Ćosić protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

 PREDMET ĆOSIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 28261/06)

 PRESUDA 

STRASBOURG

15. siječnja 2009. 

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 28261/06) protiv Republike Hrvatske što ga je 31. svibnja 2006. godine hrvatska državljanka gđa Katarina Ćosić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa S. Pavić, odvjetnica iz Požege. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 16. listopada 2007. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru glede podnositeljičinog prava na poštivanje njenoga doma. Također je odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1943. godine i živi u Požegi.

1. Pozadina predmeta

5. Podnositeljica zahtjeva radila je kao učiteljica u raznim osnovnim školama u Hrvatskoj. Godine 1966. počela je službu u osnovnoj školi u Čaglinu. Godine 1970. rodila je sina koji je s njom ostao živjeti do 2004. godine. Kao samohrana majka dobila je stanarsko pravo na stanu u Čaglinu. Godine 1984. podnositeljica zahtjeva premještena je u osnovnu školu u Požegi, gradu u istoj regiji. Škola joj je osigurala stan, koji je privremeno uzela u zakup od tadašnjeg vlasnika stana, Jugoslavenske narodne armije (JNA).

6. Ugovor o zakupu istekao je 1990. godine. Godine 1991. država je preuzela svu imovinu JNA i time postala vlasnikom stana. Škola je tada u nekoliko navrata zatražila da se ugovor o zakupu produlji, ali su nadležne vlasti zanemarile te zahtjeve. Međutim, budući da nije bio postavljen nikakav zahtjev za njeno iseljenje, i budući da joj njen poslodavac nije osigurao nikakav drugi stan, podnositeljica zahtjeva ostala je živjeti u stanu i nastavila plaćati mjesečnu najamninu državi.

2. Postupak za iseljenje podnositeljice zahtjeva

7. Dana 7. siječnja 1999. godine država je podnijela građansku tužbu protiv škole i podnositeljice zahtjeva Općinskom sudu u Požegi, tražeći iseljenje podnositeljice zahtjeva. Država je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nema nikakvu pravnu osnovu za stanovanje u stanu, budući de je podnositeljičin ugovor o najmu istekao.

8. Dana 30. listopada 2002. godine sud je prihvatio zahtjev države i naložio podnositeljici zahtjeva da isprazni stan u roku od petnaest dana iako, kako je primijetio, podnositeljica zahtjeva nema gdje drugdje stanovati. Sud je to učinio jer se uvjerio da je država vlasnik stana i da podnositeljica zahtjeva nema nikakvu pravnu osnovu za stanovanje u njemu. U presudi se zaključuje kako slijedi:

„Na temelju provedenih dokaza, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Uredbom Vlade RH od 2. listopada 1991. godine preuzeta su sredstva bivše JNA.... te je na njima vlasnik postala Republika Hrvatska....

Prije donošenja navedene Uredbe, zaključen je ugovor o zakupu stana iz stambenog fonda JNA....i škole...Ugovor je zaključen na određeno vrijeme i to do 31. prosinca 1990. godine, kada je škola dužna vratiti stan...ugovor je zaključen u skladu sa čl. 36. tada važećeg Zakona o sredstvima i financiranju JNA....Temeljem toga zakona bivša JNA mogla je svoje nekretnine davati u zakup....Na temelju zaključenog Ugovora (između JNA i škole)....škola je zaključivala ugovore s II-tuženom Katarinom Ćosić, te joj predmetni stan davala na privremenu uporabu, uz obvezu plaćanja stanarine, svih drugih troškova proizišlih iz korištenja stana, uz obvezu II-tužene da nakon isteka ugovora stan preda JNA.

Ugovor o zakupu stana, kao ni interni ugovor škole s II-tuženom nisu osnova za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu...Prema tome, bez obzira na vrijeme provedeno u stanu (II-tužena) i bez obzira na činjenicu što su tuženi u faktičnom posjedu stana i nakon isteka svih zaključenih ugovora (koji se tiču stana), ne postoji pravna osnova za stjecanje bilo kakvih prava na tom stanu od strane II-tužene....

Budući da sud svoje odluke donosi isključivo na temelju Zakona, iako je svjestan nezavidnog položaja u kojem se našla II-tužena, na temelju izloženih činjenica odlučeno je kao u izreci presude.“

9. Županijski sud u Požegi potvrdio je prvostupanjsku presudu dana 13. ožujka 2000. godine, a Ustavni sud dana 9. veljače 2006. godine. Oba suda prihvatila su obrazloženje prvostupanjskoga suda da podnositeljica zahtjeva nema nikakvu pravnu osnovu za stanovanje u stanu. 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

10. Članak 161., stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/1996) glasi kako slijedi:

Članak 161:

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

11. Podnositeljica zahtjeva prigovara da joj je presudama domaćih sudova kojima je naloženo njeno iseljenje povrijeđeno pravo na poštivanje njenoga doma, protivno članku 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

12. Vlada osporava te tvrdnje.

A. Dopuštenost

13. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

14. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su domaće vlasti povrijedile njeno pravo na poštivanje doma naloživši njeno iseljenje iz stana u kojemu je u tom trenutku stanovala više od osamnaest godina. Tvrdi da joj je pravo na stanovanje u predmetnom stanu bilo dodijeljeno kad je, kao učiteljica u osnovnoj školi, premještena na rad u Požegu iz Čaglina, gdje je imala stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da domaći sudovi nisu vodili računa o svim tim okolnostima kad su naložili njeno iseljenje, nego su tu odluku donijeli samo na osnovi toga što više nije imala pravo stanovati u stanu.

15. Vlada tvrdi da nije bilo miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma, budući da ona još uvijek živi u stanu i, iako je sudskom presudom naloženo njeno iseljenje, postupak za ovrhu te presude još nije pokrenut.

16. Nadalje, ukoliko Sud utvrdi da je došlo do miješanja, Vlada tvrdi da se ono osnivalo na zakonima koji uređuju vlasništvo. Odluka kojom je naloženo iseljenje podnositeljice zahtjeva imala je legitimni cilj, pravo države tražiti posjed svoje imovine.

17. Glede razmjernosti miješanja, Vlada tvrdi da ona ima pravo na široku slobodu procjene i da podnositeljica zahtjeva više nema zakonsko pravo stanovati u stanu. Nadalje, ona nije tražila da joj se stan da u najam.

2. Ocjena Suda

19. Domaći su sudovi naložili povrat posjeda na temelju hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, a koji daju pravo vlasniku tražiti povrat posjeda svoje imovine, kad posjednik nema pravnu osnovu za posjed. Stoga Sud, koji ima na umu da je njegova ovlast za preispitivanje poštivanja domaćeg prava ograničena (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet Allan Jacobsson v. Sweden (br. 1), 25. listopada 1989., Series A br. 163, str. 17, st. 57.) smatra da su odluke domaćih sudova kojima je naloženo iseljenje podnositeljice zahtjeva bile u skladu s domaćim pravom. Sud nadalje smatra da je miješanje o kojemu se radi težilo ostvariti legitimni cilj zaštite prava države kao vlasnika stana.

20. Dakle, središnje je pitanje u ovome predmetu je li miješanje bilo razmjerno cilju kojemu se težilo te stoga „potrebno u demokratskom društvu“. Treba podsjetiti da ovaj zahtjev iz stavka 2. članka 8. postavlja pitanje postupka kao i sadržaja. Sud je postavio mjerodavna načela za procjenu nužnosti miješanja u pravo na „dom“ u predmetu Connors v. the United Kingdom, (br. 66746/01, st. 81.–84., 27. svibnja 2004.) koja se odnose na skraćeni postupak u sporovima o posjedu. Mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„81. Miješanje će se smatrati „nužnim u demokratskom društvu“ za legitimni cilj ako odgovara na „snažno prisutnu društvenu potrebu“, i, posebice, ako je razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Iako prvotnu procjenu nužnosti trebaju izvršiti nacionalne vlasti, konačna ocjena jesu li razlozi dani za miješanje relevantni i dostatni ostaje predmetom preispitivanja Suda u smislu ispunjavanja zahtjeva Konvencije...

82. U tom pogledu sloboda procjene neizostavno treba biti ostavljena domaćim vlastima, koje su zbog svoga izravnoga i stalnoga kontakta s vitalnim snagama u svojim zemljama u načelu u boljem položaju nego međunarodni sud da ocjene lokalne potrebe i uvjete. Ova se sloboda procjene razlikuje prema naravi prava iz Konvencije o kojem je riječ, njegovoj važnosti za pojedinca i naravi aktivnosti koje se ograničavaju, kao i o naravi cilja koji se želi ostvariti ograničenjima. Ova je sloboda uža kad je pravo o kojem je riječ presudno za djelotvorno uživanje intimnih ili ključnih prava pojedinca....S druge strane, u sferama koje uključuju primjenu socijalnih ili gospodarskih politika, postoji ovlast da ta sloboda procjene bude široka, kao npr. u kontekstu planiranja, gdje je sud našao da „nacionalne vlasti u načelu uživaju široku slobodu procjene onoliko koliko je vršenje diskrecijskog prava koje uključuje mnoštvo lokalnih čimbenika sadržano u izboru i provedbi politika planiranja....Sud je također naveo da će u sferama kao što je stambeno područje, koje ima središnju ulogu u socijalnim i gospodarskim politikama suvremenih društava, poštivati prosudba zakonodavstva o tome što je u općem interesu, osim ako je prosudba očigledno bez razumnog temelja. ....Međutim, može se primijetiti da je to bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1., a ne članka 8. koje se tiče prava od središnje važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa s drugima te sigurno mjesto u kojem se nastanio u zajednici ...Tamo gdje su razmatranja opće socijalne i gospodarske politike nastale u kontekstu samoga članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s osobitim značenjem koje se pridaje opsegu zadiranja u osobnu sferu podnositeljice zahtjeva....

83. Postupovna zaštitna sredstva na raspolaganju pojedincu osobito su bitna kod određivanja je li tužena država, kad je postavljala regulatorni okvir, ostala u okviru svoje slobode procjene. Sud treba posebice ispitati je li proces donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i jesu li na dužan način poštovani interesi koje članak 8. pridaje pojedincu.

21. U ovome predmetu, kad se radi o odlukama domaćih vlasti, Sud bilježi da su njihovi nalazi bili ograničeni na zaključak da podnositeljica zahtjeva prema primjenjivim domaćimzakonima nije imala nikakvu pravnu osnovu za stanovanje u stanu. Prvostupanjski je sud izričito naveo da se njegova odluka treba osnivati isključivo na primjenjivim zakonima, iako priznaje težak položaj podnositeljice zahtjeva. Tako su se domaći sudovi ograničili na utvrđenje da je podnositeljica zahtjeva u stanu bez pravne osnove, ali nisu izvršili daljnju analizu glede razmjernosti mjere koju treba primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva. Međutim, jamstva Konvencije traže da miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma bude ne samo osnovano na zakonu, nego, na temelju stavka 2. članka 8., i razmjerno legitimnome cilju koji se nastoji ostvariti, s time da se uzmu u obzir osobite okolnosti predmeta. Nadalje, niti jedna odredba domaćega prava ne smije se tumačiti i primijeniti na način nespojiv s obvezama Hrvatske iz Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Stanková v. Slovakia, st. 24.).

22. S tim u vezi Sud ponavlja da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnoga suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati (vidi predmet McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, st. 50., 13. svibnja 2008.).

23. Međutim, u okolnostima ovoga predmeta podnositeljici zahtjeva nije bila dana takva prilika. Slijedi da je zbog takvog nepostojanja odgovarajućih postupovnih zaštitnih sredstava, u ovome predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. st. 1. I ČLANKA 14. KONVENCIJE

24. Podnositeljica zahtjeva prigovara da je postupak pred domaćim sudovima bio nepošten i da je diskriminirana. Pozvala se na članak 6., stavak 1. i na članak 14. Konvencije.

25. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da je nedopušten prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

26. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

27. Podnositeljica zahtjeva potražuje 60.300 eura (EUR) na ime materijalne štete i 10.000 EUR na ime nematerijalne štete.

28. Vlada tvrdi da nema nikakve uzročne veze između zahtjeva podnositeljice zahtjeva i potraživane materijalne štete. Glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Vlada smatra da je prekomjeran.

29. Glede materijalne štete, Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao poduprijeti njen zahtjev, a kojeg bi se moglo uzročno povezati s povredom Konvencije koju je utvrdio. Stoga nije prikladno dosuditi bilo kakvu naknadu s toga naslova (vidi također predmete Angelova and Iliev v. Bulgaria, br. 55523/00, st. 125., 26. srpnja 2007. i Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95 st. 130., ECHR 1999-III).

30. S druge strane, iako je Sud utvrdio da je do povrede članka 8. došlo samo u njegovom postupovnom vidu, smatra da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela neku nematerijalnu štetu, posebice osjećaje frustracije i nepravde, koja nije dostatno nadoknađena samo utvrđenjem povrede Konvencije (vidi predmet Connors v. the United Kingdom, br. 66746/01, st. 114., 27. svibnja 2004.). Odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositeljici zahtjeva dosuđuje 2.000 EUR s toga naslova, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

31. Podnositeljica zahtjeva potražuje i 369,97 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.

32. Vlada se nije očitovala.

33. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje i naprijed navedenih kriterija, Sud smatra razumnim dosuditi zatraženi iznos, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva na taj iznos.

C. Zatezna kamata

34. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. utvrđuje da je prigovor na temelju članka 8. Konvencije koji se tiče prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma dopušten, a da je ostatak zahtjeva nedopušten;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

3 presuđuje

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedeće iznose koje treba preračunati u domaću valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(ii) 369,97 EUR (tristo šezdeset devet eura i devedeset sedam centi) na ime troškovai izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. siječnja 2009. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN           Christos ROZAKIS

Tajnik                           Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

 CASE OF ĆOSIĆ v. CROATIA

 (Application no. 28261/06)

  JUDGMENT

 STRASBOURG 

 15 January 2009

 FINAL

 05/06/2009

This judgment may be subject to editorial revision.

In the case of Ćosić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Elisabeth Steiner,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 December 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 28261/06) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mrs Katarina Ćosić (“the applicant”), on 31 May 2006.

2.  The applicant was represented by Mrs S. Pavić, a lawyer practising in Požega. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  On 16 October 2007 the Court decided to communicate the complaint concerning the applicant’s right to respect for her home to the Government. It also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1943 and lives in Požega.

1.  Background to the case

5.  The applicant has served as a teacher in various elementary schools in Croatia. In 1966 she began her service in an elementary school in Čaglin. In 1970 she gave birth to a son who remained living with her until 2004. As a single mother she was granted a specially protected tenancy (stanarsko pravo) of a flat in Čaglin. In 1984 the applicant was transferred to an elementary school in Požega, a town in the same region. The school provided her with a flat, which it had temporarily leased from its then owner, the Yugoslav People’s Army (YPA).

6.  The lease expired in 1990. In 1991 the State took over all property of the YPA, thereby becoming the owner of the flat. The school then asked on several occasions for the lease to be extended but these requests were ignored by the competent authorities. However, since no request for her eviction was made and no other flat was provided for her by her employer, the applicant remained living in the flat and continued paying a monthly rent to the State.

2.  Proceedings for the applicant’s eviction

7.  On 7 January 1999 the State brought a civil action against the school and the applicant in the Požega Municipal Court (Općinski sud u Požegi), seeking the applicant’s eviction. The State argued that since the applicant’s lease had expired she had no further legal entitlement to occupy the flat.

8.  On 30 October 2002 the court granted the State’s claim and ordered the applicant to vacate the flat within fifteen days even though, as it noted, the applicant had no other place to stay. The court did so because it was satisfied that the State owned the flat and the applicant had no legal entitlement to occupy it. The judgment concluded as follows:

“The evidence presented in the proceedings lead this court to finding the plaintiff’s claim to be well-founded.

The Government’s Decree of 2 October 1991 resulted in all possessions of the former YPA [Yugoslav Peoples Army] coming into the ownership of the Republic of Croatia ...

Before the above Decree had been enacted, a contract in relation to the lease of the flat in question was concluded ... between the YPA ... and the school ... The contract was concluded to last for a limited period of time - until 31 December 1990 when the school was obliged to return the flat ... The contract was concluded pursuant to section 36 of the then valid Act on Financing of the YPA ... That Act allowed the YPA to lease its property ... On the basis of the contract [between the YPA and the school], the school ... entered into further contracts with the second respondent Katarina Ćosić allowing her to temporarily occupy the flat and obliging her to pay rent as well as all other expenses connected with the use of the flat, while maintaining the second respondent’s obligation to return the flat to the YPA after the expiry of the contract.

Neither the [initial] contract nor the additional contracts between the school and the second respondent are a basis for acquiring a specially protected tenancy of the flat in question. ... Thus, irrespective of the time [the second respondent] has occupied the flat and irrespective of the fact that the respondents continued to be in possession of the flat even after all contracts [concerning the flat] had expired, there is no legal basis for the second respondent to have acquired any rights on the flat in question ...

Although this court is aware of the respondent’s unenviable position, it has to adopt its decisions exclusively on the basis of the laws and therefore, relying on the facts of the case, it has decided as in the operative part of this judgment.”

9.  The first-instance judgment was upheld by the Požega County Court (Županijski sud u Požegi) on 13 March 2000 and by the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) on 9 February 2006. Both these courts endorsed the reasoning of the first-instance court that the applicant had no legal entitlement to occupy the flat.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

10.  Section 161, paragraph 1 of the Act on Ownership and other Rights in Rem (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:

“The owner has the right to seek repossession of his or her property from the person in whose possession it is.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

11.  The applicant complained that the national courts’ judgments ordering her eviction violated her right to respect for her home, contrary to Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

12.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

13.  The Court finds that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further finds that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1. Submissions by the parties

14.  The applicant argued that the domestic authorities had violated her right to respect for her home by ordering her eviction from the flat where she had been living at that time for more than eighteen years. She maintained that she had been given the right to occupy the flat in question when she, as an elementary school teacher, had been transferred to work in Požega from Čaglin, where she had had a specially protected tenancy of a publicly owned flat. The applicant argued that the domestic courts had not taken all those circumstances into account when ordering her eviction, but had reached that decision only on the ground that she no longer had a right to occupy the flat.

15.  The Government argued that there had been no interference with the applicant’s right to respect for her home since she was still living in the flat and although her eviction had been ordered by a court’s judgment, proceedings for the enforcement of that judgment had not been instituted.

16.  Furthermore, the Government contended that were the Court to find that there had been an interference, it was based on the laws regulating ownership. The decision ordering the applicant’s eviction also pursued a legitimate aim, namely the right of the State to claim possession of its property.

17.  As to the proportionality of the interference, the Government claimed that they enjoyed a wide margin of appreciation and that the applicant was no longer legally entitled to occupy the flat. Furthermore, she had not asked that the flat be leased to her.

2. The Court’s assessment

18.  The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant’s eviction has not yet been executed (see, mutatis mutandis, Stanková v. Slovakia, no. 7205/02, § 7, 9 October 2007).

19.  The possession order in question was issued by the national courts under Croatian laws regulating ownership which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for the possession. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is thus satisfied that the national courts’ decisions ordering the applicant’s eviction were in accordance with domestic law. The Court further considers that the interference in question pursued the legitimate aim of protecting the rights of the State as the owner of the flat.

20.  The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be recalled that this requirement under paragraph 2 of Article 8 raises a question of procedure as well as one of substance. The Court set out the relevant principles in assessing the necessity of an interference with the right to “home” in the case of Connors v. the United Kingdom, (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004) which concerned summary possession proceedings. The relevant passage reads as follows:

“81. An interference will be considered ‘necessary in a democratic society’ for a legitimate aim if it answers a ‘pressing social need’ and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention ...

82. In this regard, a margin of appreciation must, inevitably, be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The margin will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individual’s effective enjoyment of intimate or key rights ... . On the other hand, in spheres involving the application of social or economic policies, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the planning context where the Court has found that ‘[i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation’ ... . The Court has also stated that in spheres such as housing, which play a central role in the welfare and economic policies of modern societies, it will respect the legislature’s judgment as to what is in the general interest unless that judgment is manifestly without reasonable foundation ... . It may be noted however that this was in the context of Article 1 of Protocol No. 1, not Article 8 which concerns rights of central importance to the individual’s identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community ... . Where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant ... .

83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

21.  In the present case, the Court notes that when it comes to the decisions of the domestic authorities, their findings were limited to the conclusion that under applicable national laws the applicant had no legal entitlement to occupy the flat. The first-instance court expressly stated that while it recognised the applicant’s difficult position, its decision had to be based exclusively on the applicable laws. The national courts thus confined themselves to finding that occupation by the applicant was without legal basis, but made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicant. However, the guarantees of the Convention require that the interference with an applicant’s right to respect for her home be not only based on the law but also be proportionate under paragraph 2 of Article 8 to the legitimate aim pursued, regard being had to the particular circumstances of the case. Furthermore, no legal provision of domestic law should be interpreted and applied in a manner incompatible with Croatia’s obligations under the Convention (see Stanková v. Slovakia, cited above, § 24).

22.  In this connection the Court reiterates that the loss of one’s home is a most extreme form of interference with the right to respect for the home. Any person at risk of an interference of this magnitude should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, his or her right of occupation has come to an end (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, 13 May 2008).

23.  However, in the circumstances of the present case the applicant was not afforded such a possibility. It follows that, because of such absence of adequate procedural safeguards, there has been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 AND ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

24.  The applicant complained that the proceedings before the national courts had been unfair and that she had been discriminated against. She relied on Article 6 § 1 and Article 14 of the Convention.

25.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

26.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

27.  The applicant claimed 60,300 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

28.  The Government submitted that there was no causal link between the applicant’s claims and the pecuniary damage claimed. As to the claim in respect of non-pecuniary damage, the Government deemed it excessive.

29.  As regards pecuniary damage, the Court notes that the applicant has not supplied any evidence capable of supporting her claim which could be causally linked to the violation of the Convention it has found. It is therefore not appropriate to award any compensation under that head (see also Angelova and Iliev v. Bulgaria, no. 55523/00, § 125, 26 July 2007, and Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/94, 28331/95 and 28443/95, § 130, ECHR 1999-III).

30.  On the other hand, although the Court has found Article 8 violated in its procedural aspect only, it considers that the applicant suffered some non-pecuniary damage, in particular feelings of frustration and injustice, not sufficiently compensated by the finding of a violation of the Convention (see Connors v. the United Kingdom, no. 66746/01, § 114, 27 May 2004). Deciding on an equitable basis, it awards the applicant EUR 2,000 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

31.  The applicant also claimed EUR 369,97 for the costs and expenses incurred before the Court.

32.  The Government made no comments.

33.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum claimed, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

C.  Default interest

34.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaint under Article 8 of the Convention concerning the applicant’s right to respect for her home admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)   EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any taxes that may be chargeable to the applicant;

(ii)  EUR 369,97 (three hundred and sixty-nine euros and ninety-seven cents) in respect of costs and expenses, plus any taxes that may be chargeable to the applicant;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 15 January 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen            Christos Rozakis

Registrar                      President