Madžarović i drugi protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
05.05.2020
Članovi
6
6-1
13
34
P1-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak izvršenja
(Čl. 6-1) Pristup sudu
Broj predstavke
54839/17, 71093/17
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut dvema predstavkama (br. 54839/17 i 71093/17) protiv Crne Gore podnetim Sudu od strane g-dina Mihaila Madžarovića („prvi podnosilac predstavke“) i dve kompanije, Zetmont d.o.o. ( „drugi podnosilac predstavke“) i Bermont d.o.o. („treći podnosilac predstavke“) 25. jula 2017. godine i 11. septembra 2017. godine pojedinačno. Prvi podnosilac predstavke je slovenački državljanin, a drugi i treći podnosilac predstavke su kompanije koje su registrovane u Crnoj Gori. Prvi podnosilac predstavke je jedini osnivač, izvršni direktor i vlasnik drugog i trećeg podnosioca predstavke. Drugi i treći podnosilac predstavke su bili osnivači i u relevantno vreme, jedini akcionari kompanije T. Prvi podnosilac predstavke je bio zakonski zastupnik drugog i trećeg podnosioca predstavke, i kompanije T.

Podnosioci su se žalili na više konvencijskih povreda i to na povredu prava na pristup sudu i navodno oduzimanje imovine koje je uzrokovano time, ukazujući u predstavci na povredu člana 6 (pravo na pravično suđenje), člana 13 (pravo na delotvoran pravni lek) i člana 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju (prava na zaštitu imovine).

Evropski sud je navode iz prve predstavke podnosioca predstavke proglasio neprihvatljivim i u tom smislu odbacio njegove navode, dok je navode iz druge predstavke prihvatio i utvrdio jedino povredu prava na pristup sudu, odnosno povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, dok je pritužbe podnosioca predstavke u vezi povrede prava na imovinu (član 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju) proglasio kao očigledno neosnovane i iste odbacio.

U konkretnom slučaju radilo se o dva izvršna postupka koja su se vodila pred Privrednim sudom u Podgorici, a koja su bila pokrenuta protiv kompanije T. koja je bila osnovana i bila u vlasništvu dve kompanije prvog podnosioca predstavke Mihaila Madžarović i to kompanije Zetmont d.o.o. i kompanije Bermont d.o.o.. Postupak je pokrenut protiv kompanije T. kao dužnika, jer nije ispunila obaveze prilikom uzimanja kredita kod banke sa sedištem u Austriji, a koji kredit je bio osiguran akcijama koje je kompaniija T. držala u zajedničkom investicionom fondu. Na odluke Privrednog suda kojima je odlučeno o prenosu akcija sa kompanije T. kao izvršnog dužnika na banku kao izvršnog poverioca, kompanija T. je uložila žalbu Apelacionom sudu Crne Gore.
U predstavci koju je Evropski sud odbio kao neosnovanu, primetio je da je Privredni sud doneo dve odluke, prvu kojom je naredio prenos akcija kompanije T. na banku, dok je drugom odlukom izvršena ispravka prve, na koje odluke je kompanija T., kao izvršni dužnik uložila žalbu Apelacionom sudu. Apelacioni sud je odbio žalbu na prvu odluku kao neosnovanu, dok je žalbu na drugu odluku odbacio kao nedozvoljenu, jer je izvršni dužnik, odnosno lice I.P. u tom predmetu kao novoimenovani izvršni direktor kompanije T. povukao žalbu izjavljenu na drugo rešenje.
Bez obzira na činjenicu što je I.P. povukao drugu žalbu dužnika, Apelacioni sud jeste ispitao osnovanost prve žalbe dužnika i nakon toga je i odbio. Kako su dve žalbe bile u meritumu iste, a u stvari su se odnosile na sadržaj prve odluke, sud je na taj način rešio sve argumente, uključujući i one iz druge žalbe. Drugim rečima, ograničenje koje se primenjuje u vezi sa drugom žalbom nije ograničilo pristup sudu podnosiocu predstavke na takav način ili u onoj meri da bi bila narušena sama suština prava. Shodno tome, Sud je utvrdio da je ovaj dio predstavke očigledno neosnovan i da ga treba odbiti u skladu sa članom 35 stav 3 (a) i 4 Konvencije.

U predstavci u kojoj je utvrdio povredu prava na pristup sudu, Evropski sud je primetio da su i u ovom predmetu postojale dve odluke Privrednog suda: glavna, kojom je odlučeno o prenosu akcija kompanije T., i druga, kojom se ispravlja glavna. Izvršni dužnik, kompanija T. je u konkretnom postupku uložila žalbu protiv obje odluke, pri čemu su dve žalbe u osnovi iste, a obe su suštinski povezane sa glavnom odlukom.
Evropski sud je utvrdio da Apelacioni sud nikada nije ispitivao osnovanost argumenata dužnika koji se odnose na glavnu odluku, bilo one iz prve žalbe ili druge. Sud u vezi s tim napominje da su podnosioci predstavke imali zakonski osnovan interes s obzirom da je odluka Privrednog suda uticala i na njih i na dužnika. Pored toga, žalbe su bile uredno podnete, dok je dužnika još uvek zastupao prvi podnosilac predstavke, a pre nego što je I.P. postavljen za izvršnog direktora.

Evropski sud je utvrdio da je nemogućnost podnosioca predstavke da iskoriste lek za koji su razumno verovali da je dostupan predstavljao neproporcionalnu smetnju, zbog čega je došlo do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je takođe utvrdio da su navodi podnosioca predstavki očigledno neosnovani kada je u pitanju povreda prava na mirno uživanje imovine, odnosno člana 1 Protokola br.1 i odbacio predstavku u tom delu u skladu sa članom 35 stavom 3 (a) i 4 Konvencije, zaključivši da su podnosioci predstavke zaključili ugovore o zalozi po svojoj slobodnoj volji, te da su prihvatili uslove i na taj način garantovali bankarski kredit akcijama navedenim u njima, te da ne može spekulisati kako bi domaći sudovi eventualno odlučili o njihovoj žalbi u vezi prenosa akcija na poverioca.

Podnosioci predstavke su podneli zahtev za isplatu 11.860.140,00 eura na ime materijalne štete, zajedno sa kamatama od 9. januara 2014. godine do dana isplate. Takođe su tražili 60.000,00 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je osporila zahtev podnosilaca predstavke, smatrajući ga neosnovanim. Evropski sud je utvrdio da je navodna materijalna šteta bila rezultat postupka za koji su podnosioci zahtjeva morali da snose isključivu odgovornost, pa je neutvrđujući nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete odbio ovu tvrdnju i podnosiocima predstavke dodelio ukupno 3.600,00 evra na ime nematerijalne štete.

 preuzmite presudu u pdf formatu

 

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET MADŽAROVIĆ I DRUGI protiv CRNE GORE

(Predstavke br. 54839/17 i 71093/17)

PRESUDA

Čl. 34 • Žrtva • “Pristup sudu” žalba u pogledu postupaka u kojima podnosioci predstavki nikada nisu učestvovali • Bez obzira na sve ne postoji rizik u vezi različitih mišljenja kada su u pitanju predmetni postupci, podnosioci predstavke su jedini akcionari kompanije o kojoj je riječ • Usaglašenost ratione personae

Čl. 6 stav 1 (građanski) • Pristup sudu • Domaći sud je prihvatio povlačenje žalbe kompanije po donošenju odluke novog direktora čije imenovanje je namjerno dovedeno u pitanje i naknadno  • Gubitak mogućnosti za korišćenje pravnog lijeka za koji su podnosioci predstavke opravdano vjerovali da je dostupan  • Neproporcionalna prepreka

STRAZBUR

5. maj 2020. godine

PRAVOSNAŽNA

7. septembar 2020.godine

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima koje su utvrđene u članu 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Madžarović i drugi protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,
Marko Bošnjak,
Egidijus Kūris,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Saadet Yüksel,
Peeter Roosma, sudije,
i Stanley Naismith, registrar odjeljenja,

Nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici, održanoj 17. marta 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut dvijema predstavkama (br. 54839/17 i 71093/17) protiv Crne Gore podnijetim Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”) od strane g-dina Mihaila Madžarovića (u daljem tekstu: „prvi podnosilac predstavke“) i dvije kompanije, Zetmont d.o.o. (u daljem tekstu: „drugi podnosilac predstavke“) i Bermont d.o.o. (u daljem tekstu: „treći podnosilac predstavke“) 25. jula 2017. godine i 11. septembra 2017. godine pojedinačno. Prvi podnosilac predstavke je slovenački državljanin, a drugi i treći podnosilac predstavke su kompanije koje su registrovane u Crnoj Gori.
  2. Podnosioce predstavke je zastupao g-din R. Završek, advokat iz Ljubljane, u Sloveniji. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: „Vlada”) je zastupala njihova zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Podnosioci predstavke su naveli, konkretno, da im je bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu, i da su nezakonito lišeni svoje imovine.
  4. Dana 13. decembra 2018. godine Vlada je obaviještena o žalbama koje se tiču pristupa sudu i lišavanja imovine, dok je preostali dio predstavki proglašen neprihvatljivim u skladu sa Pravilom 54 stav 3 Poslovnika Suda.
  5. Nakon što su obaviješteni na osnovu člana 36 stav 1 Konvencije i Pravila 44 stav 1 (a) Poslovnika Suda o njihovom pravu da se umiješaju u konkretan predmet, Vlada Slovenije nije izrazila želju da to učini.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Opšte informacije

  1. Prvi podnosilac predstavke je rođen 1949. godine i živi u Ljubljani, u Sloveniji. Drugi i treći podnosilac predstavke su osnovani u Crnoj Gori 2000. godine.
  2. Prvi podnosilac predstavke je jedini osnivač, izvršni direktor i vlasnik drugog i trećeg podnosioca predstavke. Drugi i treći podnosilac predstavke su bili osnivači i u relevantno vrijeme, jedini akcionari kompanije T. Prvi podnosilac predstavke je bio zakonski zastupnik drugog i trećeg podnosioca predstavke, i kompanije T.
  3. Dana 28. decembra 2006. godine kompanija T. (u daljem tekstu: „dužnik”) je podigla kredit u iznosu od 7.500.000 eura od Hypo AlpeAdria-Bank International AG (u daljem tekstu: „povjerilac”), sa sjedištem u Austriji. Ugovorom o kreditu je predviđeno da banka, kao povjerilac, ima pravo na jednostrani raskid Ugovora o kreditu prije isteka predviđenog roka za isplatu duga u slučaju da dužnik zadocni više od trideset dana u plaćanju ugovorene kamate i/ili rate. Povjerilac je takođe imao pravo da pristupi realizaciji sredstava obezbeđenja i naplati svoja potraživanja.

B. Predstavka br. 54839/17

  1. U novembru 2011. godine dužnik, koga zastupa prvi podnosilac predstavke, je zaključio tri ugovora o zalozi sa povjeriocem, time obezbjeđujući kredit uz određeni broj svojih akcija koje je imao u drugom preduzeću (u Fondu zajedničkog ulaganja “TREND”, u daljem tekstu „Fond”).
  2. Dana 10. oktobra 2013. godine, nakon podnošenja predloga za izvršenje od strane povjerioca u tom smislu, Privredni sud u Podgorici je utvrdio da dužnik nije ispunio svoje obaveze, i da je preostali dug iznosio u cjelosti 3.459.273,81 eura (od čega je glavni dug iznosio 3.254.604,59 eura, a ostatak ovog iznosa se sastojao od kamate i troškova). Dalje je utvrđeno da postoje tri punovažna ugovora o zalozi od novembra 2011. godine, kojima se nalaže zaplena i predaja navedenih akcija povjeriocu. Time se sud pozvao na član 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja. Sud je primijetio da je prvi podnosilac predstavke, kao zakonski zastupnik dužnika zahtijevao da se ročište odloži da bi dužnik i povjerilac mogli da utvrde tačan iznos duga koji je nesumnjivo postojao u pogledu glavnog duga, ali kamata nije bila „adekvatno obračunata”.
  3. Dana 25. novembra 2013. godine ova odluka je ispravljena u pogledu datuma kada su navedene akcije registrovane u Centralnoj Depozitarnoj Agenciji (u daljem tekstu: „CDA”) u Podgorici i broja akcija, tako da odgovaraju broju akcija koje su navedene u ugovorima o zalozi.
  4. Dužnik je podnio dvije odvojene žalbe protiv odluka od 2. i 24. decembra 2013. godine. U suštini je tvrdio da se sud nije pozivao ni na jednu odredbu Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, jedino na Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja, te da nije imao uvid u originale ugovora o zalozi, kao i to da je ukupni dug ostao „zakonski nedefinisan“, naročito ako se uzme u obzir da sudovi nisu imali mehanizme kojima bi se utvrdila tačnost obračunate kamate. Žalbe su suštinski bile identične, i nijedna od njih nije dovodila u pitanje ispravke koje su navedene u odluci od 25. novembra 2013. godine.
  5. Dana 9. januara 2014. godine povjerilac je prodao prenesene akcije kompaniji pod nazivom O.B.
  6. Dana 16. januara 2014. godine novi odbor direktora dužnika je donio rješenje o promjeni u pogledu službenika u kompaniji. I.P. je imenovan za novog izvršnog direktora, zamjenjujući prvog podnosioca predstavke. Poreska uprava – Centralni registar privrednih subjekata (u daljem tekstu „CRPS“) je 20. januara 2014. godine donio odluku o registrovanju ovih promjena. Podnosioci predstavke su uložili žalbu protiv ove odluke.
  7. Dana 5. februara 2014. godine I.P. je u ime dužnika povukao žalbu dužnika koja je podnijeta protiv odluke od 25. novembra 2013. godine i otkazao punomoćje koje je prethodno prvi podnosilac predstavke dao advokatu. Istog dana podnosioci predstavke su obavijestili sud o tome da su uložili žalbu protiv odluke donesene 20. januara 2014. godine u vezi registracije I.P. kao izvršnog direktora dužnika kao i to da, u skladu s članom 225 Zakona o opštem upravnom postupku, žalba ima suspenzivno dejstvo.
  8. Između 5. i 18. februara 2014. godine podnosioci predstavke su se u više navrata obraćali Privrednom sudu i Apelacionom sudu, tvrdeći da I.P. nije imao osnova da povuče žalbu dužnika, zahtijevajući da bude ispitana u meritumu.
  9. Dana 18. februara 2014. godine Apelacioni sud je odbio žalbu dužnika protiv odluke od 10. oktobra 2013. godine. Sud je utvrdio da su stranke zaključile tri ugovora o zalozi, te da dužnik nije ispunio obaveze koje proističu iz ugovora o kreditu koji je obezbijeđen na osnovu zaloga. Time se sud pozvao na član 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja. Takođe je utvrdio da su zaloge bile zakonite i propisno registrovane. Dalje je primijećeno da je nakon podnošenja predloga za izvršenje od strane povjerioca održano ročište da bi se utvrdilo da li postoji perfektuirana zaloga i da li je došlo do neispunjenja obaveze dužnika. Od dužnika se očekivalo da dokaže suprotno. Sud je primijetio da dužnik nije osporavao navode povjerioca, već je zatražio odobrenje naknadnog roka kako bi ih ispunio. Sud je dalje smatrao da su podnesci dužnika u pogledu tačnog iznosa duga irelevantni u ovoj fazi postupka, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da dužnik nije ispunio obaveze koje proističu iz ugovora o kreditu koji je obezbijeđen ugovornim zalogama. Navodi dužnika da sud nije imao uvid u originale podnijetih dokaza, cijenio je kao neosnovan, s obzirom da njihova autentičnost nije osporavana. Sud je razmotrio druge navode žalbe, ali je utvrdio da su bez uticaja na donošenje drugačije odluke. 
  10. Istog dana žalba dužnika uložena protiv odluke od 25. oktobra 2013.godine je odbačena, s obzirom na to da je povučena.
  11. Dana 7. marta 2014. godine Ministarstvo finansija poništava odluku od 20. januara 2014. godine (vidjeti stav 14 gore) jer podnosiocima predstavke nije bilo dozvoljeno da učestvuju u postupku. Dana 23. aprila 2014. godine CRPS obustavlja postupak registracije službenih lica u kompaniji-dužniku jer je povučena prijava za registraciju O.B. u tom pogledu.
  12. Dana 17. aprila 2014. godine prvi podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu u ime dužnika. U suštini, on se žalio na nedostatak pristupa sudu imajući u vidu da je neovlašćeno lice povuklo žalbu, nedostatak djelotvornog pravnog lijeka, kao i lišavanje imovine prvenstveno uzrokovano „zloupotrebama od strane [povjeriočevih] službenih lica ... koje su se desile usljed nezakonitih radnji od strane sudova”. 
  13. Dana 18. novembra 2016. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu. Kada je u pitanju pristup sudu, sud smatra, inter alia, da je dužnik povukao svoju žalbu 5. februara 2014. godine i da je istovremeno otkazao punomoćje koje je prethodno dao advokatu, te da je stoga žalba odbačena kao nedozvoljena. U pogledu djelotvornog pravnog lijeka, sud je utvrdio da je dužnik imao na raspolaganju pravne ljekove koje je iskoristio. Takođe je utvrdio da su postupci u cjelosti bili pravični. Sud se nije bavio dužnikovim imovinskim pravima. Ova odluka je dostavljena prvom podnosiocu predstavke 6. februara 2017. godine.

C. Predstavka br. 71093/17

  1. U julu 2010. godine dužnik, koga zastupa prvi podnosilac predstavke, je zaključio ugovor o zalozi sa povjeriocem, time obezbjeđujući kredit kod banke na osnovu određenog broja njegovih akcija u Fondu.
  2. Dana 8. novembra 2013. godine, nakon podnošenja predloga za izvršenje od strane povjerioca u tom smislu, Privredni sud je odredio prenos tih akcija povjeriocu. Pozivajući se na član 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja sud je utvrdio da je zaloga perfektuirana, te da dužnik nije ispunio obaveze koje proističu iz ugovora o kreditu. Sud je primijetio da je prvi podnosilac predstavke, kao zakonski zastupnik dužnika, priznao da je dužnik zadocnio sa isplatom, da nije vršio plaćanja od maja 2013. godine, te da je osporavao iznos obračunate kamate od strane povjerioca, čime je takođe uvećan iznos glavnice. U odluci je navedeno da žalba ne odlaže izvršenje.
  3. Dana 26. novembra 2013. godine ova odluka je ispravljena u pogledu tačnog imena dužnika i određenih registracionih kodova.
  4. Dužnik se žalio protiv odluke od 2. decembra, kao i protiv odluke od 24. decembra 2013.godine.
  5. Dana 9. januara 2014. godine povjerilac je prodao prenesene akcije kompaniji O.B. Ovo je uslijedilo nakon registracije promjene podataka o službenim licima u kompaniji - dužniku dana 20. januara 2014. godine, protiv koje odluke su se podnosioci predstavke žalili (vidjeti stav 14 gore).
  6. Dana 5. februara 2014. godine I.P. je podnio podnesak Privrednom sudu, povlačeći žalbu dužnika protiv odluke suda od 8. novembra 2013.godine, i otkazao punomoćje koje je prethodno dato advokatu od strane prvog podnosioca predstavke.
  7. Između 5. i 18. februara 2014. godine dužnik i podnosioci predstavke su podnijeli nekoliko podnesaka Privrednom sudu i Apelacionom sudu navodeći da I.P. nije imao osnova da povuče dužnikovu žalbu i urgirajući od Apelacionog suda da donese odluku u meritumu. Istovremeno, oni su obavijestili sudove da su se žalili protiv odluke od 20. januara 2014. godine.
  8. Dana 18. februara 2014. godine Apelacioni sud je odbacio dužnikovu žalbu protiv odluke od 8. novembra 2013. godine s obzirom na to da je povučena. Istog dana Apelacioni sud je odbio žalbu podnesenu protiv odluke od 26. novembra 2013. godine, smatrajući da je ta odluka bila propisno ispravljena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Sud je smatrao da ne može da ispita sadržinu ostatka žalbe, s obzirom da se u suštini oni odnose na odluku od 8. novembra 2013. godine.
  9. Dana 7. marta 2014. godine Ministarstvo finansija ja poništilo odluku od 20. januara 2014. godine. Dana 23. aprila 2014. godine CRPS je okončao postupke registracije službenih lica u kompaniji - dužniku zbog povlačenja zahtjeva O.B. u tom pogledu.
  10. Dana 17. aprila 2014. godine prvi podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu u ime dužnika. Žalio se, u suštini, na nedostatak pristupa sudu imajući u vidu da je neovlašćeno lice bilo povuklo žalbu, nedostatak djelotvornog domaćeg pravnog lijeka i lišenje imovine koje je uzrokovano svim ovim nepravilnostima.
  11. Dana 15. novembra 2016. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu. Sud nije utvrdio povredu člana 13 Konvencije, s obzirom da je utvrdio da je dužnik povukao svoju žalbu dana 5. februara 2014. godine i da je otkazao punomoćje koje je prethodno dato advokatu i da je žalba bila propisno odbačena kao nedozvoljena. Sud je dalje utvrdio da je dužnik imao na raspolaganju pravne ljekove koje je iskoristio. Sud je takođe utvrdio da su postupci u cjelosti bili pravični. Sud se nije bavio imovinskim pravima dužnika. Ova odluka je dostavljena prvom podnosiocu predstavke 13. marta 2017. godine.

D. Druge relevantne činjenice

  1. Dana 16. jula 2013. godine povjerilac je obavijestio dužnika da je došlo do jednostranog otkaza ugovora o kreditu, s obzirom da dužnik nije isplaćivao dospjele rate, uprkos opomenama i odobrenog naknadnog roka za plaćanje. 
  2. Dana 14. januara 2014. godine Privredni sud je naložio CDA da zastane sa postupkom saldiranja prodaje dok se ne odluči o žalbi podnosilaca predstavki. Istog dana CDA je prenijela akcije kupcu – navodno je primio sudsku odluku tek nakon što je prenos već bio izvršen. Dana 17. januara 2014. godine Komisija za hartije od vrijednosti donijela je odluku kojom je privremeno zabranila kupcu raspolaganje akcijama, a povjeriocu da raspolaže imovinskom koristi koja je stečena prodajom. Dana 26. februara 2014. godine Komisija za hartije od vrijednosti je utvrdila da je kompanija O.B. nezakonito stekla akcije. Naročito, da bi kupila više od 10% akcija potrebna je bila prethodna saglasnost Komisije za hartije od vrijednosti, koja je u ovom slučaju izostala. Stoga, O.B. je naloženo da raspolaže akcijama u obimu ispod 10 %.
  3. Dana 28. januara 2014. godine dužnik je podnio dopunu i pojašnjenje žalbe.
  4. Dana 29. januara 2014. godine Privredni sud je odbio zahtjev za otklanjanje nepravilnosti u ime dužnika u gore navedenim postupcima. Dužnik je uložio prigovore na ove odluke. Te odluke su odbijene od strane Privrednog suda 21. jula 2014. godine i 19. januara 2015. godine.
  5. Dana 24. marta 2014. godine podnosioci predstavke su podnijeli reviziju, koju je Vrhovni sud odbacio 16. maja 2014. godine iz razloga što član 36 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju nije propisivao reviziju u postupku izvršenja i obezbjeđenja.
  6. Dana 29. aprila 2014. godine CRPS je donio odluku kojom se briše prvi podnosilac predstavke kao zakonski zastupnik dužnika, a umjesto njega se registruje Lj.A. Činilo se da se nakon ulaganja žalbi podnosilaca predstavki u tom smislu, postupak registracije Lj.A. u CRPS neće okončati do juna 2019. godine.
  7. Dana 19. februara 2016. godine Privredni sud je prekinuo postupak uključujući dužnika i drugu banku, dok Ministarstvo finansija nije okončalo postupke koji se odnose na promjene imena dužnika i njegovih službenih lica kompanije, što se dogodilo u novembru 2014. godine. Sud je utvrdio da je tom odlukom trebalo biti riješeno ko je ovlašćen da zastupa dužnika. Odluku Privrednog suda je potvrdio Apelacioni sud 5. maja 2016. godine.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Crne Gore iz 2007.godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore – Sl.CG - br. 01/07)

  1. Član 20 propisuje da svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom ili njenom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

B. Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja (objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore – Sl.RCG - br. 038/02, i Sl.CG br. 001/14 i 014/14)

  1. Član 20 ovog Zakona propisuje, inter alia, da, u slučaju neispunjenja obaveze zalogoprimac ima pravo da stupi u državinu založene stvari. Ako zalogoprimac odluči da pokrene postupak pred sudom, ima pravo da se obrati nadležnom sudu predlogom za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu kojeg će založena stvar biti oduzeta i predata zalogoprimcu. Ugovor o zalozi ima snagu izvršne isprave. Povodom predloga za izvršenje održaće se ročište na kome se utvrđuje samo da li postoji perfektuirana ugovorna zaloga i da li je došlo do neispunjenja obaveze dužnika iz pravnog posla koji je obezbijeđen ugovornom zalogom. Ukoliko zalogoprimac tvrdi da su ova dva uslova ispunjena, na zalogodavcu je teret dokazivanja suprotnog.
  2. Ukoliko odluči u korist zalogoprimca, sud će donijeti rješenje kojim će, inter alia, odrediti izvršitelja i naložiti mu da oduzme založenu stvar od zalogodavca i da je preda u državinu zalogoprimcu.  
  3. O predlogu za izvršenje sud rješava u roku od tri radna dana od dana podnošenja predloga. Protiv rješenja o izvršenju dozvoljena je žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Podnošenjem žalbe ne odlaže se sprovođenje rješenja.
  4. Članom 20 dalje se propisuje, inter alia, da zalogoprimac, nakon legalno stečene državine, može prodati, dati u zakup ili na drugi način raspolagati založenom stvari. Raspolaganje založenom stvari može biti sprovedeno javnim nadmetanjem ili neposrednom pogodbom. Zalogoprimac je dužan da obavijesti zalogodavca o vremenu i mjestu prodaje.  Zalogodavac može povratiti svojinu na založenoj stvari kada namiri sva potraživanja obezbijeđena zalogom i razumne troškove. Povraćaj svojine može biti izvršen do trenutka raspolaganja založenom stvari od strane zalogoprimca. Ako zalogoprimac preduzima radnje koje nijesu u saglasnosti sa ovim odredbama, nadležni sud može zalogoprimcu, na zahtjev zalogodavca, ograničiti pravo ili zabraniti raspolaganje založenom stvari. Ako je raspolaganje već izvršeno, zalogodavac ima pravo da se naplati od zalogoprimca za svaki gubitak prouzrokovan neispunjenjem uslova iz odredaba ove glave.

C. Zakon o privrednim društvima (objavljen u Sl.RCG br. 006⁄02, i Sl.CG br. 017⁄07, 080⁄08, 040⁄10, 036⁄11, i 040⁄11)

  1. Članom 28 stavovi 1 i 3 Zakona o privrednim društvima propisano je da akcionarsko društvo mora dostaviti CRPS-a dokumenta i podatke o imenovanju i razrješenju i licima koja su ovlašćena da zastupaju društvo u odnosima prema trećim licima.
  2. Članom 28 stav 6 propisano je da ne smije biti nesaglasnosti između onoga što je objavljeno i onoga što je dostavljeno CRPS-a. Ako postoji takva nesaglasnost, tekst koji posjeduje CRPS-a je važeći. Tekst koji je objavljen ne može se isticati kao vjerodostojan u odnosima sa trećim licima koja su se pouzdala u tekst koji posjeduje CRPS-a. Treća lica mogu smatrati vjerodostojnim objavljeni tekst, ukoliko društvo ne dokaže da su ona imala saznanje o tekstu dostavljenom CRPS-a.
  3. Članom 86 stav 8 propisano je da se upis - registracija u CRPS vrši na osnovu rješenja o registraciji. Članom 86 stav 11 propisano je da se protiv rješenja Poreske uprave može izjaviti žalba Ministarstvu finansija.
  4. Članom 88 propisano je da CRPS obezbjeđuje da su podaci sadržani u njegovom indeksu i drugi podaci pohranjeni u bazu podataka CRPS-a istovjetni onima koji su mu dostavljeni za registraciju i da se javnost može pouzdati u njihovu istovjetnost. Registracija na osnovu ovog zakona je samo potvrda da osnivačka dokumentacija, na osnovu kojih je izvršena registracija sadrži podatke utvrđene ovim zakonom. Registracija nije potvrda istinitosti podataka sadržanih u osnivačkoj dokumentaciji. Lica koja zaključuju pravne poslove sa registrovanim subjektima snose rizik utvrđivanja tačnosti podataka sadržanih u registru za njihove potrebe.

D. Zakon o opštem upravnom postupku (objavljen u Sl.RCG br.60/03, i Sl.CG br. 073/10 i 032/11)

  1. Ovaj zakon je bio na snazi do 1. januara 2016. godine.
  2. Članom 225 stav 1 ovog zakona propisano je da se u toku roka za žalbu rješenje ne može izvršiti. Kada je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je donešeno po žalbi ne dostavi stranci.
  3. Članom 262 stav 1 propisano je da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo. Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo, ali se onemogućava dalje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

E. Zakon o parničnom postupku (objavljen u Sl.RCG br. 022/04, 028/05 i 076/06, i Sl.CG br. 073/10, 047/15, 048/15, 051/17, 075/17 i 062/18)

  1. Članom 79 propisano je da će u toku cijelog postupka sud, po službenoj dužnosti, da pazi da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebno ovlašćenje kad je ono potrebno.
  2. Članom 371 stav 3 propisano je da je žalba nedozvoljena ako je žalbu izjavilo lice koje nije ovlašćeno za podnošenje žalbe ili lice koje se odreklo žalbe ili ako lice koje je izjavilo žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.
  3. Članom 394 propisano je da blagovremeno podnijeta žalba zadržava izvršenje rješenja, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
  4. Članom 455 propisano je da će se u postupku u privrednim sporovima primjenjivati odredbe ovog zakona, ako nije drugačije određeno.

F. Zakon o izvršenju i obezbjeđenju 2011. godine (objavljen u Sl.CG br. 036⁄11, 028⁄14, 020⁄15, 022⁄17, 076⁄17, i 025⁄19)

  1. Članom 14 propisano je da se u postupku izvršenja i postupku obezbjeđenja shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije propisano.
  2. Članom 36 propisano je da protiv pravnosnažnog rješenja u postupku izvršenja i obezbjeđenja nijesu dozvoljeni revizija ni ponavljanje postupka.
  3. Članom 49 propisano je da na rješenje o izvršenju na osnovu izvršne isprave prigovor mogu da podnesu izvršni dužnik i izvršni povjerilac, čime se ne odlaže izvršenje rješenja, osim ako je zakonom drukčije propisano.
  4. Članom 61 propisano je da se izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave sprovodi prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, ako za pojedine izvršne radnje ovim zakonom nije drukčije određeno.
  5. Članom 139 stav 6 popisano je da se za procjenu i prodaju akcija, kao i namirenje izvršnog povjerioca iz dobijene cijene primjenjuju odredbe čl. 90 do 101 ovog zakona. Konkretno, članom 93 propisano je da se prodaja popisanih stvari sprovodi nakon pravnosnažnosti rješenja o izvršenju, osim ako izvršni dužnik predloži ili na predlog izvršnog povjerioca pristane da se prodaja izvrši ranije ili ako su u pitanju stvari koje su podložne brzom kvarenju ili postoji opasnost od znatnog smanjenja vrijednosti popisanih stvari.

G. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima (objavljen u Sl.CG br.019/09)

  1. Članom 276 propisano je da je ništava odredba ugovora o zalozi da će založena stvar preći u svojinu povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, kao i odredba da će u tom slučaju povjerilac moći po naprijed određenoj cijeni prodati založenu stvar ili je zadržati za sebe. Ako je u zalogu data stvar čija je cijena propisana, ugovarači se mogu sporazumjeti da će povjerilac moći prodati založenu stvar po propisanoj cijeni ili je po toj zadržati za sebe.
  2. Članom 283 propisano je, inter alia, ako povjeriočevo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, povjerilac može zahtijevati od suda odluku da se stvar proda na javnoj prodaji, ili po tekućoj cijeni, kad stvar ima berzansku ili tržišnu cijenu.
  3. Članom 284 propisano je da ako zalogodavac ima svojstvo privrednog subjekta, ugovorom o zalozi može se predvidjeti da založni povjerilac ima pravo da predmet založnog prava proda na vansudskoj javnoj prodaji ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti.

H. Zakon o obligacionim odnosima (objavljen u Sl.CG br. 047⁄08, 004⁄11 i 022⁄17)

  1. U članovima 148 i 149 navedeni su različiti osnovi za utvrđivanje naknade materijalne i nematerijalne štete. Konkretno, u članu 148 stav 1 propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove ili njene krivice.
  2. U članovima 192 do 199 detaljnije je propisana naknada materijalne štete.

PRAVO

I. SPAJANJE PREDSTAVKI

  1. Uzimajući u obzir da se ove predstavke odnose na isto pitanje, Sud smatra da je prikladno da ih ispita zajedno u jednoj presudi.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu članova 6 i 13 Konvencije da im je uskraćen pristup sudu i djelotvorni domaći pravni lijek s obzirom da su žalbe protiv odluka od 8. i 25. novembra 2013. godine odbačene nakon što ih je povuklo lice koje nikad nije bilo povjeriočev zakonski zastupnik. Sud smatra da se ova žalba treba ispitati samo na osnovu člana 6 stav 1 (vidjeti Sukhorubchenko protiv Rusije, br. 69315/01, stav 60, 10. februar 2005. godine; mutatis mutandis, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, stav 187, ECHR 2004-II; i Popov protiv Moldavije (br. 1), br. 74153/01, stav 58, 18. januar 2005. godine), čiji relevantni dio glasi kako slijedi:

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred ... sudom ... ”

  1. Vlada je osporila žalbu podnosilaca predstavke.

A. Prihvatljivost

1. Usaglašenost ratione personae (odnosi se na obje predstavke)

  1. Vlada je tvrdila da predstavke nisu bile usaglašene ratione personae s obzirom da nijedan od podnosilaca predstavke nije bio stranka u postupku pred Privrednim ili Apelacionim sudom. Takođe, ugovori o zalozi su zaključeni sa dužnikom i svi relevantni postupci odnosili su se na prava dužnika.
  2. Podnosioci predstavke su naveli da je predstavka u skladu sa ratione personae, s obzirom da je prvi podnosilac predstavke bio jedini vlasnik kompanije-dužnika preko drugog i trećeg podnosioca predstavke, i upravljao je njenim akcijama. S obzirom na to da su svi gubici direktno uticali na njih, svi su imali status žrtve.
  3. Sud ponavlja da su relevantni principi u ovom pogledu iznijeti u, na primjer, Ankarcrona protiv Švedske ((odl.), br. 35178/97, 27. jun 2000. godine).
  4. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud primjećuje da je prvi podnosilac predstavke jedini vlasnik drugog i trećeg podnosioca predstavke, koji su zajedno bili jedini vlasnici kompanije – dužnika u relevantno vrijeme (vidjeti stav 7 gore). Stoga, a suprotno načinu na koji se situacija odvijala, na primjer, u Agrotexim i drugi protiv Grčke (24. oktobar 1995. godine, stav 65, Serija A br. 330-A, gdje su kompanije podnosioca predstavke posjedovale samo oko polovinu akcija u predmetnoj kompaniji), nije bilo rizika u pogledu različitih mišljenja među akcionarima ili između akcionara i odbora direktora u pogledu izvjesne povrede prava zaštićenih Konvencijom i njenih Protokola ili u vezi najpogodnijeg načina reagovanja na te povrede (vidjeti Ankarcrona (odl.), gore citirana).
  5. Uzimajući u obzir odsustvo spornih interesa kojim bi se mogle stvoriti poteškoće, a u svijetlu okolnosti ovog predmeta u cjelini, Sud smatra da su podnosioci tako tijesno međusobno povezani, da bi njihovo razlikovanje bilo vještačko da bi se napravila razlika među njima u ovom kontekstu, te iako je stranka u domaćem postupku bila jedino dužnik, podnosioci predstavke mogu takođe osnovano tvrditi da su žrtve u smislu značenja člana 34 Konvencije (vidjeti KIPS DOO i Drekalović protiv Crne Gore, br. 28766/06, stav 87, 26. jun 2018. godine; Vujović i Lipa D.O.O. protiv Crne Gore, br. 18912/15, stavovi 29-30, 20. februar 2018. godine; Kin-Stib i Majkić protiv Srbije, br. 12312/05, stav 74, 20. april 2010. godine; Eugenia Michaelidou Developments Ltd i Michael Tymvios protiv Turske, 16163/90, stav 21, 31. jul 2003. godine; i Ankarcrona (odl.), gore citirana). Stoga, prigovor Vlade u tom pogledu mora biti odbijen.

2. Drugi osnovi neprihvatljivosti

(a) Predstavka br. 54839/17

  1. Vlada je osporila žalbu podnosilaca predstavke. Naročito, Apelacioni sud je odlučivao u meritumu u vezi prve žalbe, što se odnosilo na glavnu odluku. Stoga, nije utvrđena povreda prava na pristup sudu. Činjenica da sud nije odlučio o žalbi protiv odluke kojom se otklanjaju očigledne štamparske greške nije bila naročito relevantna u tom pogledu. U svakom slučaju I.P. je povukao tu žalbu, jer je bio ovlašćen da to tada učini, pa je stoga Apelacioni sud propisno odbacio žalbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.
  2. Podnosioci predstavke su potvrdili svoje žalbe. Ispravljena odluka je bila integralni dio glavne odluke, te se stoga nije mogla odvojeno razmatrati. Dodatno, ispravljena odluka se nije bavila samo tehničkim pitanjima već i suštinskim greškama, s obzirom na to da je došlo do promjene predmeta izvršenja. Štaviše, postupak imenovanja I.P. nije mogao imati pravno dejstvo, s obzirom da, kao prvo, nije nikada okončan, a kao drugo, nedostajala mu je neophodna saglasnost Komisije za hartije od vrijednosti.
  3. Relevantni principi u pogledu prava na pristup sudu su iznijeti u bogatoj sudskoj praksi, poput Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1975. godine, stav 36, Serija A br. 18), Baka protiv Mađarske ([VV], br. 20261/12, stav 120, 23. jun 2016. godine) i Lupeni grčkokatolička parohija i drugi protiv Rumunije ([VV], br. 76943/11, stavovi 84-90, 29. novembar 2016. godine).
  4. Naročito, Konvencija ne obavezuje strane ugovornice da osnivaju apelacione sudove u građanskim predmetima. Međutim, onamo gdje ti sudovi postoje, moraju se ispoštovati garancije člana 6, inter alia, omogućujući strankama u sporu djelotvoran pristup sudovima radi utvrđivanja njihovih “građanskih prava i obaveza” (vidjeti, među mnogim drugim izvorima, Levages Prestations Services protiv Francuske, 23. oktobar 1996. godine, stav 44, Izvještaji o presudama i odlukama  1996 - V, i Poitrimol protiv Francuske, 23. novembar 1993. godine, stavovi 13-15, Serija A br. 277-A).
  5. Pravo na pristup sudovima nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima; ta ograničenja dozvoljena su indirektno, jer pravo pristupa sudu po samoj svojoj prirodi traži da ga država uredi, a takvo uređenje može varirati u vremenu i mjestu, shodno potrebama i resursima date zajednice i datih pojedinaca (vidjeti Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stav 230, ECHR 2012). U formulisanju ovog uređenja, strane ugovornice uživaju određeno polje slobodne procjene. Iako konačna odluka u vezi poštovanja zahtjeva Konvencije počiva na principima Suda, nije u nadležnosti Suda da zamijeni procjenu nacionalnih vlasti bilo kojom drugom procjenom u određenju najbolje politike u ovoj oblasti. Uprkos tome, ograničenja koja se primjenjuju ne smiju uskratiti pristup pojedinca na takav način ili u toj mjeri da se ugrozi suština njegovog prava. Dalje, takvo ograničenje ne bi bilo u skladu sa članom 6 stav 1 ukoliko ne teži legitimnom cilju, te u slučaju da izostaje razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (ibid., stav 230; vidjeti takođe Cordova protiv Italije (br. 1), br. 40877/98, stav 54, ECHR 2003-I; rezime relevantnih principa u presudi Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. septembar 1994. godine, stav 65, Serija A br. 294-B; i Grčkokatolička parohija Lupeni i drugi protiv Rumunije, gore citirana, stav 89).
  6. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da su postojale dvije odluke Privrednog suda: prva kojom se određuje prenos akcija povjeriocu, i druga odluka kojom se ispravlja prva odluka. Dužnik je podnio žalbu protiv obje odluke. Iako su podnosioci predstavke tvrdili da se ispravljena odluka bavila suštinskim greškama koje su sadržane u prvoj odluci, te se nisu mogle zasebno posmatrati, Sud primjećuje da u drugoj žalbi dužnika nisu osporavane izmjene koje su se nalazile u drugoj odluci (vidjeti stav 12 in fine gore naveden), već se suštinski odnosila na glavnu odluku od 10. oktobra 2013. godine. Bez obzira na činjenicu da je I.P. povukao dužnikovu drugu žalbu, mora se primijetiti da je Apelacioni sud ispitao prvu žalbu dužnika u meritumu i odbio je, donoseći obrazloženu odluku (vidjeti stav 17 gore). S obzirom da su dvije žalbe bile suštinski identične, i da su se zapravo odnosile na sadržaj prve odluke, sud je stoga uputio na sve argumente, uključujući takođe i one iz druge žalbe. Drugim riječima, ograničenje koje se primjenjuje u pogledu druge žalbe nije ograničilo pristup sudu podnosiocima predstavke na takav način ili u tom mjeri da bi se ugrozila sama suština prava. U skladu s tim, Sud smatra da je ovaj dio predstavke očigledno neosnovan pa se mora odbaciti u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

(b) Predstavka br. 71093/17

  1. Sud primjećuje da je ovaj dio predstavke očigledno neosnovan u smislu značenja člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primjećuje da ova predstavka nije neprihvatljiva po bilo kom osnovu. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum (predstavka br. 71093/17) 1. Podnesci stranaka

(a) Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke potvrdili su svoju žalbu.
  2. Konkretno, prvi podnosilac predstavke je tvrdio da on nije mogao prestati da bude zakonski zastupnik dužnika, dok odluka o registraciji I.P. nije postala pravosnažna. S obzirom da odluka o imenovanju I.P. nikada nije okončana, nije mogla proizvoditi pravno dejstvo. Takođe, njegovo imenovanje nije moglo proizvoditi pravno dejstvo od dana kada je dužnikov novi vlasnik donio odluku u tom pogledu, s obzirom da nije imao neophodnu saglasnost Komisije za hartije od vrijednosti. Bez obzira na tu činjenicu, sudovi su prihvatili da je I.P. bio zakonski zastupnik dužnika i da je bio prihvatio njegovo povlačenje žalbe u vezi prenosa akcija i njegovo otkazivanje punomoćja advokatu, time uskraćujući pristup sudu podnosiocima predstavke.
  3. Oni su dalje tvrdili da puka registracija u CRPS nije garantovala tačnost sadržanih podataka. Takođe je bilo netačno da poništavanje registracije u CRPS ima samo buduća dejstva. Naime, Zakonom o opštem upravnom postupku jasno je predviđeno da se poništavanjem odluke poništavaju i pravne posledice koje je takva odluka proizvela.
  4. Konačno, isti sudovi su različito postupali u identičnoj situaciji, kao u bilo kom drugom sporu koji uključuje dužnika koji je obustavio postupak do donošenja odluke u vezi žalbi koje se odnose na to ko je bio njegov zakonski zastupnik.

(b) Vlada

  1. Vlada je osporila žalbu podnosilaca predstavke.
  2. Konkretno, žalbu je povukao I.P., koji je u skladu sa odlukom CRPSa o promjenama u pogledu službenih lica kompanije – dužnika, bio dužnikov izvršni direktor u to vrijeme. S obzirom da je žalbu povuklo ovlašćeno lice, ona je propisno odbačena od strane Apelacionog suda prema Zakonu o parničnom postupku (vidjeti stav 53 gore naveden).
  3. Apelacioni sud nije imao obavezu da po službenoj dužnosti ispita autentičnost podataka iz CRPS-a koji su mu dostavljeni, s obzirom da je bilo koji izvod iz CRPS-a bio javna isprava, čija bi se zakonitost mogla osporiti samo u upravnom postupku. U svakom slučaju, predmetno pitanje pred Apelacionim sudom nije bilo da odluči o vjerodostojnosti izvoda, već o podnijetim žalbama protiv odluka Privrednog suda.
  4. Oni su dalje tvrdili da status ovlašćenog lica koje zastupa kompaniju nije ostvaren u vrijeme upisa, već u vrijeme imenovanja. Upis je samo imao svrhu da obavijesti treća lica o relevantnim promjenama. Konačno, ništavost upisa, koja je važila samo za ubuduće, a ne retroaktivno, nije značila da je osnovni ugovor koji se na to odnosi bio takođe ništav.

2. Ocjena Suda

(a) Relevantni principi

  1. Kao što je gore primijećeno, relevantni principi u pogledu prava na pristup sudu iznijeti su u, na primjer Golder (stav 36), Baka (stav 120) i Lupeni Grčkokatolička parohija i drugi (stavovi 84-90; svi gore citirani) (vidjeti stavove 76-78 gore).

(b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da u konkretnom predmetu takođe postoje dvije odluke Privrednog suda: glavna odluka, kojom se određuje prenos akcija, i druga odluka, kojom se ispravlja prva. Dužnik je podnio žalbu protiv obje odluke, pri čemu su obje žalbe bile suštinski iste, tj. obje su se u biti odnosile na istu odluku. Dok se o ovim žalbama odlučivalo, povjerilac je prodao prenesene akcije trećem licu, kompaniji O.B. Nakon ove prodaje i zahtjeva O.B. u tom pogledu, CRPS je donio odluku kojom se službena lica nove kompanije upisuju u kompaniju – dužnika, uključujući i novog izvršnog direktora, I.P. 
  2. P. je povukao žalbu dužnika protiv glavne odluke, a Apelacioni sud je odbacio žalbu. Iako je sud ispitao u meritumu drugu žalbu, koja nije bila povučena, ograničio se na utvrđivanje da je otklanjanje propisno izvršeno u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Izričito je utvrdio da se ne može ispitati ostatak podnesaka dužnika, s obzirom na to da se oni u suštini odnose na istu odluku. Drugim riječima, Apelacioni sud nije nikada ispitao u meritumu navode dužnika koji se odnose na glavnu odluku, niti one iz prve žalbe, a ni iz druge.
  3. Sud ponavlja da pravo na pristup sudu prema članu 6 upućuje, između ostalog, na mogućnost da lice čije se vršenje građanskih prava ometa pokrene postupak direktno i nezavisno (vidjeti Capital Bank AD protiv Bugarske, br. 49429/99, stav 118, ECHR 2005-XII (izvodi)). Sud takođe primjećuje da član 20 Ustava propisuje da svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (vidjeti stav 40 gore). Član 20 stav 9 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja propisuje da je protiv rješenja o izvršenju dozvoljena žalba drugostepenom sudu. (vidjeti stav 43 gore). U tom smislu, Sud primjećuje da su podnosioci predstavke imali na zakonu zasnovan interes iz razloga što je odluka Privrednog suda uticala i na njih i na dužnika. Dodatno, žalbe su propisno podnijete dok je dužnika i dalje zastupao prvi podnosilac predstavke, a prije nego što je I.P. upisan. Dok Sud primjećuje da je nejasno na koji način je prodaja akcija koje posjeduje dužnik u Fondu dovela do promjena u odboru direktora kompanije-dužnika, on ipak primjećuje da je ovo bio taj slučaj.
  4. Kada je u pitanju upis I.P. Sud primjećuje da su podnosioci predstavke podnijeli žalbu protiv ove odluke i obavijestili domaće sudove da su tako postupili. Sud takođe primjećuje u tom pogledu da je nacionalnim zakonodavstvom predviđeno da žalba ima suspenzivno dejstvo u pogledu izvršenja osporene odluke (vidjeti stav 50 gore). Nadalje, nakon što je Apelacioni sud odbacio žalbu kao neprihvatljivu, Ministarstvo finansija je u odgovoru na žalbu podnosilaca predstavke, poništilo odluku u vezi upisa novih službenih lica kompanije, uključujući i upis I.P. U tom smislu se primjećuje da u skladu s relevantnim zakonodavstvom, a suprotno izjašnjenju Vlade, poništenje ima retroaktivno dejstvo (vidjeti stav 51 gore). Konačno, postupci su u tom pogledu prekinuti s obzirom da je O.B. povukao svoj zahtjev za upis. Stoga, odluka o imenovanju I.P. nikada zaista nije postala pravosnažna, s obzirom da je nikada nije potvrdio drugostepeni organ. Dodatno, sama Komisija za hartije od vrijednosti je utvrdila da kupovina više od 10% akcija od strane O.B. nije bila u skladu sa zakonom, s obzirom na to da mu je nedostajala saglasnost Komisije.
  5. Konačno, Sud primjećuje da u predmetu nakon toga koji obuhvata dužnika, isti domaći sudovi su prekinuli postupke dok se nije utvrdilo ko je bio dužnikov zakonski zastupnik (vidjeti stav 39 gore).
  6. S obzirom na gore navedeno, Sud ima ozbiljne sumnje u vezi toga da li je osporeno ograničenje bilo zakonito. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je bilo zakonito, Vlada nije uopšte pružila argumente u odnosu na cilj ili na srazmjernost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići, koji god da je mogao biti. Stoga, Sud smatra da gubitak mogućnosti podnosilaca predstavke da iskoriste pravni lijek za koji su opravdano vjerovali da je dostupan predstavlja neproporcionalnu prepreku (vidjeti, mutatis mutandis, Maširević protiv Srbije, br. 30671/08, stav 50, 11. februar 2014. godine, i Vujović i Lipa D.O.O., gore citirani, stav 44). U skladu s tim, utvrđuje se povreda člana 6 stav 1 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnosioci predstavke su se žalili da su izvršenjem nepravosnažnih odluka u njihovom predmetu i nakon toga prodajom akcija lišeni svoje imovine.
  2. Sud smatra da ova žalba treba da se ispita u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, u kojoj se navodi kako slijedi:

“Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine,osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.”

  1. Vlada je osporila žalbu podnosilaca predstavke.

A. Podnesci stranaka

1. Vlada

  1. Uz prigovore koji se odnose na usklađenost ratione personae (vidjeti član 69 gore), Vlada je takođe dostavila da je ugovorom o kreditu, koji je uredno potpisan od strane podnosilaca predstavke, jasno bilo predviđeno da povjerilac ima pravo da ga jednostrano raskine prije isteka predviđenog roka u slučaju da dužnik zadocnio više od trideset dana sa isplatom, što je upravo ono što se dogodilo u konkretnom slučaju. Podnosioci predstavke su propuštanjem da izvrše svoje ugovorne obaveze, bili svjesni da im založena stvar može biti oduzeta i predata zalogoprimcu, u ovom slučaju povjeriocu. Relevantni zakoni su formulisani sa dovoljnom preciznošću kako bi podnosioci predstavke to mogli da predvide. Ne može doći do povrede člana 1 Protokola br. 1 ako je do oduzimanja imovine podnosilaca predstavke došlo usled nepoštovanja samih zakonskih odredbi i obaveza koje su proisticale iz zaključenih ugovora o kreditu.

2. Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da član 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja propisuje da sudovi mogu oduzeti i prenijeti založene stvari u državinu povjerioca, što je ono što su sudovi prethodno odredili.
  2. Oni su tvrdili da Vlada nije uspjela da uspostavi pravičnu ravnotežu između primijenjenih mjera i cilja koji se želi postići. Bilo je moguće da se primijeni zakon samo u onoj mjeri koja je potrebna da se pokrije kredit, dakle, štiteći princip proporcionalnosti. Dužnik je osporio postojanje duga i njegov iznos, ali sudovi nisu naveli njegov iznos u svojim odlukama. Kao rezultat toga, imovina podnosilaca predstavke je u cjelosti prodata za samo 3.5 miliona eura, stoga, čineći da podnosioci predstavke snose neproporcionalan teret, što nije bilo u javnom interesu.
  3. Oni su dalje tvrdili da se članom 276 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima – čija je primjena predviđena ugovorima o zalozi – izričito zabranjuje da založena stvar postane imovina povjerioca, čak i kada kredit nije bio isplaćen. Istim Zakonom se ne dopušta vansudska prodaja, ukoliko ista nije bila predviđena ugovorom o zalozi, što nije bio slučaj. Ovim Zakonom je predviđena sudska prodaja, koja je precizno definisana i regulisana Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju (član 93).
  4. Suprotno sudskoj odluci da se prekine prenos vlasništva koji je pokrenuo CDA, pod izgovorom da je primila odluku tek kada je prenos već bio izvršen. Dodatno, CDA je izvršila prenos akcija čak prije nego što je sud donio ispravljene odluke.

B. Ocjena Suda

1. Usklađenost ratione personae (odnosi se na obje predstavke)

  1. Sa razloga koji su gore iznijeti (vidjeti stavove 72-73 gore) Sud smatra da je žalba u skladu sa ratione personae i da Vladin prigovor u tom pogledu more biti odbijen.

2. Predstavka br. 54839/17 

  1. Relevantni principi u ovom smislu su navedeni, mutatis mutandis, u Zagrebačka banka d.d. protiv Hrvatske (br. 39544/05, stav 250, 12. decembar 2013. godine, i izvori gore navedeni) i Kuchař i Štis protiv Češke Republike ((odl.), br. 37527/97, 21. oktobar 1998. godine). Konkretno, sama činjenica da je država, kroz svoj sudski sistem, obezbijedila forum za utvrđivanje privatnopravnog spora ne dovodi do miješanja od strane države u pogledu imovinskih prava na osnovu člana 1 Protokola br. 1. Država može biti odgovorna za gubitke koji su uzrokovani ovim određenjima ukoliko sudske odluke nisu donesene u skladu sa domaćim pravom ili ako su arbitrarne ili su očigledno neosnovane suprotno članu 1 Protokola br. 1 (vidjeti na primjer Vulakh i drugi protiv Rusije, br. 33468/03, stav 44, 10. januar 2012. godine). Međutim, nadležnost Suda da ispita da li se domaće pravo ispravno tumači i primjenjuje je ograničeno i nije na njemu da preuzme ulogu domaćih sudova. Njegova uloga je da prevashodno osigura da odluke tih sudova nisu arbitrarne ili na bilo koji drugi način očigledno neosnovane (vidjeti, na primjer Anheuser-Busch Inc. protiv Portugalije [VV], br. 73049/01, stav 43, ECHR 2007-I).
  2. Sud dalje ponavlja da u svim državama potpisnicama Konvencije zakoni koji uređuju privatnopravne odnose među pojedincima, uključujući pravna lica, sadrže pravila kojima se određuju posledice ovih pravnih odnosa u pogledu imovine i u nekim slučajevima, primoravaju neko lice da preda svoju državinu drugom licu. Ova vrsta pravila se ne može u principu smatrati suprotnim članu 1 Protokola br. 1, osim ako lice nije arbitrarno i nepravedno lišeno imovine u korist drugog lica (vidjeti Zagrebačka banka d.d., gore citirana, stav 251, i ostali izvori gore citirani).
  3. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud najprije primjećuje da su izvršni postupci koje je pokrenuo povjerilac rezultirali zaplenom i prenosom dužnikovih akcija povjeriocu. Ovi izvršni postupci su sprovedeni na osnovu tri ugovora o zalozi kao vjerodostojne izvršne isprave (vidjeti stav 9 gore). Na osnovu tih ugovora dužnik i podnosioci predstavke su izričito prihvatili da ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjeriocu, povjerilac ima pravo na akcije koje su određene u ugovorima. Sud dalje primjećuje da postojanje i sadržaj ugovora o zalozi nije osporavala nijedna strana.
  4. Dalje se primjećuje da je dužnik zaista zaostajao u vraćanju kredita. Naime, u toku postupaka koji su vođeni pred domaćim sudovima prvi podnosilac predstavke je, kao dužnikov zakonski zastupnik u to vrijeme, priznao glavni dug ne slažući se sa obračunatom kamatom (vidjeti stavove 10 i 17 gore).
  5. Sud takođe primjećuje da su ugovore o zalozi zaključili podnosioci predstavke po svojoj slobodnoj volji, i da su oni prihvatili uslove tako garantujući kredit banci akcijama koje su određene u ugovorima. Dodatno, članom 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja predviđeni su detalji u slučajevima kada je došlo do kršenja glavnog ugovora i aktiviranja zaloge (vidjeti stavove 41-44 gore). Konkretno, u ovakvom slučaju zalogoprimac ima pravo da se obrati sudovima i da traži založenu stvar. Iako se istim članom dopušta žalba protiv izvršne odluke koju su donijeli sudovi, njome se takođe izričito predviđa da podnošenje žalbe nema suspenzivno dejstvo u pogledu izvršenja odluke. Stoga, činjenica da su državne agencije prenijele založenu stvar povjeriocu – u ovom slučaju dužnikove akcije - dok se o dužnikovim žalbama još nije odlučivalo, nije bila ni nepredvidiva niti nezakonita. Takođe nije bila neproporcionalna, ako se uzme u obzir da su se sami podnosioci predstavke saglasili prvenstveno u vezi zaloge i posledice da dužnikove akcije mogu biti prenesene povjeriocu. Sud, stoga, ne nalazi da postoje indikacije da su te odluke zasnovane na arbitrarnim i očigledno neosnovanim razmatranjima ili da su bile nezakonite prema domaćem pravu.
  6. Sud dalje primjećuje da su dužnik i samim tim podnosioci predstavke, imali priliku da podnesu žalbu protiv odluke Privrednog suda od 10. oktobra 2013. godine, što su iskoristili. Sama činjenica da ishod žalbe nije bio povoljan za njih ne znači da država nije postupala u skladu sa pozitivnom obavezom na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti Zagrebačka banka d.d., gore citirana, stav 274), s obzirom da se radi o obavezi sredstava, a ne cilja.
  7. Jednom kada su akcije prenesene, povjerilac je taj koji je kasnije raspolagao njima, a ne tužena država. U ovom pogledu primjećuje se da se članom 20 Zakona o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja propisuje da nakon zakonitog sticanja založene stvari zalogoprimac može, inter alia, da je proda (vidjeti stav 44 gore). Međutim, u velikoj mjeri mimo ovog člana, Sud primjećuje da su podnosioci predstavke razmotrili da je povjeriočeva prodaja akcija bila nezakonita i/ili da im je prouzrokovala štetu, oni su mogli da podnesu građansku tužbu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (vidjeti stavove 64-65 gore), na taj način tražeći naknadu od povjerioca. Međutim, podnosioci predstavke nisu dostavili nijedan dokaz o tome da su pokrenuli takve postupke.
  8. U svijetlu prethodno pomenutih razmatranja, Sud utvrđuje da je žalba podnosilaca predstavke na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju očigledno neosnovana te mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

3. Predstavka br. 71093/17

  1. Sud primjećuje da ova žalba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.
  2. Međutim, imajući u vidu njegova nalazišta u smislu člana 6 stav 1 Konvencije i njegovog nalazišta da su podnosioci predstavke bili nepropisno spriječeni da dobiju sudsku odluku u vezi njihove žalbe koja se tiče prenosa akcija povjeriocu, Sud smatra da se ne može spekulisati u pogledu toga kakva bi situacija bila, da su podnosioci predstavke imali djelotvoran pristup sudu. Shodno tome, Sud ne smatra da je neophodno da odlučuje u vezi žalbe podnosilaca predstavke na osnovu člana 1 Protokola br. 1 (vidjeti Chakalova-Ilieva protiv Bugarske, br. 53071/08, stav 47, 6. oktobar 2016. godine, i ostali izvori koji su citirani, kao i Vujović i Lipa D.O.O., gore citiran, stav 48).

IV. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Sud primjećuje da, nakon što je predmet komuniciran tuženoj Vladi, podnosioci predstavke su ponovo podnijeli žalbu koja je inicijalno podnesena, naime, nije bila dozvoljena žalba protiv zaključaka Privrednog suda od 5. i 27. decembra 2013. godine.
  2. Sud ponavlja da su 13. decembra 2018. godine neke od žalbi podnosilaca predstavki komunicirane Vladi, dok je ostatak predstavke, uključujući žalbu koja je gore navedena, proglašen neprihvatljivim (vidjeti stav 4 gore). Na taj način, Sud više nema nadležnost da je ispita (vidjeti KIPS DOO i Drekalović, gore citiran, stav 139).
  3. U svojim izjašnjenjima podnosioci predstavke su se žalili po prvi put da: (a) Apelacioni sud nije uzeo u obzir njihova dodatne navode u žalbi (vidjeti stav 35 gore); (b) im nikada nisu dostavljene odluke o prigovorima koje su podnijeli (vidjeti stav 36 gore); i (c) postoji nejednakost oružja i nedostatak prava da se podnese dokaz u gore pomenutim izvršnim postupcima.
  4. Sud primjećuje da ove žalbe nisu obuhvaćene prvobitnim predstavkama, već je njima pokrenuto pitanje u vezi izjašnjenja podnosilaca predstavke od jula 2019. godine. Dakle, Sud smatra da, nije prikladno da se ova pitanja ispitaju u kontekstu sadašnjih predstavki (vidjeti Stanka Mirković i drugi protiv Crne Gore, br. 33781/15 i 3 druge, stav 66, 7. mart 2017. godine; Mugoša protiv Crne Gore, br. 76522/12, stav 71, 21. jun 2016. godine; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavovi 61-63, 28. mart 2006. godine; i Nuray Şen protiv Turske (br. 2), br. 25354/94, stav 200, 30. mart 2004. godine).

V. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Šteta

  1. Podnosioci predstavke su tražili 11.860.140 eura na ime materijalne štete, zajedno sa kamatom od 9. januara 2014. godine do dana isplate. Oni su takođe tražili 60,000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosilaca predstavke. Konkretno, navodna materijalna šteta je nastala kao rezultat postupka u kojem su podnosioci predstavke morali da snose isključivu odgovornost.
  3. Sud ne nalazi uzročnu vezu između utvrđene povrede prava i navodne materijalne štete; stoga, odbacuje ovaj zahtjev. Sa druge strane, Sud dosuđuje podnosiocima predstavke zajedno 3,600 eura na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosioci predstavke su takođe tražili 70,000 eura za troškove i izdatke. Oni nisu dostavili specifikaciju niti bilo kakve fakture u tom pogledu.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev kao previsok i, u svakom slučaju kao neosnovan, s obzirom na to da podnosioci predstavke nisu uspjeli da obezbijede bilo kakav dokaz u tom pogledu.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i da su razumni po pitanju iznosa. U ovom predmetu, nakon što je razmotrio dokumentaciju koja mu je bila dostupna i gore navedene kriterijume, Sud odbacuje zahtjev podnosilaca predstavke kao neosnovan.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, uz dodatak od tri procentna poena.

  

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

  1. Odlučuje da spoji predstavke;

  2. Proglašava predstavku br. 54839/17 neprihvatljivom;

  3. Proglašava predstavku br. 71093/17 prihvatljivom;

  4. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije;

  5. Utvrđuje da nema potrebe da se ispituje žalba na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  6. Utvrđuje

  1. da tužena država treba da isplati podnosiocima predstavke zajedno, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, 3,600 eura (tri hiljade i šest stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti na ime nematerijalne štete;

  2. da za period od isteka gore navedena tri mjeseca do izmirenja treba isplatiti običnu kamatu na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka marginalnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda docnje uz dodatak od tri procentna poena;

  1. Odbija ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

Sastavljeno na engleskom jeziku, i dostavljeno u pisanoj formi, 5. maja 2020. godine u skladu sa Pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                                 Robert Spano

registrar                                             predsjednik

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MADŽAROVIĆ AND OTHERS v. MONTENEGRO

(Applications nos. 54839/17 and 71093/17)

JUDGMENT
 

Art 34 • Victim • “Access to court” complaint in respect of proceedings to which applicants had never been parties • Nevertheless no risk of diverging opinions as to the proceedings at issue, the applicants being the sole shareholders of the company concerned • Compatibility ratione personae

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Domestic court accepted withdrawal of a companys appeal upon decision of a new director whose appointment was knowingly challenged and subsequently • Loss of the possibility of using a remedy which the applicants had reasonably believed to be available • Disproportionate hindrance

STRASBOURG

5 May 2020

FINAL

07/09/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Madžarović and Others v. MontenegroThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Marko Bošnjak,
Egidijus Kūris,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Saadet Yüksel,
Peeter Roosma, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having deliberated in private on 17 March 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in two applications (nos. 54839/17 and 71093/17) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Mihailo Madžarović (the first applicant), and two companies, Zetmont d.o.o. (the second applicant) and Bermont d.o.o. (the third applicant) on 25 July 2017 and 11 September 2017 respectively. The first applicant is a Slovenian national, and the second and third applicants are companies registered in Montenegro.

2.   The applicants were represented by Mr R. Završek, a lawyer practising in Ljubljana, Slovenia. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

3.  The applicants alleged, in particular, that their right of access to a court had been breached, and that they had been unlawfully deprived of their property.

4.  On 13 December 2018 the Government were given notice of the complaints concerning access to court and deprivation of property, and the remainder of the applications was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

5.  Notified under Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court of their right to intervene in the present case, the Government of Slovenia expressed no wish to do so.

THE FACTS

  1. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
    1. Background information

6.  The first applicant was born in 1949 and lives in Ljubljana, Slovenia. The second and third applicants were founded in Montenegro in 2000.

7.  The first applicant is the sole founder, executive director and owner of the second and third applicants. The second and third applicants were the founders and, at the relevant time, the sole shareholders of company T. The first applicant was a legal representative (zakonski zastupnik) of the second and third applicants, and company T.

8.  On 28 December 2006 company T. (“the debtor”) took a loan of 7,500,000 euros (EUR) from Hypo Alpe-Adria-Bank International AG (“the creditor”), which was based in Austria. The loan agreement provided that the bank, as the creditor, had the right to unilaterally terminate the loan agreement before the expiry of the envisaged time-limit for repayment of the debt in the event that the debtor was more than thirty days late in paying the interest owed and/or an instalment. The creditor was also entitled to seek repayment by virtue of a pledge (da pristupi realizaciji sredstava obezbeđenja i naplati svoja potraživanja).

  1. Application no. 54839/17

9.  In November 2011 the debtor, represented by the first applicant, concluded three contracts of pledge (ugovor o zalozi) with the creditor, thereby securing the bank loan by a specified number of its shares which it held in another entity (the Joint Investment Fund “Trend”, hereafter “the Fund”).

10.  On 10 October 2013, following an application on the part of the creditor to that effect, the Commercial Court (Privredni sud) in Podgorica established that the debtor had not honoured its obligations, and that the outstanding debt was EUR 3,459,273.81 in total (the main debt being EUR 3,254,604.59, and the rest of the sum made up of interest and costs). It further established that there were three legally valid contracts of pledge of November 2011, and it ordered the seizure and transfer (pljenidbom i predajom) of the shares specified therein to the creditor. In doing so, it relied on section 20 of the Pledge Act. The court noted that the first applicant, as the debtors legal representative, had sought that the hearing be adjourned so that the debtor and the creditor could establish the exact amount of the debt, “which undoubtedly existed in respect of the main debt, but ... the interest had not been properly calculated”.

11.  On 25 November 2013 this decision was rectified in respect of the date when the said shares had been registered in the Central Depository Agency (Centralna Depozitarna Agencija – hereinafter “the CDA”) in Podgorica and the number of shares, so that they corresponded to the number of shares specified in the contracts of pledge.

12.  The debtor appealed against both decisions on 2 and 24 December 2013 respectively. It submitted, in substance, that the court had not referred to any of the provisions of the Enforcement Act, only to the Pledge Act, that it had not had seen any of the originals of the contracts of pledge, and that the total debt had remained “legally undefined”, in particular given that the courts had had no mechanisms to establish the accuracy of the calculated interest. The appeals were substantially the same, and neither of them challenged the rectifications specified in the decision of 25 November 2013.

13.  On 9 January 2014 the creditor sold the transferred shares to a company called O.B.

14.  On 16 January 2014 the debtornew Board of Directors issued a decision on changes to the company officers. I.P. was appointed the new executive director, replacing the first applicant. On 20 January 2014 the Tax Administration – Companies Central Registry (Centralni registar privrednih subjekata – hereinafter the “CRPS”) issued a decision to register these changes. The applicants appealed against this decision.

15.  On 5 February 2014 I.P., on behalf of the debtor, withdrew the debtors appeal lodged against the decision of 25 November 2013 and cancelled the power of attorney previously given to a lawyer by the first applicant. On the same date the applicants informed the court that they had appealed against the decision of 20 January 2014 on I.P.s registration as the debtors executive director and that, pursuant to section 225 of the General Administrative Procedure Act, an appeal had suspensive effect.

16.  Between 5 and 18 February 2014 the applicants addressed the Commercial Court and the Court of Appeal on several occasions, submitting that I.P. did not have standing to withdraw the debtors appeal and urging that it be examined on the merits.

17.  On 18 February 2014 the Court of Appeal (Apelacioni sud) dismissed the debtors appeal against the decision of 10 October 2013. The court found that the parties had concluded three contracts of pledge and that the debtor had failed to meet the obligations arising from the bank loan, which had been secured by the pledges. In doing so the court relied on section 20 of the Pledge Act. It also found that the pledges had been lawful and duly registered. It was further noted that following an enforcement application on the part of the creditor, a hearing had been held only in order to establish if the pledge had been in order (perfektuirana) and if the debtor had failed to meet its obligations. It was up to the debtor to prove the opposite. The court observed that the debtor had not denied the creditors allegations but had rather asked for additional time to meet them. The court further considered that the debtors submissions as regards the exact amount of the debt were irrelevant at this stage of the proceedings, given the undisputed fact that the debtor had failed to meet the obligations arising from the loan agreement secured by the pledges. The debtors submission that the court had not seen any of the originals of the submitted evidence was adjudged to be unfounded, given that the authenticity thereof had not been disputed. The court considered other submissions but found them to be irrelevant (bez uticaja na donošenje drugačije odluke).

18.  The same day the debtors appeal against the decision of 25 November 2013 was rejected as having been withdrawn.

19.  On 7 March 2014 the Ministry of Finance annulled (poništava) the decision of 20 January 2014 (see paragraph 14 above) as the applicants had not been allowed to take part in the proceedings. On 23 April 2014 the CRPS terminated (obustavlja) the proceedings on company officers registration in the debtor owing to O.B.s withdrawal of its request in that regard.

20.  On 17 April 2014 the first applicant lodged a constitutional appeal on behalf of the debtor. He complained, in substance, of a lack of access to court given that an unauthorised person had withdrawn the appeal, a lack of an effective legal remedy, and a deprivation of property caused primarily “by abuses on the part of [the creditors] officials ... enabled by unlawful actions on the part of the courts”.

21.  On 18 November 2016 the Constitutional Court dismissed the constitutional appeal. As regards access to court, the court held, inter alia, that the debtor had withdrawn its appeal on 5 February 2014 and at the same time had cancelled the power of attorney previously given to a lawyer, and that thus the appeal had been duly rejected (nedozovljena). As regards an effective domestic remedy the court found that the debtor had had at its disposal legal remedies which it had used. It also held that the proceedings in their entirety had been fair. The court did not deal with the debtors property rights. This decision was served on the first applicant on 6 February 2017.

  1. Application no. 71093/17

22.  In July 2010 the debtor, represented by the first applicant, concluded a contract of pledge with the creditor, thereby securing the bank loan by a specified number of its shares in the Fund.

23.  On 8 November 2013, following an application by the creditor to that effect, the Commercial Court ordered the transfer of these shares to the creditor. Relying on section 20 of the Pledge Act the court found that the pledge was in order, and that the debtor had failed to meet the obligations arising from the loan agreement. The court noted that the first applicant, as the legal representative of the debtor, had acknowledged that the debtor had been late with payments, that it had made no payments as of May 2013, and that he had disputed the amount of interest calculated by the creditor, which had also increased the amount of the principal (iznos glavnice). The decision specified that an appeal did not have suspensive effect (žalba ne odlaže izvršenje).

24.  On 26 November 2013 this decision was rectified in respect of the exact debtors name and certain registration codes.

25.  The debtor appealed against both decisions on 2 and 24 December 2013 respectively.

26.  On 9 January 2014 the creditor sold the transferred shares to the company O.B. This was followed by the registration of the changes of the company officers in the debtor on 20 January 2014, a decision against which the applicants appealed (see paragraph 14 above).

27.  On 5 February 2014 I.P. filed a submission with the Commercial Court, withdrawing the debtors appeal against that courts decision of 8 November 2013, and cancelling the power of attorney previously given to a lawyer by the first applicant.

28.  Between 5 and 18 February 2014 the debtor and the applicants lodged several submissions with the Commercial Court and the Court of Appeal maintaining that I.P. did not have standing to withdraw the debtors appeal and urging it to rule on the merits. At the same time, they informed the courts that they had appealed against the decision of 20 January 2014.

29.  On 18 February 2014 the Court of Appeal rejected the debtors appeal against the decision of 8 November 2013 as having been withdrawn. The same day it dismissed the appeal lodged against the decision of 26 November 2013, considering that the decision had been duly rectified in accordance with the relevant provisions of the Civil Procedure Act. It considered that it could not examine the rest of the submissions contained therein, as in substance they related to the decision of 8 November 2013.

30.  On 7 March 2014 the Ministry of Finance annulled the decision of 20 January 2014. On 23 April 2014 the CRPS terminated the proceedings on company officers registration in the debtor owing to O.B.s withdrawal of its request in that regard.

31.  On 17 April 2014 the first applicant lodged a constitutional appeal on behalf of the debtor. It complained, in substance, of a lack of access to court given that an unauthorised person had withdrawn the appeal, lack of an effective domestic remedy and a deprivation of property caused by all these irregularities.

32.  On 15 November 2016 the Constitutional Court dismissed the constitutional appeal. It found no violation of Article 13 as it had been found that the debtor had withdrawn its appeal on 5 February 2014 and had cancelled the power of attorney previously given to a lawyer, and that the appeal had been duly rejected. The court further found that the debtor had had at its disposal legal remedies which it had used. It also held that the proceedings in their entirety had been fair. The court did not deal with the debtors property rights. This decision was served on the first applicant on 13 March 2017.

  1. Other relevant facts

33.  On 16 July 2013 the creditor informed the debtor that it was unilaterally cancelling the bank loan as the latter had not been paying the instalments due, despite warnings and the additional time granted to it.

34.  On 14 January 2014 the Commercial Court ordered the CDA to stay processing the transaction (da zastane sa postupkom saldiranja prodaje) until the applicants appeals were decided on. The same day the CDA transferred the shares to the buyer – it apparently received the court decision only after the transfer had already been completed. On 17 January 2014 the Securities Commission (Komisija za hartije od vrijednosti) issued a decision temporarily forbidding the buyer to dispose of the shares at issue (zabranila je raspolaganje akcijama), and the creditor to dispose of the proceeds obtained by the sale. On 26 February 2014 the Securities Commission found that company O.B. had unlawfully obtained the shares. Notably, in order to purchase more than 10% of shares it was necessary to obtain the prior consent of the Securities Commission, which had not been done in this case. O.B. was thus ordered to dispose of the shares beyond 10%.

35.  On 28 January 2014 the debtor filed additional observations on its appeals (dopuna i pojašnjenje žalbe).

36.  On 29 January 2014 the Commercial Court dismissed an application for rectifying irregularities (zahtjev za otklanjanje nepravilnosti) on the part of the debtor in the above proceedings. The debtor lodged objections (prigovor) against these decisions. They were dismissed by the Commercial Court on 21 July 2014 and 19 January 2015 respectively.

37.  On 24 March 2014 the applicants lodged appeals on points of law (revizija), which were rejected by the Supreme Court on 16 May 2014 on the grounds that section 36 of the Enforcement Act provided for no appeal on points of law in the enforcement proceedings (postupku izvršenja i obezbjeđenja).

38.  On 29 April 2014 the CRPS issued a decision removing the first applicant as the debtors legal representative and registering Lj.Ainstead. It would appear that, following appeals by the applicants in that regard, the procedure of registering Lj.Ain CRPS had not been finalised by June 2019.

39.  On 19 February 2016 the Commercial Court stayed the proceedings (prekida se postupak) involving the debtor and another bank until the Ministry of Finance had terminated the proceedings relating to the changes of the debtors name and its company officers, which had taken place in November 2014. The court held that that decision was to resolve who was authorised to represent the debtor. The Commercial Courts decision was upheld by the Court of Appeal on 5 May 2016.

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW
    1. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore, published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 01/07)

40.  Article 20 provides that everyone is entitled to a legal remedy against a decision on his or her rights or a legally based interest.

  1. Pledge Act (Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - no. 038/02, and OGM nos. 001/14 and 014/14)

41.  Section 20 of this Act provides, inter alia, that the pledgee (zalogoprimac) is entitled to get the possession of the object of the pledge when the debtor fails to fulfil his or her obligations. In such a case the pledgee is entitled to seek an enforcement order from the competent court on the basis of which the object of the pledge will be seized and given to him or her. The contract of pledge is an enforcement title (izvršna isprava). Following an application by the pledgee the court will hold a hearing in which it will establish only if the contractual pledge is in order and if the debtor failed to fulfil his or her obligations arising from the contract that was secured by the pledge. If the pledgee claims that these two conditions have been met it is up to the debtor to prove the opposite.

42.  If it decides in favour of the pledgee the court will issue a decision in which it will, inter alia, order that the object of the pledge be taken from the debtor and given to the pledgee.

43.  The court must decide within three days on the pledgees application. It is possible to lodge an appeal against a decision allowing the pledgees application within eight days. The appeal does not have suspensive effect with regard to the execution of the enforcement decision.

44.  Section 20 further provides, inter alia, that after having lawfully obtained possession, the pledgee can sell, lease or in another way dispose of the object of the pledge. This can be done through a public competition (javnim nadmetanjem) or through a direct arrangement (neposrednom pogodbom). The pledgee has to inform the debtor of the time and place of the sale. The debtor can retrieve the property which is the object of the pledge when he or she pays all the debts secured by the pledge and reasonable costs. This can be done until the pledgee has disposed of the object of the pledge. If the pledgee has acted contrary to this statute the court can, pursuant to the debtors application to that effect, restrict or prohibit disposal of the object of the pledge (ograničiti pravo ili zabraniti raspolaganje). If the pledgee has already disposed of it, the debtor has the right to seek compensation from the pledgee for any loss caused by the pledgees non-compliance with these provisions (ima pravo da se naplati od zalogoprimca za svaki gubitak prouzrokovan neispunjenjem uslova iz odredaba ove glave).

  1. Companies Act (Zakon o privrednim društvima, published in OG RM no. 006/02, and OGM nos. 017/07, 080/08, 040/10, 036/11, and 040/11)

45.  Section 28(1)(3) of Companies Act provides that a joint stock company (akcionarsko društvo) must transmit to the CRPS documents and data relating to appointments and dismissals, and persons authorised to represent the company in relation to third parties.

46.  Section 28(6) provides that there must be no inconsistencies between what is published (objavljeno) and what has been transmitted to the CRPS. If there is such an inconsistency the text in the CRPSs possession is the valid one. The published text cannot be taken as valid in respect of third persons who trusted the text in the CRPSs possession. Third persons can consider the published text as a valid one unless the relevant company can prove that they knew of the text transmitted to the CRPS.

47.  Section 86(8) provides that the registration in the CRPS is done on the basis of the decision on registration. Section 86(11) provides for an appeal against the decision of the Tax Administration, which can be lodged with the Ministry of Finance.

48.  Section 88 provides that the CRPS must ensure that the data contained in its index and other data in its database are identical to those transmitted to it for registration and that it must be assured for the public that these two sets of data are identical (može pouzdati u njihovu istovjetnost). Registration is only a confirmation that the articles of association (osnivačkoj dokumentaciji), on the basis of which the registration has been done, contain the data required by this Act. Registration is not a guarantee of the accuracy (nije potvrda istinitosti) of the data contained in the articles of association. Individuals doing business with registered companies bear the risk of establishing the accuracy of the data contained in its register.

  1. General Administrative Procedure Act (Zakon o opštem upravnom postupku; published in the OG RM no. 60/03, and OGM nos. 073/10 and 032/11)

49.  This Act was in force until 1 January 2016.

50.  Section 225(1) thereof provided that a decision could not be executed during the period in which an appeal could be lodged or while the appeal was pending.

51.  Section 262(1) provided that by annulling a decision (poništavanjem rješenja) all the legal consequences caused thereby were also annulled. Quashing the decision (ukidanjem) did not annul the legal consequences already caused, but ensured that there were no further legal consequences.

  1. Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupkupublished in the OG RM nos. 022/04, 028/05 and 076/06, and OGM nos. 073/10, 047/15, 048/15, 051/17, 075/17, and 062/18)

52.  Section 79 provides that during the entire proceedings the court must, on its own motion, ensure that the person appearing as a party can be a party to the proceedings, that he or she has standing to sue (parnično sposobno), that a party who does not have standing to sue (parnično nesposobnu stranku) is represented by his or her legal representative, and that any legal representative has a special power of attorney when needed.

53.  Section 371(3) provides that an appeal is inadmissible (nedozvoljena) if it was lodged by a person who is not authorised to lodge an appeal or a person who has withdrawn an appeal or a person who has lodged an appeal has no legal interest to lodge an appeal.

54.  Section 394 provides that an appeal submitted in time suspends the execution of a decision (zadržava izvršenje rješenja), unless otherwise provided by this Act.

55.  Section 455 provides that in commercial disputes (privrednim sporovima) the provisions of this Act must be applied, unless otherwise specified.

  1. Enforcement Act 2011 (Zakon o izvršenju i obezbjeđenju; published in the OGM nos. 036/11, 028/14, 020/15, 022/17, 076/17, and 025/19)

56.  Section 14 provides that the Civil Procedure Act applies to enforcement proceedings unless provided otherwise by this or another Act.

57.  Section 36 provides that no appeals on points of law are allowed against a final decision (protiv pravnosnažnog rješenja) in enforcement proceedings.

58.  Section 49 provides that a debtor can lodge an objection against an enforcement order, which does not delay the execution of the order, unless otherwise specified.

59.  Section 61 provides that the enforcement ordered on the basis of an enforceable title (na osnovu izvršne isprave) can be executed before the relevant enforcement decision becomes final, unless otherwise specified.

60.   Section 139(6) provides that sections 90-101 of this Act are applied to estimations and sale of shares and the creditors reimbursement (namirenje) from the proceeds thus obtained. In particular, section 93 provides that the sale can be undertaken only after the enforcement decision is final, except in cases when the debtor proposes or agrees that the sale can be undertaken beforehand or if the object of sale can quickly deteriorate or there is a risk that its value can significantly decrease.

  1. Property Act (Zakon o svojinsko-pravnim odnosima; published in OGM no. 019/09)

61.  Section 276 provides that a contractual provision providing that an object of the pledge will become the property of the pledgee if his claim has not been paid when due, as well that in that case the pledgee can sell it for a price agreed in advance or keep it for her or himself, is null (ništava je). If the object of the pledge has an already set price, the contract parties can agree that the creditor can sell the object of the pledge for the agreed price or, for the same price, keep it for himself.

62.  Section 283 provides, inter alia, that if the creditors claim was not paid when due, the creditor can request the court to sell the object at public auction (na javnoj prodaji), or for a current price (po tekućoj cijeni), when the object has a market or stock-exchange price.

63.  Section 284 provides that when a guarantor is a company, the contract of pledge can provide that the pledgee has the right to sell the object of the pledge at a public out-of-court sale (na vansudskoj javnoj prodaji) if his claim has not been paid when due.

  1. Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; published in OGM nos. 047/08, 004/11 and 022/17)

64.  Sections 148 and 149 set out the different grounds for claiming compensation for both pecuniary and non-pecuniary damage. In particular, section 148(1) provides that whosoever causes somebody else damage is liable to pay compensation, unless he or she can prove that the damage caused was not his or her fault.

65.  Sections 192-99 set out details regarding compensation in respect of pecuniary damage.

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

66.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

67.  The applicants complained under Articles 6 and 13 of the Convention that they had been deprived of access to a court and an effective domestic remedy given that the appeals against the decisions of 8 and 25 November 2013 had been rejected after having been withdrawn by a person who had never been the debtors lawful representative. The Court considers that this complaint falls to be examined under Article 6 § 1 only (see Sukhorubchenko v. Russia, no. 69315/01, § 60, 10 February 2005; mutatis mutandisAssanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 187, ECHR 2004II; and Popov v. Moldova (no. 1), no. 74153/01, § 58, 18 January 2005), the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

68.  The Government contested the applicants complaint.

  1. Admissibility
    1. Compatibility ratione personae (relating to both applications)

69.  The Government submitted that the applications were incompatible ratione personae as none of the applicants had been parties to the proceedings before the Commercial Court or the Court of Appeal. Also, the contracts of pledge had been concluded with the debtor, and all the relevant proceedings concerned the debtors rights.

70.  The applicants maintained that the application was compatible ratione personae as the first applicant was the sole owner of the debtor through the second and third applicants, and managed its shares. As all the losses directly affected them all they all had victim status.

71.  The Court reiterates that the relevant principles in this regard are set out in, for example, Ankarcrona v. Sweden ((dec.), no. 35178/97, 27 June 2000).

72.  Turning to the present case, the Court notes that the first applicant is the sole owner of the second and third applicants, who were jointly the debtors sole owners at the relevant time (see paragraph 7 above). Consequently, and contrary to what the situation was in, for example, Agrotexim and Others v. Greece (24 October 1995, § 65, Series A no. 330A, where the applicant companies owned only about half of the shares in the company in question), there was no risk of differences of opinion among shareholders or between shareholders and a board of directors as to the reality of infringements of the rights protected under the Convention and its Protocols or concerning the most appropriate way of reacting to such infringements (see Ankarcrona (dec.), cited above).

73.  Having regard to the absence of competing interests which could create difficulties, and in the light of the circumstances of the case as a whole, the Court considers that the applicants were so closely identified with the debtor that it would be artificial to distinguish between them in this context, and that even though the party to the domestic proceedings was the debtor only, the applicants can also reasonably claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention (see KIPS DOO and Drekalović v. Montenegro, no. 28766/06§ 87, 26 June 2018; Vujović and Lipa D.O.O. v. Montenegro, no. 18912/15, §§ 29-30, 20 February 2018; Kin-Stib and Majkić v. Serbia, no. 12312/05, § 74, 20 April 2010; Eugenia Michaelidou Developments Ltd and Michael Tymvios v. Turkey, no. 16163/90, § 21, 31 July 2003; and Ankarcrona (dec.), cited above). The Governments objection in this regard must therefore be dismissed.

  1. Other grounds for inadmissibility

(a)   Application no. 54839/17

74.  The Government contested the applicants complaint. In particular, the Court of Appeal had ruled on the merits of the first appeal, which had related to the main decision. Therefore, there had been no violation of the right of access to court. The fact that the court had not ruled on the appeal against the decision rectifying obvious errors in writing was of no relevance in that regard. In any event, that appeal had been withdrawn by I.P., who had been an authorised person to do so at the time, and therefore accordingly rejected by the Court of Appeal pursuant to the Civil Procedure Act.

75.  The applicants reaffirmed their complaint. The rectifying decision had been an integral part of the main one, and thus could not be considered separately. In addition, the rectifying decision had not dealt with technical issues only but with substantial errors given that it had changed the object of the enforcement (promjena predmeta izvršenja). Moreover, the procedure of I.P.s appointment could not have legal effect as, firstly, it had never been finalised, and, secondly, it had lacked the necessary consent of the Securities Commission.

76.  The relevant principles with respect to the right of access to a court are set out in a long line of case-law such as Golder v. the United Kingdom (21 February 1975, § 36, Series A no. 18), Baka v. Hungary ([GC], no. 20261/12, § 120, 23 June 2016) and Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania ([GC], no. 76943/11, §§ 84-90, 29 November 2016).

77.  In particular, the Convention does not compel the Contracting States to set up courts of appeal in civil cases. However, where such courts do exist, the guarantees of Article 6 must be complied with by, inter alia, ensuring to litigants effective access to the courts for the determination of their “civil rights and obligations” (see, among many other authorities, Levages Prestations Services v. France, 23 October 1996, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1996V, and Poitrimol v. France, 23 November 1993, §§ 13-15, Series A no. 277A).

78.  The right of access to the courts is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State, regulation which may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals (see Stanev v. Bulgaria [GC], no36760/06, § 230, ECHR 2012). In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Conventions requirements rests with the Court, it is no part of the Courts function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (ibid., § 230; see also Cordova v. Italy (no. 1), no. 40877/98, § 54, ECHR 2003I; the recapitulation of the relevant principles in Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, § 65, Series A no. 294B; and Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 89).

79.  Turning to the present case, the Court notes that there were two Commercial Court decisions: the first one ordering the transfer of the shares to the creditor, and the second decision rectifying the first one. The debtor appealed against both of them. While the applicants submitted that the rectifying decision had dealt with substantial errors of the first one and could not be considered separately, the Court notes that the debtors second appeal did not challenge any of the rectifications contained in the second decision (see paragraph 12 in fine above), but substantially related to the main decision of 10 October 2013. Regardless of the fact that I.P. had withdrawn the debtors second appeal, it must be noted that the Court of Appeal did examine on the merits the debtors first appeal and dismissed it, giving a reasoned decision (see paragraph 17 above). As the two appeals were substantially the same, and in fact related to the contents of the first decision, the court thus addressed all the arguments, including those from the second appeal too. In other words, the limitation applied in respect of the second appeal did not restrict the applicants access to a court in such a way or to such an extent that the very essence of the right was impaired. Accordingly, the Court considers that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

(b)   Application no. 71093/17

80.  The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits (application no. 71093/17)
    1. The parties submissions

(a)   The applicants

81.  The applicants reaffirmed their complaint.

82.  In particular, the first applicant stated that he could not have ceased to be the debtors legitimate representative until the decision on I.P.s registration had become final. As the procedure for the latters appointment had never been finalised, it could not have had legal effect. Also, his appointment could not have had legal effect as of the day when the debtors new owner had issued a decision in that regard as it had lacked the necessary consent of the Securities Commission. Regardless of that fact, the courts had accepted that I.P. had been the debtors lawful representative and had accepted his withdrawal of the appeal relating to the transfer of shares, and his cancellation of the power of attorney, thus denying the applicants access to court.

83.  They furthermore argued that mere registration in the CRPS did not guarantee the accuracy of the data contained therein. It was also inaccurate that the annulment of registration in the CRPS had only future effect. Notably, the General Administrative Procedure Act clearly provided that by annulling the decision all the legal effects thereof had been annulled too.

84.  Lastly, the same courts had acted differently in the same situation, as in another dispute involving the debtor they had stayed the proceedings until the appeals relating to who its legal representative had been, had been ruled on.

(b)   The Government

85.  The Government contested the applicants complaint.

86.  In particular, the appeal had been withdrawn by I.P., who, according to the CRPS decision on the changes in the debtors company officers, had been the debtors executive director at the time. As the appeal had been withdrawn by an authorised person it had been accordingly rejected by the Court of Appeal pursuant to the Civil Procedure Act (see paragraph 53 above).

87.  The Court of Appeal was not obliged to verify on its own motion the authenticity of the CRPS data submitted to it, given that any excerpt (izvod) from the CRPS was a public document (javna isprava), the legitimacy of which could be contested only in administrative proceedings. In any event, the subject matter before the Court of Appeal was not to decide on the credibility of the excerpt, but on the appeals lodged against the Commercial Court decisions.

88.  They further submitted that the status of a person authorised to represent the company had not been acquired at the time of the registration, but at the time of the appointment. The registration only served to inform the third parties of the relevant changes. Lastly, the annulment of the registration, which was valid only for the future, and not retroactively (ništavost upisa), did not mean that the underlying contract related to it was null and void too.

  1. The Courts assessment

(a)   The relevant principles

89.  As noted above, the relevant principles with respect to the right of access to a court are set out in, for example, Golder (§ 36), Baka (§ 120) and Lupeni Greek Catholic Parish and Others (§§ 84-90; all cited above) (see paragraphs 76-78 above).

(b)   The Courts assessment

90.  The Court observes that in the present case there were also two decisions of the Commercial Court: the main one, ordering the transfer of the shares, and the second one, rectifying the main one. The debtor appealed against both of them, the two appeals being substantially the same, and both relating in substance to the main decision. While these appeals were pending, the creditor sold the transferred shares to a third party, the company O.B. Following this sale and O.B.s request in that regard, the CRPS issued a decision registering the new company officers in the debtor, including a new executive director, I.P.

91.  I.P. had withdrawn the debtors appeal against the main decision, and the Court of Appeal rejected the appeal. While the court examined on the merits the second appeal, which had not been withdrawn, it limited itself to finding that the rectification had been duly done pursuant to the relevant provisions of the Civil Procedure Act. It explicitly held that it could not examine the rest of the debtors submissions as in substance they related to the main decision. In other words, the Court of Appeal never examined on the merits the debtors arguments relating to the main decision, either those from the first appeal or from the second one.

92.  The Court reiterates that the right of access to a court as enshrined in Article 6 implies, among other things, the possibility for a person whose civil rights have been interfered with to bring proceedings directly and independently (see Capital Bank AD v. Bulgaria, no. 49429/99, § 118, ECHR 2005XII (extracts)). It also observes that Article 20 of the Constitution provides that everyone is entitled to a legal remedy against a decision on their rights or a legally based interest (see paragraph 40 above). Section 20(9) of the Pledge Act provides that an appeal can be lodged against the enforcement decision issued in the proceedings relating to a pledge (see paragraph 43 above). The Court notes in this regard that the applicants had a legally based interest given that the Commercial Courts decision affected both them and the debtor. In addition, the appeals were duly submitted while the debtor was still represented by the first applicant, and before I.P. was registered. While the Court notes that it is unclear how the sale of shares owned by the debtor in the Fund led to the changes of the debtors Board of Directors, it nevertheless observes that this was the case.

93.  As regards I.P.s registration the Court notes that the applicants appealed against this decision and informed the domestic courts that they had done so. It also notes in this regard that the national legislation provided that an appeal had suspensive effect with regard to the execution of the impugned decision (see paragraph 50 above). Furthermore, after the Court of Appeal rejected the appeal as inadmissible, the Ministry of Finance, in response to the applicants appeal, annulled the decision on the new company officers registration, including I.P.s registration. It is noted in this regard that pursuant to the relevant legislation, and contrary to the Governments submission, the annulment has retroactive effect (see paragraph 51 above). Eventually, the proceedings in this connection were stayed as O.B. had withdrawn its request for registration. Therefore, the decision on I.P.s appointment had indeed never become final as it had never been upheld by a second-instance body. In addition, the Securities Commission itself found that O.B.s purchase of more than 10% of the shares had not been in accordance with the law as it had lacked that Commissions consent.

94.  The Court lastly observes that in a subsequent case involving the debtor the same domestic courts did indeed stay the proceedings until it was established who the debtors legal representative was (see paragraph 39 above).

95.  In view of the above, the Court has serious doubts as to whether the impugned limitation was lawful. Even assuming, however, that it was, the Government offered no argument whatsoever as regards the aim thereof or as to the proportionality between the means employed and the aim pursued, whatever it might have been. The Court therefore considers that the applicants loss of the possibility of using a remedy which they had reasonably believed to be available amounted to a disproportionate hindrance (see, mutatis mutandisMaširević v. Serbia, no. 30671/08, § 50, 11 February 2014, and Vujović and Lipa D.O.O., cited above, § 44). There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

96.  The applicants complained that by the execution of the non-final decisions in their case and by the subsequent sale of the shares they had been deprived of their property.

97.  The Court considers that this complaint should be examined under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

98.  The Government contested the applicants complaint.

  1. The parties submissions
    1. The Government

99.  In addition to the objections relating to compatibility ratione personae (see paragraph 69 above), the Government also submitted that the bank loan agreement, duly signed by the applicants, had clearly provided that the creditor had had the right to unilaterally terminate it before the expiration of the envisaged period in the event that the debtor had been more than thirty days late in making a payment, which was exactly what had happened in the present case. The applicants had been aware that in failing to fulfil their contractual obligations, the object of the pledge could be seized and given to the pledgee, in this case the creditor. The relevant legislation was formulated with sufficient precision for the applicants to foresee this. There could be no violation of Article 1 of Protocol No. 1 if the confiscation of property had occurred owing to the applicants own failure to comply with the legal provisions and obligations arising out of the loan agreement.

  1. The applicants

100.  The applicants submitted that section 20 of the Pledge Act provided that the courts could seize and transfer the objects of the pledge to the creditors possession (državinu), which is what the courts had ordered.

101.  They maintained that the Government had failed to establish a fair balance between the measures applied and the aim sought to be achieved. It had been possible to enforce only to the extent necessary to cover the loan, thus protecting the principle of proportionality. The debtor had contested the existence of the debt and its amount, but the courts had failed to note its amount in their decisions. As the result, the applicants property in its entirety had been sold for only EUR 3.5 million, thus making the applicants bear a disproportionate burden, which had not been in the public interest.

102.  They further submitted that section 276 of the Property Act – the application of which was provided for by the contracts of pledge – explicitly prohibited the object of the pledge becoming the property of the creditor, even when the loan had not been paid. The same Act did not allow for an out-of-court sale, unless it was provided for by the contract of pledge, which had not been the case. The Act provided for a court-ordered sale, which was precisely defined and regulated by the Enforcement Act (section 93).

103.  Contrary to the court decision to stay the transfer of ownership the CDA had proceeded with it, on the excuse that it had received the decision only after the transfer had been already completed. In addition, the CDA had transferred the shares even before the court had issued the rectifying decisions.

  1. The Courts assessment
    1. Compatibility ratione personae (relating to both applications)

104.  For the reasons set out above (see paragraphs 72-73 above) the Court considers that the complaint is compatible ratione personae and that the Governments objection in that regard must be dismissed.

  1. Application no. 54839/17

105.  The relevant principles in this regard are set out, mutatis mutandis, in Zagrebačka banka d.d. v. Croatia (no. 39544/05, § 250, 12 December 2013, and the authorities cited therein) and Kuchař and Štis v. the Czech Republic ((dec.), no. 37527/97, 21 October 1998). In particular, the mere fact that the State, through its judicial system, provided a forum for the determination of a private-law dispute does not give rise to interference by the State with property rights under Article 1 of Protocol No. 1. The State may be held responsible for losses caused by such determinations if court decisions are not given in accordance with domestic law or if they are flawed by arbitrariness or manifest unreasonableness contrary to Article 1 of Protocol No. 1 (see, for example, Vulakh and Others v. Russia, no. 33468/03, § 44, 10 January 2012). However, the Courts jurisdiction to verify that domestic law has been correctly interpreted and applied is limited and it is not its function to take the place of the national courts. Rather, its role is to ensure that the decisions of those courts are not arbitrary or otherwise manifestly unreasonable (see, for example, Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 43, ECHR 2007I).

106.  The Court further reiterates that in all States Parties to the Convention the legislation governing private-law relations between individuals, including legal persons, includes rules which determine the effects of these legal relations with respect to property and, in some cases, compel a person to surrender a possession to another. This type of rule cannot in principle be considered contrary to Article 1 of Protocol No. 1 unless a person has been arbitrarily and unjustly deprived of property in favour of another (see Zagrebačka banka d.d., cited above, § 251, and the authorities cited therein).

107.  Turning to the present case, the Court firstly notes that the enforcement proceedings instituted by the creditor resulted in the seizure and transfer of the debtors shares to the creditor. Those enforcement proceedings were conducted on the basis of three contracts of pledge as the valid enforcement title (see paragraph 9 above). By those contracts the debtor and the applicants explicitly accepted that should the debtor fail to honour the debt to the creditor, the creditor was entitled to the shares specified in the contracts. The Court further observes that the existence and contents of the contracts of pledge had never been disputed by either party.

108.  It is further noted that the debtor was indeed behind in paying back the loan. Notably, during the proceedings before the domestic courts the first applicant, as the debtors legal representative at the time, acknowledged the main debt and disagreed only with the calculated interest (see paragraphs 10 and 17 above).

109.  The Court also takes note that the contracts of pledge were concluded by the applicants of their own free will, and that they accepted the terms and thereby guaranteed the bank loan with the shares specified therein. In addition, section 20 of the Pledge Act provides details in cases when the main contract has been breached and the pledge activated (see paragraphs 41-44 above). In particular, in such a case the pledgee has the right to address the courts and seek the object of the pledge. While the same section allows for an appeal against an enforcement decision given by the courts, it also explicitly provides that lodging an appeal does not have suspensive effect as regards the execution of the decision. Therefore, the fact that the State-run agency transferred the object of the pledge to the creditor – in this case the debtors shares – while the debtors appeals in this regard were still pending, was neither unforeseeable nor unlawful. It was also not disproportionate, given that the applicants themselves had agreed to the pledge in the first place and the corollary that the debtors shares might be transferred to the creditor. The Court, therefore, finds no indication that those decisions were based on arbitrary or manifestly unreasonable considerations or that they were unlawful under the domestic law.

110.  The Court further notes that the debtor, and hence the applicants, had an opportunity to appeal against the Commercial Courts decision of 10 October 2013, of which they availed themselves. The mere fact that the outcome of the appeal was not favourable for them does not mean that the State did not comply with its positive obligation under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Zagrebačka banka d.d., cited above, § 274), as it is an obligation of means, not of result.

111.  Once the shares had been transferred it was the creditor who had disposed of them further, and not the respondent State. It is noted in this regard that section 20 of the Pledge Act provides that after lawfully obtaining the object of the pledge the pledgee can, inter alia, sell it (see paragraph 44 above). However, quite apart from this section, the Court notes that if the applicants had considered that the creditors sale of the shares had been unlawful and/or had caused them damage, they could have lodged a civil claim pursuant to the relevant provisions of the Obligations Act (see paragraph 64-65 above), thereby seeking compensation from the creditor. However, the applicants did not submit any evidence that they had instituted such proceedings.

112.  In the light of the foregoing considerations, the Court finds that the applicants complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

  1. Application no. 71093/17

113.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

114.  However, having regard to its finding under Article 6 § 1 of the Convention and its finding that the applicants were unduly prevented from obtaining a judicial determination of their appeal concerning the transfer of the shares to the creditor, the Court considers that it cannot speculate as to what the situation would have been had the applicants had effective access to a court. Consequently, it does not consider it necessary to rule on the applicants complaint based on Article 1 of Protocol No. 1 (see Chakalova-Ilieva v. Bulgaria, no. 53071/08, § 47, 6 October 2016, and the authorities cited therein, as well as Vujović and Lipa D.O.O., cited above, § 48).

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

115.  The Court notes that, after the communication of the case to the respondent Government, the applicants repeated another complaint initially made, notably that no appeal had been allowed against the conclusions of the Commercial Court of 5 and 27 December 2013.

116.  The Court reiterates that on 13 December 2018 some of the applicants complaints were communicated to the Government, whereas the remainder of the application, including the complaint specified above, was declared inadmissible (see paragraph 4 above). That being so, the Court no longer has jurisdiction to examine it (see KIPS DOO and Drekalović, cited above, § 139).

117.  In their observations the applicants complained for the first time that: (a) the Court of Appeal had not taken into account their additional observations of the appeals (see paragraph 35 above); (b) they had never been served with decisions on the objections (prigovore) they had submitted (see paragraph 36 above); and (c) of inequality of arms and not having right to present evidence in the above enforcement proceedings.

118.  The Court observes that these complaints were not included in the initial applications, but were raised in the applicants observations of July 2019. The Court considers, therefore, that it is not appropriate to take these matters up in the context of the present applications (see Stanka Mirković and Others v. Montenegro, nos. 33781/15 and 3 others, § 66, 7 March 2017; Mugoša v. Montenegro, no. 76522/12, § 71, 21 June 2016; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, §§ 61-63, 28 March 2006; and Nuray Şen v. Turkey (no. 2), no. 25354/94, § 200, 30 March 2004).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

119.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

120.  The applicants claimed EUR 11,860,140 in respect of pecuniary damage, together with the interest as of 9 January 2014 until the day of payment. They also claimed EUR 60,000 in respect of non-pecuniary damage.

121.  The Government contested the applicants claim. In particular, the alleged pecuniary damage had been the result of the procedure for which the applicants had to bear sole responsibility.

122.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicants jointly EUR 3,600 in respect of non-pecuniary damage.

  1. Costs and expenses

123.  The applicants also claimed EUR 70,000 for the costs and expenses. They submitted no specification or any invoices in that regard.

124.  The Government contested this claim as too high and, in any event, as unsubstantiated, given that the applicants had failed to provide any evidence in this regard.

125.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court rejects the applicants claim as unsubstantiated.

  1. Default interest

126.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  2. Declares application no. 54839/17 inadmissible;
  3. Declares application no. 71093/17 admissible;
  4. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  5. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  6. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants jointly, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,600 (three thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 May 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith      Robert Spano
Registrar                    President

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija