Ljubiša Aleksić protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
08.11.2022
Članovi
8
8-1
8-2
10
10-1
10-2
35
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Broj predstavke
40825/15
Zbirke
Sudska praksa
Odluka ESLJP
Veće
Sažetak
U leto 2009. godine u prostorijama Republičkog zavoda za statistiku u kancelariji u Novom Sadu, dogodio se incident između dvojice zaposlenih - podnosioca predstavke i jednog od njegovih kolega, izvesnog g. A. Incident je uključivao glasnu raspravu i neslaganje oko pripisivanja zasluga za obavljeni posao i tom prilikom A. je podnosiocu uputio neke uvredljive reči. Podnosilac predstavke je naknadno prijavio ovaj incident upravi RZS-a i zatražio pokretanje disciplinskog postupka protiv g. A.

Kako nije dobio odgovor na svoj zahtev, on je poslao pismo svom bliskom prijatelju i kolegi koji je takođe bio zaposlen u RZS-u, u sedištu u Beogradu. U toj prepisci podnosilac predstavke je opisao situaciju u novosadskoj kancelariji uopšte i neformalno se osvrnuo na izvesnog gospodina B, koji je bio „izmišljen lik“, samo da bi bolje objasnio, „satirično“ i „šaljivo“ stanje u samoj kancelariji. Pismo je takođe sadržalo lične informacije koje se odnose na podnosioca predstavke i njegovog sina, posebno na finansijske poteškoće sa kojima su se suočavali u svakodnevnom životu. Podnosilac predstavke je naknadno prosledio ovo pismo, zajedno sa drugim privatnim beleškama, preko svoje službene e-mail adrese trojici svojih kolega u novosadskoj kancelariji na njihov zahtev. Svi oni i mnoge druge kolege složili su se da je u kancelariji bilo mnogo problema u pogledu raspodele zadataka, kao i u pogledu prakse napredovanja. Niko nikada nije pomenuo gospodina A.

Dana 20. avgusta 2009. godine, na zahtev g. A, zamenik šefa kancelarije RZS-a u Novom Sadu je od IT administratora RZS-a pribavio svu elektronsku prepisku podnosioca predstavke prosleđenu sa službene adrese. Te poruke su zatim pročitane drugom kolegi, odštampane i date gospodinu A, koji ih je onda protumačio kao da se tiču njega i njegove situacije na radnom mestu, na osnovu njegovog opštepoznatog nadimka (gospodin B). Podnosilac predstavke je saznao za ovaj razvoj događaja tek kada mu je uručeno obaveštenje o građanskoj tužbi koju je protiv njega naknadno podneo g. A.

Podnosilac predstavke 30. oktobra 2010. godine podneo krivičnu prijavu protiv g. A, lica zaduženog za kancelariju RZS u Novom Sadu i neidentifikovanog IT administratora, tvrdeći da su sva trojica protivpravno povredila njegovo pravo na privatnost prepiske. Osnovno javno tužilaštvo u Novom Sadu je 9. novembra 2010. godine odbacilo njegovu prijavu. On nije podneo privatnu krivičnu tužbu, jer mu odluka o odbacivanju nikada nije dostavljena.

Dana 13. maja 2011. godine, Osnovni sud u Novom Sadu doneo je presudu u korist g. A. kojom je podnosiocu naložio da oštećenom isplati naknadu za pretrpljenu povredu časti i ugleda i troškove postupka. Dana 23. avgusta 2012. godine Apelacioni sud u Novom Sadu je potvrdio prvostepenu presudu, pri čemu je u presudi istakao, između ostalog, da pravo na privatnost prepiske podnosioca predstavke nije povređeno, pošto su poruke prosleđene među kolegama, postale dostupne „neodređenom broju osoba“ u „širem kancelarijskom okruženju“. O mejlovima se takođe pričalo među kolegama i njihov sadržaj je tako postao javan.

Podnosilac predstavke je 8. oktobra 2012. godine uložio žalbu Ustavnom sudu na presude prvostepenog i Apelacionog suda od 13. maja 2011. i 23. avgusta 2012. godine, kao i na nečinjenje tužilaštva u odgovoru na njegovu krivičnu prijavu od 30. oktobra 2010. On se u svojoj žalbi pozvao na prvobitni incident, kao i na kasniji građanski i krivični postupak, i naveo da je pretrpeo povredu prava na privatnost svoje prepiske, prava na zaštitu ličnih podataka, prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu njegovih prava od strane domaćih sudova. Ustavni sud odbacio žalbu podnosioca predstavke, navodeći da on, u svakom slučaju, nije pokrenuo zasebnu građansku tužbu za naknadu štete protiv RZS-a za bilo kakvu nematerijalnu štetu koju je pretrpeo zbog navodne povrede njegove privatnosti, kao i da su predmetni mejlovi služili kao dokaz u procesu koji se odnosio na klevetu.

U posebnoj građanskoj parnici, koju je pokrenuo podnosilac predstavke, Osnovni sud je presudio u korist podnosioca predstavke i naložio g. A da mu isplati 50.000 dinara, zbog duševnih bolova koje je pretrpeo u vezi sa povredom njegove časti i ugleda koja se dogodila tokom i nakon njegove svađe sa g. A u leto 2009., kao i pripadajuće sudske troškove. Dana 26. oktobra 2016. godine Viši sud u Novom Sadu je potvrdio tu presudu i time je postala pravnosnažna.

Podnosilac predstavke se žalio, na osnovu članova 8. i 10. Konvencije, da je njegov poslodavac, RZS, pristupao i čitao njegove e-poruke kršeći njegovo pravo na privatnost i slobodu izražavanja.

U odnosu na deo predstavke koji se odnosi na eventualnu povredu člana 8 Konvencije, Sud je mišljenja da je podnosilac predstavke trebalo da pokrene parnični postupak protiv RZS na osnovu Zakona o obligacionim odnosima, kako je Vlada predložila u svojim zapažanjima a Ustavni sud u svojoj odluci od 5. februara 2015. godine istakao. Pošto podnosilac predstavke to nije učinio, njegova pritužba na osnovu člana 8. mora biti odbačena na osnovu člana 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova.

U odnosu na eventualnu povredu člana 10 Konvencije, Sud primećuje da podnosilac predstavke u svojoj ustavnoj žalbi nije izneo pritužbu koja se odnosi na njegovu slobodu izražavanja, ni izričito ni suštinski. Podnosilac predstavke, pored toga, nije dostavio Sudu kopije dva dodatna pismena podneta Ustavnom sudu nakon podnošenja žalbe, čime je propustio da potkrepi da je ikada podneo pritužbu koja se odnosi na njegovu slobodu izražavanja u postupku pred ovim sudom. Iz toga proizilazi da nema dokaza da je podnosilac predstavke u postupku pred Ustavnim sudom u stvari izneo svoju pritužbu po članu 10. Konvencije. Sud stoga nalazi da je ovaj deo predstavke takođe neprihvatljiv zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova i da se kao takav mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije.

Iz ovih razloga, Sud je jednoglasno, proglašava prijavu neprihvatljivom.
Preuzmite presudu u pdf formatu
 
Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija