sud može da odluĉuje o meritumu ukoliko je odluka već poništena u istom sporu a relevantni organ nije djelovao u potpunosti u skladu sa presudom Upravnog suda ili ako nije donio novu odluku u roku od trideset dana. Upravni sud može takodje da odluĉuje o meritumu ukoliko žalbeni organ ili prvostepeni organ kada ne postoji pravo na žalbu, nije donio odluku u predvidjenom vremenskom roku. 

F.     Zakon o eksproprijaciji iz 1981. godine (Službeni list Socijalističke Republike Crne Gore 20/81, 34/86, 10/90, i Službeni list Republike Crne Gore 37/95) 

  1. Ĉlan 9 ovog Zakona predvidja da ukoliko se tokom eksproprijacije dijela neĉije nepokretne imovine utvrdi da vlasnik ne može više normalno da koristi ostatak imovine, da nema ekonomskog interesa da ga koristi ili da su time ugrožena njegova sredstva izdržavanja, ostatak imovine takodje se podvrgava eksproprijaciji ukoliko on to zahtjeva. 

G.    Zakon o inspekcijskom nadzoru (objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore 39/03 i 76/09) 

  1. Ĉlanom 10 predvidja se da svako može da zahtijeva upravnu inspekciju.
  2. Ĉlan 13-19 precizira pravo i dužnosti inspektora, koje, izmedju ostalog, obuhvataju njihovo pravo da utvrde nepravilnosti i da nalože da se preduzmu adekvatne mjere, kao i da se izreknu adekvatne novĉane kazne. 

H.   Relevantna domaća sudska praksa 

  1. Izmedju 1. januara 2008. godine i 30. septembra 2009. godine sudovi u Crnoj Gori razmatrali su stotinu i dva kontrolna zahtjeva po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Dva zahtjeva su povuĉena, a osam se još ispituje. Od stotinu i dva zahtjeva koji su razmotreni, u osamdeset i ĉetiri predmeta podnosioci zahtjeva obaviješteni su da će biti preduzete odredjene proceduralne mjere u odredjenom vremenskom periodu. Nema informacija u obezbijedjenim dokumentima o tome da li su ispoštovani ovi rokovi. Osamnaest zahtjeva je odbijeno kao neosnovano.
  2. U istom periodu, predate su dvadeset dvije tužbe za praviĉno zadovoljenje, od ĉega je šesnaest rješeno a šest se još ispituje. U jednom predmetu sudovi su dosudili naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka. 2010. godine ispitano je još ĉetrnaest tužbi za praviĉno zadovoljenje, od ĉega je u dva predmeta dosudjena naknada štete. 

I.     Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine (objavljen u Službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 29/78, 39/85, 57/89 i 31/93) 

  1. Ĉlanovi 185-192 sadrže detalje koji se odnose na prava na naknadu štete licima koja su pretrpjela štetu usljed protivpravnog djelovanja trećih lica. 

J.     Zakon o obligacionim odnosima iz 2008. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore 47/08) 

  1. Ovaj Zakon stupio je na snagu 15. avgusta 2008. godine i na taj je naĉin stavljen van snage Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine. Ĉlanovi 192 – 199, medjutim, odgovaraju ĉlanovima 185-192 prethodnog Zakona.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE 

  1. Podnosioci predstavke žalili su se da dužina postupka nije u saglasnosti sa uslovom “razumnog roka” koji je predvidjen ĉlanom 6 stav 1 Konvencije, i koji glasi:

Svako, tokom odluĉivanja o njegovim gradjanskim pravima i obavezama … ima pravo na … raspravu u razumnom roku pred …sudom…” 

A.     Prihvatljivost

1. Usklađenost ratione materiae

  1. Vlada je ustvrdila da zahtjev podnosilaca predstavke da im se izvrši eksproprijacija više imovine nego što je prvobitno država tražila ne može da se smatra “gradjanskim pravom i obavezom” ili “sporom” u smislu znaĉenja ĉlana 6
  2. Podnosioci predstavke osporili su ovaj argument.
  3. Sud ponavlja da se ĉlanom 6 stav 1 obezbjedjuje svakome pravo da zahtjev vezan za njegova gradjanska prava i dužnosti iznese pred sudom, s tim što se garancije ove odredbe odnose samo na prava koja su, a da je to moguće dokazati, priznata u domaćem pravu (v. Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 32555/96, stavovi 116-117, ECHR 2005-X).
  4. U vezi sa konkretnim predmetom, Sud napominje da je eksproprijaciju dotiĉne parcele tražio Fond, a ne podnosioci predstavke. Podnosioci predstavke su samo, reagujući na taj zahtjev i to u skladu sa relevantnim zakonima (v. stav 37 ove presude), podnijeli zahtjev da se izvrši eksproprijacija i ostalog dijela njihove imovine. Spor koji je iz toga proistekao jasno je bio baziran na pravu podnosilaca predstavke po domaćem pravu da traže da se izvrši eksproprijacija i ostalog dijela njihove imovine, pravo koje je po svojoj prirodi jasno „gradjansko pravo”.
  5. Pošto su podnosioci predstavke, dakle, imali imovinsko pravo po domaćem pravu, koje je sasvim jasno bilo dokazivo, Sud smatra da njihova tužba ulazi u podruĉje primjene ĉlana 6. Vladina primjedba u odnosu na to se stoga mora odbaciti

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih ljekova 

(a) Argumenti strana

  1. Vlada je ustvrdila da podnosioci predstavke nisu iscrpili sve djelotvorne pravne ljekove koji sui m bili dostupni. Prije svega, nisu “tražili inspekciju” spornog postupka. Nadalje, oni su propustili da ulože kontrolni zahtjev i tužbu za praviĉno zadovoljenje koji su predvidjeni Zakonom o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku (v. stav 30 ove presude). U tom smislu Vlada je uputila na predmet Grzinčič protiv Slovenije, br. 26867/02, ECHR 2007-V (izvodi). I na kraju, podnosioci predstavke nisu iskoristili institut ustavne žalbe (v. stavovi 26 – 29 ove presude).
  2. Podnosioci predstavke osporili su ove tvrdnje. Oni su dostavili kopije njihovih zahtjeva za obavljanje inspekcije, kao i odgovor na iste (v. stav 15 ove presude). Oni su ustvrdili da pravni ljekovi koje pominje Vlada nisu postojali u vrijeme kada su oni svoju predstavku podnijeli ovom Sudu i da stoga oni nisu imali obavezu da te pravne ljekove iskoriste. Oni su takodje ustvrdili da u svakom sluĉaju ti pravni ljekovi nisu djelotvorni.

(b) Relevantni principi

  1. Sud ponavlja da, u skladu sa utvrdjenom sudskom praksom Suda, svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih ljekova u ĉlanu 35 stav 1 Konvencije jeste da se stranama ugovornicama obezbijedi mogućnost da sprijeĉe ili isprave navodne povrede prije nego što budu izvedene pred Sud.
  2. Medjutim, jedini pravni ljekovi za koje Konvencija propisuje da moraju da budu iscrpljeni su oni pravni ljekovi koji se odnose na navodne povrede i koji su u isto vrijeme dostupni i dovoljni (v. Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stav 75, ECHR 1999. V, McFarlane protiv Irske [GC], br. 31333/06, stav 107, ECHR 2010-...).
  3. Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji već i u praksi, a ukoliko to nije sluĉaj oni nemaju ni potrebnu dostupnost ni djelotvornost, a odgovornost je tužene države da utvrdi da su ti razni uslovi ispunjeni (v. Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, stav 27, Serija A br. 198, i Dalia protiv Francuske, 19. februar 1998. godine, stav 38, Izvještaji 1998-I).
  4. Kada se zadovolji ovaj teret dokazivanja, tada je odgovornost podnosioca predstavke da utvrdi da su pravni ljekovi koje je ponudila Vlada u suštini iskorišćeni, ili da su iz nekog razloga neadekvatni ili nedjelotvorni u naroĉitim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje podnosioca predstavke oslobadjaju od uslova da ih koriti (v. Dankevich protiv Ukrajine, br. 40679/98, stav 107, 29. april 2003. godine).
  5. Sud ponavlja da odluĉujuće pitanje u ocjeni djelotvornosti nekog pravnog ljeka koji se odnosi na pritužbu na dužinu postupka jeste da li je bilo moguće da podnosilac predstavke dobije direktno i brzo pravno sredstvo ili ne, a ne da li je podnosilac predstavke imao pristup indirektnoj zaštiti prava koje se jemĉi ĉlanom 6 (v. Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, stav 195, ECHR  2006,  i  Sürmeli  protiv  Njemačke  [GC], br. 75529/01, stav 101, 8. jun 2006). Naroĉito, pravni lijek ove vrste smatra se “djelotvornim” ako se može koristiti da se ubrza odluka suda koji rješava u predmetu ili da se obezbijedi stranci u sporu adekvatno sredstvo za rješavanje pitanja odlaganja do kojeg je već došlo (v. Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stavovi157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud protiv Francuske (odluka), [GC], br. 57220/00, stav 17, ECHR 2002-VIII; i Sürmeli protiv Njemačke [GC], citirano u stavu 99 ove presude).
  6. I na kraju, djelotvornost nekog posebnog pravnog lijeka obiĉno se ocjenjuje u odnosu na datum kada je podnesena predstavka (v. na primjer, Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR 2001-V (izvodi)), s tim što postoje izuzeci od ovog pravila koji se mogu opravdati posebnim okolnostima svakog pojedinaĉnog sluĉaja (v. Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).

(c) Ocjena Suda 

(i) u vezi sa zahtjevom za inspekciju

  1. Sud napominje da su podnosioci predstavke, u odgovor na napomene Vlade, predali kopiju svog zahtjeva za obavljanje inspekcije od 18. februara 2005. godine, kao i odgovor Ministarstva pravde na taj zahtjev od 16. marta 2005. godine. Sud dalje napominje da iako je inspekcija “utvrdila nepravilnosti”, ona oĉigledno nije ubrzala postupke pošto su u maju 2010. godine, više od pet godina kasnije, ovi postupci još uvijek bili neriješeni.
  2. Stoga se primjedba Vlade u ovom smislu mora odbaciti

(ii) u vezi sa kontrolnim zahtjevom

  1. Sud je svjestan pozivanja Vlade na predmet Grzinčič protiv Slovenije (citiran u ovom tekstu) u kome je, kao i u nekim drugim sluĉajevima, Sud odstupio od opšteg pravila da se ocjena da li je domaći pravni lijek iscrpljen vrši u odnosu na datum kada je predstavka predata Sudu.
  2. Sud zapaža da su se u ovim sluĉajevima posebni zakoni vezani za dužinu postupka donosili uglavnom kao odgovor na ĉinjenicu da je pred ovim Sudom već bio veliki broj neriješenih predstavki kojima se ukazuje na sistemski problem u Državama u kojima su takvi zakoni donošeni. Ti zakoni takodje su sadržavali prelazne odredbe kojima se u okvir nadležnosti domaćih sudova stavljaju i predmeti koji su već u postupku pred ovim Sudom (v. Grzinčič protiv Slovenije, citiran u ovoj Presudi, stav 48, Charzyński protiv Poljske (odluka), br. 15212/03, stav 20, ECHR 2005-V, i Brusco protiv Italije (odluka), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Uzevši u obzir te okolnosti, Sud je bio mišljenja da se ovim državama treba  omogućiti da same sprijeĉe ili isprave navodne povrede i stoga je dozvolio izuzetak od gore navedenog pravila.
  3. Nadalje, kada je Sud dozvolio takve izuzetke pravni ljekovi o kojima je bilo rijeĉi bili su uvedeni kratko vrijeme prije toga i nije bilo utvrdjene domaće sudske prakse koja bi potvrdjivala njihovu djelotvornost (v. Giacometti i drugi protiv Italije (odluka), br. 34939/97, ECHR 2001-XII, Ahlskog protiv Finske (odluka), br. 5238/07, § 73, 9. novembar 2010. godine, Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII, Grzinčič protiv Slovenije, citirano u tekstu ove presude, stav 108, Andrášik i drugi protiv Slovačke (odluka), br. 57984/00, 60226/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00 i 68563/01, ECHR 2002-IX). Sud nije imao razloga da sumnja u djelotvornost ovih pravnih ljekova u tako ranoj fazi nakon njihovog uvodjenja.
  4. Za razliku od situacije kod ovih predmeta, Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku na snazi je već oko tri godine. Iako je većina kontrolnih zahtjeva riješena tako što je odredjen period u kome treba preduzeti odredjene proceduralne mjere, Vlada nije pružila informacije o tome da li su te radnje uĉinjene i vremenska ograniĉenja poštovana u praksi i da li su postupci zaista ubrzani i/ili zakljuĉeni (v. stav 40 ove presude).
  5. I na kraju, za razliku od slovenaĉkog, poljskog i italijanskog zakona koji su sadržavali prelazne odredbe koje su se odnosile na predmete koji su neriješeni pred Sudom, ovaj Zakon ne sadrži odredbe koje bi eksplicitno stavile u nadležnost domaćih sudova predstavke koje su već u postupku pred Sudom (v. stav 32 ove presude).
  6. Pošto su sporni postupci bili neriješeni pred domaćim sudovima više od jedanaest godina i mjesec dana prije uvodjenja pomenutog Zakona i još uvijek su neriješeni, i pošto se iz Vladinih podnesaka ne mogu izvući zakljuĉci o djelotvornosti ovog pravnog lijeka u naroĉitim okolnostima predmeta kao što je predmet podnosilaca predstavke, Sud smatra da bi bilo nerazumno tražiti od podnosilaca predstavke da pokušaju da ostvare svoja prava sa tim pravnim lijekom (v. Parizov protiv “bivše jugoslovenske Republike Makedonije”, 14258/03, stavovi 45-46, 7. februar 2008. godine, i Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, stav 76, 28. april 2009. godine ).
  7. Stoga se, nakon uzimanja u obzir naroĉitih okolnosti ovog predmeta koje su izložene u tekstu ove presude, primjedba Vlade u tom smislu mora odbaciti. Sud bi mogao u budućim predmetima ponovno razmotriti svoj stav ako bi Vlada pokazala, u odnosu na konkretne predmete, da je ovaj pravni lijek efikasan, što bi za posljedicu imalo situaciju da bi se od podnosilaca predstavke moglo tražiti da iscrpe taj pravni lijek.

(iii) u vezi sa tužbom za pravično zadovoljenje i ustavnom žalbom

  1. Sud ponavlja da je već izrazio stav da tužba za praviĉno zadovoljenje ne može da ubrza postupak koji je u toku, što je jasno i najznaĉajnije za podnosioce predstavke (v. mutatis mutandis, Mijušković protiv Crne Gore, br. 49337/07, stav72, 21. septembar 2010. godine).
  2. Uzevši u obzir ĉinjenicu da Vlada nije predala podatke o sudskoj praksi koji bi pokazali suprotno, Sud smatra da ustavna žalba ne može da se smatra dostupnim pravnim lijekom za pritužbe na dužinu postupka pošto ne postoji nikakva “pojedinaĉna odluka” protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti (v. mutatis mutandis, Mijušković protiv Crne Gore, citirano u ovoj presudi, stav 74; i, a contrario, Slaviček protiv Hrvatske (odluka), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). 

(iv) Zaključak

  1. Sud smatra da predstavka nije oĉigledno neosnovana u okviru znaĉenja ĉlana 35 stav 3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da bi je proglasio neprihvatljivom. Stoga se ona mora proglasiti prihvatljivom.

B.     Meritum

1. Argumenti strana

  1. Vlada je ustvrdila da je postupak eksproprijacije sam po sebi složen, a naroĉito u postupcima podnosilaca predstavke u kojima je potrebna komplikovana struĉna analiza. Vlada je takodje ustvrdila da sam predmet nije iziskivao hitnost u radu.
  2. Podnosioci predstavke osporili su ove argumente i ponovno potvrdili svoju pritužbu.

2. Relevantna načela

  1. Sud ponavlja da se razumna dužina postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost sluĉaja, ponašanje podnosioca predstavke i ponašanje nadležnih vlasti i važnost onoga što je važno za podnosioca predstavke u postupku, Frydlender protiv Francuske [GC], br. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).
  2. Sud takodje ponavlja da se, kako bi se utvrdilo razumno odlaganje o u konkretnom sluĉaju, u obzir mora uzeti status predmeta na datum potvrdjivanja (v. mutatis mutandis, Styranowski protiv Poljske, presuda od 30.oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII)
  3. Mora se dalje pomenuti da ponovljena preispitivanja jednog predmeta nakon vraćanja mogu sama po sebi govoriti o ozbiljnim nedostacima u datom sudskom sistemu dotiĉne države (v. Pavlyulynets protiv Ukrajine, br. 70767/01, § 51, 6. septembar 2005. godine).

3. Ocjena Suda

  1. Napominje se da period koji treba uzeti u obzir poĉinje 29. oktobra 1996. godine, na dan kada su podnosioci predstavke uložili žalbu protiv odluke donesene u prvom stepenu (v. mutatis mutandis, Počuča protiv Hrvatske, br. 38550/02, stav 30, 29. jun 2006. godine). Sud zapaža da su postupci izgleda još uvijek u toku pred Upravnim sudom (v. stav 25 u ovoj Presudi). Pošto je Konvencija stupila na snagu za Crnu Goru 3. marta 2004. godine (v. Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, stav 69, 28. april 2009. godine), predmetni postupci su dakle u nadležnosti suda ratione temporis u periodu dužem od šest godina i jedanaest mjeseci. Uz to, ovi su postupci bili neriješeni više od sedam godina i ĉetiri mjeseca prije tog datuma.
  2. Sud napominje da se ovaj predmet odnosi na eksproprijaciju zemljišta i kuće podnosilaca predstavke. Iako se može prihvatiti da neki predmeti eksproprijacije mogu biti složeniji od drugih, Sud ne smatra da je složenost ovog predmeta takva da bi se njome mogla opravdati tolika dužina postupka.
  3. Nadalje, domaći zakoni preciziraju periode u kome upravni organi treba da donesu svoje odluke, a to su periodi od jednog ili dva mjeseca na jednom nivou nadležnosti (v. stavove 33-36 ove presude). Sud napominje da je poseban uslov marljivosti naroĉito relevantan za države u kojima domaće pravo predvidja da se predmeti moraju okonĉati sa naroĉitom hitnošću (v. mutatis mutandis, Stevanović protiv Srbije, br. 26642/05, stavovi 53 i 55, 9. oktobar 2007. godine). U ovom predmetu, Sud napominje da je, nakon što je tužena država ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine, prva odluka donesena 28. marta 2005. godine, što je više od godinu dana nakon ratifikacije. Nakon što je ta odluka poništena 3. oktobra 2006. godine, bilo je potrebno više od godinu dana da se donese druga odluka u prvom stepenu – 3. novembra 2007. godine. I na kraju, predmet je u postupku pred Upravnim sudom od 16. decembra 2008. godine, što je više od dvije godine i mjesec dana. U spisima predmeta nema ništa što bi ukazalo na to da je to izazvano postupcima podnosilaca predstavke, već razlog leži u propustima organa da djeluju u skladu sa zakonom i u zakonski predvidjenim rokovima (v. stavovi 33-36 ove presude).
  4. U svjetlu kriterijuma predvidjenih u sudskoj praksi Suda i relevantih ĉinjenica ovog predmeta, Sud je mišljenja da dužina postupka na koji se podnosioci predstavke žale ne zadovoljava uslov razumnog roka. Shodno tome došlo je do povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 1 PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. U svojim napomenama podnosioci predstavke žalili su se i da su povrijedjena njihova imovinska prava, pošto je put koji je izgradjen na njihovoj parceli izazvao štetu na ostalom dijelu njihove imovine.
  2. Vlada je tvrdila da nije bilo povrede ĉlana 1 Protokola br.1
  3. Sud napominje da i Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine i Zakon o obligacionim odnosima iz 2008. godine predvidjaju mogućnost da podnosioci predstavke potražuju naknadu štete u postupku pred sudom (v. stavovi 42–43 ove presude). Podnosioci predstavke nisu iskoristili taj pravni lijek. Stoga se pritužba podnosilaca predstavke u ovom smislu mora proglasiti neprihvatljivom zbog ĉinjenice da oni nisu iscrpli domaće pravne ljekove po ĉlanu 35 stavovi 1 i 4 Konvencije.

III PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41 Konvencije predvidja:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo konkretne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimiĉnu naknadu štete, Sud, ako je to potrebno, pruža praviĉno zadovoljenje oštećenoj stranci.

A.     Naknada štete 

  1. Podnosioci predstavke potraživali su iznos od 183.300 eura (EUR) kao naknadu štete za uništavanje njihove imovine. Oni su takodje tražili naknadu nematerijalne štete, ali su prepustili Sudu da utvrdi iznos.
  2. Vlada je osporila zahtjev za naknadom materijalne štete, pošto su postupci koji se odnose na predmetnu imovinu i dalje u toku pred domaćim organima. U svakom sluĉaju, Vlada je konstatovala da podnosioci predstavke nisu dokazali uzroĉno-posljediĉnu vezu izmedju tražene naknade štete i navodne povrede.
  3. Sud je mišljenja da nije valjano potkrijepljena tvrdnja da su podnosioci predstavke pretrpjeli materijalnu štetu zbog povrede ĉlana 6 stav 1 po pitanju dužine postupka. Medjutim, Sud prihvata da su podnosioci predstavke pretrpjeli odredjenu nematerijalnu štetu koja ne može dovoljno da se nadoknadi samim utvrdjivanjem da je došlo do povrede. Procjenjujući na osnovu naĉela praviĉnosti, Sud stoga dosudjuje svakom podnosiocu predstavke po ovoj stavci 1.200 EUR

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Podnosioci predstavke potraživali su troškove i izdatke koje su navodno imali pred domaćim sudovima, u iznosu koji su prepustili slobodnom odluĉivanju Suda, i 850 EUR na ime troškova i izdataka koje su imali pred Sudom.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev za nadoknadu troškova i izdataka koje su podnosioci predstavke imali pred domaćim sudovima i prepustila slobodnom odluĉivanju Suda odluku o zahtjevu podnosilaca predstavke za nadoknadom troškova pred Sudom
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da ih je podnosilac stvarno imao i da su bili neophodni, a i razumni po pitanju iznosa (v. na primjer, Iatridis protiv Grčke (praviĉno zadovoljenje) [GC], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI).
  4. U ovom predmetu, uzevši u obzir gore pomenute kriterijume, kao i ĉinjenicu da su podnosioci predstavke već dobili 850 EUR u okviru programa Savjeta Evrope za pravnu pomoć, Sud odbija zahtjeve za nadoknadom troškova jer nisu dovoljno potkrijepljeni

C.    Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke, uz dodatak od tri procentna poena.

  

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Proglašava veći dio predstavke koji se odnosi na pretjeranu dužinu trajanja postupka prihvatljivim i, jednoglasno, ostatak predstavke neprihvatljivim; 
  1. Smatra sa pet glasova za i dva glasa protiv da je došlo do povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije; 
  1. Smatra sa pet glasova za i dva glasa protiv
    • da tužena država mora da plati svakom podnosiocu predstavke u roku od tri mjeseca od datuma pravosnažnosti presude u skladu sa ĉlanom 44 stav 2 Konvencije, 1.200 eura (hiljadu dvjesto eura) na ime naknade nematerijalne štete, i svaki porez koji se na to plaća;
    • da se od isteka navedenog vremenskog roka od tri mjeseca, pa do isplate ovih iznosa obraĉunava obiĉna kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena; 
  1. Odbacuje jednoglasno ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za praviĉnim zadovoljenjem 

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 8. marta 2011. godine, shodno Pravilu 77 stav 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                                              Nicolas Bratza

Sekretar                                                                      Predsjednik

 

U skladu sa ĉlanom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda izdvojeno mišljenje sudija Mijovića i Hirvelä priloženo je uz ovu Presudu.

N.B. T.L.E.

 

ZAJEDNIĈKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA MIJOVIĆ I HIRVELA

Ne možemo se složiti sa većinom u Vijeću da je predstavka koja  se odnosi na pretjerano dugo trajanje postupka prihvatljiva i stoga da je bilo povrede ĉlana 6 stav 1.

Kako je prihvaćeno u presudi, svrha ĉlana 35 Konvencije jeste da se  pruži prilika stranama ugovornicama da sprijeĉe ili isprave povrede koje se protiv njih navode prije nego što se ti navodi podnesu institucijama Konvencije (v. stav 52 ove presude).

Kao posljedica toga države ne moraju odgovarati za svoja djela pred medjunarodnim sudom dok nemaju priliku da isprave stanje stvari kroz svoj pravni sistem. Ovo pravilo bazira se na pretpostavci, koja se ogleda u ĉlanu 13 Konvencije – sa kojom je veoma sliĉno – da u domaćem sistemu postoji djelotvorni pravni lijek za na navodnu povredu (v. Odluku o prihvatljivosti predstavke br. 5238/07, Ahlskog protiv Finske, 9. novembar 2010. godine, stav 68). Na ovaj naĉin, znaĉajan je aspekt tog principa da su mehanizmi zaštite utvrdjeni Konvencijom supsidijarni domaćim sistemima kojima se štite ljudska prava (v. Rekapitulacija relevantne sudske prakse u predmetu Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stav 74, ECHR 1999-V). Pravni ljekovi za koje ĉlan 35 Konvencije propisuje da treba da budu iscrpljeni su oni koji se odnose na navedene povrede i koji su u isto vrijeme i dostupni i dovoljni. Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti dovoljno sigurno i u teoriji i u praksi, i ukoliko to nije tako oni neće posjedovati potrebnu dostupnost i djelotvornost, a odgovornost je tužene države da  utvrdi da su ovi razliĉiti uslovi zadovoljeni (v. na primjer, Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, stav 27, Serija A br. 198; i Akdivar i drugi protiv Turske, 16. septembar 1996. godine, stav 66, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV). S druge strane, a to je taĉno istaknuto u presudi (v. stav 55), kada se ispuni ovaj teret dokazivanja, odgovornost je na podnosiocu predstavke da utvrdi da je pravni lijek koji je ponudila Vlada zaista korišćen, ili da je iz nekog razloga on bio neadekvatan i nedjelotvoran u posebnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje podnosioca predstavke oslobadjaju od obaveze da ga koristi. Pitanje od odluĉujućeg znaĉaja kada se cijeni djelotvornost nekog pravnog lijeka za pritužbu na dužinu postupka jeste da li je podnosiocu predstavke na raspolaganju bila mogućnost da ubrza postupak ili mogućnost da traži nadoknadu štete za odugovlaĉenje do koga je došlo (v. Kudla protiv Poljske [GC], br. 30210/96 stavovi 157-159, ECHR 2000-XI).

Mi smatramo da ovi principi nisu na pravi naĉin primijenjeni prilikom ocjene djelotvornosti domaćih pravnih lijekova koji su bili na raspolaganju podnosiocima predstavke.

Prije svega, podnosioci predstavke u ovom predmetu imali su na raspolaganju dva pravna lijeka – kontrolni zahtjev i tužbu za praviĉnim zadovoljenjem koji su predvidjeni Zakonom o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, te ustavnu žalbu. Podnosioci predstavke naveli su da ovi pravni lijekovi nisu postojali kada su oni podnijeli predstavku Evropskom sudu i da stoga nisu imali obavezu da te pravne lijekove koriste. Uz to, podnosioci predstavke su naveli da, u svakom sluĉaju, ti pravni lijekovi nisu djelotvorni.

Većina je navela da je Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku stupio na snagu 21. decembra 2007. godine i da sadrži odredbu o retroaktivnoj primjeni. U ovom predmetu postavlja se pitanje da li od podnosilaca predstavke treba tražiti da iscrpu ovaj pravni lijek, s obzirom na to da su svoje predstavke predali prije stupanja na snagu gore navedenog Zakona. S tim u vezi, većina je ponovila da se procjena o tome da li su domaći pravni ljekovi iscrpljeni obiĉno obavlja s obzirom na datum kada je predstavka podnesena Sudu. Medjutim, moguće je da dodje do izuzetaka u odnosu na ovo pravilo koji mogu biti opravdani naroĉitim okolnostima svakog predmeta (v. Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR 2001-V (izvodi)). Dakle, Sud je mišljenja da od podnosilaca predstavke u predmetima protiv Italije, na primjer, koji su se odnosili na dužinu postupka i nisu proglašeni prihvatljivima, treba tražiti da iskoriste pravni lijek uveden Pinto zakonom bez obzira na ĉinjenicu da je taj zakon donesen nakon što su njihove predstavke bile podnesene Sudu (v. na primjer Giacometti i drugi protiv Italuhe (odluka), br. 34939/97, ECHR 2001-XII; ili Brusco protiv Italije (odluka), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Sliĉna je odluka donesena u vezi sa predmetima protiv Hrvatske nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Ustava kojima je data mogućnost Ustavnom sudu da licima koja su se žalila na neopravdana odlaganja u sudskim postupcima obezbijedi pravni lijek i preventivne i kompenzatorne prirode (v. Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII). Sliĉan pristup primjenjen je i u odnosu na Slovaĉku (v. Andrášik i drugi protiv Slovačke (odluka), br. 57984/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00, 68563/01 i 60226/00, ECHR 2002-IX) i Poljsku (v. Charzyński protiv Poljske (odluka), br. 15212/03, stav 40, ECHR 2005-V; i Michalak protiv Poljske (odluka), br. 24549/03, stav 41, 1. mart 2005. godine).  Vjerujemo da je  ovaj predmet sliĉan po svojoj suštini navedenim predmetima protiv Italije, Hrvatske, Slovaĉke i Poljske. Kao i u tim predmetima, po našem mišljenju i u skladu sa sudskom praksom Suda Sud je trebalo da odbaci argumente podnosilaca predstavke da oni nisu imali mogućnost da koriste ovaj pravni lijek i da nisu bili obavezni da ga koriste.

Uz to, podnosioci predstavke navodili su da ovaj pravni lijek, ĉak i ako se upotrijebi, ne bi bio djelotvoran. Većina u Vijeću došla je do istog zakljuĉka i proglasila predstavku prihvatljivom. Imajući na umu ranije naglašene principe koje Sud primjenjuje kada se bavi pitanjem djelotvornosti, u velikoj se mjeri ne slažemo sa zakljuĉkom do koga je došla većina i to iz sljedećih razloga.

Pošto je Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku stupio na snagu tek 21 decembra 2007. godine, još uvijek ne postoji dugo uspostavljena praksa domaćih sudova. Medjutim, formulacija u Zakonu jasno ukazuje na to da je sam Zakon osmišljen konkretno da rješava pitanje pretjerano dugog trajanja postupaka pred domaćim sudovima. Nadalje, relevantna domaća sudska praksa pokazuje da su izmedju 1. januara 2008. godine i 30. septembra 2009. godine sudovi u Crnoj Gori uzeli u razmatranje stotinu i dva kontrolna zahtjeva po ovom Zakonu. U osamdeset i ĉetiri predmeta podnosioci su obavješteni da će biti preduzete odredjene proceduralne mjere u preciziranom konkretnom periodu. Ne postoje informacije o tome da li su ti vremenski rokovi poštovani ili ne. Osamnaest zahtjeva odbijeni su kao neosnovani. S druge strane, u istom periodu podnesene su dvadeset i dvije tužbe za praviĉno zadovoljenje, od kojih je šesnaest riješeno, a šest se još ispituje. U jednom predmetu domaći sudovi dosudili su naknadu nematerijalne štete za trajanje gradjanskog postupka. 2010. godine, ispitano je još ĉetrnaest tužbi za praviĉno zadovoljenje, a u dvije od tih ĉetrnaest sudovi su dosudili naknadu štete.

U svjetlu navedenoga, oklijevamo da donesemo odluku da je pritužba po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku nedjelotvoran pravni lijek u smislu da se njime ne može obezbijediti adekvatni pravni lijek za pretjeranu dužinu postupka, kada je sporni postupak još uvijek u toku.

Nadalje, uzimajući u obzir ĉinjenicu da je mehanizam Konvencije supsidijaran domaćim sistemima za ĉuvanje ljudskih prava, i u svjetlu gore date rasprave, mišljenja smo da od podnosilaca predstavke treba tražiti da iskoriste pravni lijek koji im je dostupan po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Zbog toga smo odluĉili da glasamo protiv toga da ovaj predmet bude proglašen prihvatljivim.

Dodatna stavka koja nije razmatrana u presudi odnosi se na moguću upotrebu ustavne žalbe. Po Ustavu Crne Gore iz 2007. godine, Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj žalbi zbog navodne povrede nekog ljudskog prava ili slobode zajamĉene Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Većina Vijeća bila je mišljenja da ustavna žalba ne može da se smatra dostupnim pravnim lijekom u sluĉajevima gdje ne postoji „pojedinaĉna odluka” protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti. Medjutim, prava pozicija za razmatranje ovog pitanja treba da bude u Zakonu o Ustavnom sudu Crne Gore koji je stupio na snagu u novembru 2008. godine koji propisuje da:

“se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javno ovlašćenje, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih domaćih pravnih sredstava.”1

Mišljenja smo da je ovo Vijeće trebalo da se pozabavi ovom diskrepancom (pojedinaĉna odluka br. 13628/03, nasuprot pojedinaĉni akt). Ovo nije puko lingvistiĉko pitanje, već znaĉajno i pravno relevantno pitanje kojim se pojašnjava nadležnost Ustavnog Suda.

Medjutim, ako stavimo na stranu ovo lingvistiĉko-pravno pitanje, mišljenja smo da pristup koji je uzela većina u vezi sa djelotvornošĉu ustavne žalbe u Crnoj Gori izgleda u suprotnosti sa sudskom praksom Evropskog Suda. Kako je utvrdjeno u predmetima Slaviček protiv Hrvatske (odluka) br. 20862/02, ECHR 2002-VII) i Nogolica protiv Hrvatske (citiran u tekstu ove presude), Sud je prihvatio ustavnu žalbu kao djelotvoran pravni lijek u postupcima vezanim za dužinu postupka u predmetima koji su bili u toku pred domaćim sudovima u Hrvatskoj. Pristup sudske prakse suda u odnosu na Bosnu i Hercegovinu jeste da kada podnosilac predstavke nije iskoristio ni ustavnu žalbu niti pokazao da je ona iz bilo kog razloga neadekvatna ili nedjelotvorna (a mi smatramo da takav razlog nije pokazan u ovom predmetu), predmet treba proglasiti neprihvatljivim zbog toga što nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi (v. Mirazović protiv. Bosne i Hercegovine, (odluka) br. 13628/03, 6. maj 2006. godine).

Ĉak i sa teoretskog stanovišta, mišljenja smo da nema razloga zašto pritužba podnosilaca predstavke na dužinu postupka ne bi mogla ili nije trebalo da bude predata Ustavnom sudu, ĉak i ako taj sud ima iskljuĉivo žalbenu nadležnost, tj. ĉak i kada nema pojedinaĉnih odluka na koje su se podnosioci predstavke mogli osloniti kao na osnov za svoju žalbu. Suština problema dužine postupka je upravo u nepostojanju pojedinaĉne odluke i iz tog razloga nema razumnog objašnjenja zašto ustavna žalba nije mogla da bude predata i u ovom predmetu. Podnosioci predstavke odluĉili su da ne testiraju ovaj pravni lijek, navodeći da on ne bi bio djelotvoran. Medjutim, ne postoje relevantni statistiĉki podaci koji bi pokazali da bi to bio sluĉaj. U sudskoj praksi Evropskog suda već je zauzet stav po ovom pitanju kada je utvrdjeno da što se tiĉe pravnih sistema koji obezbjedjuju ustavnu zaštitu za osnovna prava, oštećeni pojedinac ima obavezu da testira koliki je domašaj te zaštite (v. Holland protiv Irske, br. 24827/94, Odluka Komisije od 14. aprila 1998. godine Odluke i izvještaji 93, str.. 15 i Independent News and Media i Independent Newspapers Ireland Limited  protiv  Irske  (odluka), br. 55120/00, 19. jun 2003. godine; Tokić i drugi protiv Bosna i Hercegovina, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, stav 59, 8. jul 2008. godine).

Po našem mišljenju, nije naveden dobar razlog, niti posebne okolnosti kojima bi se opravdalo odstupanje od ovog ili bilo koga od gore navedenih principa i na taj naĉin se podnosioci predstavke oslobodili od obaveze da upotrijebe ovaj pravni lijek.

 1.Citirani ĉlan 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore preuzet je sa zvaniĉne internet stranice Ustavnog suda iz zvaniĉnog prevoda na engleski jezik i kao takav treba da se pravilno koristi i citira od strane Vijeća u presudi.

 

 ____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

FOURTH SECTION

 CASE OF ŽIVALJEVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 17229/04)

JUDGMENT 

STRASBOURG  

8 March 2011

FINAL

15/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Živaljević v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 15 February 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 17229/04) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Montenegrin nationals, Mr Todor Živaljević and Mr Ljubiša Živaljević (“the applicants”), on 30 April 2004.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr V. Hajduković, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Z. Pažin.

3. The applicants alleged, in particular, that the length of the administrative proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement under Article 6 § 1 of the Convention.

4. On 26 October 2009 the President of the Fourth Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1950 and 1953 respectively and live in Podgorica.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 19 May 1995 the Public Construction Fund based in Podgorica (“the PCFP”) requested the expropriation of a plot of land belonging to the applicants in order to build a road.

8. On 14 September 1995 the applicants requested that their house and the remainder of their land also be expropriated.

9. By the end of 1995 the planned road was built, passing through the plot in question.

10. On 11 October 1996 the Real Estate Office in Podgorica (“the REOP”) expropriated only the plot specified by the PCFP, without considering the applicants’ request.

11. On 29 October 1996 the applicants lodged an appeal, but by 11 December 1996 this appeal had been rejected.

12. On 5 February 1998 the Supreme Court (Vrhovni sud) quashed the above decisions.

13. By 3 March 2004, following eight remittals, the requests were still pending before the REOP.

14. Between 3 March 2004 and 28 March 2005 three hearings were adjourned, as either the municipality’s representative or the court’s expert witnesses had failed to appear.

15. On 18 February 2005 the applicants sought an “inspection” (inspekcijski nadzor) of the proceedings at issue. By 16 March 2005 the Ministry of Justice had “established irregularities” in the proceedings and ordered that they be rectified (otklanjanje utvrđenih nepravilnosti).

16. On 28 March 2005 the REOP accepted both expropriation requests and on 1 September 2005 this decision was confirmed on appeal.

17. On 6 June 2006 the Administrative Court (Upravni sud) quashed the latter decision.

18. On 3 October 2006 the Ministry of Finance (“the MOF”) quashed the REOP’s decision of 28 March 2005.

19. Since the REOP had failed to render a decision thereafter, on 11 June 2007 and 14 August 2007 respectively the applicants lodged complaints with the MOF.

20. On 30 August 2007 the applicants also initiated a dispute (upravni spor) before the Administrative Court.

21. On 7 September 2007 the MOF accepted the applicants’ appeal and ordered the REOP to decide on the matter within thirty days.

22. On 24 October 2007 the Administrative Court stayed the administrative dispute.

23. On 3 November 2007 the REOP accepted both expropriation requests, but on 28 May 2008 the MOF quashed this decision on appeal.

24. On 16 December 2008 the applicants re-instituted their dispute before the Administrative Court.

25. As of 19 May 2010 the proceedings were still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 1/07)

26. Article 149 of the Constitution provides that the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

27. This Constitution entered into force on 22 October 2007.

B. The Montenegro Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; published in OGM no. 64/08)

28. Section 48 provides that a constitutional appeal can be filed against an individual decision of a state body, an administrative body, local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective domestic remedies have been exhausted. Sections 49-59 provide additional details as regards the processing of constitutional appeals.

29. This Act entered into force in November 2008.

C. The Right to a Trial within a Reasonable Time Act (Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; published in OGM no. 11/07)

30. This Act provides, under certain circumstances, for the possibility to have lengthy proceedings expedited by means of request for review (kontrolni zahtjev), as well as an opportunity for the claimants to be awarded compensation therefor by means of an action for fair redress (tužba za pravično zadovoljenje).

31. Section 44, in particular, provides that this Act shall be applied retroactively to all proceedings from 3 March 2004, but that the duration of proceedings before that date shall also be taken into account.

32. This Act entered into force on 21 December 2007, but contained no reference to applications involving procedural delay already lodged with the Court.

D. The General Administrative Proceedings Act (Zakon o opštem upravnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - no.60/03)

33. Section 212 § 1 provides that in simple matters an administrative body is obliged to issue a decision within one month of a party’s lodging a request. In all other cases, the administrative body is obliged to issue a decision within two months of the lodging of the request.

34. Section 212 § 2 enables a party whose request has not been decided within the periods established in the previous paragraph to lodge an appeal to the appellate body as if his request had been refused. If the appeal is not allowed, the applicant can directly initiate an administrative dispute before the court with jurisdiction.

E. The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnom sporu; published in OG RM no. 60/03)

35. Section 18 provides that a party can institute administrative proceedings before the Administrative Court (administrative dispute) if the appellate body does not issue a decision within sixty days nor within an additional period of seven days; or if the first-instance body does not issue a decision and there is no right to an appeal.

 36. Section 35 provides that the Administrative Court itself can rule on the merits if a decision has already been quashed in the same dispute and the relevant body has not acted fully in accordance with the Administrative Court’s judgment or if it has not issued a new decision within thirty days. The Administrative Court can also rule on the merits if the appellate body, or the first-instance body where there is no right to an appeal, has not ruled within the envisaged time-limit.

F. The Expropriation Act 1981 (Zakon o eksproprijaciji; published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Montenegro nos. 20/8134/8610/90, and OG RM no. 37/95)

37. Section 9 of this Act provided that if during the expropriation of a part of one’s real estate it is established that the owner can no longer normally use the remaining property, has no economic interest in using it or if his very means of support is thereby jeopardised, the remaining property shall also be expropriated if he requests it.

G. The Inspection Act (Zakon o inspekcijskom nadzoru; published in OG RM nos. 39/03 and 76/09)

38. Section 10 provides that anybody can request an administrative inspection.

39. Sections 13-19 specify the rights and duties of inspectors, which, inter alia, include their right to identify irregularities and order that adequate measures be undertaken, as well as adequate fines imposed.

 

H. The relevant domestic case-law

40. Between 1 January 2008 and 30 September 2009 the courts in Montenegro considered one hundred and two requests for review pursuant to the Right to a Trial within a Reasonable Time Act. A further two requests were withdrawn and eight were still being examined. Of the one hundred and two requests that had been considered in eighty-four cases the applicants were notified that certain procedural measures would be undertaken within a specified period. There is no information in the documents provided as to whether these time-limits were complied with or not. Eighteen requests were rejected as ill-founded.

41. In the same period, twenty-two actions for fair redress were submitted, of which sixteen were dealt with and six were still being examined. In one case the courts awarded the plaintiff non-pecuniary damages for the length of civil proceedings. In 2010 an additional fourteen actions for fair redress were examined, in two of which the courts awarded damages.

I. The Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, nos. 29/7839/85,57/89 and 31/93)

42. Sections 185-192 contained details concerning the right of persons who had suffered damage as a result of the wrongful acts of third parties to be compensated.

J. The Obligations Act 2008 (Zakon o obligacionim odnosima; published in OGM no. 47/08)

43. This Act entered into force on 15 August 2008 thereby repealing the Obligations Act 1978. Sections 192-199, however, correspond to sections 185-192 of the previous Act.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

44. The applicants complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

  1. Admissibility
  1. Compatibility ratione materiae

45. The Government submitted that the applicants’ request to have more property expropriated than the State had initially sought cannot be considered a “civil right and obligation” or a “dispute” within the meaning of Article 6.

46. The applicants contested this argument.

47. The Court reiterates that Article 6 § 1 secures to everyone the right to have a claim relating to his civil rights and obligations brought before a court, the guarantees of this provision extending only to rights which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law (see Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, §§ 116-117, ECHR 2005‑X).

48. As regards the present case, the Court notes that the expropriation of the plot in question was requested by the PCFP, and not by the applicants. The applicants, only in response to such a request, and in accordance with the relevant legislation (see paragraph 37 above), made a request for the remainder of their property to be also expropriated. The ensuing dispute was clearly based on the applicants’ right under domestic law to request that the remainder of their property be expropriated, a right which was clearly “civil” in nature.

49. Since the applicants thus had a property-related right under domestic law, which was clearly arguable, the Court considers that their complaint falls within the scope of Article 6. The Government’s objection in this regard must, therefore, be dismissed.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a) Arguments of the parties

50. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies available to them. Primarily, they failed to “seek inspection” of the impugned proceedings. Further, they failed to lodge a request for review and an action for fair redress provided by the Right to a Trial within a Reasonable Time Act (see paragraph 30 above). In this respect the Government referred to Grzinčič v. Slovenia, no. 26867/02, ECHR 2007‑V (extracts). Lastly, the applicants had not made use of a constitutional appeal (see paragraphs 26-29 above).

51. The applicants contested these submissions. They provided a copy of their request for inspection, as well as the reply thereto (see paragraph 15 above). They submitted that the remedies referred to by the Government had not existed when they lodged their application with this Court, and that therefore they had not been obliged to make use of them. They also submitted that in any event these remedies were not effective.

(b) Relevant principles

52. The Court reiterates that, according to its established case-law, the purpose of the domestic remedies rule in Article 35 § 1 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the alleged violations before they are submitted to the Court.

53. However, the only remedies which the Convention requires to be exhausted are those which relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 75, ECHR 1999 V, McFarlane v. Ireland [GC], no. 31333/06, § 107, ECHR 2010‑...).

54. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see Vernillo 
v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198, and Dalia v. France, 19 February 1998, § 38, Reports 1998-I).

55. Once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from that requirement (seeDankevich v. Ukraine, no. 40679/98, § 107, 29 April 2003).

56. The Court reiterates that the decisive question in assessing the effectiveness of a remedy concerning a complaint about the length of proceedings is whether or not it was possible for the applicant to be provided with direct and speedy redress, rather than with indirect protection of the rights guaranteed under Article 6 (see Scordino v. Italy (no. 1)[GC], 
no. 36813/97, § 195, ECHR 2006, and Sürmeli v. Germany [GC], 
no. 75529/01, § 101, 8 June 2006). In particular, a remedy of this sort shall be “effective” if it can be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case or to provide the litigant with adequate redress for delays which have already occurred (see Kudła v. Poland [GC], 
no. 30210/96, §§ 157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud v. France (dec.), [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002-VIII; and Sürmeli v. Germany [GC], cited above, § 99).

57. Finally, the effectiveness of a particular remedy is normally assessed with reference to the date on which the application was lodged (see, for example, Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)), this rule, however, being subject to exceptions which may be justified by the specific circumstances of each case (see Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002-VIII).

(c) The Court’s assessment

(i) As regards the request for inspection

58. The Court notes that the applicants, in response to the Government’s observations, submitted a copy of their request for inspection of 18 February 2005, as well as the Ministry of Justice’s reply thereto of 16 March 2005. The Court further notes that while the inspection “established irregularities”, it obviously did not expedite the proceedings, as in May 2010, more than five years later, they were still pending.

59. Therefore, the Government’s objection in this regard must be dismissed.

(ii) As regards the request for review

60. The Court notes the Government’s reference to Grzinčič v. Slovenia (cited above) where, as in some other cases, the Court departed from the general rule that the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is carried out with reference to the date on which the application was lodged with it.

61. The Court observes that in these cases specific legislation as regards the length of proceedings was passed mainly in answer to a great number of applications already pending before this Court indicating a systemic problem in these States. These laws also contained transitional provisions bringing within the jurisdiction of domestic courts the cases already pending before this Court (see Grzinčič v. Slovenia, cited above, § 48, Charzyński v. Poland (dec.), no. 15212/03, § 20, ECHR 2005‑V, and Brusco v. Italy (dec.), no.69789/01, ECHR 2001‑IX). Having regard to those considerations, the Court was of the opinion that these States should be afforded an opportunity to prevent or put right the alleged violation themselves and therefore allowed for an exception to the above rule.

62. Further, when the Court allowed for such an exception the remedies referred to had been recently introduced and there was no established domestic case-law confirming the effectiveness of the remedy (see Giacometti and Others v. Italy (dec.), no. 34939/97, ECHR 2001‑XII, Ahlskog v. Finland (dec.), no. 5238/07, § 73, 9 November 2010, Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002‑VIII, Grzinčič v. Slovenia, cited above, § 108, Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), nos. 57984/0060226/0060237/0060242/00,60679/0060680/00 and 68563/01, ECHR 2002-IX). The Court had no reason to doubt the effectiveness of these remedies at such an early stage after their introduction.

63. Unlike in the above cases, the Right to a Trial within Reasonable Time Act has been in force for about three years. While the majority of the requests for review were dealt with by setting periods in which certain procedural measures were to be undertaken, the Government have provided no information as to whether these actions and time-limits were actually complied with and if the proceedings were indeed expedited and/or concluded (see paragraph 40 above).

64. Finally, unlike the Slovenian, Polish, and Italian laws which contained transitional provisions concerning cases already pending before the Court, this Act does not contain a provision which would explicitly bring within the jurisdiction of the national courts the applications already pending before the Court (see paragraph 32 above).

65. As the impugned proceedings have been pending domestically for more than eleven years and one month before the introduction of the legislation referred to above and are still not decided, and since no conclusions can be drawn from the Government’s submissions about its effectiveness in the particular circumstances of a case like the applicants’, the Court considers that it would be unreasonable to require the applicants to try this avenue of redress (see Parizov v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no.14258/03, §§ 45-46, 7 February 2008, and Bijelić v. Montenegro and Serbia, no. 11890/05, § 76, 28 April 2009).

66. Therefore, having regard to the particular circumstances of the instant case as set out above, the Government’s objection in this regard must be dismissed. The Court might in future cases reconsider its view if the Government demonstrate, with reference to concrete cases, the efficacy of the remedy, with the consequence that applicants may be required to exhaust that remedy.

(iii) As regards the action for fair redress and constitutional appeal

67. The Court reiterates that it has already held that the action for fair redress is not capable of expediting proceedings while they are still pending, which is clearly the applicants’ main concern (see, mutatis mutandisMijušković v. Montenegro, no. 49337/07, §72, 21 September 2010).

68. Having regard to the fact that the Government have submitted no case-law to the contrary, the Court considers that a constitutional appeal cannot be considered an available remedy in respect of length of proceedings complaints due to there being no “individual decision” against which such an appeal could be lodged (see, mutatis mutandis,Mijušković v. Montenegro, cited above, § 74; and, a contrarioSlaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII).

(iv) Conclusion

69. The Court considers that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare it inadmissible. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
  1. Arguments of the parties

70. The Government submitted that expropriation proceedings are complex by their nature, the applicants’ proceedings in particular requiring complicated expertise. They also submitted that the case itself did not require urgency.

71. The applicants contested these arguments and reaffirmed their complaint.

  1. Relevant principles

72. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

73. The Court also reiterates that, in order to determine the reasonableness of the delay at issue, regard must be had to the state of the case on the date of ratification (see,mutatis mutandisStyranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII).

74. It must be further noted that repeated re-examination of a single case following remittal may in itself disclose a serious deficiency in a given State’s judicial system (seePavlyulynets v. Ukraine, no. 70767/01, § 51, 6 September 2005).

  1. The Court’s assessment

75. It is noted that the period to be taken into account began on 29 October 1996, the date on which the applicants lodged their appeal against the decision rendered at first instance (see, mutatis mutandisPočuča v. Croatia, no. 38550/02, § 30, 29 June 2006). The Court observes that the proceedings are apparently still pending before the Administrative Court (see paragraph 25 above). Since the Convention entered into force in respect of Montenegro on 3 March 2004 (see Bijelić v. Montenegro and Serbia, no.11890/05, § 69, 28 April 2009), the proceedings in question have thus been within the Court’s competence ratione temporis for a period of more than six years and eleven months. In addition, they had already been pending for more than seven years and four months before that date.

76. The Court observes that the present case concerns expropriation of the applicants’ house and land. While it can be accepted that some expropriation cases may be more complex than others, the Court does not consider the present one of such complexity as to justify proceedings of this length.

77. Further, the domestic legislation specifies periods within which administrative bodies need to give their decisions, these periods being one month or two months at one level of jurisdiction (see paragraphs 33-36 above). The Court notes that the special diligence requirement is of particular relevance in respect of States where the domestic law provides that cases must be terminated with particular urgency (see, mutatis mutandisStevanović v. Serbia, no. 26642/05, §§ 53 and 55, 9 October 2007). In the present case, the Court notes that, after the respondent State’s ratification of the Convention on 3 March 2004, the first decision was given on 28 March 2005, which is more than a year after the ratification. After this decision had been quashed on 3 October 2006, it then took more than a year for another first-instance decision to be given, on 3 November 2007. Lastly, the case has been pending before the Administrative Court since 16 December 2008, that is for more than two years and one month. There is nothing in the case file to suggest that this has been caused by the conduct of the applicants, but rather by the failure of the authorities to act in accordance with the law and time-limits provided therein (see paragraphs 33-36 above).

78. In view of the criteria laid down in its jurisprudence and the relevant facts of the present case, the Court is of the opinion that the length of the proceedings complained of has failed to satisfy the reasonable time requirement. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

79. In their observations the applicants also complained that their property rights had been violated, in that the road which had been built on their plot of land had caused damage to the remainder of their property.

80. The Government maintained that there had been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

81. The Court notes that both the Obligations Act 1978 and the Obligations Act 2008 provide for a possibility for the applicants to claim damages in proceedings before a court (see paragraphs 42-43 above). The applicants have failed to avail themselves of that remedy. Therefore, the applicants’ complaint in this respect must be declared inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, pursuant to Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

III APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

82. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

83. The applicants claimed 183,300 euros (EUR) in damages in compensation for the devastation of their property. They also claimed compensation for non-pecuniary damage, but left it to the Court to determine the amount.

84. The Government contested the claim for pecuniary damage, given that the proceedings concerning the said property are still pending before the domestic authorities. In any event, the Government submitted that the applicants had failed to show a causal link between the damages sought and the violation alleged.

85. The Court is of the view that it has not been duly substantiated that the applicants sustained pecuniary damage as a result of the violation of Article 6 § 1 on account of the length of the proceedings. However, the Court accepts that the applicants have suffered some non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the sole finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court therefore awards each of the applicants EUR 1,200 under this head.

B. Costs and expenses

86. The applicants claimed costs and expenses allegedly incurred before the domestic courts, the amount of which they left to the Court’s discretion, and EUR 850 for costs and expenses incurred before the Court.

87. The Government contested the claim in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts, and left the claim in respect of costs before the Court to the Court’s discretion.

88. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).

89. In the present case, regard being had to the above criteria, as well as to the EUR 850 already granted to the applicants under the Council of Europe’s legal aid scheme, the Court rejects the claims for costs for lack of substantiation.

C. Default interest

90. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares by a majority the complaint concerning the excessive length of the proceedings admissible and, unanimously, the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by five votes to two that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds by five votes to two

(a) that the respondent State is to pay each of the applicants, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,200 (one thousand two hundred euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 March 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                               Nicolas Bratza             

Registrar              President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Mijović and Hirvelä is annexed to this judgment.

N.B.
T.L.E.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES MIJOVIĆ AND HIRVELA

We are unable to agree with the majority of the Chamber that the complaint concerning the excessive length of the proceedings was admissible and, consequently, that there has been a violation of Article 6 § 1.

As accepted in the judgment, the purpose of Article 35 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions (see § 52 of the judgment).

Consequently, States are dispensed from answering for their acts before an international body before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. That rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system (see the decision as to the admissibility of application no. 5238/07Ahlskog v. Finland, 9 November 2010, § 68). In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see the recapitulation of the relevant case-law in Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999-V). The remedies which Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain both in theory and in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see, for example, Vernillo v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198; and Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 66, Reports of Judgments and Decisions1996‑IV). On the other hand, and as correctly pointed out in the judgment (see § 55), once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from that requirement. The decisive question when assessing the effectiveness of a remedy for a length of proceedings complaint is whether or not the applicant was afforded an opportunity to have the proceedings expedited or had a possibility to claim compensation for delays which have occurred (see Kudla v. Poland [GC], no. 30210/96 §§ 157-159, ECHR 2000‑XI).

We do not consider that these principles were properly applied in the assessment of the effectiveness of the domestic remedies available to the applicants.

Firstly, the applicants in this case had had at their disposal two legal remedies - a request for review and an action for fair redress provided by the Right to a Trial within a Reasonable Time Act and a constitutional appeal. The applicants alleged that these remedies were not in existence when they lodged their application with the European Court and therefore they had not been obliged to use them. Additionally, they alleged that, in any event, the remedies were not effective.

The majority noted that the Right to a Trial within a Reasonable Time Act came into force on 21 December 2007, and that it contained a provision on its retroactive application. In the present case the question arises as to whether the applicants should be required to exhaust this remedy, given that they introduced their applications prior to the enactment of the above Act. In this connection, the majority reiterated that the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with it. However, this rule is subject to exceptions which may be justified by the particular circumstances of each case (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)). Thus, the Court has held that applicants in cases against Italy, for instance, which concerned length of proceedings and had not been declared admissible, should be required to have recourse to the remedy introduced by the “Pinto Act” notwithstanding that it was enacted after their applications had been filed with the Court (see, for example, Giacometti and Others v. Italy (dec.), no. 34939/97, ECHR 2001‑XII; or Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001‑IX). A similar decision was taken in respect of cases introduced against Croatia following the entry into force of a constitutional amendment permitting the Constitutional Court to provide redress of both a preventive and a compensatory nature to persons complaining about undue delays in judicial proceedings (see Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002-VIII). A similar approach was followed also in respect of Slovakia (see Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), nos. 57984/0060237/0060242/0060679/0060680/0068563/01and 60226/00, ECHR 2002‑IX) and Poland (see Charzyński v. Poland (dec.), no. 15212/03, § 40, ECHR 2005‑V; and Michalak v. Poland (dec.), no. 24549/03, § 41, 1 March 2005). We believe that the present case is similar, in substance, to the above Italian, Croatian, Slovak and Polish cases. As in those cases, the arguments of the applicants that they did not have the possibility to use this remedy and were not obliged to use it, should in our opinion and following the Court’s case-law, have been rejected by the Court.

Additionally, the applicants alleged that this remedy, even if used, would not have been effective. The majority of the Chamber came to the same conclusion and declared the application admissible. Bearing in mind the previously emphasised principles that the Court applies when dealing with the effectiveness issue, we would strongly disagree with the conclusion reached by the majority for the following reasons.

Since the Right to a Trial within a Reasonable Time Act came into force only on 21 December 2007, there is as yet no long-term established practice of the domestic courts. However, the wording of the Act clearly indicates that it is specifically designed to address the issue of excessive length of proceedings before the domestic courts. Furthermore, the relevant domestic case-law shows that between 1 January 2008 and 30 September 2009 the courts in Montenegro considered one hundred and two requests for review pursuant to this Act. In eighty-four cases the applicants were notified that certain procedural measures would be undertaken within a specified period. No information has been provided as to whether these time-limits were complied with or not. Eighteen requests were rejected as ill-founded. On the other hand, in the same period twenty-two actions for fair redress were submitted, of which sixteen were dealt with and six are still being examined. In one case the domestic courts awarded non-pecuniary damages for the length of civil proceedings. In 2010, an additional fourteen actions for fair redress were examined, in two of which the courts awarded damages.

In view of the above, we hesitate to decide that a complaint under the Right to a Trial within a Reasonable Time Act is an ineffective remedy in the sense that it is not capable of providing adequate redress for excessive length of proceedings, provided that the impugned proceedings are still pending.

Furthermore, taking into account the fact that the Convention mechanism is subsidiary to national systems for safeguarding human rights, and in view of the above considerations, we are of the opinion that the applicants should be required to use the remedy available to them under the Right to a Trial within a Reasonable Time Act. That is why we decided to vote against the admissibility of this case.

An additional point that has not been elaborated on in the judgment relates to the possible use of the constitutional appeal. According to the Constitution of Montenegro of 2007, the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution after all other effective legal remedies have been exhausted. The majority of the Chamber found that a constitutional appeal could not be considered an available remedy where there is no “individual decision” against which such an appeal could be lodged. For the majority, this implies that there should be an individual court decision. However the proper point of departure for considering this issue should be the Montenegro Constitutional Court Act that entered into force in November 2008 which stipulates that:

“[c]onstitutional complaints may be lodged against an individual act of state authority, local self-government authority or legal person vested with public powers, for the reason of violation of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all effective remedies have been exhausted.”[1]

We are of the opinion that the Chamber should have addressed this discrepancy (an individual decision dec. no. 13628/03, vs. an individual act). This is not a solely linguistic matter, but a significant and legally important issue clarifying the Constitutional Court’s jurisdiction.

However, leaving aside that linguistic-legal issue, we are of the opinion that the approach taken by the majority regarding the effectiveness of the constitutional appeal in Montenegro appears to run counter to the European Court’s case-law. As found in Slaviček v. Croatia (dec). no. 20862/02, ECHR 2002‑VII) and Nogolica v. Croatia (cited above), a constitutional complaint was accepted by the Court as an effective remedy for length of proceedings cases which were still pending before the domestic courts in Croatia. The approach of the Court’s case-law in respect of Bosnia and Herzegovina has been to the effect that when the applicant has neither used the constitutional complaint nor shown that it was for any reason inadequate or ineffective (and we consider that no such reason had been shown in this case), the case is to be declared inadmissible for reasons of non-exhaustion (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina, (dec.) no. 13628/03, 6 May 2006).

Even from a theoretical point of view, we are of the opinion that there is no reason why the applicants’ length of proceedings complaint could not or should not have been lodged with the Constitutional Court, even if that court has exclusively appellate jurisdiction, i.e. even when there are no individual decisions that the applicants could have relied on as the basis of their appeal. The essence of the length of proceedings problem is precisely the lack of an individual decision and for that reason there is no reasonable explanation why a constitutional complaint could not have been lodged in this case either. The applicants decided not to test this avenue, alleging that it would not have been effective. However, there are no relevant statistics showing that that would have been the case. The European Court’s case-law has already taken a stand on this issue, establishing that as regards legal systems which provide constitutional protection for fundamental rights, it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Holland v. Ireland, no. 24827/94, Commission decision of 14 April 1998, Decisions and Reports 93, p. 15 and Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited v. Ireland(dec.), no. 55120/00, 19 June 2003; Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06, § 59, 8 July 2008). For us, neither good reasons nor special circumstances have been adduced which would justify a departure from this or any of the above-emphasised principles and so absolve the applicant from the obligation to use this legal remedy.

 

 


[1]1. Cited Article 48 of the Montenegro Constitutional Court Act has been taken from the Constitutional Court’s official web site in its official English translation version, and as such should have been properly used and cited by the Chamber in the judgment

Sažmi komentare
Član 6 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Copyright © 2025 Pravosudna akademija, Srbija