Muqishta protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
31.08.2021
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
Broj predstavke
27994/19
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Komitet
Sažetak
Predmet je nastao na osnovu predstavke koju je državljanka Srbije, gđa. Sabahete Muqishta podnela ESLJP protiv Bosne i Hercegopvine, usled nemogućnosti da dobije socijalnu pomoć na koju ima pravo prema domaćim propisima. Ona se poziva na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

Podnositeljka predstavke je dobila izbjeglički status u Bosni i Hercegovini 2004. godine. Ona je nepismena i dijagnostikovana joj je teška mentalna invalidnost. Nadležni zdravstveni organi su 2011. godine utvrdili devedeset postotnu invalidnost podnositeljke, kao i da joj je potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti. Ona je 2011. godine podnela zahtev za ličnu invalidninu i novčani dodatak za pomoć i negu od strane druge osobe, ne pozivajući se na konkretnu odredbu. Njen zahtev je odbijen jer je strana državljanka, pri čemu su se organi BiH pozvali na zakon o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine. Podnositeljak se žalila na ovu doluku, pozivajući se na Pravilnik o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2009. godine, koji propisuje da izbjeglice sa invaliditetom imaju pravo na stalnu novčanu pomoć i novčanu naknadu (dodatak) za pomoć i negu od strane druge osobe. U decembru 2011. godine nadležno Ministarstvo je potvrdilo rješenje od 8.06.2011. godine, zanemarivši zahtev podnositeljke podnesen prema Pravilniku iz 2009. godine. Ovo rešenje je 2013. godine poništio Kantonalni sud u Sarajevu i naložio da se razmotri Pravilnik iz 2009. godine. Ministarstvo je na osnovi zakona o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine, potvrdilo je rešenje iz 2011. godien, jer zakon nije propisivao beneficije za izbeglice. Kantonalni sud u sarajevu je ovo rešenje potvrdio 2016. gdoine, nakon čega se podnositeljka obraća Ustavnom sudu zbog dužine trajanja i ishoda navedenih postupaka. Dana 11.10.2018. godine Ustavni sud je odbio njenu žalbu.

U predstavci ESLJP, podnositeljka se žalila prema članu 6. stav 1. Konvencije na pravičnost i dužinu upravnog postupka, da je ishod spornog postupka suprotan članu 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1 i članu 1. Protokola br. 12.

Sud je jednoglasno utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog arbitrarnosti odluka donesenih u upravnom postupku i zbog prekomerne dužine upravnog postupka. Takođe, Sud je Utvrdio da nema potrebe da ispituje pritužbe prema članu 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1 i članu 1. Protokola br. 12.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

ČETVRTI ODJEL

PREDMET MUQISHTA protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 27994/19)

PRESUDA

STRASBOURG

31.08.2021. godine

 Ova presuda je konačna ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Muqishta protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u  sastavu:

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

aplikaciju (br. 27994/19) protiv Bosne i Hercegovine koju je prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnijela državljanka Srbije, gđa. Sabahete Muqishta („aplikantica“), dana 17.05.2019. godine; odluku da se o aplikaciji obavijesti vlada Bosne i Hercegovine („vlada“); izjašnjenja stranaka;

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 29.06.2021. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD

  1. Aplikacija se odnosi na neuspješan pokušaj aplikantice da dobije socijalnu pomoć na koju ima pravo prema domaćim propisima. Aplikantica se poziva na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

ČINJENICE

  1. Aplikantica je rođena 1974. godine, a živi u Sarajevu. Aplikanticu je zastupala lokalna nevladina organizacija Vaša prava.
  2. Vladu je zastupala njena v.d. zastupnica, gđa Jelena Cvijetić.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih prezentirale stranke, mogu se sažeti na sljedeći način.
  4. Aplikantica je dobila izbjeglički status u Bosni i Hercegovini 2004. godine. Ona je nepismena i dijagnosticirana joj je teška mentalna invalidnost.
  5. Nadležni zdravstveni organi su 2011. godine utvrdili devedeset postotnu invalidnost aplikantice, te da joj je potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti.
  6. Dana 1.06.2011. godine aplikantica je podnijela zahtjev za ličnu invalidninu i novčani dodatak za pomoć i njegu od strane druge osobe, ne pozivajući se na konkretnu odredbu.
  7. Dana 8.06.2011. godine, nadležni organ uprave je odbio njen zahtjev jer je strana državljanka, pozivajući se na zakon o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tačku 15. ove presude).
  8. U svojoj žalbi od 28.06.2011. godine aplikantica se pozvala konkretno na član 8. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2009. godine („Pravilnik iz 2009. godine“), koji propisuje da izbjeglice sa invaliditetom imaju pravo na stalnu novčanu pomoć i novčanu naknadu (dodatak) za pomoć i njegu od strane druge osobe (vidi tačku 14. ove presude). U decembru 2011. godine nadležno Ministarstvo je potvrdilo rješenje od 8.06.2011. godine, zanemarivši zahtjev aplikantice podnesen prema Pravilniku iz 2009. godine.
  9. Dana 4.07.2013. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je poništio to rješenje i naložio Ministarstvu da uzme u obzir Pravilnik iz 2009. godine.
  10. Dana 5.08.2013. godine, Ministarstvo je još jednom razmotrilo slučaj na osnovu zakona o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine, koji zaista nije propisivao beneficije za izbjeglice. Ono je potvrdilo rješenje od 8.06.2011. godine.
  11. Dana 9.08.2016. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je potvrdio rješenje od 5.08.2013. godine. On se pozvao na činjenicu da je aplikantica podnijela zahtjev za ličnu invalidninu i novčani dodatak za pomoć druge osobe – beneficije koje propisuje zakon o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine, a koje pripadaju samo državljanima Bosne i Hercegovine (vidi tačke 7. i 15. ove presude).
  12. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu, aplikantica se žalila na dužinu i ishod postupaka opisanih gore u tekstu. Dana 11.10.2018. godine Ustavni sud je odbio njenu apelaciju. Ta odluka dostavljena je aplikantici dana 22.11.2018. godine.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

  1. U Bosni i Hercegovini, izbjeglice sa invaliditetom imaju pravo, inter alia, na stalnu novčanu pomoći novčanu naknadu (dodatak) za pomoć i njegu od strane druge osobe (vidi član 8. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2009. godine[1] koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, te član 7. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine [2] – „Pravilnik iz 2017. godine“ koji je na snazi od 2017. godine).
  2. Režim koji se primjenjuje na državljane Bosne i Hercegovine naveden je u drugim zakonima. Konkretno, prema zakonu o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine, osobe sa invaliditetom imaju pravo na ličnu invalidninu i  dodatak za njegu i pomoć od drugog lica (vidi član 18. (a) Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom iz 1999.[3] godine).
  3. Uvjeti su isti prema oba režima (vidi član 14. Pravilnika iz 2009. godine i član 13. Pravilnika iz 2017. godine). Naime, podnositelj zahtjeva mora imati invaliditet od najmanje devedeset posto (vidi član 18. (b) Zakona o osnovama socijalne zaštite iz 1999. g.). Isti organi uprave rješavaju po svim zahtjevima za socijalnu zaštitu, bez obzira da li je zahtjev podnijela osoba sa statusom izbjeglice ili državljanin Bosne i Hercegovine (vidi član 17. Pravilnika iz 2009. godine i član 16. Pravilnika iz 2017. godine).
  4. Iznosi koji su prema ovim propisima primjenjivi za izbjeglice uvijek su bili viši od onih koji su prema propisima primjenjivi za državljane. Naime, 2011. godine, kada je aplikantica u ovom predmetu podnijela zahtjev za socijalnu pomoć (vidi tačku 7. ove presude), ukupan mjesečni iznos stalne novčane pomoći i novčane naknade (dodatka) za pomoć i njegu od strane druge osobe prema Pravilniku iz 2009. godine bio je 559 konvertibilnih maraka (KM), dok je ukupni mjesečni iznos invalidnine i dodatka za njegu i pomoć od drugog lica prema zakonu Federacije Bosne i Hercegovine bio 220 KM.
  5. Prema članu 5. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine[4], organi uprave moraju osigurati da stranke budu upoznate sa svojim pravima, te da im se osiguraju prava koja im pripadaju.
  6. Član 264.a Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine[5] na koji se poziva član 55. Zakona o upravnim sporovima iz 2005. godine[6], glasi:

 „(1) Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili osnovne slobode zagarantovane Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnih Protokola uz Konvenciju, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, stranka može u roku 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Bosni i Hercegovini, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili osnovna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava i slobode.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Aplikantica se žalila prema članu 6. stav 1. Konvencije na pravičnost i dužinu upravnog postupka opisanog gore u tekstu. Relevantni dio toga člana glasi:

„Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravičan .... postupak u razumnom roku pred .... sudom ...“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da je aplikacija podnesena nakon isteka roka s obzirom na činjenicu da je proteklo više od šest mjeseci od kada je aplikantici dostavljena odluka Ustavnog suda (vidi tačku 13. ove presude) i datuma kada je Sud primio predmetnu aplikaciju dana 23.05.2019. godine.
  2. Aplikantica se usprotivila stavu vlade i naglasila da je podnijela aplikaciju dana 17.05.2019. godine.
  3. Svrha pravila o šestomjesečnom roku jeste promoviranje pravne sigurnosti na način da se osigura da se predmeti koji pokreću pitanja prema Konvenciji ispitaju u razumnom roku, te da se vlasti i druge zainteresirane osobe ne drže u stanju nesigurnosti tokom produženog vremenskog perioda (vidi, među ostalim izvorima, Sabri Güneş protiv Turske [VV], br. 27396/06, tačka 39., 29.06.2012.).
  4. Datum podnošenja aplikacije u smislu člana 35. stav 1. Konvencije jeste datum poštanskog žiga kada je aplikantica Sudu poslala propisno popunjen obrazac aplikacije (vidi Pravilo 47. stav 6. (a) Poslovnika Suda), a ne datum prijema aplikacije od strane Suda (vidi Brežec protiv Hrvatske, br. 7177/10, tačka 29., 18.07.2013. godine). Drugim riječima, aplikante se ne može smatrati odgovornima za bilo kakva kašnjenja u tranzitu koja mogu biti od utjecaja na njihovu prepisku sa Sudom; suprotno bi predstavljalo neopravdano skraćenje šestomjesečnog roka iz člana 35. stav 1. Konvencije i  negativan utjecaj na pravo podnošenja pojedinačne predstavke (vidi, Anchugov i Gladkov protiv Rusije, br. 11157/04 i 15162/05, tačka 70., 4.07.2013.).
  5. Vraćajući se predmetnom slučaju Sud zapaža da je aplikantica Sudu poslala propisno pounjen obrazac aplikacije dana 17.05.2019. godine. U skladu s praksom navedenom u tački 24. ove presude, 17.05.2019. godine je prema tome datum podnošenja aplikacije u smislu člana 35. stav 1. Konvencije. Budući da je dan obavijesti o odluci Ustavnog suda 22.11.2018. godine (vidi tačku 13. ove presude), jasno je da je aplikacija podnesena unutar šestomjesečnog roka.
  6. Dakle, prigovor vlade se mora odbiti.
  7. Sud primjećuje da ovaj dio aplikacije nije očigledno neosnovan niti je nedopušten po bilo kojem drugom osnovu iz člana 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Meritum

1. U pogledu pravičnosti postupka

  1. Aplikantica je tvrdila da su domaće odluke donesene u njenom predmetu očito u suprotnosti sa domaćim propisima. Ona je također priložila domaće odluke kojima je jednoj drugoj osobi sa statusom izbjeglice u sličnoj situaciji dodijeljena stalna novčana pomoć i novčana naknada (dodatak) za pomoć i njegu od strane druge osobe prema Pravilniku iz 2009. godine.
  2. Vlada je navela da Sud nije sud četvrte instance. On stoga ne treba ispitivati tumačenje domaćeg prava koje daju domaći sudovi. U svakom slučaju, domaće odluke donesene u ovom slučaju nisu proizvoljne: aplikantica je podnijela zahtjev za invalidninu i novčani dodatak za njegu i pomoć druge osobe – beneficije koje su utvrđene zakonom o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine i koje su na raspolaganju samo državljanima Bosne i Hercegovine (vidi tačke 7. i 15. ove presude).
  3. Sud se slaže s vladom da njegov zadatak nije da preuzima funkciju domaćih sudova. Prvenstveno je na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem domaćeg prava. I pored toga, Sud može utvrditi povredu člana 6. stav 1. Konvencije ako su utvrđenja domaćeg suda proizvoljna ili očigledno neopravdana, a što kao posljedicu ima „uskraćivanje pravde“ (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, tačke 83.-85., 11.07.2017., i Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, br. 29422/17, tačka 30., 14.01.2020.).
  4. U predmetnom slučaju Sud primjećuje da su 2011. godine nadležni zdravstveni organi utvrdili da aplikantica ima invaliditet od devedeset posto, te da joj je potrebna pomoć u obavljanju aktivnosti svakodnevnog življenja (vidi tačku 6. ove presude). Budući da je imala status izbjeglice (vidi tačku 5. ove presude), ona je imala pravo na stalnu novčanu pomoć i na novčanu naknadu (dodatak) za pomoć i njegu od strane druge osobe u skladu sa članom 8. (a) i (b) Pravilnika iz 2009. godine (vidi tačke 14. i 16. ove presude). Doista, te beneficije su dodijeljene najmanje jednoj drugoj osobi sa statusom izbjeglice u sličnoj situaciji (vidi tačku 28. ove presude).
  5. Pa ipak, zahtjev aplikantice kojim je tražila te beneficije na kraju je odbijen isključivo iz razloga što je izričito zatražila invalidninu i novčani dodatak za njegu i pomoć druge osobe – prava koja propisuje zakon o socijalnoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine i koja su na raspolaganju samo državljanima Bosne i Hercegovine (vidi tačku 12. ove presude). Organi uprave su u potpunosti zanemarili pravne propise prema kojima aplikantica ima pravo na druge, slične beneficije (odnosno stalnu novčanu pomoć i novčanu naknadu (dodatak) za pomoć i njegu od strane druge osobe), unatoč činjenici da se ona konkretno pozvala na te odredbe u svojoj žalbi (vidi tačku 9. ove presude).
  6. Organi uprave su također zanemarili svoju zakonsku obavezu da osiguraju da aplikantica bude upoznata sa svojim pravima, te da joj se daju prava koja joj pripadaju (vidi tačku 18. ove presude).
  7. Navedena razmatranja su dovoljna da Sud zaključi da organi uprave i Kantonalni sud u Sarajevu nisu u predmetu aplikantice osigurali pravičan postupak, te da Ustavni sud to nije ispravio.

Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

2. U pogledu dužine postupka

  1. Kada je riječ o periodu koji je potrebno uzeti u razmatranje, Sud zapaža da je upravni postupak pokrenut dana 1.06.2011. godine. Međutim, period koji je potrebno uzeti u razmatranje počeo je tek 28.06.2011. godine kada je aplikantica podnijela žalbu protiv rješenja kojim je odbijen njen zahtjev (vidi tačku 9. ove presude). Tada je nastao „spor“ u smislu člana 6. stav 1. (vidi Janssen protiv Njemačke, br. 23959/94, tačka 40., 20.12.2001.). Period koji je potrebno uzeti u razmatranje završio je 9.08.2016. godine (vidi tačku 12. ove presude i, mutatis mutandis, Simić protiv Srbije, br. 29908/05, tačka 16., 24.11.2009.). Tako je on trajao više od pet godina i jedan mjesec.
  2. Opravdanost dužine postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti slučaja, te s obzirom na sljedeće kriterije: kompleksnost slučaja, postupanje  aplikanta i relevantnih vlasti, te šta je u sporu za aplikanta bilo u pitanju (vidi Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000VII). Sud ponavlja da je posebna revnost neophodna u predmetu u kojem pomoć za invaliditet predstavlja glavninu resursa aplikanta, kao u predmetnom slučaju (vidi Mocie protiv Francuske, br. 46096/99, tačka 22., 8.04.2003.).
  3. Nakon što je ispitao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije iznijela bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati dužinu postupka u predmetnom slučaju. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Sud smatra da je u predmetnom slučaju dužina postupka bila prekomjerna, te da nije ispunila zahtjev „razumnog roka“.

Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

II. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Aplikantica se dalje žalila da je ishod spornog postupka suprotan članu 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1 i članu 1. Protokola br. 12.
  2. Vlada je osporila taj argument.
  3. Sud primjećuje da je ta pritužba povezana s onom koja je ispitana gore u tekstu, te se stoga također mora proglasiti dopuštenom.
  4. Imajući u vidu svoje utvrđenje u pogledu člana 6. stav 1. (vidi tačku 34. ove presude), činjenicu da izbjeglice u Bosni i Hercegovini imaju pravo na beneficije za invalidnost pod istim uvjetima kao i državljani Bosne i Hercegovine (vidi tačku 16. ove presude), te činjenicu da su iznosi utvrđeni prema propisima koji se primjenjuju na izbjeglice uvijek bili viši od onih koji su utvrđeni prema propisima koji se primjenjuju na državljane (vidi tačku 17. ove presude), Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 14. Konvencije, člana 1. Protokola br. 1 i člana 1. Protokola br. 12.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućuje samo djelomično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani.“ 

  1. Aplikantica je potraživala 19.097,70 eura (EUR) na ime materijalne štete po osnovu beneficija potraživanih u domaćem postupku. Također je zatražila 10.000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila zahtjeve aplikantice kao neosnovane.
  3. Sud napominje da ova presuda omogućava aplikantici da zatraži ponovno razmatranje njenog slučaja (vidi tačku 19. ove presude). S obzirom na navedeno, Sud smatra da nema potrebe da aplikantici dosudi bilo koji iznos na ime materijalne štete. U pogledu njenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Sud prihvaća da je aplikantica pretrpjela duševnu bol zbog utvrđenih povreda. Vršeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi, kako to zahtijeva član 41. Konvencije, Sud joj po ovom osnovu dosuđuje 4.700 eura, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati.
  4. Aplikantica nije tražila naknadu troškova i izdataka. Stoga nema potrebe da joj se dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.
  5. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO,

  1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;

  2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog arbitrarnosti odluka donesenih u upravnom postupku;

  3. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog prekomjerne dužine upravnog postupka;

  4. Utvrdio da nema potrebe da ispituje pritužbe prema članu 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1 i članu 1. Protokola br. 12;

  5. Utvrdio

(a)   Da tužena država, u roku od tri mjeseca,  ima isplatiti aplikantici 4.700 EUR (četiri hiljade i sedam stotina eura) na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji se može zaračunati, pretvoreno u valutu tužene države po kursu na dan izmirenja;

(b)  da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

6. Odbio preostali dio zahtjeva aplikantice za pravičnu naknadun.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 31.08. 2021. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Ilse Freiwirth

Tim Eicke

zamjenik registrara

predsjednik

 


[1] Pravilnik o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini, Službeni list Bosne i Hercegovine br. 3/09 i 5/10.

[2] Pravilnik o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini, Službeni list Bosne i Hercegovine br. 43/17.

[3] Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18.

[4] Zakon o upravnom postupku, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 2/98 i 48/99.

[5] Zakon o parničnom postupku, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15.

[6] Zakon o upravnim sporovima, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 9/05.

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF MUQISHTA v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 27994/19)

JUDGMENT

STRASBOURG

31 August 2021

This judgment is final but it may be subject to editorial revision

In the case of Muqishta v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Tim Eicke, President,
 Faris Vehabović,
 Pere Pastor Vilanova, judges,

and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 27994/19) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Serbian national, Ms Sabahete Muqishta (“the applicant”), on 17 May 2019;

the decision to give notice to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 29 June 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns the applicant’s unsuccessful attempt to obtain social benefits to which she is entitled under domestic law. The applicant invokes Articles 6 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1974 and lives in Sarajevo. The applicant was represented by Vaša prava, a local non-governmental organisation.

3.  The Government were represented by their Acting Agent, Ms Jelena Cvijetić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  The applicant was granted refugee status in Bosnia and Herzegovina in 2004. She is illiterate and has been diagnosed with severe mental disability.

6.  In 2011 the competent medical authorities established that the applicant was ninety percent incapacitated and that she needed help to carry out activities of daily living.

7.  On 1 June 2011 the applicant applied for a disability allowance (lična invalidnina) and an attendance allowance, without relying on any specific provision.

8.  On 8 June 2011 the competent administrative authorities dismissed her application because she was a foreigner, relying on the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina (see paragraph 15 below).

9.  In her appeal of 28 June 2011 the applicant specifically invoked section 8(a) and (b) of the Rulebook on Social Care of Persons in Need of International Protection 2009 (“the 2009 Rulebook”), which provided that refugees with disabilities were entitled to a permanent allowance (stalna novčana pomoć) and an attendance allowance (see paragraph 14 below). In December 2011 the competent Ministry upheld the decision of 8 June 2011, ignoring the applicant’s claim under the 2009 Rulebook.

10.  On 4 July 2013 the Sarajevo Cantonal Court quashed that decision and instructed the Ministry to take into consideration the 2009 Rulebook.

11.  On 5 August 2013 the Ministry examined the case yet again under the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina, which indeed did not provide for any benefits for refugees. It upheld the decision of 8 June 2011.

12.  On 9 August 2016 the Sarajevo Cantonal Court upheld the decision of 5 August 2013. It relied on the fact that the applicant had expressly applied for a disability allowance and an attendance allowance – benefits provided for in the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina and only available to citizens of Bosnia and Herzegovina (see paragraphs 7 above and 15 below).

13.  In her constitutional appeal, the applicant complained about the length and the outcome of the proceedings described above. On 11 October 2018 the Constitutional Court dismissed her appeal. That decision was served on the applicant on 22 November 2018.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

14.  In Bosnia and Herzegovina, refugees with disabilities are entitled to, inter alia, a permanent allowance (stalna novčana pomoć) and an attendance allowance (see section 8(a) and (b) of the Rulebook on Social Care of Persons in Need of International Protection 2009[1], which was in force at the relevant time, and section 7(a) and (b) of the Rulebook on Social Care of Persons in Need of International Protection 2017[2] – “the 2017 Rulebook”, which has been in force since 2017).

15.  The regime applicable to citizens of Bosnia and Herzegovina is set out in other pieces of legislation. Notably, under the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina, persons with disabilities are entitled to a disability allowance (lična invalidnina) and an attendance allowance (see section 18(a) of the Social Care Act 1999[3]).

16.  The conditions are the same under both regimes (see section 14 of the 2009 Rulebook and section 13 of the 2017 Rulebook). Notably, the applicant must be at least ninety percent incapacitated (see section 18(b) of the Social Care Act 1999). The same administrative authorities deal with all applications for benefits, regardless of whether an application has been filed by a refugee or a citizen of Bosnia and Herzegovina (see section 17 of the 2009 Rulebook and section 16 of the 2017 Rulebook).

17.  The amounts provided under the legislation applicable to refugees have always been higher than those provided under the legislation applicable to citizens. Notably, in 2011, when the applicant in this case applied for benefits (see paragraph 7 above), the total monthly amount of a permanent allowance and an attendance allowance under the 2009 Rulebook was 559 convertible marks (BAM), whereas the total monthly amount of a disability allowance and an attendance allowance under the legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina was BAM 220.

18.  Pursuant to section 5 of the Administrative Procedure Act 1998 of the Federation of Bosnia and Herzegovina[4], the administrative authorities must ensure that the parties are aware of their rights and that they are granted the rights for which they are eligible.

19.  Section 264a of the Civil Procedure Act 2003[5], to which section 55 of the Administrative Disputes Act 2005[6] refers, reads as follows:

 “(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by Bosnia and Herzegovina, a party may, within ninety days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file an application with the first-instance court which originally adjudicated the proceedings resulting in the decision violating the human right or fundamental freedom, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions in relation to reopening proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

20.  The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention about the fairness and length of the administrative proceedings outlined above. The relevant part of that Article reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility

21.  The Government submitted that the application had been lodged out of time in view of the fact that more than six months had passed between the service of the Constitutional Court’s decision on the applicant (see paragraph 13 above) and the date of receipt of the present application by the Court on 23 May 2019.

22.  The applicant disagreed with the Government and emphasised that she had introduced the application on 17 May 2019.

23.  The purpose of the six-month rule is to promote legal certainty by ensuring that cases raising issues under the Convention are examined within a reasonable time, and to prevent the authorities and other persons concerned from being kept in a state of uncertainty for a long period of time (see, among other authorities, Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, § 39, 29 June 2012).

24.  The date of introduction of an application for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention is the date of the postmark when the applicant dispatched a duly completed application form to the Court (see Rule 47 § 6 (a) of the Rules of Court), and not the date of receipt of the application by the Court (see Brežec v. Croatia, no. 7177/10, § 29, 18 July 2013). In other words, applicants cannot be held responsible for any delays that may affect their correspondence with the Court in transit; to hold otherwise would mean unjustifiably shortening the six-month period set forth in Article 35 § 1 of the Convention and negatively affecting the right of individual petition (see, Anchugov and Gladkov v. Russia, nos. 11157/04 and 15162/05, § 70, 4 July 2013).

25.  Turning to the present case, the Court notes that the applicant sent a duly completed application form to the Court on 17 May 2019. In accordance with the case-law outlined in paragraph 24 above, 17 May 2019 is therefore the date of introduction of the application for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention. Since the date of notification of the Constitutional Court’s decision is 22 November 2018 (see paragraph 13 above), the application was clearly lodged within the six-month time-limit.

26.  Accordingly, the Government’s objection must be dismissed.

27.  The Court notes that this part of the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. As concerns the fairness of the proceedings

28.  The applicant claimed that the domestic decisions rendered in her case were clearly contrary to the domestic legislation. She also submitted domestic decisions granting a permanent allowance and an attendance allowance under the 2009 Rulebook to another refugee in a similar situation.

29.  The Government maintained that the Court was not a court of fourth instance. It should therefore not question the interpretation of domestic law by national courts. In any event, the domestic decisions rendered in this case were not arbitrary: the applicant had applied for a disability allowance and an attendance allowance – benefits provided for in the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina and only available to citizens of Bosnia and Herzegovina (see paragraphs 7 and 15 above).

30.  The Court agrees with the Government that it is not its task to take the place of domestic courts. It is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation. That being said, the Court may find a violation of Article 6 § 1 of the Convention if the national court’s findings are arbitrary or manifestly unreasonable, resulting in a “denial of justice” (see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12, §§ 83-85, 11 July 2017, and Lazarević v. Bosnia and Herzegovina, no. 29422/17, § 30, 14 January 2020).

31.  In the present case, the Court notes that in 2011 the competent medical authorities established that the applicant was ninety percent incapacitated and that she needed help to carry out activities of daily living (see paragraph 6 above). Having a refugee status (see paragraph 5 above), she was thus entitled to a permanent allowance and an attendance allowance pursuant to section 8(a) and (b) of the 2009 Rulebook (see paragraphs 14 and 16 above). Indeed, at least one other refugee in a similar situation has been granted those benefits (see paragraph 28 above).

32.  Nevertheless, the applicant’s application for those benefits was eventually dismissed for the sole reason that she had expressly applied for a disability allowance and an attendance allowance – benefits provided for in the social care legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina and only available to citizens of Bosnia and Herzegovina (see paragraph 12 above). The administrative authorities completely disregarded the legal provisions pursuant to which the applicant was entitled to other, similar benefits (namely a permanent allowance and an attendance allowance), despite the fact that she had specifically invoked those provisions in her appeal (see paragraph 9 above).

33.  The administrative authorities also disregarded their statutory duty to ensure that the applicant was aware of her rights and that she was granted the rights for which she was eligible (see paragraph 18 above).

34.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the administrative authorities and the Sarajevo Cantonal Court did not give the applicant’s case a fair hearing, and that this was not remedied by the Constitutional Court.

There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. As concerns the length of the proceedings

35.  As regards the period to be taken into consideration, the Court notes that the administrative proceedings were instituted on 1 June 2011. However, the period to be taken into consideration began only on 28 June 2011 when the applicant appealed against the decision dismissing her application (see paragraph 9 above). It was then that a “dispute” within the meaning of Article 6 § 1 arose (see Janssen v. Germany, no. 23959/94, § 40, 20 December 2001). The period to be taken into consideration ended on 9 August 2016 (see paragraph 12 above and, mutatis mutandisSimić v. Serbia, no. 29908/05, § 16, 24 November 2009). It thus lasted more than five years and one month.

36.  The reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII). The Court reiterates that special diligence is necessary in a case where the applicant’s disability benefits made up the bulk of his or her resources, like in the present case (see Mocie v. France, no. 46096/99, § 22, 8 April 2003).

37.  Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of justifying the length of the proceedings in the instant case. Having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

38.  The applicant further complained that the outcome of the proceedings complained of was contrary to Article 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12.

39.  The Government contested that argument.

40.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

41.  Having regard to its finding under Article 6 § 1 (see paragraph 34 above), the fact that refugees in Bosnia and Herzegovina are entitled to disability benefits under the same conditions as citizens of Bosnia and Herzegovina (see paragraph 16 above) and the fact that the amounts provided under the legislation applicable to refugees have always been higher than those provided under the legislation applicable to the citizens (see paragraph 17 above), the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has also been a violation of Article 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 or Article 1 of Protocol No. 12.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

42.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

43.  The applicant claimed 19,097.70 euros (EUR) in respect of pecuniary damage on account of the benefits claimed in the domestic proceedings. She also claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

44.  The Government contested the applicant’s claims as unfounded.

45.  The Court notes that the present judgment allows the applicant to seek re-examination of her case (see paragraph 19 above). Having regard to the foregoing, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum on account of pecuniary damage. As regards her claim for non-pecuniary damage, the Court accepts that the applicant suffered distress as a result of the violations found. Making its assessment on an equitable basis, as required by the Convention, the Court awards her EUR 4,700 under this head, plus any tax that may be chargeable.

46.  The applicant did not claim any compensation in respect of costs and expenses. There is therefore no call to award her any sum on that account.

47.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention as a result of the arbitrariness of the administrative decisions;
  3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention as a result of the excessive length of the administrative proceedings;
  4. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 4,700 (four thousand seven hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 August 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth                        Tim Eicke
Deputy Registrar                   President


[1] Pravilnik o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 3/09 and 5/10.

[2] Pravilnik o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 43/17.

[3] Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecomOfficial Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 and 40/18.

[4] Zakon o upravnom postupku, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 2/98 and 48/99.

[5] Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 53/03, 73/05, 19/06 and 98/15.

[6] Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 9/05.

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija