Šćepanović protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
15.11.2022
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Broj predstavke
21196/21
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnosilac predstavke se preselio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu krajem 2013. godine. 2015. godine, gde se oženio se državljankom Bosne i Hercegovine i sa njom dobio dete. Nadležni organi su 2019. godine doneli odluku da mu ukinu dozvolu boravka, proteraju ga i zabrane ulazak u Bosnu i Hercegovinu na tri godine jer je, prema informacijama Državne obavještajne agencije, predstavljao pretnju po nacionalnu sigurnost. Sud Bosne i Hercegovine (Državni sud) potvrdio je tu naredbu 2020. godine. Ustavni sud je 14. oktobra 2020. godine utvrdio da nije došlo do povrede člana 8. Konvencije. U međuvremenu, 16. maja 2019. godine, podnosilac predstavke je napustio zemlju. On je 17. maja 2022. godine, nakon isteka trogodišnje zabrane, ponovo je pokušao da uđe u Bosnu i Hercegovinu, ali mu je ulazak odbijen uz obrazloženje da i dalje predstavlja pretnju nacionalnoj sigurnosti. Na tu Odluku nije uložio žalbu.

U svojoj predstavci ESLJP podnosilac predstavke se žalio, pozivajući se na član 8. Konvencije, da je naredba iz 2019. godine proizvoljna i nejasna.

Strane su saglasne da je osporena naredba predstavljala mešanje organa javne vlasti u ostvarivanje prava podnosiloca predstavke na poštovanje njegovog porodičnog života, zagarantovanog članom 8.

Podnosilac predstavke je zatražio sudsko preispitivanje naredbe iz 2019. godine pred Državnim sudom. Međutim, u postupku pred tim sudom, ni podnosilac prijave ni njegovi advokati nisu mogli utvrditi ni najmanje činjenične razloge za njegovo proterivanje. Državni sud je dao vrlo opšti odgovor, odbacivši prigovor podnosioca predstavke da nije delovao na štetu nacionalne sigurnosti.

Sud se ne slaže sa Vladom da je podnosiocu predstavke omogućeno da efikasno iznese razloge protiv proterivanja i da bude zaštićen od svake proizvoljnosti. Sud stoga smatra da, iako su podnosiocu predstavke date određene proceduralne garancije protiv arbitrarnosti, ove garancije nisu bile adekvatne i dovoljne da zadovolje proceduralne zahteve člana 8.

Shodno tome, došlo je do povrede člana 8. Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTI ODJEL 

PREDMET ŠĆEPANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

( Prijava br. 21196/21 )

OSUDA

STRASBOURG

15. novembar 2022

Ova presuda je konačna, ali može biti predmet uredničke revizije.

U predmetu Šćepanović protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjeda kao Odbor u sastavu:

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ljudmila Milanova, v.d. zamjenika sekretara Odjeljenja,
uzimajući u obzir:

Prijavu (br. 21196/21) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu po članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija") podnijela 13. aprila 2021. godine crnogorski državljanin gosp. Vasilije Šćepanović, rođen 1986. godine i živi u Herceg Novom, Crna Gora, („podnositelj zahtjeva“) koga je zastupao g. D. Barbarić, advokat iz Mostara; Odluku da obavijesti Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: "Vlada"), koju zastupa v.d. gđa. J. Cvijetić, o prigovoru u vezi sa deportacijom podnositelja predstavke po članu 8. Konvencije, te da se ostatak prijave odbaci kao nedopustivo;

Izjave stranaka;

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost 18.10.2022. godine, donosi sljedeću presudu, koja je donesena navedenog dana:

SADRŽAJ PREDMETA

  1. Predmet se odnosi na navode o proizvoljnoj deportaciji u Crnu Goru.
  2. Podnositelj prijave se preselio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu krajem 2013. godine. 2015. godine oženio se državljankom Bosne i Hercegovine i sa njom dobio dijete. Nadležni organi su 2019. godine donijeli odluku da mu ukinu dozvolu boravka, protjeraju ga i zabrane ulazak u Bosnu i Hercegovinu na tri godine jer je, prema informacijama Državne obavještajne agencije, predstavljao prijetnju po nacionalnu sigurnost. Sud Bosne i Hercegovine ("Državni sud") potvrdio je tu naredbu 2020. godine. Ustavni sud je 14. oktobra 2020. godine utvrdio da nije došlo do povrede člana 8. Konvencije. U međuvremenu, 16. maja 2019. godine, podnositelj prijave je napustio zemlju. On je 17. maja 2022. godine, nakon isteka trogodišnje zabrane, ponovo pokušao da uđe u Bosnu i Hercegovinu, ali mu je ulazak odbijen uz obrazloženje da i dalje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Na tu Odluku nije uložio žalbu.

OCJENA SUDA

  1. Podnositelj prijave se žalio, pozivajući se na član 8. Konvencije, da je naredba iz 2019. godine proizvoljna. Konkretno, on je naveo da je naredba bila nejasna, da se u njoj primjenjuju opći uslovi kojima nedostaje specifičnost koja bi mu omogućila bilo kakvo smisleno pobijanje navoda protiv njega.
  2. Sud primjećuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije ili neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti prihvatljivim.
  3. Strane su saglasne da je osporena naredba predstavljala miješanje organa javne vlasti u ostvarivanje prava podnositelja prijave na poštovanje njegovog porodičnog života, zagarantovanog članom 8. Takvo miješanje će predstavljati povredu člana 8, ako nije "u skladu sa zakonom", ostvaruje legitiman cilj u smislu stava 2. i "neophodan je u demokratskom društvu".
  4. U nizu bugarskih predmeta, Sud je razvio ideju o potrebi za proceduralnim garancijama kao sastavnim dijelom zakonitosti odluka o protjerivanju i ekstradiciji prema članu 8. Konvencije (vidi, između ostalog, Al-Nashif v. Bugarska , br. 50963/99, 20. jun 2002. i Amie i drugi protiv Bugarske, br. 58149/08, 12. februar 2013.). Iz ove sudske prakse jasno je da čak i kada je nacionalna sigurnost u pitanju, koncepti zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijevaju da mjere koje utiču na osnovna ljudska prava budu predmet nekog oblika kontradiktornog postupka pred nezavisnim tijelom nadležnim da preispita razloge za odluku i relevantne dokaze, uz odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu upotrebe povjerljivih podataka (vidi Amie i drugi, prethodno navedeno,stav 92). U kontekstu takvog postupka, dotična osoba mora biti u mogućnosti da ospori tvrdnju izvršne vlasti da je nacionalna sigurnost ugrožena. Iako će procjena izvršne vlasti o tome šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, naravno, imati značajnu težinu, nezavisno tijelo mora biti u stanju djelovati u slučajevima kada procjena nema razumnu činjeničnu osnovu ili otkriva da je tumačenje "nacionalne sigurnosti" nezakonito ili protivno zdravom razumu i proizvoljno (vidi Al Nashif , gore citirano, stav 124).
  5. Podnositelj prijave u predmetnom slučaju imao je priliku da zatraži sudsko preispitivanje naredbe iz 2019. godine pred Državnim sudom (za razliku od Al-Nashifa , ranije citiranog, stav 126). Nije sporno da je Državni sud potpuno nezavisan sud, da razmatra sve dokaze na kojima se zasniva naredba Ministarstva sigurnosti o deportaciji pojedinca i formira svoje nezavisno mišljenje o tome da li je Ministarstvo donijelo ispravnu odluku (za razliku od Liu protiv Rusije (br. 2) , br. 29157/09, stavovi 88-89 i 91, 26. jul 2011.godine). Stoga je nadležno da istraži i, ako je potrebno, odbaci tvrdnju Ministarstva sigurnosti da dotično lice predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
  6. Međutim, u postupku pred tim sudom, ni podnositelj prijave ni njegovi advokati nisu mogli utvrditi ni najmanje činjenične razloge za njegovo protjerivanje. Nadalje, u Bosni i Hercegovini ne postoje specijalizovani advokati koji imaju relevantna ovlaštenja za pristup povjerljivim dokumentima u predmetima koji nisu dostupni dotičnim licima (suprotno I.R. i G.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 14876 /12 i 63339/12 , stav 63, 28. januar 2014. i Saeed protiv Danske (odl.), br. 12, stavovi 168-92, 15. oktobar 2020. godine, u kojem se Sud bavio sličnim pitanjem, iako na osnovu člana 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju). Konačno, Državni sud je dao vrlo opšti odgovor, odbacivši prigovor podnosioca predstavke da nije djelovao na štetu nacionalne sigurnosti. Sud je samo smatrao da se iz dokaza sadržanih u spisu može vidjeti da je prisustvo podnosioca predstavke predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti, bez ikakve provjere vjerodostojnosti i istinitosti dokaza koje mu je dostavila nacionalna obavještajna agencija (vidi Amie i drugi , stav 98, i Muhammad i Muhammad protiv Rumunije, stav 199, oba gore pomenuta). Iz ovih razloga, Sud se ne slaže sa Vladom da je podnositelju prijave omogućeno da efikasno iznese razloge protiv protjerivanja i da bude zaštićen od svake proizvoljnosti. Naime, Sud je u više navrata ponavljao da se sve odredbe Konvencije moraju tumačiti i primjenjivati na način da njena prava budu praktična i djelotvorna, a ne teorijska i iluzorna (vidi, na primjer, Muhammad i Muhammad, gore citirano, stav 122.) .
  7. Sud stoga smatra da, iako su podnositekju prijave date određene proceduralne garancije protiv arbitrarnosti, ove garancije nisu bile adekvatne i dovoljne da zadovolje proceduralne zahtjeve člana 8. Kao rezultat toga, miješanje u njegovo pravo na poštovanje njegovog porodičnog života nije u skladu sa "zakonom" koji ispunjava zahtjeve Konvencije.
  8. Shodno tome, došlo je do povrede člana 8. Konvencije. S obzirom na to, Sud nije dužan utvrditi da li je miješanje u porodični život podnositelja prijave imalo legitiman cilj i, ako jeste, da li je bilo srazmjerno cilju kojem se težilo.

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prijave je tražio 35.000 eura (EUR), što odgovara gubitku prihoda koji je navodno pretrpio zbog protjerivanja, na ime materijalne štete, 20.000 eura na ime nematerijalne štete i 1.000 eura na ime troškova i izdataka.
  2. Vlada je osporila tvrdnje podnositelja prijave.
  3. Sud navodi da jedini osnov na kojem se može dodijeliti pravična naknada, u ovom slučaju, leži u činjenici da podnositelj prijave nije uživao dovoljne proceduralne garancije u postupku koji je doveo do njegovog protjerivanja. Sud ne može spekulisati o bilo kakvom drugom ishodu postupka. Stoga odbija tužbeni zahtjev koji se odnosi na materijalnu štetu. Istovremeno, podnositelju prijave dosuđuje 4.500 eura za nematerijalnu štetu, plus sve poreze koji bi mogli biti naplaćeni. Konačno, Sud primjećuje da podnositelj prijave nije dostavio nikakve dokaze (račune ili fakture) o nastalim troškovima i izdacima. Samo pozivanje na tarifu koju su postavile lokalne advokatske komore, na primjer, nije dovoljno u tom pogledu. Njegov zahtjev za troškove i izdatke se stoga odbija zbog nedostatka dokaza.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

1 . Proglašava aplikaciju dozvoljenom;

2. Presuđuje da je došlo do povrede člana 8. Konvencije;

3.  Presuđuje

(a)  da tužena država treba da isplati podnositelju prijave, u roku od tri meseca, 4.500 (četiri hiljade i petsto evra), uvećano za sve poreze koji bi se mogli naplatiti, u korist nematerijalne štete, koja će se konvertovati u valutu tužene države po kursu koji se primjenjuje na dan obračuna;

(b) da od isteka navedena tri mjeseca do namirenja gore navedenog iznosa na navedeni iznos plaća običnu kamatu po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja povećana za tri procentna poena; 

4. Odbacuje preostali dio zahtjeva podnositelja prijave za pravičnu kompenzaciju.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 15. novembra 2022. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

 

Ljudmila Milanova                                                                                       Tim Eicke 

Vršilac dužnosti zamjenika predsjednika                                                     predsjednik

 

__________________________________________________________

Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava
http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

FOURTH SECTION

CASE OF ŠĆEPANOVIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 21196/21)

JUDGMENT

STRASBOURG

15 November 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Šćepanović v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Tim Eicke, President,
 Faris Vehabović,
 Pere Pastor Vilanova, judges,
and Ludmila Milanova, Acting Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 21196/21) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 13 April 2021 by a Montenegrin national, Mr Vasilije Šćepanović, born in 1986 and living in Herceg Novi, Montenegro, (“the applicant”) who was represented by Mr D. Barbarić, a lawyer practising in Mostar;

the decision to give notice of the complaint concerning the applicant’s deportation under Article 8 of the Convention to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their Acting Agent, Ms J. Cvijetić, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 18 October 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns an allegation of arbitrary deportation to Montenegro.

2.  The applicant moved from Montenegro to Bosnia and Herzegovina in late 2013. In 2015 he married a citizen of Bosnia and Herzegovina and had a child with her. In 2019 the relevant authorities issued an order withdrawing his residence permit, ordering his deportation and imposing a three-year ban on his re-entering Bosnia and Herzegovina on the ground that, according to information provided by the national intelligence agency, he posed a threat to national security. The Court of Bosnia and Herzegovina (“the State Court”) upheld that order in 2020. On 14 October 2020 the Constitutional Court found no violation of Article 8 of the Convention. In the meantime, on 16 May 2019, the applicant left the country. On 17 May 2022, after the expiry of the three-year ban, he tried to re-enter Bosnia and Herzegovina but was denied entry on the ground that he still posed a threat to national security. He did not appeal against that decision.

THE COURT’S ASSESSMENT

3.  The applicant complained, relying on Article 8 of the Convention, that the 2019 order was arbitrary. In particular, he submitted that the order was in vague, general terms which lacked particularity such as to enable him to conduct any meaningful challenge to the allegations against him.

4.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

5.  The parties agree that the impugned order amounted to an interference by a public authority with the exercise of the applicant’s right to respect for his family life, as guaranteed by Article 8. Such interference will be in breach of Article 8 unless it is “in accordance with the law”, pursues a legitimate aim under paragraph 2 and is “necessary in a democratic society”.

6.  In a series of Bulgarian cases, the Court has developed the idea of the need for procedural safeguards as an integral feature of the lawfulness of deportation and exclusion decisions under Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Al-Nashif v. Bulgaria, no. 50963/99, 20 June 2002, and Amie and Others v. Bulgaria, no. 58149/08, 12 February 2013). It is clear from this case-law that even where national security is at stake, the concepts of lawfulness and the rule of law in a democratic society require measures affecting fundamental human rights to be subject to some form of adversarial proceedings before an independent body competent to review the reasons for the decision and relevant evidence, if need be with appropriate procedural limitations on the use of classified information (see Amie and Others, cited above, § 92). In the context of such proceedings, the person concerned must be able to challenge the executive’s assertion that national security is at stake. While the executive’s assessment of what poses a threat to national security will naturally be of significant weight, the independent authority must be able to react in cases where the assessment has no reasonable basis in the facts or reveals an interpretation of “national security” that is unlawful or contrary to common sense and arbitrary (see AlNashif, cited above, § 124).

7.  The present applicant had the possibility of seeking judicial review of the 2019 order before the State Court (contrast Al-Nashif, cited above, § 126). It has not been disputed that the State Court is a fully independent court, that it sees all the evidence upon which the Ministry of Security’s order to deport an individual is based and that it forms its own, independent view as to whether the Ministry reached the correct decision (contrast Liu v. Russia (no. 2), no. 29157/09, §§ 88-89 and 91, 26 July 2011). It is thus competent to examine and, if necessary, to reject the Ministry of Security’s assertion that the person concerned poses a threat to national security.

8.  However, in the proceedings before that court neither the applicant nor his lawyers were able to ascertain even the slightest factual reasons for his deportation. Furthermore, in Bosnia and Herzegovina there are no specialised lawyers who hold the relevant authorisation to access classified documents in the case file which are not accessible to the persons concerned (contrast I.R. and G.T. v. the United Kingdom (dec.), nos. 14876/12 and 63339/12, § 63, 28 January 2014, and Saeed v. Denmark (dec.), no. 53/12, § 39, 24 June 2014; see also Muhammad and Muhammad v. Romania [GC], no. 80982/12, §§ 168-92, 15 October 2020 in which the Court dealt with a similar issue, although under Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention). Lastly, the State Court gave a very general response in dismissing the applicant’s plea that he had not acted to the detriment of national security. It merely held that it could be seen from the evidence in the file that the applicant’s presence posed a threat to national security, without any verification of the credibility and veracity of the evidence submitted to it by the national intelligence agency (see Amie and Others, § 98, and Muhammad and Muhammad, § 199, both cited above). For those reasons, the Court disagrees with the Government that the applicant was offered an effective opportunity to submit reasons against his deportation and be protected against any arbitrariness. Indeed, the Court has reiterated on many occasions that all the provisions of the Convention must be interpreted and applied in a manner which renders its rights practical and effective, not theoretical and illusory (see, for example, Muhammad and Muhammad, cited above, § 122).

9.  The Court therefore considers that, although the applicant was afforded certain procedural guarantees against arbitrariness, those guarantees were not adequate and sufficient to satisfy the procedural requirements of Article 8. As a result, the interference with his right to respect for his family life was not in accordance with a “law” satisfying the requirements of the Convention.

10.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention. That being so, the Court is not required to determine whether the interference with the applicant’s family life pursued a legitimate aim and, if so, whether it was proportionate to the aim pursued.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

11.  The applicant claimed 35,000 euros (EUR), corresponding to the loss of income he had allegedly sustained on account of his deportation, in respect of pecuniary damage, EUR 20,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,000 in respect of costs and expenses.

12.  The Government contested the applicant’s claims.

13.  The Court observes that the only basis on which just satisfaction can be awarded, in the present case, lies in the fact that the applicant did not enjoy sufficient procedural safeguards in the proceedings leading to his deportation. The Court cannot speculate as to any other outcome of the proceedings. It therefore rejects the claim pertaining to pecuniary damage. At the same time, it awards the applicant EUR 4,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable. Lastly, the Court notes that the applicant has not submitted any evidence (bills or invoices) about the costs and expenses incurred. Simple reference to the tariff fixed by the local bar associations, for example, is insufficient in this regard. Therefore, his claim in respect of costs and expenses is rejected for lack of substantiation.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 4,500 (four thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 15 November 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ludmila Milanova                                 Tim Eicke
 Acting Deputy Registrar                      President

 

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija