Delić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
02.03.2021
Članovi
6
6-1
13
13+6-1
Kršenje
6
6-1
13
13+6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2) Delotvorni pravni lek
Broj predstavke
59181/18
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predstavku Sudu je podneo državljanin Bosne i Hercegovine, g. Sanel Delić a odnosi se na pitanja dužine parničnog postupka, koji je trajao od 2012. do 2020. godine, odnosno, pitanjem da li je bila u skladu sa zahtevom o „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Konvencije, te da li je aplikant imao efikasan domaći pravni lek za svoju pritužbu zbog dužine postupka, kako to zahteva član 13. Konvencije.

Aplikant je rođen 1975. godine, a živi u Banovićima. Dana 22.02.2007. godine, bračni par K.S. i R.S. osuđen je za krivotvorenje isprave, čime su aplikanta oštetili za iznos od 1.080 konvertibilnih maraka (KM) . Njihova osuda je postala pravosnažna dana 19.10.2007. godine. Dana 23.10.2012. godine, aplikant je podnio tužbu za naknadu štete protiv gore navedenog bračnog para i mikrokreditne organizacije uključene u ovaj slučaj. Zahtevao je isplatu iznosa od 1.080 KM i zatezne kamate, te naknadu troškova postupka.

Dok se predmet još uvek nalazio pred Općinskim sudom u Banovićima, dana 15.01.2018. godine, aplikant je podneo apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na dužinu toga postupka. Ustavni sud je odbacio njegovu apelaciju 6.11.2018. godine. Dana 27.01.2020. godine Kantonalni sud u Tuzli potvrdio je presudu Općinskog suda u Banovićima od 7.11.2019.

U svojoj pilot odluci donesenoj 10.05.2017. godine, Ustavni sud je utvrdio da prekomerna dužina postupka predstavlja sistemski problem, utvrdio je povredu članova 6. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i ukazao na generalne mere, uključujući i uvođenje preventivnog pravnog leka za dužinu postupka.

Nakon što je utvrdio da generalne mere naznačene u pilot odluci još uvek nisu u potpunosti sprovedene, Ustavni sud je 6.11.2018. godine odlučio da se više neće baviti pitanjem dužine postupaka koji su u toku (za razliku od okončanih postupaka). On je takođe odbacio ustavnu apelaciju aplikanta, kao i sve druge ustavne apelacije koje su pokretale to pitanje, budući da su one suštinski iste kao i predmet koji je Ustavni sud već razmatrao. Od tada je doneo niz sličnih odluka kojima je po istom osnovu odbacio stotine ustavnih apelacija koje su se odnosile na pitanje dužine postupaka koji su u toku. Istovremeno, Ustavni sud je nastavio razmatrati pitanje dužine okončanih postupaka

Aplikant se žalio da je dužina parničnog postupka u njegovom slučaju nespojiva sa zahtevom „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Konvencije. Takođe, aplikant se žalio zbog nepostojanja efikasnog domaćeg pravnog leka za njegovu pritužbu u odnosu na dužinu postupka. On se u tom smislu pozvao na član 13. Konvencije. Aplikant je tvrdio da ustavna apelacija očito nije efikasan pravni lek u odnosu na dužinu postupka, te da nikakav drugi pravni lek nije na raspolaganju.

Sud je jednoglasno doneo odluku da u ovom slučaju jeste došlo do povrede član 6 stav 1 i člana 13 Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

ČETVRTI ODJEL

PREDMET DELIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 59181/18)

PRESUDA

STRASBOURG

2.03.2021. godine

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članu 44. stav 2. Konvencije. U njoj su moguće uredničke izmjene.

U predmetu Delić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zajedajući kao vijeće u sljedećem sastavu:

Yonko Grozev, predsjednik,
Tim Eicke,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking, sudije,
i Andrea Tamietti, registrar Odjela,

Imajući u vidu:

aplikaciju (br. 59181/18) protiv Bosne i Hercegovine koju je dana 6.12.2018. godine Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, g. Sanel Delić („aplikant“) u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“); odluku da se o aplikaciji obavijesti vlada Bosne i Hercegovine („Vlada“); izjašnjenja stranaka; nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici dana 9.02.2021. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena toga datuma:

UVOD

  1. Pitanja koja se postavljaju u ovom predmetu su da li je dužina parničnog postupka, koji je trajao od 2012. do 2020. godine,  bila u skladu sa zahtjevom o „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Konvencije, te da li je  aplikant imao efikasan domaći pravni lijek za svoju pritužbu zbog dužine postupka, kako to zahtijeva član 13. Konvencije.

ČINJENICE

  1. Aplikant je rođen 1975. godine, a živi u Banovićima. Aplikanta je zastupao g. H. Salkanović, advokat iz Živinica.
  2. Vladu je zastupao g. M. Lučić, ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih predstavile stranke, mogu se sažeti na sljedeći način.
  4. Dana 22.02.2007. godine, bračni par K.S. i R.S. osuđen je za krivotvorenje isprave, čime su aplikanta oštetili za iznos od 1.080 konvertibilnih maraka (KM)[1]. Njihova osuda je postala pravosnažna dana 19.10.2007. godine.
  5. Dana 23.10.2012. godine, aplikant je podnio tužbu za naknadu štete protiv gore navedenog bračnog para i mikrokreditne organizacije uključene u ovaj slučaj. Zahtijevao je isplatu iznosa od 1.080 KM i zatezne kamate, te naknadu troškova postupka.
  6. Prošlo je skoro sedam godina dok se odlučilo o prethodnom pitanju – da li je R.S. pravilno podnijela odgovor na aplikantovu tužbu. O tom pitanju je konačno odlučeno 30.07.2019. godine. Općinski sud u Banovićima je potom održao dva ročišta u odsutnosti K.S. i R.S. (11.09. i 7.10.2019.) i donio presudu dana 7.11.2019. Taj sud je usvojio tužbeni zahtjev protiv K.S. i R.S. U pogledu treće tužene strane, odlučeno je da je nastupila zastara.
  7. Dok se predmet još uvijek nalazio pred Općinskim sudom u Banovićima, dana 15.01.2018. godine, aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na dužinu toga postupka. Ustavni sud je odbacio njegovu apelaciju 6.11.2018. godine (vidi tačku 11. ove presude).
  8. Dana 27.01.2020. godine Kantonalni sud u Tuzli potvrdio je presudu Općinskog suda u Banovićima od 7.11.2019. (vidi tačku 7. ove presude).

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

  1. U svojoj pilot odluci donesenoj 10.05.2017. godine, Ustavni sud je utvrdio da prekomjerna dužina postupka predstavlja sistemski problem, utvrdio je povredu članova 6. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i ukazao na generalne mjere, uključujući i uvođenje preventivnog pravnog lijeka za dužinu postupka.
  2. Nakon što je utvrdio da generalne mjere naznačene u pilot odluci (vidi tačku 10. ove presude) još uvijek nisu u potpunosti provedene, Ustavni sud je 6.11.2018. godine odlučio da se više neće baviti pitanjem dužine postupaka koji su u toku (za razliku od okončanih postupaka). On je također odbacio  ustavnu apelaciju aplikanta, kao i sve druge ustavne apelacije koje su pokretale to pitanje, budući da su one suštinski iste kao i predmet koji je Ustavni sud već razmatrao. Od tada je donio niz sličnih odluka kojima je po istom osnovu odbacio stotine ustavnih apelacija koje su se odnosile na pitanje dužine postupaka koji su u toku.
  3. Istovremeno, Ustavni sud je nastavio razmatrati pitanje dužine okončanih postupaka (vidi, između ostalog, odluke br. AP 3979/18 od 11.03.2020. i AP 5000/18 od 6.05.2020.).

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1.  KONVENCIJE

  1. Aplikant se žalio da je dužina parničnog postupka u njegovom slučaju  nespojiva sa zahtjevom „razumnog roka“ iz člana  6. stav 1. Konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi:

„Prilikom odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravičan i javni postupak u razumnom roku, pred ....sudom...“

  1. Period koji je potrebno uzeti u obzir počeo je 23.10.2012. godine, kada je aplikant podnio tužbu protiv K.S., R.S. i mikrokreditne organizacije (vidi tačku 6. ove presude), a završio 27.01.2020. godine, kada je Kantonalni Sud u Tuzli donio konačnu presudu (vidi tačku 9. ove presude). Prema tome, on je trajao više od sedam godina na dva nivoa nadležnosti.
  2. Sud zapaža da ova pritužba nije očigledno neosnovana niti je nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu iz člana 35. Konvencije. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom. B. Meritum
  3. Aplikant je istaknuo da je njegov parnični predmet jednostavan. Nadalje, budući da on i njegova porodica (nezaposlena supruga i dvoje maloljetne djece) žive od njegove invalidske penzije od 765 KM, dodao je da je taj predmet za njega važan.
  4. Vlada je tvrdila da predmetni slučaj ne spada ni u jednu od kategorija predmeta koje zahtijevaju naročitu ekspeditivnost (poput predmeta koji se tiču građanskog statusa i svojstva, radnopravnih sporova i predmeta skrbništva djece). Oni su također naveli da je bolest jednog od tuženih (K.S.) u određenoj mjeri usporila razmatranje ovog predmeta.
  5. Sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i s obzirom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje aplikanta i relevantnih vlasti, kao i šta je za aplikanta u sporu bilo dovedeno u pitanje (vidi, između brojnih izvora, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000-VII).
  6. Nakon što je ispitao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije iznijela bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati dužinu parničnog postupka u predmetnom slučaju. Sud naročito primjećuje da je domaćim sudovima trebalo skoro sedam godina da odluče o običnom prethodnom pitanju (vidi tačku 7. ove presude). Nakon što je odlučeno o tom pitanju, parnični postupak je trajao manje od pet mjeseci na dva nivoa nadležnosti (vidi tačke 7. i 9. ove presude). Ovo pokazuje da predmet zaista nije bio složen, kao što je aplikant istaknuo (vidi tačku 16. ove presude). Nadalje, Sud odbacuje tvrdnju Vlade da je bolest K.S. opravdanje za dužinu predmetnog parničnog postupka (vidi tačku 17. ove presude) budući da su domaći sudovi utvrdili da njegovo prisustvo nije bilo obavezno (vidi tačku 7. ove presude).
  7. Imajući u vidu svoju praksu po ovom pitanju, Sud smatra da je u predmetnom slučaju dužina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.
  8. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

A. Dopuštenost

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE

  1. Aplikant se žalio zbog nepostojanja efikasnog domaćeg pravnog lijeka za njegovu pritužbu u odnosu na dužinu postupka. On se u tom smislu pozvao na član 13. Konvencije, koje glasi:

„Svako čija su prava i slobode utvrđene ovom Konvencijom povrijeđene ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim tijelima, čak i kada su povredu učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti.“

A. Dopuštenost

  1. Sud zapaža da ova pritužba nije očigledno neosnovana niti je nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu iz člana 35. Konvencije. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom.

B. Meritum

  1. Aplikant je tvrdio da ustavna apelacija očito nije efikasan pravni lijek u odnosu na dužinu postupka, te da nikakav drugi pravni lijek nije na raspolaganju.
  2. Vlada je tvdila da je odluka Ustavnog suda u predmetnom slučaju, iako je njome formalno odbačena apelacija aplikanta (vidi tačku 11. ove presude), ustvari ubrzala postupak koji je predmet razmatranja. Aplikant je, prema tome, imao na raspolaganju efikasan pravni lijek.
  3. Sud ponavlja da član 13. garantira efikasan pravni lijek pred domaćim organima vlasti za navodnu povredu prava iz člana 6. stav 1. na postupak u razumnom roku (vidi Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, tačka 156., ESLJP 2000-XI).
  4. Na početku je potrebno naglasiti da predmetni slučaj ne dovodi u sumnju efikasnost ustavne apelacije u odnosu na pritužbe zbog dužine okončanih postupaka (vidi tačku 12. ove presude). Jedino pitanje u predmetnom slučaju jeste da li je aplikant imao na raspolaganju efikasan domaći pravni lijek u odnosu na njegovu pritužbu zbog dužine postupka koji je bio u toku kada je podnio aplikaciju Sudu (vidi, mutatis mutandis, Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, tačka 17., ESLJP 2002-VIII). U tom pogledu, Sud primjećuje da je predmetna aplikacija podnesena 6.12.2018. godine kada je parnični postupak u predmetu aplikanta još uvijek bio u toku u prvom stepenu (vidi tačke 6. i 7. ove presude).
  5. U vezi s tim Sud primjećuje da je 6.11.2018. godine Ustavni sud odlučio da se više neće baviti pitanjem dužine postupaka koji su u toku, te je odbacio apelaciju aplikanta koja je pokretala to pitanje (vidi tačku 11. ove presude). Čak i pod pretpostavkom da je ustavna apelacija aplikanta ipak ubrzala parnični postupak koji je predmet razmatranja, kako to tvrdi Vlada (vidi tačku 25. ove presude), to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da taj pravni lijek učini „efikasnim“ u smislu člana 13. Konvencije. Doista, prema utvrđenju Suda, ako se pravni lijek koristi za ubrzanje postupka koji je već predugo trajao, on se neće smatrati efikasnim osim ako ga prati pravni lijek koji omogućava odgovarajuću naknadu (vidi, na primjer, Mirjana Marić protiv Hrvatske, br. 9849/15, tačka 72., 30.07.2020., i odluke koje su tamo citirane). Vlada nije navela da je aplikant u relevantno vrijeme imao na raspolaganju bilo kakav pravni lijek koji bi mu omogućio odgovarajuću naknadu.
  6. Stoga je došlo do povrede člana 13. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućuje samo djelomično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani.“

A. Odšteta

  1. Aplikant je potraživao 6.500 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da je zahtijevani iznos prekomjeran.
  3. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud dosuđuje aplikantu 1.800 eura na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji se može zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Aplikant je zahtijevao 246 eura na ime troškova i izdataka koje je imao u postupku pred Ustavnim sudom i 1.100 eura za iste u postupku pred Sudom. On je podnio troškovnik na osnovu tarife domaće advokatske komore.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev kao nepotkrijepljen.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni zaista nastali i da su bili neophodni, te da je njihov iznos realan (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, tačka 54., ESLJP 2000‑XI). U predmetnom slučaju, imajući u vidu dokumente kojima raspolaže i navedene kriterije, Sud smatra opravdanim dosuditi tražene iznose u ukupnoj sumi od 1.346 eura, kao i svaki iznos koji se aplikantu može zarčunati (vidi, analogno, Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine, br. 27966/06, tačka 70., 6.11.2007.).

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava aplikaciju dopuštenom;
  2. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije;
  3. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 13. Konvencije;
  4. Utvrđuje

(a)   da tužena država ima isplatiti aplikantu, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna, u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, sljedeće iznose koji će biti pretvoreni u valutu tužene države po tečaju važećem na dan isplate:

(i)   1.800 eura (hiljadu i osam stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(ii) 1.346 eura (hiljadu i tristo četrdeset i šest eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b)  da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija  preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 2.03.2021. godine, u skladu sa članom 77. tačke 2. i 3. Pravila Suda.

Andrea Tamietti 

Yonko Grozev

       registrar

predsjednik

 


[1] Konvertibilna marka koristi isti fiksni tečaj prema euru koji ima i njemačka marka  (1 konvertibilna marka = 0,51129 eura).

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF DELIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 59181/18)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Reasonable time • Excessive length of civil proceedings

Art 13 (+ Art 6) • Lack of effective remedy in respect of length of proceedings in pending cases • Constitutional Court no longer dealing with such cases • Absence of any compensatory remedy rendered any acceleration of the civil proceedings by virtue of the applicant’s constitutional appeal ineffective

STRASBOURG

2 March 2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revisions

In the case of Delić v. Bosnia and HerzegovinaThe European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Yonko Grozev, President,
Tim Eicke,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking, judges,
and Andrea TamiettiSection Registrar,

Having regard to:

the application (no. 59181/18) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Mr Sanel Delić (“the applicant”), on 6 December 2018;

the decision to give notice to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) of the application;

the parties observations;

Having deliberated in private on 9 February 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The issues in this case are whether the length of civil proceedings which lasted from 2012 until 2020 was compatible with the “reasonable time” requirement, laid down in Article 6 § 1 of the Convention, and whether the applicant had an effective domestic remedy for his length-of-proceedings complaint, as required by Article 13 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1975 and lives in Banovići. The applicant was represented by Mr H. Salkanović, a lawyer practising in Živinice.

3.  The Government were represented by Mr M. Lučić, Minister of Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 22 February 2007 K.S. and R.S., a married couple, were convicted of forgery causing a loss to the applicant in the amount of 1,080 convertible marks (BAM)[1]. Their conviction became final on 19 October 2007.

6.  On 23 October 2012 the applicant brought an action for damages against the couple mentioned above and a microcredit organisation involved in this case. He claimed BAM 1,080 plus default interest and costs.

7.  It took almost seven years to decide a preliminary question – whether R.S. had properly filed a defence to the applicants claim. That question was finally decided on 30 August 2019. The Banovići Municipal Court then held two hearings in the absence of K.S. and R.S. (11 September and 7 October 2019) and delivered a judgment on 7 November 2019. It upheld the claim against K.S. and R.S. As regards the third defendant, it ruled that the statute of limitations had expired.

8.  While the case was still pending before the Banovići Municipal Court, on 15 January 2018 the applicant filed a constitutional appeal complaining about the length of those proceedings. The Constitutional Court rejected his constitutional appeal on 6 November 2018 (see paragraph 11 below).

9.  On 27 January 2020 the Tuzla Cantonal Court upheld the judgment of the Banovići Municipal Court of 7 November 2019 (see paragraph 7 above).

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

10.  In a pilot decision rendered on 10 May 2017 the Constitutional Court held that the excessive length of proceedings was a systemic problem, found a breach of Articles 6 and 13 of the European Convention on Human Rights and indicated general measures, including the introduction of a preventive remedy for the length of pending proceedings.

11.  Having established that the general measures indicated in the pilot decision (see paragraph 10 above) had not yet been fully implemented, the Constitutional Court decided, on 6 November 2018, to no longer deal with the issue of the length of pending (as opposed to terminated) proceedings. It also rejected the applicants and all other constitutional appeals raising that issue as being substantially the same as a matter that had already been examined by the Constitutional Court. It has since delivered a number of similar decisions rejecting, on the same grounds, hundreds of constitutional appeals raising the issue of the length of pending proceedings.

12.  At the same time, the Constitutional Court has continued to deal with the issue of the length of finished proceedings (see, among others, decisions nos. AP 3979/18 of 11 March 2020 and AP 5000/18 of 6 May 2020).

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

13.  The applicant complained that the length of the civil proceedings in his case had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

14.  The period to be taken into consideration began on 23 October 2012, when the applicant brought his claim against K.S., R.S. and a microcredit organisation (see paragraph 6 above) and ended on 27 January 2020, when the Tuzla Cantonal Court delivered its final judgment (see paragraph 9 above). It thus lasted more than seven years at two levels of jurisdiction.

  1. Admissibility

15.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

16.  The applicant submitted that his civil case was simple. Furthermore, since he and his family (unemployed wife and two minor children) lived on his monthly disability pension of BAM 765, he added that the case was important for him.

17.  The Government argued that the case at issue did not fall into any of the categories of cases which called for particular expedition (such as cases concerning civil status and capacity, employment disputes and child custody cases). They also argued that the infirmity of one of the defendants (K.S.) had slowed down the examination of the case to a certain extent.

18.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

19.  Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of justifying the length of the civil proceedings in the instant case. In particular, the Court observes that it took the domestic courts almost seven years to decide a simple preliminary question (see paragraph 7 above). After that question had been decided, the civil proceedings lasted less than five months at two levels of jurisdiction (see paragraphs 7 and 9 above). This shows that the case was indeed not complex, as pointed out by the applicant (see paragraph 16 above). Furthermore, the Court rejects the Governments claim that the infirmity of K.S. justified the length of the civil proceedings at issue (see paragraph 17 above), since the domestic courts found that his presence was not mandatory (see paragraph 7 above).

20.  Having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

21.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

22.  The applicant complained of the lack of an effective domestic remedy for his length-of-proceedings complaint. He relied in that regard on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

  1. Admissibility

23.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

24.  The applicant argued that a constitutional appeal was clearly not an effective remedy for the length of pending proceedings and that no other remedy was available.

25.  The Government maintained that the Constitutional Courts decision in the present case, although formally rejecting the applicants appeal (see paragraph 11 above), had actually accelerated the proceedings under consideration. The applicant had thus had an effective domestic remedy at his disposal.

26.  The Court reiterates that Article 13 guarantees an effective remedy before a national authority for an alleged breach of the requirement under Article 6 § 1 to hear a case within a reasonable time (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 156, ECHR 2000XI).

27.  It must be emphasised at the outset that the present case does not call into doubt the effectiveness of a constitutional appeal for complaints about the length of finished proceedings (see paragraph 12 above). The only issue in the instant case is whether the applicant had any effective domestic remedy at his disposal for his complaint about the length of pending proceedings when he lodged his application with the Court (see, mutatis mutandis, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002VIII). In this respect, the Court observes that the present application was lodged on 6 December 2018, when the applicants civil case was still pending at first instance (see paragraphs 6 and 7 above).

28.  In this connection, the Court observes that on 6 November 2018 the Constitutional Court decided to no longer deal with the issue of the length of pending proceedings and rejected the applicants appeal raising that issue (see paragraph 11 above). Even assuming that the applicants constitutional appeal nevertheless accelerated the civil proceedings under consideration, as submitted by the Government (see paragraph 25 above), this would not be sufficient in itself to render that remedy “effective” within the meaning of Article 13 of the Convention. Indeed, the Court has held that if an acceleratory remedy is used to speed up proceedings which have already lasted too long, it will not be considered effective unless accompanied by a compensatory remedy (see, for example, Mirjana Marić v. Croatia, no. 9849/15, § 72, 30 July 2020, and the decisions cited therein). It has not been alleged by the Government that the applicant had any compensatory remedy at his disposal at the relevant time.

29.  There has therefore been a violation of Article 13 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

30.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

31.  The applicant claimed 6,500 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

32.  The Government considered the amount claimed to be excessive.

33.  Deciding on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,800 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

34.  The applicant claimed EUR 246 for the costs and expenses incurred before the Constitutional Court and EUR 1,100 for those incurred before the Court. He submitted a bill of costs, based on the tariff fixed by the local bar association.

35.  The Government contested the claim as unsubstantiated.

36.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000‑XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sums claimed, totalling EUR 1,346, plus any tax that may be chargeable to the applicant (see, by analogy, Šobota-Gajić v. Bosnia and Herzegovina, no. 27966/06, § 70, 6 November 2007).

  1. Default interest

37.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;
  4. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 1,800 (one thousand eight hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 1,346 (one thousand three hundred and forty-six euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 March 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                  Yonko Grozev
Registrar                           President


[1] The convertible mark uses the same fixed exchange rate to the euro that the German mark has (1 convertible mark = 0.51129 euros).

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija