Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
DRUGI ODJEL
PREDMET ŠKORJANEC protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 25536/14)
PRESUDA
STRASBOURG
28. ožujka 2017.
Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Škorjanec protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:
Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,
i Stanley Naismith, Tajnik odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. veljače 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 25536/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka, gđa Maja Škorjanec („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu 20. ožujka 2014. godine, na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa N. Owens, odvjetnica iz Zagreba. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica zahtjeva posebice je navela propust domaćih tijela da učinkovito izvrše svoje pozitivne obveze u odnosu na rasno motivirani čin nasilja usmjeren protiv nje. Pozvala se na članke 3. i 8. gledane zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije.
4. Dana 30. lipnja 2014. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1988. godine i živi u Zagrebu.
A. Pozadina predmeta
6. Policijska uprava zagrebačka (u daljnjem tekstu: „policija”) je 9. lipnja 2013. godine primila hitan poziv o tome da su dva muškarca napala par romskog podrijetla.
7. Policija je odmah izašla na mjesto događaja gdje je zatekla podnositeljicu zahtjeva i njezinog partnera Š.Š., te još jednu osobu, I.M., s kojom su podnositeljica zahtjeva i njezin partner imali verbalni i fizički sukob. Svi su imali vidljive ozljede. Ubrzo nakon toga, u blizini, policija je pronašla i uhitila još jednog muškarca, S.K., koji je također sudjelovao u sukobu.
8. U preliminarnom izvješću koje je sastavila policija bilo je navedeno da su se podnositeljica zahtjeva i njezin partner najprije posvađali s I.M. i S.K., tijekom čega je S.K. rekao: „sve Cigane treba ubiti, istrijebit ćemo vas”. S.K. i I.M. zatim su napali partnera podnositeljice zahtjeva. Podnositeljica zahtjeva i njezin partner pokušali su pobjeći, ali I.M. i S.K. su ih uspjeli uloviti. S.K. je podnositeljicu zahtjeva povukao za majicu, bacivši je na pod te ju je udario u glavu. I.M. i S.K. su zatim nastavili udarati partnera podnositeljice zahtjeva, kojeg je S.K. posjekao po rukama nožem.
9. U policijskom izvješću navedeno je da je podnositeljica zahtjeva imala vidljivu modricu ispod lijevog oka. Hitna medicinska pomoć također je došla na mjesto događaja. Liječnik je utvrdio da se ozljede podnositeljice zahtjeva trebaju klasificirati kao lakše tjelesne ozljede. Istoga je dana podnositeljica zahtjeva pregledana u bolnici, u kojoj je potvrđena njezina ozljeda. Rečeno joj je da se odmara i uzima tablete protiv bolova.
10. Policija je u vezi s incidentom izvršila očevid i daljnju ocjenu dostupnih materijala. Policija je također ispitala podnositeljicu zahtjeva i njezinog partnera, kao i dvojicu napadača.
11. Prilikom policijskog ispitivanja 9. lipnja 2013. godine partner podnositeljice zahtjeva, Š.Š., izjavio je da je romskog podrijetla. Na dan incidenta bio je na buvljaku s podnositeljicom zahtjeva kada su je neki prolaznici gurnuli. Vidio je da je su to bila dva mladića te je rekao podnositeljici zahtjeva da ih ignorira zato što su bili pijani („urokani”). Jedan od njih ga je čuo i okrenuo se prema Š.Š., govoreći: „Jebem ti mater cigansku, tko je urokan, šta ti meni imaš govoriti, sve vas treba istrijebiti mamu vam cigansku jebem.” Drugi se muškarac također okrenuo prema Š.Š., govoreći: „Jebem vam majku, treba vas istrijebiti, ubit ću te.” Š.Š. je izjavio da se tada uspaničio i rekao da ima nož kako bi ih otjerao. Međutim, to je izazvalo daljnji izljev bijesa kod dvojice muškaraca, jedan od njih je izvadio nož i počeli su loviti Š.Š. Dok je bježao, Š.Š. je ugledao podnositeljicu zahtjeva i počeli su trčati zajedno, tražeći pomoć. Međutim, napadači su uspjeli sustići Š.Š. i počeli su ga tući. U tom je trenutku podnositeljica zahtjeva pokušala pomoći te je također udarena. Ta dvojica muškaraca su tada nastavila tući Š.Š., rekavši mu da je Rom i da ga treba ubiti.
12. Prilikom obavijesnog razgovora 9. lipnja 2013. godine podnositeljica zahtjeva izjavila je da živi sa Š.Š., s kojim je imala dvoje djece. Ona je potvrdila verziju događaja koju je ispričao Š.Š., rekavši da su je dva muškarca gurnula. Nakon što je Š.Š. reagirao rekavši da muškarce treba pustiti na miru jer su bili pijani, jedan od dvojice muškaraca je rekao: „Tko je pijan, jebem ti mater cigansku, vas treba istrijebiti, ovo će ponovno biti bijela Hrvatska, smeće jedno.” Podnositeljica zahtjeva izjavila je da su nakon toga dvojica muškaraca počela napadati Š.Š. Pokušala im se približiti kako bi pomogla Š.Š., ali druga žena ju je spriječila u tome. Međutim, u jednom se trenutku pridružila Š.Š. i počeli su bježati. Dvojica muškaraca su ih tada uhvatila, a jedan od njih ju je povukao za majicu i rekao: „Što ćeš sad kujo jedna, sad ću te prebiti.” Onda ju je udario nogom u glavu. Dvojica muškaraca su nastavila tući Š.Š., dok je ona pobjegla i tražila pomoć.
13. Prilikom ispitivanja 9. lipnja 2013. godine dva su napadača objasnila da je sukob izbio zbog toga što ih je Š.Š. uvrijedio rekavši da su bili pijani. Oni su negirali da je sukob imao ikakve rasne konotacije.
14. Policija je 10. lipnja 2013. godine podnijela kaznenu prijavu protiv S.K. i I.M. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zbog sumnje da su počinili zločin iz mržnje pokušavši nanijeti tešku tjelesnu ozljedu Š.Š., motivirani njegovim romskim podrijetlom. Podnositeljica zahtjeva spomenuta je u kaznenoj prijavi kao svjedokinja.
15. Tijekom istrage, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu ispitalo je dva osumnjičenika, te je 17. lipnja i 31. srpnja 2013. godina uputilo policiju da obavi prepoznavanje i formalno ispitivanje podnositeljice zahtjeva i Š.Š. kao svjedoka.
16. Kada je ispitan kao svjedok, Š.Š. je ponovio iskaz koji je dao tijekom prvog obavijesnog razgovora. Objasnio je kako se, nakon što su dvojica muškaraca gurnula podnositeljicu zahtjeva, jedan od njih okrenuo prema njemu i izrekao uvrede vezane uz njegovo romsko podrijetlo (vidjeti odlomak 11. gore). Š.Š. je također izjavio da je podnositeljica zahtjeva napadnuta nakon što mu je pokušala pomoći kada su ga dvojica muškaraca tukla.
17. Prilikom svojeg ispitivanja u svojstvu svjedoka, podnositeljica zahtjeva ponovila je iskaz koji je dala tijekom prvog obavijesnog razgovora (vidjeti odlomak 12. gore).
B. Kazneni postupak u vezi s napadom na partnera podnositeljice zahtjeva
18. Po završetku istrage, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 30. listopada 2013. godine podiglo optužnicu protiv S.K. i I.M. pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu zbog prijetnji i tjelesne ozljede Š.Š., u svezi sa zločinom iz mržnje. U optužnici je također spomenut napad na podnositeljicu zahtjeva, navodeći da je primila udarac u glavu dok je pokušala spasiti Š.Š. od udaranja.
19. Optužnica je potvrđena i predmet je upućen na suđenje 21. ožujka 2014. godine.
20. U međuvremenu, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 31. listopada 2013. godine obavijestilo Š.Š., kao oštećenika u postupku, da je podignuta optužnica protiv S.K. i I.M. u vezi s napadom usmjerenim na njega. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 23. siječnja 2014. godine obavijestilo odvjetnika Š.Š., L.K., o pokretanju postupka pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu.
21. Na raspravi održanoj 9. listopada 2014. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu ispitao je Š.Š. On je ponovio iskaze koje je dao policiji. Na pitanje jesu li dvojica napadača rekla išta podnositeljici zahtjeva u vezi s rasnom pripadnosti Š.Š., Š.Š. je izjavio da mu je rekla nešto, ali se više ne može sjetiti detalja. On je mislio da je ona rekla da su joj dvojica napadača rekla da je i ona Romkinja ako je bila s Romom. Uz suglasnost stranaka, uključujući punomoćnika Š.Š., iskaz podnositeljice zahtjeva policiji prihvaćen je kao dokaz, te ona nije dalje ispitivana tijekom suđenja.
22. Presudom od 13. listopada 2014. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je S.K. i I.M. krivima za djela za koja su optuženi, te ih osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.
C. Kaznena prijava podnositeljice zahtjeva
23. U međuvremenu, 29. srpnja 2013. godine podnositeljica zahtjeva i njezin partner, zastupani po odvjetnici L.K., podnijeli su kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu protiv dvojice nepoznatih osumnjičenika u vezi s incidentom od 9. lipnja 2013. godine (vidjeti odlomke 6.-13. gore). U kaznenoj prijavi navedeno je da je jedan od osumnjičenika najprije gurnuo podnositeljicu zahtjeva, te da joj je zatim rekao da je „kuja” koja je u vezi s Romom i da će je pretući. Povučena je za majicu i bačena na zemlju, udarivši glavu. Napadači su tada nastavili tući Š.Š., prijeteći da će ubiti njega i podnositeljicu zahtjeva. U kaznenoj prijavi također je navedeno da su napadači u isto vrijeme ukrali dva mobilna telefona od Š.Š.
24. Punomoćnica podnositeljice zahtjeva pokušala je dobiti mjerodavne informacije o napadačima od policije jer su joj te informacije bile potrebne za pokretanje mjerodavnog sudskog postupka. Policija je 12. studenog 2013. godine obavijestila punomoćnicu podnositeljice zahtjeva da je podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu protiv dvije osobe zbog sumnje da su počinili kazneno djelo pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede podnositeljici zahtjeva i njezinom partneru, koje je, u okolnostima predmeta, bilo klasificirano kao zločin iz mržnje. Punomoćnica podnositeljice zahtjeva također je obaviještena da bi trebala kontaktirati Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu za sve dodatne informacije.
25. Punomoćnica podnositeljice zahtjeva zatim je obavijestila Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu da će podnositeljica zahtjeva i njezin partner sudjelovati u postupku kao oštećenici, te je zatražila da budu informirani o svim mjerodavnim postupovnim radnjama. Punomoćnica podnositeljice zahtjeva je 17. veljače 2014. godine, pozivajući se na obveze domaćih tijela iz Konvencije, zatražila informacije od policije i Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu o kaznenoj prijavi podnesenoj u ime podnositeljice zahtjeva.
26. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 31. listopada 2014. godine odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva. Pregledalo je materijale vezane uz istragu incidenta od 9. lipnja 2013. godine i kazneni postupak protiv S.K. i I.M. (vidjeti odlomke 10.-22. gore). Mjerodavni dio rješenja glasi:
„S obzirom na sve navedeno, nesporno je utvrđeno da je inkriminiranog dana došlo do fizičkog sukoba između I. okr. S.K. i II. okr. I.M. sa Š.Š. pri čemu su isti [S.K. i I.M.] Š.Š. nanijeli tjelesne ozljede i uputili mu riječi prijetećeg sadržaja, a djela su počinili prvenstveno radi izražavanja netrpeljivosti prema pripadnicima romske nacionalnosti.
Međutim, iz iskaza svjedoka Š.Š. i Maje Škorjanec proizlazi da su isti odgurnuli Maju Škorjanec u leđa zbog čega je ona pala na štand, ne radi toga što je ista izvanbračna supruga Š.Š. koji je romske nacionalnosti nego iz razloga što su isti bili u alkoholiziranom stanju te su slučajno imenovanu odgurnuli prema štandovima.
Nadalje, iz medicinske dokumentacije na ime maje Škorjanec, zapisnika o ispitivanju svjedoka Š.Š. i Maje Škorjanec, te obranu I. i II. okrivljenika danu na raspravi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu nesporno je da je I okrivljeni S.K. udario nogom u predjelu lijeve strane lica i lijevog oka maju Škorjanec, međutim ista je tom prilikom zadobila laku tjelesnu povredu.
Kako u konkretnom slučaju ne proizlazi da bi S.K. i I.M. Maji Škorjanac nanijeli tjelesne ozljede radi izražavanja netrpeljivosti prema pripadnicima romske nacionalnosti, budući da ista nije romske nacionalnosti to nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 117. stavak 2. u vezi s člankom 87. točkom 21. Kaznenog zakona.
Naime, ozljeda koju je zadobila Maja Škorjanec po svojem karakteru eventualno bi predstavljala ozljedu iz članka 117. stavak 1. Kaznenog zakona ...a kako se kazneni postupka za kazneno djelo iz članka 117. stavak 1. Kaznenog zakona poduzima privatnom tužbom, proizlazi da je predmetnu kaznenu prijavu ... valjalo odbaciti budući da prijavljeno kazneno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti
U odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. u vezi članka 87. točka 21. Kaznenog zakona, valja istaknuti kako je iz svega navedenog razvidno da su S.K. i I.M. riječi prijetećeg sadržaja upućivali Š.Š.,, a ne Maji Škorjanec ... iz zapisnika o ispitivanju svjedok nje Maje Škorjanec, u kojeg je izvršen uvid, ne proizlazi da bi S.K. i I.M. njoj upućivali riječi prijetećeg sadržaja, nego upravo Š.Š. te je predmetnu kaznenu prijavu ... valjalo odbaciti budući da prijavljeno kazneno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti”
27. Podnositeljica zahtjeva poučena je da može preuzeti kazneni progon protiv S.K. i I.M. u svojstvu oštećenika kao tužitelja, kako je propisano mjerodavnim domaćim pravom (vidjeti odlomak 30. u nastavku).
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Mjerodavno domaće pravo
1. Kazneni zakon
28. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine” br. 125/2011, s naknadnim izmjenama i dopunama) propisuju kako slijedi:
Članak 87.
„(21) Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje.”
Tjelesna ozljeda Članak 117.
(1) Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.”
(2) Tko djelo iz stavka 1. počini iz mržnje, ... kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3) Kazneno djelo iz stavka 1. progoni se po privatnoj tužbi.”
Prijetnje Članak 139.
„(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili drugu osobu usmrtiti ili teško tjelesno ozlijediti ... kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
...
(4) ... [K]azneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu [žrtve], osim kaznenog djela počinjenog iz mržnje, ... [koje se progoni po službenoj dužnosti].”
2. Zakon o kaznenom postupku
29. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013 i 152/2014) u svojem mjerodavnom dijelu propisuje kako slijedi:
Članak 2.
„(1) Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...
(2) Za djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik, a za djela za koja se postupak pokreće po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj je privatni tužitelj. ...
...
(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog progona, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.”
30. Članci od 55. do 63. uređuju prava i dužnosti privatnih tužitelja te oštećenika kao tužitelja. Privatni tužitelj je oštećenik koji pokreće kazneni progon za kaznena djela za koja je takav kazneni progon izričito dopušten Kaznenim zakonom (lakša kaznena djela). Oštećenik kao tužitelj je osoba koja preuzima kazneni progon za kaznena djela za koja inače kazneni progon vrši država, kad su vlasti mjerodavne za kazneni progon iz bilo kojeg razloga odlučile odustati od kaznenog progona. Oštećenik kao tužitelj ima ista prava koja ima i državni odvjetnik, osim onih koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu. Na temelju članka 58. stavka 2., državni odvjetnik ima pravo, po diskrecijskoj osnovi, preuzeti progon i zastupanje optužbe od oštećenika kao tužitelja do završetka rasprave.
B. Mjerodavna domaća praksa i materijali u vezi s diskriminacijom
31. Mjerodavna domaća praksa i ostali materijali u vezi s diskriminacijom općenito navedeni su u predmetu Guberina protiv Hrvatske (br. 23682/13, odlomci 27. i 29. – 31., ESLJP 2016).
C. Ostala mjerodavna domaća praksa
32. Popis raznih odluka domaćih tijela, objavljen na internetskoj stranici Ustavnog suda Republike Hrvatske (dostupan na http://www.usud.hr), a koje se ne razmatraju na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi uključuje odluku o odbačaju kaznene prijave žrtve. Poziva se na sljedeću sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske: U-III-1523/2000, U-III- 1122/2007, U-III-2411/2012 i U-III-1488/2014.
III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI
33. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) je 2009. godine objavila „Zakoni o kaznenim djelima počinjenim iz mržnje: Praktični vodič„ kao alat za pomoć državama u ostvarenju obveze „razmatranja provedbe ili jačanja, gdje je to potrebno, zakonodavstva koje zabranjuje diskriminaciju ili poticanje na počinjenje kaznenih djela iz mržnje”. Mjerodavni dio Vodiča (str. 50.-51.) glasi:
„Sjedinjene Američke Države imaju dobro dokumentirane obrasce zločina usmjerenih na međurasne parove i obitelji. Slično tome, na osnovu studije provedene u Finskoj, utvrđeno je da je jedna petina zločina iz mržnje počinjena nad žrtvama koje su bile finski državljani, a bile su „u društvu osobe stranog podrijetla” ili čiji su „supružnici stranog podrijetla.”
...
Osobe koje pripadaju ili su se udružile sa skupinom koja dijeli zakonom zaštićene karakteristike mogu se lako izostaviti iz zakonom definirane kategorije zločina iz mržnje. Stoga bi zakoni o kaznenim djelima počinjenim iz mržnje trebali kažnjavati i one koji izvrše napad na druge na temelju njihove povezanosti s pripadnicima zakonom zaštićenih skupina.”
34. U drugoj objavi pod nazivom „Sprječavanje i reagiranje na zločine iz mržnje: Vodič za NVO-e u regiji OESS-a” (2009.), OESS je istaknuo sljedeće (str. 22.-23.):
„Karakteristike žrtve i počinitelja
...
Karakteristike žrtve koje mogu biti pokazatelji zločina iz mržnje uključuju:
- Žrtva se može identificirati kao „drukčija” od napadača i, često, od većinske zajednice, na temelju faktora kao što su izgled, odijevanje, jezik ili vjera;
...
-Žrtva je bila u društvu ili u braku s članom manjinske skupine.”
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. U VEZI S ČLANKOM 14. KONVENCIJE
35. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je propustu domaćih tijela da učinkovito izvrše svoje pozitivne obveze u odnosu na rasno motivirani čin nasilja usmjeren protiv nje. Pozvala se na članke 3., 8. i 14. Konvencije.
36. Sud smatra kako obveze domaćih tijela povezane s incidentom o kojem je riječ mogu nastati na temelju svih članaka Konvencije na koje se podnositeljica zahtjeva poziva, odnosno člancima 3. i 8. gledanim zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije. Međutim, s obzirom na ozljede koje je zadobila podnositeljica zahtjeva (vidjeti odlomak 9. gore) i pretpostavljeno rasno motivirano nasilje protiv nje, Sud smatra da se prigovor podnositeljice zahtjeva treba ispitati na temelju članka 3. (vidjeti predmet Abdu protiv Bugarske, br. 26827/08, odlomak 39., 11. ožujka 2014.).
37. Nadalje, dužnost vlasti da istraže postojanje moguće veze između diskriminirajućeg motiva i čina nasilja može spadati pod postupovni aspekt članka 3. Konvencije, ali se može smatrati i dijelom pozitivnih odgovornosti vlasti iz članka 14. da osiguraju temeljne vrijednosti sadržane u članku 3. bez diskriminacije. Zahvaljujući međudjelovanju članaka 3. i 14. Konvencije u kontekstu nasilja motiviranog diskriminacijom, pitanja poput onih koja su postavljena u ovome predmetu mogu se ispitati samo na temelju članka 3. bez da proizlaze posebna pitanja iz članka 14., ili mogu zahtijevati ispitivanje članka 3. u vezi s člankom 14. O tom se pitanju u svakome predmetu odlučuje ovisno o činjenicama i prirodi iznesenih navoda (vidjeti, na primjer, predmet B.S. protiv Španjolske, br. 47159/08, odlomak 59., 24. srpnja 2012.).
38. U ovome predmetu, s obzirom na navode podnositeljice zahtjeva da je nasilje nad njom imalo rasne konotacije koje su tijela potpuno zanemarila u istrazi, Sud nalazi da bi najprikladniji način postupanja bio podvrgnuti prigovore podnositeljice zahtjeva zajedničkom ispitivanju na temelju članka 3. u vezi s člankom 14. (usporediti s gore citiranim predmetom Abdu, odlomak 46.).
39. Te odredbe glase kako slijedi:
Članak 3.
„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”
Članak 14.
„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
40. Vlada je tvrdila kako nije bilo nikakvog razloga da podnositeljica zahtjeva podnese svoj zahtjev Sudu dok je mjerodavni postupak još uvijek bio tijeku na domaćoj razini. Također je tvrdila kako podnositeljica zahtjeva nije iscrpila sva dostupna pravna sredstva, posebice mehanizme preuzimanja kaznenog progona po privatnoj tužbi ili u svojstvu oštećenika kao tužitelja, zahtjev za naknadu štete i zaštitu od diskriminacije ili ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
41. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je ispravno iscrpila dostupna domaća pravna sredstva, te da je podnijela svoj zahtjev Sudu kada je postalo jasno da se neće pokrenuti kazneni progon u vezi s napadom usmjerenim na nju. Također je smatrala da ustavna tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo koje je trebalo iskoristiti.
2. Ocjena Suda
42. Sud ponavlja kako na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije može razmotriti zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Države su oslobođene odgovaranja pred međunarodnim tijelom za svoje postupke prije nego što dobiju priliku da stvari isprave u vlastitom pravnom sustavu, a oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da obavlja nadzor u vezi s prigovorima protiv neke države time su obvezni najprije upotrijebiti pravna sredstva koje pruža nacionalni pravni sustav. Obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava zahtijeva od podnositelja zahtjeva da se na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su dostupna i dostatna u odnosu na njegove ili njezine prigovore na temelju Konvencije. Postojanje dotičnih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, bez čega neće imati potrebnu dostupnost i učinkovitost (vidjeti predmete Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 ostalih, odlomci 70.-71., 25. ožujka 2014.; i Gherghina protiv Rumunjske (odl.) [VV], br. 42219/07, odlomak 85., 9. srpnja 2015.).
43. Članak 35. stavak 1. također zahtijeva da prigovori koji se kasnije namjeravaju podnijeti Strasbourgu trebaju biti iznijeti pred odgovarajućim domaćim tijelom, barem u suštini i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom i da se nadalje treba upotrijebiti svako procesno sredstvo koje bi moglo spriječiti povredu Konvencije (vidjeti gore citirani predmet Vučković i drugi, odlomak 72.)
44. Sud nadalje ponavlja kako se o zahtjevu da podnositelj zahtjeva iscrpi domaća pravna sredstva redovno odlučuje pozivom na datum kad je zahtjev podnesen Sudu (Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, odlomak 47., ESLJP 2001-V (izvadci)). Međutim, Sud također prihvaća da do posljednje faze korištenja domaćih pravnih sredstava može doći kratko nakon podnošenja zahtjeva, ali prije utvrđenja o dopuštenosti od strane Suda (vidjeti, na primjer, predmet Zalyan i drugi protiv Armenije, br. 36894/04 i 3521/07, odlomak 238., 17. ožujka 2016., s daljnjim upućivanjima).
45. U svjetlu gore navedenih načela, Sud najprije primjećuje da je podnositeljica zahtjeva podnijela svoj zahtjev Sudu 20. ožujka 2014. godine i da je o njezinom predmetu konačno odlučeno na domaćoj razini 31. listopada 2014. godine kada je nadležno državno odvjetništvo odbacilo njezinu kaznenu prijavu (vidjeti odlomak 26. gore). U takvim okolnostima ne postoji osnova za odbacivanje prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju članaka 3. i 14. Konvencije zbog neispunjenja zahtjeva iz članka 35. stavka 1. Konvencije na temelju prvog Vladinog prigovora (vidjeti, na primjer, predmet Milić i Nikezić protiv Crne gore, br. 54999/10 i 10609/11, odlomak 74., 28. travnja 2015., i gore citirani predmet Zalyan i drugi, odlomci 238.-239.).
46. S obzirom na Vladin prigovor da je podnositeljica zahtjeva trebala preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja ili po privatnoj tužbi, Sud primjećuje da je već presudio da kada je podnositelj zahtjeva podnio kaznenu prijavu u vezi s aktima nasilja i u kojoj navodi diskriminatorne motive za napad, ta osoba nije dužna nastaviti s rješavanjem navedenog pitanja preuzimanjem kaznenog progona u svojstvu oštećenika kao tužitelja (vidjeti predmet R.B. protiv Mađarske, br. 64602/12, odlomak 62., 12. travnja 2016.) ili podnošenjem privatne tužbe, što ne bi obuhvatilo navodne rasističke uvrede ili rasistički motiv za nasilje protiv podnositelja zahtjeva, koji su temeljni dio prijave podnositelja zahtjeva (vidjeti gore citirani predmet Abdu, odlomak 51.). To je osobito točno kada domaće pravo predviđa javni kazneni progon nasilnih kaznenih djela s elementom zločina iz mržnje, kao što je to slučaj u ovome predmetu (vidjeti odlomak 28. gore).
47. Nadalje, s obzirom na mogućnost pokretanja postupka radi naknade štete, Sud je već presudio da takva tužba ne bi ispunila postupovne obveze države iz članka 3. u slučaju napada (vidjeti predmet Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, odlomak 56., 25. lipnja 2009., i gore citirani predmet Abdu, odlomak 51.). Isto vrijedi i za tužbu za zaštitu od diskriminacije, posebice s obzirom da je podnositeljica zahtjeva već iznijela svoj prigovor diskriminacije u kaznenoj prijavi koju je podnijela nadležnom državnom odvjetništvu (vidjeti odlomak 23. gore, te usporediti s gore citiranim predmetom Guberina, odlomci 49.-50., i M.C. i A.C. protiv Rumunjske, br. 12060/12, odlomak 63., 12. travnja 2016.).
48. Naposljetku, s obzirom na Vladin prigovor da je podnositeljica zahtjeva trebala podnijeti ustavnu tužbu, Sud primjećuje, s obzirom na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske (vidjeti odlomak 32. gore), da nije bilo potrebno da podnositeljica zahtjeva koristi to pravno sredstvo prije podnošenja svojeg zahtjeva Sudu.
49. S obzirom na prethodna razmatranja, Sud odbacuje Vladine prigovore. Sud primjećuje kako podnositeljičin prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
50. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je iz dokaza bilo vidljivo da je ona bila žrtva zločina iz mržnje povezanog s njezinim odnosom sa Š.Š., koji je romskog podrijetla. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je domaći okvir bio nedovoljan s obzirom da mjerodavno domaće pravo, kako ga tumači državno odvjetništvo, nije pružalo zaštitu za pojedince koji su bili žrtve diskriminacijskog nasilja zbog povezanosti s drugom osobom koja ima odgovarajuću karakteristiku. Osim toga, tvrdila je da nadležna domaća tijela nisu posvetila dužnu pažnju rasnim konotacijama prisutnim u napadu na nju i nisu progonila napadače za zločin iz mržnje samo zato što ona sama nije bila romskog podrijetla. To je, prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, bilo u suprotnosti s obvezama domaćih tijela iz Konvencije.
51. Vlada je tvrdila da je policija revno istražila sve okolnosti napada na podnositeljicu zahtjeva i Š.Š. Prema njezinom mišljenju, nesumnjivo je utvrđeno da je Š.Š. bio napadnut zbog svojeg romskog porijekla i da je napad bio usmjeren isključivo na njega. S druge strane, podnositeljica zahtjeva bila je kolateralna žrtva i bila je napadnuta tek nakon što je pokušala pomoći Š.Š. Međutim, napadači je nisu nastavili loviti nakon što je pobjegla, nego su umjesto toga nastavili tući Š.Š. S tim u vezi Vlada je naglasila da je podnositeljica zahtjeva imala otvorenu mogućnost pokrenuti kazneni progon po privatnoj tužbi protiv S.K. i I.M. zbog napada na nju. Vlada je također istaknula da tijekom postupka pred domaćim tijelima podnositeljica zahtjeva nije nikada navela da je ona bila žrtva zločina iz mržnje povezanog s romskim podrijetlom njezina partnera. U tim okolnostima, Vlada je tvrdila da su domaća tijela učinila sve što bi se moglo razumno očekivati od njih da bi razjasnila okolnosti napada na podnositeljicu zahtjeva.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
52. Sud se poziva na dobro utvrđena načela svoje sudske prakse u odnosu na članke 3. i 14. Konvencije u pogledu obveza države kada je suočena sa slučajevima nasilnih incidenata za koje se sumnja da su potaknuti rasističkim stavovima, posebice u vezi s romskim podrijetlom žrtve (vidjeti predmet Šečić protiv Hrvatske, br. 40116/02, odlomci 50.-54. i 66.-67., 31. svibnja 2007.; gore citirani predmet Abdu, odlomci 40.-46.; predmet Balázs protiv Mađarske, br. 15529/12, odlomci 47.-54., 20. listopada 2015., i gore citirani predmet R.B. protiv Mađarske, odlomci 39.- 45.).
53. Posebice, Sud ponavlja da kad istražuju nasilne incidente za koje se sumnja da su potaknuti rasističkim stavovima, državna tijela dužna su poduzeti sve razumne radnje kako bi utvrdila jesu li postojali rasistički motivi te kako bi utvrdila jesu li u tim događajima odigrali ulogu osjećaji mržnje ili predrasude na temelju etničkog podrijetla osobe. Postupati prema rasno motiviranom nasilju i brutalnosti jednako kao u predmetima koji nemaju rasne konotacije, značilo bi ne vidjeti specifičnu narav tih djela koja su osobito destruktivna za temeljna ljudska prava. Ako se ne napravi razlika u načinu na koji se postupa u situacijama koje su bitno različite to može dovesti do neopravdanog postupanja koje je nepomirljivo s člankom 14. Konvencije (vidjeti gore citirani predmet Abdu, odlomak 44.).
54. Točno je da će u praksi često biti izuzetno teško dokazati rasistički motiv. Obveza tužene države da istraži moguće rasističke konotacije nekog čina nasilja obveza je upotrijebljenih sredstava, a ne obveza postizanja konkretnog rezultata. Vlasti moraju poduzeti sve razumne mjere, imajući u vidu okolnosti slučaja (ibid., odlomak 45., s daljnjim upućivanjima),
55. S tim u vezi, potrebno je ponoviti da se kao zločin iz mržnje mogu klasificirati ne samo ona djela koja se temelje isključivo na karakteristikama žrtve. Za Sud, počinitelji mogu imati mješovite motive, a da na njih jednako ili više utječu situacijski čimbenici kao i njihov pristrani stav prema skupini kojoj žrtva pripada (vidjeti gore citirani predmet Balázs, odlomak 70.). Štoviše, članak 14. Konvencije, u svjetlu njegova cilja i prirode prava koja nastoji zaštititi, također obuhvaća slučajeve u kojima se prema osobi postupa manje povoljno na osnovi statusa ili zaštićene osobine druge osobe (vidjeti gore citirani predmet Guberina, odlomak 78.).
56. Stoga slijedi da se obveza tijela da traže moguću vezu između rasističkih stavova i određenog čina nasilja, koja je dio odgovornosti koju države preuzimaju na temelju članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije, ne odnosi samo na akte nasilja koji se temelje na stvarnom ili percipiranom osobnom statusu ili karakteristikama žrtve, nego i na akte nasilja koji se temelje na stvarnom ili pretpostavljenom udruživanju ili povezanosti žrtve s drugom osobom koja stvarno ili navodno ima određeni status ili zaštićenu karakteristiku.
57. U takvim slučajevima tijela moraju učiniti ono što je razumno u danim okolnostima kako bi prikupila i osigurala dokaze, istražila sve praktične načine otkrivanja istine i donijela potpuno obrazložene, nepristrane i objektivne odluke bez izostavljanja sumnjivih činjenica koje mogu ukazivati na rasno motivirano nasilje. Štoviše, kada postoji uvjerljiva osnova koja ukazuje na to da je osoba pretrpjela postupanja protivna članku 3., domaća tijela dužna su provesti učinkovitu službenu istragu kako bi utvrdila činjenično stanje predmeta, te prepoznala i, ako je potrebno, kaznila odgovorne osobe (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet, Balázs, odlomci 51. - 52., s daljnjim upućivanjima).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
58. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je postojeći domaći pravni okvir u vezi s rasno motiviranim nasiljem, kako ga je tumačilo mjerodavno državno odvjetništvo, bio manjkav, te da je način na koji su mjerodavna domaća tijela odgovorila na njezin prigovor protiv nasilja motiviranog diskriminatornim stajalištima bio manjkav do te mjere da predstavlja povredu pozitivnih obveza države na temelju Konvencije. Sud će stoga najprije ocijeniti postojanje i primjerenost pravnih mehanizama za zaštitu ljudi od nasilja motiviranog diskriminatornim stajalištima u domaćem pravnom poretku, a zatim način njihove primjene u praksi (vidjeti gore citirani predmet Beganović, odlomci 72. i 74.; predmet Valiulienė protiv Litve, br. 33234/07, odlomci 78.-79., 26. ožujka 2013., i gore citirani predmet Abdu, odlomak 47.).
59. S obzirom na domaći pravni okvir, Sud navodi kako je njegova sudska praksa dosljedna i jasna u smislu da članak 3. Konvencije nalaže primjenu odgovarajućih kaznenopravnih mehanizama čim stupanj težine nasilja počinjenog na štetu privatnih osoba zahtijeva zaštitu na temelju te odredbe (vidjeti gore citirani predmet Beganović, odlomak 69.). Prema mišljenju Suda, ta se načela primjenjuju a fortiori u slučajevima nasilja motiviranog rasnom diskriminacijom (vidjeti odlomke 36. i 46. gore).
60. Hrvatski pravni okvir u ovom kontekstu uključuje posebnu odredbu za zločin iz mržnje kao težeg oblika kaznenih djela. Posebice, na temelju članka 87. stavka 21. Kaznenog zakona svako kazneno djelo počinjeno protiv druge osobe zbog rase uzet će se kao otegotna okolnost ako Kaznenim zakonom nije već izričito propisano teže kažnjavanje (vidjeti odlomak 28. gore).
61. U dijelu mjerodavnom za ovaj predmet, valja napomenuti da je zločin iz mržnje izričito opisan kao teži oblik kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. Kaznenog zakona. Štoviše, kazneno djelo tjelesne ozljede i kazneno djelo izricanja ozbiljnih prijetnji podliježu javnom kaznenom progonu kad god je element zločina iz mržnje nedvojbeno uključen. S tim u vezi Sud također primjećuje da je temeljem Kaznenog zakona dovoljno da se zločin iz mržnje počini na temelju ili iz rasne mržnje, bez potrebe da žrtva osobno posjeduje zaštićenu karakteristiku ili status (vidjeti odlomak 28. gore).
62. S obzirom na navedeno, Sud smatra da je hrvatski pravni sustav propisivao adekvatne zakonske mehanizme da bi podnositeljici zahtjeva pružio prihvatljivu razinu zaštite u danim okolnostima. Sud stoga mora ispitati je li način na koji su kaznenopravni mehanizmi primijenjeni u ovome predmetu bio manjkav do te mjere da predstavlja povredu obveza tužene države iz Konvencije.
63. Sud primjećuje da je nakon prijave o napadu na podnositeljicu zahtjeva i njezina partnera policija odmah reagirala odlaskom na mjesto događaja i provela izvide zbog sumnje na napad na par koji je motiviran mržnjom prema ljudima romskog podrijetla (vidjeti odlomke 6.-8. gore).
64. Policija je tijekom istrage ispitala podnositeljicu zahtjeva, njezinog partnera i dvojicu napadača. Dok su dvojica napadača negirala bilo kakve rasne konotacije u sukobu (vidjeti odlomak 13. gore), podnositeljica zahtjeva i njezin partner pružili su suprotne informacije. Partner podnositeljice zahtjeva, Š.Š., objasnio je kako su se dvojica muškaraca, nakon što je izjavio da su pijani, okrenula prema njemu i počela izgovarati razne uvrede povezane s njegovim romskim podrijetlom, nakon čega su ga napala. Objasnio je i da je podnositeljica zahtjeva bila napadnuta kada mu je potrčala u pomoć (vidjeti odlomak 11. gore). Sa svoje strane, podnositeljica zahtjeva potvrdila je verziju događaja koju je ispričao Š.Š. (vidjeti odlomak 12. gore). Njihovi iskazi stoga ukazuju na to da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva rasno motiviranog napada s obzirom na činjenicu da je bila u društvu Š.Š. (vidjeti odlomke 21. i 23. gore).
65. Sud ponavlja da ako se tijekom istrage pojave bilo kakvi dokazi o rasističkom verbalnom zlostavljanju, isti se moraju provjeriti i, ako se potvrde, treba izvršiti temeljito razmatranje svih činjenica kako bi se otkrili bilo kakvi mogući rasistički motivi (vidjeti gore citirani predmet Balázs, odlomak 61.). Štoviše, mora se uzeti u obzir opći kontekst napada. Kako je objašnjeno u sudskoj praksi Suda, domaća bi tijela trebala imati na umu da počinitelji mogu imati mješovite motive, te da na njih jednako ili više utječu situacijski čimbenici kao i njihov pristrani stav (vidjeti odlomak 55. gore).
66. Isto tako, potrebno je ponoviti da na temelju Konvencije obveza tijela da traže moguću vezu između rasističkih stavova i određenog čina nasilja postoji ne samo u odnosu na akte nasilja koji se temelje na stvarnom ili percipiranom osobnom statusu ili karakteristikama žrtve, nego i na akte nasilja koji se temelje na stvarnom ili pretpostavljenom udruživanju ili povezanosti žrtve s drugom osobom koja stvarno ili navodno ima određeni status ili zaštićenu karakteristiku (vidjeti odlomak 56. gore). Doista, neke žrtve zločina iz mržnje nisu odabrane zato što imaju određenu karakteristiku, nego zbog njihove povezanosti s drugom osobom koja stvarno ili navodno posjeduje odgovarajuću karakteristiku. Ta veza može biti u obliku članstva u, ili povezanosti žrtve s određenom skupinom, te stvarnog ili percipiranog udruživanja s članom određene skupine putem, na primjer, osobnog odnosa, prijateljstva ili braka (vidjeti odlomke 33.-34. gore).
67. U ovome su predmetu tijela kaznenog progona ograničila svoju istragu i analizu na element zločina iz mržnje u vezi s nasilnim napadom na Š.Š. Nisu, međutim, izvršila temeljitu ocjenu mjerodavnih situacijskih čimbenika i veze između podnositeljičinog odnosa sa Š.Š.. te rasističkog motiva napada na njih. Doista, policija je podnijela kaznenu prijavu samo u odnosu na napad na Š.Š., postupivši prema podnositeljici zahtjeva samo kao prema svjedokinji, iako je i ona zadobila ozljede tijekom istog napada dok je bila u njegovu društvu (vidjeti odlomke 14. i 34. gore).
68. Sud nadalje primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u svojoj kaznenoj prijavi od 29. srpnja 2013. godine iznijela određene navode o rasno motiviranom nasilju usmjerenom protiv nje (vidjeti odlomak 23. gore). Sud također napominje da je to pitanje postavljeno tijekom kaznenog postupka protiv S.K. i I.M., u kojem su izašle na vidjelo dodatne informacije koje upućuju na to da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva rasno motiviranog nasilja (vidjeti odlomak 21. gore). Međutim, u svojoj ocjeni dostupnih informacija u vezi s nasilnim napadom na podnositeljicu zahtjeva državno odvjetništvo je naglasilo činjenicu da podnositeljica zahtjeva nije sama bila romskog podrijetla i da se stoga nije mogla smatrati žrtvom zločina iz mržnje. To je učinilo bez obavljanja daljnjih ispitivanja ili pribavljanja mjerodavnih informacija vezanih uz konkretne prigovore podnositeljice zahtjeva (vidjeti odlomak 26. gore).
69. Sud ponavlja da njegova uloga nije da donese odluku o primjeni domaćeg prava ili da odlučuje o pojedinačnoj krivnji osoba optuženih za kaznena djela, nego da ocijeni može li se i u kojem se opsegu može smatrati da su nadležna tijela, prilikom donošenja svojih zaključaka, predmet podvrgnula pažljivoj ocjeni kako to zahtijevaju postupovne obveze iz Konvencije (vidjeti gore citirani predmet Abdu, odlomak 33.). Isto tako, svjestan svoje supsidijarne uloge, Sud ima na umu da je spriječen da zamijeni vlastitu procjenu činjenica za procjenu domaćih tijela.
70. Unatoč tome, Sud ne može ne primijetiti da je inzistiranje tijela kaznenog progona na činjenici da sama podnositeljica zahtjeva nije bila romskog podrijetla i njihov propust da utvrde jesu li napadači i nju percipirali kao osobu romskog podrijetla, kao i njihov propust da uzmu u obzir i uspostave vezu između rasističkog motiva za napad i povezanosti podnositeljice zahtjeva sa Š.Š., dovelo do manjkave ocjene okolnosti predmeta (vidi odlomke 52.-57. i 68. gore).
71. To je otežalo propisnu istragu domaćih tijela o navodima podnositeljice zahtjeva o rasno motiviranom aktu nasilja usmjerenog protiv nje u mjeri koja je nespojiva s obvezom države da poduzme sve razumne korake kako bi razotkrila ulogu mogućih rasističkih motiva u incidentu (usporediti s gore citiranim predmetom Balázs, odlomak 75.). S obzirom na propust nadležnog državnog odvjetništva da predmet podvrgne potrebnoj ocjeni, kako se to zahtijeva temeljem Konvencije, Sud ne može nego zaključiti kako domaća tijela nisu ispunila svoje obveze iz Konvencije kada su odbacila kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva u vezi s rasno motiviranim nasilnim napadom na nju, bez da su proveli dodatnu istragu u tom pogledu prije donošenja svoje odluke.
72. To je dovoljno da Sud zaključi da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovom postupovnom aspektu u vezi s člankom 14.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE
73. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su je neodgovaranjem na njezinu kaznenu prijavu domaća tijela spriječila da dobije osobne podatke o napadačima, bez kojih je bilo nemoguće da podnese tužbu radi naknade štete. Pozvala se na članak 6. Konvencije.
74. Vlada je osporila tu tvrdnju.
75. Sud primjećuje da je informiranjem partnera podnositeljice zahtjeva o optužnici koja je podnesena protiv S.K. i I.M. pred nadležnim kaznenim sudom, a potom i informiranjem njezine punomoćnice o tome (vidi odlomak 20. gore), podnositeljica zahtjeva dobila dovoljno informacija o osobnim podacima dvaju napadača da može pokrenuti postupak radi naknade štete protiv njih. Štoviše, ona je informirana o njihovim osobnim podacima tijekom kaznenog postupka koji se odnosio na njihov napad na njezina partnera, kojeg je zastupala ista odvjetnica koji je kasnije zastupala podnositeljicu zahtjeva (vidi odlomak 21. gore). Također je obaviještena o osobnim detaljima napadača u rješenju kojim se odbacuje njezina kaznena prijava (vidi odlomak 26. gore).
76. Stoga slijedi da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 6. Konvencije očigledno neosnovan i da ga se mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom a. i stavkom 4. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
77. Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”
A. Šteta
78. Podnositeljica zahtjeva potraživala je iznos od 20.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
79. Vlada je smatra da zahtjev podnositeljice pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
80. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela neimovinsku štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 12.500EUR na ime neimovinske štete, uz sav porez koji bi joj mogao biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
81. Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 4.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
82. Vlada je smatrala da je ovaj zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
83. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.200 EUR na ime troškova po svim osnovama uvećan za sve poreze koji bi podnositeljici zahtjeva mogli biti zaračunati.
C. Zatezne kamate
84. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.
ZBOG TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na propust domaćih tijela da učinkovito izvrše svoje pozitivne obveze u odnosu na rasno motivirani čin nasilja protiv podnositeljice zahtjeva, na temelju članaka 3. i 14. Konvencije, dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije;
3. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:
(i) 12.500 EUR (dvanaest tisuća i petsto eura) na ime neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 2.200 EUR (dvije tisuće i dvjesto eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja jejednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;
4. Odbija preostali dio podnositeljičinog zahtjeva za pravednom naknadom.
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 28. ožujka 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Stanley Naismith Işil Karakaş
Tajnik Predsjednica
Prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
SECOND SECTION
(Application no. 25536/14)
JUDGMENT
STRASBOURG
28 March 2017
FINAL
28/06/2017
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Škorjanec v. Croatia,
The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:
Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,
Having deliberated in private on 21 February 2017,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 25536/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Maja Škorjanec (“the applicant”), on 20 March 2014.
2. The applicant was represented by Ms N. Owens, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, a failure by the domestic authorities to effectively discharge their positive obligations in relation to a racially motivated act of violence against her. She relied on Articles 3 and 8 taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention.
4. On 30 June 2014 the application was communicated to the Government.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicant was born in 1988 and lives in Zagreb.
A. Background to the case
6. On 9 June 2013 Zagreb police (Policijska uprava Zagrebačka, hereinafter “the police”) received an emergency call informing them that two men were attacking a man and a woman of Roma origin.
7. The police immediately went to the scene, where they found the applicant and her partner Š.Š., and another individual, I.M., with whom the applicant and her partner had had a verbal and physical conflict. They all had visible injuries. Soon afterwards, nearby, the police found and arrested another man, S.K., who had also been involved in the conflict.
8. A preliminary report prepared by the police stated that the applicant and her partner had first had an argument with I.M. and S.K., during which S.K. had said “all Gypsies should be killed, we will exterminate you”. S.K. and I.M. had then attacked the applicant’s partner. The applicant and her partner had tried to escape but I.M. and S.K. had managed to catch them. S.K. had grabbed the applicant’s T-shirt and thrown her to the ground and then kicked her in the head. I.M. and S.K. had then continued beating the applicant’s partner, whose hands had been slashed with a knife by S.K..
9. The police report stated that the applicant had a contusion that was visible below her left eye. The emergency medical services also attended the scene. A doctor recorded the applicant’s injuries as minor bodily injuries. On the same day the applicant was examined at a hospital, where her injuries were confirmed. She was told to rest and take painkillers.
10. In connection with the incident, the police carried out an on-site inspection and a further assessment of the available material. The police also interviewed the applicant and her partner as well as the two assailants.
11. In his police interview of 9 June 2013 the applicant’s partner Š.Š. stated that he was of Roma origin. On the day of the incident he had been at a flea market with the applicant when some passers-by had pushed her. He had realised that it had been two young men and he had told the applicant to ignore them because they were drunk (“wasted”). One of them had heard him and had turned to Š.Š., saying “Fuck your Gypsy mother, who is wasted? Who are you to tell me that? You should all be exterminated, I fuck your Gypsy mother” (Jebem ti mater cigansku, tko je urokan, šta ti meni imaš govoriti, sve vas treba istrijebiti mamu vam cigansku jebem). The other man had also turned towards Š.Š., saying “Fuck your mother, you should all be exterminated, I will kill you” (Jebem vam majku, treba vas istrijebiti, ubit ću te). Š.Š. stated that he had then panicked and had drawn a knife in order to scare them. However, that had created a further outburst of anger from the two men; one of them had taken out a knife and they had started chasing Š.Š. As Š.Š. was running away, the applicant had joined him and they had started running away together, looking for help. However, the attackers had managed to get hold of Š.Š. and had started beating him. At that point the applicant had tried to help and had also been hit. The two men had then continued beating Š.Š., saying that he was a Rom and should be killed.
12. In her police interview of 9 June 2013 the applicant stated that she lived with Š.Š., with whom she had had two children. She confirmed Š.Š.’s version of events, saying that she had been pushed by the two men. After Š.Š. had reacted by saying that the men should be left alone because they were drunk, one of the two men had said, “Who is drunk? Fuck your Gypsy mother, you should all be exterminated, this will be a white Croatia again, you are garbage” (Tko je pijan, jebem ti mater cigansku, vas treba istrijebiti, ovo će ponovno biti bijela Hrvatska, smeće jedno). The applicant stated that after this the two men had started attacking Š.Š. She had tried to approach them to help Š.Š. but another woman had prevented her from doing so. However, at one point she had joined Š.Š. and they had started running away. The two men had then caught them and one of them had grabbed her by the T-shirt and said, “What are you going to do now you bitch? I will beat you now” (Što ćeš sad kujo jedna, sad ću te prebiti). He had then kicked her in the head. The two men had continued beating Š.Š., while she had run away and looked for help.
13. In their interviews of 9 June 2013 the two assailants explained that the conflict had broken out because Š.Š. had offended them by saying that they were drunk. They denied the conflict had had any racial overtones.
14. On 10 June 2013 the police lodged a criminal complaint against S.K. and I.M. with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu) for suspected commission of a hate crime, perpetrated by attempting to inflict grievous bodily harm on Š.Š., and motivated by the latter’s Roma origin. The applicant was mentioned in the criminal complaint as a witness.
15. In the course of the investigation the Zagreb Municipal State Attorney’s Office questioned the two suspects and on 17 June and 31 July 2013 it instructed the police to conduct an identification procedure and formal questioning of the applicant and Š.Š. as witnesses.
16. When questioned as a witness, Š.Š. repeated the statement he had given during the first police interview. He explained how, after the two men had pushed the applicant, one of them had turned towards him and uttered the insults related to his Roma origin (see paragraph 11 above). Š.Š. also stated that the applicant had been attacked after she had tried to help him when the two men were beating him up.
17. During her questioning as a witness, the applicant repeated the statement she had given during the first police interview (see paragraph 12 above).
B. The criminal proceedings concerning the attack on the applicant’s partner
18. Upon completion of the investigation, on 30 October 2013 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office indicted S.K. and I.M. in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu) on charges of making serious threats against Š.Š. and inflicting bodily injury on him, associated with a hate-crime element. The indictment also made reference to the attack on the applicant, suggesting that she had been kicked in the head while trying to save Š.Š. from the beating.
19. The indictment was confirmed and the case was sent for trial on 21 March 2014.
20. Meanwhile, on 31 October 2013 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office informed Š.Š., as a victim in the proceedings, that an indictment had been lodged against S.K. and I.M. in connection with the attack on him. On 23 January 2014 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office informed Š.Š.’s lawyer, L.K., of the institution of the proceedings in the Zagreb Municipal Criminal Court.
21. At a hearing on 9 October 2014 the Zagreb Municipal Criminal Court questioned Š.Š. He repeated the statements given to the police. When asked whether the two assailants had said anything to the applicant related to Š.Š.’s racial origin, Š.Š. stated that she had told him something but he could no longer remember the details. He thought that she had said that the two assailants had told her that she was also Roma if she was with a Roma man. On the basis of an agreement between the parties, including Š.Š.’s representative, the applicant’s statement to the police was admitted in evidence and she was not questioned further at the trial.
22. By a judgment of 13 October 2014 the Zagreb Municipal Criminal Court found S.K. and I.M. guilty as charged and sentenced them to one year and six months’ imprisonment.
C. The applicant’s criminal complaint
23. In the meantime, on 29 July 2013 the applicant and her partner, represented by the lawyer L.K., had lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office against two unidentified suspects in connection with the incident of 9 June 2013 (see paragraphs 6-13 above). It was alleged in the criminal complaint that one of the suspects had first pushed the applicant and had then told her that she was a “bitch” (kuja) who had a relationship with a Roma man and that she would be beaten. She had been grabbed by the T-shirt and thrown to the ground, banging her head. The assailants had then continued beating Š.Š., threatening to kill him and the applicant. The criminal complaint also alleged that the assailants had stolen two mobile telephones from Š.Š. at the same time.
24. The applicant’s representative tried to obtain the relevant information about the attackers from the police on the grounds that she needed the information in order to institute court proceedings. On 12 November 2013 the police informed the applicant’s representative that they had lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office against two individuals in connection with a suspicion that they had committed the offence of attempted grievous bodily harm against the applicant and her partner, which, in the circumstances of the case, had been classified as a hate crime. The applicant’s representative was also informed that she should contact the Zagreb Municipal State Attorney’s Office for all further information.
25. The applicant’s representative then informed the Zagreb Municipal State Attorney’s Office that the applicant and her partner would participate in the proceedings as victims and requested to be informed of all relevant procedural steps. On 17 February 2014 the applicant’s representative, invoking the domestic authorities’ obligations under the Convention, requested information from the police and the Zagreb Municipal State Attorney’s Office about the criminal complaint lodged on behalf of the applicant.
26. On 31 October 2014 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaint. It examined the materials related to the investigation into the incident of 9 June 2013 and the criminal proceedings against S.K. and I.M. (see paragraphs 10-22 above). The relevant part of the decision reads:
“In view of the above, it is established without any doubt that on the day in issue there was a physical conflict between S.K. and I.M. and Š.Š. whereby [S.K. and I.M.] caused bodily injury to and threatened Š.Š., and those offences were committed primarily because of hatred towards Roma.
However, the statements of the witnesses Š.Š. and Maja Škorjanec show that [S.K. and I.M.] pushed her in the back, causing her to fall onto a [flea market] stall, not because she was the partner of Š.Š., who is of Roma origin, but because they were drunk and they accidentally pushed her towards the stalls.
Furthermore, the medical documentation regarding Maja Škorjanec, as well as the records of the questioning of the witnesses Š.Š. and Maja Škorjanec and the statements of S.K. and I.M. given in their defence in the proceedings before the Zagreb Municipal Criminal Court, show that there is no doubt that S.K. kicked Maja Škorjanec in the left side of the face with the result that she sustained a minor bodily injury.
Given that there is no indication that S.K. and I.M. inflicted injuries on Maja Škorjanec because of hatred towards Roma, as she is not of Roma origin, the criminal offence under Article 117 § 2 in conjunction with Article 87(21) of the Criminal Code has not been established.
In particular, the injury which Maja Škorjanec sustained would, by its nature, suggest an injury within the meaning of Article 177 § 1 of the Criminal Code. ... As criminal proceedings for the offence under Article 177 § 1 of the Criminal Code are instituted on the basis of a private prosecution, the criminal complaint ... must be rejected ... on the grounds that the impugned criminal offence is not an offence that is prosecuted of the prosecutor’s own motion.
With regard to the criminal offence under Article 139 § 2 in conjunction with Article 87(21) of the Criminal Code, it should be pointed out that it is obvious that S.K. and I.M. threatened Š.Š. and not Maja Škorjanec ... Moreover, ... it does not follow from the record of Maja Škorjanec’s witness statement, which has been examined, that S.K. and I.M. threatened her, but rather Š.Š., and thus the criminal complaint ... should be rejected on the grounds that the impugned criminal offence is not an offence that is prosecuted of the prosecutor’s own motion.”
27. The applicant was informed that she could take over the prosecution of S.K. and I.M. as a subsidiary prosecutor, as provided for under the relevant domestic law (see paragraph 30 below).
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
A. Relevant domestic law
1. Criminal Code
28. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 125/2011, with further amendments) read as follows:
Article 87
“(21) Hate crime is a criminal offence committed on the grounds of race, skin colour, religion, national or ethnic origin, disability, sexual orientation or gender identity of another person. Such conduct shall be deemed an aggravating circumstance if a more severe punishment is not explicitly prescribed in this Code.”
Bodily injury
Article 117
(1) Whoever inflicts bodily injury on another or impairs a person’s health shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding one year.
(2) Whoever commits an act punishable under paragraph 1 motivated by hate ... shall be punished by imprisonment not exceeding three years.
(3) A criminal offence punishable under paragraph 1 shall the subject of a private prosecution.”
Threats
Article 139
“(2) Whoever makes a serious threat to kill or to inflict serious bodily injury on another ... shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding three years.
...
(4) ... [A] criminal offence punishable under paragraph (2) of this Article shall be prosecuted at the request [of the victim], save for an offence committed as a hate crime ... [which shall be prosecuted of the prosecutor’s own motion].”
2. Code of Criminal Procedure
29. The relevant part of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette, nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013 and 152/2014) provides:
Article 2
“(1) Criminal proceedings shall only be instituted and conducted upon the request of a competent prosecutor. ...
(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the competent official shall be the State Attorney, and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately the competent prosecutor shall be a private prosecutor. ...
...
(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the victim may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”
30. Articles 55 to 63 regulate the rights and duties of private prosecutors and of victims acting as subsidiary prosecutors. A private prosecutor (privatni tužitelj) is a victim who brings a private prosecution in respect of criminal offences for which such a prosecution is expressly allowed by the Criminal Code (less serious offences). A victim acting as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) is an individual taking over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities, for whatever reason, have decided not to prosecute. When acting as a subsidiary prosecutor, the victim has all the rights in the proceedings which the State Attorney’s Office would have as a public prosecuting authority, save for those vested in the State Attorney’s Office as a State body. Under Article 58 § 2, the State Attorney’s Office is authorised, on a discretionary basis, to take over a prosecution from a subsidiary prosecutor at any point before the end of the trial.
B. Relevant domestic practice and materials concerning discrimination
31. The relevant domestic practice and other materials concerning discrimination in general are set out in the case of Guberina v. Croatia (no. 23682/13, §§ 27 and 29-31, ECHR 2016).
C. Other relevant domestic practice
32. The list published on the Constitutional Court’s Internet site (available at http://www.usud.hr) of various domestic authorities’ decisions which are not amenable to review on the basis of individual constitutional complaints includes a decision rejecting a victim’s criminal complaint. Reference is made to the following case-law of the Constitutional Court: U-III-1523/2000, U-III-1122/2007, U-III-2411/2012 and U-III-1488/2014.
III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS
33. In 2009 the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE) published “Hate Crime Laws: A Practical Guide” as a tool to assist States in implementing their commitment to “consider enacting or strengthening, where appropriate, legislation that prohibits discrimination based on, or incitement to hate crimes”. The relevant part of the Guide (pp. 50-51) reads:
“The United States has a well-documented pattern of crimes directed at interracial couples and families. Similarly, a study in Finland found that one-fifth of hate crime cases involved victims who were ethnically Finnish “in the company of a person of foreign extraction” or whose ‘spouse was of foreign extraction.’
...
Persons affiliated or associated with a group that shares a protected characteristic can easily be overlooked as a category to include in hate crime laws. Therefore, hate crime laws should also penalize those who attack others on the basis of their association with members of protected groups.”
34. In the further publication entitled “Preventing and responding to hate crimes: A resource guide for NGOs in the OSCE region” (2009) the OSCE stressed the following (pp. 22-23):
“The Characteristics of the Victim and the Perpetrator
...
Characteristics of a victim that may be indicators of hate crime include:
• The victim is identifiable as “different” from the attackers and, often, from the majority community, by such factors as appearance, dress, language or religion;
...
• The victim was in the company of or married to a member of a minority group.”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14 OF THE CONVENTION
35. The applicant complained of a failure by the domestic authorities to effectively discharge their positive obligations in relation to a racially motivated act of violence against her. She relied on Articles 3, 8 and 14 of the Convention.
36. The Court finds that the domestic authorities’ obligations related to the incident at issue may arise under all the Articles of the Convention relied upon by the applicant, namely Articles 3 and 8 taken alone and in conjunction with Article 14. However, in view of the injuries which the applicant sustained (see paragraph 9 above) and the presumed racially motivated violence against her, the Court considers that the applicant’s complaint should be examined under Article 3 (see Abdu v. Bulgaria, no. 26827/08, § 39, 11 March 2014).
37. Further, the authorities’ duty to investigate the existence of a possible link between a discriminatory motive and an act of violence can fall under the procedural aspect of Article 3 of the Convention, but may also be seen to form part of the authorities’ positive responsibilities under Article 14 to secure the fundamental values enshrined in Article 3 without discrimination. Owing to the interplay of Articles 3 and 14 of the Convention in the context of violence motivated by discrimination, issues such as those raised by the present case may fall to be examined under Article 3 alone, with no separate issue arising under Article 14, or may require examination of Article 3 in conjunction with Article 14. This is a question to be decided in each case depending on the facts and the nature of the allegations made (see, for example, B.S. v. Spain, no. 47159/08, § 59, 24 July 2012).
38. In the present case, in view of the applicant’s allegations that the violence against her had racial overtones which were completely overlooked by the authorities in the investigation, the Court finds that the most appropriate way to proceed would be to subject the applicant’s complaints to a simultaneous examination under Article 3 taken in conjunction with Article 14 (compare Abdu, cited above, § 46).
39. These provisions read as follows:
Article 3
“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”
Article 14
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
A. Admissibility
1. The parties’ arguments
40. The Government argued that there had been no reason for the applicant to lodge her application with the Court while the relevant proceedings were still pending at the domestic level. They also argued that the applicant had failed to exhaust all the available remedies, in particular the mechanisms of a private or subsidiary prosecution, a civil action for damages and protection from discrimination or a constitutional complaint before the Constitutional Court.
41. The applicant contended that she had properly exhausted the available domestic remedies and had brought her application to the Court when it had become evident that there would be no criminal prosecution in connection with the attack on her. She also considered that a constitutional complaint was not an effective domestic remedy that needed to be used.
2. The Court’s assessment
42. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system. The obligation to exhaust domestic remedies therefore requires an applicant to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of his or her Convention grievances. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 70-71, 25 March 2014, and Gherghina v. Romania (dec.) [GC], no. 42219/07, § 85, 9 July 2015).
43. Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be made subsequently in Strasbourg should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (see Vučković and Others, cited above, § 72).
44. The Court further reiterates that the requirement for the applicant to exhaust domestic remedies is normally determined with reference to the date on which the application was lodged with the Court (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)). However, the Court also accepts that the last stage of the exhaustion of domestic remedies may be reached shortly after the lodging of the application but before the Court determines the issue of admissibility (see, for instance, Zalyan and Others v. Armenia, nos. 36894/04 and 3521/07, § 238, 17 March 2016, with further references).
45. In the light of the above principles, the Court notes, firstly, that the applicant lodged her application with the Court on 20 March 2014 and that her case was finally determined at the domestic level on 31 October 2014 when the competent State Attorney’s Office dismissed her criminal complaint (see paragraph 26 above). In those circumstances, there are no grounds for dismissing the applicant’s complaint under Articles 3 and 14 of the Convention for failure to comply with the requirements of Article 35 § 1 of the Convention on the basis of the first objection raised by the Government (see, for instance, Milić and Nikezić v. Montenegro, nos. 54999/10 and 10609/11, § 74, 28 April 2015, and Zalyan and Others, cited above, §§ 238-239).
46. With regard to the Government’s objection that the applicant should have pursued a subsidiary or private prosecution, the Court notes that it has already held that where an applicant has lodged a criminal complaint concerning acts of violence and alleging discriminatory motives behind the attack, that person is not required to pursue the matter by instituting a subsidiary prosecution (see R.B. v. Hungary, no. 64602/12, § 62, 12 April 2016) or private prosecution, which would not cover the alleged racist insults or the racist motives for the violence against the applicant, which are a fundamental part of the applicant’s complaint (see Abdu, cited above, § 51). This is particularly true where domestic law provides for public criminal prosecution of violent offences with a hate-crime element, as it does in the present case (see paragraph 28 above).
47. Further, with regard to the possibility of lodging a civil action for damages, the Court has already held that such an action would not fulfil the State’s procedural obligation under Article 3 in a case of assault (see Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 56, 25 June 2009, and Abdu, cited above, § 51). The same is true for a civil action for protection from discrimination, particularly given that the applicant had already raised her discrimination complaint in the criminal complaint she lodged with the competent State Attorney’s Office (see paragraph 23 above, and compare Guberina, cited above, §§ 49-50, and M.C. and A.C. v. Romania, no. 12060/12, § 63, 12 April 2016).
48. Lastly, with regard to the Government’s objection that the applicant should have lodged a constitutional complaint, the Court notes, in view of the practice of the Constitutional Court (see paragraph 32 above), that it was not necessary for the applicant to use that remedy before lodging her application with the Court.
49. In view of the above considerations, the Court rejects the Government’s objections. It notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ submissions
50. The applicant submitted that it had been clear from the evidence that she had been the victim of a hate crime related to her relationship with Š.Š., who was of Roma origin. She argued that the domestic framework was deficient given that the relevant domestic law, as interpreted by the State Attorney’s Office, did not provide protection for individuals who were victims of discriminatory violence by association with another person having the relevant characteristic. Moreover, she submitted that the competent domestic authorities had not paid due attention to the racial overtones implicit in the attack on her and had failed to prosecute the attackers for a hate crime merely because she had not been of Roma origin herself. That, in the applicant’s view, had run counter to the domestic authorities’ obligations under the Convention.
51. The Government argued that the police had diligently investigated all the circumstances of the attack on the applicant and Š.Š. In their view, it had been unequivocally established that Š.Š. had been attacked because of his Roma origin and that he had been the exclusive target of the attack. The applicant, on the other hand, had been a collateral victim and had been attacked only after she had tried to help Š.Š. However, the attackers had not continued to chase her after she had escaped but had continued beating Š.Š. instead. In that connection, the Government stressed that it remained open for the applicant to bring private prosecutions against S.K. and I.M. for the attack on her. The Government also pointed out that during the proceedings before the domestic authorities the applicant had never suggested that she had been the victim of a hate crime related to her partner’s Roma origin. In those circumstances, the Government submitted that the domestic authorities had done everything which could reasonably be expected of them to elucidate the circumstances of the attack on the applicant.
2. The Court’s assessment
(a) General principles
52. The Court refers to the well-established principles of its case-law on Articles 3 and 14 of the Convention concerning the State’s obligations when confronted with cases of violent incidents triggered by suspected racist attitudes, in particular related to the Roma origin of a victim (see Šečić v. Croatia, no. 40116/02, §§ 50-54 and 66-67, 31 May 2007; Abdu, cited above, §§ 40-46; Balázs v. Hungary, no. 15529/12, §§ 47-54, 20 October 2015; and R.B. v. Hungary, cited above, §§ 39-45).
53. In particular, the Court would reiterate that when investigating violent incidents triggered by suspected racist attitudes, the State authorities are required to take all reasonable action to ascertain whether there were racist motives and to establish whether feelings of hatred or prejudices based on a person’s ethnic origin played a role in the events. Treating racially motivated violence and brutality on an equal footing with cases lacking any racist overtones would be tantamount to turning a blind eye to the specific nature of acts which are particularly destructive of fundamental human rights. A failure to make a distinction in the way in which situations which are essentially different are handled may constitute unjustified treatment irreconcilable with Article 14 of the Convention (see Abdu, cited above, § 44).
54. In practice it is, admittedly, often extremely difficult to prove a racist motive. The obligation on the respondent State to investigate possible racist overtones to an act of violence is an obligation regarding the means employed rather than an obligation to achieve a specific result. The authorities must take all reasonable measures, having regard to the circumstances of the case (ibid., § 45, with further references),
55. In this connection it should be reiterated that not only acts based solely on a victim’s characteristics can be classified as hate crimes. For the Court, perpetrators may have mixed motives, being influenced as much or more by situational factors as by their biased attitude towards the group to which the victim belongs (see Balázs, cited above, § 70). Moreover, Article 14 of the Convention, in the light of its objective and the nature of the rights which it seeks to safeguard, also covers instances in which an individual is treated less favourably on the basis of another person’s status or protected characteristics (see Guberina, cited above, § 78).
56. It accordingly follows that the obligation on the authorities to seek a possible link between racist attitudes and a given act of violence, which is part of the responsibility incumbent on States under Article 3 taken in conjunction with Article 14 of the Convention, concerns not only acts of violence based on a victim’s actual or perceived personal status or characteristics but also acts of violence based on a victim’s actual or presumed association or affiliation with another person who actually or presumably possesses a particular status or protected characteristic.
57. In such instances, the authorities must do what is reasonable in the circumstances to collect and secure the evidence, explore all practical means of discovering the truth and deliver fully reasoned, impartial and objective decisions, without omitting suspicious facts that may be indicative of racially induced violence. Moreover, where there are arguable grounds for believing that an individual has suffered acts contrary to Article 3, the national authorities are required to conduct an effective official investigation to establish the facts of the case and identify and, if appropriate, punish those responsible (see, for instance, Balázs, cited above, §§ 51-52, with further references).
(b) Application of those principles to the present case
58. The applicant argued that the existing domestic legal framework concerning racially motivated acts of violence, as interpreted by the relevant State Attorney’s Office, was deficient and that the manner in which the relevant domestic authorities had responded to her complaint of racially motivated violence had been defective to the point of constituting a violation of the State’s positive obligations under the Convention. The Court will therefore first assess the existence and adequacy of the legal mechanisms for the protection of people from violence motivated by discriminatory attitudes in the domestic legal order and then the manner of their application in practice (see Beganović, cited above, §§ 72 and 74; Valiulienė v. Lithuania, no. 33234/07, §§ 78-79, 26 March 2013; and Abdu, cited above, § 47).
59. With regard to the domestic legal framework, the Court notes that its case-law consistently and clearly establishes that Article 3 of the Convention requires the implementation of adequate criminal-law mechanisms once the Court has found that the level of severity of violence inflicted by private individuals attracts protection under that provision (see Beganović, cited above, 69). In the Court’s view, those principles apply a fortiori in cases of violence motivated by racial discrimination (see paragraphs 36 and 46 above).
60. The Croatian legal framework in this context includes a special provision for hate crime as an aggravating form of other criminal offences. In particular, under Article 87 § 21 of the Criminal Code any offence committed against another on grounds of race is to be treated as an aggravating circumstance if a more serious punishment for hate crime is not already explicitly prescribed in the Criminal Code (see paragraph 28 above).
61. In so far as relevant for the case at issue, it should be noted that hate crime is explicitly described as an aggravating form of the offence of causing bodily injury under Article 117 § 2 of the Criminal Code. Moreover, both the offence of causing bodily injury and that of making serious threats are liable to public criminal prosecution whenever a hate-crime element is arguably involved. In this connection the Court also notes that it is sufficient under the Criminal Code for a hate crime to be committed on the grounds of or out of racial hatred, without requiring the victim to personally possess the protected characteristic or status (see paragraph 28 above).
62. In view of the above, the Court considers that the Croatian legal system provided adequate legal mechanisms to afford an acceptable level of protection to the applicant in the circumstances. The Court must therefore examine whether the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case was defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s obligations under the Convention.
63. The Court notes that following the report about the attack on the applicant and her partner, the police immediately responded by going to the scene and conducted a preliminary investigation on the basis of a suspected attack on a couple motivated by hatred against people of Roma origin (see paragraphs 6-8 above).
64. In the course of the investigation the police interviewed the applicant, her partner and the two assailants. While the two assailants denied any racial overtones to the conflict (see paragraph 13 above), the applicant and her partner provided information to the contrary. The applicant’s partner Š.Š. explained how the two men, after his remark that they were drunk, had turned on him and started uttering various insults related to his Roma origin, after which they had attacked him. He also explained that the applicant had been attacked when she had run to his aid (see paragraph 11 above). For her part, the applicant confirmed Š.Š.’s version of events (see paragraph 12 above). Their statements thus suggested that the applicant had fallen victim to a racially motivated attack owing to the fact that she had been in the company of Š.Š. (see paragraphs 21 and 23 above).
65. The Court would reiterate that where any evidence of racist verbal abuse comes to light in an investigation, it must be checked and, if confirmed, a thorough examination of all the facts should be undertaken in order to uncover any possible racist motives (see Balázs, cited above, § 61). Moreover, the general context of the attack has to be taken into account. As explained in the Court’s case-law, the domestic authorities should be mindful that perpetrators may have mixed motives, being influenced as much or more by situational factors as by their biased attitude (see paragraph 55 above).
66. Likewise, it should be reiterated that under the Convention the obligation on the authorities to seek a possible link between racist attitudes and a given act of violence exists not only with regard to acts of violence based on the victim’s actual or perceived personal status or characteristics but also with regard to acts of violence based on the victim’s actual or perceived association or affiliation with another person who actually or presumably possesses a particular status or protected characteristic (see paragraph 56 above). Indeed, some hate-crime victims are chosen not because they possess a particular characteristic but because of their association with another person who actually or presumably possesses the relevant characteristic. This connection may take the form of the victim’s membership of or association with a particular group, or the victim’s actual or perceived affiliation with a member of a particular group through, for instance, a personal relationship, friendship or marriage (see paragraphs 33-34 above).
67. In the case in issue, the prosecuting authorities confined their investigation and analysis to the hate-crime element of the violent attack against Š.Š. They failed to carry out a thorough assessment of the relevant situational factors and the link between the applicant’s relationship with Š.Š. and the racist motive for the attack on them. Indeed, the police lodged a criminal complaint only with regard to the attack on Š.Š., treating the applicant merely as a witness, although she had also sustained injuries in the course of the same attack while in his company (see paragraphs 14 and 34 above).
68. The Court further notes that the applicant made specific allegations of racially motivated violence directed against her in her criminal complaint of 29 July 2013 (see paragraph 23 above). The Court also notes that the issue was raised in the course of the criminal proceedings against S.K. and I.M., where further information came to light suggesting that the applicant had been a victim of racially motivated violence (see paragraph 21 above). However, in its assessment of the available information concerning the violent attack on the applicant the State Attorney’s Office emphasised the fact that the applicant was not of Roma origin herself and could therefore not be considered a victim of a hate crime. It did so without conducting further interviews or obtaining the relevant information related to the applicant’s specific complaints (see paragraph 26 above).
69. The Court reiterates that its role is not to rule on the application of domestic law or to adjudicate on the individual guilt of persons charged with offences, but to review whether and to what extent the competent authorities, in reaching their conclusion, may be deemed to have submitted the case to the careful scrutiny required by the procedural obligations under the Convention (see Abdu, cited above, § 33). Likewise, aware of its subsidiary role, the Court is mindful that it is prevented from substituting its own assessment of the facts for that of the national authorities.
70. Nevertheless, the Court cannot but note that the prosecuting authorities’ insistence on the fact that the applicant herself was not of Roma origin and their failure to identify whether she was perceived by the attackers as being of Roma origin herself, as well as their failure to take into account and establish the link between the racist motive for the attack and the applicant’s association with Š.Š., resulted in a deficient assessment of the circumstances of the case (see paragraphs 52-57 and 68 above).
71. That impaired the proper investigation by the domestic authorities of the applicant’s allegations of a racially motivated act of violence against her to an extent irreconcilable with the State’s obligation to take all reasonable steps to uncover any possible racist motives behind the incident (compare Balázs, cited above, § 75). In view of the failure of the State Attorney’s Office to subject the case to the necessary scrutiny, as required under the Convention, the Court cannot but conclude that the domestic authorities failed to comply with their obligations under the Convention when they rejected the applicant’s criminal complaint of a racially motivated violent attack on her without conducting a further investigation in that respect prior to their decision.
72. This is sufficient for the Court to conclude that there has been a violation of Article 3 under its procedural aspect in conjunction with Article 14 of the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION
73. The applicant complained that by not responding to her criminal complaint the domestic authorities had prevented her from obtaining the attackers’ personal details, without which it had been impossible for her to bring a civil action for damages. She relied on Article 6 of the Convention.
74. The Government contested that argument.
75. The Court notes that by informing the applicant’s partner of the indictment that had been lodged against S.K. and I.M. in the relevant criminal court and then also informing her legal representative of the matter (see paragraph 20 above), the State Attorney’s Office gave the applicant sufficient information about the personal details of the two assailants to allow her to institute a civil action for damages against them. Moreover, she was informed of their personal details in the course of the criminal proceedings concerning their attack on her partner, who was represented by the same lawyer as later represented the applicant (see paragraph 21 above). She was also informed of the personal details of the assailants in the decision rejecting her criminal complaint (see paragraph 26 above).
76. It therefore follows that the applicant’s complaint under Article 6 of the Convention is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
77. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
78. The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.
79. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.
80. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 12,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.
B. Costs and expenses
81. The applicant also claimed EUR 4,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.
82. The Government considered this claim unfounded and unsubstantiated.
83. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of 2,200 EUR covering costs under all heads plus any tax that may be chargeable to the applicant.
C. Default interest
84. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,
1. Declares the complaint under Articles 3 and 14 of the Convention concerning the failure by the domestic authorities to effectively discharge their positive obligations in relation to a racially motivated act of violence against the applicant admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 in conjunction with Article 14 of the Convention;
3. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 12,500 (twelve thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 2,200 (two thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 28 March 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Stanley Naismith Işıl Karakaş
Registrar President
baza unakrsnih veza