Glavinić i Marković protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
30.07.2020
Članovi
6
6-1
13
13+6-1
Kršenje
6
6-1
13
13+6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6) Postupak izvršenja
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2) Delotvorni pravni lek
Broj predstavke
11388/15, 25605/15
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu dve predstavke (br. 11388/15 i 25605/15) protiv Republike Hrvatske koje su podneli hrvatska državljanka gđa Jela Glavinić („prva podnositeljica zahtjeva”) i hrvatski državljanin g. Aleksander Marković („drugi podnositelj zahtjeva”) dana 27. februara i 25. maja 2015. godine. Sud je odlučio da predstavke združi.

Dana 8. januara 2003. godine gđa D.M. podnela je tužbu pred Općinskim sudom u Zadru protiv prve podnositeljice predstavke i još tri lica radi proglašenja ništavnosti ugovora o poklonu. Podnositeljka predstavke je u odgovoru na tužbu potvrdila činjenično stanje koje je D.M. navela. Općinski sud je doneo presudu kojom je dobio tužbeni zahtev. Po izostanku žalbe, presuda je postala pravnosnažna 20.4.2015.

U međuvremenu, prva podnositeljka predstavke je podnela Općinskom sudu u Zadru zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Odlučeno je u njenu korist, nakon čega je sudu podnela zahtev za isplatu štete. Kako je sud smatrao da je i sama delimično odgovorna za predugo trajanje postupka, naknada koja joj je dosuđea bila je svega 1000 kuna, na šta se ona žalila. Kako se ona nije pojavila na narednih nekoliko ročišta, Vrhovni sud Hrvatske odbio je njenu žalbu. Ovo rešenje je dostavljeno njenom punomoćniku 8. januara 2015. godine

Drugi podnosilac predstavke podneo je 20.jula 2012. godine, Općinskom sudu u Karlovcu predlog za izvršenje presude istog suda od 27.01.2010., kojom je preduzeću T. naloženo da izvrši građevinske radove na delu sambene zgrade radi povratke u pređašnje stanje. Općisnku sud je 14.2.2013 doneo rešenje o izvršenju, nakon čega je 27.2.2013. preduzeće T. podnelo žalbu protiv rešenja. Županisjku sud u Kalovcu je 10.2.2017. prihvatilo žalbu, ukinulo rešenje o izvršenju i vratilo predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku, 5.jula 2017. godine, doneto je novo rešenje o izvršenju i dat nalog da potrebne građevisnke radove izvrši u roku od tri dana ili da podnositelju isplati 1000 kun aza svaki dan prekoračenja roka. Međutim, nakon skoto tri meseca, 10. 4.2017. gdoine, Trgovinski sud u Zagrebu doneo je resenje o otvaranju “postupka izvanredne uprave” odn. postupka sličnog stečejnom psotupku nad preduzećem A. majkom društva T. i svim njegovim zavisnim društvima. Time su između ostalog prekinuti svi tekući parnični i izvršni postupci protiv društva A. i njegovih zavisnih društava, a time i društva T. Podnositelj predstavke je svoje potraživanje od 1.400.000 kuna prijavio stečajnom upravniku, koji potraživanje nije osporio. U međuvremenu, društvo A. i njegovi poverioci su 4.jula 2018. sklopili Nagodbu koju je potvrio Trgovački sud u Zagrebu, 6. jula. Prema toj nagodbi, podnosilac prestavke ima prvo na finansijske dokumente u iznosu od 14,4% iznosa potraživanja u slučaju uspešno sprovedene Nagodbe odn 2,6% od iznosa u slučaju likvidacije društva A.

U medjurvemenu, 19. septembra 2014. godine, drugi posnodilac je Županijskom sudu u Karlovcu podneo zahtev na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji je 3.novembra 2014. odbijen. Podnosilac se obratio žalbom Vrhovnom sudu Hrvatske koji je tu žalbu odbacio 15. decembra 2014. godine. Nakon toga, podnosilac je podneo Ustavnom sudu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji je zahtevao da mu se dostavi rešenje Vrhovnog suda od 15.12.2014. godine, na koje se podnosilac pozvao. Ustavni sud je nakon razmatranja predstavke podnosioca doneo rešenje kojim tužbu podnosioca smatra nedopuštenom.

S obzirom na to da se ove predstavke odnose na slične činjenice i prigovore i da otvaraju identična pitanja, Sud je odlučio da ih spoji.

Podnosioci predstavki prigovorili su da je dužina parničnog i izvršnog postupka bila nespojiva sa zahtevom „razumnog roka” iz člana 6. stav 1. Konvencije.

Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije iznela nijednu činjenicu ni tvrdnju koja bi mogla opravdati dužinu sudskih postupaka u predmetima podnositeljâ predstavki. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o toj stvari, prethodno navedena razmatranja dovoljna su da bi Sud zaključio da je u predmetima podnositeljâ predstavki dužina postupaka bila nerazumna te da nije ispunila zahtev „razumnog roka”. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1 Konvencije.

Drugi podnosilac predstavke prigovorio je i da nije imao delotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor o nerazumnoj dužini postupka. Pozvao se na član 13 Konvencije.

Budući da je u ovom predmetu „pravno sredstvo drugog podnositelja predstavke koje služi samo za ubrzanje postupka“ odbijeno (zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku), dopunsko pravno sredstvo nije mu bilo dostupno. Stoga se „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“, a koje je drugi podnosilac predstavke iskoristio, ne može smatrati delotvornim. Sud je stoga zaključio da jeste došlo do povrede člana 13 Konvencije, u slučaju drugog podnosioca predstavke.

 preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET GLAVINIĆ I MARKOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjevi br. 11388/15 i 25605/15) 

PRESUDA 

STRASBOURG

30. srpnja 2020.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Glavinić i Marković protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost održanih 6. studenoga 2018, 16.lipnja 2020. i 7. srpnja 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na posljednje navedeni datum:

UVOD

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju dvaju zahtjeva (br. 11388/15 i 25605/15) protiv Republike Hrvatske koje su hrvatska državljanka gđa Jela Glavinić („prva podnositeljica zahtjeva”) i hrvatski državljanin g. Aleksander Marković („drugi podnositelj zahtjeva”) podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 27. veljače i 25. svibnja 2015. godine.
  2. Prvu podnositeljicu zahtjeva zastupao je pred Sudom g. V. Margan, odvjetnik iz Rijeke, a drugog podnositelja zahtjeva zastupala je gđa R. Dozet Daskal, odvjetnica iz Karlovca. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelji zahtjeva naveli su da je duljina postupaka u njihovim predmetima bila nerazumna i da domaća tijela nisu ispravila tu situaciju.
  4. Dana 1. rujna 2016. i 12. siječnja 2017. godine Vlada je obaviještena zasebno o svakom zahtjevu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Prva podnositeljica zahtjeva rođena je 1947. godine, a drugi podnositelj zahtjeva rođen je 1936. godine. Prva podnositeljica zahtjeva živi u Rijeci, a drugi podnositelj zahtjeva živi u Zagrebu.

A. Postupak u predmetu prve podnositeljice zahtjeva

1. Glavni postupak

  1. Dana 8. siječnja 2003. godine gđa D.M. podnijela je tužbu pred Općinskim sudom u Zadru protiv prve podnositeljice zahtjeva i još tri tuženika radi proglašenja ništetnosti ugovora o darovanju.
  2. Dana 24. veljače 2003. godine prva podnositeljica zahtjeva odgovorila je na tužbu tužiteljice. Potvrdila je činjenično stanje predmeta kako ga je iznijela tužiteljica.
  3. Dana 10. srpnja 2014. godine Općinski sud donio je presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Presuda je dostavljena podnositeljici zahtjeva 9. veljače 2014. godine. Po izostanku žalbe presuda je postala pravomoćna 20. travnja 2015. godine.

2. Postupak po upotrebi pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

  1. U međuvremenu je 24. listopada 2013. godine prva podnositeljica zahtjeva podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku predsjedniku Općinskog suda u Zadru, što je „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013. (vidi u nastavku stavak 44.).
  2. Dana 24. prosinca 2013. godine predsjednik je utvrdio da je zahtjev prve podnositeljice zahtjeva osnovan. Odredio je sucu koji postupa u predmetu da donese odluku u prethodno navedenom parničnom postupku (vidi stavke 6. – 8.) u roku od šest mjeseci.
  3. Budući da se prekoračio taj rok, prva podnositeljica zahtjeva podnijela je 10. srpnja 2014. godine Županijskom sudu u Zadru zahtjev za isplatu primjerene naknade, što je „kombinirano odštetno-ubrzavajuće pravno sredstvo“ iz Zakona o sudovima iz 2013. (vidi u nastavku stavak 45.).
  4. Rješenjem od 23. listopada 2014. godine Županijski sud dosudio je prvoj podnositeljici zahtjeva isplatu naknade od 1,000.00 hrvatskih kuna (HRK)[1] zbog povrede njezina prava na suđenje u razumnom roku. Smatrao je da je duljina postupka bila nerazumna. Također je smatrao da je prva podnositeljica zahtjeva „u određenoj mjeri” pridonijela njegovoj duljini jer nije došla na ročišta održana 9. travnja i 13. lipnja 2014. godine.
  5. Dana 3. studenoga 2014. godine prva podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu prigovorivši da je iznos dosuđene naknade prenizak. Tvrdila je da ročište od 9. travnja 2014. godine nije odgođeno zbog toga što ona nije došla na njega, nego zbog toga što je propušteno uredno pozvati na njega jednog od tuženika. Ročište od 13. lipnja 2014. godine nije odgođeno, nego je održano u njezinoj odsutnosti. Stoga se nije moglo tvrditi, kao što je to učinio Županijski sud u Zadru (vidi prethodni stavak 12.), da je pridonijela duljini postupka time što nije došla na ta ročišta.
  6. Rješenjem od 15. prosinca 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je njezinu žalbu. To je rješenje punomoćniku prve podnositeljice zahtjeva dostavljeno 8. siječnja 2015. godine.

B. Postupak u predmetu drugog podnositelja zahtjeva

1. Glavni postupak

  1. Dana 20. srpnja 2012. godine drugi podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Karlovcu prijedlog za izvršenje presude istog suda od 27. siječnja 2010., kojom je društvu T. naloženo da izvrši građevinske radove na dijelu stambene zgrade radi povratka zgrade u prethodno stanje.
  2. Dana 14. veljače 2013. godine Općinski sud donio je rješenje o ovrsi. Dana 27. veljače 2013. godine društvo T. podnijelo je žalbu protiv rješenja.
  3. Dana 10. veljače 2017. godine Županijski sud u Karlovcu prihvatio je žalbu, ukinuo rješenje o ovrsi i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
  4. Dana 5. srpnja 2017. godine Općinski sud donio je u ponovnom postupku novo rješenje o ovrsi kojim je naložio društvu T. da izvrši presudu od 27. siječnja 2010. (vidi prethodni stavak 15.) i izvrši potrebne građevinske radove u roku od trideset dana ili isplati podnositelju zahtjeva 1.000 HRK[2] za svaki dan prekoračenja tog roka.
  5. Međutim, približno tri mjeseca prije toga, 10. travnja 2017. godine, Trgovački sud u Zagrebu donio je rješenje o otvaranju „postupka izvanredne uprave”, tj. postupka sličnog stečajnom postupku, nad društvom A., majkom društva T., i svim njegovim ovisnim društvima. Rješenje je doneseno na temelju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, izvanrednog pravnog propisa čiji je cilj zaštita gospodarstva od propadanja trgovačkih društava s više od 5.000 zaposlenika. Time je došlo do sljedećega:
  • prekinuti su svi tekući parnični i ovršni postupci protiv društva A. i njegovih ovisnih društava (uključujući društvo T.)
  • sve nefinancijske tražbine vjerovnikâ, kao i tražbina podnositelja zahtjeva, pretvorene su u financijske tražbine (vidi prethodni stavak 15.) te
  • pozvalo se vjerovnike da svoje tražbine prijave izvanrednom povjereniku u roku od šezdeset dana.
  1. Drugi podnositelj zahtjeva prijavio je svoju tražbinu od 1.400.000,00 HRK[3] izvanrednom povjereniku, koji je nije osporavao.
  2. Nakon što je 21. srpnja 2017. godine društvo T. obavijestilo Općinski sud u Karlovcu o tim događajima (vidi prethodni stavak), sud je odlukom od 17. listopada 2017. prekinuo ovršni postupak.
  3. U međuvremenu su društvo A. i njegovi vjerovnici (gotovo 6.000) 4. srpnja 2018. godine sklopili Nagodbu koju je Trgovački sud u Zagrebu potvrdio 6. srpnja 2018. godine. Prema toj Nagodbi podnositelj zahtjeva ima pravo na financijske instrumente u iznosu od 14,4 % njegove tražbine u slučaju uspješne provedbe Nagodbe ili na financijske instrumente u iznosu od 2,6 % njegove tražbine u slučaju likvidacije društva A.
  4. Postupak provedbe Nagodbe i dalje je u tijeku.

2. Postupak po upotrebi pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

  1. U međuvremenu je 19. rujna 2014. godine drugi podnositelj zahtjeva podnio predsjedniku Županijskog suda u Karlovcu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, što je „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013. (vidi u nastavku stavak 44.).
  2. Dana 3. studenoga 2014. godine predsjednik Županijskog suda u Karlovcu odbio je zahtjev drugog podnositelja zahtjeva. Iako je utvrdio da predmet nije složen i da se nijedna odgoda ne može pripisati drugom podnositelju zahtjeva, predsjednik je ipak smatrao da duljina glavnog (ovršnog) postupka kojem se prigovaralo nije dovela do povrede njegova prava na suđenje u razumnom roku.
  3. Drugi podnositelj zahtjeva zatim je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je tu žalbu odbio 15. prosinca 2014. godine.
  4. Dana 3. veljače 2015. godine drugi podnositelj zahtjeva podnio je Ustavnom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Pozvao se na članak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (vidi u nastavku stavke 31. i 37.). Njegov zahtjev glasi kako slijedi:

“Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu ... od 3. studenoga 2014. odbijen je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku [„pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“] ... 

Protiv navedenog rješenja predlagatelj je uložio žalbu 18. studenog 2014., no rješenjem Vrhovnog suda Rh … od 15. prosinca 2014. njegova žalba je odbijena…

Iz obrazloženja navedenih rješenja vidljivo je da sudovi smatraju da je zahtjev neosnovan jer pravno relevantno razdoblje teče od podnošenja prijedloga za ovrhu 20. srpnja 2012. do donošenja odluke o [„pravnom sredstvu koje služi samo za ubrzanje postupka]. Kako od dana podnošenja prijedloga za ovrhu nije proteklo 3 godine, da nije povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku…

Podnositelj zahtjeva podnio je [pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka], budući je ovršni postupak hitne naravi prema … Ovršnom zakonu. Stoga je smatrao da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i da će [podnošenjem tog zahtjeva] ostvariti zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Konkretno, [mjerodavne odredbe] Ovršnog zakona propisuju da sudovi moraju postupati hitno u ovršnom postupku. Stoga je načelo hitnosti rukovodno načelo ovršnog postupka. 

[Ovršnim zakonom] određeno je da je sud prvog stupnja dužan u roku od trideset dana odlučiti o osnovanosti žalbe i otpremiti predmet drugostupanjskom sudu. Drugostupanjski sud je dužan povodom žalbe donijeti i otpremiti rješenje u roku od šezdeset  dana od kada je primio predmet odnosno žalbu. Iz toga proizlazi da je od ulaganja žalbe u roku od devedeset dana drugostupanjski sud bio dužan donijeti odluku, dakle najkasnije do 27. svibnja 2013.

Prijedlog za ovrhu je podnesen 20. srpnja 2012. , prvostupanjski sud je donio rješenje o ovrsi 14. veljače 2013., ovršenik je uložio žalbu 27. veljače 2013., a spis je tek 11. rujna 2013. dostavljen drugostupanjskom sudu. Kod Županijskog suda u Karlovcu spis se nalazi od 11. rujna 2013. i do danas nije riješen.

Niti prvostupanjski sud niti drugostupanjski sud nije postupao u skladu sa ovim zakonskim rokovima. Prekoračili su ih nekoliko puta, a sto nije uzeto u obzir prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva.

Stoga jasno proizlazi da je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku predlagatelja te da je Predsjednik Županijskog suda trebao dati rok od petnaest dana da se donese i otpravi odluka, budući je zakonski rok bio šezdeset dana.

Podnositelj smatra da mu je ovakvim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka 29 st. 1 [hrvatskog] Ustava. Kako svoje pravo na zaštitu prava na suđenje [u razumnom roku] nije mogao ostvariti u postupku pred Predsjednikom Županijskog suda u Karlovcu … pa po punomoćnici podnosi ovaj zahtjev [odnosno ustavnu tužbu] na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i predlaže da Naslovljeni sud donese slijedeće:

r j e s e n j e

I. Utvrđuje se da je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku podnositelju zahtjeva … u ovršnom postupku koji vodi kao ovrhovoditelj protiv T d. d. kao ovršenika, radi izricanja penala, kod Županijskog suda u Karlovcu … povodom žalbe ovršenika od 28. veljače 2013.g, [podnesene] protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu od 14. veljače 2013.

II. Nalaže se Županijskom sudu u Karlovcu da donese konačnu odluku i otpravi odluku u roku od petnaest dana.

III. Određuje se isplata primjerene naknade podnositelju zahtjeva u iznosu od 30.000,00, na teret sredstava državnog proračuna, u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtijeva za isplatu.

  1. Dana 4. veljače 2015. godine Ustavni sud Republike Hrvatske pozvao je drugog podnositelja zahtjeva da dostavi primjerak rješenja Vrhovnog suda koje osporava u svojoj ustavnoj tužbi. Dana 11. veljače 2015. godine drugi podnositelj zahtjeva to je učinio te izjavio da dostavlja „osporavano rješenje Vrhovnog suda”.
  2. Ustavni sud ispitao je  zahtjev podnositelja zahtjeva  od 3.veljače 2015. (vidi prethodni stavak 27.) kao ustavnu tužbu podnesenu na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu (vidi u nastavku članak 31.) i proglasio ga nedopuštenim rješenjem od 10. ožujka 2015. Utvrdio je da je drugi podnositelj zahtjeva osporavao rješenje Vrhovnog suda od 15. prosinca 2014. (vidi prethodni stavak 26.) i da takve odluke ne podliježu ocjeni ustavnosti. Rješenje Ustavnog suda punomoćnici drugog podnositelja zahtjeva dostavljeno je 27. ožujka 2015. godine. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

„1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske … od 15. prosinca 2014., kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba i potvrdno rješenje županijskog suda u Karlovcu od 03. studenoga 2014., a kojim je rješenjem odbijen kao neosnovan zahtjev podnositelja kao predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u [ovršnom] predmetu koji se vodi kod Županijskog suda u Karlovcu… 

2. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

3. U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporeno rješenje ne predstavlja pojedinačni akt [odnosno odluku] u smislu članka 62 stavka 1 Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

  1. Mjerodavni članak Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

Članak 29(1)

“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o [predmetu u vezi s] njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.”

B. Mjerodavno zakonodavstvo

  1. Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine Republike Hrvatske br. 99/1999 s naknadnim izmjenama i dopunama – „Zakon o Ustavnom sudu”) glase kako slijedi:

V. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Članak 62. 

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo). 

(2) Ako je zbog povrede ustavnih prava [kojoj se prigovara] dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

(3U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.

Članak 63.

„(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke [u postupku] ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ... 

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o [predmetu]…".

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava … [na suđenje u] razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima iz 2013. (Narodne novine br. 28/13), koje su stupile na snagu 14. ožujka 2013. godine, glase kako slijedi:

ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Članak 63.

Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo ima pravo na sudsku zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona.

Članak 64.

(1) Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:

1. zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,

2. zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Postupak odlučivanja o zahtjevima iz stavka 1. ovog članka provodi se uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta.

Članak 65.

(1) Zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosi se sudu pred kojim se postupak vodi.

(2) O zahtjevu odlučuje predsjednik suda, a ako se radi o predmetu u kojem postupa predsjednik suda, o zahtjevu odlučuje zamjenik predsjednika suda.

(3) Predsjednik suda će u roku od 15 dana od primitka zahtjeva zatražiti od suca koji postupa u predmetu izvješće o duljini trajanja postupka, razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti. Predsjednik suda može obaviti i neposredan uvid u spis predmeta.

(4) Sudac koji postupa u predmetu dužan je izvješće dostaviti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od traženja predsjednika suda.

(5) Pri odlučivanju o podnesenom zahtjevu predsjednik suda osobito će voditi računa o vrsti predmeta, činjeničnoj i pravnoj složenosti predmeta, ponašanju stranaka te postupanju suda.

(6) Predsjednik suda dužan je odlučiti o podnesenom zahtjevu u roku od 60 dana od njegovog zaprimanja.

Članak 66.

(1) Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u pravilu od najdulje šest mjeseci, osim ako okolnosti slučaja ne nalažu određivanje duljeg roka, u kojem sudac predmet mora riješiti. Rješenje kojim je utvrđena osnovanost zahtjeva ne mora biti obrazloženo i protiv njega nije dopuštena žalba.

(2) Ako sudac ne riješi predmet u određenom roku, dužan je u roku od 15 dana od isteka određenog roka o razlozima dostaviti pisano izvješće predsjedniku suda. Predsjednik suda dostavit će bez odgode izvješće suca i svoje očitovanje predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu pravosuđa.

Članak 67.

(1) Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev neosnovan, odbit će ga rješenjem protiv kojeg stranka ima pravo žalbe u roku od osam dana od primitka rješenja.

(2) Stranka ima pravo žalbe i ako predsjednik suda u roku od 60 dana od zaprimanja njezinog zahtjeva o tome ne donese odluku.

(3) O žalbi odlučuje predsjednik neposredno višeg suda. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, o žalbi odlučuje vijeće od tri suca tog suda. Predsjednik neposredno višeg suda odnosno vijeće može žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje ili preinačiti rješenje.

Članak 68.

(1) Ako sud predmet iz članka 65. ovoga Zakona ne riješi u određenom roku, stranka može neposredno višem sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. (2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ili Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(3) O zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka odlučuje rješenjem sudac pojedinac. (4) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu odlučuje vijeće od tri suca tog suda.

(5) Neposredno viši sud dužan je o podnesenom zahtjevu odlučiti u roku od šest mjeseci.

Članak 69.

(1) Neposredno viši sud ili vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora riješiti predmet te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Ukupno određena primjerena naknada u jednom predmetu ne može iznositi više od 35.000,00 kuna.

(3) Protiv rješenja o zahtjevu za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od osam dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske od tri suca, a ako je rješenje donijelo vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz članka 68. stavka 4. ovog Zakona, odlučuje vijeće od pet sudaca tog suda.

(4) Rješenje kojim se dosuđuje isplata primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dostavlja se odmah nakon pravomoćnosti predsjedniku suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ministarstvu pravosuđa.

(5) Naknada iz stavka 1. ovoga članka isplaćuje se iz sredstava državnog proračuna.

(6) Ako predmet iz stavka 1. ovoga članka ne bude riješen u određenom roku, predsjednik suda dužan je o razlozima u roku od 15 dana od isteka određenog roka dostaviti pisano izvješće predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu pravosuđa.“

C. Mjerodavna praksa

  1. Dana 23. prosinca 2014. godine Ustavni Sud donio je rješenje br. UIIIA-322/2014, koje je objavljeno u Narodnim novinama br. 8/15 od 23. siječnja 2015. godine. Utvrdio je da je ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 31. i u nastavku stavak 37.) na raspolaganju svim osobama koje prigovaraju o nerazumnoj duljini tekućeg postupka samo ako su prethodno iskoristile ostala pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidjeti u nastavku stavke 38. i 43. – 45.). Podnositelji ustavne tužbe mogu podnijeti takvu ustavnu tužbu sve dok glavni postupak kojem se prigovara još nije okončan. Nakon što je glavni postupak okončan, podnositelji ustavne tužbe mogu u roku od trideset dana od dostave posljednje sudske odluke podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 31.), pod uvjetom da su prethodno iskoristili ostala pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
  2. U konkretnom predmetu Ustavni sud proglasio je da ustavna tužba koju je podnositeljica ustavne tužbe podnijela na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidjeti prethodni stavak 31. i u nastavku stavak 37.) nije dopuštena jer podnositeljica nije pokušala iskoristiti pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku iz Zakona o sudovima iz 2013. prije nego što je podnijela ustavnu tužbu.
  3. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

3.1. Iz navedenog je razvidno da je 2005. godine uvođenjem u domaći pravni poredak novog pravnog sredstva (zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju članaka 27. i 28. Zakona o sudovima) ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnog zakona prestala je biti jedino pravno sredstvo u Republici Hrvatskoj za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku. Drugim riječima, Ustavni sud prestao je biti nadležan u prvom stupnju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku… 

5. Polazeći od članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske te članaka 62. i 63. Ustavnog zakona, a imajući u vidu da je zakonodavac u ZoSud-u/13 propisao pravna sredstva za ubrzanje sudskih postupaka i za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, vezano uz svoju nadležnost u zaštiti ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje sljedeća pravila:

- povreda ustavnog prava na suđenje u razumnom roku … kao i djelotvornost pravnih sredstava po ZoSud-u/13, u svakom pojedinom konkretnom slučaju može biti ispitana u postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnesenom na temelju članka 62. Ustavnog zakona (u povodu odluke o glavnoj stvari /meritumu/ nakon iscrpljenog dopuštenog pravnog puta) ili u postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 63. Ustavnog zakona;

- pored općih postupovnih pretpostavki koje mora ispunjavati svaka ustavna tužba, pretpostavka za odlučivanje o ustavnoj tužbi u kojoj je istaknuta povreda ustavnog prava na suđenje u razumnom roku (bilo na temelju članka 62. ili članka 63. Ustavnog zakona), u pravilu jest i ta da je podnositelj prethodno koristio sva dopuštena pravna sredstva protiv nerazumne duljine postupka.

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

6. Podnositeljica [u ovom slučaju] smatra da pravna sredstva opisana u točkama 4.1. i 4.2. ovog rješenja nisu »učinkovito pravno sredstvo u smislu čl. 13. Konvencije«. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ne navodi da je koristila ta pravna sredstva pa u biti traži od Ustavnog suda da na apstraktnoj razini ocjeni djelotvornost pravnih sredstava propisanih ZoSud-om/13. Štoviše, smatra da je to oslobađa obveze korištenja tim pravnim sredstvima prije obraćanja Ustavnom sudu.

7. Ustavni sud u ovom postupku [pokrenutom na temelju pojedinačne ustavne tužbe] ne može ulaziti u ocjenu djelotvornosti zakonskog modela zaštite prava na suđenje u razumnom roku propisanog ZoSud-om/13 na apstraktnoj razini. Dostatno je utvrditi, u svjetlu stajališta ESLJP-a, da taj model predviđa sredstva koja su u načelu podobna pridonijeti ubrzanju sudskih postupaka i osigurati novčanu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. U predmetu Kudla protiv Poljske (presuda velikog vijeća, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96) ESLJP je izrazio stajalište da će se domaće pravno sredstvo koje stoji na raspolaganju podnositelju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku smatrati djelotvornim u smislu članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu (Konvencija) ako sprječava navodnu povredu ili njezino nastavljanje ili pruža odgovarajuću zadovoljštinu za povredu koja je već nastala (§ 158.). Prema stajalištu ESLJP-a članak 13. Konvencije nudi alternativu: sredstvo je djelotvorno ako se može koristiti bilo da ubrza donošenje sudske odluke prije nego je povreda nastupila bilo da osigura odgovarajuću zadovoljštinu za odugovlačenja koja su se već dogodila (§ 158.).

Isto stajalište ESLJP izrazio je u presudi Scordino protiv Italije (br. 1) (presuda velikog vijeća, 29. ožujka 2006., zahtjev br. 36813/97) i zatim u presudi Sürmeli protiv Njemačke (presuda velikog vijeća, 8. lipnja 2006., zahtjev br. 75529/01):

Ustavni sud naglašava da prethodno prikazana stajališta ESLJP-a predstavljaju trenutačni doseg sudske prakse tog suda, pri čemu se ne može isključiti njezin daljnji razvitak…

8. Ustavni sud smatra da paušalni navodi podnositeljice odnosno sumnja u djelotvornost pravnog sredstva koje nije očito (a priori) nedjelotvorno, nije dovoljan razlog da se tim sredstvom i ne koristi prije podnošenja ustavne tužbe.

Budući da podnositeljica u ustavnoj tužbi nije dokazala da je iskoristila sva dopuštena pravna sredstva propisana ZoSud-om/13 (niti je dokazala da je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju od 2007. godine kad je podnijela tužbu redovnom sudu), ustavna tužba podnositeljice nije dopuštena.

  1. Upućujući na prethodno citirano rješenje, Ustavni sud u svojoj sudskoj praksi, od donošenja toga rješenja, primjenjuje pravila o iscrpljivanju pravnih sredstava koja su njime utvrđena. Sustavno meritorno odlučuje o ustavnim tužbama podnesenima na temelju članka 62. ili 63. Zakona o Ustavnom sudu zbog navodnih povreda prava na suđenje u razumnom roku ako su podnositelji ustavne tužbe prethodno iskoristili ostala dostupna pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (bilo pravna sredstva iz Zakona o sudovima iz 2005. kada je taj zakon bio na snazi ili pravna sredstva iz Zakona o sudovima iz 2013.). U protivnom, sustavno proglašava da takve ustavne tužbe nisu dopuštene ako podnositelji ustavne tužbe nisu iskoristili ostala prethodno navedena pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

D. Razvoj pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

1. Razdoblje od 15. ožujka 2002. do 28. prosinca 2005. godine – ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu

  1. Od 15. ožujka 2002. do 28. prosinca 2005. godine stranka u tekućem sudskom postupku u Hrvatskoj mogla je prigovoriti nerazumnoj duljini tako da Ustavnom sudu izravno podnese ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 31.). Tom odredbom, koja je još uvijek na snazi, sud se ovlašćuje da, ako utvrdi da je ustavna tužba osnovana, ubrza postupak kojem se prigovara tako da redovnim sudovima odredi rok u kojem moraju donijeti odluku te ga ovlašćuje da dosudi naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Sud je priznao djelotvornost tog pravnog sredstva u smislu članka 13., što znači i da ga potencijalni podnositelji zahtjeva moraju iskoristiti prije nego što podnesu zahtjev Sudu kako bi ispunili zahtjeve iz članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi Slaviček protiv Hrvatske (odl.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII).

2. Razdoblje od 29. prosinca 2005. do 13. ožujka 2013. godine – pravno sredstvo podneseno na temelju članaka 27. i 28. Zakona o sudovima iz 2005. i naknadnih izmjena i dopuna iz 2009.

  1. Kako bi se smanjilo radno opterećenje Ustavnog suda prigovorima o duljini postupka, neke njegove ovlasti u toj stvari prebačene su redovnim sudovima nakon što je Zakon o sudovima iz 2005. stupio na snagu 29. prosinca 2005. godine. Od tog trenutka stranke u sudskom postupku mogle su prigovoriti nerazumnoj duljini sudskih postupaka koji su u tijeku tako da neposredno višem sudu podnesu „zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku” na temelju članaka 27. i 28. Zakona o sudovima iz 2005. Baš kao i Ustavni sud u prethodnom sustavu (vidi prethodni stavak 37.), viši sud mogao je ubrzati postupak kojem se prigovara tako da nižem sudu odredi rok u kojem mora donijeti odluku te je mogao dosuditi naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
  2. Prema prvobitnoj formulaciji Zakona o sudovima iz 2005. Ustavni sud i dalje je bio zadnja instanca jer su stranke u sudskom postupku imale pravo podnijeti ustavnu tužbu protiv odluka koje je Vrhovni sud donio u postupku povodom njihova zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, stranke u sudskom postupku mogle su podnijeti ustavnu tužbu na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodne stavke 31. i 37.) u dvije ograničene situacije:
  • mogle su prigovoriti nerazumnoj duljini tekućeg postupka na temelju članka 63. tog Zakona ako u trenutku podnošenja ustavne tužbe njihov predmet još nije bio okončan pred Vrhovnim sudom te
  • ako je postupak okončan, mogle su prigovoriti nerazumnoj duljini tog postupka podnošenjem ustavne tužbe na temelju članka 62. tog Zakona u roku od trideset dana od dostave posljednje sudske odluke.
  1. Nakon što su Izmjene i dopune iz 2009. Zakona o sudovima iz 2005. stupile na snagu 29. prosinca 2009. godine, sudska praksa Ustavnog suda razvila se tako da protiv takvih odluka Vrhovnog suda više nije bilo moguće podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu (vidi Vrtar protiv Hrvatske, br. 39380/13, stavci 54. – 56., 62. – 64. i 78., 7.siječnja 2016.). Ustavna tužba ostala je dostupna u dvama prethodno opisanima ograničenim situacijama (vidi prethodni stavak).
  2. U razdoblju od 29. prosinca 2005. do 13. ožujka 2013. godine zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnesen na temelju članaka 27. i 28. Zakona o sudovima iz 2005. Sud je priznao kao djelotvorno pravno sredstvo iz članka 13. Konvencije. Stoga to znači da se, za potrebe članka 35. stavka 1., to pravno sredstvo mora iscrpiti prije nego što se pred Sud iznesu bilo kakvi prigovori o nerazumnoj duljini sudskog postupka u Hrvatskoj (vidi Pavić protiv Hrvatske, br. 21846/08, stavak 36., 28.siječnja 2010.).
  3. Domaće pravo i praksa o pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku dostupnima u Hrvatskoj koji su bili mjerodavni u razdoblju od 29. prosinca 2005. do 13. ožujka 2013. godine detaljno su izloženi u predmetu Vrtar protiv Hrvatske (prethodno citirano, stavci 53. – 56. i 61. – 64.).

3. Razdoblje nakon 13. ožujka 2013. godine – pravna sredstva uvedena Zakonom o sudovima iz 2013.

  1. Zakonom o sudovima iz 2013. (vidi prethodni stavak 32.), koji je stupio na snagu 14. ožujka 2013. godine „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ uvedeno je kao primarno pravno sredstvo. „Kombinirano odštetno-ubrzavajuće pravno sredstvo“, identično onome koje je bilo predviđeno ranijim pravnim propisom (vidi prethodni stavak 38.), postalo je dostupno samo u ograničenim okolnostima kao dopunsko pravno sredstvo (vidi u nastavku stavak 45.).
  2. Točnije, prema Zakonu o sudovima iz 2013. stranka u tekućem sudskom postupku koja smatra da taj postupak neopravdano dugo traje ima pravo podnijeti „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“, i to „zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku” i zatražiti od predsjednika istoga suda pred kojim se postupak vodi da ga ubrza određivanjem roka od najviše šest mjeseci unutar kojeg sudac koji postupa u predmetu mora donijeti odluku (vidi članke od 65. do 67. Zakona o sudovima iz 2013., citirano u prethodnom stavku 32.).
  3. Dopunsko pravno sredstvo (kojim se kombiniraju odštetni i ubrzavajući elementi), i to „zahtjev za isplatu primjerene naknade”, dostupno je samo u onim slučajevima kada sudac koji postupa u predmetu nije postupio u roku za donošenje odluke koji mu je odredio predsjednik suda kada je usvojio zahtjev za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ (vidi članke 68. i 69. Zakona o sudovima iz 2013., citirano u prethodnom stavku 32.).

PRAVO

I. SPAJANJE ZAHTJEVA 

  1. S obzirom na to da se ovi zahtjevi odnose na slične činjenice i prigovore i da otvaraju identična pitanja temeljem Konvencije, Sud ih odlučuje spojiti u skladu s pravilom 42. stavkom 1. Poslovnika Suda.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je duljina parničnog i ovršnog postupka bila nespojiva sa zahtjevom „razumnog roka” iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Točnije, prva podnositeljica zahtjeva prigovorila je da joj je dosuđen nedostatan iznos naknade za nerazumnu duljinu parničnog postupka, dok je drugi podnositelj zahtjeva prigovorio da mu nije dosuđena nikakva naknada za nerazumnu duljinu ovršnog postupka. Mjerodavni dio članka 6.stavka 1. Konvencije glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj.”

  1. Razdoblje koje je potrebno uzeti u obzir u predmetu prve podnositeljice zahtjeva počelo je u trenutku kada joj je dostavljen tužbeni zahtjev tužiteljice, čime je saznala za postupak, odnosno u razdoblju od 8. siječnja do 24. veljače 2003. godine (vidi prethodne stavke 6. – 7.). Završilo je 20. travnja 2015. godine kada je presuda od 10. srpnja 2014. postala pravomoćna (vidi prethodni stavak 8.). To znači da je predmetno razdoblje trajalo dvanaest godina i dva mjeseca na jednoj razini nadležnosti.
  2. U predmetu drugog podnositelja zahtjeva razdoblje koje je potrebno uzeti u obzir počelo je 20. srpnja 2012. godine kada je on podnio prijedlog za ovrhu i ono još nije završilo (vidi prethodne stavke 15. i 23.). Do sada traje gotovo osam godina.

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva i da prva podnositeljica zahtjeva ne može više tvrditi da je žrtva povrede kojoj prigovara.

1. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

  1. Vlada je prvo ustvrdila da, da bi iscrpili domaća pravna sredstva, podnositelji zahtjeva nisu trebali podnijeti ustavne tužbe protiv odluka Vrhovnog suda koje su donesene u postupcima po upotrebi pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 14. i 26.) jer takve odluke ne podliježu ocjeni ustavnosti pokrenutoj pojedinačnom ustavnom tužbom na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 31.).
  2. Unatoč tome, Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu ispunili svoju obvezu iscrpljivanja iz članka 35. stavka 1. Konvencije jer nisu podnijeli ustavne tužbe na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 31.) kako bi prigovorili duljini glavnog postupka u njihovim predmetima. S time u vezi Vlada je istaknula da je ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu pravno sredstvo čiju je djelotvornost Sud već priznao (uputila je na odluku Suda u predmetu Slaviček, prethodno citirano).

(α) U pogledu prve podnositeljice zahtjeva

  1. Vlada je tvrdila da prva podnositeljica zahtjeva nije u potpunosti iskoristila domaća pravna sredstva jer nije podnijela ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodne stavke 31. i 37.) zbog navodne nerazumne duljine parničnog postupka u njezinu predmetu (vidi prethodne stavke 6. – 8.).
  2. U toj se argumentaciji Vlada pozvala na rješenje Ustavnog suda od 23. prosinca 2014. (vidi prethodne stavke 33. – 35.) i sudsku praksu nastalu na temelju njega[4] kako bi pokazala da, iako je nakon 29. prosinca 2005.godine pravo na suđenje u razumnom roku prvenstveno i gotovo isključivo bilo zaštićeno ostalim pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 38. – 45.), ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ponovno je postala, nakon donošenja tog rješenja, široko dostupna osobama koje prigovaraju povredi tog prava, pod uvjetom da su prethodno iskoristile ta ostala pravna sredstva.
  3. Konkretno, u skladu s tim rješenjem Ustavnog suda osobe koje prigovaraju nerazumnoj duljini postupka mogu, ako su ispunile navedenu obvezu iscrpljivanja, (a) podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ako glavni postupak kojem se prigovara još nije okončan ili (b) ako je glavni postupak okončan, podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu u roku od trideset dana od dostave posljednje sudske odluke. No prva podnositeljica zahtjeva to nije učinila i stoga nije iscrpila domaća pravna sredstva.

(β)  U pogledu drugog podnositelja zahtjeva

  1. Kad je riječ o drugom podnositelju zahtjeva, Vlada je tvrdila da, umjesto da je podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu kako bi prigovorio duljini glavnog (ovršnog) postupka u svom predmetu (vidi prethodne stavke 15. – 23.), on je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnog suda od 15. prosinca 2014. (vidi prethodni stavak 26.) koje je doneseno u okviru postupka pokrenutog povodom upotrebe pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 24. – 29.).
  2. Kad je riječ o tvrdnji drugog podnositelja zahtjeva da je zapravo podnio ispravnu ustavnu tužbu (vidi u nastavku stavak 60.), Vlada je tvrdila da je u svom odgovoru na zahtjev Ustavnog suda za dostavu primjerka osporavane odluke (vidi prethodni stavak 28.) on trebao jasno naznačiti da ne osporava neku konkretnu odluku, nego da prigovara duljini glavnog (ovršnog) postupka u svom predmetu.

(γ) Zaključak

  1. Vlada je smatrala da bi se oba zahtjeva stoga trebala proglasiti nedopuštenima zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

(ii) Podnositelji zahtjeva

  1. U svom zahtjevu Sudu prva podnositeljica zahtjeva tvrdila je da nije podnijela ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnog suda od 15. prosinca 2014. (vidi prethodni stavak 14.) jer Ustavni sud od 29. prosinca 2009. godine takve ustavne tužbe proglašava nedopuštenima zbog nenadležnosti (vidi prethodne stavke 40. i 51.). U svom odgovoru na očitovanje Vlade tvrdila je da bi podnošenje ustavne tužbe zbog prigovora o duljini glavnog postupka dok postupak još nije okončan ili u roku od trideset dana nakon što je okončan, na što je Vlada uputila (vidi prethodne stavke 53. – 55.), u kombinaciji s pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koje je već iskoristila na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi prethodne stavke 9. – 14.) samo dovelo do dodatnih i nepotrebnih troškova i odgoda.
  2. Drugi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je 3. veljače 2015. godine podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu, no da je Ustavni sud postupio po njoj kao da je podnesena na temelju članka 62. i stoga ju je proglasio nedopuštenom (vidi prethodne stavke 27. i 29.).

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je svrha pravila o iscrpljivanju državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego što se ti navodi podnesu Sudu (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Paksas protiv Litve [VV], br. 34932/04, stavak 75., ECHR 2011 (izvadci)). Međutim, podnositelji zahtjeva dužni su iscrpiti samo ona domaća pravna sredstva koja su u relevantno vrijeme dostupna u teoriji i u praksi, tj. koja su dostupna, mogu pružiti zadovoljštinu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva te nude razumne izglede za uspjeh (ibid. i Sejdovic protiv Italije [VV], br. 56581/00, stavak 46., ECHR 2006-II).

(i) U pogledu prve podnositeljice zahtjeva

  1. Sud prvo primjećuje da je Vlada sama priznala da je ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ponovno postala široko dostupno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka tek nakon rješenja Ustavnog suda od 23. prosinca 2014. i samo ako su podnositelji ustavne tužbe prethodno iskoristili ostala pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 33. – 35. i 54.). Nadalje, Vlada je navela da se ta ustavna tužba mogla podnijeti sve dok glavni postupak kojem se prigovara nije okončan ili u roku od trideset dana od okončanja glavnog postupka (točnije, u roku od trideset dana od dostave podnositelju ustavne tužbe posljednje sudske odluke u glavnom postupku, vidi prethodni stavak 55.).
  2. U predmetu prve podnositeljice zahtjeva posljednja sudska odluka u glavnom (parničnom) postupku dostavljena joj je 9. rujna 2014. godine (vidi prethodni stavak 8.). Stoga je prethodno navedeni rok od trideset dana za podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu istekao 9. listopada 2014. godine. To je više od dva mjeseca prije nego što je Ustavni sud 23. prosinca 2014. godine donio prijelomno rješenje na koje se poziva Vlada, a kojim je izmijenio svoju sudsku praksu i ponovno učinio široko dostupnim podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu. Stoga ustavna tužba nije bila dostupna prvoj podnositeljici zahtjeva kao pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka te je ona zato ni nije mogla iskoristiti.
  3. No Sud primjećuje da je u predmetu prve podnositeljice zahtjeva postupak po upotrebi pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 9. –14.) okončan nakon što je okončan glavni postupak (vidi prethodne stavke 6. –8.). Stoga se može tvrditi da je rok za podnošenje ustavne tužbe koji je navela Vlada trebalo računati od trenutka od kad joj je dostavljena posljednja odluka u tom postupku po tom pravnom sredstvu, točnije od 8. siječnja 2015. godine kada je punomoćniku podnositeljice zahtjeva dostavljeno rješenje Vrhovnog suda od 15. prosinca 2014. (vidi prethodni stavak 14.). Rok od trideset dana za podnošenje ustavne tužbe, koji je počeo teći od dostave te odluke, stoga je istekao 7. veljače 2015. godine.
  4. S time u vezi Sud ponavlja da u predmetima poput ovoga, kada je pravno sredstvo rezultat tumačenja suda, u pravilu je potrebno šest mjeseci da razvoj sudske prakse dosegne dovoljni stupanj pravne sigurnosti da se može smatrati da je javnost zaista svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno da je pravno sredstvo dostupno i da ga se mora iskoristiti odnosno da je dostupan predmetnim osobama i da ga one moraju iskoristiti (vidi, na primjer, Savickas protiv Litve (odl.), br. 66365/09, 12845/10 i 28367/11, stavak 86., 15.listopada 2013., i Provide S.r.l. protiv Italije, br. 62155/00, stavak 18., 5.srpnja 2007.).
  5. Rješenje Ustavnog suda na koje se poziva Vlada, a koje je doneseno 23. prosinca 2014. godine, objavljeno je u Narodnim novinama 23. siječnja 2015. godine (vidi prethodni stavak 33.). Sud stoga smatra razumnim zaključiti da je promjena prakse Ustavnog suda postala poznata javnosti od 23. srpnja 2015. godine. To je više od pet mjeseci od isteka roka za podnošenje ustavne tužbe u predmetu prve podnositeljice zahtjeva (vidi prethodni stavak 64.), što znači da se nije još moglo smatrati da je u vrijeme dok je tekao taj rok prva podnositeljica zahtjeva bila svjesna predmetnog rješenja Ustavnog suda.
  6. U tim okolnostima Sud ne može prihvatiti Vladinu tvrdnju da prva podnositeljica zahtjeva nije u potpunosti iskoristila domaća pravna sredstva (vidi prethodne stavke 53. – 55.).

(ii) U pogledu drugog podnositelja zahtjeva

  1. Sud primjećuje da se u svojoj ustavnoj tužbi od 3. veljače 2015. drugi podnositelj zahtjeva izrijekom pozvao na članak 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodni stavak 27.). Nadalje, nije priložio svojoj ustavnoj tužbi nijednu odluku donesenu u vezi s njegovim zahtjevom za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ (vidi prethodne stavke 25. – 26. i 28.), što je moglo ukazivati na to da je osporavao jednu od tih odluka. Rješenje Vrhovnog suda dostavio je tek kasnije na izričit zahtjev Ustavnog suda (vidi prethodni stavak 28.).
  2. Sud smatra da su ta dva elementa dostatna da bi se otklonila bilo kakva nejasnoća o tome je li drugi podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi prigovarao nerazumnoj duljini glavnog (ovršnog) postupka na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi prethodne stavke 15. – 17. i 31.) ili odlukama donesenima u okviru postupka pokrenutog povodom njegova zahtjeva za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi prethodne stavke 25. – 26.).
  3. Unatoč tome, Ustavni sud prvo ga je pozvao da dostavi primjerak rješenja Vrhovnog suda koje (navodno) osporava (vidi prethodni stavak 28.). Ustavni sud potom je, nakon što mu je dostavljen traženi primjerak rješenja, ispitao njegovu ustavnu tužbu kao da je podnesena na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu i proglasio je nedopuštenom jer takve odluke ne podliježu ocjeni ustavnosti (vidi prethodne stavke 28. – 29.). To je učinio iako se, kao što je prethodno navedeno (vidi stavak 68.), drugi podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi izrijekom pozvao na članak 63. Zakona o Ustavnom sudu te nije prigovarao predmetnom rješenju Vrhovnog suda, nego duljini glavnog (ovršnog) postupka, koji u to vrijeme još nije bio okončan (vidi prethodne stavke 15. – 17. i 27.).
  4. U tim okolnostima Sud ne može prihvatiti Vladinu tvrdnju da drugi podnositelj zahtjeva nije (pravilno) iscrpio domaća pravna sredstva (vidi prethodne stavke 56. – 57.).

(iii) Zaključak

  1. Iz prethodno navedenoga slijedi (vidi prethodne stavke 64. – 71.) da se moraju odbiti svi Vladini prigovori o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava (vidi prethodne stavke 51. – 58.).

2. Status žrtve prve podnositeljice zahtjeva

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je Županijski sud u Zadru prihvatio zahtjev prve podnositeljice zahtjeva za isplatu primjerene naknade. Potvrdio je da je duljina postupka u njezinu predmetu bila nerazumna i dosudio joj je naknadu koja je bila primjerena u predmetnim okolnostima (vidi prethodni stavak 12.). Povreda kojoj se prigovara stoga je ispravljena na domaćoj razini slijedom čega je prva podnositeljica zahtjeva izgubila status žrtve.
  2. Prva podnositeljica zahtjeva tvrdila je da i dalje može tvrditi da je žrtva istaknute povrede jer je iznos naknade koji joj je dosuđen bio prenizak.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je parnični postupak u predmetu prve podnositeljice zahtjeva trajao približno dvanaest godina i dva mjeseca na jednoj razini nadležnosti (vidi prethodni stavak 48.). Zatim primjećuje da joj je Županijski sud u Zadru dosudio naknadu u protuvrijednosti od približno 130 EUR (vidi prethodni stavak 12.). Naknada koju joj je taj sud odredio ne podudara se s iznosom naknade koji bi Sud vjerojatno dosudio na temelju članka 41. Konvencije za isto razdoblje niti se ni u jednom drugom smislu ne može smatrati primjerenom u okolnostima predmetima (vidi načela utvrđena u sudskoj praksi Suda u predmetu Cocchiarella, prethodno citirano, stavci 65. – 107., ili Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavci 178. – 213., ECHR 2006-V).
  2. S obzirom na prethodno navedeno Sud smatra da prva podnositeljica zahtjeva nije izgubila status žrtve u smislu članka 34. Konvencije. Iz toga slijedi da se mora odbaciti Vladin prigovor o statusu žrtve prve podnositeljice zahtjeva.

(c) Zaključak

  1. Sud napominje da ovi prigovori nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

B. Osnovanost

  1. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelje zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). Slično tome, da bi donio odluku je li odugovlačenje u ovršnom postupku bilo razumno, Sud će razmotriti složenost ovršnog postupka, ponašanje podnositelja zahtjeva i vlasti te prirodu dosuđene naknade (vidi Raylyan   protiv Rusije,  br. 22000/03,   stavak 31., 15. veljače 2007.).
  2. Kad je riječ o duljini parničnog postupka u predmetu prve podnositeljice zahtjeva, koji je trajao dvanaest godina i dva mjeseca na jednoj razini nadležnosti (vidi prethodni stavak 48.), to je a priori nerazumno i treba se općenito ocijeniti. Ukupna duljina tog postupka mogla bi se opravdati samo u izvanrednim okolnostima. Činjenica da je 23. listopada 2014. godine Županijski sud dosudio prvoj podnositeljici zahtjeva naknadu od 1,000.00 HRK zbog povrede njezina prava na suđenje u razumnom roku, a da pritom nije ukazao ni na kakve izvanredne okolnosti (vidi prethodni stavak 12.), ukazuje na to da u njenom predmetu takve izvanredne okolnosti nisu postojale i da je duljina postupka doista premašila razumni rok.
  3. Kad je riječ o duljini kasnijeg ovršnog postupka i postupka sličnog stečajnom postupku u predmetu drugog podnositelja zahtjeva, koji zajedno do sada traju gotovo osam godina (vidi prethodni stavak 49.), Sud prvo primjećuje da je nakon rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 10. travnja 2017. taj postupak postao vrlo složen (vidi prethodne stavke 19. – 20. i 22. – 23.). No to se ne može tvrditi za razdoblje prije tog datuma (vidi prethodne stavke 15. – 17.), osobito s obzirom na to da je predsjednik Županijskog suda u Karlovcu u svojoj odluci od 3.studenoga 2014. utvrdio da predmet nije složen i da se nijedna odgoda ne može pripisati drugom podnositelju zahtjeva (vidi prethodni stavak 25.). Sud utvrđuje da se odgoda u tom razdoblju može uglavnom pripisati vlastima jer je Županijskom sudu u Karlovcu trebalo gotovo četiri godine da odluči o žalbi ovršenika (vidi prethodne stavke 16. – 17.).
  4. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije iznijela nijednu činjenicu ni tvrdnju koja bi mogla opravdati duljinu sudskih postupaka u predmetima podnositeljâ zahtjeva. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o toj stvari, prethodno navedena razmatranja dostatna su da bi Sud zaključio da je u predmetima podnositeljâ zahtjeva duljina postupaka bila nerazumna te da nije ispunila zahtjev „razumnog roka”. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Drugi podnositelj zahtjeva prigovorio je i da nije imao djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor o nerazumnoj duljini postupka. Pozvao se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da je prigovor povezan s prigovorom prethodno ispitanim na temelju članka 6. stavka 1. i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da je drugi podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju djelotvorna pravna sredstva kojima je mogao prigovoriti nerazumnoj duljini postupka:
  • ustavnu tužbu podnesenu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu, koju nije iskoristio (s time u vezi Vlada je ponovila svoje tvrdnje sažete u prethodnim stavcima 56. – 57.) i
  • pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku iz Zakona o sudovima iz 2013., koja je drugi podnositelj iskoristio jer je podnio zahtjev za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ (vidi prethodne stavke 24. – 26. i 44.).
  1. Kad je riječ o djelotvornosti ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu, Vlada je ponovila svoju tvrdnju (vidi prethodni stavak 52.) da je Sud priznao njezinu djelotvornost kao pravno sredstvo.
  2. Kad je riječ o „pravnom sredstvu koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013., Vlada je prvo uputila na sudsku praksu Suda prema kojoj se pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku mora moći ispraviti predstojeća povreda prava na suđenje u razumnom roku ili odrediti primjerena naknada za odgode do kojih je već došlo. Pravno sredstvo stoga je djelotvorno ako se može iskoristiti ili za ubrzavanje donošenja odluke sudova koji postupaju u predmetu ili ako stranci u sudskom postupku pružaju odgovarajuću naknadu za odgode do kojih je već došlo (Vlada je uputila na predmet Novak, prethodno citirano, stavak 46.).
  3. Podnošenjem zahtjeva za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013. stranke su mogle ishoditi rješenje predsjednika suda kojim bi se sucu koji postupa u predmetu odredio konkretan rok u kojem mora donijeti odluku (vidi prethodni stavak 44.). Vlada je smatrala da to ispunjava kriterij (vidi prethodni stavak 86.) djelotvornosti koji pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku moraju ispunjavati u skladu sa sudskom praksom Suda.
  4. Naposljetku, Vlada je ustvrdila da činjenicom da su domaći sudovi odbili zahtjev drugog podnositelja zahtjeva za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ (vidi prethodne stavke 25. – 26.) nije poništena djelotvornost pravnog sredstva s obzirom na to da pravo na djelotvorno pravno sredstvo ne jamči pravo na ishođenje pozitivne odluke.
  5. Drugi podnositelj zahtjeva ponovio je svoj prigovor da nije imao djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor o nerazumnoj duljini postupka u njegovu predmetu. Ne samo da nije primio naknadu za nerazumnu duljinu ovršnog postupka (vidi prethodne stavke 15. – 18.) koji je očigledno trajao prekomjerno dugo, nego Ustavni sud nije ni donio odluku o osnovanosti njegove ustavne tužbe ispravno podnesene na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (s time u vezi uputio je na svoju tvrdnju sažetu u prethodnom stavku 60.).

2. Ocjena Suda

(a) U pogledu ustavne tužbe

  1. Sud na početku primjećuje da je njegov zaključak u predmetu Slaviček (prethodno citirano) o tome da je ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu djelotvorno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka donesen u vrijeme kada je to bilo jedino pravno sredstvo protiv dugotrajnosti postupka u Hrvatskoj (vidi prethodni stavak 37.). Od donošenja te odluke prošlo je više od osamnaest godina te je u tom razdoblju došlo do značajnih izmjena u pogledu zakonodavstva i sudske prakse koje se odnose na pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi prethodne stavke 38. – 45.).
  2. No Sud smatra da u ovom predmetu ne mora odlučiti o tome smatra li se ustavna tužba podnesena na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu i dalje djelotvornim pravnim sredstvom za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. To smatra jer, čak i da je bilo jedino pravno sredstvo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u Hrvatskoj, ne dovodeći u pitanje općenitu djelotvornost tog pravnog sredstva, Sud je u određenim posebnim okolnostima ponekad utvrđivao da je došlo do povrede članka 13. s obzirom na to da se djelotvornost pravnih sredstava ocjenjuje in concreto (vidi, na primjer, Kirovogradoblenergo, PAT protiv Ukrajine, br. 35088/07, stavak 26., 27. lipnja 2013., i Colozza i Rubinat protiv Italije, br. 9024/80 i 9317/81, odluka Komisije od 9. srpnja 1982., Odluke i izvješća (DR) 9, str. 146. – 147.). Na primjer, u predmetu Debelić Sud je utvrdio da je došlo do povrede tog članka jer Ustavni sud nije sadržajno riješio njegovu ustavnu tužbu bez opravdanog razloga (vidi Debelić protiv Hrvatske, br. 2448/03, stavci 42. – 47., 26. svibnja 2005.).
  3. Konkretno, u predmetu Debelić Sud je utvrdio da, unatoč tome što činjenica da pravno sredstvo nije dovelo do pozitivnog ishoda ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim, o prigovoru podnositelja zahtjeva o duljini moglo se u tom predmetu raspravljati i stoga je on mogao očekivati da će Ustavni sud sadržajno riješiti njegovu ustavnu tužbu, što nije učinio (ibid.). Sud smatra da je taj zaključak u jednakoj mjeri primjenjiv u ovom predmetu u kojem je, kao što je prethodno navedeno (vidi stavke 68. – 71.), Ustavni sud isto tako bez opravdanog razloga proglasio nedopuštenom ustavnu tužbu drugog podnositelja zahtjeva.
  4. Sud stoga zaključuje da ustavna tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu drugog podnositelja zahtjeva.

(b) U pogledu „pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013.

  1. Sud prvo ponavlja da se pravno sredstvo za podnošenje prigovora zbog povrede zahtjeva „razumnog roka” iz članka 6. stavka 1. Konvencije ne može smatrati djelotvornim ako nema ni preventivan, niti odštetni učinak u odnosu na duljinu postupka kojem se prigovara (vidi Novak protiv Hrvatske (odl.), br. 7877/14, stavak 48., 7. srpnja 2016.). Ako se pravno sredstvo za ubrzanje postupka koristi za ubrzanje postupka koji je već trajao prekomjerno dugo, neće se smatrati djelotvornim, osim ako ga ne prati pravno sredstvo za naknadu (ibid., stavak 47., i Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, stavci 74. – 76., ECHR 2006-V). Točnije, u predmetu Cocchiarella (ibid., stavak 76.) Sud je utvrdio kako slijedi:

„76. Također je jasno da kod država u kojima povrede prava na suđenje u razumnom roku već postoje, pravno sredstvo kreirano samo s ciljem da ubrza postupak – premda poželjno za budućnost – ne mora biti prikladno za rješavanje situacije u kojoj je postupak već nedvojbeno trajao prekomjerno dugo.”

  1. U predmetu Novak Sud je iznio sljedeća opažanja o pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (i njihovoj djelotvornosti) koja su uvedena Zakonom o sudovima iz 2013. te posebno o „pravnom sredstvu koje služi samo za ubrzanje postupka“ koje je je tim Zakonom predviđeno kao primarno pravno sredstvo (vidi Novak, prethodno citirano, stavci 49. – 53.).

“49. Zakon o sudovima iz 2013. propisuje kao primarno pravno sredstvo ono koje služi samo za ubrzanje postupka, dok je kombinirano, odštetno-ubrzavajuće pravno sredstvo, identično onome koje je bilo predviđeno ranijim pravnim propisom … dostupno samo u ograničenim slučajevima kao dopunsko pravno sredstvo (vidi prethodni odlomak 23.). 

50. Konkretno, temeljem Zakona o sudovima iz 2013. stranka sudskog postupka koji je u tijeku i koja smatra da taj postupak neopravdano dugo traje, ima pravo podnijeti pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka, i to „zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku” i zatražiti od predsjednika istoga suda pred kojim se postupak vodi da ga ubrza određivanjem roka od najviše šest mjeseci unutar kojeg sudac koji postupa u predmetu mora donijeti odluku (vidi članak 63., članak 65. stavak 1. i 2. i članak 66. Zakona o sudovima iz 2013. ...).

51. Dopunsko (kombinirano odštetno-ubrzavajuće pravno sredstvo), i to „zahtjev za isplatu primjerene naknade”, dostupno je samo u onim slučajevima kada sudac koji postupa u predmetu nije postupio u roku za donošenje odluke koji mu je odredio predsjednik suda kada je usvojio pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka (vidi članak 68. stavak 1. Zakona o sudovima iz 2013. u prethodnom odlomku 23.).

Prema mišljenju Suda, ova ograničena dostupnost dopunskog pravnog sredstva razlikuje pravna sredstva koja su dostupna temeljem Zakona o sudovima iz 2013. od sličnih (kombinacija) pravnih sredstava koja postoje u Sloveniji i Crnoj Gori, za koja je Sud utvrdio da su djelotvorna (vidi predmete Grzinčič protiv Slovenije, br. 26867/02, odlomak 82., ECHR 2007-V (izvadci) i Vukelić protiv Crne Gore, br. 58258/09, 4. lipnja 2013.). Posebice, parnične stranke u sudskom postupku svake od navedenih država mogu, za razliku od Hrvatske, koristiti odštetno pravno sredstvo pod uvjetom da su prethodno iskoristile (uspješno ili bezuspješno) pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka.

52. Vraćajući se na pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka („zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku”), Sud primjećuje da tekst mjerodavnih odredbi Zakona o sudovima iz 2013. sugerira kako to pravno sredstvo može koristiti stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi, ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo i da će predsjednik suda usvojiti takav zahtjev ako smatra da je osnovan (vidi članak 63. i članak 66. stavak 1. Zakona o sudovima iz 2013. u prethodnom odlomku 23.). Budući da iz toga proizlazi da predsjednik suda može utvrditi takav zahtjev osnovanim samo ako se slaže sa strankom koja podnosi zahtjev da sud nije donio odluku u razumnom roku, čini se da se pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka, a o kojem je riječ, može usvojiti samo ako je duljina trajanja postupka već bila prekomjerna. U skladu s time, čini se da kad bi stranka u sudskom postupku upotrijebila to pravno sredstvo radi sprječavanja predstojeće povrede prava na suđenje u razumnom roku, takav bi zahtjev bio odbijen kao neosnovan. Iz toga slijedi da ovo pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka samo može spriječiti daljnje povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku u kojem je do takve povrede već došlo.

53. Ova značajka znatno razlikuje ovo pravno sredstvo od sličnih pravnih sredstava koja služe samo za ubrzanje trajanja upravnih postupaka, poput žalbe i tužbe/zahtjeva zbog šutnje administracije, koja je Sud priznao kao djelotvorna (vidi predmete Pallanich protiv Austrije, 30160/96, 30. siječnja 2001., Basic protiv Austrije, br. 29800/96, ECHR 2001-I i Rauš i Rauš-Radovanović protiv Hrvatske (odl.), br. 43603/05, 2. listopada 2008.). Ta se pravna sredstva mogu podnijeti šezdeset dana (u Hrvatskoj) ili šest mjeseci (u Austriji) od pokretanja takvog postupka. Njima se, prema tome, nedvojbeno može spriječiti povreda prava na suđenje u razumnom roku prije nego što do te povrede dođe.

  1. Sud ne vidi razlog da odstupi od tih zaključaka u ovom predmetu s obzirom na to da Vlada nije iznijela nijednu činjenicu ni tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da donese drukčiji zaključak. Posebno ističe zaključak o tome da predmetno „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ može samo spriječiti daljnje povrede prava na suđenje u razumnom roku (ibid., stavak 52.). U tim okolnostima i uzimajući u obzir relevantna načela utvrđena u njegovoj sudskoj praksi, osobito načelo da će se ubrzavajuće pravno sredstvo, kada se upotrijebi za ubrzanje postupka koji je već prekomjerno dugo trajao, smatrati djelotvornim samo ako je popraćeno odštetnim sredstvom (vidi prethodni stavak 94.), Sud smatra da se „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ iz Zakona o sudovima iz 2013. ne može smatrati djelotvornim kada se upotrebljava samo bez mogućnosti da se iskoristi i odštetno pravno sredstvo.
  2. S time u vezi Sud ponavlja svoj zaključak iz predmeta Novak o tome da sekundarno pravno sredstvo iz Zakona o sudovima iz 2013., tj. dopunsko („kombinirano odštetno-ubrzavajuće“) pravno sredstvo (vidi članke 68. i 69. Zakona o sudovima iz 2013., prethodno citirano u stavku 32., i prethodni stavak 45.) ima ista obilježja kao i prijašnje pravno sredstvo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku iz Zakona o sudovima iz 2005. (vidi prethodne stavke 38. i 45.), čiju je djelotvornost Sud već priznao (vidi Novak, prethodno citirano, stavak 56.).
  3. Unatoč tome, dopunsko pravno sredstvo iz Zakona o sudovima iz 2013. dostupno je samo u ograničenim okolnostima, točnije u situacijama kada sudac koji postupa u predmetu nije postupio u roku za donošenje odluke koji mu je odredio predsjednik suda kada je usvojio zahtjev za „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ (vidi članak 68. stavak 1. Zakona o sudovima, prethodno citirano u stavku 32., i prethodni stavak 45.). Dopunsko pravno sredstvo ostaje nedostupno u situacijama kada je usvojeno „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“, a sudac koji postupa u predmetu postupio je u roku koji mu je odredio predsjednik suda, te u situacijama kada je „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“ odbijeno.
  4. Budući da je u ovom predmetu „pravno sredstvo drugog podnositelja zahtjeva koje služi samo za ubrzanje postupka“ odbijeno (vidi prethodne stavke 24. – 26.), dopunsko pravno sredstvo nije mu bilo dostupno. Stoga se „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka“, a koje je drugi podnositelj zahtjeva iskoristio, ne može smatrati djelotvornim.

(c) Zaključak

  1. Prethodno navedena razmatranja (vidi prethodne stavke 90. – 99.) dostatni su da bi Sud zaključio da drugi podnositelj zahtjeva nije imao djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor o nerazumnoj duljini postupka u njegovu predmetu.
  2. Stoga je došlo do povrede članka 13. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

  1. Prva podnositeljica zahtjeva potraživala je 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete. Drugi podnositelj zahtjeva potraživao je 222.040,00 EUR na ime naknade materijalne štete i 4.000 EUR na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporavala ta potraživanja.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđenih povreda i navodne materijalne štete. Stoga Sud odbacuje te zahtjeve podnositeljâ zahtjeva u dijelu u kojima se odnose na materijalnu štetu.
  4. S druge strane, Sud smatra da su podnositelji zahtjeva zasigurno pretrpjeli nematerijalnu štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje po toj osnovi 3.900,00 EUR prvoj podnositeljici zahtjeva i 4.000,00 EUR drugom podnositelju zahtjeva.
  5. Sud želi istaknuti da se ti iznosi dosuđuju zbog povrede članka 6. stavka 1. Konvencije koja je u predmetima obaju podnositelja zahtjeva utvrđena zbog nerazumne duljine postupka. Sud ne pronalazi razlog za dosudu dodatnog iznosa ili povećanje iznosa dosuđenog drugom podnositelju zahtjeva zbog povrede članka 13. s obzirom na prirodnu poveznicu između dviju povreda koje su utvrđene u njegovu predmetu, a koje su se temeljile na sličnom skupu okolnosti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Prva podnositeljica zahtjeva potraživala je 3.500,00 EUR na ime naknade troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima te na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom. Drugi podnositelj zahtjeva potraživao je 3.860,00 EUR na ime naknade troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je osporavala ta potraživanja.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente u svom posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim prvoj podnositeljici zahtjeva dosuditi 275,00 EUR na ime naknade troškova i izdataka u domaćim postupcima te svakom podnositelju zahtjeva dosuditi 1.000,00 EUR za postupak pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti zahtjeve;

  2. Utvrđuje da su zahtjevi dopušteni;

  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

  4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije u predmetu drugog podnositelja zahtjeva;

  5. Presuđuje
    1. da tužena država treba isplatiti podnositeljima zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:
      1. 3.900,00 EUR (tri tisuće devetsto eura) prvoj podnositeljici zahtjeva na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
      2. 4.000,00 EUR (četiri tisuće eura) drugom podnositelju zahtjeva na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
      3. 1.275,00 EUR (tisućo dvjesto sedamdeset pet eura) prvoj podnositeljici zahtjeva na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi joj mogli biti zaračunati;
      4. 1.000,00 EUR (tisuću eura) drugom podnositelju zahtjeva na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi mu mogli biti zaračunati;
    2. da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;
  6. Odbija preostali dio zahtjevâ podnositeljâ zahtjeva za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 30. srpnja 2020. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Abel Campos                                                                  Krzysztof Wojtyczek

         Tajnik                                                                              Predsjednik        

 

PRILOG

Br.

Br. zahtjeva

Naziv predmeta

Datum dodnošenja

Podnositelj(ica) zahtjeva / prebivalište

Državljanstvo

Punomoćnik

1.

11388/15

Glavinić protiv Hrvatske

27. veljače 2015.

Jela GLAVINIĆ / Rijeka hrvatsko

Vladimir MARGAN

2.

25605/15

Marković protiv Hrvatske

25. svibnja 2015.

Aleksander MARKOVIĆ / Zagreb hrvatsko

Renata DOZET DASKAL

______________________________________________
[1]
Približno 130 eura (EUR) u to vrijeme.

[2] Približno 135 EUR u to vrijeme.

[3] Približno 188.500 EUR u to vrijeme.

[4] Vlada je uputila na odluke Ustavnog suda br. U-IIIA-1031/2014 od 27. travnja 2016., U-IIIA-362/2014 od 16. studenoga 2016., U-IIIA-8090/2014 od 24. studenoga 2016., U-IIIA745/2014 od 11. veljače 2015., U-III-2825/2002 od 7. travnja 2016. i U-IIIA-2479/2005 od 16. studenoga 2016.

 

*Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

 

FIRST SECTION

CASE OF GLAVINIĆ AND MARKOVIĆ v. CROATIA

(Applications nos. 11388/15 and 25605/15)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Reasonable time • Excessive length of civil proceedings

Art 13 (+ Art 6) • Lack of effective remedy in respect of length of proceedings cases (constitutional complaint and purely acceleratory remedy)

STRASBOURG

30 July 2020

FINAL

30/10/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Glavinić and Marković v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, judges,
and Abel CamposSection Registrar,

Having deliberated in private on 6 November 2018, 16 June 2020 and 7 July 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

INTRODUCTION

1.  The case originated in two applications (nos. 11388/15 and 25605/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Ms Jela Glavinić (“the first applicant”) and Mr Aleksander Marković (“the second applicant”) on 27 February and 25 May 2015 respectively.

2.  The first applicant was represented before the Court by Mr V. Margan and the second applicant by Ms R. Dozet Daskal, lawyers practising in Rijeka and Karlovac respectively. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicants alleged that the length of the proceedings in their cases had been excessive, and that the domestic authorities had not remedied the situation.

4.  The Government were given notice of the applications on 1 September 2016 and 12 January 2017, respectively.

THE FACTS

  1. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The first applicant was born in 1947 and the second applicant was born in 1936The first applicant lives in Rijeka whereas the second applicant lives in Zagreb.

  1. The proceedings in the first applicants case
    1. Principal proceedings

6.  On 8 January 2003 a certain Ms D.M. brought a civil action in the Zadar Municipal Court (Općinski sud u Zadru) against the first applicant and three other defendants, seeking to have a gift contract declared null and void.

7.  On 24 February 2003 the first applicant responded to the plaintiffs action. She agreed with the facts of the case as presented by the plaintiff.

8.  On 10 July 2014 the Municipal Court pronounced a judgment whereby it dismissed the plaintiffs claim. The judgment was served on the applicant on 9 September 2014. In the absence of an appeal, it became final on 20 April 2015.

  1. Proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time

9.  Meanwhile, on 24 October 2013 the first applicant lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time (zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom rokuwith the President of the Zadar Municipal Court – a purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act (see paragraph 44 below).

10.  On 24 December 2013 the president decided that the first applicants request was well-founded. He ordered the judge hearing the case to give a decision in the above-mentioned civil proceedings (see paragraphs 6-8) within six months.

11.  Since that time-limit had not been complied with, on 10 July 2014 the first applicant lodged a request with the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) for payment of appropriate compensation – a combined compensatory and acceleratory remedy under the 2013 Courts Act (see paragraph 45 below).

12.  By a decision of 23 October 2014 the County Court awarded the first applicant 1,000 Croatian kunas (HRK)[1] in compensation for the violation of her right to a hearing within a reasonable time. It held that the length of proceedings had been excessive. It also held that the first applicant had contributed to their length “to a certain extent” by failing to attend the hearings of 9 April and 13 June 2014.

13.  On 3 November 2014 the first applicant appealed, complaining that the amount awarded was too low. She argued that the hearing of 9 April 2014 was not adjourned because of her failure to attend but because one of the defendants had not been properly summoned. The hearing of 13 June 2014 had not been adjourned but had been held regardless of her absence. It thus could not have been argued, as the Zadar County Court had held (see paragraph 12 above), that she had contributed to the length of the proceedings by failing to attend those hearings.

14.  By a decision of 15 December 2014 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) dismissed her appeal. That decision was served on the first applicants representative on 8 January 2015.

  1. The proceedings in the second applicants case
    1. Principal proceedings

15.  On 20 July 2012 the second applicant applied to the Karlovac Municipal Court (Općinski sud u Karlovcu) for enforcement of the same courts judgment of 27 January 2010 whereby company T. had been ordered to perform construction works on part of a residential building with a view to restoring it to its previous condition.

16.  On 14 February 2013 the Municipal Court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi). On 27 February 2013 company T. lodged an appeal against the writ.

17.  On 10 February 2017 the Karlovac County Court (Županijski sud u Karlovcu) allowed the appeal, quashed the writ of execution and remitted the case to the first-instance court for fresh consideration.

18.  In the fresh proceedings, on 5 July 2017 the Municipal Court issued a new writ of execution whereby it ordered company T. to comply with the judgment of 27 January 2010 (see paragraph 15 above) and carry out the required construction works within thirty days, or pay the applicant HRK 1,000[2] for each day exceeding that time-limit.

19.  However, some three months before, o10 April 2017 the Zagreb Commercial Court (Trgovački sud u Zagrebu) had issued a decision to open insolvency-like proceedings called emergency administration proceedings (postupak izvanredne uprave) against company T.s parent company, company A. and all its subsidiary companies. The decision was adopted in application of the Emergency Administration of Key Commercial Companies Act, emergency legislation aimed at protecting the economy from the collapse of companies with more than 5,000 employees. As a result:

all ongoing civil and enforcement proceedings against company A. and its subsidiary companies (including company T.) were stayed,

all non-financial claims of their creditors, like the applicants claim (see paragraph 15 above), were transformed into financial claims, and

- the creditors were invited to register their claims to the emergency administrator within sixty days.

20.  The second applicant registered his claim of HRK 1,400,000[3] to the emergency administrator, who did not contest it.

21.  After company T. informed the Karlovac Municipal Court of these developments (see the previous paragraph) on 21 July 2017, the court by a decision of 17 October 2017 stayed the enforcement proceedings.

22.  Meanwhile, on 4 July 2018, company A. and its creditors (almost 6,000 of themhad concluded a settlement, which the Zagreb Commercial Court had approved on 6 July 2018. Under the settlement the applicant is entitled to receive 14.4 % of his claim in financial instruments if the settlement is successfully implemented or 2.6% of his claim in financial instruments in the event of liquidation (winding up) of company A.

23.  It would appear that the process of implementation of the settlement is still ongoing.

  1. Proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time

24.  Meanwhile, on 19 September 2014 the second applicant lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time with the President of the Karlovac County Court – a purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act (see paragraph 44 below).

25.  On 3 November 2014 the President of the Karlovac County Court dismissed the second applicants request. Having found that the case was not complex and that there had been no delays attributable to the second applicant, the president nevertheless held that the length of the principal (enforcement) proceedings complained of had not been in breach of his right to a hearing within a reasonable time.

26.  The second applicant then appealed to the Supreme Court, which dismissed his appeal on 15 December 2014.

27.  On 3 February 2015 the second applicant lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time with the Constitutional Court. He relied on section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraphs 31 and 37 below). His request read as follows:

“By decision of the Karlovac County Court ... of 3 November 2014 the request for the [purely acceleratory remedy] ... was dismissed ...

The complainant lodged an appeal against the said decision on 18 November 2014, but, by a decision of the Supreme Court ... of 15 December 2014, [his] appeal was dismissed ...

The reasoning of the aforementioned decisions shows that those courts considered the request ill-founded because the legally relevant period ran from the submission of the application for enforcement on 20 July 2012 until the adoption of the decision on the request for the [purely acceleratory remedy]. Since therefore three years had not elapsed from the date on which the application for enforcement had been submitted, the complainants right to a hearing within a reasonable time had not been breached.

The complainant lodged the request for [the purely acceleratory remedy] because enforcement proceedings are urgent under ... the Enforcement Act. [He therefore] considered that such conduct of the proceedings was in breach of his right to a hearing within a reasonable time and that by [lodging the said request] he would obtain the protection of [that] right ...

In particular, [the relevant provisions of] the Enforcement Act stipulate that the courts have to proceed urgently in enforcement proceedings. [T]herefore the principle of urgency is the guiding principle of enforcement proceedings.

[The Enforcement Act] stipulates that the first-instance court has to decide on the merits of aappeal within thirty days and forward the case to the second-instance court. [The] second-instance court has to adopt and dispatch a decision on the appeal within sixty days of receiving the case file or the appeal. It follows that the second-instance court had to issue a decision within ninety days of the lodging of the appeal, that is, no later than 27 May 2013.

The application for enforcement was lodged on 20 July 2012, the first-instance court issued writ of execution on 14 February 2013, the enforcement debtor lodged an appeal on 27 February 2013, and the file was served on the second-instance court only on 11 September 2013. The case file has been with the Karlovac County Court since 11 September 2013 and the case has still not been decided to date.

Neither the first-instance nor the second-instance court [complied] with these statutory time-limits. They exceeded them several times over, which was not taken into account when deciding on the merits of the request [for the purely acceleratory remedy].

It is therefore clear that the complainants right to a hearing within a reasonable time has been breached and that the President of the County Court should have set a fifteen-day time-limit for reaching a decision and dispatching it, since the statutory time-limit was sixty days.

The complainant considers that such conduct on the part of the courts was in breach of his right to a hearing within a reasonable time guaranteed by Article 29 paragraph 1 of the [Croatian] Constitution. Since he could not obtain the protection of his right to a hearing [within a reasonable time] before the President of the Karlovac County Court ... he is lodging this request [i.e. a constitutional complaint] under section 63(3) of the Constitutional Court Act and proposes ... that the [Constitutional] Court adopt the following:

D e c i s i o n

I. There has been a breach of the complainants right to a hearing within a reasonable time in the enforcement proceedings against company T., in which he is the enforcement creditor ... [currently] pending before the Karlovac County Court ... upon the enforcement debtors appeal of 28 February 2013 [lodged] against the writ of execution of the Karlovac Municipal Court of 14 February 2013 ...

II. The Karlovac County Court shall give a final decision and dispatch [it] within fifteen days.

III. Appropriate compensation in the amount of HRK 30,000 shall be paid to the complainant from the State budget funds within three months of the date on which a request for payment is lodged.”

28.  On 4 February 2015 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatskeinvited the second applicant to submit a copy of the Supreme Courts decision which he had disputed in his constitutional complaint. On 11 February 2015 the second applicant did so, stating that he was submitting “the contested decision of the Supreme Court”.

29.  The Constitutional Court examined the second applicantrequest of 3 February 2015 (see paragraph 27 above) as a constitutional complaint lodged under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 below) and, by a decision of 10 March 2015, declared it inadmissible. It found that the second applicant had contested the Supreme Courts decision of 15 December 2014 (see paragraph 26 above) and that such decisions were not open to constitutional review. The Constitutional Courts decision was served on the second applicants representative on 27 March 2015. The relevant part of that decision read as follows:

1.  The complainant lodged a constitutional complaint against the decision of the President of the Supreme Court ... of 15 December 2014 dismissing his appeal as ill-founded and upholding the Karlovac County Courts decision of 3 November 2014 whereby ... [the complainants] request [for the purely acceleratory remedy] in the [enforcement] case before the Karlovac County Court was dismissed as ill-founded ...

The Constitutional Court has no jurisdiction.

2.  Section 62(1) of the Constitutional Court Act ... reads as follows:

...

3.  In the constitutional court proceedings, it was established that the impugned decision does not constitute an individual act [i.e. a decision] within the meaning of section 62(1) of the Constitutional Act against which the Constitutional Court would have jurisdiction to provide constitutional protection.”

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
    1. The Constitution

30.  The relevant Article of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with subsequent amendments) read as follows:

Article 29(1)

Everyone is entitled to have [the case concerning] their rights or obligations, or [concerning] a suspicion or accusation of a criminal offence, decided fairly and within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.

  1. Relevant legislation

31.  The relevant provisions of the Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 99/1999 with subsequent amendments – “the Constitutional Court Act”) read as follows:

V.  PROTECTION OF HUMAN RIGHTS AND FUNDAMENTAL FREEDOMS

Section 62

“(1)  Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a State authority, local or regional government, or a legal person vested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional government, guaranteed by the Constitution (constitutional rights) ...

(2)  If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.

(3)  In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] is available, remedies shall be considered exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”

Section 63

“(1)  The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint even before all legal remedies have been exhausted if the relevant court has failed to decide within a reasonable time on the rights or obligations of a party [to the proceedings] or as regards a suspicion or accusation of a criminal offence ...

(2)  If it finds the constitutional complaint regarding failure to decide within a reasonable time referred to in paragraph 1 of this section well-founded, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the relevant court must decide the case on the merits ...

(3)  In a decision issued under paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall award appropriate compensation to the complainant for the violation of his or her constitutional right ... to a hearing within a reasonable time. The compensation shall be paid from the State budget within three months of the date on which a request for payment is lodged.”

32.  The relevant provisions of the 2013 Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette no. 28/13), which entered into force on 14 March 2013, read as follows:

PROTECTION OF THE RIGHT TO A HEARING WITHIN A REASONABLE TIME

Section 63

“A party to judicial proceedings which considers that the competent court did not decide within a reasonable time on its rights or obligations, or on a suspicion or accusation of a criminal offence, shall have the right to judicial protection in accordance with this Act.”

Section 64

“(1)  The legal remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time are:

1.  a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time,

2.  a request for payment of appropriate compensation for the violation of the right to a hearing within a reasonable time.

(2)  In the proceedings for deciding the requests referred to in paragraph 1 of this section the rules of non-contentious procedure shall apply mutatis mutandis, and, in principle, no hearing shall be held.”

Section 65

“(1)  A request for protection of the right to a hearing within a reasonable time shall be lodged with the court before which the proceedings are pending.

(2)  The request shall be decided by the president of the court, unless he or she is the judge hearing the case, in which situation the request shall be decided by the vicepresident of the court.

(3)  The president of the court shall, within fifteen days of receipt of the request, ask the judge hearing the case [to submit] a report on the length of the proceedings, the reasons why [they] have not been concluded, and an opinion on the period [of time] within which the case may be decided. The president of the court may inspect the case file him or herself.

(4)  The judge hearing the case shall submit the report immediately, but no later than fifteen days from the date the president of the court has asked him or her to do so.

(5)  In deciding the request, the president of the court shall specifically take into account the type of the case, [its] factual and legal complexity, the conduct of the parties and the conduct of the court.

(6)  The president of the court shall decide the request within sixty days of receipt.”

Section 66

“(1)  If the president of the court finds the request well-founded, he or she shall specify a time-limit of, as [a general] rule, a maximum of six months within which the judge must decide the case, unless the circumstances of the case warrant a longer time-limit. The decision finding the request well-founded need not be reasoned and cannot be appealed against.

(2)  If the judge does not decide the case within the specified time-limit, he or she shall, within fifteen days of its expiry, submit a written report to the president of the court giving reasons for not having done so. The president of the court shall without delay forward the judges report and his or her [own] observations to the president of the immediately higher court and the Ministry of Justice.”

Section 67

“(1)  If the president of the court finds the request unfounded, he or she shall dismiss it by a decision against which the [requesting] party shall have the right to appeal within eight days of receipt of the decision.

(2)  The [requesting] party shall also have the right to appeal if the president of the court, within sixty days of receipt, does not decide the request.

(3)  The appeal shall be decided by the president of the immediately higher court. If the request relates to proceedings pending before the Supreme Court, the appeal shall be decided by a panel of three judges of that court. The president of the immediately higher court or the panel may dismiss the appeal as unfounded and uphold the firstinstance decision or reverse [that] decision.”

Section 68

“(1)  If the court does not decide the case referred to in section 65 of this Act within the specified time-limit, the [requesting] party may, within a further period of six months, lodge a request for payment of appropriate compensation for the violation of the right to a hearing within a reasonable time with the immediately higher court.

(2)  If the request relates to proceedings pending before the High Commercial Court, the High Administrative Court or the High Court for Administrative Offences, the request shall be decided by the Supreme Court.

(3)  The request referred to in paragraph 1 of this section shall be decided by a single judge.

(4)  If the request relates to proceedings pending before the Supreme Court, the request shall be decided by a panel of three judges of that court.

(5)  The immediately higher court shall decide the request within six months.”

Section 69

“(1)  The immediately higher court or the panel of the Supreme Court shall specify the time-limit within which the court before which the proceedings are pending must decide the case, and shall award [the requesting party] appropriate compensation for the violation of his or her right to a hearing within a reasonable time.

(2)  The total amount of appropriate compensation awarded in a single case may not exceed 35,000 Croatian kunas.

(3)  An appeal may be lodged with the Supreme Court within eight days against a decision on the request for payment of appropriate compensation for the violation of the right to a hearing within a reasonable time. The appeal shall be decided by a panel of three judges of that court, and, if the decision was given by the panel of the Supreme Court referred to in [section 68(4)] of this Act, the appeal shall be decided by a panel of five judges of that court.

(4)  The decision awarding appropriate compensation for the violation of the right to a hearing within a reasonable time shall immediately after becoming final be forwarded to the president of the court before which the violation of the right to a hearing within a reasonable time occurred, the president of the Supreme Court, and the Ministry of Justice.

(5)  The compensation referred to in paragraph 1 of this section shall be paid from the State budget.

(6)  If the case referred to in paragraph 1 of this section is not decided within the specified time-limit, the court president shall, within fifteen days, submit a written report to the president of the immediately higher court and the Ministry of Justice giving reasons for not having done so.”

  1. Relevant practice

33.  On 23 December 2014 the Constitutional Court issued decision no. U-IIIA-322/2014, which was published in Official Gazette no. 8/15 of 23 January 2015. It held that a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above and paragraph 37 below) was available to persons complaining of excessive length of ongoing judicial proceedings, but only if they had first availed themselves of other length-of-proceedings remedies (see paragraphs 38 and 43-45 below). The complainants could lodge such a constitutional complaint so long as the principal proceedings complained of were still pending. After the principal proceedings had ended, the complainants could, within thirty days of the last judicial decision being served, lodge a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above), provided that they had made use of other length-of-proceedings remedies beforehand.

34.  In the case at issue, the Constitutional Court declared inadmissible a constitutional complaint lodged by the complainant under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above and 3below) on the grounds that she had not attempted to avail herself of length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act before lodging her constitutional complaint.

35.  The relevant part of that decision reads as follows:

“3.1.  ... since the introduction in 2005 in the domestic legal system of a new remedy (a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time under sections 27 and 28 of the 2005 Courts Act), a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act was no longer the only remedy in the Republic of Croatia for protection of the constitutional right to a hearing within a reasonable time. In other words, the Constitutional Court no longer had jurisdiction in the first instance to protect the right to a hearing within a reasonable time ...

5.  Having regard to Article 29 paragraph 1 of the Croatian Constitution and sections 62 and 63 of the Constitutional Court Act, and given that ... the 2013 Courts Act provides legal remedies for speeding up judicial proceedings, the Constitutional Court establishes the following rules regarding its jurisdiction to protect the constitutional right to a hearing with a reasonable time:

-  a violation of the right to a hearing within a reasonable time ... as well as the effectiveness of legal remedies under the 2013 Courts Act may in each individual case be examined in proceedings initiated by a constitutional complaint lodged on the basis of section 62 of the Constitutional Court Act (against the decision on the merits ... after available remedies have been exhausted) or in proceedings initiated by a constitutional complaint on the basis of section 63 of the Constitutional Court Act;

-  apart from the general procedural requirements that every constitutional complaint must meet, a prerequisite for deciding on a constitutional complaint in which a violation of the constitutional right to a hearing within a reasonable time has been alleged ([regardless of] whether it was lodged under section 62 or section 63 of the Constitutional Court Act) is, as a rule, that the complainant has used beforehand all available remedies [to complain] against the unreasonable length of the proceedings.

V.  THE CONSTITUTIONAL COURTS ASSESSMENT

6.  The complainant [in the present case] considers that the remedies [provided in the 2013 Courts Act] are not an effective remedy in terms of Article 13 of the Convention. In her constitutional complaint the complainant does not mention that she availed herself of those remedies. [T]herefore she is in fact asking the Constitutional Court to assess, in abstract terms, the effectiveness of the remedies provided by the 2013 Courts Act. What is more, she considers herself exempted from the requirement to use those remedies before addressing the Constitutional Court.

7.  The Constitutional Court cannot in these proceedings [instituted by an individual constitutional complaint] enter into the assessment in abstract terms of the effectiveness of the legislative model for protection of the right to a hearing within a reasonable time provided in the 2013 Courts Act. It is sufficient to establish, in light of the position of the ECtHR, that this model provides for remedies which are in principle capable of accelerating judicial proceedings and awarding financial compensation for the violation of the right to a hearing within a reasonable time. In Kudla v. Poland (judgment of the Grand Chamber, 26 October 2000, application no. 30210/96) the ECtHR has expressed the view that the domestic remedy that is available to the applicant for protection of the right to a hearing within a reasonable time can be considered effective in terms of Article 13 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ... if it prevents the alleged violation or its continuation or provides adequate redress for any violation that had already occurred (§ 158). In the ECtHRs view, Article 13 of the Convention offers an alternative: a remedy is effective if it can be used to either expedite a judicial decision before the violation occurs, or ensure adequate redress for delays that have already occurred (§ 158).

The ECtHR expressed the same view in the judgment Scordino v. Italy (no. 1) (judgment of the Grand Chamber, 29 March 2006, application no. 36813/97) and then in the judgment Sürmeli v. Germany (judgment of the Grand Chamber, 8 June 2006, application no. 75529/01): ...

The Constitutional Court emphasises that the above-mentioned views of the ECtHR represent the current state of development in that courts case-law, further development of which cannot be excluded...

8.  The Constitutional Court considers that the complainants superficial allegations or her doubts as to the effectiveness of the remedy, which is not clearly (a priori) ineffective, is not a sufficient reason not to have used that remedy before lodging her constitutional complaint.

Given that the complainant in her constitutional complaint did not show that she had used all available remedies provided in the 2013 Courts Act (nor did she demonstrate that she had used the remedies that had been at her disposal since 2007 when she brought her civil action before an ordinary court), her constitutional complaint is inadmissible.”

36.  The Constitutional Court, referring to the above decision, has applied the rules concerning exhaustion of remedies established therein in its subsequent case-law. It has systematically examined on the merits constitutional complaints lodged under section 62 or 63 of the Constitutional Court Act alleging violations of the right to a hearing within a reasonable time if the complainants had resorted to other available lengthof-proceedings remedies beforehand (either those under the 2005 Courts Act when that legislation was in force, or those under the 2013 Courts Act). Otherwise, it has consistently been declaring such constitutional complaints inadmissible if the complainants had not made use of the other above-mentioned length-of-proceedings remedies.

  1. Development of length-of-proceedings remedies
    1. Period between 15 March 2002 and 28 December 2005 – a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act

37.  In the period between 15 March 2002 and 28 December 2005 a party to pending judicial proceedings in Croatia could have complained of their excessive length directly to the Constitutional Court by lodging a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above). That provision, which is still in force, empowers that court, if it finds the constitutional complaint well-founded, both to expedite the proceedings complained of by ordering ordinary courts to deliver a decision within a specified time-limit, and to award compensation for any non-pecuniary damage sustained. The Court recognised that remedy as effective in terms of Article 13, which also meant that potential applicants had to use it in order to comply with the requirements of Article 35 § 1 of the Convention, before lodging applications with the Court (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002VII).

  1. Period between 29 December 2005 and 13 March 2013 – the remedy under sections 27 and 28 of the 2005 Courts Act and the 2009 Amendments thereto

38.  In order to reduce the Constitutional Courts workload as regards length-of-proceedings complaints, some of its powers in that regard were transferred to the ordinary courts following the entry into force of the 2005 Courts Act on 29 December 2005. From then on, litigants could complain of the excessive length of their pending judicial proceedings by lodging a “request for protection of the right to a hearing within a reasonable time” under sections 27 and 28 of the 2005 Courts Act with the court at the next level of jurisdiction. Like the Constitutional Court under the earlier system (see paragraph 37 above), the higher court could both accelerate the proceedings complained of by ordering the lower court to deliver a decision within a specified time-limit, and award compensation for any nonpecuniary damage sustained.

39.  Under the original wording of the 2005 Courts Act, the Constitutional Court remained the authority of last resort, as litigants were entitled to lodge constitutional complaints against Supreme Court decisions adopted in proceedings instituted following their request for protection of the right to a hearing within a reasonable time. In addition, litigants could lodge a constitutional complaint under the relevant provisions of the Constitutional Court Act (see paragraphs 31 and 37 above) in two limited situations:

they could complain of the excessive length of the ongoing proceedings under section 63 of that Act if, at the time of lodging the constitutional complaint, their case was pending before the Supreme Court, and

- if the proceedings had ended, they could complain of the excessive length of those proceedings by lodging a constitutional complaint under section 62 of that Act within thirty days of the last judicial decision being served.

40.  After the entry into force of the 2009 Amendments to the 2005 Courts Act on 29 December 2009, the case-law of the Constitutional Court developed so that it was no longer possible to lodge constitutional complaints under section 62 of the Constitutional Court Act against such decisions of the Supreme Court (see Vrtar v. Croatia, no. 39380/13, §§ 5456, 62-64 and 78, 7 January 2016). The constitutional complaint remained available in two limited situations described above (see the previous paragraph).

41.  In the period between 29 December 2005 and 13 March 2013 a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time under sections 27 and 28 of the 2005 Courts Act was recognised by the Court as an effective remedy under Article 13 of the Convention. This therefore meant that it had to be exhausted for the purposes of Article 35 § 1 before any complaints concerning the excessive length of judicial proceedings in Croatia were brought before the Court (see Pavić v. Croatia, no. 21846/08, § 36, 28 January 2010).

42.  The relevant domestic law and practice concerning lengthofproceedings remedies in Croatia in the period between 29 December 2005 and 13 March 2013 is set out in detail in Vrtar v. Croatia (cited above, §§ 53-56 and 61-64).

  1. Period after 13 March 2013 – remedies introduced by the 2013 Courts Act

43.  The 2013 Courts Act (see paragraph 32 above), which entered into force on 14 March 2013, introduced a purely acceleratory remedy as the primary remedy. A combined compensatory and acceleratory remedy, identical to the one under the previous legislation (see paragraph 38 above), was made available only in limited circumstances as a complementary remedy (see paragraph 45 below).

44.  In particular, under the 2013 Courts Act a party to pending judicial proceedings who considers that those proceedings have been unduly protracted has the right to seek a purely acceleratory remedy, namely, to lodge a “request for protection of the right to a hearing within a reasonable time”, and to ask the president of the court before which those proceedings are pending to expedite them by setting a time-limit of a maximum of six months within which the judge hearing the case must give a decision (see sections 65 to 67 of the 2013 Courts Act, cited in paragraph 32 above).

45.  A complementary remedy (combining compensatory and acceleratory elements), namely a “request for payment of appropriate compensation”, is available only in cases where the judge hearing the case did not comply with the time-limit for deciding the case specified by the court president when granting the request for the purely acceleratory remedy (see sections 68 and 69 of the 2013 Courts Act, cited in paragraph 32 above).

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

46.  Given that the applications at hand concern similar facts and complaints and raise identical issues under the Convention, the Court decides to join them, pursuant to Rule 42 § 1 of the Rules of the Court.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

47.  Both applicants complained that the length of their civil and enforcement proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention. Specifically, the first applicant complained that she had been awarded insufficient compensation for the excessive length of the civil proceedings, and the second applicant complained that he had not received any compensation for the excessive length of the enforcement proceedings. The relevant part of Article 6 § 1 of the Convention reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

48.  The period to be taken into consideration in the first applicants case began when she was served with the plaintiffstatement of claim and thus learned of the proceedings, that is sometime between 8 January and 24 February 2003 (see paragraphs 6-7 above). It ended on 20 April 2015 when the judgment of 10 July 2014 became final (see paragraph 8 above). The period in question thus lasted twelve years and two months for one level of jurisdiction.

49.  In the second applicants case the period to be taken into consideration began on 20 July 2012 when he applied for enforcement and has not yet ended (see paragraphs 15 and 23 above)It has so far lasted almost eight years.

  1. Admissibility

50.  The Government argued that the applicants had failed to exhaust domestic remedies and that the first applicant could no longer claim to be a victim of the violation complained of.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a)   Parties submissions

(i)  The Government

51.  The Government first submitted that, in order to exhaust domestic remedies, the applicants had not been required to lodge constitutional complaints against the Supreme Courts decisions rendered in the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 14 and 26 above), as such decisions were not amenable to constitutional review by means of an individual constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above).

52.  The Government argued, however, that the applicants had nevertheless failed to comply with their exhaustion obligation under Article 35 § 1 of the Convention because they had not lodged constitutional complaints under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 above) to complain of the length of the principal proceedings in their cases. In this connection, the Government pointed out that a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act was a remedy that the Court had already recognised as effective (they referred to the Courts decision in the Slaviček case, cited above).

(1)   As regards the first applicant

53.  The Government submitted that the first applicant had not fully availed herself of the domestic remedies because she had not lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 31 and 37 above) alleging the excessive length of the civil proceedings in her case (see paragraphs 6-8 above).

54.  In so arguing, the Government relied on the Constitutional Courts decision of 23 December 2014 (paragraphs 33-35 above) and the subsequent case-law[4] to demonstrate that, even though after 29 December 2005 the right to a hearing within a reasonable time had been primarily and almost exclusively protected by the other length-of-proceedings remedies (see paragraphs 38-45 above), after the adoption of that decision a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act had again become widely available to those complaining of a breach of that right, provided that they had availed themselves of those other remedies beforehand.

55.  Specifically, pursuant to that decision of the Constitutional Court, those complaining of excessive length of proceedings could, if they had complied with the said exhaustion requirement, either (a) lodge a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act where the principal proceedings complained of were still pending, or (b) where the principal proceedings had ended, lodge a constitutional complaint under section 62 of the same Act within thirty days of the last judicial decision being served on them. However, the first applicant had not done so and had thus failed to exhaust domestic remedies.

(2)   As regards the second applicant

56.  As regards the second applicant, the Government argued that, instead of lodging a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act to complain of the length of the principal (enforcement) proceedings in his case (see paragraphs 15-23 above), he had lodged a constitutional complaint against the Supreme Courts decision of 15 December 2014 (see paragraph 26 above) rendered in the context of the proceedings instituted following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 24-29 above).

57.  As regards the second applicants assertion that he had in fact lodged the proper constitutional complaint (see paragraph 60 below), the Government argued that in reply to the Constitutional Courts request that he submit a copy of the contested decision (see paragraph 28 above), he should have made it clear that he had not been contesting a particular decision, but complaining about the length of the principal (enforcement) proceedings in his case.

(3)   Conclusion

58.  The Government maintained that both applications should therefore be declared inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies.

(ii)  The applicants

59.  In her application to the Court the first applicant submitted that she had not lodged a constitutional complaint against the Supreme Courts decision of 15 December 2014 (see paragraph 14 above) because since 29 December 2009 the Constitutional Court had been declaring such constitutional complaints inadmissible for lack of jurisdiction (see paragraphs 40 and 51 above). In her observations in reply to those of the Government, she submitted that lodging a constitutional complaint to complain of the length of the principal proceedings while they had been ongoing or within thirty days after they had ended, as the Government suggested (see paragraphs 53-55 above), in addition to the lengthofproceedings remedies she had already resorted to under the 2013 Courts Act (see paragraphs 9-14 above), would only have led to additional and unnecessary costs and delays.

60.  The second applicant submitted that on 3 February 2015 he had lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act but that the Constitutional Court had treated it as though it had been lodged under section 62 and had thus declared it inadmissible (see paragraphs 27 and 29 above).

(b)   The Courts assessment

61.  The Court reiterates that the purpose of the exhaustion rule is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to it (see, among many other authorities, Paksas v. Lithuania [GC], no. 34932/04, § 75, ECHR 2011 (extracts)). However, applicants are only required to exhaust domestic remedies which are available in theory and in practice at the relevant time and which are accessible, capable of providing redress in respect of their complaints and offering reasonable prospects of success (ibid., and Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006II).

(i)  As regards the first applicant

62.  The Court first notes that in the Governments own admission a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act had again become widely available as a remedy for the excessive length of proceedings only after the Constitutional Courts decision of 23 December 2014 and only if the complainants had availed themselves of the other length-of-proceedings remedies beforehand (see paragraphs 33-35 and 54 above). Furthermore, according to the Government, that constitutional complaint could be lodged so long as the principal proceedings complained of were still pending or within thirty days of the end of the principal proceedings (more specifically, within thirty days of the last judicial decision in the principal proceedings being served on the complainant, see paragraph 55 above).

63.  In the first applicants case the last judicial decision adopted in the principal (civil) proceedings, was served on her on 9 September 2014 (see paragraph 8 above). Accordingly, the above-mentioned thirty-day timelimit for lodging a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act expired on 9 October 2014. That was more than two months before the Constitutional Court, on 23 December 2014, adopted the landmark decision relied on by the Government whereby it changed its case-law and made the constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act widely available again. It would therefore appear that that constitutional complaint as a remedy for the excessive length of proceedings was not available to the first applicant and that she could not therefore have used it.

64.  The Court however notes that in the first applicants case the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 9-14 above) finished later than the principal proceedings (see paragraphs 6-8 above). It could therefore be argued that the time-limit for lodging the constitutional complaint suggested by the Government should have been calculated from the moment she had been served with the last decision in those remedial proceedings, namely, from the service of the Supreme Courts decision of 15 December 2014 on the applicants representative on 8 January 2015 (see paragraph 14 above). The thirty-day time-limit for lodging the constitutional complaint, running from the service of that decision thus expired on 7 February 2015.

65.  In this connection the Court reiterates that in cases like the present one, where the remedy in question was the result of interpretation by the courts, it normally takes six months for such a development of the case-law to acquire a sufficient degree of legal certainty before the public may be considered to be effectively aware of the domestic decision which had established the remedy and the persons concerned be enabled and obliged to use it (see, for example, Savickas v. Lithuania (dec.), no. 66365/0912845/10 and 28367/11, § 86, 15 October 2013, and Provide S.r.l. v. Italy, no. 62155/00, § 18, 5 July 2007).

66.  The Constitutional Courts decision relied on by the Government, adopted on 23 December 2014, was published in Official Gazette on 23 January 2015 (see paragraph 33 above). The Court therefore deems it reasonable to consider that the change in the Constitutional Courts practice must have become public knowledge from 23 July 2015. That was more than five months after the time-limit for lodging the constitutional complaint had expired in the first applicants case (see paragraph 64 above), which means that at the time that time-limit was running she could not have yet been considered of being aware of the Constitutional Courts decision in question.

67.  In these circumstances the Court cannot accept the Governments argument that the first applicant had not fully availed herself of the domestic remedies (see paragraph 53-55 above).

(ii)  As regards the second applicant

68.  The Court notes that in his constitutional complaint of 3 February 2015 the second applicant explicitly relied on section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 27 above). Moreover, he did not enclose with his constitutional complaint any decisions adopted in relation to his request for the purely acceleratory remedy (see paragraphs 25-26 and 28 above), which might have suggested that he was challenging one of those decisions. He submitted the Supreme Courts decision only later, at the express request of the Constitutional Court (see paragraph 28 above).

69.  These two elements are, in the Courts view, sufficient to eliminate any ambiguity as to whether in his constitutional complaint the second applicant was complaining of the excessive length of the principal (enforcement) proceedings as such under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraphs 15-17 and 31 above) or of the decisions adopted in the context of the proceedings instituted following his request for the purely acceleratory remedy under 2013 Courts Act (see paragraphs 25-26 above).

70.  Yet, the Constitutional Court first invited him to submit a copy of the Supreme Courts decision he was (allegedly) contesting (see paragraph 28 above). Then, after he had provided copy of the decision requested, the Constitutional Court examined his constitutional complaint as if it had been lodged under section 62 of the Constitutional Court and declared it inadmissible because such decisions were not open to constitutional review (see paragraphs 28-29 above). It did so even though, as noted above (see paragraph 68), the second applicant in his constitutional complaint had expressly relied on section 63 of the Constitutional Court Act and had not complained of the said decision of the Supreme Court but of the length of the principal (enforcement) proceedings as such, which were still pending at that time (see paragraph 15-17 and 27 above).

71.  In these circumstances the Court cannot accept the Governments argument that the second applicant had not (properly) exhausted domestic remedies (see paragraph 56-57 above).

(iii)  Conclusion

72.  It follows from the foregoing (see paragraphs 64-71 above) that all the Governments objections regarding non-exhaustion of domestic remedies (see paragraphs 51-58 above) must be dismissed.

  1. The first applicants victim status

(a)   Parties submissions

73.  The Government submitted that the Zadar County Court had allowed the first applicants request for payment of appropriate compensation. It had acknowledged that the length of the proceedings in her case had been excessive and had awarded her compensation which was appropriate in the given circumstances (see paragraph 12 above). The violation complained of had, therefore, been remedied at the domestic level and, as a result, the first applicant had lost her victim status.

74.  The first applicant argued that she could still claim to be a victim of the violation claimed, because the compensation she had been awarded was too low.

(b)   The Courts assessment

75.  The Court first notes that the civil proceedings in the first applicants case lasted some twelve years and two months for one level of jurisdiction (see paragraph 48 above). It further notes that the Zadar County Court awarded her the equivalent of approximately EUR 130 (see paragraph 12 above). The compensation awarded by that court does not correspond to what the Court would have been likely to award under Article 41 of the Convention in respect of the same period, nor can it otherwise be regarded as adequate in the circumstances of the case (see the principles established under the Courts case-law in Cocchiarellacited above, §§ 65-107, or Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 178-213, ECHR 2006-V).

76.  Having regard to the above, the Court considers that the first applicant has not lost her victim status within the meaning of Article 34 of the Convention. It follows that the Governments objection concerning the first applicants victim status has to be rejected.

  1. Conclusion

77.  The Court notes that these complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

  1. Merits

78.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII). Similarly, to decide if the delay in the enforcement was reasonable, the Court will look at the complexity of the enforcement proceedings, how the applicant and the authorities behaved, and the nature of the award (see Raylyan v. Russia, no. 22000/03, § 31, 15 February 2007).

79.  As regards the length of the civil proceedings in the first applicants case, which lasted twelve years and two months for one level of jurisdiction (see paragraph 48 above), this is a priori unreasonable and calls for a global assessment. The overall length of those proceedings could be justified only under exceptional circumstances. The fact that on 23 October 2014 the County Court awarded the first applicant HRK 1,000 in compensation for the violation of her right to a hearing within a reasonable time without pointing to any exceptional circumstances (see paragraph 12 above) suggests that such exceptional circumstances were not present in her case and that the length of the proceedings indeed exceeded a reasonable time.

80.  As regards the length of the consecutive enforcement and insolvency-like proceedings in the second applicants case, which have together so far lasted almost eight years (see paragraph 49 above), the Court first notes that after the Zagreb Commercial Courts decision of 10 April 2017 those proceedings became very complex (see paragraphs 19-20 and 22-23 above). However, this cannot be said for the period before that date (see paragraphs 15-17 above), especially in view of the finding by the President of the Karlovac County Court in his decision of 3 November 2014 that the case was not complex and that there had been no delays attributable to the second applicant (see paragraph 25 above). The Court finds the delay in that period was mainly attributable to the authorities as it took almost four years for the Karlovac County Court to decide on the enforcement debtors appeal (see paragraphs 16-17 above).

81.  Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of justifying the length of the judicial proceedings in the applicants cases. Having regard to its case-law on the subject, the foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that in the applicants cases the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

There has accordingly been a breach of Article 6 § 1.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

82.  The second applicant also complained that he had been denied an effective remedy in respect of his complaint concerning the excessive length of the proceedings. He relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

  1. Admissibility

83.  The Court notes that this complaint is linked to the complaint examined under Article 6 § 1 above and must therefore likewise be declared admissible.

  1. Merits
    1. Parties submissions

84.  The Government submitted that the second applicant had had at his disposal effective remedies to complain of the excessive length of the proceedings:

a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act, of which he had not availed himself (in this connection the Government reiterated their arguments summarised in paragraphs 56-57 above), and

- length-of-proceedings remedies available under the 2013 Courts Act, of which the second applicant had availed himself, as he had lodged a request for the purely acceleratory remedy (see paragraphs 24-26 and 44 above).

85.  As regards the effectiveness of constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act, the Government reiterated their argument (see paragraph 52 above) that the Court had already recognised that remedy as effective.

86.  As regards the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act, the Government first referred to the Courts case-law requiring that length-of-proceedings remedies be capable of either preventing an impending violation of the right to a hearing within a reasonable time or awarding adequate compensation for the delays that had already occurred. A remedy was therefore effective if it could be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case, or to provide the litigant with adequate redress for delays that had already occurred (the Government referred to Novak, cited above, § 46).

87.  By lodging a request for the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act, parties could obtain a decision from the court president ordering the judge hearing their case to adopt a decision within a specific time-limit (see paragraph 44 above). This, in the Governments view, satisfied the criteria (see paragraph 86 above) of effectiveness which lengthof-proceedings remedies had to meet under the Courts case-law.

88.  Lastly, the Government submitted that the fact that the domestic courts had refused the second applicants request for the purely acceleratory remedy (see paragraphs 25-26 above) had not rendered the remedy ineffective, as the right to an effective remedy did not guarantee the right to obtain a favourable decision.

89.  The second applicant reiterated his complaint that he had not had an effective remedy to complain of the excessive length of the proceedings in his caseNot only had he not obtained compensation for the excessive length of the enforcement proceedings (see paragraphs 15-18 above) that had evidently lasted too long, but the Constitutional Court had not decided on the merits of his properly lodged constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (in this connection he referred to his argument summarised in paragraph 60 above).

  1. The Courts assessment

(a)   As regards the constitutional complaint

90.  The Court observes at the outset that its finding in the Slaviček case (cited above) that a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act was an effective remedy for the excessive length of proceedings was adopted at time when that was the only lengthofproceedings remedy in Croatia (see paragraph 37 above). More than eighteen years have passed since the adoption of that decision, and in the intervening period the remedies for excessive length of proceedings have undergone significant legislative and jurisprudential changes (see paragraphs 38-45 above).

91.  However, the Court finds that in the present case it does not have to decide whether a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act could still be considered an effective remedy for the excessive length of proceedings. That is so because, even when that was the only remedy for the excessive length of proceedings in Croatia, without calling into question the general effectiveness of that remedy, the Court was sometimes finding violations of Article 13 of the Convention in certain specific circumstances given that the effectiveness of remedies is assessed in concreto (see, for example, Kirovogradoblenergo, PAT v. Ukraine, no. 35088/07, § 26, 27 June 2013; and Colozza and Rubinat v. Italy, nos. 9024/80 and 9317/81, Commission decision of 9 July 1982, Decisions and Reports (DR) 9, pp. 146-147). For example, in the Debelić case the Court found a violation of that Article because the Constitutional Court had not decided on the substance of the constitutional complaint without a good reason (see Debelić v. Croatia, no. 2448/03, §§ 42-47, 26 May 2005).

92.  Specifically, in Debelić the Court held that although the fact that a remedy did not lead to a favourable outcome did not render a remedy ineffective, the applicants length complaint in that case had been arguable and he could therefore have expected the Constitutional Court to deal with the substance of his constitutional complaint, which it had not done (ibid.). The Court considers that this conclusion applies with equal force in the present case where, as stated above (see paragraphs 68-71), the Constitutional Court likewise declared inadmissible the second applicants constitutional complaint without a justified reason.

93.  The Court therefore concludes that the constitutional complaint was not an effective remedy in the second applicants case.

(b)   As regards the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act

94.  The Court first reiterates that a remedy for raising a complaint of a breach of the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention cannot be considered effective if it has neither preventive nor compensatory effect in respect of the length of the proceedings complained of (see Novak v. Croatia (dec.), no. 7877/14§ 48, 7 July 2016). If an acceleratory remedy is used to speed up proceedings which have already lasted too long, it will not be considered effective unless accompanied by a compensatory remedy (ibid., § 47, and Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, §§ 74-76, ECHR 2006-V). More specifically, in the Cocchiarella case (ibid, § 76) the Court held as follows:

“76. It is also clear that for countries where length-of-proceedings violations already exist, a remedy designed only to expedite the proceedings – although desirable for the future – may not be adequate to redress a situation in which the proceedings have clearly already been excessively long.”

95.  In the Novak case, the Court made the following observations concerning the (effectiveness of the) remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time introduced by the 2013 Courts Act, and in particular concerning the purely acceleratory remedy as the primary remedy under that Act (see Novak, cited above, §§ 49-53):

“49.  The 2013 Courts Act provides for a purely acceleratory remedy as the primary remedy, whereas a combined compensatory-acceleratory remedy, identical to the one under the previous legislation ... is available only in limited circumstances as the complementary remedy (see paragraph 23 above).

50.  In particular, under the 2013 Courts Act a party to ongoing judicial proceedings who considers that they have been unduly protracted has a right to lodge a purely acceleratory remedy, namely, the “request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time” and request the president of the same court before which those proceedings are pending to expedite them by setting a time-limit of maximum six months within which the judge hearing the case must render a decision (see sections 63, 65(1) and (2) and 66(1) of the 2013 Courts Act ...).

51.  The complementary (combined compensatory-acceleratory) remedy, namely, the request for payment of appropriate compensation, is available only in cases where the judge hearing the case did not comply with the time-limit for deciding the case specified by the court president when granting the request for the purely acceleratory remedy (see section 68(1) of the Courts Act ...). In the Courts view, this limited availability of the complementary remedy distinguishes the remedies available under the 2013 Courts Act from similar (combination of) remedies existing in Slovenia and Montenegro, which the Court found to be effective (see Grzinčič v. Slovenia, no. 26867/02, § 82, ECHR 2007V (extracts); and Vukelić v. Montenegro, no. 58258/09, 4 June 2013). In particular, in each of those countries parties to judicial proceedings may, unlike in Croatia, ask for compensatory remedy as long as they resorted beforehand (successfully or unsuccessfully) to a purely acceleratory one.

52.  Turning back to the purely acceleratory remedy (the request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time), the Court notes that the text of the relevant provisions of the 2013 Courts Act suggests that this remedy can be used by a party to judicial proceedings which considers that the competent court did not decide within a reasonable time on its rights or obligations, or on a suspicion or accusation of a criminal offence, and that the court president shall grant such a request if he or she finds it well-founded (see sections 63 and 66(1) of the 2013 Courts Act ...). Since it therefore appears that the court president can find such a request well-founded only if he or she agrees with the requesting party that the court did not decide within a reasonable time, it seems that the purely acceleratory remedy in question may be granted only if the length of proceedings has already been excessive. Accordingly, it would appear that if a party to judicial proceedings would resort to it in order to prevent the impending violation of the right to a hearing within a reasonable time, such request would be dismissed as ill-founded. It follows that this purely acceleratory remedy can only prevent further violations of the right to a hearing within a reasonable time in the proceedings in which such a violation has already occurred.

53.  This feature markedly distinguishes that remedy from similar purely acceleratory remedies for the length of administrative proceedings such as an appeal and action/application for failure to respond, which the Court has recognised as effective (see Pallanich v. Austria, no. 30160/96, 30 January 2001; Basic v. Austria, no. 29800/96, ECHR 2001I; and Rauš and Rauš-Radovanović v. Croatia (dec.), no. 43603/05, 2 October 2008). Those remedies can be lodged sixty days (in Croatia) or six months (in Austria) after the institution of such proceedings. They are thus clearly capable of preventing a violation of the right to a hearing within a reasonable time before it occurs.”

96.  The Court sees no reason to depart from those findings in the present case, as the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion. In particular, it emphasises the finding that the purely acceleratory remedy in question can only prevent further violations of the right to a hearing within a reasonable time (ibid., § 52). That being so, and having regard to the relevant principles established in its case-law, in particular that an acceleratory remedy, when used to speed up proceedings which have already lasted too long, will be considered effective only if accompanied by a compensatory remedy (see paragraph 94 above), the Court considers that the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act when applied alone, without the possibility of recourse to the complementary remedy cannot be considered effective.

97.  In this connection the Court reiterates its finding in Novak that the secondary remedy available under the 2013 Courts Act, namely the complementary (combined compensatory-acceleratory) remedy (see sections 68 and 69 of the 2013 Courts Act, cited in paragraph 32 above, as well as paragraph 45 above), has the same characteristics as the previous length-of-proceedings remedy under the 2005 Courts Act (see paragraphs 38 and 45 above) which the Court already recognised as effective (see Novak, cited above, § 56).

98.  Nevertheless, the complementary remedy under the 2013 Courts Act is available only in limited circumstances, namely in situations where the judge hearing the case did not comply with the time-limit for deciding the case specified by the court president when granting the request for the purely acceleratory remedy (see section 68(1) of the Courts Act, cited in paragraph 32 above, as well as paragraph 45 above). The complementary remedy remains unavailable in situations where the purely acceleratory remedy was granted and the judge hearing the case complied with the timelimit specified by the court president as well as in situations where the purely acceleratory remedy was denied.

99.  Since in the present case the second applicants purely acceleratory remedy was denied (see paragraphs 24-26 above), the complementary remedy was not available to him. Consequently, the purely acceleratory remedy the second applicant resorted to cannot be considered effective.

(c)   Conclusion

100.  The foregoing considerations (see paragraphs 90-99 above) are sufficient to enable the Court to conclude that the second applicant did not have an effective remedy to complain of the excessive length of the proceedings in his case.

101.  There has accordingly been a violation of Article 13 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

102.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

103.  The first applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage. The second applicant claimed EUR 222,040 in respect of pecuniary damage and EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage.

104.  The Government contested the claims.

105.  The Court does not discern any causal link between the violations found and the pecuniary damage alleged. Therefore, in so far as the applicants claims concern pecuniary damage, the Court rejects them.

106.  On the other hand, the Court considers that the applicants must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards the first applicant EUR 3,900 and the second applicant EUR 4,000 under that head.

107.  The Court wishes to specify that those sums are awarded for the violation of Article 6 § 1 of the Convention found in each applicants case on account of the excessive length of proceedings. The Court finds no reason to make an additional award or increase the sum awarded to the second applicant on account of the violation of Article 13, owing to the inherent link between the two violations found in his case, which were both based on similar set of circumstances.

  1. Costs and expenses

108.  The first applicant claimed EUR 3,500 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court. The second applicant claimed EUR 3,860 for the costs and expenses incurred before the Court.

109.  The Government contested the claims.

110.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the first applicant the sum of EUR 275 for costs and expenses in the domestic proceedings and to award the first and second applicants EUR 1,000 each for the proceedings before the Court.

  1. Default interest

111.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  2. Declares the applications admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention in the second applicants case;
  5. Holds,

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 3,900 (three thousand nine hundred euros) to the first applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of nonpecuniary damage;

(ii)  EUR 4,000 (four thousand euros) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii)  EUR 1,275 (one thousand two hundred and seventy-five euros) to the first applicant plus any tax that may be chargeable to her, in respect of costs and expenses;

(iv)  EUR 1,000 (one thousand euros) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable to him, in respect of costs and expenses.

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 30 July 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos            Krzysztof Wojtyczek
Registrar                     President

APPENDIX

No.

Application no.

Case name

Lodged on

Applicant / Place of Residence / Nationality

Represented by

1

11388/15

Glavinić v. Croatia

27/02/2015

Jela GLAVINIĆ

Rijeka / Croatian

Vladimir MARGAN

2

25605/15

Marković v. Croatia

25/05/2015

Aleksander MARKOVIĆ

Zagreb / Croatian

Renata DOZET DASKAL


[1]  Approximately, 130 euros (EUR) at the time.

[2] Approximately, EUR 135 at the time.

[3] Approximately, EUR 188,500 at the time.

[4]  The Government referred to the Constitutional Court’s decisions no U-IIIA-1031/2014 of 27 April 2016, U-IIIA-362/2014 of 16 November 2016, U-IIIA-8090/2014 of 24 November 2016, U-IIIA-745/2014 of 11 February 2015, U-III-2825/2002 of 7 April 2016 and U-IIIA-2479/2005 of 16 November 2016.

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija