Garsija Ruiz protiv Španije

Država na koju se presuda odnosi
Španija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
21.01.1999
Članovi
6
6-1
19
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6-1
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 19) Uspostavljanje Suda
Broj predstavke
30544/96
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke radi kao bolničar, iako je po zvanju pravnik i kao takav je upisan u advokatsku komoru Španije. Na zahtev lica M. podnosilac je 1985. godine preduzimao pravne radnje van sudskog postupka koje su se odnosile na ispitivanje činjenica i pravnog statusa određenog zemljišta koje je bilo predmet izvršnog postupka. To je zemljište M. kupio u izvršnom postupku. Nakon toga, podnosilac je od M.-a zatražio isplatu naknade za svoj rad, ali je M. odbio da plati. Podnosilac je tim povodom pokrenuo postupke pred sudom protiv M.-a. Tokom postupka M. je tvrdio da nikada nije angažovao podnosioca. Sud je odbio zahtev podnosioca zbog toga što je zaključio da podnosilac nije dokazao da je zaista preduzimao određene radnje za M.-a odnosno da ga je zastupao u sudskom postupku, pa samim tim ni da ima pravo na naknadu kao advokat. Pritom, sud je odbio da sasluša svedoke koje je predlagao podnosilac. Ta odluka je potvrđena od strane višestepenih sudova.
Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je odlučio da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET GARCÍA RUIZ protiv ŠPANJOLSKE

(zahtjev br. 30544/96)

PRESUDA

STRASBOURG

21. siječnja 1999.

U predmetu García Ruiz protiv Španjolske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u skladu s člankom 27. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”), izmijenjene Protokolom br. 11, i mjerodavnih odredaba Poslovnika Suda, kao Veliko vijeće sastavljeno od idućih sudaca:

gL. Wildhaberpredsjednik,
gđaE. Palm,
gA. Pastor Ridruejo,
gG. Bonello,
gJ. Makarczyk,
gP. Kūris,
gR. Türmen,
gJ.-P. Costa,
gđaF. Tulkens,
gM. Fischbach,
gV. Butkevych,
gJ. Casadevall,
gJ. Hedigan,
gđaH.S. Greve,
gA.B. Baka,
gR. Maruste,
gđaS. Botoucharova,
i g M. de SalviaTajnik,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost dana 18. studenog 1998. i 13. siječnja 1999, donosi slijedu presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

1. Predmet je upućen Sudu, ustanovljenom bivšim člankom 19. Konvencije[3], od strane španjolske Vlade („Vlada”) dana 6. siječnja 1998., unutar roka od tri mjeseca određenog bivšim člancima 32. st. 1 i 47. Konvencije. Pokrenut je zahtjevom (br. 30544/96) protiv Kraljevine Španjolske, podnesenim Europskoj komisiji ljudskih prava („Komisija”) u skladu s bivšim člankom 25. od strane španjolskog državljana, g Faustino Francisco García Ruiz, dana 19. prosinca 1995.

Vladin zahtjev odnosio se na bivši članak 48. Predmet zahtjeva bio je dobiti odluku da li činjenice slučaja upućuju na povredu od strane tužene države njezine obveze pod člankom 6. st. 1. Konvencije.

2. U odgovoru na pitanje postavljeno u skladu s pravilom 33. st. 3 (d) bivšeg Poslovnika Suda A[2], podnositelj zahtjeva je izjavio da želi sudjelovati u postupku. Predsjednik Suda u to vrijeme, g. R. Bernhardt, dopustio mu je da koristi španjolski jezik (bivše pravilo 27. st. 3.).

3. Kao predsjednik Vijeća koje je prvotno bilo ustanovljeno (bivši članak 43. Konvencije i bivše pravilo 21.) kako bi se bavilo posebice procesnim pitanjima koja su mogla nastati prije stupanja na snagu Protokola br. 11, g Bernhardt se putem Tajnika savjetovao sa zastupnikom Vlade, podnositeljem zahtjeva i poslanikom Komisije o organizaciji pisanog postupka. U skladu s naknadno izdanom uputom, Tajnik je zaprimio podnesak podnositelja zahtjeva dana 13. svibnja 1998., a podnesak Vlade dana 2. lipnja 1998.

4. Dana 12. listopada 1998. Komisija je, na zahtjev Tajnika po predsjednikovoj uputi, dostavila spis postupka koji se vodio pred istom.

5. Nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 dana 1. Studenog 1998., u skladu s člankom 5. st. 5. istog, slučaj je upućen pred Veliko vijeće Suda. Veliko vijeće uključivalo je ex officio iduće suce: g. A. Pastor Ridruejo, suca izabranog s obzirom na Španjolsku (članak 27. st. 2. Konvencije i pravilo 24. st. 4 Poslovnika Suda), g L. Wildhaber, predsjednika Suda, gđu E. Palm, potpredsjednicu Suda, i g. J.‑P. Costa i g. M. Fischbach, potpredsjednike odjela (članak 27. st. 3. Konvencije i pravilo 24. st. 3. i 5 (a)). Ostali članovi imenovani da nadopune sastav Velikog vijeća bili su g. G. Bonello, g. J. Makarczyk, g. P. Kūris, g. R. Türmen, gđa F. Tulkens, gđa V. Strážnická, g. V. Butkevych, g. J. Casadevall, gđa H.S. Greve, g. A.B. Baka, g. R. Maruste i gša S. Botoucharova (pravilo 24. st. 3. i pravilo 100. st. 4.). Kasnije je g. Hedigan zamijenio gđu Strážnická, koja nije bila u mogućnosti sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta (pravilo 24. st. 5 (b)).

6. Na poziv Suda (pravilo 99.), Komisija je imenovala jednog od svojih članova, g. F. Martíneza, da sudjeluje u postupku pred Velikim vijećem.

7. U skladu s odlukom predsjednika, dana 18. studenog 1998. održana je javna rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu.

Pred Sudom su nastupili:

(a)za Vladu
gJ. Borrego Borrego, Šef pravne službe za Europsku Komisiju i Sud za ljudska prava, zastupnik;

(b)za Komisiju
gF. Martínez, poslanik,
gđa M.-T. Schoepfer,Tajnica Komisije.

Sud je saslušao g. Martíneza i g. Borrego Borrega.

Dopisom od 28. listopada 1998. podnositelj zahtjeva obavijestio je Tajništvo da neće sudjelovati niti biti zastupan na raspravi.

 

ČINJENICE

OKOLNOSTI PREDMETA

8. Podnositelj zahtjeva je diplomirani pravnik i član Odvjetničke komore u Madridu, ali radi kao medicinski njegovatelj. Podnio je da mu je u kolovozu 1985. osoba M. dala uputu da provede određene izvanparnične (extraprocesal) radnje, uključujući naročito istragu s ciljem otkrivanja mogućih tereta koji bi utjecali na pravo vlasništva zemljišta, koje je činilo dio imovine uključene u teretni nalog u skraćenom izvršnom postupku prema Zakonu o hipotekama (juicio sumario ejecutivo de la Ley Hipotecaria), a koji je društvo X. podnijelo protiv S. pred sucem br. 19 Suda prvog stupnja u Madridu.

Dana 19. lipnja 1986. M. je kupio zemlju na javnoj dražbi po cijeni koju je podnositelj zahtjeva smatrao povoljnom.

9. Podnositelj zahtjeva naveo je da je 1986. neuspješno tražio od svog klijenta da mu plati za administrativne usluge, savjete i tehničku pomoć koju mu je pružio u vrijeme navedene kupnje.

Tvrdio je da je preporučenim pismom od 27. svibnja 1989., na koje nije primio odgovor, tražio od M. da mu plati iznos od dva milijuna petsto tisuća peseta na ime njegovih troškova.

10. Dana 8. lipnja 1989., na upit podnositelja zahtjeva, Odvjetnička komora U Madridu izdala mu je procjenu nastalih troškova u svezi s pruženim uslugama u iznosu od tri milijuna peseta. Komora je naglasila da se ta procjena temeljila isključivo na podacima dostavljenim od strane podnositelja zahtjeva.

11. Dana 16. lipnja 1989. podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak za naknadu potraživanja (procedimiento de jura de cuenta) protiv M. pred sucem br. 2 Suda prvog stupnja u Madridu, zahtijevajući isplatu dugovanog iznosa. Dana 30. lipnja 1989. Sud je odbio tužbeni zahtjev podnositelja navodeći kako je jura de cuenta postupak bio namijenjen isključivo za namirenje duga koji je nastao u svezi s uslugama koje je odvjetnik imao u kontekstu sudskog postupka te da su usluge u ovom slučaju bile izvanparnične prirode.

12. Dana 29. rujna 1989. podnositelj zahtjeva podnio je redovnu građansku tužbu (juicio declarativo ordinario) protiv M. pred sucem br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu tražeći plaćanje tri milijuna peseta.

13. Njegova je tužba odbijena presudom od 24. svibnja 1993. Sudac je uzeo u obzir izjave tuženika, koji je opovrgavao činjenice navedene od strane podnositelja zahtjeva, a posebice da je ikad g. García Ruizu dao uputu da nastupa u njegovo ime. Sudac je također zaključio da svjedok za tužitelja nije bio pouzdan te da podnositelj zahtjeva stoga nije dokazao da je zaista i izvršio usluge koje je naveo. Posebice je istaknuo:

“Tužitelj navodi kako je dobio uputu od strane tuženog (M.) da obavi niz usluga za njegov račun koje se sastoje od provjeravanja koji se sud bavio određenim postupcima kao i drugih informacija koje je M. smatrao bitnima za svoju odluku da li da kupi određeno zemljište. Kao dokaz uz tužbu podnio je i niz dokumenata označenih od 1 do 7 u spisu predmeta.

U svojoj izjavi (confesión judicial) tuženi je osporavao istinitost činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev, opovrgavajući da je ikada postojao bilo kakav ugovorni odnos između njega i tužitelja, kao i činjenicu da je tražio potonjeg da izvrši bilo kakve profesionalne usluge koje ovaj tvrdi da je poduzeo po uputi tuženog.

...

Kako god bilo, tužitelj priznaje da navedene usluge nije pružio u kontekstu sudskog postupka... Neupitno je da mora dokazati da je uistinu i izvršio sporne usluge. S tim u svezi nije dostavljen niti jedan dokaz koji bi mogao potvrditi istinitost tih navoda... Razmatranjem dostupnih dokaza sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao niti jedan od uvjeta za potraživanje odvjetničkih troškova. U nedostatku dokaza, tužba se mora odbiti, pogotovo iz razloga što i tuženi poriče navedene optužbe.”

14. Dana 4. lipnja 1993. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu. Presudom od 17. ožujka 1995., Madridski Audiencia Provincial odbio je njegovu žalbu i potvrdio pobijanu presudu.

U dijelu I svoje presude (Činjenice) je naveo:

“[Ovaj sud] prihvaća i smatra nužnim ponoviti u svojoj odluci navode činjenica iz pobijane presude.”

U dijelu II (Pravo) odlučio je:

“Obrazloženje pobijane presude prihvaća se kao pravilno, ukoliko nije neuskladivo s razlozima navedenim u daljnjem tekstu.

Kao prvo, žalba je podnesena protiv odluke suca br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu, kojom je odbijena tužba žalitelja [odnosno podnositelja zahtjeva], odvjetnika, protiv M., za plaćanje tri milijuna peseta na ime usluga koje je obavio kao zastupnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81, pred Sudom prvog stupnja u Madridu. M. osporava žalbu navodeći kako ga žalitelj nikad nije zastupao u tom postupku, budući da je njegov zastupnik u tom predmetu bio g. J.A. C.L.

Kao drugo, spis predmeta ne sadrži niti jedan jedini dokaz da je žalitelj [podnositelj zahtjeva] zaista nastupao kao zastupnik u postupku br. 843/81, niti da je barem prema članku 1214. Građanskog zakonika poduzeo radnje procesne prirode, iako je možda i poduzeo izvanparnične radnje; žalba se stoga mora odbiti i pobijana presuda potvrditi...”

Audiencia Provincial je zaključio:

“... Ovaj sud mora odbiti, te ovime i odbija, žalbu podnijetu od strane [odvjetnika podnositelja zahtjeva] protiv presude usvojene od strane suca br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu dana 24. svibnja 1993., koja se ovime potvrđuje...”

15. Dana 13. svibnja 1995. podnositelj zahtjeva podnio je amparo tužbu Ustavnom sudu, pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje i navodeći kako presuda data od Audiencia Provincial nije sadržavala nikakve odgovore na njegove argumente. U svojoj žalbi podnositelj zahtjeva istaknuo je slijedeće:

“(a) Zaista, [podnositelj zahtjeva] nije bio odvjetnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81 pred suce br. 19 Suda prvog stupnja u Madridu, kao što pobijana odluka i navodi; on je nastupao samo kao agent tuženog [M.], pružajući izvanparnične usluge u obliku savjeta i pomoći (kao što je navedeno u prvotnom zahtjevu) te u postupku pred sucem br. 19; ali nikad nije obavljao nikakav parnični rad (ejercicio intraprocesal) u tom postupku...

...

(c) ... izvanparnični rad ... sačinjavao je jedini temelj za pokretanje sudskog postupka naknade troškova za obavljene usluge ...; ... klijent je neopravdano ostvario financijsku dobit ... na temelju pružanja raznih izvanparničnih usluga koje je zahtijevao i koje su zaista i pružene...”

Podnositelj zahtjeva također je naveo kako se ne slaže s načinom na koji je sudac Suda prvog stupnja u Madridu ocijenio njegove dokaze.

16. Odlukom od 11. srpnja 1995. Ustavni je sud odbio žalbu zaključivši da ista nije ustavnopravno relevantna, našavši da su redovni sudovi zaključili da podnositelj zahtjeva nije podnio dostatne dokaze o pružanju profesionalnih usluga te da su jedino parnični sudovi bili nadležni odlučivati o tome, isključujući nadležnost Ustavnog suda.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

17. Članak 120. st. 3. španjolskog Ustava glasi kako slijedi:

“Presude će uvijek sadržavati obrazloženje na kojem se temelje i bit će donesene javno.”

“Las sentencias serán siempre motivadas y se pronunciarán en audiencia pública.”

18. Članak 359. Zakonika o građanskom postupku glasi:

“Presude moraju biti jasne i precizne te se posebice moraju odnositi na tužbeni zahtjev i ostale zahtjeve postavljene tijekom postupka; moraju usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti o svim spornim točkama koje su raspravljane pred sudom...”

“Las sentencias deben ser claras, precisas y congruentes con las demandas y con las demás pretensiones deducidas oportunamente en el pleito, haciendo las declaraciones que éstas exijan, condenando o absolviendo al demandado y decidiendo todos los puntos litigiosos que hayan sido objeto del debate ...”

 

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

19. G. García Ruiz obratio se Komisiji dana 19. prosinca 1995. Naveo je kako je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. st. 1. Konvencije time što u svojoj presudi Madridski Audiencia Provincial nije odgovorio na sve njegove argumente. Također se žalio na duljinu postupka pod člankom 6. st. 1. Konvencije.

20. Dana 2. rujna 1996. Komisija je odlučila obavijestiti Vladu o podnesenom zahtjevu (br. 30544/96) u dijelu u kojem se odnosio na pritužbu podnositelja zahtjeva o povredi prava na pravično suđenje i proglasila je ostatak zahtjeva nedopuštenim. Dana 24. veljače 1997. proglasila je dopuštenim dio zahtjeva koji je bio komuniciran Vladi. U svojem izvješću od 15. rujna 1997. (bivši članak 31. Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do povrede članka 6. st. 1 (s dvadeset i dva glasa za i osam protiv). Cjelokupni test mišljenja Komisije, kao i izdvojena mišljenja sadržana u tom izvješću, nalaze se u aneksu ove presude[3].

 

KONAČNI PODNESCI SUDU

21. Vlada je u svojim očitovanjima tražila od Suda da zaključi da je presuda Madridskog Audiencia Provincial odgovorila na sve argumente podnositelja zahtjeva i da nije došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije.

22. Podnositelj zahtjeva tražio je od Suda da zaključi da je došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije i da mu dosadi pravednu naknadu.

 

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

23. Podnositelj zahtjeva žalio se kako Madridski Audiencia Provincial nije u svojoj presudi odgovorio na njegove argumente, čime je povrijeđen članak 6. st. 1 Konvencije, koji glasi:

“ Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud pravično... ispita njegov slučaj.”

24. Komisija se uglavnom složila s ovim argumentom.

25. Vlada je tvrdila da su dva parnična suda koja su razmatrala slučaj dala obrazložene odgovore na argumente podnositelja zahtjeva. Pred prvim stupnjem, sudac br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu odbio je njegov tužbeni zahtjeva dajući pritom detaljne činjenične razloge. Po žalbi, Audiencia Provincial je potvrdio presudu protiv podnositelja zahtjeva podržavši činjenične navode i obrazloženje sadržane u prvostupanjskoj presudi. Argumenti podnositelja zahtjeva time su izričito odgovoreni i obrazloženi po žalbi, u skladu s člankom 6. st. 1. Konvencije.

26. Sud ponavlja da prema njegovoj dobro ustaljenoj praksi koja odražava načelo vezano uz pravilnu administraciju pravde, sudske presude moraju sadržavati razloge na kojima se temelje. Opseg ove dužnosti davanja obrazloženja može varirati ovisno o naravi odluke i mora se odrediti u svjetlu činjenica svakog pojedinog slučaja (vidi presude Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske od 9. prosinca 1994., Serija A br. 303-A i 303-B, str. 12, st. 29., i str. 29-30, st. 27.; i presudu Higgins i ostali protiv Francuske od 19. veljače 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 60, st. 42.). Iako članak 6 st. 1. obvezuje sudove da obrazlože svoje presude, ta se obveza ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaki argument (vidi presudu Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. travnja 1994., Serija A br. 288, str. 20, st. 61.). Stoga se žalbeni sud odbijajući žalbu može u principu jednostavno pozvati na razloge koje je izložio niži sud (vidi, mutatis mutandis, presudu Helle protiv Finske od 19. prosinca 1997., Reports 1997-VIII, str. 2930, st. 59-60.).

27. U konkretnom slučaju Sud primjećuje da je prvostupanjski sudac br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu prilikom odlučivanja uzeo u obzir tuženikove izjave kojima je zanijekao činjenice navedene u tužbi. Zaključio je da dokaz svjedoka kojeg je pozvao podnositelj zahtjeva nije bio uvjerljiv te da podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da je doista i obavio usluge za koje je potraživao naknadu (vidi st. 13. gore).

Po žalbi, Audiencia Provincial je kao prvo naveo da prihvaća i smatra ponovljenim u svojoj odluci utvrđenje činjenica kako je navedeno u prvostupanjskog presudi, te je zaključio da podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da je kao odvjetnik obavio izvanparnične usluge koje su tvorile temelj njegova potraživanja. Nastavio je time da je također potvrdio pravno obrazloženje napadane odluke u dijelu u kojem ista nije proturječila njegovim zaključcima. S tim u svezi, zaključio je da nije postojao ni najmanji dokaz da je podnositelj zahtjeva nastupao kao odvjetnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81, iako je moguće da je obavio određene izvanparnične usluge. Stoga je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu (vidi st. 14. gore).

Slučaj je tada došao do Ustavnog suda, koje je u svojoj presudi od 11. srpnja 1995. odbio amparo žalbu podnositelja zahtjeva iz razloga što, prema zaključcima redovnih sudova, podnositelj zahtjeva nije dokazao da je obavio profesionalne usluge za koje je potraživao naknadu troškova te su takvi zaključci bili izvan nadležnosti Ustavnog suda (vidi st. 16. gore).

28. U mjeri u kojoj se pritužba podnositelja zahtjeva odnosi na ocjenu dokaza i ishod postupka pred domaćim sudovima, Sud naglašava da je, sukladno članku 19. Konvencije, njegova dužnost osigurati poštivanje obveza preuzetih od ugovornih stranaka Konvencije. Posebice nije njegova zadaća baviti se pogrešnim utvrđenjima činjenica ili primjenom prava koju je počinio nacionalni sud ukoliko ona nisu povrijedila prava i slobode zajamčene Konvencijom. Štoviše, iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopustivosti dokaza niti o načinu na koji bi se isti trebali ocjenjivati, što su dakle pitanja koja se u prvom redu imaju urediti domaćim pravom i odlukama domaćih sudova (vidi presudu Schenk protiv Švicarske od 12. srpnja 1988., Serija A br. 140, str. 29, st. 45-46.).

29. U svjetlu onoga što prethodi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva imao kontradiktorni postupak te da je u raznim stadijima tog postupka mogao podnijeti argumente koje je smatrao relevantnima za svoj slučaj. Činjenični i pravni razlozi za odbijanje njegove tužbe od strane prvostupanjskog suda izloženi su u detalje. U žalbenoj presudi Audiencia Provincial je potvrdio činjenice i pravno obrazloženje navedeno u prvostupanjskoj presudi u dijelu u kojem ono nije bilo u sukobu s njegovim zaključcima. Podnositelj zahtjeva stoga ne može opravdano tvrditi da ta presuda nije bila obrazložena, iako bi u konkretnom slučaju podrobnije obrazloženje bilo poželjno.

30. Zaključno, Sud smatra da je postupak u konkretnom predmetu u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. st. 1 Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

Presuđuje jednoglasno da nije došlo po povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom i francuskom i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 21. siječnja 1999.

 

Michele de Salvia                                                                                  Luzius Wildhaber
    Tajnik                                                                                                Predsjednik

 

Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

CASE OF GARCÍA RUIZ v. SPAIN

(Requête n°/Application no. 30544/96)

ARRÊT/JUDGMENT

STRASBOURG

21 janvier/January 1999

In the case of García Ruiz v. Spain,

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrG. Bonello,
MrJ. Makarczyk,
MrP. Kūris,
MrR. Türmen,
MrJ.-P. Costa,
MrsF. Tulkens,
MrM. Fischbach,
MrV. Butkevych,
MrJ. Casadevall,
MrJ. Hedigan,
MrsH.S. Greve,
MrA.B. Baka,
MrR. Maruste,
MrsS. Botoucharova,
and also of Mr M. de SalviaRegistrar,

Having deliberated in private on 18 November 1998 and 13 January 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the Spanish Government (“the Government”) on 6 January 1998, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 30544/96) against the Kingdom of Spain lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 by a Spanish national, Mr Faustino Francisco García Ruiz, on 19 December 1995.

The Government’s application referred to former Article 48. The object of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 § 1 of the Convention.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicant stated that he wished to take part in the proceedings. The President of the Court at that time, Mr R. Bernhardt, gave him leave to use the Spanish language (former Rule 27 § 3).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the applicant and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant’s memorial on 13 May 1998 and the Government’s memorial on 2 June 1998.

4.  On 12 October 1998 the Commission produced the file on the proceedings before it, as requested by the Registrar on the President’s instructions.

5.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr A. Pastor Ridruejo, the judge elected in respect of Spain (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr J.P. Costa and Mr M. Fischbach, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr G. Bonello, Mr J. Makarczyk, Mr P. Kūris, Mr R. Türmen, Mrs F. Tulkens, Mrs V. Strážnická, Mr V. Butkevych, Mr J. Casadevall, Mrs H.S. Greve, Mr A.B. Baka, Mr R. Maruste and Mrs S. Botoucharova (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr J. Hedigan replaced Mrs Strážnická, who was unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 5 (b)).

6.  At the Court’s invitation (Rule 99), the Commission delegated one of its members, Mr F. Martínez, to take part in the proceedings before the Grand Chamber

7.  In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 November 1998.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrJ. Borrego Borrego, Head of the
Legal Service for the European Commission
and Court of Human Rights,Agent;

(b)for the Commission
MrF. Martínez,Delegate,
MsM.-T. Schoepfer,Secretary to the Commission.

The Court heard addresses by Mr Martínez and Mr Borrego Borrego.

By a letter of 28 October 1998 the applicant had informed the Registry that he would not be taking part in the hearing and would not be represented at it.

THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant has the degree of Bachelor of Laws and is registered as a member of the Madrid Bar, but in fact works as a nurse. He submitted that in August 1985 one M. gave him instructions to carry out certain non-contentious (extraprocesal) work, including in particular a search to discover any encumbrances affecting the title to a piece of land which was among the property made subject to a charging order in summary foreclosure proceedings under the Mortgage Act (juicio sumario ejecutivo de la Ley Hipotecaria) brought by the X company against S. before judge no. 19 of the Madrid Court of First Instance.

On 19 June 1986 M. bought the land at auction, at a price which the applicant considered advantageous.

9.  The applicant maintained that in 1986 he unsuccessfully asked his client to pay him for the administrative services, advice and technical assistance he had provided at the time of the purchase in question.


He asserted that, by a registered letter of 27 May 1989 with a prepaid form for acknowledgment of receipt, to which he received no reply, he asked M. to pay him the sum of two million five hundred thousand pesetas to cover his fees.

10.  On 8 June 1989, at the applicant’s request, the Madrid Bar gave an opinion assessing the fees the applicant was entitled to claim for the services in question at three million pesetas. The Bar made it clear that its assessment was based exclusively on the information provided by the applicant.

11.  On 16 June 1989 the applicant brought proceedings against M. under the taxation procedure (procedimiento de jura de cuenta) before judge no. 2 of the Madrid Court of First Instance to recover the sum he claimed. Judgment was given against the applicant on 30 June 1989 on the ground that the jura de cuenta procedure was intended only for the recovery of fees owed for services rendered by counsel in the context of judicial proceedings and that the services he had rendered had been non-contentious.

12.  On 29 September 1989 the applicant brought an ordinary civil action (juicio declarativo ordinario) against M. before judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance seeking payment of three million pesetas.

13.  This claim was dismissed by a judgment of 24 May 1993. The judge took into account the statements of the defendant, who had denied the facts alleged by the applicant, and in particular that he had ever given Mr García Ruiz instructions to act for him, held that the evidence of a witness called by the applicant was not conclusive and ruled that the applicant had not proved that he had performed the services in question. He held in particular:

“The plaintiff asserts that he was instructed by the defendant (M.) to perform a number of services for him consisting in checking which court was dealing with certain proceedings and providing other information M. considered necessary to inform his decision as to whether to buy a certain property. In support of his claim he has submitted, in addition to his pleading, a series of documents, numbered 1 to 7 in the file.

In his deposition (confesión judicial) the defendant contested the truth of the facts on which the claim is based, denying that there had ever been any kind of contractual relationship between himself and the plaintiff or that he had asked the latter to perform the professional services which he claimed to have carried out according to the defendant’s instructions.

...

Be that as it may, the plaintiff admits that he did not perform the services concerned in the context of judicial proceedings... What is not in doubt is that he must prove that he actually did perform the services in issue. In that connection, no evidence has been produced in the case which might establish the truth of the allegations... Consideration of the evidence adduced suffices in itself to persuade the Court that the
plaintiff has not satisfied a single one of the conditions for claiming lawyer’s fees. In the absence of evidence, the claim must be rejected, especially as the defendant denies the facts.”

14.  On 4 June 1993 the applicant appealed. By a judgment of 17 March 1995, the Madrid Audiencia Provincial dismissed the appeal and upheld the impugned judgment.

In Part I of its judgment (The Facts) it stated: “[This Court] accepts and deems to be reproduced in its own decision the statement of the facts set out in the impugned judgment.”

In Part II (The Law) it ruled:

“The grounds of the impugned decision are accepted as pertinent, in so far as they are not incompatible with those set out below.

Firstly, the appeal is against the decision given by judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance on 24 May 1993, dismissing the claim of the appellant [that is the applicant], a lawyer, against M., for three million pesetas in respect of fees owed on account of work he had done as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81, brought in the Court of First Instance. M. contests the appeal on the ground that the appellant never acted in the proceedings in question, as his legal representative in that case was Mr J.A. C.L.

Secondly, the case file does not contain the slightest evidence that the appellant [the applicant] acted as counsel in case no. 843/81, or at least that, as Article 1214 of the Civil Code requires, he took steps of a procedural nature, although he may have carried out non-contentious work; the appeal must accordingly be dismissed and the impugned judgment upheld ...”

The Audiencia Provincial concluded:

“... This Court must dismiss, and hereby dismisses, the appeal lodged by [the applicant’s lawyer] against the judgment given by judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance on 24 May 1993, which is hereby upheld...”

15.  On 13 May 1995 the applicant lodged an amparo appeal with the Constitutional Court relying on the right to a fair hearing, contending that the judgment of the Audiencia Provincial had given no reply whatsoever to his arguments. In his appeal the applicant made the following points:

“(a)  Indeed, [the applicant] did not act as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81 before judge no. 19 of the Madrid Court of First Instance, as the impugned decision states; he acted solely as the agent of the respondent [M.], providing non-contentious services in the form of advice and assistance (as stated in the initial application) and in the proceedings brought before judge no. 19; but he never carried out any contentious work (ejercicio intraprocesal) in those proceedings ...

...

(c)  ... the non-contentious work ... formed the only basis for the judicial proceedings to recover fees for services rendered ...; ... the client unjustly obtained a
financial gain ... on account of the performance of the various non-contentious services which he had requested and which were in fact performed ...”

The applicant also stated his disagreement with the way the judge of the Court of First Instance had assessed and interpreted his evidence.

16.  By a decision of 11 July 1995 the Constitutional Court dismissed the appeal on the ground that it had no constitutional relevance, observing that the ordinary courts had held that the applicant had not adduced sufficient evidence that he had rendered the professional services in issue and that assessment of the facts was a matter over which the trial courts had sole jurisdiction, to the exclusion of its own jurisdiction.

II.RELEVANT DOMESTIC LAW

17.  Article 120 § 3 of the Spanish Constitution is worded as follows:

“Judgments shall always contain a statement of the grounds on which they are based and be delivered in public.”

“Las sentencias serán siempre motivadas y se pronunciarán en audiencia pública.”

18.  Article 359 of the Code of Civil Procedure provides:

“Judgments must be clear and precise and must address specifically the applications and other claims made in the course of the proceedings; they must find for or against the defendant and rule on all the disputed points which have been the subject of argument ...”

“Las sentencias deben ser claras, precisas y congruentes con las demandas y con las demás pretensiones deducidas oportunamente en el pleito, haciendo las declaraciones que éstas exijan, condenando o absolviendo al demandado y decidiendo todos los puntos litigiosos que hayan sido objeto del debate ...”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

19.  Mr García Ruiz applied to the Commission on 19 December 1995. He submitted that his right to a fair hearing, guaranteed by Article 6 § 1, had been infringed in that the judgment of the Madrid Audiencia Provincial had not replied to his arguments. He also complained of the length of the proceedings and alleged a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

20.  On 2 September 1996 the Commission decided to give notice of the application (no. 30544/96) to the Government in so far as it concerned the applicant’s complaint of a violation of his right to a fair hearing on account of the fact that the Madrid Audiencia Provincial’s judgment gave no reply to his arguments, and declared the remainder of the application
inadmissible. On 24 February 1997 it declared admissible the part of the application that had been communicated to the Government. In its report of 15 September 1997 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 6 § 1 (twenty-two votes to eight). The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

21.  In their memorial the Government requested the Court to hold that the Madrid Audiencia Provincial’s judgment had replied to the applicant’s arguments and that there had accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

22.  The applicant asked the Court to hold that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention and to award him just satisfaction.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

23.  The applicant submitted that the Madrid Audiencia Provincial’s failure to give any reply in its judgment to his arguments had breached Article 6 § 1 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

24.  The Commission accepted this argument for the most part.

25.  The Government submitted that the two trial courts which had considered the case had given reasoned replies to the applicant’s allegations. At first instance, judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance had rejected his claim in a decision for which detailed factual reasons had been given. On appeal, the Audiencia Provincial had given judgment against the applicant after endorsing the statement of the facts and the reasoning set out in the impugned judgment. The applicant’s arguments had accordingly been expressly answered on appeal, with reasons, as required by Article 6 § 1 of the Convention.

26.  The Court reiterates that, according to its established case-law reflecting a principle linked to the proper administration of justice, judgments of courts and tribunals should adequately state the reasons on which they are based. The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision and must be determined in the light of the circumstances of the case (see the Ruiz Torija v. Spain and Hiro Balani v. Spain judgments of 9 December 1994, Series A nos. 303-A and 303-B, p. 12, § 29, and pp. 29-30, § 27; and the Higgins and Others v. France judgment of 19 February 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, p. 60, § 42). Although Article 6 § 1 obliges courts to give reasons for their decisions, it cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (see the Van de Hurk v. the Netherlands judgment of 19 April 1994, Series A no. 288, p. 20, § 61). Thus, in dismissing an appeal, an appellate court may, in principle, simply endorse the reasons for the lower court’s decision (see, mutatis mutandis, the Helle v. Finland judgment of 19 December 1997, Reports 1997-VIII, p. 2930, §§ 59-60).

27.  In the present case the Court notes that at first instance judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance took into account in his decision the defendant’s statements denying the facts alleged by the applicant in his claim. It held that the evidence of a witness called by the applicant was not conclusive and ruled that the applicant had not proved that he had performed the services for which he was claiming a fee (see paragraph 13 above).

On appeal the Audiencia Provincial first stated that it accepted and deemed to be reproduced in its own decision the statement of the facts set out in the judgment at first instance, thus ruling that the applicant had not proved that he had performed as counsel the non-contentious services which formed the basis of his claim. It went on to say that it likewise endorsed the legal reasoning of the impugned decision in so far as it was not incompatible with its own findings. On that point, it held that there was not the slightest evidence in the case file to prove that the applicant had acted as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81, although he might have performed non-contentious services. It therefore dismissed the appeal and upheld the judgment delivered at first instance (see paragraph 14 above).

The case was then referred to the Constitutional Court, which, in its judgment of 11 July 1995, dismissed the applicant’s amparo appeal on the grounds that, according to the trial courts, the applicant had not established that he had rendered the professional services for which he was claiming a fee and that assessment of the facts was a matter over which the Constitutional Court did not have jurisdiction (see paragraph 16 above).

28.  In so far as the applicant’s complaint may be understood to concern assessment of the evidence and the result of the proceedings before the domestic courts, the Court reiterates that, according to Article 19 of the Convention, its duty is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention. In particular, it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention. Moreover, while Article 6 of the Convention guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence or the way it should be assessed, which are therefore primarily matters for regulation by national law and the national courts (see the Schenk v. Switzerland judgment of 12 July 1988, Series A no. 140, p. 29, §§ 45-46).

29.  In the light of the foregoing considerations, the Court notes that the applicant had the benefit of adversarial proceedings. At the various stages of those proceedings he was able to submit the arguments he considered relevant to his case. The factual and legal reasons for the first-instance decision dismissing his claim were set out at length. In the judgment at the appeal stage the Audiencia Provincial endorsed the statement of the facts and the legal reasoning set out in the judgment at first instance in so far as they did not conflict with its own findings. The applicant may not therefore validly argue that this judgment lacked reasons, even though in the present case a more substantial statement of reasons might have been desirable.

30.  In conclusion, the Court considers that, taken as a whole, the proceedings in issue were fair for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds unanimously that there has not been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 21 January 1999.

 

Luzius Wildhaber
President                                                                          Michele de Salvia
                                                                                             Registrar

 

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija