M. i M. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
03.12.2012
Članovi
3
8
8-1
35
41
Kršenje
3
8
8-1
Nekršenje
3
8
Ključne reči
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 3) Pozitivne obaveze
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Broj predstavke
10161/13
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane dve hrvatske državljanke, rodjene 1976. godine, odnosno 2001. godine i žive u Zadru. Oslonile su se na povredu Čl. 3 i/ili Čl. 8 Konvencije.
Podnositeljke su majka (druga podnositeljka) i ćerka (prva podnositeljka). Predmet se odnosi na niz međusobno povezanih postupaka uključujući krivični postupak, parnični postupak i postupak pred centrom za socijalni rad.
Druga podnositeljka je tokom 2001. godine sklopila brak s I. M. te je iste godine rodila prvu podnositeljku. Tokom avgusta 2007. godine, došlo je do razvoda braka, a prva podnositeljka je poverena I. M.-u na staranje dok je drugoj podnositeljki pripalo pravo na vidjanje.
Tokom marta 2011. godine, nadležno opštinsko državno tužilaštvo je protiv I. M.-a podiglo optužnicu radi osnovane sumnje da je počinio krivično delo nanošenje telesnih povrede, nakon incidenta koji se dogodio 01. februara 2011. godine, a tokom kojeg je došlo do povredjivanja prve podnositeljke. Prva podnositeljka je tvrdila da je I. M. udario po licu, zgrabio za vrat i verbalno zlostavljao. Sledećeg dana, majka je odvela do nadležne policijske stanice, gde su podnele krivičnu prijavu. Nakon što ju je pregledao očni lekar, utvrđeno je da je pretrpela povrede oka. I. M. je proglašen krivim, a nadležni opštnski sud mu je izrekao novčanu kaznu. I. M. je potom podneo prigovor, obaveza plaćanja novčane kazne je stavljena van snage i krivični postupak je nastavljen. Tokom 2013. godine, usledila su tri ročišta. Prvo ročište je bilo zakazano za maj 2013. godine s mogućnošću da se prva podnositeljka ispita putem video veze. Krivični postupak je i dalje u toku, a opštinski sud čeka potrebnu tehničku opremu za ispitivanje putem video veze, budući da istu ne poseduje.
Druga podnositeljka je tokom 2011. godine protiv I. M. podnela prijavu zbog krivičnog dela napuštanja i zlostavljanja deteta ili maloletne osobe do kojeg je došlo tokom incidenta od dana 01. februara 2011. godine i, prema navodima prve podnositeljke, to nije bio jedini put. Posebno je istakla kako se prvoj podnositeljki obraćao pogrdnim imenima, prisiljavao je da jede hranu koju nije volela, pretio joj da će je udariti i ošišati kosu i da više ne će videti majku. Tokom januara 2012. godine, krivična prijava je odbačena zbog toga što nisu utvrđeni elementi zlostavljanja.
U međuvremenu, tokom marta 2011. godine, nakon incidenta od dana 01. februara 2011. godine, druga podnositeljka je pokrenula postupak u kojem je tražila da se prva podnositeljka poveri njoj na čuvanje i to privremeno tokom postupka i konačno po završetku postupka. Predlog za privremeno poveravanje deteta, odbačen je zbog nedostatka dokaza koji bi upućivali na zlostavljanje. Postupak radi donošenja konačne odluke o predlogu podnositeljke je i dalje u toku.
U razdoblju od 2006. do 2014. godine, nadležni centar za socijalni rad, doneo je dve mere za zaštitu prava i dobrobiti deteta, u cilju nadziranja porodične situacije i unapređenja komunikacije između roditelja, kako bi se sprečilo da prva podnositeljka bude uvučena u sukob između roditelja. Tokom postupka za promenu odluke o vršenju roditeljskog prava, centar je sudu podneo izveštaj iz kojeg je proizlazilo kako je situacija u kojoj se prva podnositeljka nalazi složena, ali kako ništa ne ukazuje da postoji opasnost za njen život. Tokom 2014. godine, centar je podneo dodatni izveštaj iz kojeg je proizlazilo kako ne postoji opasnost od zlostavljanja, niti da je do njega došlo, već kako su glavni problemi nerešeni sukob između roditelja i zanemarivanje potreba prve podnositeljke.
Tokom svih ovih postupaka, niz psihijatara i psihologa pregledalo je prvu podnositleljku, na predlog majke, oca i po predlogu suda: svi su zaključili kako je dijete traumatizovano. Iz nalaza i mišljenja veštaka. koji je parničnom sudu dostavljen u decembru 2011. godine, proizlazilo je kako oba roditelja pate od poremećaja ličnosti i da su im smanjene roditeljske sposobnosti. Prema njihovom mišljenju, dete je bilo traumatizovano zbog razvoda braka i sukoba između roditelja, međutim ništa nije ukazivalo da bi dete bilo ugroženo ako bi nastavilo da živi sa ocem. Tokom 2014. godine, prvu podnositeljku je pregledao psiholog zbog samopovredjivanja. Prilikom medicinskih pregleda, prva podnositeljka je izjavila kako je, tokom februara 2011. godine, otac udario po licu i kako želi da živi sa majkom. Isti iskaz je dala i u krivičnom postupku, koji se vodio protiv I. M.-a.
Pozivajući se na Čl. 3. i Čl. 8. Konvencije, podnositeljke su se žalile zbog toga što nadležni organi nisu pokrenuli i sproveli postupak zbog krivičnog dela zlostavljanja deteta, a prvoj podnositeljki nije pružena zaštita od daljeg zlostavljanja od strane oca.
Evropski Sud za ljudska prava utvrdjuje, sa pet glasova prema dva, povredu Čl. 3. Konvencije u pogledu prve podnositeljke, jednoglasno utvrdjuje da nije došlo do povrede Čl. 8. Konvencije u pogledu prve podnositeljke, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 8 u pogledu prve podnositeljke, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 8 u pogledu prve podnositeljke, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 8. Konvencije u pogledu druge podnositeljke.

 preuzmite presudu u pdf formatu

PRVI ODJEL

PREDMET M. I M. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 10161/13)

PRESUDA

STRASBOURG 3. rujna 2015.

 

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu M. i M. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu: 

Isabelle Berro, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos, 
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,

i Søren Nielsen, tajnik odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. srpnja 2015. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

 

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 10161/13) protiv Republike Hrvatske koji su državljanke Hrvatske gđa M. („drugopodnositeljica”) i njezina malodobna kći M. („prvopodnositeljica”) podnijele Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 3. siječnja 2013. godine. Predsjednik odjela odlučio je ne objaviti javnosti identitet podnositeljica (Pravilo br. 47. § 4. Poslovnika Suda).

2. Podnositeljice zahtjeva zastupala je gđa S. Bezbradica Jelavić i g. I. Jelavić iz odvjetničkog društva Jelavić & partneri, odvjetnici iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositeljice zahtjeva tvrdile su da domaće vlasti nisu ispunile svoje pozitivne obveze na temelju članka 3. i/ili 8. Konvencije jer nisu na odgovarajući način kazneno gonile oca prvopodnositeljice zbog nasilja počinjenog nad njom niti su je zaštitile od daljnjih nasilnih napada uklonivši je iz njegovog doma.

4. Dana 16. svibnja 2013. o zahtjevu je obaviještena Vlada.

 

ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Pozadina predmeta

5. Podnositeljice su rođene 1976. (drugopodnositeljica) odnosno 2001. godine (prvopodnositeljica) i žive u Zadru.

6. Dana 23. lipnja 2001. g. drugopodnositeljica udala se za g. I.M.

7. Dana 4. rujna 2001. drugopodnositeljica je rodila prvopodnositeljicu.

8.Nakon što su se odnosi između supružnika pogoršali,drugopodnositeljica je 2006. godine pokrenula tužbu protiv svojeg muža tražeći razvod, skrbništvo nad prvopodnositeljicom i uzdržavanje za istu. I.M. je podnio protutužbu tražeći da se njemu dodijeli skrbništvo nad prvopodnositeljicom.

9. U razdoblju od 5. srpnja 2006. do 7. ožujka 2008. godine sveukupno osam kaznenih prijava podneseno je protiv drugopodnositeljice i I.M. Većinu su tih prijava podnijeli izravno jedno protiv drugoga dok su druge podnesene na inicijativu policije. Tri od tih osam prijava dovele su do pokretanja kaznenih postupaka (dva protiv I.M. i jedan i protiv I.M. i protivdrugopodnositeljice) čiji je ishod nepoznat. Preostalih je pet kaznenih prijava odbačeno, uključujući tri gdje se navodilo da su protiv prvopodnositeljice počinjena kaznena djela zlostavljanja djeteta i nasilja u obitelji.

10. Presudom od 24. kolovoza 2007. Općinski sud u Zadru: (a) razveo je brak sklopljen između drugopodnositeljice i I.M.-a, (b) dodijelio je I.M.-u skrbništvo nad prvopodnositeljicom, (c) dodijelio je drugopodnositeljici pravo na susrete i druženja i (d) naredio drugopodnositeljici da redovito plaća uzdržavanje za prvopodnositeljicu. Pri donošenju takve odluke sud se pozvao na mišljenje forenzičkih vještaka psihologa i psihijatara pribavljenih tijekom postupka i na preporuku Centra za socijalnu skrb Zadar (dalje u tekstu: „lokalni centar za socijalnu skrb”) koji je sudjelovao u tom postupku kao umješač sui generis s ciljem zaštite interesa prvopodnositeljice. Presuda je postala pravomoćna 2. siječnja 2008.

11. Prethodno je odlukom od 7. studenog 2006. lokalni centar za socijalnu skrb odredio mjeru zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi u pogledu prvopodnositeljice. Mjera je izrečena s ciljem poboljšavanja komunikacije između drugopodnositeljice i I.M.-a u pogledu prvopodnositeljice i sprečavanja da se nju uvuče u njihov sukob. Mjera je trajala do 31. kolovoza 2008. kada je prekinuta. U svojoj odluci od 2. rujna 2008. lokalni centar za socijalnu skrb naveo je, inter alia, sljedeće:

„Mjera je samo djelomično postigla svoj cilj utoliko što su se kontakti s majkom stabilizirali. Roditelji još uvijek ne komuniciraju međusobno i očigledno je da majka namjerava nastaviti s takvim ponašanjem. Štoviše, suradnja majke s nadzornim službenikom nije odgovarajuća i očigledno je da je mjera postala beskorisna.”

B. Navodno zlostavljanje

12. Podnositeljice zahtjeva tvrde da je 1. veljače 2011. otac prvopodnositeljicu otac I.M. udario po licu i stiskao joj vrat dok ju je verbalno zlostavljao.

13. Sljedećeg je dana drugopodnositeljica odvela prvopodnositeljicu na policiju kako bi prijavila incident. Policija ih je uputila da posjete liječnika i otpratila ih do lokalne bolnice gdje je prvopodnositeljicu pregledao oftalmolog koji joj je dijagnosticirao kontuziju oka i tkiva očne šupljine. Posebice, oftalmolog je primijetio:

„Klinički diskretan podljev donje vjeđe lijevog oka, u resorpciji. Motilnost očiju je normalna, nema diplopije [dvostruke slike], nema kliničkih znakova frakture orbite.

Zjenice su normalne, leće [su] na mjestu, prozirne, fundus oka [je] normalan na obje strane.

Dg.: Contusio oc.sin. Haematoma palp.inf.oc.sin.

Terapija: hladni oblozi [komprese] ... U oko: Effludimex sol. ...
Dg:
S05.1. Kontuzija jabučice oka i tkiva očne šupljine”

14. Nakon što je pregledao prvopodnositeljicu, oftalmolog je podnio standardni obrazac koji se podnosi policiji u kojemu je naveo da je ozljeda nanesena udarcem rukom u lijevo oko, naveo podljev lijeve vjeđe (haematoma palp.inf.oc.sin.) kao dijagnozu i opisao ozljedu kao laku.

15. Podnositeljice zahtjeva tada su se vratile na policiju gdje su obje dale izjave. U svojoj je izjavi prvopodnositeljica spomenula druge primjere fizičkog i psihološkog nasilja od strane njezinog oca tijekom protekle tri godine. Mjerodavan dio policijske bilješke o razgovoru vođenom s prvopodnositeljicom glasi kako slijedi:

„Ovaj je razgovor vođen u pogledu nasilničkog ponašanja [djetetovog] oca I.M. [Dijete] je navelo da je jučer oko 16:00 sati, kada se pripremala da posjeti svoju majku D.M., željela uzeti okvir slike koji sadrži pramen njezine kose koji je njezina mama dala uokviriti kada se ona prvi puta šišala. Stavila je okvir slike pod svoju jaknu jer je znala da joj tata ne bi dopustio da ponese taj okvir za sliku k svojoj mami. Tada je njegova djevojka I.P. vidjela da ona ima nešto pod svojom jaknom i pitala je što je to. Odgovorila je da to nije ništa. Tada je došao njezin otac i uzeo okvir za sliku ispod njezine jakne i rekao joj da će razgovarati o tome kada se vrati kući te večeri.

... Navečer, oko 20:00 sati, mama ju je dovela do tate koji ju je pozvao u sobu i nazvao je lopovom, udario je rukom po lijevom oku i počeo joj stiskati vrat i gurati je. Tijekom toga, ona je pala, no nije se ozlijedila jer je pala na vreću koja je bila na podu. Potom je povraćala slinu jer je osjetila mučninu od toga što joj je otac stiskao vrat. Potom je [partnerica njezinog oca] I.P. došla i rekla njezinom ocu da se smiri inače će ona [prvopodnositeljica] povraćati ... On je potom otišao i sjeo u sobi za dnevni boravak. Ona je bila veoma uplašena i plakala je no ipak je otišla u svoju sobu i napisala domaću zadaću za sutradan. Kada se ujutro probudila, pozdravila je svog oca s ,dobro jutro’, no on je nije ni pogledao i samo je okrenuo glavu na drugu stranu. Ujutro je osjetila laganu bol pod lijevim okom gdje ju je otac udario. Kada je stigla u školu, spomenula je to svojem učitelju, svojim prijateljicama P. i A. jer je osjećala potrebu da se povjeri nekome. 

Danas je otišla svojoj mami i rekla joj sve što se dogodilo te večeri. Također ju je veoma povrijedilo kada ju je tata grubo [opsovao]. On to često čini, i činio je to [također] jučer navečer. Također ju je nazvao ,kravom’ i rekao joj da je glupa. Zbog njegovih grubih riječi, puno je plakala nakon toga. Tata joj kaže s vremena na vrijeme [da ide k vragu], a ona ne voli psovanje, posebno kada on spominje njezinu mamu dok to čini. Prije nekoliko mjeseci otac joj je rekao da će putem svojih prijatelja osigurati da nikada ne čuje i ne vidi svoju mamu. Stoga se veoma boji svojeg tate jer on može biti opasan. Vidjela je kada je tata tukao u mamu i stoga se boji da bi on mogao istući i nju na isti način. Ona navodi da je njezin otac često nepristojan prema njoj tako što viče na nju, tjera je da jede hranu koju ne voli, a kada ona to ne učini, zgrabi je za bradu i nabije joj hranu u usta, od čega osjeća mučninu. Često joj oduzima mobilni telefon tako da ne može zvati svoju mamu, a ona bi voljela biti u kontaktu sa svojom mamom. Jednom ju je udario četkom za kosu po nozi kada mu nije dopustila da joj češlja kosu. On je također zna zgrabiti za ruku i stisnuti je tako čvrsto da poslije ima kontuzije. Navodi da se veoma boji svog tate i da bi voljela živjeti sa svojom mamom. Večeras ona definitivno ne želi ići sa svojim ocem, već želi ostati sa svojom mamom. Ona se boji da bi je njezin otac mogao istući i vikati na nju. Često joj je prijetio mašući svojom rukom prema njoj i govoreći ,gledaj je, gledaj je’ s namjerom da je udari ako ga ona ne bi slušala. Otac joj je također prijetio da će joj ošišati kosu znajući da ona voli [svoju] dugu kosu. Prijeti joj time kada plače za svojom mamom, grize svoje nokte ili traži mobilni telefon. Tata joj često kaže da ne smije voljeti svoju baku [po majci], [partnera svoje majke] N. ili njegovu mamu, no ona ih sve voli.

Ona nadalje navodi da svaki puta kada joj mama ili [partner njezine majke] N. kupe nešto i ona to donese u dom svojeg oca, on baca sve te stvari u smeće. Stoga ona nosi stvari koje joj je mama kupila samo kada dođe svojoj mami jer joj nije dopušteno da ih nosi kada je u domu svojega tate.

Konačno, ona navodi da se veoma boji svojega tate i [posebno] ... da će on učiniti nešto loše njezinoj mami jer on stalno prijeti da će to učiniti.

Razgovor je vođen u prisutnosti socijalne radnice Centra za socijalnu skrb Zadar V.C.”

16. Istog je dana policija razgovarala s I.M. i njegovom partnericom I.P. Mjerodavan dio policijske bilješke o razgovoru vođenom s I.M. glasi kako slijedi:

„Razgovor je vođen uz prisutnost njegovog odvjetnika B.Z., u pogledu izvješća da je udario svoju malodobnu kćer ... U vezi s time izjavio je sljedeće:

...

[Kaže da njegova bivša supruga] ne plaća redovito uzdržavanje za [njihovu] kćer ... u iznosu od 800 hrvatskih kuna (HRK) mjesečno i do današnjeg dana duguje [mu] 15.000 HRK.

[On tvrdi da], na žalost, [njegova bivša supruga] manipulira njihovom kćeri ... i koristi je tako da ona odbacuje sve što nosi [njegovo] prezime. Čak je i napravila za sebe Facebook stranicu pod ... prezimenom svog trenutačnog partnera.

...

U pogledu njegovog odnosa s njegovom kćeri ..., [on] navodi da on kao roditelj koji želi naučiti svoje dijete da poštuje rad i disciplinu ima svoje dužnosti i da dijete mora imati određenu disciplinu, [na primjer] ne smije lagati svojim roditeljima i ne činiti što god ona poželi. Kada se [njegova kći] vrati iz škole ... on zahtijeva da ona uradi svoju domaću zadaću i uči. U pogledu hrane, [on] navodi da on želi da [njegova kći] jede zdravu i raznovrsnu hranu, s voćem i povrćem, rižom, mesom, a ne jedino što ona jede pizze, sendviče i slatkiše. On također ne voli bacati hranu i više voli da je se pojede.

Dana 1. veljače 2011. oko 15:50 sati [njegova kći] se pripremala ići k svojoj majci i došla je u kuhinju oprostiti se. Tom je prilikom [njegova partnerica] I.P. primijetila da ima nešto pod njezinom jaknom ... i pitala je što je to. [Kći] je odgovorila da to nije ništa premda je bilo vidljivo da ona ima nešto ispod. On ju je tražio da rastvori svoju jaknu. [Oni su tada shvatili] da je uzela stakleni okvir za sliku s pramenovima njezine kose odrezanima u vrijeme kada je još bila beba. [On] ju je potom pitao zašto nije pitala da to uzme umjesto da to učini na način na koji je to učinila, ukravši iz svoje vlastite kuće. [Kći] je rekla da je to bilo za njezinu mamu i da je njega pitala da to uzme, on to ne bi dopustio. Potom joj je rekao da ide svojoj mami i da će razgovarati o tome kasnije, kada se vrati kući.

[Kći] se vratila kući u 20:00 sati i nastavili su svoj razgovor jer joj je želio reći da je ono što je učinila loše i da je trebala pitati, a ne krasti stvari iz kuće i nositi ih svojoj majci. [Njegova kći] je odgovorila da želi da [okvir za sliku] bude kod njezine majke. [On] ju je potom ukorio zbog toga što mu je lagala rekavši da je to što je ona učinila bilo tužno ili loše i da uvijek mora govoriti istinu zbog toga što on ne tolerira laži i da će se svi problemi riješiti na način na koji su se do sada rješavali. On priznaje da je ponekada strog roditelj, no on vjeruje da on to uvijek radi s mjerom i s [dobrim] razlogom i to isključivo s ciljem da učini da se ona [bolje] ponaša.

Danas, 2. veljače 2011. [njegova kći] je bila ujutro u školi i poslijepodne se zabavljala s [njim] i njegovom [partnericom] ... Ništa nije dalo naslutiti da je [ona] na bilo koji način uznemirena događajima od prethodne večeri.

[On] naglašava da je sve ovo izmislila njezina majka ... koja ima negativan utjecaj na [njihovu kćer].”

17. Mjerodavan dio policijske bilješke o razgovoru vođenom s I.M.- ovom partnericom I.P. glasi kako slijedi:

„Razgovor je vođen u pogledu izvješća da je I.M. udario svoju malodobnu kćer ... U vezi s time izjavila je sljedeće:

Dana 1. veljače 2011. oko 15:50 sati [njezina pokćerka] se pripremala ići k svojoj majci i došla je do njega i nje u kuhinju pozdraviti ih. Tom prilikom [I.P.] je primijetila da ima nešto pod svojom jaknom ... i pitala je što je to. [Njezina pokćerka] je odgovorila da to nije ništa premda je bilo vidljivo da je imala nešto ispod. I.M. ju je tražio da raširi svoju jaknu. [Tada su shvatili] da je uzela stakleni okvir za sliku s pramenovima njezine kose ošišane u vrijeme kada je bila beba. [On] je potom pitao [svoju kćer] zašto ona nije pitala da ga uzme umjesto da učini što je učinila, kradući od svoje vlastite kuće. [Pokćerka] je rekla da je to za njezinu mamu i da je ona pitala njega da ga uzme, on to ne bi dopustio. Potom joj je rekao da ide svojoj mami i da će razgovarati o tome kasnije, kada se vrati kući.

[Pokćerka] se vratila kući u 20:00 sati i [njen otac i ona] su nastavili svoj razgovor jer joj je želio reći da je ono što je učinila loše i da je trebala pitati, a ne krasti stvari iz kuće i nositi ih svojoj majci. [Pokćerka] je odgovorila da želi da [okvir za sliku] bude kod njezine majke. I.M. ju je potom ukorio zbog toga što mu je lagala rekavši da je to što je ona učinila bilo tužno ili loše i da uvijek mora govoriti istinu zbog toga što on ne tolerira laži i da će se svi problemi riješiti na način na koji su se do sada rješavali. I.P. čvrsto navodi da I.M. tom prilikom nije udario [svoju kćer] niti ga je ona ikada vidjela da udara [nju]. Ona kaže da je I.M. temperamentan i ponekada viče kada smatra da je nešto krivo, no da on zaista nije sklon fizičkom nasilju ili udaranju djece. I.P. primjećuje da je [pokćerka] općenito vrlo osjetljiva u vezi s njezinom majkom i odmah počinje plakati u vezi s bilo čime što se odnosi na nju.”

18. Nakon razgovora prvopodnositeljica je vraćena svojem ocu I.M. na intervenciju zaposlenika lokalnog centra za socijalnu skrb.

19. Dana 19. veljače 2011. prvopodnositeljicu je, na inicijativu drugopodnositeljice, pregledala psihijatrica u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu. Mjerodavan dio opažanja psihijatrice glasi kako slijedi:

„Dijete je bilo s majkom na policiji i prijavilo je incident [od 1. veljače 2011.] zbog toga što majka, ali također i kći, tvrdi da to nije bio prvi put kada je otac zlostavljao [dijete], premda ne toliko fizički koliko psihološki.

...

Tijekom razgovora s djevojkom, vidljivo je da se dijete veoma uznemiri na spomen oca, ona ga se boji, ,stalno misli da će je opet udariti i želi ostati s mamom’. Tata joj navodno stalno prijeti da ,će joj ošišati kosu ako nastavi plakati i spominjati mamu ...’, on često psuje i govori vulgarne izraze protiv majke što je sve navodno prijavljeno policiji ... (razgovor je vođen prvo s majkom nasamo a potom s djevojkom, također nasamo; [dijete] govori o svemu tome kroz suze i dok grize svoje nokte).

...

Djevojka kaže da se sjeća da su ,je pitali kada je bila mala s kim bi radije živjela i da je rekla s tatom zato što joj je rečeno da tako mora reći, a sada žali zbog toga’ (ona plače cijelo to vrijeme).

Inače djevojka ostavlja dojam da ima dobre intelektualne sposobnosti, dobro funkcionira izvan obitelji i odlična je učenica. Nema znakova psihotičnog poremećaja i djevojka u kontaktu iskazuje empatiju osim što se uznemiri i brzo govori kada je tema otac i njegov odnos s njom (itd. postoji utisak snažnog straha od oca).

S obzirom na složenost obiteljske situacije (otac se ponovno oženio i [dijete] živi s njim, njegovom novom suprugom, njezinom kćeri iz prvog braka i dvoje malih polusestara dok majka također ima novog partnera s kim ima malog sina) i očigledno traumatiziranje djeteta koje vjerojatno traje već dugo vrijeme, bilo bi preporučeno pribaviti psihijatrijsko vještačenje djeteta.

Do tada ... preporučam vođenje djevojke psihologu ...

Dg. Zlostavljano dijete, T 74.8”

20. Dana 5. ožujka 2011. drugopodnositeljica je odvela prvopodnositeljicu psihologinji u Zagrebu koja je, između ostaloga, napravila sljedeća opažanja:

„Razgovori, koji su vođeni s majkom nasamo i zasebno s djevojkom, slijedi da se dijete boji svojeg oca zbog toga što je on psihološki i ponekad fizički zlostavlja.

...

Djevojka ... kaže da bi ona rado živjela s mamom kad bi to mogla i da tata ružno govori o mami.

...

Rezultati pokazuju da je [dijete] emocionalno privrženo svojoj mami i misli da je njezin tata ne voli, boji se njega, ne vjeruje mu, misli da nije pravedno da tata stalno viče na nju čak i kada ona nije pogriješila. Najveća joj je želja da živi sa svojom mamom i njezinom obitelji i teško joj je vratiti se u dom svojeg oca. Poistovjećuje se sa svojom majkom i misli da su one vrlo slične.

Nalazi: [Djevojka] je traumatizirano dijete s visoko natprosječnim mentalnim sposobnostima, snažnom samokontrolom, neurotičnost, depresivno afektivna, hipersenzibilna, anksiozna sa snažnim kompleksom inferiornosti. Dijagnosticiran je diskretan tremor.

Preporučam psihološko i, ako je potrebno, psihijatrijsko savjetovanje.”

21. Dana 30. ožujka 2011. Općinsko državno odvjetništvo u Zadru (dalje u tekstu „Državni odvjetnik”) obavijestilo je drugopodnositeljicu da je istoga dana ono, u vezi s incidentom od 1. veljače 2011., podnijelo optužni prijedlog protiv I.M.-a pred Općinskim sudom u Zadru zbog počinjenja kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede opisanog u članku 98. Kaznenog zakona (za detaljniji opis tijeka tog postupka vidi stavke 35. – 51. u nastavku).

22. Istoga dana, 30. ožujka 2011., drugopodnositeljica je pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u Zadru tražećipromjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te o susretima i druženjima iz presude tog suda od 24. kolovoza 2007. (vidi prethodni stavak 10., za detaljniji opis tijeka tog postupka vidi stavke 60. – 81. u nastavku).

23. Dana 22. travnja 2011. drugopodnositeljica je ponovno odvela prvopodnositeljicu istom psihologu (vidi prethodni stavak 20.) koji je primijetio kako slijedi:

„... Razgovor s [djetetom] vođen je bez prisutnosti njezine majke.

Tiha u kontaktu, s depresivnim afektom, kooperativna, grize svoje nokte, povremeno plače. Ponovno smo razgovarali o događajima od 1. veljače 2011. tijekom kojih je dijete psihološki i fizički zlostavljao njezin otac, koji je ona u prisutnosti svoje majke prijavila policiji.

[Dijete] kaže da to nije bio izolirani incident i da se ona boji svog oca jer je ona stalno, od trenutka kada je počela živjeti s njim, izložena psihološkom i, s vremena na vrijeme, također fizičkom zlostavljanju. Ona kaže da je on u više navrata zaprijetio da će je udariti ako nastavi gristi svoje nokte i da će joj oduzeti mobilni telefon. Prethodno se više plašila fizičkog nasilja svojeg oca, no njezina je majka potiče govoreći joj da se ne boji i da ,izdrži teške trenutke’. Dijete navodi da ne voli živjeti sa svojim ocem jer joj on prijeti, govori joj da će je istući. Ona kaže da je mama više voli, ne prijeti joj i dobra je prema njoj. Ona koristi potiskivanje i ,zaborav’ kao obrambene mehanizme.

...

Dijete navodi da otac viče na nju skoro svaki dan, psuje, govori joj da je ,glupa, krava, svinja, koza, lopov, da mu neprekidno prkosi’. Ona kaže da je to drsko ponašanje njezinog oca rjeđe otkad ga je prijavila policiji. 

[Dijete] kaže da joj je otac prijetio da će se putem ,svojih ljudi’ pobrinuti da ona ne čuje i ne vidi svoju majku. Ona joj prijeti da će joj on ošišati kosu ako bi ona plakala za svojom majkom.

Dijeti navodi da je njezin otac tjera da jede tako da ona mora pojesti sve što joj stavi na tanjur i da ona zbog toga ponekad povraća. Ako ona odbije pojesti sve, otac joj drži bradu i ,gura’ hranu u njezina usta. Ako se opire, on joj razmaže hranu po njezinom licu.

Nakon što ga je prijavila policiji, otac se kontrolirao tijekom par dana i potom je opet počeo vikati, no tada u manjoj mjeri. Više joj ne gura hranu u usta, no ona mora pojesti sve što joj stavi na njezin tanjur. Ponekad mora pojesti nešto što ne voli, a to joj majka nikada ne čini.

[Dijete] je usamljeno u domu svoga oca jer provodi svoje vrijeme samo sa svojim polusestrama, a njezinim prijateljima nije dopušteno da je posjećuju kako se [mlađa polusestra] ne bi razboljela. Nakon škole, otac joj dopušta da se sastaje s prijateljima tijekom samo pola sata. Posjetila je jednog od svojih prijatelja samo jednom i nije se usudila pitati oca za više. Ona misli da je njezin otac stroži s njom nego s njezinom starijom polusestrom.

Doznao sam da otac ružno govori o majci i njezinom novom partneru pred djetetom, da ima različitu odjeću kod svoje majke odnosno kod svojeg oca i da je otac bacio tenisice koje je dobila kao rođendanski poklon od svoje majke i njezinog partnera u smeće.

Na pitanje o supruzi svojeg oca, ona kaže da je ona bolja prema njoj nego njezin otac – ne tjera je da jede, nikada je nije udarila, pomaže joj s domaćom zadaćom i češlja joj kosu.

Dijete pokazuje snažnu želju da živi sa svojom majkom zbog toga što joj je emocionalno bliža, majka je podupire u teškim trenucima, ima brojne prijatelje u njezinom susjedstvu i majka je potiče da provodi vrijeme s njima, sa svojom se majkom ona zabavlja i osjeća sigurnom. Upitana o [ponašanju] partnera svoje majke prema njoj, dijete kaže da je on dobar prema njoj i pokušava je razveseliti, kupuje joj darove i zabavno je i ugodno razgovarati s njime.

Na pitanje bi li njoj, kada bi živjela s svojom majkom, bilo dopušteno viđati oca izvan rasporeda posjećivanja kojega naloži sud, ona kaže da je sigurno da bi joj njezina majka dopustila da vidi oca kad god bi ona to htjela učiniti i navodi da se ,ona želi preseliti k svojoj majci odmah i zauvijek’.

Nalazi i preporuke: Kako bi se spriječio razvoj nepopravljivih psihopatoloških posljedica zbog neprekidnog zlostavljanja, preporuča se odmah ukloniti [dijete] iz obitelji gdje ona trenutačno živi i dodijeliti skrbništvo majci.

Također se preporuča psihološko, i po potrebi, psihijatrijsko praćenje napretka.”

24. Dana 4. svibnja 2011. drugopodnositeljica je opet povela prvopodnositeljicu na policiju da prijavi još jedan primjer zlostavljanja od strane njezinog oca koji je navodno izvršio pritisak na nju da izmijeni svoje ranije izjave dane pred policijom i vještacima. Mjerodavan dio policijske bilješke o razgovoru vođenom s prvopodnositeljicom tom prilikom glasi kako slijedi:

„Ovaj je razgovor vođen u pogledu neprikladnog ponašanja [djetetovog] oca I.M. [Dijete] je navelo da ju je prije par dana očeva djevojka I. pitala je li ona posjetila jednu gospođu u Zagrebu sa svojom mamom. Odgovorila je da jest, na što je I. pitala o čemu je razgovarala s tom gospođom u Zagrebu i zašto nije ništa rekla o [tome] svom tati. Odgovorila je da je zaboravila spomenuti to. Nakon toga njezin ju je otac nazvao na njezin mobilni telefon i tražio je da dođe u njegov caffe bar ... odmah. Kada je došla tamo, počeo je vikati na nju i pitati zašto je govorila protiv njega i zašto mu nije rekla da je bila u Zagrebu. ... Nakon toga joj je rekao da laže kao pas i rekao joj je da mu se makne s očiju.

... Nakon toga, njezin tata neprekidno ju je pitao želi li stvarno živjeti sa svojom mamom i ona bi uvijek odgovorila da želi. Prije par dana, rekao joj je da neće živjeti sa svojom mamom prije nego napuni osamnaest godina.

[Dijete] također navodi da je on rekao da će prijaviti njezinu mamu zbog toga što ju je odvela doktorici u Zagreb i da će ona [majka] dobiti kaznenu prijavu zbog toga [što je učinila]. On joj je [također] rekao da će je sada odvesti psihologu i nekim drugim ljudima gdje će ona morati reći da je on nije udario i da je on dobar prema njoj.

Danas ju je opet pitao želi li stvarno živjeti sa svojom mamom i ona mu je opet odgovorila da želi živjeti sa svojom mamom.

Ova je razgovor vođen u prisutnosti [djetetove] majke ...”

25. Dana 7. svibnja 2011. otac prvopodnositeljice odveo ju je psihijatru u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba koji je, nakon što je konzultirao mišljenja od 19. veljače, 5. ožujka i 22. travnja 2011. (vidi prethodne stavke 19., 20. i 23.) i razgovarao s prvopodnositeljicom, primijetio u svojim opažanjima, inter alia, sljedeće:

„Očigledno je da je [dijete] veoma opterećenom sukobom svojih roditelja i nedostatnošću njihove uzajamne komunikacije, koja često ide preko nje. Djevojka pokazuje ljubav prema ocu, a ne strah od oca. Ipak, na pitanje što se dogodilo [1. veljače 2011.] nije željela razgovarati o tome, bila je vidno emocionalno opterećena tako da nisam ustrajao na tome. Ona slobodno izražava svoje nezadovoljstvo govoreći da ne voli kada njezin otac povisi glas. Upitana kada se to događa, odgovara: ,kada učinim nešto loše’.

Ona dobro funkcionira u školi, kaže da ima puno prijatelja ... da kod majke također ima prijatelje i voli ići tamo, no da se osjeća udobno kod kuće sa svojim ocem jer se dobro slaže s ... kćeri nove partnerice svog oca ...

Njezinim mentalnim stanjem dominira emocionalni teret sukoba njezinih roditelja, visoke emocionalne napetosti, potreba za bliskošću sa svojom njezinom majkom (koju ona želi zadovoljiti tako što je s njom) i, u odnosu s ocem, sukob oko lojalnosti u koji je uvučena.

Mišljenja sam da je djevojka uvučena u sukob oko lojalnosti i veoma je opterećena nesuglasicama svojih roditelja i sukobom koji je doveo do visokog emocionalnog pritiska, anksioznosti i hipersenzibilnosti.

Preporučam da roditelji prođu obiteljsko savjetovanje i moguće kasnije također obiteljsku terapiju zajedno sa [svojom kćeri].”

26. Dana 6. lipnja 2011. otac je ponovno odveo prvopodnositeljicu istom psihijatru koji je, u onoj mjeri u kojoj je to mjerodavno, primijetio: 

Razgovor s djevojkom vođen je nasamo. [Dijete] navodi da se osjeća dobro, da ne može dočekati da škola završi, no da nema poteškoća u školi. Dobro se slaže i s očevom suprugom i s parterom svoje majke, a polubrata i polusestre smatra pravim bratom i sestrama. Još uvijek je tužna zbog nesuglasica njezinih roditelja i njihove nesposobnosti da komuniciraju na odgovarajući način [jedno s drugim] i različitih stilova roditeljske skrbi.”

27. U tijeku prethodno spomenutog postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (vidi prethodni stavak 22.) sud je naložio kombinirano stručno mišljenje vještaka iz područja psihijatrije i psihologije. Sukladno tome, podnositeljice zahtjeva i oca prvopodnositeljice pregledali su takvi forenzički vještaci u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. U tijeku pripremanja svojih mišljenja svaki je vještak provodio razgovore, inter alia, s prvopodnositeljicom. Posebice, 1. srpnja i 28. rujna 2011. s prvopodnositeljicom je razgovarao svaki vještak, dok je 2. rujna 2011. s njom razgovarala samo psihijatrijska vještakinja. Razgovori od 1. srpnja 2011. provedeni su bez prisutnosti roditelja prvopodnositeljice, onaj od 2. rujna 2011. u prisutnosti njezine majke (drugopodnositeljice), a oni od 28. rujna 2011. u prisutnosti njezinog oca.

28. Mjerodavan dio bilješke o razgovoru od 1. srpnja 2011. s psihijatrijskom vještakinjom glasi kako slijedi:

„[Dijete] navodi da uvijek govori istinu, doslovno uvijek, i da se najgore osjeća kada joj se kaže da je lažljivac kao njezina mama.

... Ona vrlo jasno artikulira svoju emocionalnu povezanost i bliskost sa svojom majkom i želju da živi s njom. ...

[Dijete] navodi da je jednom pokušala razgovarati sa svojim ocem o tome da živi sa svojom majkom no on je taj razgovor brzo završio rekavši joj da neće biti nikakve rasprave o tome i da će ostati s njim dok ne napuni osamnaest godina. ... Ona kaže da je njezin otac vrlo strog i da on često viče i vrijeđa je, zbog čega se srami i boji. Kada ju je posljednji puta napao, zbog [okvira za] slike, I. [tj. partnerica njezinog oca] ga je zaustavila, a ona je osjećala mučninu. ...

Ona kaže da se potužila svojoj majci u vezi sa svojim ocem, a zbog tog je razloga ona otišla na policiju s njom. Posebno ju je pogodilo kada je socijalna radnica došla na policiju [policijsku postaju] i razgovarala s njezinom majkom, koju je čula kako kaže da osim ako ne postignu sporazum gdje će [njihova kći] živjeti, smjestit će je u dom za djecu. (Djevojka je dugo plakala nakon toga).

Upitana kako je živjeti s njezinim ocem, ona navodi da bi radije živjela sa svojom majkom jer je bliskija s njom. ...”

29. Mjerodavan dio bilješke o razgovoru od 1. srpnja 2011. s psihološkom vještakinjom glasi kako slijedi:

Otac je tako-tako. On je dobar kada je dobro raspoložen. Kada nije [dobro raspoložen], nije [dobar]. Jednom me je prisilio da jedem i povraćala sam.’ ...

,Mama je sjajna. Dobra, pravedna i ne udara me. Ona mi ne prijeti. Ne svađam se s njom toliko puno. Mirnija sam kada sam sa svojom mamom, nema toliko puno svađa, opuštenija sam.’

... Rekla je da je došla na procjenu vještaka ,zbog onoga što mi je tata učinio i zbog toga što želim živjeti sa svojom mamom. Željela sam ... Zaprijetio mi je ...’ Plače i nerazgovjetno kroz suze kaže da joj je tata razmazao hranu preko lica u šali pa se osjećala ružnom i posramljenom. ,Jednom me udario ... Rekao je da nije, već da je samo napravio [prijeteću] gestu prstom ...’

Nakon što se smirila, vraćamo se na traumatični incident.

Počela si plakati?

,... Učinio mi je ovo (pokazuje svojom rukom prema vratu). Tata me udario i uvijek plačem tako da sam gotovo povraćala. [Udario me] ovako jako (dodiruje vrat i bradu) tako da sam skoro povraćala ...’

...

,[On me nazvao lopovom], a ja sam rekla da nisam i onda me udario blizu oka (pokazuje lijevu sljepoočnicu). ... Pitao me hoću li to ponoviti (treba je prekinuti jer govori nerazgovjetno dok jeca). ... [Idućeg dana] ... rekla sam mami što mi je učinio. Rekla mi je da možemo otići na policiju i tamo sam [im] rekla [što se dogodilo] ... Prva gospođa [policajka] tamo bila je dobra. Druga [socijalna radnica] me povukla za ruku govoreći da moram ići svom tati. Nisam htjela [ići]. Ona mi je tada rekla da ako mama dođe u sukob s tatom, ona će ići u zatvor, a ja u dom za djecu (ona jeca). Morala sam ići sa svojim ocem. Tata je rekao da nećemo razgovarati o tome ...’

...

,Jučer mi je rekao da me uopće nije udario i da mi nije ništa učinio i da trebam reći istinu. No udario me je. Također mi je rekao da kada mi je razmazao hranu preko lica to je bila šala, no ja sam se osjećala posramljeno. Također mi je rekao da ako to spomenem, on će nazvati [pomajku i polusestru] da kažu da je to bila šala i zbog toga ću ispasti lažljivac. Tada sam se osjećala posramljeno i ružnom. ...

,Prijetio mi je da će mi ošišati kosu ako ne prestanem gristi nokte i da će me oduzeti moj mobilni telefon.’

,Jednom smo se zajedno vozili u automobilu ... vidio je mamu s [njezinim novim partnerom] u sljedećem traku. Rekao je da će ih oboje strpati u zatvor i ubiti ih. Puno ih je psovao. Rekao im je puno ružnih stvari. ... Sljedećeg je dana ili ubrzo nakon toga rekao da će preko svojih ljudi osigurati da se moja mama i ja više ne čujemo i ne vidimo.’

,Bila sam prije nekog vremena kod doktora u Zagrebu. Pitao me nešto o školi, no činio mi se lošim i nisam htjela razgovarati s njime i nisam rekla istinu. Nakon mjesec dana, opet smo išli k njemu. Rekla sam da želim živjeti sa svojom mamom, no nisam spomenula da me on udario. Tada sam se bojala svog tate i još se bojim jer sam znala da bi on rekao da me nije udario...’

,Jednom me udario kad sam bila mala, ne sjećam se, jednom ...’

,Naljuti se kada nešto ne mogu pojesti. Kada kažem nešto [da se opravdam], on pita zašto mu prkosim. Vrijeđao me je. Zvao me kravom, glupom kozom. Psovao me je. Rekao mi je da idem k vragu ... rekao mi je to mnogo puta. Također mi je mnogo puta rekao da odjebem ... Rekao mi je da je moja mama kurva (ona plače) ...

...

,Mama mi kaže da neke stvari ne mogu učiniti. Ona mi ne prijeti. Ona ponekad povisi glas, ali ona to rijetko čini i onda ja to više ne činim.”

30. Mjerodavan dio bilješke o razgovoru vođenom 2. rujna 2011. s psihijatrijskom vještakinjom glasi kako slijedi:

Ovaj je razgovor vođen s djevojkom i majkom zajedno kako bi se promatrala njihova međusobna interakcija. Tijekom razgovora primjetno je da je djevojka nešto povučenija i ozbiljnija nego tijekom prethodnog razgovora. ...

U jednom trenutku djevojka je snažno emocionalno reagirala. Djevojka navodi (dok plače) da bi htjela proslaviti svoj nadolazeći rođendan kod svoje mame ... s obzirom da je proslavila prošlogodišnji rođendan sa svojim ocem. Majka nije uspjela smiriti djevojku u potpunosti ili umanjiti njezinu frustraciju. Umjesto toga, ona je sama izgledala zabrinuto i frustrirano, gotovo izgubljeno.”

31. Mjerodavan dio bilješke o razgovoru od 28. rujna 2011. s psihijatrijskom vještakinjom glasi kako slijedi:

„Ovaj je razgovor vođen s djevojkom i ocem zajedno kako bi se promatrala njihova međusobna interakcija. Tijekom razgovora primjetno je da je djevojka nešto povučenija i zadubljena u svoje misli, doima se sputano. ... Upitana postoji li nešto što bi htjela promijeniti, kaže da bi htjela živjeti sa svojom mamom i da želi biti u mogućnosti produžiti vrijeme što ga provodi s jednim roditeljem kada želi ostati duže s tim roditeljem. Dok govori to, djevojka reagira emocionalno (ona plače). Tijekom toga, nema uzajamnog kontakta između djevojke i njezinog oca, nema kontakta pogledom i otac je ne pokušava smiriti. Svako od njih [se drži] za sebe, pogleda uprtih naprijed.”

32. Mjerodavan dio bilješke o razgovoru od 28. rujna 2011. s psihološkim vještakom glasi kako slijedi:

Ona navodi u prisutnosti njezinog oca: ,Htjela bih živjeti sa svojom mamom i odlučiti kada bi trebale biti posjete, da idem sa svojom mamom ili tatom (ona plače). Tata dodaje: ,To bi bilo najbolje ...’

Na izravno pitanje je li pitala tatu o tome, ona kaže da nije. Dodaje da je jednom pitala tatu [o tome] i da je on rekao da ona neće ići svojoj mami ...”

33. Dana 27. listopada 2014., prvopodnositeljica je napisala sljedeće u svom školskom eseju:

„... oni svi misle da me poznaju, no oni ne poznaju čak ni 1/3 mene. Sude me prema mom uspjehu u školi no to nisam ja. Oni ne znaju što se događa, oni me vide kao sretnu djevojku, no ja sam suprotnost toga. Živim sa svojim tatom od kada sam imala šest godina i od prvog dana želim otići [živjeti] kod svoje mame ... Tata mi govori da me neće pustiti da odem dok ne napunim 18 godina. ... Već neko vrijeme tješim se tako da se režem ... ožiljci se više ne vide, samo kada igram odbojku ili neki drugi sport s loptom i kad mi ruka pocrveni, tada se vide.”

34. Uzbunjena priznanjem samoozljeđivanja prvopodnositeljice u školskom eseju, 22. studenog 2014. drugopodnositeljica ju je odvela istoj psihologinji koja ju je pregledala 5. ožujka i 22. travnja 2011. U svojim opažanjima psihologinja je zabilježila sljedeće:

„[Djevojka] je došla u pratnji svoje majke zbog toga što je majka doznala za samoozljeđivanje [njezine kćeri] o čemu je [djevojka] pisala u školskom eseju ... od 27. listopada 2014.

Razgovor:
Depresivna, anksiozna na početku ... verbalno fluentna. Razgovaramo bez prisutnosti majke.

Nakon razvoda njezinih roditelja, [djevojka] živjela je sa svojom majkom. Kaže da je to bilo najsretnije razdoblje njezinog života. Ona živi sa svojim ocem od svoje šeste [godine] ... Odnose u obitelji ona opisuje kao konfliktne, boji se svog oca. Ona opisuje emocionalno ucjenjivanje od strane bake [po ocu] i prijetnje i emocionalno ucjenjivanje od strane svoga oca kao i povremeno zlostavljanje od strane oca, o čemu postoje medicinska i policijska izvješća. Ona navodi da je, kada je imala šest godina, [zbog toga što je bila] manipulirana i zastrašena od strane svoga oca, navela tijekom ispitivanja od strane [forenzičkog] vještaka [tijekom postupka razvoda braka] da želi živjeti ,pola-pola’ [kada joj je postavljeno pitanje s kojim bi roditeljem željela živjeti]. Kaže da joj je tata rekao da tako kaže, no da nije znala što to znači. Od usvajanja odluke [u postupku razvoda braka] ona živi sa svojim ocem i patila je zbog toga što s majkom i njezinim partnerom ima blizak odnos pun povjerenja. Od tog trenutka, izražava želju da živi sa svojom majkom no unatoč svim njezinim izjavama [u tom smislu] ... [mjerodavna] tijela vlasti ne obraćaju pažnju na to. ... Zahvaljujući podršci i razumijevanju svoje majke, još uvijek može funkcionirati [tj. uspijeva normalno živjeti] no nesretna je zbog toga što ne može živjeti sa svojom majkom.

Ona kaže da je nesretna, da ne razumije zašto [mjerodavna] tijela vlasti zanemaruju nju i da ne razumiju koliko je zlostavljaju ne poduzimajući odgovarajuće mjere.

U njezinom školskom eseju (koji je predstavljen) ona spominje da se rezala po rukama. Prijateljica joj je pomogla nositi se s ožiljcima. Upitana zašto je učinila to, odgovara da je to bilo zbog toga što se osjećala bespomoćnom u trpljenju stalnog pritiska u obitelji oca, stalnim sukobima, nemogućnosti da upravlja vlastitim vremenom i uskraćivanja života s majkom, što bi je učinilo sretnom. Drugo ponašanje spomenuto u eseju ukazuje na razvoj opsesivno-kompulzivnog poremećaja, straha od tame, anksiozno-depresivne simptomatologije i poremećaja kontrole emocija. Oni nisu povezani s pubertetom, već ukazuju na simptomatologiju post-traumatskog stresa, emocionalne poremećaje prouzročene stalnim frustracijama i zlostavljanjem udječjoj dobi.

...

Djevojka je godinama opterećena ispitivanjima od strane vještaka, pravosudnim postupcima, razgovorima u centrima za socijalnu skrb i nadom da će netko konačno saslušati njezinu želju da živi sa svojom majkom zbog toga što je od dobi od šest godina nesretna što mora živjeti sa svojim ocem. Ona uživa u društvu majke i njezinog partnera koji joj pružaju potporu, no boji se da neće moći živjeti s njima još dugo vrijeme. Nesretna je zbog toga što se njezin otac stalno svađa s njom i ne želi da ona bude sretna (a bila bi kada bi živjela sa svojom majkom. Ona ,mrzi svoju situaciju gdje je prisiljena živjeti sa svojim tatom. Ona želi postati odvjetnik i nikada ne bi dopustila da njezino dijete pati kao ona zbog toga što joj nije dopušteno birati s kime ... će živjeti.’

Introvertirana je, anksiozna ... Dijagnosticirani su emocionalna patnja, nepovjerenje, depresija, strah, krivnja, smanjena kontrola impulsa i problemi pri suočavanju sa stresom. Ti su simptomi povezani s nesposobnošću kontroliranja svojih želja, planiranja i organiziranja. Unatoč prethodno utvrđenim natprosječnim kognitivnim sposobnostima, otkrivena je smanjena razina otvorenosti i potrebe za novim iskustvima. Tome je vjerojatno tako zbog stalnog opstruiranja njezine slobode djelovanja. Unatoč stalnim opstruiranjima, ona još uvijek ima volju boriti se za sebe. Odlikuje se empatijom.

Ima veoma razvijene obrambene mehanizme. Ipak, otkriveni su i simptomi post- traumatskog stresa.

Zaključak:

Dijagnosticirani su elementi snažne psihološke traume (post-traumatski stres), koji su, prema njezinim izjavama, rezultat frustracije prouzročene zlostavljanjem od strane njezinog oca i tijela vlasti koje zanemaruju njezinu želju da živi sa svojom majkom, i [koja služe] da je zaštite od patnje i osjećaja bespomoćnosti, što ona smanjuje opsesivno-kompulzivnim poremećajem i samoozljeđivanjem.” 

C. Kazneni postupak

1. Kazneni postupak zbog tjelesne ozljede

35. Kako je prethodno spomenuto (vidi stavak 21.), 30. ožujka 2011., državni odvjetnik podnio je optužni prijedlog protiv oca prvopodnositeljice pred Općinskim sudom u Zadru zbog počinjenja kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede opisanog u članku 98. Kaznenog zakona (vidi stavak 86. u nastavku) tijekom incidenta od 1. veljače 2011.

36. Dana 19. travnja 2011. sud je izdao kazneni nalog proglasivši ga krivim u skladu s optužnim prijedlogom i odredio mu novčanu kaznu od 1.820 hrvatskih kuna (HRK).

37. Dana 4. svibnja 2011. otac prvopodnositeljice osporio je kazneni nalog tvrdeći da činjenice na kojemu se on temeljio nisu istinite. U skladu s time, sud je ukinuo svoj kazneni nalog i postupak se nastavio prema pravilima o skraćenom kaznenom postupku.

38. Rasprava zakazana za 7. svibnja 2013. odgođena je zbog toga što niti okrivljenik ni pozvani svjedoci nisu bili prisutni na njoj.

39. Na raspravi održanoj 6. lipnja 2013. otac prvopodnositeljice izjavio je da nije kriv i dao je svoj iskaz. Također je predložio saslušanje nekoliko svjedoka. Podnositeljice zahtjeva predložile su da ih se sasluša.

40. Na raspravi održanoj 23. srpnja 2013. sud je saslušao drugopodnositeljicu, jednu od policijskih službenica koje su razgovarale s podnositeljicama nakon incidenta od 1. veljače 2011., školskog nastavnika prvopodnositeljice i psihologa Z.M. koji je postupao kao nadzorni službenik tijekom provedbe prve mjere za zaštitu djeteta u obliku nadzora nad izvršavanjemroditeljske skrbi (vidi prethodni stavak 11.).

41. Policijska je službenica izjavila da nije primijetila nikakve vidljive ozljede na prvopodnositeljici tijekom razgovora s njom dan nakon incidenta od 1. veljače 2011. Prvopodnositeljičin nastavnik također nije primijetio ozljede. On je posvjedočio da je primijetio da se prvopodnositeljica doimala tužnom dan nakon incidenta i da je razgovarao s njom o tome i tom mu je prilikom prvopodnositeljica rekla da je njezin otac nije udario. Z.M., koji je rekao da je razgovarao s prvopodnositeljicom neko vrijeme nakon incidenta kao privatna osoba i na inicijativu njezinog oca, posvjedočio je da mu je prvopodnositeljica rekla da je njezin otac vikao na nju i da se bojala da će je udariti, no da je nije udario. Također je izjavio da kao školski psiholog vrlo dobro zna kako prepoznati znakove zlostavljanja kod djece i da prvopodnositeljica nije pokazivala takve znakove.

42. Dana 25. srpnja 2013. sud je odlučio pribaviti stručno mišljenje medicinskog vještaka o ozljedama prvopodnositeljice.

43. Rasprava zakazana za 18. rujna 2013. odgođena je zbog toga što pozvani svjedoci nisu bili prisutni na njoj.

44. Dana 23. rujna 2013. vještak je podnio svoje mišljenje navodeći da je moguće, premda se to ne može utvrditi sa sigurnošću, da je ozljeda prvopodnositeljice pretrpljena tijekom incidenta od 1. veljače 2011. Mjerodavan dio njegovog mišljenja navodi kako slijedi:

Sljedeća je ozljeda utvrđena [u to vrijeme] putem liječničkog pregleda:

- manji podljev donje vjeđe lijevog oka.

Ta ozljeda sačinjava tjelesnu ozljedu.

Ozljeda je nanesena nekim tvrdim i tupim predmetom. Nanesena je jednim udarcem niskog intenziteta.

Mehanizam ozljede mogao bi odgovarati tijeku događaja kako su opisani liječniku od strane oštećenice tijekom pregleda (udarac prstima po oku).

Ipak, ima se primijetiti da liječnik koji je izvršio pregled opisao ozljedu kao podljev u resorpciji, tj. u [procesu] nestanku, blijeđenja. To se obično događa nakon određenog vremenskog razdoblja, primjerice, nekoliko dana, nakon ozljeđivanja. Nije uobičajeno da resorpcija bude vidljiva već prvog dana nakon ozljeđivanja.

Iz prethodnoga slijedi da je ozljeda mogla biti nanesena tijekom predmetnog incidenta, no tu uzročno-posljedičnu vezu nije moguće utvrditi sa sigurnošću.”

45. Na raspravi održanoj 24. listopada 2013. sud je saslušao drugu policijsku službenicu koja je razgovarala s prvopodnositeljicom 2. veljače 2011., socijalnu radnicu koja je bila prisutna tijekom razgovora na policiji i liječnika koji ju je pregledao toga dana.

46. Policijska službenica svjedočila je da se prvopodnositeljica zaista nije željela vratiti svom ocu i da je socijalna radnica iz lokalnog centra za socijalnu skrb zaista njoj rekla da će je morati privremeno smjestiti u dom za djecu ako ona to odbije. Također je posvjedočila da nije vidjela nikakve znakove ozljede prvopodnositeljice. Socijalna radnica posvjedočila je da ni ona nije primijetila nikakve znakove ozljede prvopodnositeljice. Također je izjavila da premda je istina da se prvopodnositeljica nije željela vratiti svom ocu, predomislila se nakon što su razgovarale, tijekom čega ona nije spominjala alternativu slanja prvopodnositeljice u dom za djecu. Liječnik koji je pregledao prvopodnositeljicu izjavio je da se kod djece i mladih ljudi resorpcija podljeva odvija brže. Premda je isključio da je ozljedu moglo prouzročiti plakanje i trljanje očiju, nije isključio mogućnost da je mogla biti prouzročena, primjerice, tako da prvopodnositeljicu udari lopta tijekom treninga odbojke. Zastupnik podnositeljica zahtjeva ponovio je njihov prijedlog da se sasluša prvopodnositeljica.

47. Kako bi se donijela odluka o tom prijedlogu, sud je odlučio konzultirati spis predmeta koji se odnosi na prethodno spomenuti postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (vidi prethodni stavak 22. i stavke 60. – 81. u nastavku). Konačno, sud je odlučio saslušati prvopodnositeljicu putem video veze 1. srpnja 2014.

48. Ipak, ta je rasprava odgođena jer je dana 30. lipnja 2014. otac prvopodnositeljice podnio zahtjev za izuzećem raspravnog suca kojega je predsjednik suda odbio 3. srpnja 2014.

49. Kako niti jedan od sudova u Zadru nije bio opremljen uređajem za video vezu, sud je tražio od policijskih tijela vlasti da ga osiguraju. Policija je obavijestila sud da će uređaj za video vezu staviti na raspolaganje 16. listopada 2014. Sukladno tome, ispitivanje prvopodnositeljice zakazano je za taj datum.

50. Ipak, 14. listopada 2014., policijska tijela vlasti obavijestila su sud da neće biti u mogućnosti osigurati taj uređaj 16. listopada 2014.

51. Prema Vladi, postupak je još uvijek nedovršen i ovisi o dostupnosti uređaja za video vezu.

2. Pokušaji podnositeljica zahtjeva da pokrenu kazneni postupak protiv oca prvopodnositeljice zbog zlostavljanja djeteta

52. U međuvremenu, dana 27. travnja 2011., drugopodnositeljica je podnijela kaznenu prijavu protiv oca prvopodnositeljice državnom odvjetniku, optužujući ga da je počinio kazneno djelo zlostavljanja djeteta opisano u članku 213. stavku 2. Kaznenog zakona (vidi stavak 86. u nastavku). Posebice, drugopodnositeljica je tvrdila da je on fizički i psihološki zlostavljao prvopodnositeljicu tako što je: (a) u razdoblju od veljače 2008. do travnja 2011., inter alia, psovao je i zvao je pogrdnimimenima, često je tjerao da jede hranu koju nije voljela i silom je hraneći kada bi ona to odbila, prijeteći da će je udariti, ošišati njezinu dugu kosu i osigurati da ona nikada ne vidi i ne čuje svoju majku, udarivši je jednom prilikom četkom za kosu itd. i (b) dana 1. veljače 2011. nekoliko puta udario prvopodnositeljicu po licu i stinuo joj vrat dok ju je verbalno zlostavljao, zbog čega je njoj kasnije oftalmolog dijagnosticirao kontuziju očnih jabučica i tkiva očne šupljine.

53. Dana 20. lipnja 2011. državni odvjetnik zatražio je istražnog suca Županijskog suda u Zadru da: (a) ispita osumnjičenika, (b) prikupi iskaze njegove partnerice i drugopodnositeljice i njezinog partnera i (c) naloži kombinirano stručno mišljenje vještaka iz područja psihijatrije i psihologije.

54. Dana 29. rujna 2011. samo državno odvjetništvo naložilo je izradu kombiniranog stručnog mišljenja određenih sudskih vještaka u područjima psihijatrije i psihologije. Dana 4. listopada 2011. ukinulo je taj nalog nakon što je doznalo da je takvo kombinirano mišljenje vještaka već pribavljeno u kontekstu prethodno spomenutog postupka za utvrđivanje skrbništva (vidi prethodni stavak 22. i stavke 60. – 81. u nastavku).

55. Dana 16. siječnja 2012. državni odvjetnik odbacio je kaznenu prijavu drugopodnositeljice utvrdivši da nema dovoljnih elemenata da bi se posumnjalo da je otac prvopodnositeljice počinio kazneno djelo za koje ga je drugopodnositeljica optužila. Pri tome je državno odvjetništvo obradilo samo dio njezine prijave koji se odnosi na navodno zlostavljanje prvopodnositeljice u razdoblju od veljače 2008. do travnja 2011., a ne dio koji se odnosi na incident od 1. veljače 2011. Nakon proučavanja iskaza koje su policiji dali osumnjičenik i njegova partnerica, drugopodnositeljica i njezin partner, mišljenja psihijatara od 19. veljače i 7. svibnja 2011., mišljenje psihologinje od 5. ožujka 2011. i kombinirano mišljenje vještaka od 29. prosinca 2011. (vidi prethodne stavke 16. – 17., 19. – 20. i 25. i stavke 69. – 70. u nastavku), državni odvjetnik dao je sljedeće obrazloženjeza tu odluku:

Analizirajući prethodne činjenice, slijedi da se ponašanje I.M.-a ili ponašanje [drugopodnositeljice] ne može smatrati svjesnim i namjernim emocionalnim ili fizičkim zlostavljanje djeteta već neodgovarajućom praksom odgoja djeteta [tj. stilom roditeljske skrbi] i reakcijom prouzročenom sukobom roditelja oko skrbi za dijete, ustrajanjem dugotrajnih međusobnih neriješenih sukoba i ograničenom sposobnošću za pružanje roditeljske skrbi ...

U svjetlu prethodno navedenoga ... nema osnovane sumnje da je osumnjičenik I.M. počinio kazneno djelo za koje je optužen ...”

56. Prvopodnositeljica i drugopodnositeljica potom su odlučile preuzeti progon od državnog odvjetnika kao oštećene stranke u ulozi (supsidijarnih) tužiteljica. Kako Zakon o kaznenom postupku zahtijeva da se okrivljenik ispita prije podizanja optužnice, 25. siječnja 2012. podnositeljice zahtjeva zatražile su od suca istrage Županijskog suda u Zadru da ispita ocaprvopodnositeljice.

57. Odlukom od 9. veljače 2012. sudac istrage odbio je zahtjev podnositeljica smatrajući da činjenice koje su podnositeljice zahtjeva podastrijele ne sačinjavaju kazneno djelo zlostavljanja djeteta. Pri tome se pozvao na kombinirano stručno mišljenje forenzičkih vještaka u područjima psihijatrije i psihologije od 29. prosinca 2011. pribavljeno u postupku za utvrđivanje skrbništva (vidi stavke 69. – 70. u nastavku). Mjerodavan dio te odluke glasi kako slijedi:

... inkriminirani postupak ne može se smatrati zlostavljanjem [jer kombinirano mišljenje vještaka] nije potvrdilo dijagnozu zlostavljanog djeteta. To je vrlo snažno naznačeno u preporuci da promjena djetetovog prebivališta nije preporučljiva. Da je ta dijagnoza utvrđena, preporuka u pogledu djetetovog prebivališta zasigurno bi bila veoma drugačija.”

58. Dana 21. veljače 2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru odbilo je žalbu podnositeljica zahtjeva protiv odluke suca istrage. Mjerodavan dio te odluke glasi kako slijedi: 

[Dijete je pod nadzorom] [lokalnog] centra za socijalnu skrb. Stoga je očigledno da kada bi se osumnjičenik ponašao neprilično ili na neodgovarajući način prema njoj kao roditelj, centar bi reagirao. Mora da su postojali razlozi zašto je [dijete] dodijeljeno na skrb ocu. Ako bi postojale ikakve promjene u okolnostima, ta bi se odluka također mogla promijeniti. Sukladno mišljenju vještaka, nisu nađeni nikakvi elementi zlostavljanja ...”

59. Dana 24. svibnja 2012. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tužbu koju su potom podnijele podnositeljice zahtjeva nedopuštenom. Smatrao je da osporavane odluke Županijskog suda u Zadru ne podliježu ustavnom preispitivanju. Odluka Ustavnog suda dostavljena je zastupniku podnositeljica dana 3. srpnja 2012. godine. 

D. Postupak za donošenje odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti

60. U međuvremenu, 30. ožujka 2011., drugopodnositeljica je pokrenula tužbu pred Općinskim sudom u Zadru protiv oca prvopodnositeljice s ciljem promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te susretima i druženjima određene presudom istog suda 24. kolovoza 2007. (vidi prethodni stavak 10.). Posebice, tražila je da se skrb nad prvopodnositeljicom dodijeli njoj. U isto je vrijeme drugopodnositeljica zatražila da sud izda privremenu mjeru kojom bi joj privremeno bila dodijeljena skrb nad prvopodnositeljicom do pravomoćnog ishoda glavnog postupka.

61. Sud je smatrao tužbu drugopodnositeljice zahtjevom za pokretanje izvanparničnog postupka jer je smatrao da bi se u takvim pitanjima trebala primjenjivati pravila o izvanparničnom postupku umjesto onih o redovitom parničnom postupku. Održao je rasprave 29. travnja i 16. svibnja 2011.

62. Lokalni centar za socijalnu skrb sudjelovao je u tom postupku kao umješač sui generis radi zaštite interesa prvopodnositeljice.

63. Na raspravi održanoj 29. travnja 2011. zastupnica drugopodnositeljice ustrajala je na izdavanju privremene mjere. Predstavnik lokalnog centra za socijalnu skrb izjavio je da je situacija u obitelji prvopodnositeljice vrlo složena, da su njezini roditelji podnijeli brojne kaznene prijave jedno protiv drugoga i da oba roditelja trebaju pregledati forenzički vještaci. Također je izjavio da centar istovremeno ne može dati preporuku u pogledu zatražene privremene mjere zato što se takvu preporuku može dati jedino nakon provedbe postupka ocjenjivanja obitelji od strane tima stručnjaka koje zapošljava centar. Zastupnica drugopodnositeljice odgovorila je da je centar upoznat s incidentom od 1. veljače 2011. i unatoč tome nije poduzeo nikakvu aktivnost kako bi odgovorio na situaciju u obitelji prvopodnositeljice. Ona je stoga ustrajala na zahtjevu za izdavanjem privremene mjere.

64. Dana 12. svibnja 2011. lokalni centar za socijalnu skrb podnio je svoje izvješće i preporuku sudu. U tijeku njihove pripreme centar je razgovarao s drugopodnositeljicom i ocem prvopodnositeljice 3. i 4. svibnja 2011, posjetio njihove domove i zatražio mišljenje prvopodnositeljičine škole. Mjerodavan dio izvješća centra glasi kako slijedi:

Navodi [djetetovih roditelja] koji optužuju jedno drugo za zlostavljanje djeteta nije moguće provjeriti niti je moguće donijeti jednostavan zaključak na temelju razgovora vođenih s njima ili na temelju posjeta njihovim obiteljima.

Stječe se dojam da roditelji, opterećeni svojim stalno napetim odnosom i potrebom svakoga od njih da žive s djetetom, svjesno ili podsvjesno, postavljaju sebe same i svoje potrebe u prvi plan dok zanemaruju dobrobit i potrebe djeteta.

Mjera zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi već je naložena u odnosu na roditelje tijekom postupka za razvod braka, od 1. studenog do 31. kolovoza 2008.

Uzimajući u obzir da se loša komunikacija između roditelja opet pogoršala, što dovodi do negativnih napetosti koje bi mogle biti štetne za emocionalni razvoj djeteta, i uzimajući u obzir činjenicu da se opet suočavaju sa sudskim postupcima, centar je u procesu izricanja iste mjere s ciljem zaštite prava i dobrobiti [djeteta] putem kojih će [centar] pratiti majčin i očev odnos s djetetom i [u provedbi istoga] pružat će im se savjeti kako popraviti komunikaciju među sobom i kako pojačati svoje roditeljske kompetencije.”

65. Centar za socijalnu skrb preporučio je kombinirano stručno vještačenje prvopodnositeljice i njezinih roditelja s ciljem utvrđivanja njihovih roditeljskih sposobnosti i mogućih posljedica njihovog ponašanja za njezin fizički i mentalni razvoj. Dodali su da je obiteljska situacija prvopodnositeljice složena, no da u ovom trenutku ne postoji ništa što bi upućivalo da ona ugrožava život. Mjerodavni dio preporuke centra za socijalnu skrb glasi kako slijedi:

„Nakon provedbe postupka ocjenjivanja obitelji ... utvrđeno je da roditelji izražavaju suprotstavljena gledišta naspram zlostavljanja i zanemarivanja njihovog [zajedničkog djeteta]. [Majka] optužuje oca za zlostavljanje djeteta [tako što] on fizički i emocionalno zlostavlja dijete, opstruira njezine kontakte s majkom i koristi neprikladne metode odgoja djeteta. [Otac] optužuje [majku] da ona zanemaruje djetetove interese svojim ponašanjem [tako što] ona ne plaća za uzdržavanje djeteta, ne odlazi u školu radi razgovora s nastavnicima ili na roditeljske sastanke te da majka manipulira djetetom.

...

Uzimajući u obzir medicinsku dokumentaciju koja je na raspolaganju centru, podneske stranaka, terenske izvide izvršene u [očevom i majčinom] domu i razgovore s njima, preporučamo da roditelji i dijete budu podvrgnuti kombiniranom [psihijatrijskom i psihološkom] stručnom vještačenju kako bi se ocijenila njihova sposobnost za buduću brigu za [njihovu kćer] i moguće posljedice njihovog ponašanja na njen psihofizički razvoj.

Točno je da je ta obiteljska situacija složena. Ipak, ne stječe se utisak da je [djetetov] život trenutačno ugrožen u obitelji njezinog oca.”

66. Odlukama od 16. svibnja i od 6. i 16. lipnja 2011. sud je naložio kombinirano stručno mišljenje forenzičkih vještaka iz područja psihijatrije i psihologije koji su imali ocijeniti: (a) roditeljske sposobnosti drugopodnositeljice i oca prvopodnositeljice, (b) stanje prvopodnositeljice i (c) je li prvopodnositeljica bila izložena zlostavljanju i ako da, s čije strane.

67. Rješenjem od 7. lipnja 2011. sud je odbio izdati privremenu mjeru koju je zatražila drugopodnositeljica (vidi prethodni stavak 60.). Pri donošenju takve odluke, sud je ispitao izvješće oftalmologa od 2. veljače 2011., mišljenja psihijatara od 19. veljače i 7. svibnja 2011. i mišljenja psihologinje od 5. ožujka i 22. travnja 2011. (vidi prethodne stavke 13. – 14., 19. – 20., 23. i 25.). Također je konzultirao spis predmeta kaznenog postupka zbog nanošenja tjelesne ozljede i proučio izvješće i preporuku lokalnog centra za socijalnu skrb od 12. svibnja 2011. (vidi prethodne stavke 64. – 65.). Utvrdio je da, u svjetlu sukobljenih mišljenja psihijatara, kaznenog naloga protiv oca prvopodnositeljice koji nikada nije postao pravomoćan i preporuke lokalnog centra za socijalnu skrb, u tom trenutku navodi kako je prvopodnositeljica bila zlostavljana od strane svog oca nisu bile dovoljno vjerodostojni da bi opravdali njezino trenutačno privremeno uklanjanje iz njegove skrbi. Posebice, sud je odlučio kako slijedi:

„... nije učinjeno [dovoljno] vjerodostojnim da je takva mjera nužna kako bi se spriječilo nasilje ili rizik od nastanka nepopravljive štete s obzirom da trenutačno ostaje nesigurno, tj. sporno je li [dijete] bilo izvrgnuto zlostavljanju od strane njezinog oca ili je njome manipulirala njezina majka ...”

68. Dana 2. ožujka 2012. Županijski sud u Zadru odbio je žalbu drugopodnositeljice i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

69. Dana 29. prosinca 2011. forenzički vještaci podnijeli su svoje mišljenje (vidi prethodni stavak 66.) Općinskom sudu uZadru. Prema njihovom mišljenju, vještaci su utvrdili da i drugopodnositeljica i otac prvopodnositeljice imaju ograničene roditeljske sposobnosti i pate od poremećaja osobnosti (oboje su emocionalno nestabilni, a otac prvopodnositeljice jest također narcisoidan). U pogledu prvopodnositeljice, vještaci su utvrdili da je emocionalno traumatizirana razvodom svojih roditelja i njihovim uzajamnim sukobom i nedostatkom komunikacije. Umjesto da je zaštite od tog sukoba, njezini roditelji stavili su je u njegovo središte i manipulirali njome, ponekad do razine emocionalnog zlostavljanja. Vještaci su stoga preporučili da prvopodnositeljica i njezini roditelji pohađaju odgovarajuće terapije. Dodatno su utvrdili da je prvopodnositeljica ambivalentna prema svojem ocu i idealizira svoju majku koju gleda kao „prijateljicu” i izražava želju da živi s njom. Vještaci su bili mišljenja da ova želja da bude u blizini svoje majke može biti zadovoljena putem intenzivnih (intenzivnijih) kontakata između prvopodnositeljice i drugopodnositeljice. Ako bi nakon jedne godine preporučene terapije prvopodnositeljica još uvijek željela živjeti sa svojom majkom, preporučaju da se pribavi još jedno kombinirano mišljenje vještaka.

70. Vještaci nisu odgovorili na pitanje suda je li prvopodnositeljica bila izložena zlostavljanju i, ako jest, s čije strane (vidi prethodni stavak 66.). Njihovi su zaključci bili: (a) da bi prvopodnositeljica ipak trebala u ovom trenutku ostati živjeti sa svojim ocem uz održavanje opsežnih kontakata s njezinom majkom, (b) da oba njena roditelja i ona sama trebaju biti podvrgnuti terapeutskom tretmanu i savjetovanju, (c) nastaviti s nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi, zaštitnu mjeru koju je izrekao lokalni centar za socijalnu skrb (vidi stavak 82. u nastavku) i (d) ponovno pregledati prvopodnositeljicu i njezine roditelje nakon jedne godine. Posebice, vještaci su zaključili:

„Ne nalazimo [nikakve] kontraindikacije za život [djeteta] s njezinim ocem. [Naša] preporuka je da, u ovom trenutku, nije nužno ili poželjno mijenjati djetetovo prebivalište, to jest da [dijete] treba nastaviti živjeti sa svojim ocem.”

71. Nakon zahtjeva drugopodnositeljice odlukom od 27. srpnja 2012. Općinski sud u Zadru imenovao je izvjesnu G.Š., odvjetnicu iz Zadra, da postupa kao posebna zastupnica prvopodnositeljice i zastupa njene interese u postupku kako to zahtijeva članak 9. stavak 1. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava (vidi stavak 94. u nastavku).

72. Postupajući po žalbi oca prvopodnositeljice zahtjeva, Županijski sud u Zadru jest dana 26. listopada 2012. godine ukinuo tu odluku i vratio predmet na ponovljeni postupak. Presudio je da prvostupanjski sud nije utvrdio jesu li interesi prvopodnositeljice zaista u sukobu s interesima (jednog od) njezinih roditelja, što je bio nužan preduvjet za imenovanjeposebnog zastupnika.

73. Odlukom od 13. studenog 2012. lokalni centar za socijalnu skrb imenovao je istu osobu da postupa kao posebna skrbnica prvopodnositeljice na temelju članka 167. Obiteljskog zakona (vidi stavak 84. u nastavku).

74. Općinski sud u Zadru održao je daljnje rasprave u ovom predmetu 6. rujna i 11. prosinca 2012. i 8. ožujka 2013.

75. Na posljednje spomenutoj raspravi, sud je saslušao vještake koji su pripremili kombinirano mišljenje vještaka od 29. prosinca 2011. Ti vještaci su, inter alia, izjavili: (a) da je njihovo stručno mišljenje u međuvremenu postalo zastarjelo jer je protekla godina dana i dva mjeseca od trenutka kada su ga pripremili, (b) nisu odgovorili na pitanje suda je li prvopodnositeljica bila izložena zlostavljanju zbog toga što je to zadatak pravosudnih tijela, a ne njihov, da naprave tu ocjenu i (c) nevažno je s kojim će roditeljem prvopodnositeljica živjeti, samo da se njezini roditelji bolje ponašaju.

76. Odlukom od 30. travnja 2013. Općinski sud u Zadru odbio je zahtjev drugopodnositeljice da se promijeni odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te o susretima i druženjima određena presudom od 24. kolovoza 2007. Drugopodnositeljica i posebna skrbnica prvopodnositeljice podnijele su žalbu.

77. Dana 15. studenog 2013. Županijski sud u Zadru ukinuo je prvostupanjsku odluku zbog nepotpunih činjenica i predmet vratio na ponovljeni postupak. Uputio je prvostupanjski sud da: (a) ispita je li osuđujuća presuda protiv oca prvopodnositeljice zbog kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede postala pravomoćna, (b) ocijeni je li prvopodnositeljica sposobna razumjeti važnost postupka, i ako je tome tako, dopusti njoj da izrazi svoje mišljenje i sasluša njezino svjedočenje, (c) ocijeni potrebu za imenovanjem posebne zastupnice prvopodnositeljice i (d) pribavi mišljenje i preporuku lokalnog centra za socijalnu skrb.

78. U nastavljenom postupku dana 18. studenog 2013. Općinski sud u Zadru prekinuo je izvanparnični postupak i odlučio da će se postupak nastaviti prema pravilima (redovnog) parničnog postupka. Sud je obrazložio da bi zahtjev drugopodnositeljice da se promijeni odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te o susretima i druženjima određena u njegovoj presudi od 24. kolovoza 2007. (vidi prethodni stavak 10.), ako bude prihvaćen, nužno uključivao novu odluku o plaćanju za uzdržavanje od strane roditelja s kojim dijete neće živjeti, a to je pitanje koje ne može biti odlučeno u izvanparničnom, već samo u redovitom parničnom postupku. To nije značilo da su postupovni akti poduzeti do tog trenutka prestali biti valjani ili postali nevažni.

79. Dana 27. veljače 2014. drugopodnositeljica je podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku žaleći se na dugotrajnost postupka.

80. Dana 9. srpnja 2014. predsjednik Općinskog suda u Zadru odbio je zahtjev prvopodnositeljice.

81. Čini se da je trenutačno postupak opet u tijeku pred Općinskim sudom u Zadru kao prvostupanjskim sudom. 

E. Postupak pred lokalnim centrom za socijalnu skrb

82. Nakon incidenta od 1. veljače 2011., dana 22. rujna 2011. lokalni centar za socijalnu skrb opet je (vidi prethodni stavak 11.) naložio mjeru zaštite djeteta nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u pogledu prvopodnositeljice. Mjera je izrečena tijekom razdoblja od jedne godine te je odlukom centra od 1. listopada 2012. dodatno produžena za dodatnih šest mjeseci, do 31. ožujka 2014. kada je prekinuta.

83. U svom završnom izvješću od 30. ožujka 2014. službenica za nadzor (psihologinja) sažela je rezultate mjere na sljedeći način:

„Cilj mjere bio je potaknuti odgovarajuće roditeljsko ponašanje s ciljem sprečavanja i svođenja negativnih učinaka [njihovog] sukobljenog odnosa na psihofizički razvoj djeteta na najmanju moguću mjeru ... u tom su smislu stvoreni samo preduvjeti za odgovarajuću komunikaciju između roditelja tako da trenutačno nema otvorenog sukoba (no samo zbog toga što ga roditelji izbjegavaju). Posebno, roditelji se pridržavaju rasporeda posjećivanja. S vremena na vrijeme učinili su nekoliko ustupaka jedno drugome. Ipak, roditelji su još uvijek u sukobu, još uvijek ne komuniciraju, a većina njihove komunikacije ide preko djeteta ili putem SMS poruka. Upravo na taj način oni zanemaruju [njezine] potrebe i tjeraju [je] da se bavi s nečime s čime se ona ne bi trebala baviti u svojoj dobi (ili još bolje niti u jednoj dobi). Oba roditelja misle da čine ono što je najbolje za njihovo dijete dok zaboravljaju da je njihov sukob velika prepreka za normalan psihofizički razvoj i funkcioniranje njihovog djeteta. ... [Majka] misli da dijete treba biti s njom i da želju djeteta, koje je također izrazilo želju da bude s njom, treba poštovati. [Otac] misli da je njegova uloga zaštititi dijete od negativnog utjecaja majke i osigurati joj stabilnost. Ti su pogledi u redu, no jedino je pitanje koliko svatko od njih negativno utječe na dijete boreći se za svoja gledišta? Radi postizanja kompromisa, treba biti spreman djelomično napustiti svoje poglede, no oni nisu spremni postupiti tako. Prema mom viđenju, oba roditelja imaju dobar odnos s djetetom – oni [oboje] pokušavaju provesti kvalitetno vrijeme s njom. Oni se razlikuju u određenoj mjeri u metodama i stilovima roditeljstva, ([majka] je permisivna i usmjerena k [razvijanju] prijateljskog odnosa sa svojom kćeri, što može također biti strategija ,pridobivanja’ djeteta, dok je [otac] impulzivniji s tendencijom popustiti i usmjeren k tradicionalnoj ulozi oca) što ne bi bio problem kada bi oni surađivali ... Nitko od njih ne osporava da je uloga drugog roditelja također važna za dijete, no njima je oboma važno da dijete živi s njima smatrajući da će na taj način umanjiti štetan utjecaj ,koji drugi roditelj vrši na dijete’. To znači da je glavni problem neriješeni roditeljski sukob i roditelji bi vjerojatno trebali raditi na tome izvan centra [za socijalnu skrb]. Kada bi oni bili sposobni razgovarati jedno s drugim i kada oni shvate zašto i koji su njihovi postupci štetni za [dijete] (i proistječu iz njihovog osobnog sukoba) tada bi oni mogli bolje funkcionirati. U tom smislu smatram da mjera nadzora ne može donijeti bolje rješenje problema koje oni imaju.”

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Obiteljski zakon

1. Mjerodavne odredbe

84. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 2003. godine (Narodne novine br. 163/03 s naknadnim izmjenama i dopunama– dalje u tekstu „Obiteljski zakon iz 2003.”) koji je bio na snazi od 22. srpnja 2003. do 1. rujna 2014. – glase kako slijedi:

Treći dio

RODITELJI I DJECA

II. PRAVA I DUŽNOSTI U ODNOSIMA RODITELJA I DJECE

1. Djetetova prava i dužnosti

Članak 88.

„Roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnom ni tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju.”

Članak 89.

„(1) Dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima koja su o tome dužna obavijestiti centar za socijalnu skrb.

 

(2) Dijete ima pravo na posebnog skrbnika u slučajevima određenim ovim Zakonom.

(3) Posebnog skrbnika imenuje centar za socijalnu skrb za slučajeve kad o povredi djetetovog prava odlučuje drugo tijelo, a sud kad je donošenje odluke o djetetovom pravu u nadležnosti centra za socijalnu skrb.

(4) Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o zastupanju djeteta na zahtjev i u roku kojeg određuje tijelo koje ga je imenovalo.

(5) U postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovom pravu ili interesu, dijete ima pravo na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te biti obaviješteno o mogućim posljedicama uvažavanja njegova mišljenja. Mišljenje [djeteta] se uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelosti.”

2. Roditeljska skrb

Članak 102.

„Sud će na prijedlog roditelja, djeteta ili centra za socijalnu skrb, ako to zahtijevaju bitno promijenjene okolnosti donijeti novu odluku s kojim će roditeljem dijete živjeti te o susretima i druženju djeteta s drugim roditeljem, a po potrebi i o drugim sadržajima roditeljske skrbi.”

3. Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

Članak 109.

„(1) Centar za socijalnu skrb odredit će nadzor nad izvrša­vanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u skrbi o djetetu viševrsni ili učestali ili kad je roditeljima potrebna posebna pomoć u odgoju djeteta.

(2) ...

(3) Program nadzora može sadržavati upućivanje djeteta u dom za djecu u poludnevni ili dnevni smještaj, upućivanje roditelja i djeteta u zdravstvene i druge ustanove radi liječenja i druge stručne pomoći.

(4) Nadzor se određuje u najkraćem trajanju od šest mjeseci. ...”

Peti dio

SKRBNIŠTVO

III. SKRBNIŠTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE

Članak 167.

„Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:

...
6. i u drugim slučajevima kad su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti.”

Osmi dio

POSTUPAK PRED SUDOM

I. ZAJEDNIČKE ODREDBE

Članak 263.

„(1) Odredbama ovog dijela Zakona određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u posebnim parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i posebnim postupcima ovrhe i osiguranja, odlučuju u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka su hitni.”

Članak 269.(2)

„Sud će omogućiti djetetu u skladu s njegovom dobi, zrelosti i dobrobiti da radi ostvarenja svojih prava i interesa u [privatnim] statusnim stvarima izrazi svoje mišljenje pred centrom za socijalnu skrb ili pred sudom.” 

III. POSEBNI PARNIČNI POSTUPCI

3. Postupak radi rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi i o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

Članak 295.

„(1) Prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi sud će pribaviti mišljenje i prijedlog centra za socijalnu skrb.

(2) Centar za socijalnu skrb dužan je u roku od trideset dana dostaviti sudu mišljenje i prijedlog iz stavka 1. ovoga članka.

(3) ...”

2. Mjerodavna sudska praksa

85. U svojoj presudi br. Gž-994/11-3 od 17. ožujka 2011. Županijski sud u Bjelovaru presudio je kako slijedi:

„Kada dijete svojom vlastitom slobodnom voljom ode živjeti s drugim roditeljem (ocem) koji je jednako sposoban skrbiti o djetetu kao roditelj (majka) s kojim je dijete živjelo do tog trenutka, i dijete je, uzimajući u obzir njegovu odnosno njezinu starost i zrelost, sposobno formirati svoje vlastito mišljenje i izraziti poglede o pitanjima koja se odnose na njega odnosno nju, to su okolnosti koje opravdavaju preinačenje ranije odluke o dodjeli skrbništva.”

B. Kazneni zakon

1. Mjerodavne odredbe

86. Mjerodavna odredba Kaznenog zakona, (Narodne novine, br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2012., glasi kako slijedi: 

Članak 8.

„(1) Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

(2) Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom prijedloga [žrtve].”

GLAVA DESETA (X.)

KAZNENA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA

Tjelesna ozljeda

Članak 98.

„(1) Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.”

Pokretanje kaznenog postupka za kaznena djela tjelesne ozljede

 Članak 102.

„(1) Za kazneno djelo tjelesne ozljede (članak 98.) kazneni postupak pokreće se privatnom tužbom.”

GLAVA ŠESNAESTA (XVI.)
KAZNENA DJELA PROTIV BRAKA, OBITELJI I MLADEŽI

Zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe

Članak 213.

„(1) Roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina1.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja zlostavi dijete ili maloljetnu osobu, prisili je na rad koji ne odgovara njezinoj životnoj dobi, ili na pretjerani rad, ili na prosjačenje, ili je iz koristoljublja navodi na ponašanje koje je štetno za njezin razvitak.”

Nasilničko ponašanje u obitelji

Članak 215.a

„Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” 

2. Doktrina

87. Prema hrvatskim teoretičarima prava, zlostavljanje kao sastavni element nekoliko kaznenih djela, uključujući kazneno djelo zlostavljanja djeteta, definirano je kao „namjerno nanošenje fizičke ili mentalne neugode ili boli značajnog intenziteta” (vidi Željko Horvatić (urednik), Rječnik kaznenog prava, Masmedia, Zagreb, 2002., str. 664.) ili „... namjerno nanošenje mentalne ili fizičke neugode značajnog stupnja. Što sačinjava značajan stupanj fizičke ili mentalne neugode ima se odrediti od slučaja do slučaja. Pri donošenju te ocjene, sud će često tražiti mišljenje vještaka iz područja psihijatrije” (vidi Ana Garačić,Kazneni zakon u sudskoj praksi – Posebni dio, Organizator, Zagreb, 2009., str. 375. – 376.).

88. U pogledu kaznenog djela nasilja u obitelji, hrvatski teoretičari prava izrazili su sljedeće gledište (vidi op.cit., str. 285. –286.):

„[Ponašanje počinitelja] definira se ili kao nasilje ili kao zlostavljanje ili kao posebno drsko ponašanje. Nasilje treba razumjeti u širem smislu [to jest] kao primjenu fizičke sile protiv fizičkog integriteta drugog člana obitelji, psihološku prisilu i ozbiljno psihološko maltretiranje, ali i kao prisilu usmjerenu na predmete ako član obitelji vidi to kao fizičku prisilu. Nasilje obično nije izdvojen i pojedinačan incident već obuhvaća nekoliko primjera i ima karakteristike kontinuirane aktivnosti. Zlostavljanje je svako namjerno nanošenje fizičke ili duševne boli većeg intenziteta bez tjelesne ozljede. Zlostavljanje unutar obitelji može biti fizičko, psihološko ili emocionalno ili seksualno. ... Posebno drsko ponašanje obuhvaća počiniteljev očigledan prijezir naspram, bezobzirnost i arogantnost naspram drugog člana obitelji. ... Da bi kazneno djelo bilo počinjeno, nužno je da uslijed ponašanja počinitelja član obitelji bude doveden u ponižavajući položaj. To je položaj koji vrijeđa čast i ugled, ljudsko dostojanstvo i samopouzdanje. Dovođenje člana obitelji u ponižavajući položaj smatra se objektivnim elementom kaznenog djela ... kojega ne mora pratiti mens rea počinitelja. Ipak, namjera počinitelja mora odgovarati njegovom ili njezinom ponašanju. ...”

C. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji

89. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine br. 137/09 s naknadnim izmjenama i dopunama), inter alia, definira prekršaj nasilja u obitelji i određuje kazne koje mogu biti izrečene onima koji su osuđeni zbog tog prekršaja.

90. Članak 20. određuje da, ako je prekršaj nasilja u obitelji počinjen protiv djeteta, sud može izreći ili novčanu kaznu od najmanje 7.000 HRK ili zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje četrdeset i pet dana. U slučaju ponavljanja prekršaja, sud može izreći novčanu kaznu od najmanje 15.000 HRK ili zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje šezdeset dana. Prekršajni zakon propisuje najveću novčanu kaznu od 50.000HRK i najveću zatvorsku kaznu u trajanju od devedeset dana (Narodne novine br. 107/07 s naknadnim izmjenama i dopunama).

91. Članci 11. – 19. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji određuju različite preventivne mjere koje sud može izreći kao dodatak uz ili neovisno o kaznama navedenima u članku 20., čak i prije pokretanja prekršajnog postupka. Članak 12. određuje zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana. 

D. Zakon o sudovima iz 2013.

92. Na temelju Zakona o sudovima iz 2013. godine (Narodne novine br. 28/13), koji je stupio na snagu 14. ožujka 2013., strana u sudskom postupku koja smatra da je on neopravdano dugotrajan ima pravo uložiti pravni lijek za ubrzavanje postupka, i to „zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku” i zahtijevati od predsjednika istog suda pred kojim se taj postupak vodi da ga požuri određujući vremensko ograničenje od najviše šest mjeseci unutar kojega sudac koji postupa u predmetu mora donijeti rješenje u predmetu. Strana o čijem zahtjevu nije donesena odluka u roku od šezdeset dana ili čiji je zahtjev odbijen može uložiti žalbu predsjedniku neposredno višeg suda.

93. Uz to, dostupan je i dodatan kombiniran pravni lijek za naknadu i ubrzavanje postupka, i to „zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku”, no samo u predmetima gdje sudac koji postupa u predmetu nije postupio sukladno vremenskom ograničenju za donošenje rješenja u predmetu koje je odredio predsjednik suda prilikom odobravanja zahtjeva za pravni lijek ubrzavanja postupka.

 

III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

A. Konvencija o pravima djeteta

1. Mjerodavne odredbe

94. Mjerodavne odredbe Konvencije o pravima djeteta od 2. rujna 1990., koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 12. listopada 1992., glase kako slijedi:

Članak 12.

„1. Države stranke osigurat će djetetu koje je u stanju oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.”

Članak 19.

„1. Države stranke poduzet će sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zloporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena.

2. Mjere zaštite po potrebi moraju obuhvatiti djelotvorne postupke uvođenja socijalnih programa za pružanje potrebne pomoći djetetu i onima koji o njemu brinu te za druge oblike prevencije i utvrđivanja, izvješćivanja, ukazivanja, istraživanja, postupanja i praćenja slučajeva zlostavljanja djeteta koji su gore opisani i, bude li potrebno, za uključivanje suda.”

95. Preambula Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o postupku povodom pritužbi od 19. prosinca 2011., a taj je protokol stupio na snagu 14. travnja 2014., no Hrvatska ga još nije ratificirala, potvrđuje „status djeteta kao predmeta prava kao ljudskog bića s dostojanstvom i sposobnostima koje se razvijaju”.

2. Općeniti komentar br. 8 (2006.) o pravu djeteta na zaštitu od tjelesnog kažnjavanja i drugih okrutnih ili ponižavajućih oblika kažnjavanja (članci 19.; 28. stavak 2.; i 37. između ostaloga)

96. Mjerodavan dio Općenitog komentara br. 8 (2006.) o pravu djeteta na zaštitu od tjelesnog kažnjavanja i drugih okrutnih ili ponižavajućih oblika kažnjavanja (članci 19.; 28. stavak 2.; i 37. između ostaloga) kojega je usvojio Odbor za prava djeteta na svojoj četrdeset i drugoj sjednici održanoj od 15. svibnja do 2. lipnja 2006. glasi kako slijedi:

40. Načelo izjednačene zaštite djece i odraslih od fizičkog zlostavljanja, uključujući i zlostavljanje u obitelji, ne znači da svi slučajevi tjelesnog kažnjavanja djece od strane roditelja, koji iziđu na vidjelo, nužno moraju voditi kaznenom progonu roditelja. Načelom de minimis – prema kojem se zakon ne bavi trivijalnim pitanjima – osigurava se da lakši prekršaji među odraslim osobama dolaze pred sud samo u iznimnim okolnostima; isto će važiti i za lakše prekršaje vezane uz djecu. Države trebaju razviti djelotvorno izvješćivanje i savjetodavne mehanizme. Iako je potrebno ispitati sva izvješća o nasilju nad djecom na odgovarajući način te osigurati zaštitu djece od ozbiljnih ozljeda, cilj je spriječiti roditelje u korištenju nasilnih ili drugih okrutnih ili ponižavajućih oblika kažnjavanja kroz intervencije koje imaju narav potpore i odgoja, a ne kazne.

41. Ovisan položaj djece i jedinstvena intimnost obiteljskih odnosa zahtijevaju vrlo pozorno donošenje odluka o progonu roditelja ili o formalnom interveniranju u obitelji na druge načine. U većini slučajeva kazneni progon roditelja ne mora nužno predstavljati najbolji interes djece. Stav Odbora jest da se kazneni progon i druge formalne intervencije (primjerice, da se dijete skloni ili da se počinitelja udalji) trebaju primjenjivati kada se smatra da je to potrebno kako bi se dijete zaštitilo od ozbiljne ozljede te ako je to u najboljem interesu djeteta. U skladu s dobi i zrelosti određenog djeteta potrebno je pridati primjereni značaj njegovom mišljenju.

42. Savjeti i obuka za sve one uključene u sustave zaštite djece, uključujući policiju, tijela tužiteljstva i sudove trebaju naglasiti ovaj pristup provedbi zakona. Smjernice također trebaju naglašavati da članak 9. Konvencije zahtijeva da se svako odvajanje djeteta od njegovih roditelja mora smatrati nužnim u najboljem interesu djeteta i mora podlijegati pravosudnom preispitivanju, u skladu s primjenjivim pravom i procedurama, uz zastupljenost svih zainteresiranih stranaka, uključujući dijete. Kada se odvajanje smatra opravdanim, treba razmotriti alternative smještanju djeteta izvan obitelji, uključujući udaljavanje počinitelja, uvjetno kažnjavanje i tako dalje.”

3. Opći komentar br. 12 (2009.) Pravo djeteta da bude saslušano (čl. 12.)

97. Mjerodavan dio Općenitog komentara br. 12 (2009.) o pravu djeteta da bude saslušano kojega je usvojio Odbor za prava djeteta na svojoj pedeset i prvoj sjednici održanoj od 25. svibnja do 12. lipnja 2009. glasi kako slijedi: 

A. Pravna analiza

15. Članak 12. Konvencije utvrđuje pravo svakog djeteta na slobodno izražavanje njegovih mišljenja, u svim pitanjima koja utječu na njega i nastavno pravo da se tim pogledima da odgovarajuća težina sukladno starosti i zrelosti djeteta. Ovo pravo nameće jasnu pravnu obvezu državama potpisnicama da priznaju ovo pravo i osiguraju njegovu provedbu slušajući mišljenja djeteta i dodjeljujući im odgovarajuću težinu. Ova obveza zahtijeva da države potpisnice, u pogledu svojih posebnih pravosudnih sustava, ili izravno jamče ovo pravo, ili usvoje ili izmijene zakone tako da dijete može u potpunosti ostvarivati ovo pravo.

...

1. Doslovna analiza članka 12.

(a) Stavak 1. članka 12. 

(i) „Će osigurati”

19. Članak 12. stavak 1. određuje da države potpisnice „će osigurati” pravo djeteta na slobodno izražavanje njegovih mišljenja. „Će osigurati” jest pravni pojam posebne snage, koji ne ostavlja niti malo prostora za diskrecijske odluke država potpisnica. Sukladno tome, države potpisnice imaju strogu obvezu poduzeti odgovarajuće mjere kako bi u potpunosti provele ovo pravo za svu djecu. Ova obveza sadrži dva elementa kako bi se osiguralo da su uspostavljeni mehanizmi namijenjeni traženju mišljenja djeteta u svim pitanjima koja utječu na njega te za dodjeljivanje odgovarajuće težine tim mišljenjima.

(ii) „Sposobno oblikovati svoje osobno mišljenje”

20. Države potpisnice osigurat će pravo da bude saslušano svakom djetetu koje je „sposobno oblikovati svoje osobno mišljenje”. Ovu frazu ne treba promatrati kao ograničenje, već kao obvezu za države potpisnice da ocijene sposobnost djeteta da oblikuje samostalno mišljenje u najvećoj mogućoj mjeri. To znači da države potpisnice ne mogu krenuti s pretpostavkom da dijete nije sposobno izraziti svoja vlastita mišljenja. Upravo suprotno, države potpisnice trebaju pretpostaviti da dijete ima sposobnost oblikovanja svojih vlastitih mišljenja i priznati da ono ima pravo izraziti ih – nije na djetetu da prvo dokaže svoju sposobnost.

21. Odbor naglašava kako članak 12. ne nameće nikakvo dobno ograničenje u pogledu prava djeteta na izražavanje njegovih mišljenja i poziva države članice da ne uvode dobna ograničenja, niti u zakonima ni u praksi, kojima bi se ograničilo pravo djeteta da bude saslušano u vezi sa svim pitanjima koja utječu na njega ...

...

(iv) „O svim pitanjima koja se na njega odnose”

26. Države potpisnice moraju osigurati da dijete može izraziti svoja mišljenja „o svim pitanjima koja se na njega odnose”. Ovo predstavlja drugu kvalifikaciju ovog prava: dijete mora biti saslušano ako razmatrano pitanje utječe na dijete. Ovaj osnovni uvjet mora biti široko interpretiran i poštovan.

...

v) „Uvažavati to mišljenje u skladu s dobi i zrelošću djeteta”

28. Mišljenja djeteta mora se „uvažavati [...] u skladu s dobi i zrelošću djeteta”. Ova se odredba odnosi na sposobnost djeteta, koju se mora ocijeniti kako bi se dala odgovarajuća težina njegovim mišljenjima, ili kako bi se komuniciralo djetetu način na koji su ta mišljenja utjecala na ishod procesa. Članak 12. određuje da je jednostavno slušanje djeteta nedovoljno – mišljenja djeteta mora se ozbiljno razmotriti kada je dijete sposobno oblikovati svoja vlastita mišljenja.

29. ...

30. Zrelost se odnosi na sposobnost razumijevanja i ocjenjivanja implikacija određenog pitanja i stoga se mora razmotriti pri određivanja pojedinačne sposobnosti djeteta. Zrelost je teško definirati – u kontekstu članka 12. to je sposobnost djeteta da izrazi svoja mišljenja o pitanjima na razuman i neovisan način. Također se mora uzeti u obzir utjecaj pitanja na dijete. Što je veći utjecaj ishoda na život djeteta, time je više mjerodavna odgovarajuća ocjena zrelosti tog djeteta.

31. Treba uzeti u obzir spoznaju o sposobnostima djeteta koje se razvijaju i usmjeravanje i vodstvo od strane roditelja (...).

...

(b) Stavak 2. članka 12.

(i) Pravo da bude „saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na njega odnosi”

32. Članak 12. stavak 2. određuje da prigode da bude saslušano moraju biti osigurane posebice „u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na njega odnosi”. Odbor naglašava da se ova odredba primjenjuje na sve mjerodavne sudske postupke koji se odnose na dijete, bez ograničenja, primjerice uključujući rastavljanje roditelja, zakonsko skrbništvo, pružanje skrbi i posvojenje, ...

(ii) „Izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe”

35. Nakon što je dijete odlučilo da bude saslušano, on ili ona će odlučiti kako će biti saslušan odnosno saslušana: „izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe”. Odbor preporuča da, kad god je to moguće, djetetu mora biti dana prilika da bude izravno saslušano u svakom postupku.

36. Posrednik može biti roditelj (roditelji), odvjetnik, ili druga osoba (između ostaloga, socijalni radnik). Ipak, mora se naglasiti da u brojnim predmetima (parničnim, kaznenim ili upravnima) postoje rizici sukoba interesa između djeteta i njegovog najočiglednijeg posrednika (roditelja). Ako se saslušanje djeteta poduzima putem posrednika, od najveće je važnosti da posrednik točno prenosi mišljenja djeteta do osobe/tijela što donosi odluke. Odabranu metodu treba odrediti dijete (ili odgovarajuće tijelo vlasti ako je to nužno) sukladno njegovoj ili njezinoj posebnoj situaciji. Posrednici moraju imati dovoljna znanja i razumijevanje različitih aspekata procesa donošenja odluka i iskustvo u radu s djecom. 

37. Posrednik mora biti svjestan da on ili ona zastupa isključivo interese djeteta, a ne interese drugih osoba (roditelja), ustanova ili tijela (npr. doma, uprave ili društva). Treba razraditi kodekse ponašanja posrednika koje se imenuje da zastupaju mišljenje djeteta.

...

2. Koraci za ostvarivanje djetetovog prava da bude saslušano

40. Implementacija dva stavka članka 12. zahtijeva poduzimanje pet koraka kako bi se učinkovito ostvarilo pravo djeteta da ga se sasluša kad god neko pitanje utječe na dijete ili kada je dijete pozvano dati svoje mišljenje u formalnom postupku kao i u drugom okruženju. Te se uvjete mora primijeniti na način koji je prikladan za dani kontekst.

...

(c) Ocjenjivanje sposobnosti djeteta

44. Djetetovom mišljenju mora se dati odgovarajuća težina kada analiza od slučaja do slučaja ukaže da je dijete sposobno oblikovati vlastito mišljenje. Ako je dijete sposobno oblikovati vlastita mišljenja na razuman i neovisan načina, osoba ili tijelo što donosi odluku mora razmotriti mišljenje djeteta kao značajnog činitelja u rješavanju pitanja. Mora se razviti dobra praksa za ocjenjivanje sposobnosti djeteta.

(d) Informacije o težini pridodanoj mišljenju djeteta (povratne informacije)

45. Kako dijete uživa pravo da se njegovom mišljenju da opravdana težina, osoba ili tijelo što donosi odluku mora obavijestiti dijete o ishodu procesa i objasniti kako je njegovo mišljenje uzeto u obzir. Povratne su informacije jamstvo da mišljenje djeteta nije saslušano tek kao formalnost, već je ozbiljno shvaćeno. Te informacije mogu potaknuti dijete da ustraje, pristane ili ponudi drugi prijedlog ili, u slučaju sudskog ili upravnog postupka, uloži žalbu ili prigovor.

3. Obveze država potpisnica

...

(b) Specifične obveze u pogledu sudskih i upravnih postupaka
(i) Pravo djeteta da bude saslušano u parničnom sudskom postupku
50. Glavna pitanja koja zahtijevaju da dijete bude saslušano opisani su u nastavku: Razvod braka i odvojeni život

51. U slučajevima odvojenog života i razvoda braka djeca iz odnosa nesumnjivo su pogođena odlukama sudova. O pitanjima uzdržavanja djeteta kao i skrbništva i pravima pristupa odlučuje sudac bilo na suđenju ili putem procesa mirenja kojim upravlja sud. Brojne su nadležnosti uključile u svoje zakone, u pogledu razvrgavanja odnosa, odredbu da sudac mora posvetiti najveću pažnju „najboljim interesima djeteta”.

B. Pravo na saslušanje i poveznice s drugim odredbama Konvencije

68. Članak 12., kao općenito načelo, povezan je s drugim općenitim načelima Konvencije, kao što je članak 2. (pravo na nediskriminaciju), članak 6. (pravo na život, preživljavanje i razvoj) i posebice postoji međupovezanost s člankom 3. (primarno uvažavanje najboljih interesa djeteta). Taj je članak također blisko povezan s člancima koji su povezani s građanskim pravima i slobodama, posebno člankom 13. (pravo na slobodu izražavanja) i člankom 17. (pravo na pristup informacijama). Nadalje, članak 12. povezan je sa svim ostalim člancima Konvencije, koju nije moguće u potpunosti provesti ako se dijete ne poštuje kao subjekt sa svojim vlastitim mišljenjem o pravima sadržanima u pojedinačnim člancima i njihovoj provedbi.

69. ...

1. Članci 12. i 3.

70. Svrha članka 3. jest osigurati da se u svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, prvenstveno uzimaju u obzir najbolji interese djeteta.” To znači da svaka aktivnost poduzeta u ime djeteta mora poštivati najbolje interese djeteta. Najbolji interesi djeteta slični su postupovnom pravu koje obvezuje države potpisnice da uvedu korake u proces aktivnosti radi osiguravanja da se uvažavaju najbolji interesi djeteta. Konvencija obvezuje države potpisnice da osiguraju da oni koji su odgovorni za te aktivnosti saslušaju dijete kako je to određeno u članku 12. Ovaj je korak obvezujući.

71. Najbolji interesi djeteta, utvrđeni putem savjetovanja s djetetom, nisu jedini činitelj kojega treba uvažiti u aktivnostima ustanova, tijela vlasti i uprave. Oni su ipak od ključne važnosti, kao i mišljenje djeteta.

...

74. Nema napetosti između članaka 3. i 12., samo komplementarna uloga dva općenita načela: jedno uspostavlja cilj postizanja najboljih interesa djeteta i drugo određuje metodologiju za postizanje cilja saslušanja djeteta ili djece. Zapravo, nije moguća ispravna primjena članka 3. ako se ne uvažavaju komponente članka 12. Slično tome, članak 3. osnažuje funkcionalnost članka 12., omogućavajući bitnu ulogu djece u svim odlukama koje utječu na njihove živote.

...

E. Zaključci

135. Ulaganje u ostvarivanje prava djeteta da bude saslušano u svim pitanjima koje ga se tiču i da se njegovo mišljenje uvaži jest jasna i neodgodiva pravna obveza država potpisnica na temelju Konvencije. To je pravo svakog djeteta bez ikakve diskriminacije. Postizanje smislenih prilika za implementaciju članka 12. zahtijevat će uklanjanje pravnih, političkih, gospodarskih, društvenih i kulturoloških prepreka koje trenutačno ometaju priliku djece da budu saslušana i njihov pristup sudjelovanju u svim pitanjima koja utječu na njih. To zahtijeva spremnost na preispitivanje pretpostavki o sposobnostima djece i na poticanje razvoja okruženja u kojima djeca mogu izgrađivati i pokazivati sposobnosti. To također zahtijeva predanost u pogledu resursa i obuke.

134. Ispunjavanje tih obveza predstavljat će izazov za države potpisnice. No to je ostvariv cilj ako se strategije opisane u ovoj općenitoj obvezi sustavno implementiraju i izgradi kultura poštivanja djece i njihovih mišljenja.”

 

B. Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava

1. Mjerodavne odredbe

98. Mjerodavne odredbe Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava od 25. siječnja 1996., koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 1. kolovoza 2010., glase kako slijedi: 

Poglavlje I. – PODRUČJE PRIMJENE I PREDMET KONVENCIJE, TE DEFINICIJE

Članak 1. – PODRUČJE PRIMJENE I PREDMET KONVENCIJE

„1. Ova se Konvencija primjenjuje na djecu koja nisu navršila 18 godina.

2. Predmet ove Konvencije je, u najboljim interesima djece, promicati njihova prava, dodijeliti im postupovna prava i olakšati im ostvarivanje tih prava na način da se osigura da djeca, sama ili posredstvom drugih osoba ili tijela, budu obaviještena i da im bude dopušteno sudjelovati u postupcima pred sudbenim tijelima koji ih se tiču.

3. U svrhu ove Konvencije postupci pred sudbenim tijelima koji se tiču djece jesu obiteljskopravni postupci, posebice oni koji se odnose na ostvarivanje roditeljskih odgovornosti, kao što su pitanje boravišta i pravo posjećivanja djece.

4. Svaka će država, u trenutku potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupu, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe odrediti najmanje tri kategorije obiteljskih predmeta koji se provode pred sudbenim tijelima, na koje će se primjenjivati ova Konvencija.

5. Bilo koja stranka može daljnjom izjavom odrediti dodatne kategorije obiteljskih predmeta na koje će se primjenjivati ova Konvencija ili pružiti sve informacije u vezi s primjenom članka 5., članka 9. stavka 2., članka 10. stavka 2. i članka 11.

6. Ništa u ovoj Konvenciji ne priječi stranke da primjenjuju propise povoljnije za promicanje i ostvarivanje prava djece.”

Poglavlje II. – POSTUPOVNE MJERE RADI PROMICANJA OSTVARIVANJA PRAVA DJECE

A. Postupovna prava djeteta

Članak 3. – PRAVO BITI OBAVIJEŠTEN I IZRAŽAVATI SVOJE MIŠLJENJE U POSTUPKU

„Djetetu, za koje se prema unutarnjem pravu smatra da ima dovoljnu sposobnost razumijevanja, u postupku pred sudbenim tijelom koji ga se tiče, dodijelit će se, te će biti ovlašteno, zahtijevati sljedeća prava:

a dobiti sve odgovarajuće informacije;

b biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje;

c biti obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem i o mogućim posljedicama bilo koje odluke.”

...

B. Uloga sudbenih tijela

Članak 6. – POSTUPAK ODLUČIVANJA

„U postupcima koji se tiču djeteta, sudbeno tijelo, prije donošenja odluke će:

a razmotriti raspolaže li dostatnim informacijama kako bi donijelo odluku koja je u najboljem interesu djeteta, i, kad je to potrebno, pribaviti daljnje informacije, posebice od nositelja roditeljskih odgovornosti;

b u slučaju kad se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dovoljnu sposobnost razumijevanja:

– uvjeriti se da je dijete dobilo sve odgovarajuće informacije;

– u odgovarajućim slučajevima savjetovati dijete osobno, uz isključenje javnosti ako je potrebno, neposredno ili posredstvom drugih osoba ili tijela, na način prilagođen njegovoj sposobnosti razumijevanja, osim ako to ne bi bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta;

– dopustiti djetetu da izrazi svoje mišljenje;
c pridati dužni značaj mišljenjima koja je dijete izrazilo.”

Članak 9. – IMENOVANJE ZASTUPNIKA

„1. Kad u postupcima koji se tiču djeteta unutarnje pravo priječi nositeljima roditeljskih odgovornosti da zastupaju dijete kao rezultat sukoba interesa između njih i djeteta, sudbeno će tijelo biti ovlašteno djetetu imenovati posebnog zastupnika u takvom postupku.

2. Stranke će razmotriti mogućnost da se sudbenom tijelu u postupcima koji se tiču djeteta dodijeli ovlast za imenovanje posebnog zastupnika, u odgovarajućim slučajevima odvjetnika, koji će zastupati dijete.”

C. Uloga zastupnika Članak 10.

„1. U postupcima pred sudbenim tijelima koji se tiču djeteta zastupnik će, osim ako bi to bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta:

a pružiti djetetu sve odgovarajuće informacije, ako se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dostatnu sposobnost razumijevanja;

b pružiti djetetu objašnjenja vezano uz moguće posljedice postupanja u skladu s mišljenjem djeteta i moguće posljedice bilo koje zastupnikove radnje, ako se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dostatnu sposobnost razumijevanja;

c odrediti kojeg je mišljenja dijete i iznijeti ga pred sudbenim tijelom.

2. Stranke će razmotriti mogućnost proširivanja odredaba stavka 1. na nositelje roditeljskih odgovornosti.”

2. Deklaracija Hrvatske na temelju članka 1. § 4. Konvencije

99. Dana 6. travnja 2010., prilikom polaganja isprave o ratifikaciji Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava kod Glavnog tajnika Vijeća Europe, hrvatski ministar vanjskih poslova priopćio je sljedeću izjavu (sadržanu u ispravi o ratifikaciji):

U skladu sa člankom 1. stavkom 4. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, Republika Hrvatska određuje da će se Europska konvencija primjenjivati na sljedeće kategorije obiteljskih predmeta koji se provode pred njezinim sudbenim tijelima:

– postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi tijekom razvoda braka roditelja,

– postupak ostvarivanja roditeljske skrbi,

– mjere za zaštitu osobnih prava i interesa djeteta, – postupak posvojenja, i

– postupak skrbništva za maloljetne osobe.” 

C. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

100. Mjerodavan članak Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji od 25. siječnja 1996., koji je stupila na snagu 1. kolovoza 2014., ali je Hrvatska još nije ratificirala, glasi kako slijedi:

Članak 3. – Definicije

„U svrhu ove Konvencije:

a. „nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu;

b. „nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom;

...”

Članak 31. – Skrb o djeci, pravo na viđanje djece i sigurnost

„1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se, pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije.

2. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi o djeci ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece.”

Članak 45. – Sankcije i druge mjere

„1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da su kaznena djela propisana u skladu s ovom Konvencijom kažnjiva učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama, uzimajući u obzir njihovu težinu. Te sankcije obuhvaćaju, kad je to primjereno, kazne koje uključuju oduzimanje slobode koje može dovesti do izručenja.

2. Stranke mogu poduzeti druge mjere u vezi s počiniteljima, kao što su:

– praćenje ili nadzor osuđenih osoba;

– oduzimanje roditeljskih prava, ako se najbolji interes djeteta, što može uključivati sigurnost žrtve, ne može zajamčiti na neki drugi način.”

Članak 46. – Otegotne okolnosti

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se sljedeće okolnosti, ako već ne čine sastavni dio kaznenog djela, mogu, u skladu s mjerodavnim odredbama unutarnjeg prava, uzeti u obzir kao otegotne okolnosti pri određivanju kazne u vezi s kaznenim djelima utvrđenim u skladu s ovom Konvencijom:

...
d. kazneno djelo je počinjeno nad djetetom ili u njegovoj nazočnosti; ...”

101. Mjerodavan dio izvješća s obrazloženjima uz Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji glasi kako slijedi:

Članak 31. – Skrbništvo, pravo posjeta i sigurnost

„175. Cilj ove odredbe jest osigurati da pravosudne vlasti ne izdaju naloge za kontakt, a da prethodno ne uzmu u obzir pojave nasilja koje pokriva opseg ove Konvencije. To se tiče sudskih naloga koji reguliraju kontakte djece i roditelja i drugih osoba koje su u obiteljskim vezama s djecom. Uz ostale čimbenike, pojave nasilja nad nenasilnim skrbnikom kao i nad samim djetetom moraju se uzeti u obzir kad se donose odluke o skrbništvu i opsegu prava posjeta ili kontakta.

176. Stavak 2. bavi se složenim pitanjem jamčenja prava i sigurnosti žrtava i svjedoka uzimajući u obzir roditeljska prava počinitelja. Naročito u slučajevima obiteljskog nasilja, pitanja vezana uz zajedničku djecu često su jedine poveznice koje ostaju između žrtve i počinitelja. Za mnoge žrtve i njihovu djecu, poštivanje naloga za kontakt može biti znatan sigurnosni rizik budući da to često znači neposredan susret s počiniteljem. Stoga, ovaj stavak navodi obvezu osiguravanja da se žrtve i njihova djeca osiguraju od bilo koje daljnje štete.” 

D. Smjernice Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci

102. Mjerodavan dio Smjernica Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci koje je usvojio Odbor ministara dana 17. studenog 2010.
na 1098. sjednici zamjenika ministara, glasi kako slijedi:

„III. Temeljna načela

1. Smjernice se nadograđuju na postojeća načela sadržana u instrumentima navedenim u preambuli te u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

2. Ova su načela nadalje razvijena u slijedećim odjeljcima i trebaju se primjenjivati na sve glave ove preporuke.

A. Sudjelovanje

1. Treba poštovati pravo sve djece da budu obaviještena o svojim pravima, da im budu osigurani odgovarajući načini za pristup pravosuđu, da ih se pita za mišljenje i da budu saslušana u postupku u kojem sudjeluju ili ih pogađa. Ovo uključuje davanje dužne težine stajalištima djece imajući na umu njihovu zrelost i njihove moguće poteškoće u komunikaciji kako bi ovo sudjelovanje bilo smisleno.

2. Djecu treba smatrati i prema njima treba postupati kao prema potpunim nositeljima prava te trebaju imati pravo ostvarivati sva svoja prava, pri čemu treba uzeti u obzir njihovu sposobnost za oblikovanje vlastitih stajališta kao i okolnosti slučaja.

...

3. Pravo biti saslušan i izraziti svoja stajališta

44. Suci moraju poštovati pravo djece da ih se sasluša u svim stvarima koje ih pogađaju ili barem kad se smatra da dovoljno razumiju stvari o kojima je riječ. Sredstva upotrijebljena u tu svrhu treba primijeniti na razini koja odgovara djetetovoj mogućnosti razumijevanja i sposobnosti komuniciranja, vodeći računa o okolnostima predmeta. Djecu treba pitati na koji način žele biti saslušana.

45. Djetetovim pogledima i mišljenju treba dati dužnu težinu u skladu s njegovom dobi i zrelošću.

46. Pravo biti saslušan je djetetovo pravo, a ne dužnost.

47. Djetetova dob ne smije biti jedini razlog koji sprečava njegovo saslušanje. Uvijek kad dijete potakne svoje saslušanje u predmetu koji ga pogađa, sudac ne smije, osim kad je to u najboljem interesu djeteta, odbiti saslušati dijete te treba saslušati njegova stajališta i mišljenje o stvarima koje ga se tiču u tom predmetu.

48. Djeci treba dati sve potrebne informacije o tome kako djelotvorno koristiti pravo na saslušanje. Međutim, treba im objasniti da njihovo pravo na saslušanje i na to da se njihova stajališta uzmu u obzir ne mora nužno utjecati na konačnu odluku.

49. Presude i sudske odluke koja utječu djecu treba propisno obrazložiti te ih rastumačiti jezikom koji djeca razumiju, posebno one odluke koje nisu uvažile djetetova stajališta i mišljenja.” 

E. Preporuka Vijeće Europe o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja

103. Preporuka CM/Rec(2009)10 Odbora ministara zemljama članicama o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja, koju je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe dana 18. studenog 2009., naglašava da „krhkost i ranjivost djece i njihova ovisnost o odraslima radi rasta i razvoja zahtijevaju veće ulaganje u sprečavanje nasilja i zaštitu djece sa strane obitelji, društva i države”.

 

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 3. I/ILI ČLANKA 8. KONVENCIJE

104. Podnositeljice zahtjeva su prigovorile da tijela državne vlasti nisu postupila u skladu s njihovom postupovnom pozitivnom obvezom iz članka 3. i/ili članka 8. Konvencije utoliko što su odbila kazneni progon oca prvopodnositeljice zbog kaznenog djela zlostavljanja djeteta koje je on počinio protiv nje. Također su prigovorile da domaća tijela vlasti nisu izvršila svoju pozitivnu obvezu na temelju jednog od tih članaka time što nisu odvojila prvopodnositeljicu od skrbi njezinog oca i time ga spriječila u počinjenu daljnjih nasilnih radnji protiv nje. Ti članci glase kako slijedi:

Članak 3 (zabrana mučenja)

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Članak 8. (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života)

„1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života ...” 105. Vlada je osporila te tvrdnje.

A. Dopuštenost

1. Podnesci stranaka

(a) Vlada

106. Vlada tvrdi da su, u onoj mjeri u kojoj podnositeljice zahtjeva prigovaraju zbog kršenja pozitivne postupovne obveze tijela državne vlasti na temelju članka 3. Konvencije da istraže incident od 1. veljače 2011., njihovi prigovori nedopušteni zbog nepridržavanja pravila o šestomjesečnom roku. Prvo je obrazložila da se predmetni incident ima smatrati trenutačnim činom koji nije proizveo niti jednu trajnu posljedicu ili neprekinutu situaciju. Vlada se dodatno pozvala na sudsku praksu Sudaprema kojoj u nedostatku učinkovitog pravnog lijeka, vremenski rok od šest mjeseci počinje teći od trenutka kada je nastupio događaj zbog kojega se prigovara. Upravo je takva bila situacija u ovom predmetu gdje podnositeljice prigovaraju da odgovor domaćih tijela vlasti na incident od 1. veljače 2011. nije bio odgovarajući.

107. U svakom slučaju, kako je predmetni incident sankcioniran izdavanjem kaznenog naloga protiv oca prvopodnositeljice dana 19. travnja 2011., šestomjesečni vremenski rok počeo je teći najkasnije tog datuma, dok su podnositeljice podnijele svoj zahtjev Sudu tek dana 3. siječnja 2013.

108. U onoj mjeri u kojoj podnositeljice zahtjeva prigovaraju zbog kršenja pozitivnih obveza tijela vlasti na temelju članaka 3. i/ili 8. Konvencije u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, Vlada tvrdi da podnositeljice nisu iscrpile domaće pravne lijekove. Posebice, Vlada tvrdi da su ti prigovori preuranjeni jer je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem živjeti još uvijek nedovršen (vidi prethodne stavke 60. – 81.), i podnositeljice zahtjeva nisu se (u potpunosti) poslužile s domaćim pravnim lijekovima protiv prekomjernog trajanja postupka (vidi prethodne stavke 79. – 80. i 92. – 93.). Vlada je stoga pozvala Sud da proglasi te prigovore nedopuštenima zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova i u pogledu dugotrajnosti i drugih navodnih kršenja pozitivnih obveza u tim postupcima.

(ii) Podnositeljice zahtjeva

109. U pogledu navodnog nepoštivanja pravila o šestomjesečnom roku (vidi prethodne stavke 106. – 107.), podnositeljice zahtjeva su objasnile kako je njihov prigovor da domaća tijela vlasti nisu postupila u skladu s njihovim postupovnom pozitivnom obvezom prvenstveno usmjeren protiv odbijanja tih tijela vlasti da progone oca prvopodnositeljice zbog kaznenogdjela zlostavljanja djeteta. U tom su pogledu iscrpile domaće pravne lijekove preuzevši progon kao oštećene stranke u ulozi (supsidijarnih) tužiteljica i podnijele su svoj zahtjev Sudu u roku od šest mjeseci od posljednje domaće odluke donesene u tom pogledu.

110. Podnositeljice zahtjeva nisu odgovorile na tvrdnju Vlade koja se odnosi na neiscrpljivanje domaćih pravnih lijekova (vidiprethodni stavak 108.) zbog toga što je on po prvi puta spomenut 26. veljače 2014. u Vladinim komentarima na očitovanja podnositeljica zahtjeva od 9. prosinca 2013.

(b) Ocjena Suda

(i) Poštivanje pravila o šestomjesečnom roku

111. U pogledu prigovora Vlade u vezi s navodnim nepridržavanjem podnositeljica zahtjeva s pravilom o šestomjesečnom roku (vidi prethodne stavka 106. – 107.), Sud prvo ponavlja da postupovna pozitivna obveza iz članka 3. Konvencije zahtijeva da države provedu učinkovitu službenu istragu sposobnu, inter alia, dovesti do kažnjavanja odgovornih (vidi stavak 136. u nastavku). S obzirom da je tome tako, Sud smatra dovoljnim primijetiti da je kazneni nalog od 19. travnja 2011., kojim je ocuprvopodnositeljice izrečena novčana kazna, ukinut i da je kazneni postupak protiv njega još uvijek nedovršen (vidi prethodne stavke 37. i 51.). Sukladno tome, šestomjesečni rok još nije niti počeo teći, kamoli istekao, kako je to Vlada navela. Slijedi da prigovor Vlade u pogledu nedopuštenosti zahtjeva temeljen na nepoštivanju pravila o šestomjesečnom roku mora biti odbačen.

(ii) Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

112. Što se tiče Vladine tvrdnje da podnositeljice nisu koristile domaća pravna sredstva u vezi s trajanjem postupka, Sud primjećuje da se ovaj predmet ne odnosi na trajanje postupka. Umjesto toga, pitanje je može li se reći, u okolnostima predmeta promatranog kao cjeline, da je država postupila sukladno s određenim pozitivnim obvezama iz članka 3. i/ili 8. Konvencije (vidi Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, § 75., 11. prosinca 2012.).

113. Slijedi da se Vladin prigovor o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava mora odbiti.

114. U onoj mjeri u kojoj Vladin prigovor o neiscrpljivanju počiva na činjenici da je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti još uvijek nedovršen i da su stoga prigovori podnositeljica na temelju članka 3. i/ili 8. Konvencije što se odnose na navodno kršenje pozitivne obveze sprečavanja budućih nasilnih djela protiv prvopodnositeljice preuranjeni, Sud smatra da se ova tvrdnja odnosi samo na osnovanost tih prigovora, a ne na njihovu dopuštenost. Stoga će ona biti ispitana sukladno tome (vidi stavke 153. – 162. u nastavku).

(c) Zaključak u pogledu dopuštenosti

115. Sud nadalje primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. § 3.(a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

 

B. Osnovanost

1. Podnesci stranaka

(a) Vlada

116. Vlada je naglasila da dokumenti u predmetu koje su izradili brojni vještaci iz područja psihijatrije i psihologije navode da je prvopodnositeljica traumatizirana veoma konfliktnim odnosom svojih rastavljenih roditelja. Posebice, ti su je vještaci smatrali djetetom uvučenim u sukob lojalnosti i stoga rastrganom između roditelja koje ona oboje voli.

117. Čak niti dijagnoza zlostavljanog djeteta koju je utvrdila psihijatrica u mišljenju od 19. veljače 2011. (vidi prethodnih stavak 19.), na koju su se podnositeljice zahtjeva pozvale u znatnoj mjeri kako bi potkrijepile svoje navode da je prvopodnositeljicu zlostavljao njezin otac, ne upućuje na suprotno. Naime, šifra (T74.8) iz Međunarodne klasifikacije bolesti koju je psihijatrica upotrijebila tom prilikom tek naznačuje neki oblik zlostavljanja bez određivanja radi li se o fizičkom ili psihološkom (jer su takvi oblici zlostavljanja klasificirani po različitim šiframa), ili je li ga počinio isključivo njezin otac.

118. U pogledu navodnog kršenja postupovne obveze iz članka 3. ili 8. Konvencije, Vlada je iznijela tvrdnju da je reakcija domaćih tijela vlasti na incident od 1. veljače 2011. bila brza, bez ikakvih neobjašnjenih kašnjenja ili opstruiranja i detaljna. Posebice, policija je reagirala odmah nakon što su podnositeljice prijavile incident i provela je razgovore sa svim sudionicima i drugim pojedincima koji su mogli imati saznanja o njemu i o događajima koji su mu prethodili (vidi prethodne stavke 13., 15. – 17., 21. i 24.).

119. U pogledu navodnog kršenja pozitivnih obveza iz članka 3. ili 8. Konvencije, Vlada je iznijela tvrdnju da su pravosudne vlasti brzo donijele odluku o zahtjevu drugopodnositeljice za privremenom mjerom i, na temelju mišljenja lokalnog centra za socijalnu skrb, odbile njezin zahtjev za odlukom o privremenoj skrbi (vidi prethodni stavak 67.). Odluka je bila donesena tek nakon pažljivog ispitivanja svih izvedenih dokaza i nakon utvrđivanja svih mjerodavnih činjenica, prvenstveno uvažavajući najbolje interese prvopodnositeljice. Prvostupanjski sud je dao dovoljno obrazloženje svoje odluke koja se ne može smatrati proizvoljnom. Vlada je ustvrdila u vezi s time da su, kako su oni izravno saslušali stranke i proučili dokaze, domaći sudovi u boljem položaju u odnosu na Sud ocijeniti dokaze, utvrditi mjerodavne činjenice i donijeti odluku.

120. Dodatno, dok je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti još bio u tijeku pred prvostupanjskim sudom, tijela za socijalnu skrb su odredila, kao zaštitnu mjeru djeteta, nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi (vidi prethodni stavak 82.) s ciljem praćenja situacije u obitelji prvopodnositeljice i brzog reagiranja ukoliko promjenaokolnosti tako nalaže.

121. Nadalje, u tijeku prvostupanjskog postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, forenzički vještaci su proveli opsežno psihijatrijsko i psihološko ocjenjivanje i oni su, zajedno s nekoliko drugih svjedoka ispitani pred prvostupanjskim sudom (stavci 66., 69. – 70. i 75.) s ciljem utvrđivanja opravdava li promjena stanja u obiteljiprvopodnositeljice promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti.

122. Posebice, ti su vještaci izjavili da je ponašanje majke prvopodnositeljice (drugopodnositeljica) nepredvidivo i da je postavila svoje potrebe ispred potreba njezinog djeteta. Stoga je bilo bolje, u danim okolnostima, da prvopodnositeljica nastavi živjeti sa svojim ocem i njegovom obitelji, gdje je živjela od ranog djetinjstva, i čiji je dom bolje i sigurnije okruženje za njezin razvoj. Stoga, ne samo da nije bilo nužno razdvajati prvopodnositeljicu od njezinog oca, već bi to bilo kontraproduktivno. Vještaci su također utvrdili da ono što je bilo štetno za razvoj prvopodnositeljice jest sukob između njezinih roditelja. Svi vještaci i stručnjaci za socijalnu skrb su upozorili oba roditelja na to, i to je bio glavni razlog za izricanje mjere zaštite djeteta u obliku nadzora ostvarivanja roditeljske skrbi.

123. U svjetlu prethodno navedenoga, nije bilo moguće tvrditi da je prvopodnositeljica bila izložena riziku od zlostavljanja dok je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti bio u tijeku.

124. U pogledu prigovora podnositeljica zahtjeva da prvopodnositeljica nije saslušana u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i da joj nije imenovan posebni zastupnik (vidi stavak 129. u nastavku), Vlada je prvo primijetila da su joj domaća tijela vlasti u jednom trenutku imenovale posebnog skrbnika (vidi prethodni stavak 73.) čija je uloga bila zaštititi interese prvopodnositeljice i da, suprotno mišljenju podnositeljica zahtjeva, niti Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava ni domaće pravo ne određuju obvezu da joj se imenuje bilo koji drugi, posebni zastupnik (vidi prethodne stavke 84. i 98.). Štoviše, od najnovijih odluka donesenih i u kaznenom postupku zbog nanošenja tjelesne ozljede ipostupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (vidi prethodne stavke 47. i 77.) bilo je očigledno da će se prvopodnositeljici dati prilika da izrazi svoje mišljenje.

125. U svjetlu prethodno navedenih tvrdnji, Vlada je pozvala Sud da utvrdi kako u ovom predmetu nije bilo povrede članka 3. ili članka 8. Konvencije.

(b) Podnositeljice zahtjeva

126. Podnositeljice zahtjeva su ponovile svoje mišljenje (vidi prethodni stavak 104.) da progon oca prvopodnositeljice (samo) zbog kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede nije dovoljan da bi domaća tijela vlasti izvršila svoje pozitivne obveze iz članka 3. i/ili 8. Konvencije. Umjesto toga, trebalo ga je progoniti zbog kaznenog djela zlostavljanja djeteta (vidi prethodnistavak 86.). Optuživši oca prvopodnositeljice za lakše kazneno djelo nanošenja tjelesne ozljede, što povlači skromnu kaznu, tijela kaznenog progona su postupila u njegovu korist. Osim toga, čak je i taj kazneni postupak nedovršen već više od četiri godine i nema naznake da će se uskoro dovršiti i da će on biti kažnjen.

127. U pogledu postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i obveze pružanja zaštite prvopodnositeljice od budućeg nasilja počinjenog od strane njezinog oca, podnositeljice su ustvrdile da su, upravo zbog toga što su domaća tijela kaznenog progona i tijela sudske vlasti propustila progoniti ga na odgovarajući način, tijela sudske vlasti i tijela socijalne skrbi i forenzički vještaci u postupku za dodjelu skrbništva bili neskloni utvrditi da je on zlostavljaoprvopodnositeljicu i zaštititi je od daljnjeg nasilja njenim izdvajanjem iz njegove skrbi.

128. Podnositeljice zahtjeva su posebno ukazale na nedostatak u kombiniranom mišljenju vještaka od 29. prosinca 2011., točnije na činjenicu da su forenzički vještaci koji su ga pripremili izrijekom odbili odgovoriti na pitanje obiteljskog suda je li prvopodnositeljica bila zlostavljana i, ako jest, tko ju je zlostavljao (vidi prethodne stavke 66., 70. i 75.). Taj je nedostatakimao šire posljedice zbog toga što su to mišljenje vještaka također konzultirala tijela kaznenog progona i tijela sudske vlasti koja su kasnije odbacila pokušaje podnositeljica zahtjeva u smislu progona oca prvopodnositeljice zbog počinjenja kaznenog djela zlostavljanja djeteta (vidi prethodne stavke 55. i 57. – 58.).

129. Podnositeljice zahtjeva posebno su naglasile činjenicu da prvopodnositeljica – za koju su forenzički vještaci smatrali da posjeduje natprosječne intelektualne sposobnosti i koja je u više prilika pred različitim stručnjacima nedvosmisleno izrazila želju da živi sa svojom majkom – nije saslušana niti u kaznenom postupku ni u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem živjeti, premda je njena dob i zrelost to dopuštala. Nesiguran položaj prvopodnositeljice dodatno je pogoršan činjenicom da je domaćim tijelima vlasti trebalo više od jedne i pol godine prije no što joj je imenovana posebna zastupnica u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (vidi prethodni stavak 73.), kako to zahtijeva Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava (vidi prethodni stavak 98.).

130. Konačno, podnositeljice zahtjeva su istaknule da je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, poput kaznenog postupka zbog nanošenja tjelesne ozljede, također u tijeku već više od četiri godine i nema naznake da će oni uskoro biti dovršeni i što bi mogao biti njihov ishod. Zbog njihove pretjerane dužine oni su izgubili svoju početnu svrhui prvopodnositeljica je počela prikazivati znakove psihičke boli koju su podnositeljice zahtjeva željele spriječiti pokretanjem tih postupaka i njezinim izdvajanjem iz skrbi njezina oca (vidi prethodne stavke 33. – 34.).

2. Ocjena Suda

(a) U odnosu na prvopodnositeljicu

131. Sud ponavlja da zlostavljanje mora postići minimalnu razinu ozbiljnosti kako bi bilo obuhvaćeno člankom 3. Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, na primjer, A. protiv Ujedinjene Kraljevine, 23. rujna 1998., § 20., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI, i Costello-Roberts protiv Ujedinjene Kraljevine, 25. ožujka 1993., § 30., Serija A br. 247-C).

132. Postupanje je Sud ocijenio kao „ponižavajuće”, i stoga unutar opsega zabrane opisane u članku 3. Konvencije, ako kod žrtve uzrokuje osjećaje straha, patnje i podređenosti (vidi, na primjer, Irska protiv Ujedinjene Kraljevine, 18. siječnja 1978., § 167., serija A, br. 25.; i Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, § 203., ESLJP2012.), ako ono ponižava ili umanjuje vrijednost pojedinca (ponižavanje u očima same žrtve, vidi Raninen protiv Finske, 16. prosinca 1997., § 32., Izvješća o presudama i odlukama1997-VIII; i/ili u očima drugih ljudi, vidi Gutsanovi protiv Bugarske, br. 34529/10, § 136., ESLJP 2013. (izvadci)) bez obzira je li to bio cilj ili ne (vidi Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, § 120., ESLJP 2000-IV), ako on slomi fizički ili moralni otpor te osobe ili je navede da postupa protiv svoje volje ili savjesti (vidi Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, § 68., ESLJP 2006-IX), ili ako pokazuje manjak poštovanja za, ili umanjuje, ljudsko dostojanstvo (vidi Svinarenko i Slyadnev protiv Rusije [VV], br. 32541/08 i 43441/08, §§ 118. i 138., 17. srpnja 2014.).

133. U ovom su predmetu podnositeljice zahtjeva navele da je u razdoblju od veljače 2008. do travnja 2011. prvopodnositeljica bila izložena fizičkom i psihološkom zlostavljanju od strane svog oca (vidi prethodni stavak 52.). Posebice, one su iznijele tvrdnju da ju je otac prvopodnositeljice psovao, izgovarao vulgarne izraze protiv nje i zvao je imenima kao što je „glupača” ili „krava”, i da je prijetio da će ošišati njezinu dugu kosu i osigurati da nikada ne vidi i ne čuje svoju majku. One su također tvrdile da ju je on često silio da jede hranu koju ona nije voljela i kada bi ona odbila, zgrabio bi njezinu bradu i gurao hranu u njezina usta. On je ponekad čak razmazivao hranu posvuda po njezinom licu. Podnositeljice su nadalje tvrdile da je otac prvopodnositeljice njoj često prijetio fizičkim nasiljem, udario je po nozi četkom za kosu u jednoj prigodi, ponekad bi je zgrabio za ruku i stisnuo je tako čvrsto da je nakon toga imala podljeve. To je kulminiralo incidentom od 1. veljače 2011. kada ju je on navodno udario po licu i stisnuo njezin vrat dok ju je verbalno zlostavljao.

134. U ovom pogledu, Sud sam primjećuje da je u njezinim izjavama danima policiji, onima danima pred različitim kliničkim stručnjacima i onima danima forenzičkim vještacima koji su je pregledali tijekom postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, prvopodnositeljica izjavila, u nekoliko prilika, da se boji svog oca (vidi prethodne stavke 15., 19. – 20., 23., 28. – 29. i 32.). Također je izjavila, inter alia, da kada je njezin otac razmazao hranu po njezinom licu, osjećala se posramljenom jer je zbog toga izgledala ružno (vidi prethodni stavak 29.). Slijedi da je, ako su navodi podnositeljica istiniti, zlostavljanje, na koje se žale, kod prvopodnositeljice usadilo osjećaje straha i stida i u jednoj prilici čak joj prouzročilo fizičku ozljedu.

135. Stoga, Sud, posebice uzimajući u obzir mladost prvopodnositeljice (koja je u vrijeme incidenta od 1. veljače 2011. imaladevet godina), smatra da bi kumulativni učinak prethodno opisanih djela nasilja u obitelji (vidi, mutatis mutandis, Sultan Öner i drugi protiv Turske, br. 73792/01, § 134., 17. listopada 2006.), ako su ona zaista počinjena, učinio postupak kojemu je ona navodno bila izložena dovoljno ozbiljnim da dosegne prag težine koji je potreban kako bi se primjenjivao članak 3. Konvencije. Uvažavajući svoju sudsku praksu (vidi prethodni stavak 132.), Sud smatra da se takav postupak može smatrati „ponižavajućim”.

136. Sud nadalje ponavlja da članak 1. Konvencije, tumačen zajedno s člankom 3., nameće državama pozitivne obveze osiguravanja da pojedinci unutar područja njihove nadležnosti budu zaštićeni od svih oblika zlostavljanja zabranjenog na temelju članka 3., uključujući kada to čine privatne osobe. Djeca i drugi ranjivi pojedinci posebice imaju pravo na zaštitu države, u obliku učinkovitog odvraćanja od takvih ozbiljnih kršenja osobnog integriteta (vidi, na primjer, A. protiv Ujedinjene kraljevine, prethodno navedeno, § 22., i Opuz protiv Turske, br. 33401/02, § 159., ESLJP 2009., kao i preporuku Vijeća Europe o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja u prethodnom stavku 103.). Sud je također priznao posebnu ranjivost žrtava nasilja u obitelji i potrebu za aktivnu uključenost države u njihovu zaštitu (vidi Bevacqua i S. protiv Bugarske, br. 71127/01, § 65., 12. lipnja 2008.; i Opuz, prethodno navedeno, § 132.). Te pozitivne obveze, koje se često preklapaju, sastoje se od: (a) obveze sprečavanja zlostavljanja za koje su tijela vlasti znala ili su trebala znati (vidi, na primjer,Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, §§ 138. – 139., ESLJP 2012.), i (b) (postupovne) obveze provođenja učinkovite službene istrage kada pojedinac istakne „dokazivu tvrdnju” u vezi zlostavljanja (vidi, na primjer, Dimitar Shopov protiv Bugarske, br. 17253/07, § 47., 16. travnja 2013.).

137. U vezi s time, Sud prvo primjećuje kako su podnositeljice prijavile događaje od 1. veljače 2011. policijskim vlastima sljedećeg dana. Tijekom razgovora s policijom, prvopodnositeljica je izjavila da ju je njezin otac udario po licu dan ranije i spomenula je druge primjere nasilja u obitelji na koje se požalila (vidi prethodni stavak 15.). Kasnije je ponovila te navodepred različitim kliničkim stručnjacima (vidi prethodne stavke 19. i 23.) i pred forenzičkim vještacima u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (vidi prethodne stavke 28. – 29.).

138. Štoviše, ozljeda koju je prvopodnositeljica navodno pretrpjela 1. veljače 2011. medicinski je dokumentirana. Posebice, sljedećeg joj je dana oftalmolog dijagnosticirao podljev donje vjeđe lijevog oka (vidi prethodni stavak 13.). Mišljenje koje je pribavio forenzički vještak tijekom kaznenog postupka protiv oca prvopodnositeljice zbog nanošenja tjelesne ozljede navodi da je ona zaista pretrpjela ozljedu u to vrijeme i da je moguće, premda ne sigurno, da je ona nanesena na način kako je ona to opisala (vidi prethodni stavak 44.).

139. U pogledu preostalih navoda o (uglavnom psihološkom) zlostavljanju, Sud primjećuje da su različiti terapeuti i forenzički vještaci u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem živjeti utvrdili da je prvopodnositeljica traumatizirano dijete (vidi prethodne stavke 19. – 20., 23., 25. i 69.).

140. Sud, premda je u potpunosti svjestan da su manipuliranje zajedničkom djecom i lažne optužbe za zlostavljanje djeteta uobičajena pojava u visoko-konfliktnim odnosima između razdvojenih roditelja, smatra da su ovi dokazi (vidi tri prethodna stavka) dovoljni da učine tvrdnju podnositeljica zahtjeva iznesenu domaćim tijelima vlasti da je prvopodnositeljicu zlostavljao njezin otac „dokazivom”. Bili su stoga sposobni pokrenuti (postupovnu) obvezu države na temelju članka 3. Konvencije da provede istragu. „Dokaziv” karakter tvrdnje podnositeljica stoga nije doveden u pitanje činjenicom na koju se Vlada pozvala (vidi prethodne stavke 116. – 117.) da je prvopodnositeljica mogla biti traumatizirana zbog konfliktnog odnosa njezinih razvedenih roditelja umjesto navodnim zlostavljanjem od strane oca.

141. Slično, jednom kada su podnositeljice prijavile tijelima vlasti da je prvopodnositeljicu zlostavljao njezin otac i predstavile prethodno navedene dokaze, ta su tijela vlasti morala biti svjesna da ona može biti izložena riziku da (opet) bude izvrgnuta takvom postupku. Sukladno tome, također je uključena pozitivna obveza države da je zaštiti od budućeg zlostavljanja.

142. Uvažavajući prethodno, i posebno činjenicu da je prvopodnositeljica i dijete i navodna žrtva nasilja u obitelji, Sud smatra da je ovaj predmet stvorio pozitivnu obvezu države na temelju članka 3. Konvencije naspram te podnositeljice zahtjeva.

143. S obzirom da je tome tako, Sud smatra da u onoj mjeri u kojoj se prvopodnositeljica požalila na propust države da izvršava svoje pozitivne obveze u vezi s nasilnim djelima koja je njezin otac navodno počinio protiv nje, njezine prigovore na temelju članka 8. Konvencije apsorbirali su njezini prigovori na temelju članka 3. iste.

144. Sud mora nadalje utvrditi jesu li domaća tijela vlasti postupila u skladu s njihovim pozitivnim obvezama temeljenima na članku 3. Konvencije.

(i) U vezi s navodnom povredom (postupovne) pozitivne obveze provođenja istrage

145. U vezi s pozitivnom obvezom domaćih tijela vlasti da provedu učinkovitu službenu istragu navoda podnositeljica o zlostavljanju, Sud prvo primjećuje da su ta tijela vlasti odlučila pokrenuti kazneni progon oca prvopodnositeljice samo za ozljede koje je navodno pretrpjela tijekom incidenta od 1. veljače 2011. (vidi prethodne stavke 21. i 35.). Drugim riječima, domaća tijela vlasti odlučila su pokrenuti kazneni progon samo jednog djela (koji izgleda kao najozbiljnije) u nizu nasilnih djela protiv prvopodnositeljice umjesto da su (također) optužila njezinog oca zbog jednog ili više kaznenih djela ili prekršaja koji mogu obuhvatiti sve primjere zlostavljanja koje je navodno pretrpjela (vidi prethodne stavke 86. – 89.),što bi omogućilo tim tijelima vlasti da odgovore na situaciju promatranu u cjelini.

146. U ovom pogledu, Sud također primjećuje da na temelju Konvencije o pravima djeteta (vidi članak 19. iste i točke 40. – 41. Općenitih komentara na istu, navedene u prethodnim stavcima 94. i 96.) sve prijave o nasilju nad djecom, uključujući ono unutar obitelji, moraju biti istražene na odgovarajući način (no ne nužno procesuirana).

147. Ipak, čak i ako progon oca prvopodnositeljice samo zbog kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede nije u danim okolnostima bio suprotan postupovnoj pozitivnoj obvezi države da provede učinkovitu istragu navoda o zlostavljanju, Sud smatra da su u ovom predmetu domaća tijela vlasti bez obzira na sve propustila postupiti u skladu s tom obvezom. Tome je tako zbog toga što je kazneni postupak zbog nanošenja tjelesne ozljede koji su pokrenula trajao više od četiri godine i dva mjeseca tijekom kojih je predmet ostao neriješen pred prvostupanjskim sudom (vidi prethodne stavke 35. – 51.).

148. U vezi s time, Sud ponavlja da, kako bi se istraga koju zahtijeva članak 3. Konvencije, smatrala „učinkovitom”, ona mora ne samo moći dovesti do utvrđenja činjenica predmeta te otkrivanja i kažnjavanja odgovornih; uvjet pravodobnosti i razumne brzine također je implicitno sadržan u tom kontekstu (vidi, na primjer, W. protiv Slovenije, br. 24125/06, § 64., 23. siječnja 2014.). Štoviše, kada je službena istraga dovela do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima, postupak kao cjelina,uključujući fazu suđenja, mora ispunjavati uvjete članka 3. Konvencije. U tom pogledu, Sud je već presudio da zaštitni mehanizmi dostupni u domaćem pravu trebaju djelovati u praksi na način koji omogućava ispitivanje osnovanosti određenog predmeta unutar razumnog vremena (vidi, na primjer, W. protiv Slovenije, prethodno navedeno, § 65.).

149. U tom pogledu, Sud prvo primjećuje kako je optužni prijedlog protiv oca prvopodnositeljice podignut u roku od dva mjeseca od navodnog počinjenja kaznenog djela i da je kazneni nalog protiv njega izdan manje od mjesec dana nakon toga (vidi prethodne stavke 35. – 36.). Stoga se ne može zaključiti drugačije no da su u toj fazi domaća tijela vlasti pokazala izuzetnu revnost.

150. Ipak, značajne su odgode nastupile jednom kada je otac prvopodnositeljice osporio kazneni nalog koji je tada automatski ukinut, a kazneni postupak nastavljen. Posebice, iz činjenica koje je podnijela Vlada, čini se da je u razdoblju između osporavanja kaznenog naloga dana 4. svibnja 2011. i zakazivanja prve rasprave u predmetu dana 7. svibnja 2013. postupak potpuno mirovao tijekom dvije godine (vidi prethodne stavke 37. – 38.). Vlada nije pružila nikakvo obrazloženje za tu odgodu.

151. Daljnje odgode su nastupile kada je prvostupanjski sud odlučio saslušati prvopodnositeljicu zbog toga što niti sud ni policija nisu bila opremljena uređajem za video vezu (vidi prethodne stavke 47. – 50.). U doba kada je ta ili slična tehnologija lako dostupna, Sud smatra da je teško opravdati takvu odgodu koja je do sada trajala više od jedne godine.

152. Rezultat tih odgoda sa strane domaćih tijela vlasti jest da tijekom više od četiri godine i pet mjeseci nakon što je prvopodnositeljica ozlijeđena, domaća tijela vlasti nisu utvrdila pravomoćnom sudskom odlukom je li njene ozljede nanio njezin otac i, ako je tome tako, utvrdila njegovu kaznenu odgovornost u tom pogledu te izrekla kaznu. U takvim okolnostima, Sud zaključuje da ta tijela vlasti nisu postupila u skladu sa zahtjevom za neodložnost koji je implicitno sadržan u njihovoj postupovnoj pozitivnoj obvezi na temelju članka 3. Konvencije (vidi, a fortiori, Remetin protiv Hrvatske (br. 2), br. 7446/12, § 120., 24. srpnja 2014.).

(ii) U vezi s navodnom povredom pozitivne obveze sprečavanja zlostavljanja

153. Na samom početku, Sud smatra važnim naglasiti da podnositeljice zahtjeva nisu tvrdile da su domaća tijela vlasti prekršila svoju pozitivnu obvezu propustivši spriječiti navodna djela nasilja u obitelji protiv prvopodnositeljice koja su se većdogodila. Umjesto toga, one su prigovorile da su ta tijela vlasti nakon incidenta od 1. veljače 2011. prekršile tu pozitivnu obvezu ostavljajući prvopodnositeljicu u skrbi njezinog oca te su time propustila spriječiti ponavljanje nasilja u obitelji protivnje.

154. Stoga, zadatak Suda je odrediti jesu li domaća tijela vlasti nakon incidenta od 1. veljače 2011. poduzela sve razumne mjere da spriječe potencijalno zlostavljanje prvopodnositeljice od strane njezinog oca, to jest da spriječe rizik za koji čak i same podnositeljice nisu tvrdile da se ikada ostvario.

155. U ovom pogledu, Sud primjećuje da je dana 30. ožujka 2011., to jest nekih dva mjeseca nakon incidenta od 1. veljače 2011., drugopodnositeljica pokrenula postupak za preinačenje odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti od 24. kolovoza 2007. (vidi prethodne stavke 22. i 60.) i time izdvoji prvopodnositeljicu iz skrbi njezinog oca. U isto vrijeme, zatražila je od prvostupanjskog suda da izrekne privremenu mjeru u obliku privremene odluke kojom bi joj se privremeno dodijelila skrb za prvopodnositeljicu (vidi prethodni stavak 60.).

156. Sud nadalje primjećuje da u svojoj preporuci od 12. svibnja 2011., lokalni centar za socijalnu skrb je naveo da trenutačno ne postoji ništa što upućuje da bi prvopodnositeljica bila izložena riziku ako ostane u obitelji svog oca (vidi prethodni stavak 65.). Bez obzira na to, mišljenje centra je bilo pogrešno sročeno budući da je mjerodavan rizik koji je trebalo ocijeniti bio rizik od zlostavljanja prvopodnositeljice, a ne rizik za njezin život.

157. U ovom pogledu, Sud smatra važnim primijetiti da je lokalni centar za socijalnu skrb bio upoznat sa situacijom prvopodnositeljice jer je u razdoblju od 7. studenog 2006. i 31. kolovoza 2008. proveo mjeru zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi u njezinoj obitelji (vidi prethodni stavak 11.). Nakon incidenta od 1. veljače 2011., dana 22. rujna 2011. lokalni centar za socijalnu skrb je naložio istu mjeru koja je trajala do 31. ožujka 2014. (vidi prethodni stavak 82.). To znači da je situacija u obitelji prvopodnositeljice u tom razdoblju bila pažljivo praćena od strane tijela socijalne skrbi. Štoviše, ništa u izvješćima službenika za nadzor ne upućuje da je u tom razdoblju prvopodnositeljica bila zlostavljana ili izložena riziku od zlostavljanja (vidi prethodni stavak 83.).

158. Sud također primjećuje da je nekih dva mjeseca nakon pokretanja postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, 7. lipnja 2011., prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu drugopodnositeljice za privremenom mjerom i odbio ga (vidi prethodni stavak 67.). Pri donošenju takve odluke, prvenstveno se pozvao na prethodno spomenutu preporukulokalnog centra za socijalnu skrb dok je također uvažio druge dokaze, posebno dva suprotstavljena mišljenja kliničkihpsihijatara (vidi prethodne stavke 19. i 25.) i činjenicu da je kazneni postupak protiv oca prvopodnositeljice zbog nanošenja tjelesne ozljede još uvijek nedovršen. Slijedi da je njegovo odbijanje da naloži drastičnu mjeru što ju je predložiladrugopodnositeljica (vidi u vezi s ovime točke 40. – 42. Općenitog komentara br. 8 Odbora za prava djeteta u prethodnom stavku 96.) bilo utemeljeno na nepostojanju dovoljnih dokaza da se zlostavljanje dogodilo, te nakon pažljivog razmatranja svih mjerodavnih materijala (vidi, mutatis mutandis, M.P. i drugi protiv Bugarske, br. 22457/08, § 115., 15. studenog 2011.).

159. Kombinirano stručno mišljenje forenzičkih vještaka u područjima psihijatrije i psihologije od 29. prosinca 2011. pribavljeno u kontekstu istog postupka za navelo je da ne postoje kontraindikacije za to da prvopodnositeljica ostane živjeti s njezinim ocem (vidi prethodni stavak 70.). U pogledu tvrdnje podnositeljica da ti vještaci nisu odgovorili na pitanje obiteljskog suda je li ona bila zlostavljana i ako da, od strane koga (vidi prethodne stavke 70. i 128.), Sud smatra da je očigledno da vještaci ne bi preporučili da ona nastavi živjeti sa svojim ocem da su smatrali da je izložena riziku od zlostavljanja.

160. Prethodno razmatranje je dovoljno da Sud utvrdi da su u razdoblju nakon 1. veljače 2011. domaća tijela vlasti poduzele razumne korake da ocijene i razmotre rizik potencijalnog zlostavljanja prvopodnositeljice od strane njezinog oca te da ga spriječe.

161. Stoga, iako je dužina postupka zapromjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, koji su do sada trajali više od četiri godine i tri mjeseca, za žaljenje i relevantna je u drugom kontekstu (vidi stavke 182. – 184. i 188. – 189. u nastavku), ona nije od odlučujuće važnosti u kontekstu ovog prigovora i stoga ne može dovesti u pitanje zaključak Suda da je država postupila u skladu sa svojom pozitivnom obvezom zaštititi prvopodnositeljicu od mogućeg zlostavljanja od strane njezinog oca (vidi, mutatis mutandis, M.P. i drugi protiv Bugarske, prethodno navedeno, § 117.).

162. Ovo u isto vrijeme znači da prigovori podnositeljica koji se odnose na navodno kršenje pozitivne obveze sprečavanja zlostavljanja ne mogu biti smatrani preuranjenima samo zbog toga što je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti još uvijek nedovršen, kako je to Vlada tvrdila (vidi prethodne stavke 108. i 114.).

(iii) Zaključak u pogledu osnovanosti

163. Slijedi da je u ovom predmetu došlo dokršenja članka 3. Konvencije prema prvopodnositeljici zbog toga što su domaća tijela vlasti prekršila svoju (postupovnu) pozitivnu obvezu provođenja učinkovite istrage navoda o zlostavljanju, te da nije bilo kršenja tog članka u pogledu njihove obveze sprečavanja takvog postupanja.

(b) U odnosu na drugopodnositeljicu

164. U pogledu drugopodnositeljice, Sud ponavlja da je u predmetu Đorđević protiv Hrvatske presudio da je zlostavljanje kojemu je bio izložen sin drugopodnositeljice u tom predmetu imao nepovoljan učinak na njezin privatan i obiteljski život (vidi Đorđević, prethodno navedeno, § 97., ESLJP 2012.). Također je presudio da su, propustivši uspostaviti odgovarajuće i mjerodavne mjere kojima se sprečava daljnje zlostavljanje njezinog sina, državna tijela vlasti ne samo prekršila svojupozitivnu obvezu iz članka 3. Konvencije naspram njega, već i pozitivnu obvezu iz članka 8. naspram nje (vidi Đorđević, prethodno navedeno, § 153., ESLJP 2012.).

165. Ipak, u ovom predmetu Sud, u svjetlu prethodnog zaključka na temelju članka 3. Konvencije da je država na odgovarajući način izvršila svoju pozitivnu obvezu sprečavanja zlostavljanja prvopodnositeljice (vidi prethodne stavke 160. i 163.), smatra da su domaća tijela vlasti također postupila u skladu sa svojom pozitivnom obvezom naspramdrugopodnositeljice na temelju članka 8. Konvencije.

166. Sukladno tome, nije bilo povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu naspram drugopodnositeljice u vezi s navodnim kršenjem pozitivne obveze države da spriječi nasilje prema njezinoj kćeri, prvopodnositeljici.

 

II. DRUGE NAVODNE POVREDE ČLANKA 8. KONVENCIJE

167. Sud ponavlja da je on gospodar pravne karakterizacije činjenica predmeta, te da ga ne veže karakterizacija koju ponude podnositelj zahtjeva ili Vlada. Na temelju načela jura novit curia, on je, na primjer, razmatrao na vlastitu inicijativu prigovore na temelju članaka ili stavaka na koje se stranke nisu oslanjale i čak na temelju odredbe u vezi s kojom je Sud bio proglasio prigovor nedopuštenim, dok ga je proglasio dopuštenim na temelju neke druge. Prigovor određuju činjenice navedene u njemu, a ne samo pravne osnove ili tvrdnje na koje se poziva (vidi, na primjer, Şerife Yiğit protiv Turske [VV], br. 3976/05, § 52., 2. studenog 2010.).

168. Sud ponavlja da su različiti terapeuti i forenzički vještaci u postupku dodjeljivanja skrbništva utvrdili da je prvopodnositeljica traumatizirano dijete (vidi prethodne stavke 19. – 20., 23., 25., 69. i 139.). Nadalje on primjećuje da je u njezinim izjavama danima policiji, onima danima pred različitim kliničkim stručnjacima i onima danima forenzičkim vještacima koji su je pregledali tijekom postupka za dodjelu skrbništva, prvopodnositeljica izjavila, u nekoliko prilika, da želi živjeti sa svojom majkom, drugopodnositeljicom (vidi prethodne stavke 19. – 20., 23. – 24., 28., 32., 34. i 69.). Sud također primjećuje da je u svom školskom eseju od 27. listopada 2014., prvopodnositeljica priznala da se počela rezati i kasnije je objasnila pred kliničkom psihologinjom da je to učinila, inter alia, zbog „nemogućnosti da upravlja vlastitim vremenom i uskraćivanja života s njezinom majkom, što bi ju učinilo sretnom” i „zbog toga što joj nije dopušteno odabrati s kim će živjeti” (vidi prethodne stavke 33. – 34.). Izviješće te psihologije upućuje da se prvopodnositeljica počela samoozljeđivati zbog frustracije proistekle iz ograničenja njezine slobode djelovanja (vidi prethodni stavak 34.).

169. U vezi s time, Sud ponavlja da uzajamno uživanje roditelja i djeteta u uzajamnom društvu sačinjava temeljni element „obiteljskog života” u smislu članka 8. Konvencije (vidi, između ostalih izvora, Olsson protiv Švedske (br. 1), 24. ožujka 1988., § 59., serija A, br. 130., i Gluhaković protiv Hrvatske, br. 21188/09, § 54., 12. travnja 2011.), i da koncept „privatnog života” u smislu tog članka uključuje, inter alia, pravo na osobnu autonomiju (vidi, na primjer, Pretty protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 2346/02, § 61., ESLJP 2002-III) i na fizički i psihološki integritet (vidi, na primjer, X i Y protiv Nizozemske, 26. ožujka 1985., § 22., serija A, br. 91.).

170. Posebice, u predmetu Fernández Martínez Sud je, u pogledu prava na privatni i obiteljski život, naglasio važnost toga da pojedinci mogu slobodno odlučivati kako će voditi svoj privatni i obiteljski život te ponovio da članak 8. također štiti pravo na samoispunjenje, bilo u obliku osobnog razvitka, ili s gledišta prava na uspostavljanje odnosa s drugim ljudskim bićima i vanjskim svijetom, pri čemu je pojam osobne autonomije važno načelo u pozadini tumačenja jamstava navedenih u toj odredbi (vidi Fernández Martínez protiv Španjolske ([VV], br. 56030/07, § 126., ESLJP 2014 (izvadci)).

171. Ovo pravo na osobnu autonomiju – koje u slučaju odraslih znači pravo odabira kako će se voditi vlastiti život, pod uvjetom da to ne ometa neopravdano prava i slobode drugih – ima drugačiji opseg u slučaju djece. Ona nemaju potpunu autonomiju kakvu imaju odrasli, no ipak podliježu pravima (vidi preambulu Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o postupku povodom prituži u prethodnom stavku 95.). Opisana autonomija u slučaju djece, koja se postupno povećava kako ona sazrijevaju, ostvaruje se putem njihovog prava da budu saslušana i da se s njima razgovara. Kako je određeno u članku 12. Konvencije o pravima djeteta (vidi prethodni stavak 94.), dijete koje je sposobno oblikovati vlastita mišljenja ima pravo izraziti ih i pravo da se ta mišljenja uvažavaju, u skladu s njegovom dobi i zrelošću i, posebice, mora mu se dati prilika da bude saslušano u svim sudskim i upravnim postupcima koji utječu na njega.

172. Uzimajući u obzir prethodno, i prvenstveno uzimajući u obzir najbolje interese djeteta, Sud smatra da prigovori podnositeljica zahtjeva da su domaća tijela vlasti zanemarivala želju prvopodnositeljice da živi sa svojom majkom i da ona još uvijek nije saslušana u postupku za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem živjeti koji je trajao prekomjerno dugo (vidi prethodne stavke 129. – 130.), postavljaju pitanja u pogledu prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života koja se razlikuju od onih analiziranih u kontekstu članaka 3. i 8. Konvencije u prethodnim stavcima 153. – 166., što stoga zahtijeva zasebno proučavanje od strane Suda na temelju potonjeg članka. 

A. Dopuštenost

173. Sud ponavlja da je Vlada tvrdila da su određeni prigovori podnositeljica zahtjeva na temelju članka 3. i/ili 8. Konvencije, i to one što se odnose na navodno kršenje pozitivne obveze sprečavanja budućih nasilnih djela protiv prvopodnositeljice, bili preuranjeni zbog toga što je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti još uvijek nedovršen (vidi prethodni stavak 108.). U kontekstu ovog dijela zahtjeva, ta tvrdnja sačinjava prigovor nedopuštenosti zahtjeva i mora se proučiti kao takva (usporedi s prethodnom stavkom 114.).

174. U vezi s ovim, Sud ponavlja da je taj postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti do sada u tijeku već više od četiri godine i tri mjeseca, i primjećuje da se nakon tri i pol godine prvopodnositeljica počela samoozljeđivati, što je ona sama opisala kao reakciju na frustraciju proisteklu iz činjenice da joj nije dopušteno da živi snjezinom majkom, drugopodnositeljicom (vidi prethodne stavke 33. – 34.). Sud nadalje ponavlja da je brzina domaćeg postupka mjerodavna u pogledu toga hoće li se određeni pravni lijek smatrati učinkovitim i je li ga stoga nužno iscrpiti u smislu članka 35. § 1. Konvencije. Zaista, pretjerano trajanje domaćeg postupka može sačinjavati posebnu okolnost koja bi odriješila podnositeljice zahtjeva od obveze iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova koji su im na raspolaganju (vidi Šorgić protiv Srbije, br. 34973/06, § 55., 3. studenog 2011.). Tome je posebice tako u predmetima kao što je ovaj, koji se tiče kontinuiranog stanja koje (veoma) ugrožava privatni život prvopodnositeljice (vidi, mutatis mutandis, X. protiv Njemačke, br. 6699/74, Odluka Komisije od 15. prosinca 1977., Odluke i izvješća (DR) 11., str. 16. i 24.). Uvažavajući specifične prethodno spomenute okolnosti, Sud smatra da se u ovom predmetu ne može od podnositeljica zahtijevati da i dalje čekaju konačni ishod postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti.

B. Osnovanost

1. Podnesci stranaka

175. Tvrdnje Vlade i podnositeljica zahtjeva prikazani u prethodnim stavcima 121. – 122. i 124. odnosno 129. – 130. također su mjerodavne za ispitivanje osnovanosti ovog dijela zahtjeva.

2. Ocjena Suda

(a) Prvopodnositeljica

176. Premda je bitan cilj članka 8. zaštititi pojedinca od proizvoljnih postupaka javnih tijela vlasti, mogu dodatno postojati pozitivne obveze svojstvene učinkovitom „poštovanju” privatnog i obiteljskog života i te obveze mogu uključivati usvajanje mjera u sferi odnosa pojedinaca između njih samih. Djeca i drugi ranjivi pojedinci posebice imaju pravo na učinkovitu zaštitu (vidi, na primjer, Bevacqua i S., prethodno navedeno, § 64.).

177. U pogledu prava na poštovanje privatnog života, te obveze mogu uključivati usvajanje mjera osmišljenih kako bi se osiguralo to pravo, uključujući i osiguravanja regulatornog okvira pravosudnog i provedbenog sustava koji štiti prava pojedinaca i provedbu, gdje je to prikladno, specifičnih mjera (vidi, na primjer, P. i S. protiv Poljske, br. 57375/08, § 95., 30. listopada 2012.).

178. U pogledu prava na poštivanje obiteljskog života, one uključuju obvezu nacionalnih tijela vlasti da poduzmu mjere s ciljem spajanja roditelja s njihovom djecom i omogućavanje takvih spajanja. To se također primjenjuje na predmete gdje među roditeljima i/ili drugih članova obitelji djece nastanu sporovi oko kontakta i skrbništva u vezi s djecom (vidi, na primjer,Gluhaković, prethodno navedeno, § 56.).

179. Sud ponavlja da neučinkovito, i posebno odgađano, vođenje postupka za dodjelu skrbništva može dovesti do kršenja pozitivne obveze iz članka 8. Konvencije (vidi Eberhard i M. protiv Slovenije, br. 8673/05 i 9733/05, § 127., 1. prosinca 2009., i S.I. protiv Slovenije, br. 45082/05, § 69., 13. listopada 2011.).

180. Sud nadalje ponavlja da premda članak 8. ne sadrži nikakve izrijekom navedene postupovne uvjete, proces donošenja odluke mora biti pravičan i takav da omogući odgovarajuće poštovanje interesa koje štiti članak 8. (vidi, na primjer, W. protiv Ujedinjene Kraljevine, 8. srpnja 1987., §§ 62. i 64., serija A, br. 121., i T.P. i K.M. protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 28945/95, § 72., ESLJP 2001-V (izvadci)). Posebice, u nekoliko predmeta vezanih za skrb za djecu, Sud je ispitao jesu li roditelji bili dovoljno uključeni u proces donošenja odluke, s ciljem utvrđivanja jesu li povrijeđena njihova prava iz članka 8. (vidi, na primjer, W.protiv Ujedinjene Kraljevine, prethodno navedeno, §§ 62. – 68. i 70.;Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96, §§ 66. – 75., ESLJP 2003-VIII (izvadci)); i Sahin protiv Njemačke [VV],br. 30943/96, §§ 68. – 78., ESLJP 2003-VIII).

181. Uzimajući u obzir članak 12. Konvencija o pravima djeteta (vidi prethodne stavke 94. i 97., i posebno točku 32. Općenitog komentara br. 12 Odbora za prava djeteta), Sud smatra da se isto razmatranje primjenjuje mutatis mutandis u svim pravosudnim i upravnim postupcima koji utječu na prava djeteta na temelju članka 8. ove Konvencije. Posebice, u takvim se predmetima ne može reći da su djeca, koja su sposobna oblikovati vlastita mišljenja, bila dovoljno uključena u proces donošenja odluke ako im nije osigurana prilika da budu saslušana i tako izraze svoja mišljenja.

182. U pogledu ovog predmeta, Sud primjećuje da je postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjetinakon više od četiri godine i tri mjeseca još uvijek nije dovršen. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi Eberhard i M., prethodno navedeno, §§ 138. – 142.; i Kopf i Liberda protiv Austrije, br. 1598/06, §§ 46. – 49., 17. siječnja 2012.), Sud smatra da bi sama ova činjenica bila dovoljna za zaključak da je tužena država propustila izvršiti svoje pozitivne obveze iz članka 8. Konvencije, čak i kada činjenice ovog predmeta ne bi zahtijevale veću revnost od one što je uobičajeno potrebna u predmetima vezanima za skrb za djecu.

183. Ovaj je predmet zaista zahtijevao veću revnost zbog toga što se tiče traumatiziranog djeteta koje je, čak ako ne postoji ništa drugo osim konfliktnog odnosa njezinih roditelja, pretrpjelo veliku duševnu bol koja je kulminirala samoozljeđivanjem. Ipak, čini se da su domaći sudovi propustili prepoznati ozbiljnost i hitnost situacije. Posebice, čini se da oni nisu shvatili da je prvopodnositeljica poimala život sa svojom majkom kao izlaz iz svoje nesigurne situacije, a postupak za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti sredstvom za postizanje tog cilja. Domaći sudovi stoga nisu shvatili da je dugotrajnost tog postupka pogoršala patnje prvopodnositeljice.

184. Sud je posebno pogodila činjenica da nakon četiri godine i tri mjeseca prvopodnositeljica još nije saslušana u tom postupku zbog čega joj nije dana prilika da izrazi svoje mišljenje o pitanju s kojim roditeljem ona želi živjeti. Primjećuje da je županijski sud u svojoj odluci od 15. studenog 2013. uputio općinski sud da ocijeni je li prvopodnositeljica sposobna razumjeti važnost postupka i, ako je tome tako, da joj dopusti da izrazi svoje mišljenje i sasluša njeno svjedočenje (vidi prethodni stavak 77.), premda ne postoji ništa što bi dovelo u pitanje pretpostavku da prvopodnositeljica – koja je u to vrijeme imala dvanaest godina – bila sposobna oblikovati vlastito mišljenje i izraziti ga (vidi točku 20. Općenitog komentara br. 12 Odbora za prava djeteta u prethodnom stavku 97.). U svakom slučaju, proteklo je više od jedne godine i sedam mjeseci tijekom kojih nisu poduzeti nikakvi koraci da se postupi čak ni prema toj uputi. Ono što još više iznenađuje jest da nisu poduzeti nikakvi koraci kako bi se ubrzao postupak, čak niti nakon što se prvopodnositeljica počela samoozljeđivati.

185. Dodatno, Sud primjećuje da se na temelju sudske prakse hrvatskih sudova, u situacijama gdje su oba roditelja podjednako sposobna preuzeti skrb o djetetu i dijete je, uzimajući u obzir njegovu dob i zrelost, sposobno oblikovati svoje vlastito mišljenje i izraziti ga, mora poštovati želje djeteta u pogledu toga s kojim bi roditeljem živjelo (vidi prethodni stavak 85.). Sud ne može postupiti drugačije već prihvatiti to gledište jer smatra da bi u suprotnom pravilo da se mišljenje djeteta mora odgovarajuće uvažiti postalo besmisleno.

186. Sud primjećuje da su u ovom predmetu forenzički vještaci iz područja psihologije i psihijatrije utvrdili da su roditelji prvopodnositeljice podjednako (ne)sposobni da skrbe o njoj (vidi prethodni stavak 69.) a to mišljenje izgleda da dijeli lokalni centar za socijalnu skrb (vidi prethodni stavak 83.). Ti su vještaci također utvrdili da je prvopodnositeljica izrazila snažnu želju da živi sa svojom majkom (vidi prethodni stavak 69.). Sud nadalje primjećuje da oba njezina roditelja žive u istom gradu i da preinačenje odluke o dodjeljivanju skrbništva stoga ne bi uključivala to da prvopodnositeljica mora promijeniti školu ili biti na drugi način izdvojena iz svog uobičajenog društvenog okruženja. Štoviše, prvopodnositeljica, koja je odlična učenica i za koju su vještaci smatrali da posjeduje dobre ili čak natprosječne intelektualne sposobnosti (vidi prethodne stavke 19. – 20.), je imala devet i pol godina starosti u vrijeme pokretanja postupka, a sada ima trinaest i pol godina. Stoga bi bilo teško tvrditi da je ona, uzimajući u obzir njezinu dob i zrelost, nesposobna oblikovati vlastito mišljenje i slobodno ga izraziti. Sud stoga zaključuje da bi nepoštivanje njezinih želja u pogledu pitanja s kojim roditeljem želi živjeti, u specifičnim okolnostima ovog predmeta, sačinjavalo kršenje njezinog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

187. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Sud nalazi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu u pogledu prava prvopodnositeljice na poštovanje njezinog privatnog i obiteljskog života.

(b) Drugopodnositeljica

188. Sud smatra da se prethodni zaključci koji se tiču dugotrajnosti postupka za dodjeljivanje skrbništva podjednako primjenjuju na drugopodnositeljicu (vidi stavak 182.).

189. Stoga je sukladno tome došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu u pogledu prava drugopodnositeljice na poštovanje njezinog obiteljskog života.

 

III. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. § 1. I ČLANKA 13. KONVENCIJE

190. Podnositeljice zahtjeva također su prigovorile da nisu imale niti pristup sudu ni učinkovito pravno sredstvo kako bi prigovorile na povredu svojih prava na temelju članaka 3. i 8. Konvencije zbog odbijanja domaćih tijela vlasti da im dopuste vođenje kaznenog postupka zbog kaznenog djela zlostavljanja djeteta protiv oca prvopodnositeljice. Pozvale su se na članak 6. § 1. i članak 13. Konvencije, koji u njihovom mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

Članak 6. (pravo na pošteno suđenje)

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično... ispita njegov slučaj ...”

Članak 13 (pravo na djelotvoran pravni lijek)

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

191. Sud ponavlja da Konvencija ne jamči pravo pokretanja kaznenog postupka protiv trećih osoba ili da se takve osobe osude (vidi, među brojnim drugim izvorima, Perez protiv Francuske [VV], br. 47287/99, § 70., ESLJP 2004-I, i Krzak protiv Poljske, br. 51515/99, § 24., 6. travnja 2004.).

192. Slijedi da su ovi prigovori nespojivi ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu članka 35. § 3. i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35. § 4. Konvencije.

 

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

193. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

194. Podnositeljice potražuju po 20.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

195. Vlada je osporila taj zahtjev.

196. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da su podnositeljice pretrpjele nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud prvopodnositeljici dosuđuje iznos od 19.500 eura (EUR) koji ima biti plaćen njezinom posebnom skrbniku i čuvan do onog trenutka kada ovim iznosom sama prvopodnositeljica bude mogla upravljati, a drugopodnositeljici iznos od 2.500 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose.

B. Troškovi i izdaci

197. Podnositeljice zahtjeva također potražuju 15.625 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim tijelima vlasti i 27.578,47 HRK za troškove i izdatke pred ovim Sudom.

198. Vlada osporava te zahtjeve.

199. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi skupno podnositeljicama zahtjeva iznos od 3.600 eura (EUR) za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi im mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

200. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

1. Utvrđuje, jednoglasno, da su prigovori koji se odnose na zabranu zlostavljanja i pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje, s omjerom od pet glasova naprema dva glasa, da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu prvopodnositeljice zbog kršenja postupovne obveze države da provede učinkovitu istragu navoda o zlostavljanju;

3. Presuđuje, jednoglasno, da nije došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu prvopodnositeljice zbog kršenja pozitivne obveze države da je zaštiti od zlostavljanja;

4. Presuđuje, jednoglasno, da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije u pogledu drugopodnositeljice zbog kršenja pozitivne obveze države da zaštiti prvopodnositeljicu od zlostavljanja;

5. Presuđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u pogledu prava prvopodnositeljice na poštovanje privatnog i obiteljskog života zbog dugotrajnosti postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i njezine neuključenosti u proces donošenja odluke;

6. Presuđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u pogledu prava drugopodnositeljice na poštovanje obiteljskog života zbog dugotrajnosti postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti;

7. Presuđuje, jednoglasno,
(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljicama, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane pravomoćna u skladu s člankom 44. § 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 19.500 eura (EUR) (devetnaest tisuća petsto eura) prvopodnositeljici zahtjeva na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi joj se mogli zaračunati;

(ii) 2.500 eura (EUR) (dvije tisuće petsto eura) drugopodnositeljici zahtjeva na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi joj se mogli zaračunati;

(iii) 3.600 eura (EUR) (tri tisuće šesto eura) skupno podnositeljicama zahtjeva na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi im se mogli zaračunati;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

8. Odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositeljica zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. rujna 2015. u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Tajnik 

Isabelle Berro Predsjednica

 

U skladu s člankom 45. § 2. Konvencije i Pravilom 74. § 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje zajedničko izdvojeno mišljenje sudaca Berro i Møsea.

I.B.L. S.N.

 

 

ZAJEDNIČKO DJELOMIČNO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDACA BERRO I MØSEA

1. Na našu žalost ne možemo slijediti obrazloženje većine u pogledu članka 3. Konvencije. Ostavljajući postrani prigovore na temelju članka 6. § 1. i članka 13. koji su s pravom proglašeni nedopuštenima u presudi (vidi stavke 190. – 192.), ovaj bi predmet, prema našem mišljenju, trebalo ispitati na temelju članka 8.

2. Presuda ispravno zaključuje da je, kao posljedica dugotrajnog postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, koji je trajao više od četiri godine, došlo do povrede članka 8. i u pogledu prvopodnositeljice – kćeri – i drugopodnositeljice – majke (vidi stavke 176. – 187. odnosno 188. – 189.).

3. Podnositeljice zahtjeva su također prigovorile da tijela vlasti nisu postupila u skladu s njihovim postupovnim pozitivnim obvezama iz članka 3. i/ili članka 8. zbog toga što su odbila progoniti oca i propustila izdvojiti kćer iz skrbi oca te ga tako spriječiti u počinjenju daljnjih nasilnih djela protiv nje (vidi stavak 104.).

4. Kako je rečeno u presudi, premda u različitom kontekstu (vidi stavak 167.), čvrsto je utvrđeno u sudskoj praksi Suda da je on gospodar pravne karakterizacije činjenica predmeta, te ga ne veže karakterizacija što je ponude podnositelj zahtjeva ili Vlada. Prigovor određuju činjenice navedene u njemu, a ne samo pravne osnove i tvrdnje na koje se on poziva.

5. Većina je odabrala usredotočiti se na članak 3. (vidi stavke 131. – 132.). Utvrđujući da bi kumulativni učinak svih djela koja je otac navodno počinio „ako su ona zaista počinjena” učinilo postupak kojemu je kći navodno bila izložena dovoljno ozbiljnim da dosegne prag težine koji se zahtijeva člankom 3. (vidi stavak 135.), oni utvrđuju da su dokazi dovoljni da bi se smatralo tvrdnje na temelju tog članka dokazivima i stoga aktiviraju postupovnu obvezu države na temelju te odredbe. Stoga, prema mišljenju većine, prigovore kćeri na temelju članka 8. su apsorbirale njezine tvrdnje na temelju članka 3. (vidi stavke 140. – 143.).

6. Prema našem mišljenju, ovaj pristup na temelju članka 3. ne uvažava činjenični kontekst predmeta u dovoljnoj mjeri. Manipuliranje zajedničkom djecom i (lažne) optužbe za zlostavljanje djece vrlo su česti u veoma konfliktnim odnosima između razdvojenih roditelja i često se koriste u bitkama za skrbništvo nad djecom. U vezi s time, primjećujemo da je u razdoblju od 5. srpnja 2006. do 7. ožujka 2008. godine, podneseno sveukupno osam kaznenih prijava protiv majke i oca, pri čemu su većinu njih podnijeli jedno protiv drugoga. Pet kaznenih prijava je odbačeno, uključujući tri gdje se navodilo da su protiv kćeri počinjena kaznena djela zlostavljanja djeteta i nasilja u obitelji (vidi stavak 9. presude). Također je znakovito da je majka ustrajala da otac bude progonjen i osuđen upravo za kazneno djelo zlostavljanja djeteta premda se postupak za koji su gapodnositeljice zahtjeva optužile također mogao smatrati kao kazneno djelo ili prekršaj nasilja u obitelji ili kao kazneno djelo nanošenja tjelesne ozljede (zbog čega je on predmet progona).

7. Prema Odboru za prava djeteta, ovisan položaj djece i jedinstvena intimnost obiteljskih odnosa zahtijevaju vrlo pozorno donošenje odluka o progonu roditelja ili o formalnom interveniranju u obitelji na druge načine, i u većini slučajeva je malo vjerojatno da će progon roditelja biti u najboljem interesu njihove djece (vidi stavak 96. presude). Također vrijedi primijetiti da još uvijek nije utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom je li ozljedu oka kćeri nanio otac tijekom incidenta od 11. veljače 2011. (vidi stavke 35. – 51. presude).

8. Štoviše, čini nam se da pristup većine u pogledu postupovne obveze progona oca nije u potpunosti dosljedan s njihovim kasnijim zaključkom da nije došlo do povrede obveze sprečavanja zlostavljanja izdvajanjem kćeri iz njegove skrbi (vidi stavke 153. – 163.). Tu se presuda poziva na ocjenu lokalnog centra za socijalnu skrb od 12. svibnja 2011. da kći nije izložena riziku, odbijanje prvostupanjskog suda 7. lipnja 2011. da prihvati zahtjev majke za izricanje privremene mjere zbog izostanka dovoljnih dokaza da se zlostavljanje dogodilo, i kombinirano izvješće forenzičkih vještaka iz područja psihijatrije i psihologije od 19. prosinca 2011. u kojemu se navodi da nema kontraindikacija za to da kći ostane živjeti sa svojim ocem.

9. U ovom je predmetu kći traumatizirana konfliktnom situacijom između svojih roditelja koji su, prema vještacima, oboje podjednako neprikladni da skrbe za svoju kćer i ona si je nanijela ozljedu zbog toga što su tijela vlasti propustila u dovoljnoj mjeri uvažiti njezino mišljenje tijekom postupka koji je trajao suviše dugo. Prigovore je trebalo ispitati isključivo na temelju članka 8. Konvencije koji jamči pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

 

 

 

FIRST SECTION

 CASE OF M. AND M. v. CROATIA

 (Application no. 10161/13)

 

JUDGMENT

 STRASBOURG

 3 September 2015

FINAL

03/12/2015

 

This judgment is final.

 

In the case of M. and M. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 7 July 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 10161/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Ms M. (“the second applicant”) and her minor daughter M. (“the first applicant”), both Croatian nationals, on 3 January 2013. The President of the Section decided not to disclose the applicants’ identity to the public (Rule 47 § 4 of the Rules of Court).

2. The applicants were represented by Ms S. Bezbradica Jelavić and Mr I. Jelavić from the law firm Jelavić & Partners, lawyers practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, that the domestic authorities had failed to meet their positive obligations under Articles 3 and/or 8 of the Convention, as they had neither appropriately prosecuted the first applicant’s father for the violence perpetrated against her nor protected her against further violent attacks by removing her from his home.

4. On 16 May 2013 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Background to the case

5. The first applicant was born in 1976 and the second applicant in 2001 and they live in Zadar.

6. On 23 June 2001 the second applicant married I.M.

7. On 4 September 2001 the second applicant gave birth to the first applicant.

8. Relations between the spouses deteriorated, and in 2006 the second applicant brought a civil action against her husband seeking divorce, custody of, and maintenance for the first applicant. Her husband, I.M., filed a counterclaim, seeking custody of the first applicant.

9. In the period between 5 July 2006 and 7 March 2008 a total of eight criminal complaints were filed against the second applicant and I.M. Most of these complaints were filed against each other directly, but some were filed at the initiative of the police. Three of those eight complaints resulted in criminal proceedings being instituted (two against I.M. and one against both I.M. and the second applicant), the outcome of which is unknown. The remaining five criminal complaints were dismissed, including three in which it was alleged that criminal offences of child abuse and domestic violence had been committed against the first applicant.

10. By a judgment of 24 August 2007, the Zadar Municipal Court (Općinski sud u Zadru) (a) granted the second applicant and I.M. a divorce; (b) awarded I.M. custody of the first applicant; (c) granted the second applicant access (contact) rights; and (d) ordered the second applicant to make regular maintenance payments for the first applicant. In so deciding the court relied on the opinion of forensic experts in psychiatry and psychology obtained during the proceedings and on the recommendation of the Zadar Social Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb Zadar, “the local social welfare centre”) which participated in those proceedings as an intervener sui generis with a view to protecting the first applicant’s interests. The judgment became final on 2 January 2008.

11. Previously, by a decision of 7 November 2006 the local social welfare centre had ordered a child protection measure of supervision of the exercise of parental authority in respect of the first applicant. The measure was imposed with a view to improving communication between the second applicant and I.M. regarding the first applicant, and also with a view to preventing her from being drawn into their conflict. The measure lasted until 31 August 2008, when it was discontinued. In its decision of 2 September 2008 the local social welfare centre stated, inter alia, the following:

“The measure only partly achieved its goal, in that contact with the mother has stabilised. The parents still do not communicate with each other and it is evident that the mother intends to continue with such behaviour. Furthermore, the mother’s cooperation with the supervising officer is not adequate and it is evident that the measure has become futile.”

B. The alleged abuse

12. The applicants submit that on 1 February 2011 the first applicant’s father I.M. hit her in the face and squeezed her throat while verbally abusing her.

13. The next day the second applicant took the first applicant to the police to report the incident. The police instructed them to see a doctor and accompanied them to the local hospital, where the first applicant was examined by an ophthalmologist, who diagnosed her with bruising of the eyeball and eye socket tissue. In particular, the ophthalmologist noted:

“Clinically discrete haematoma of the left lower eyelid, in resorption. The motility of the eyes is normal, no diplopia [double vision], no clinical signs of orbit fracture.

Pupils are normal, lenses [are] in place, transparent, fundus [is] normal on both sides.

Dg.: Contusio oc.sin.

Haematoma palp.inf.oc.sin.

Treatment: cold wraps [compresses] ... Into the eye: Effludimex sol ...

Dg:

S05.1. Bruising of the eyeball and the eye socket tissue”

14. After examining the first applicant the ophthalmologist filled in a standard form to be submitted to the police, in which he indicated that the injury had been inflicted by a hard blow to the left eye, gave bruising of the left eyelid (haematoma palp.inf.oc.sin.) as his diagnosis, and described the injury as light.

15. The applicants then returned to the police, where they both gave statements. In her statement the first applicant mentioned other instances of physical and psychological violence by her father in the past three years. The relevant part of the police record of the interview conducted with the first applicant reads as follows:

“This interview was conducted regarding the violent behaviour of the [child’s] father I.M.

[The child] stated that yesterday around 4 p.m., when she was getting ready to visit her mother D.M., she wanted to take a picture frame containing a lock of her hair which her mum had had framed when she had had her first haircut. She put the picture frame underneath her jacket because she knew that her dad would not allow her to take that picture frame to her mum. Then his girlfriend I.P. saw that she had something under her jacket and asked what it was. She replied that it was nothing. Then her father came and took the picture frame from under her jacket and told her that they would talk about it when she came home in the evening.

... In the evening, around 8 p.m., mum took her back to her dad, who brought her into the room and called her a thief, hit her with his hand on the left eye, and started squeezing her neck and pushing her. During this she fell, but did not hurt herself because she fell on a bag which was on the floor. Then she vomited saliva because she felt nauseous from her father’s squeezing her neck. Then [her father’s partner] I.P. came and told her father to calm down, otherwise she [the first applicant] would vomit ... He then left and sat in the living room. She was very afraid and was crying, but nevertheless went to her room and did her homework for the next day. When she woke up in the morning she greeted her father with ‘good morning’ but he did not even look at her and just turned his head away. In the morning she felt slight pain under the left eye where her father had hit her. When she arrived at school she mentioned it to her teacher and her friends P. and A., because she felt the need to confide in someone.

Today she went to her mum and told her everything that happened that evening. She was also very hurt when her dad rudely [swore at] her. He often does that, and did so [also] yesterday evening. He also called her a ‘cow’ and told her she was stupid. Because of his rude language she cried a lot thereafter. Dad tells her from time to time [to go to hell] and she does not like swearing, especially when he mentions her mum while doing so. A few months ago the father told her that through his friends he would ensure that she never heard from or saw her mum. She is therefore very afraid of her dad because he can be dangerous. She had seen her dad beating her mum and was therefore afraid that he might beat her the same way too. She states that her father is often rude to her, yelling at her, forcing her to eat food she does not like, and when she does not, grabs her chin and shoves the food into her mouth, which makes her feel sick. He often takes away her mobile phone so she cannot call her mum, and she would like to be in contact with her mum. Once he hit her on the leg with a hairbrush when she would not allow him to brush her hair. He also grabs her arm and squeezes it so hard that she has bruises afterwards. She states that she is very afraid of her dad and would like to live with her mum. Tonight she definitely does not want to go with her father but wants to stay with her mum. She is afraid that her father will beat her and yell at her. He often threatens her by waving his hand at her and saying ‘look at it, look at it’, with the intention of hitting her if she does not listen to him. The father also threatens to cut off her hair, knowing that she likes [her] long hair. He threatens her with that when she is crying for her mum, bites her fingernails or asks for a mobile phone. Dad often tells her that she must not love her [maternal] grandmother, [her mother’s partner] N. or his mum, whereas she loves them all.

She further states that each time her mum or [her mother’s new partner] N. buys her something and she brings it to her father’s home he throws all those things into the rubbish. Therefore, she wears the things her mum bought her only when she goes to her mum’s place, as she is not allowed to wear them when she is at her dad’s home.

Lastly, she states that she is very afraid of her dad and [particularly] ... that he might do something bad to her mum, because he constantly threatens to do so.

The interview was conducted in the presence of a social worker from the Zadar Social Welfare Centre V.C.”

16. The same day the police interviewed I.M. and his partner I.P. The relevant part of the police record of the interview conducted with I.M. reads as follows:

“The interview was conducted in the presence of his advocate B.Z., regarding the complaint that he had hit his minor daughter ... In that connection he stated the following:

...

[He says that his former wife] does not regularly pay maintenance for [their] daughter ... amounting to 800 Croatian kunas (HRK) per month and up to the present day owes [him] HRK 15,000.

[He submits that], sadly, [his former wife] manipulates their daughter ... and uses her so that she rejects everything that bears [his] surname. She even created a Facebook page for her under ... the surname of her current partner ...

As regards his relationship with his daughter ..., [he] states that he, as a parent who wants to teach his child to respect work and discipline, has his duties, and that the child has to have certain discipline, [for example] she must not lie to her parents, and may not do whatever she pleases. When [his daughter] comes back from school ... he requires her to do her homework and study. As regards food, [he] states that he wishes [his daughter] to eat healthy and varied food, with fruit and vegetables, rice and meat, and that she does not only eat pizzas, sandwiches and sweets. He also does not like to throw away food and prefers that it is eaten.

On 1 February 2011 around 3.50 p.m. [his daughter] was preparing to go to her mother and came into the kitchen to say goodbye. On that occasion [his partner] I.P. noticed that she had something under her jacket ... and asked what it was. [The daughter] replied that it was nothing, even though there was visibly something underneath it. He asked her to open her jacket. [Then they realised] that she had taken a glass picture frame containing the locks of her hair cut off when she was still a baby. [He] then asked her why she had not asked to take it instead of doing it the way she did, stealing from her own house. [The daughter] said that it was for her mum and that if she had asked him if she could take it he would not have allowed it. Then he told her to go to her mum and that they would talk about it later, when she came home.

[The daughter] came home at 8 p.m. and they continued their conversation because he wanted to tell her that what she had done was bad and that she should have asked instead of stealing things from the house and taking them to her mother. [His daughter] replied that she wanted [the picture frame] to be at her mother’s place. [He] then reprimanded her for lying to him, saying that what she had done was sad or bad and that she always had to tell the truth because he did not tolerate lies and that all problems would be solved the way they had been solved so far. He admits that he is sometimes a strict parent but that he always behaves in a measured way and with [good] reason, and it is only ever exclusively done with a view to making her behave [better].

Today, on 2 February 2011 [his daughter] was at school in the morning and in the afternoon was having fun with [him] and his [partner] ... Nothing suggested that [she] was in any way distressed by the previous evening’s events.

[He] emphasises that all this was fabricated by her mother ... who has a negative influence on [their daughter].”

17. The relevant part of the police record of the interview conducted with I.M.’s partner I.P. reads as follows:

“The interview was conducted regarding a complaint that I.M. had hit his minor daughter ... In that connection she stated the following:

On 1 February 2011 around 3.50 p.m. [her stepdaughter] was preparing to go to her mother and came into the kitchen to say goodbye to them. On that occasion [I.P.] noticed that she had something under her jacket ... and asked her what it was. [Her stepdaughter] replied that it was nothing, even though there was visibly something underneath her jacket. I.M. asked her to open her jacket. [Then they realised] that she had taken a glass picture frame containing locks of her hair cut off when she was a baby. [He] then asked [his daughter] why she had not asked to take it instead of doing it the way she did, stealing from her own house. [The stepdaughter] said that it was for her mum, and that if she had asked him for it he would not have allowed it. Then he told her to go to her mum and that they would talk about it later, when she came home.

[The stepdaughter] came home at 8 p.m. and she and her father continued their conversation, because he wanted to tell her that what she had done was bad and that she should have asked instead of stealing things from the house and taking them to her mother. [The stepdaughter] replied that she wanted [the picture frame] to be at her mother’s place. I.M. then reprimanded her for lying to him, by saying that what she had done was sad or bad and that she always had to tell the truth because he did not tolerate lies and that all problems would be solved the way they had been solved so far. I.P. firmly states that on that occasion I.M. did not hit [his daughter], nor has she ever seen him hitting [her]. She says that I.M. has a temper and sometimes shouts when he considers that something is wrong, but that he is really not prone to physical violence or hitting the children. I.P. notes that [her stepdaughter] is generally very sensitive about her mother and immediately starts crying as regards anything related to her.”

18. After the interviews, the first applicant was returned to her father I.M., following the intervention of an employee of the local social welfare centre.

19. On 19 February 2011 the first applicant was, at the initiative of the second applicant, examined by a psychiatrist at the Psychiatric Hospital for Children and Young People in Zagreb. The relevant part of the psychiatrist’s observations reads as follows:

“The child was with the mother at the police station and reported the incident [of 1 February 2011] because the mother, and also the child, claim that this was not the first time that the father has mistreated [the child], although not so much physically as psychologically ...

During the interview with the girl it is evident that the child gets very upset at the mention of the father, she is afraid of him, ‘constantly thinks that he will hit her again and would like to stay with mum’. Dad is allegedly constantly threatening that he will ‘cut off her hair if she keeps crying and mentioning mum ...’ he often swears and utters vulgar expressions against the mother;all this was allegedly reported to the police ... (the interview was conducted first with the mother alone and then with the girl, also alone; [the child] talks about it all through tears and while biting her fingernails) ....

The girl says that she remembers that ‘she was asked when she was little with whom she wished to live and that she said with dad because she was told that she had to say that, now she regrets it’ (she is crying all the time).

The girl otherwise appears to have good intellectual capacity; she functions well outside the family, and is an A-grade pupil. There are no signs of psychotic disorder, and the girl is emphatic in contact except when she gets upset and talks rapidly when the topic of the father and his relationship with her is raised (thus there is an impression of strong fear of the father).

Given the complexity of the family situation (the father has remarried and [the child] lives with him, his new wife, her daughter from her first marriage and two small half-sisters, while the mother also has a new partner with whom she has a small son) and the evident traumatisation of the child which has probably already lasted a long time, a psychiatric assessment of the child is recommended.

Until then ... I recommend taking the girl to a psychologist ...

Dg. Abused child, T 74.8”

20. On 5 March 2011 the second applicant took the first applicant to a psychologist in Zagreb, who, inter alia, made the following observations:

“The interviews, which were conducted with the mother alone and separately with the girl, indicate that the child is afraid of her father because he psychologically and sometimes physically abuses her ...

The girl ... says that she would gladly live with mum if she could, and that dad speaks badly of mum ...

The results show that [the child] is emotionally attached to her mum and thinks that her dad does not love her, is afraid of him, does not trust him, and thinks that it is not fair that dad constantly yells at her even when she is not at fault. Her biggest wish is to live with her mum and her family, and she finds it difficult to return to her dad’s home. She identifies with her mother and thinks that they are very much alike.

Findings: [The girl] is a traumatised child with well above-average mental abilities, strong self-control, neuroticism, depressive affect, hypersensitive, anxious with strong inferiority complex. Discrete tremor is diagnosed.

I recommend psychological and, if need be, psychiatric counselling.”

21. On 30 March 2011 the Zadar Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, hereafter “the State Attorney”) informed the second applicant that on the same day it had, concerning the incident of 1 February 2011, indicted I.M. before the Zadar Municipal Court for the criminal offence of bodily injury defined in Article 98 of the Criminal Code (for a more detailed description of the course of those proceedings see paragraphs 35-51 below).

22. On the same day, 30 March 2011, the second applicant instituted civil proceedings before the Zadar Municipal Court seeking reversal of the custody arrangements set forth in that court’s judgment of 24 August 2007 (see paragraph 10 above; for a more detailed description of the course of those proceedings see paragraphs 60-81 below).

23. On 22 April 2011 the second applicant took the first applicant back to the same psychologist (see paragraph 20 above). The psychiatrist made the following observations:

“... The interview with [the child] was conducted without her mother’s presence.

In contact silent, with depressive affect, cooperative, bites her fingernails, occasionally cries. We again had a conversation about the events of 1 February 2011 during which the child was psychologically and physically abused by her father, and which she in her mother’s presence reported to the police.

[The child] says that that was not an isolated incident and that she is afraid of her father because she has continuously, from the moment she started living with him, been exposed to psychological and, from time to time, also physical abuse. She says that on multiple occasions he has threatened that he would hit her if she kept biting her fingernails and that he would take her mobile phone away. Previously she was more afraid of her father’s physical violence than now, but her mother encourages her by telling her not to be afraid and to ‘endure difficult moments’. The child states that she does not like living with her father because he threatens her and tells her that he will beat her. She says that mum loves her more, does not threaten her and is good to her. She uses suppression and ‘forgetting’ as defence mechanisms ...

The child states that the father yells at her almost every day, swears, tells her that she is a ‘stupid cow, pig, goat, thief, that she constantly defies him’. She says that this offensive behaviour by her father is rarer since she reported him to the police.

[The child] says that the father has threatened her that he will, through ‘his people’, take care that she does not hear from or see her mother. He threatens her that he will cut off her hair if she cries for her mother.

The child alleges that her father forces her to eat so that she has to eat everything he puts on her plate and that she sometimes vomits because of that. If she refuses to eat everything the father holds her chin and ‘shoves’ the food in her mouth. If she resists, he smears the food over her face.

After she reported him to the police, the father controlled himself for a couple of days, and then again started yelling but then to a lesser degree. He no longer shoves food in her mouth, but she has to eat everything he puts on her plate. Sometimes she has to eat something that she does not like, which the mother never does to her.

[The child] is lonely at her father’s home, because she spends time only with her half-sisters; her friends are not allowed to visit in case [the younger half-sister] gets sick. After school the father allows her to meet with friends for half an hour only. She visited one of her friends only once and she did not dare to ask the father for more visits. She thinks that her father is stricter with her than with her older half-sister.

I found out that the father speaks badly of the mother and her new partner in front of the child, that she has different clothes at her mother’s and her father’s places, and that the father threw the sneakers she got as a birthday present from her mother and her partner into the rubbish.

Asked about her father’s wife, she says that she is better to her than her father: does not force her to eat, has never hit her, helps her with homework, and brushes her hair.

The child shows a strong desire to live with her mother because she is emotionally closer to her, and because the mother supports her in difficult moments. She has many friends in her mother’s neighbourhood and is encouraged to spend time with them; she has fun and feels safe with her mother. Asked about [the behaviour of] her mother’s partner towards her, the child says he is good to her and tries to cheer her up, buys her presents, and is fun and pleasant to talk to.

To the question whether, if she were to live with her mother, she would be allowed to see her father outside the visiting schedule ordered by the court, she says that it is certain that her mum would allow her to see her father whenever she wished to and states that ‘she would like to move to her mum’s [place] right away and forever’.

Findings and recommendations: In order to prevent the development of irreversible psychopathological consequences due to continuous abuse, it is recommended that the child be immediately removed from the family where she currently lives and that custody be awarded to the mother.

Psychological and if need be, psychiatric follow-up is also recommended.”

24. On 4 May 2011 the second applicant again took the first applicant to the police to report another instance of abuse by her father, who had allegedly pressured her to change her earlier statements made before the police and the experts. The relevant part of the police record of the interview conducted with the first applicant on that occasion reads as follows:

“This interview was conducted regarding inappropriate behaviour of the [child’s] father I.M.

[The child] stated that a couple of days ago her dad’s girlfriend I. asked her whether she had visited a certain lady in Zagreb with her mum. She had replied that she had, whereupon I. had asked her what she had talked about with that lady in Zagreb and why she had not said anything about [it] to her dad. She replied that she had forgotten to mention it. After that her father had called her on her mobile phone and asked her to come to his café ... immediately. When she had arrived there he had started yelling at her and asking why she had been saying bad things about him and why she had not told him that she had been in Zagreb ... After that he had told her that she was lying like a dog and told her to get out of his sight.

... Afterwards her dad had kept asking her whether she really wanted to live with her mum and she always replied that she did. A couple of days ago he had told her that she would not live with her mum until she was eighteen years old.

[The child] also states that he said that he would report her mum for taking her to a doctor in Zagreb, and that she [the mother] would receive a criminal complaint for [having done] that. He [also] told her that he would now take her to a psychologist and to some other people where she would have to say that he had not hit her and that he was good to her.

Today he had again asked her whether she really wanted to live with her mum and she had again replied to him that she did want to live with her mum.

This interview was conducted in the presence of the [child’s] mother ...”

25. On 7 May 2011 the first applicant’s father took her to a psychiatrist at the Polyclinic for the Protection of Children in Zagreb, who, after studying the opinions of 19 February, 5 March and 22 April 2011 (see paragraphs 19, 20 and 23 and above) and interviewing the first applicant, in his observations noted, inter alia, the following:

“It is evident that [the child] is very burdened by her parents’ conflict and the inadequacy of their mutual communication, which frequently goes through her. The girl shows affection towards, rather than fear of, her father. However, when asked what happened [on 1 February 2011] she did not want to talk about it; she was visibly emotionally burdened so I did not insist on it. She freely expresses her dissatisfaction by saying that she does not like it when her father raises his voice. Asked when that happens, she replies: ‘when I do something bad’.

She is functioning well at school, says that she has many friends ... that at her mother’s place she also has friends and likes to go there, but that she feels comfortable at home with her father because she gets on well with ... the daughter of her father’s new partner ...

Her mental state is dominated by the emotional burden of her parents’ conflict, high emotional tensions, the need to be close to her mother (whom she wishes to please by being with her) and, in her relationship with her father, by the conflict of loyalties she has been placed in.

I am of the opinion that the girl has been drawn into a conflict of loyalties and is very burdened by her parents’ disagreements and conflict, which has resulted in high emotional pressure, anxiety and hypersensitivity.

I recommend that the parents undergo family counselling and possibly afterwards also family therapy together with [their daughter].”

26. On 6 June 2011 the father took the first applicant back to the same psychiatrist who, in so far as relevant, noted:

“The interview with the girl was conducted alone. [The child] states that she feels good, that she cannot wait for school to end but that she has no difficulties in school. She gets on well with both her father’s wife and her mother’s partner, and regards her half-brother and half-sisters as real siblings. She is still sad about her parents’ differences and their inability to adequately communicate [with each other] and their different parenting styles.”

27. In the course of the above-mentioned custody proceedings (see paragraph 22 above) the court ordered a combined expert opinion from experts in psychiatry and psychology. Accordingly, the applicants and the first applicant’s father were examined by forensic experts of this type at the Neuropsychiatric Hospital in Popovača. As part of the preparation of their opinion each expert conducted interviews, inter alia, with the first applicant. In particular, on 1 July and 28 September 2011 the first applicant was interviewed by each expert; on 2 September 2011 she was interviewed only by the expert in psychiatry. The interviews of 1 July 2011 were conducted without the first applicant’s parents being present, that of 2 September 2011 in the presence of her mother (the second applicant), and those of 28 September 2011 in the presence of her father.

28. The relevant part of the record of the interview of 1 July 2011 with the expert in psychiatry reads as follows:

“[The child] states that she always tells the truth, literally always, and that she feels her worst when she is told that she is a liar like her mum.

... She very clearly articulates her emotional bond and closeness with her mother and her wish to live with her. ...

[The child] states that she once attempted to talk with her father about living with her mother, but that the conversation ended quickly with him telling her that there would be no discussion about that and that she would stay with him until she was eighteen ... She says that her father is very strict and that he often shouts at and insults her, which makes her embarrassed and scared. The last time he attacked her, because of the picture [frame], I. [her father’s partner] stopped him, and she felt nauseous ...

She says that she complained to her mother about her father, which was why she went to the police with her. She was particularly struck when the social worker came to the police [station] and talked to her mother; she heard the social worker say that unless they agreed on where [their daughter] was going to live she would be placed in a children’s home. (The girl cries for a long time afterwards).

When asked how it is to live with her father, she states that she would prefer to live with her mother as she is closer to her ...”

29. The relevant part of the record of the interview of 1 July 2011 with the expert in psychology reads as follows:

“Dad is so- so. When he is in a good mood, he is good. When he is not [in a good mood] he is not [good]. Once when he forced me to eat I vomited.’ ...

‘Mum is great. Good, fair and does not hit me. She does not threaten me. I do not fight with her that much. I am calmer when I am with my mum, there are not that many fights, I am more relaxed.’

... She said that she came to the expert assessment ‘because of what dad did to me and because I want to live with my mum. I wanted ... He threatened me ...’ She cried and indistinctly through tears says that her dad smeared food over her face as a joke so she felt ugly and embarrassed. ‘He hit me once ... He said that he did not but that he only made a [threatening] gesture with his finger ...’

After she calmed down we cameng back to the traumatic incident.

You started crying?

‘... He did this to me (she demonstrates with her hand round her neck). Dad hit me and I always cry so I almost vomited. [He squeezed me] this hard (she is touching her throat and chin) so that I almost vomited ...’

‘[He called me a thief] and I said I was not and then he hit me near the eye (she shows the left temple) ... He asked me if I would do that again (she needs to be interrupted because she is speaking indistinctly while sobbing) ... [The next day] ... I told my mum what he had done to me. She told me that we could go to the police and there I told [them what happened] ... The first lady [the policewoman] there was good. The other [the social worker] pulled my hand while saying that I have to go to my dad. I did not want [to go]. She then told me that if mum gets into a fight with dad she will go to jail and I will go into a children’s home (she is sobbing). I had to go with my father. Dad said that we would not talk about that ...’

‘Yesterday he told me that he had never hit me and that he had not done anything to me and that I should tell the truth. But he did hit me. He also told me that when he smeared the food over my face it was a joke, but I felt embarrassed. He also told me that if I mentioned it he would call [the stepmother and stepsister] to say that it was a joke, which would make me look like a liar. I felt embarrassed and ugly then ...

‘He threatened to cut off my hair if did not stop biting my nails, and to take my mobile phone away.’

‘Once we were in the car together ... he saw mum with [her new partner] in the next lane. He said that he would put both of them to jail and kill them. He swore at them a lot. He told them many bad things ... The next day or shortly afterwards he said that through his people he would ensure that my mum and me did not see or hear from each other.’

‘I was at a doctor’s in Zagreb some time ago. He asked me something about school but he seemed bad to me and I did not want to talk to him and I did not tell the truth. After a month we went to him again. I said I wanted to live with my mum but I did not mention that my dad had hit me. Then I was afraid of my dad, and still am because I knew he would say that he had not hit me ...’

‘Once he hit me when I was little, I do not remember, once ...’

‘He gets upset when I cannot eat something. When I say something [to justify myself] he asks why I defy him. He used to insult me. He called me a cow, stupid goat. He swore at me. He told me to go to hell ... he said that to me many times. He also told me to fuck off many times ... He told me that my mum was a whore (she is crying) ...

‘Mum tells me that I cannot do certain things. She does not threaten me. Sometimes she raises her voice, but she does it rarely and then I do not do it any more.”

30. The relevant part of the record of the interview conducted on 2 September 2011 with the expert in psychiatry reads as follows:

“This interview was conducted with the girl and the mother together in order to observe their mutual interaction. During the interview it is noticeable that the girl is somewhat more withdrawn and serious than during the previous interview ...

At some point the girl has a strong emotional reaction. The girl states (while crying) that she would like to celebrate her forthcoming birthday at her mum’s place ... given that she celebrated her last birthday with her father. The mother did not manage to calm the girl completely or ease her frustration. Instead, she herself looked anxious and frustrated, almost lost.”

31. The relevant part of the record of the interview of 28 September 2011 with the expert in psychiatry reads as follows:

“This interview was conducted with the girl and the father together in order to observe their mutual interaction. During the interview it is noticeable that the girl is somewhat more withdrawn and deep in her thoughts, and seems restrained ... Asked if she would like to change something, she says that she would like to live with her mum and that she wishes to be able to extend the time she spends with one parent when she wants to stay with that parent longer. While saying that the girl reacts emotionally (she is crying). In the course of it there is no mutual contact between the girl and her father; there is no eye contact, nor is the father trying to calm her. Each [keeps] to themselves, with their eyes fixed forward.”

32. The relevant part of the record of the interview of 28 September 2011 with the expert in psychology reads as follows:

“She states in her father’s presence: ‘I would like to live with my mum and decide when visits should take place, to go with my mum or my dad (she is crying). Dad adds: ‘That would be the best ...’

To the direct question whether she asked her dad about it, she replies that she did not. She adds that once she asked her dad [about it] and that he said that she could not go to her mum ...”

33. On 27 October 2014 the first applicant wrote the following in her school essay:

“...they all think that they know me but they don’t know even a third of me. They judge me by my success in school, but that isn’t me. They don’t know what is happening, they see me as a happy girl, but I am the opposite of that. I have lived with my dad since I was six years old, and from day one I wanted to go to [live with] my mum ... Dad tells me he won’t let me go until I am 18 ... For some time already I have found comfort in cutting myself ... the scars are no longer visible, only when I play volleyball or some other ball game and when my arm turns red, then they are visible.”

34. Alarmed by the first applicant’s admission of self-harm in the school essay, on 22 November 2014 the second applicant took her to the same psychologist who had examined her on 5 March and 22 April 2011. In her observations the psychologist noted the following:

“[The girl] came accompanied by her mother because the mother had learned of [her daughter’s] self-harm, which [the girl] had written about in a school essay ... of 27 October 2014.

Interview:

Depressive, anxious at the beginning ... verbally fluent. We are talking in the absence of the mother.

After the her parents’ divorce, [the girl] lived with her mother. She says that was the happiest period in her life. She had lived with her father since she was six [years old] ... Relations in the family she described as conflictual, she is afraid of her father. She describes emotional blackmail by her [paternal] grandmother and threats and emotional blackmail by her father, as well as occasional abuse by the father, on which there are medical and police reports. She states that when she was six, she [because of being] manipulated and intimidated by her father, stated during the [forensic] expert examination [in the course of divorce proceedings] that she wanted to live ‘fifty-fifty’ [when asked which parent she would like to live with]. She says that her dad told her to say that but that she did not know what it meant. Since the divorce became final she has lived with her father, and has suffered because she has a close and trusting relationship with her mother and her mother’s partner. From that time on she has been expressing the wish to live with her mother, but despite all her statements [to that effect] ... the [relevant] authorities pay no heed ... Thanks to her mother’s support and understanding she is still functional [that is she manages to live normally] but is unhappy because she cannot live with her mother.

She says that she is unhappy, that she does not understand why the [relevant] authorities are ignoring her, and that they do not understand how much they are abusing her by not taking appropriate measures.

In her school essay (which was presented) she mentions that she cut herself on the arms. Her friend helped her to deal with the scars. When asked why she did that, she replies that it was because she felt helpless in enduring the constant pressure in her father’s family, constant conflicts, inability to manage her own time, and refusal to let her live with her mother, which would make her happy. Other behaviour mentioned in the essay points to the development of an obsessive-compulsive disorder, fear of the dark, anxious-depressive symptomatology, and emotional control disorder. These are not related to puberty but indicate post-traumatic stress symptomatology, emotional disorders caused by constant frustrations, and child abuse ...

The girl has for years been burdened by expert examinations, judicial proceedings, interviews at the social welfare centre, and the hope that someone will finally listen to her plea to live with her mother, because since the age of six she has been unhappy because she has to live with her father. She enjoys her mother’s and her mother’s partner’s company, and they are supportive, but she is afraid that she will not be able to live with them for a long time yet. She is unhappy because her father constantly fights with her and does not want her to be happy (as she would be if she lived with her mother). She ‘hates the situation she is in, where she is forced to live with her dad. She wants to become an advocate and she would never allow her child to suffer as she does because she is not allowed to choose with whom ... to live.’

She is introverted, anxious ... Emotional suffering, distrust, depression, fear, guilt, reduced impulse control and problems with facing stress are diagnosed. These symptoms are related to inability to control her desires and to plan and organise. Despite previously established above-average cognitive capacities, a reduced level of openness and a need for new experiences is detected. This is probably because of continuing obstruction of her freedom of action. Despite constant obstructions she is still willing to fight for herself. She is empathic.

She has very developed defence mechanisms. However, symptoms of post-traumatic stress are also detected.

Conclusion:

Elements of strong psychological trauma are diagnosed (post-traumatic stress), which are, according to her statements, the result of frustration caused by the abuse by her father and the authorities who are ignoring her wish to live with her mother, and [which serve] to protect her from suffering and the feeling of helplessness, which she reduces by obsessive-compulsive disorder and by harming herself.”

C. Criminal proceedings

1. Criminal proceedings for bodily injury

35. As already mentioned above (see paragraph 21), on 30 March 2011 the State Attorney indicted the first applicant’s father before the Zadar Municipal Court for having committed the criminal offence of bodily injury defined in Article 98 of the Criminal Code (see paragraph 86 below) during the incident of 1 February 2011.

36. On 19 April 2011 the court issued a penal order (kazneni nalog), finding him guilty as charged and imposing a fine of HRK 1,820.

37. On 4 May 2011 the first applicant’s father challenged the penal order, arguing that the basis on which it had been issued was false. The court accordingly set aside the penal order, and the proceedings resumed under the rules of summary criminal procedure.

38. The hearing scheduled for 7 May 2013 was adjourned because neither the accused nor the summoned witnesses attended it.

39. At the hearing held on 6 June 2013 the first applicant’s father pleaded not guilty and made a statement. He also proposed that several witnesses be heard. The applicants proposed that they themselves be heard.

40. At the hearing held on 23 July 2013 the court heard the second applicant, one of the police officers who had interviewed the applicants following the incident of 1 February 2011, the first applicant’s schoolteacher, and Z.M., a psychologist who had acted as supervising officer during the implementation of the first child protection measure in respect of the supervision of the exercise of parental authority (see paragraph 11 above).

41. The police officer stated that she had not noticed any visible injuries on the first applicant during the interview with her the day after the incident of 1 February 2011. The first applicant’s schoolteacher had not seen any injuries either. He also testified that he had noticed that the first applicant had seemed sad the day after the incident and that he had talked to her about this; the first applicant had told him on that occasion that her father had not hit her. Z.M., who said that he had spoken with the first applicant some time after the incident in the capacity of a private individual and at her father’s request, testified that the first applicant had told him that her father had yelled at her and that she had been afraid that he would hit her but that he had not. He also stated that as a school psychologist he knew very well how to recognise signs of abuse in children and that the first applicant had not shown such signs.

42. On 25 July 2013 the court decided to obtain an expert opinion from a medical expert on the first applicant’s injuries.

43. The hearing scheduled for 18 September 2013 was adjourned because the summoned witnesses failed to attend it.

44. On 23 September 2013 the expert submitted his opinion, which stated that it was possible, but could not be determined with certainty, that the first applicant’s injury had been sustained during the incident of l February 2011. The relevant part of his opinion states as follows:

“The following injury was established [at the time] by medical examination:

small haematoma of the left lower eyelid.

This injury constitutes a bodily injury.

The injury was inflicted by some hard and blunt object. It was inflicted by a single blow of low intensity.

The mechanism of the injury could correspond to the course of events as they were described to the doctor by the injured party during the examination (a blow with the hand to the eye).

However, it is to be noted that the injury was described by the doctor who performed the examination as a haematoma in resorption, thus in [the process of] disappearing, fading. That normally happens after a certain period of time, for example, several days, after an injury. It would not be common for resorption to already be visible the day after the injury.

It follows from the above that the injury could have been inflicted during the incident in question, but that a causal link cannot be established with certainty.”

45. At the hearing held on 24 October 2013 the court heard the other police officer who had interviewed the first applicant on 2 February 2011, the social worker who had been present during the interview with the police, and the doctor who had examined her on that day.

46. The police officer testified that the first applicant did indeed not want to return to her father and that the social worker from the local social welfare centre had indeed told her that they would have to temporarily place her in a children’s home if she refused. She also testified that she had not seen any signs of injury on the first applicant. The social worker testified that she had not noticed any signs of injury on the first applicant either. She also stated that while it was true that the first applicant had not wanted to return to her father, she had changed her mind after they spoke, in the course of which she had not mentioned the alternative of sending the first applicant to a children’s home. The doctor who examined the first applicant stated that resorption of a haematoma occurred more quickly in children and young people. While he excluded the possibility that the injury could have been caused by crying and rubbing the eyes he did not rule out the possibility that it had been caused by, for example, the first applicant being hit by the ball during her volleyball practice. The applicants’ representative reiterated their proposal that the first applicant be heard.

47. In order to decide on that proposal, the court decided to consult the case file concerning the above-mentioned custody proceedings (see paragraph 22 above and 60-81 below). Eventually, the court decided to hear the first applicant via video link on 1 July 2014.

48. However, that hearing was adjourned because on 30 June 2014 the first applicant’s father sought withdrawal of the trial judge; that application was dismissed by the court’s president on 3 July 2014.

49. Since none of the courts in Zadar was equipped with a video link device, the court asked the police authorities to provide it. The police informed the court that it would make available a video-link device on 16 October 2014. Accordingly, the examination of the first applicant was scheduled for that date.

50. However, on 14 October 2014 the police authorities informed the court that they would not be able to provide the device on 16 October 2014.

51. According to the Government, the proceedings are still pending, depending on the availability of the video link device.

2. The applicants’ attempts to institute criminal proceedings against the first applicant’s father for child abuse

52. Meanwhile, on 27 April 2011 the second applicant lodged a criminal complaint with the State Attorney against the first applicant’s father accusing him of the criminal offence of child abuse as defined in Article 213 paragraph 2 of the Criminal Code (see paragraph 86 below). In particular, the second applicant argued that he had physically and psychologically abused the first applicant by: (a) in the period between February 2008 and April 2011, inter alia, swearing at her and calling her names, frequently forcing her to eat food she did not like, and force-feeding her when she refused, threatening to hit her, cut off her long hair and ensure that she never saw or heard from her mother, hitting her with a hairbrush on one occasion, among others, and (b) on 1 February 2011 hitting the first applicant several times in the face and squeezing her throat while verbally abusing her, as a result of which she was later diagnosed by an ophthalmologist with bruising of the eyeballs and eye-socket tissue.

53. On 20 June 2011 the State Attorney asked the of the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) investigating judge to: (a) question the suspect, (b) take statements from his partner and from the second applicant and her partner, and (c) order a combined expert opinion from experts in psychiatry and psychology.

54. On 29 September 2011 the State Attorney’s Office itself ordered a combined expert opinion from certain court experts in psychiatry and psychology. On 4 October 2011 it set that order aside after finding that such a combined expert opinion had already been obtained in the context of the above-mentioned custody proceedings (see paragraph 22 above and paragraphs 60-81 below).

55. On 16 January 2012 the State Attorney dismissed the second applicant’s criminal complaint, finding that there were not sufficient grounds to suspect that the first applicant’s father had committed the criminal offence the second applicant had accused him of. In so doing the State Attorney’s Office addressed only the part of her complaint concerning the alleged abuse of the first applicant in the period between February 2008 and April 2011, and not the part concerning the incident of 1 February 2011. After examining the statements made to the police by the suspect and his partner, the second applicant and her partner, psychiatrists’ opinions of 19 February and 7 May 2011, the psychologist’s opinion of 5 March 2011, and the combined expert opinion of 29 December 2011 (see paragraphs 16-17, 19-20 and 25 above and paragraphs 69-70 below), the State Attorney gave the following reasons for his decision:

“Analysing the above facts, it follows that the suspect I.M.’s conduct or the conduct of [the second applicant] cannot be regarded as conscious and deliberate emotional or physical child abuse, but rather as inadequate child-rearing practice [ parenting style] and reaction caused by parental conflict over child custody, persistence of long-lasting mutual unresolved conflicts, and limited parenting capacity ...

In view of the foregoing ... there is no reasonable suspicion that the suspect I.M. committed the criminal offence he is accused of ...”

56. The first and second applicants then decided to take over the prosecution from the State Attorney as injured parties in the role of (subsidiary) prosecutors. As the Criminal Procedure Act requires that an accused be questioned before being indicted, on 25 January 2012 the applicants asked an investigating judge (sudac istrage) of the Zadar County Court to question the first applicant’s father.

57. By a decision of 9 February 2012 the investigating judge dismissed the applicants’ request, holding that the facts adduced by the applicants did not constitute the criminal offence of child abuse. In so doing he relied on the combined expert opinion of the forensic experts in psychiatry and psychology of 29 December 2011 obtained in the custody proceedings (see paragraphs 69-70 below). The relevant part of that decision reads as follows:

“... the conduct cannot be regarded as abuse [because the combined expert opinion] did not confirm the diagnosis of child abuse. This is very strongly indicated by the recommendation that changing the child’s residence is not advisable. Had that diagnosis been established, the recommendation concerning the child’s residence would have certainly been very different.”

58. On 21 February 2012 a three-member panel of the Zadar County Court dismissed an appeal by the applicants against the decision of the investigating judge. The relevant part of that decision reads as follows:

“[The child is under supervision] by the [local] social welfare centre. It is therefore evident that if the suspect had behaved in an unseemly or inappropriate manner towards her as a parent that the centre would have reacted. There must have been reasons why the father was awarded care of the child. If there is any change in circumstances that decision could also be changed. According to the expert opinion no elements of abuse were found ...”

59. On 24 May 2012 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared inadmissible a subsequent constitutional complaint by the applicants. It held that the contested decisions of the Zadar County Court were not susceptible to constitutional review. The Constitutional Court served its decision on the applicants’ representative on 3 July 2012.

D. Custody proceedings

60. Meanwhile, on 30 March 2011 the second applicant brought a civil action in the Zadar Municipal Court against the first applicant’s father with a view to altering the custody and contact arrangements ordered in the judgment of the same court of 24 August 2007 (see paragraph 10 above). In particular, she sought custody of the first applicant. At the same time the second applicant asked the court to issue a provisional measure whereby it would temporarily grant her custody of the first applicant pending the final outcome of the principal proceedings.

61. The court regarded the second applicant’s civil action as an application for non-contentious proceedings, as it considered that the rules on non-contentious procedure rather than those on regular civil procedure should apply in such matters. It held hearings on 29 April and 16 May 2011.

62. The local social welfare centre participated in those proceedings as an intervener sui generis with a view to protecting the first applicant’s interests.

63. At the hearing held on 29 April 2011, the second applicant’s representative insisted on the provisional measure being issued. The representative of the local social welfare centre stated that the situation in the first applicant’s family was very complex, that her parents had made numerous criminal complaints against each other, and that both parents should be assessed by forensic experts. He also stated that the centre could not at that time make a recommendation as regards the provisional measure requested, because such a recommendation could only be made after completion of the family-assessment procedure by a team of professionals employed at the centre. The second applicant’s representative replied that the centre had been aware of the incident of 1 February 2011 but had taken no action to address the situation in the first applicant’s family. She therefore insisted on pursuing the application for a provisional measure.

64. On 12 May 2011 the local social welfare centre submitted its report and recommendation to the court. In the course of their preparation of this report the centre interviewed the second applicant and the first applicant’s father on 3 and 4 May 2011, visited their homes and requested an opinion from the first applicant’s school. The relevant part of the centre’s report reads as follows.

“The allegations of the [child’s parents] who accuse each other of child abuse are impossible to verify, nor can a straightforward conclusion be made only on the basis of interviews with them or on the basis of visits to their families.

There is an impression that the parents, burdened by their permanently strained relationship and their own need to live with the child, consciously or subconsciously place themselves and their needs first while disregarding the welfare and the needs of the child.

The child protection measure of supervision of the exercise of parental authority was previously ordered in respect of the parents during the divorce proceedings, from 7 November 2006 to 31 August 2008.

Given that the already poor communication between the parents has worsened again, which brings about negative tensions which could be harmful for the child’s emotional development, and having regard to the fact that they are again facing court proceedings, the centre is in the process of imposing the same measure with a view to protecting the rights and welfare of [the child] through which [the centre] shall monitor the mother’s and the father’s relationship with the child and [in the implementation of which] they will be advised how to improve communication between them and strengthen their parenting competencies.”

65. The local social welfare centre recommended a combined expert assessment (psychiatric and psychological) of the first applicant and her parents with a view to establishing their parenting abilities and the possible consequences of their behaviour for her physical and mental development. They added that the first applicant’s family situation was complex but that at that moment there was nothing to suggest that it was life-threatening. The relevant part of the local social welfare centre’s recommendation reads as follows.

“After conducting the family-assessment procedure ... it was established that the parents express opposing views as regards abuse and neglect of [their child]. [The mother] accuses the father of child abuse [in that] he is abusing the child physically and emotionally, obstructing her contact with the mother, and using inappropriate child-rearing methods. [The father] accuses [the mother] of neglecting the child’s interests by her behaviour [in that] she does not pay child maintenance, does not come to school to consult with teachers or to parents’ meetings and that the child is being manipulated by the mother ...

Having regard to the medical documentation at the disposal of the centre, the parties’ submissions, visits made to [the father’s and the mother’s] homes and interviews with them, we recommend that the parents and the child undergo a combined [psychiatric and psychological] expert assessment in order to assess their fitness for further care of [their daughter] and the possible consequences of their behaviour for her psycho-physical development.

It is true that the family situation is complex. However, there is no impression that at present [the child’s] life is at risk in her father’s family.”

66. By decisions of 16 May and 6 and 16 June 2011, the court ordered a combined expert opinion from forensic experts in psychiatry and psychology who were to assess (a) the parenting capacities of the second applicant and the first applicant’s father, (b) the first applicant’s condition, and (c) whether the first applicant had been exposed to abuse and, if so, by whom.

67. By a decision of 7 June 2011, the court refused to issue a provisional measure sought by the second applicant (see paragraph 60 above). In so deciding the court examined the ophthalmologist’s report of 2 February 2011, psychiatrists’ opinions of 19 February and 7 May 2011, and psychologist’s opinions of 5 March and 22 April 2011 (see paragraphs 13‑14, 19-20, 23 and 25 above). It also consulted the case file of the criminal proceedings in respect of the bodily injury, and examined the report and recommendation of the local social welfare centre of 12 May 2011 (see paragraphs 64-65 above). It found, in view of the conflicting opinions of the psychiatrists, the penal order against the first applicant’s father which never became final, and the recommendation of the local social welfare centre, that at that point the allegations that the first applicant had been abused by her father were not plausible enough to justify her immediate temporary removal from his custody. In particular, the court held as follows:

“... the case was not sufficiently plausibly made that such a measure was necessary to prevent violence or the risk of irreparable harm from materialising, given that at present it remains uncertain and disputed whether [the child] was subjected to abuse by her father or was being manipulated by her mother ...”

68. On 2 March 2012 the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) dismissed an appeal by the second applicant and upheld the first-instance decision.

69. On 29 December 2011 the forensic experts submitted their opinion (see paragraph 66 above) to the Zadar Municipal Court. In their opinion the experts found that both the second applicant and the first applicant’s father had limited parenting abilities and suffered from personality disorders (both of them were emotionally unstable and the first applicant’s father was also narcissistic). As regards the first applicant, the experts found that she was emotionally traumatised by her parents’ separation and their mutual conflict and lack of communication. Instead of shielding her from that conflict, her parents had placed her at the centre of it and manipulated her, sometimes up to the level of emotional abuse. The experts therefore recommended that the first applicant and her parents receive appropriate therapy. They further found that the first applicant was ambivalent towards her father and idealised her mother, whom she viewed as a “friend”, and expressed the wish to live with her. The experts were of the opinion that this desire to be close to her mother could be achieved through (more) extensive contact between the first and the second applicant. If after one year of recommended therapy the first applicant still wished to live with her mother, they recommended that another combined expert opinion be obtained.

70. The experts did not reply to the court’s question whether the first applicant had been exposed to abuse and, if so, by whom (see paragraph 66 above). Their conclusions were (a) that the first applicant should nevertheless continue living with her father for the time being while maintaining extensive contact with her mother; (b) that she and both her parents should undergo treatment and counselling; (c) that the supervision of the exercise of parental authority (the child protection measure imposed by the local social welfare centre, see paragraph 82 below), should be continued; and (d) the first applicant and her parents should be reassessed after a year. In particular, the experts concluded as follows.

“We do not find [any] contraindications to [the child’s living with her father. [Our] recommendation is that, for the time being it is not necessary or desirable to change the child’s place of residence, that is to say [the child] should continue living with her father.”

71. Following a request by the second applicant, by a decision of 27 July 2012, the Zadar Municipal Court appointed G.Š., a lawyer practising in Zadar, to act as a special representative for the first applicant and represent her interests in the proceedings, as required by Article 9, paragraph 1, of the European Convention on the Exercise of Children’s Rights (see paragraph 98 below).

72. Following an appeal by the first applicant’s father, on 26 October 2012 the Zadar County Court quashed that decision and remitted the case. It held that the first-instance court had failed to establish whether the interests of the first applicant were indeed in conflict with the interests of (one of) her parents, which was a necessary precondition for the appointment of a special representative.

73. By a decision of 13 November 2012, the local social welfare centre also appointed G.Š. to act as the first applicant’s guardian ad litem pursuant to section 167 of the Family Act (see paragraph 84 below).

74. The Zadar Municipal Court held further hearings in the case on 6 September and 11 December 2012 and 8 March 2013.

75. At the last-mentioned hearing the court heard the experts who had prepared the combined expert opinion of 29 December 2011. Those experts stated, inter alia, (a) that their expert opinion had in the meantime become obsolete, because a year and two months had passed since they had prepared it; (b) that they had not replied to the court’s question whether the first applicant had been exposed to abuse because it was the task of the judicial authorities and not theirs to make that assessment; and (c) that it would be irrelevant which parent the first applicant should live with if her parents both behaved better.

76. By a decision of 30 April 2013, the Zadar Municipal Court dismissed the second applicant’s application for the custody and contact arrangements stipulated in the judgment of 24 August 2007 to be reversed. The second applicant and the first applicant’s guardian ad litem appealed.

77. On 15 November 2013 the Zadar County Court quashed the first-instance decision for incomplete facts and remitted the case to the lower court. It instructed the first-instance court to (a) inquire whether the first applicant’s father’s conviction for the criminal offence of bodily injury against her had become final; (b) assess whether the first applicant was able to understand the importance of the proceedings and, if so, allow her to express her opinion and take her testimony; (c) assess the need to appoint a special representative to the first applicant; and (d) obtain an opinion and recommendation from the local social welfare centre.

78. In the resumed proceedings, on 18 November 2013 the Zadar Municipal Court discontinued the non-contentious proceedings and decided that the proceedings would be continued under the rules of (regular) civil procedure. The court explained that the second applicant’s application for reversal of the custody and contact arrangements set forth in its judgment of 24 August 2007 (see paragraph 10 above) would, if agreed, necessarily entail a new decision on the payment of maintenance by the non-custodial parent, which was an issue that could not be decided in non-contentious but only in regular civil proceedings. That did not mean that procedural acts undertaken thus far had lost their validity or become irrelevant.

79. On 27 February 2014 the second applicant lodged a request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time, complaining of the length of the proceedings.

80. On 9 July 2014 the President of the Zadar Municipal Court dismissed the first applicant’s request.

81. It would appear that the proceedings are currently again pending before the Zadar Municipal Court as the court of first instance.

E. Proceedings before the local social welfare centre

82. Following the incident of 1 February 2011, on 22 September 2011 the local social welfare centre again (see paragraph 11 above) issued a decision ordering the child protection measure of supervision of the exercise of parental authority in respect of the first applicant. The measure was imposed for a period of one year and was, by the centre’s decision of 1 October 2012, further extended for another six months, until 31 March 2014, when it was discontinued.

83. In her final report of 30 March 2014 the supervising officer (a psychologist) summarised the results of the measure in the following terms:

“The aim of the measure was to encourage appropriate parental behaviour with a view to preventing and minimising the negative effects of [their] conflictual relationship on the child’s psycho-physical development ... in that sense it was only a question of creating preconditions for adequate communication between the parents, so that currently there is no open conflict (but only because the parents avoid it). In particular, the parents are observing the visiting schedule. They have made concessions to each other from time to time. However, the parents are still in conflict, they still do not communicate, and the majority of their communication goes through the child or through text messages. It is precisely in this way that they are disregarding [her] needs and forcing [her] to deal with something with which she should not be dealing at her age (or at any other age for that matter). Both parents think they are doing what is best for their child, while forgetting that their conflict is the major obstacle to the normal psycho-physical development and functioning of their child ... [The mother] thinks that the child should be with her and that the wish of the child, who also expresses the wish to be with her, should be respected. [The father] thinks that that his role is to protect the child from the mother’s negative influence and ensure stability for her. Those views are O.K., but the only question is how much each of them negatively affects the child by fighting for their own position? For a compromise people need to be ready to partially abandon their position, but they are not ready to do so. In my view, both parents have a good relationship with the child; they [both] try to spend quality time with her. They differ to some extent in their methods and parenting styles ([the mother’s] is permissive and directed at [developing] a friendly relationship with her daughter, which may also be a strategy for ‘winning’ the child, whereas [the father] is more impulsive, with a tendency to give in, and is oriented towards the traditional role of the father, which would not be a problem if the two parents would cooperate ... Neither of them disputes that the role of the other parent is also important for the child, but they both find it important that the child lives with them, believing that in that way they would diminish the harmful influence ‘the other parent has on the child’. This means that the main problem is unresolved parental conflict, and the parents should probably work on that outside the [social welfare] centre. When they are able to talk to each other, and when they realise why and which of their actions are harmful for [the child] (and stem from their personal conflict) then they will be able to function better. In that regard I think that the supervision measure cannot provide a better solution to the problems they have.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Family Act

1. Relevant provisions

84. The relevant provisions of the Family Act of 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments – hereafter “the Family Act 2003”), which was in force between 22 July 2003 and 1 September 2014, read as follows:

Third part

PARENTS AND CHILDREN

II. RIGHTS AND DUTIES BETWEEN PARENTS AND CHILDREN

1. Rights and duties of the child

Section 88

“Parents and other family members must not subject the child to degrading treatment, psychological or physical violence or abuse.”

Section 89

“(1) The child is entitled to seek protection of his or her rights before the relevant authorities, which must inform the social welfare centre thereof.

(2) The child is entitled to a special guardian in cases specified by this Act.

(3) The special guardian shall be appointed by the social welfare centre in cases where another authority is deciding on the infringement of the child’s right, and by the court when the social welfare centre is competent to decide on a right of the child.

(4) The special guardian shall submit a report on the representation of the child at the request of, and within the time-limit set forth by, the authority that appointed him or her.

(5) In proceedings involving decisions on the child’s right or interest the child is entitled to be informed in an appropriate way of the relevant circumstances of the case, obtain advice and express his or her views, and to be informed of the possible consequences of [those] views. The [child’s] views shall be given due weight in accordance with his or her age and maturity.”

2. Parental responsibility

Section 102

“The court shall, upon application by the parent, the child or the social welfare centre, issue a new decision on custody and access rights, and if need be on other elements of parental responsibility, if substantially changed circumstances so require.”

3. Measures for the protection of the rights and welfare of the child

Section 109

“(1) The social welfare centre shall order supervision of the exercise of parental authority when the errors and omissions are various and frequent or when the parents need special assistance in bringing up their child.

(2) ...

(3) The programme of supervision may entail referring the child to a children’s home for a half day or for a full day, or referring the parents and the child to medical and other institutions for treatment and other professional assistance.

(4) The supervision shall be ordered for a minimum period of six months ...”

Fifth part

GUARDIANSHIP

III. GUARDIANSHIP IN SPECIAL CASES

Section 167

“In order to protect certain personal and pecuniary rights and interests the social welfare centre shall appoint a special guardian ... ...

6. ... in other cases where the interests of the child conflict with those of the parents.”

Eighth part

JUDICIAL PROCEEDINGS

I. COMMON PROVISIONS

Section 263

“(1) The provisions of this part of the Act determine the rules by which the courts shall proceed in special civil [contentious] and non-contentious proceedings and special enforcement and security proceedings when deciding in matrimonial, family and other matters regulated by this Act.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be urgent.”

Section 269(2)

“In order to pursue his or her rights or interests, the court shall in [personal] status matters, in accordance with his or her age and maturity and [having regard to the child’s] welfare, allow the child to express his or her views before the social welfare centre or before the court.”

II. SPECIAL CIVIL PROCEEDINGS

3. Proceedings concerning custody, parental responsibility or child protection measures

Section 295

“(1) Before reaching a decision on custody or parental responsibility, the court shall obtain a report and recommendation of a social welfare centre.

(2) The social welfare centre must within thirty days submit to the court the report and recommendation referred to in paragraph 1 of this section.

(3) ...”

2. Relevant case-law

85. In its judgment no. Gž-994/11-3 of 17 March 2011 the Bjelovar County Court held as follows:

“When the child has gone to live of his or her own free will with the other parent (the father), who was equally as fit to take care of the child as the parent (the mother) with whom the child had lived thus far, and the child is, having regard to his or her age and maturity, capable of forming his or her own opinion and expressing views on issues that concern him or her, then these circumstances may justify a reversal of an earlier custody decision.”

B. The Criminal Code

1. Relevant provisions

86. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments), which was in force from 1 January 1998 to 31 December 2012, reads as follows:

Article 8

“(1) Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interest of the Republic of Croatia and its citizens.

(2) It may be exceptionally provided by law that criminal proceedings in respect of certain criminal offences should be instituted upon a private bill of indictment or that the State Attorney’s Office should institute criminal proceedings at the initiative of [a victim].”

CHAPTER TEN (X)

CRIMINAL OFFENCES AGAINST LIFE AND LIMB

Bodily injury

Article 98

“Whoever inflicts bodily injury on another person or impairs another person’s health shall be fined or punished by imprisonment not exceeding one year.”

Instituting criminal proceedings for criminal offences of bodily injury

Article 102

“Criminal proceedings for the offence of bodily injury (Article 98), unless committed against a child or a minor, shall be instituted upon a private bill of indictment.”

CHAPTER SIXTEEN (XVI)

CRIMINAL OFFENCES AGAINST MARRIAGE, THE FAMILY AND JUVENILES

Neglect or abuse of a child or a minor

Article 213

“(1) A parent, adoptive parent, guardian or other individual who grossly neglects their duties to care for or raise a child or minor shall be punished by imprisonment of six months to five years.

(2) The penalty referred to in paragraph 1 of this Article shall be imposed on a parent, adoptive parent, guardian or other individual who abuses a child or minor, forces [the child] to perform work unsuitable for his or her age, or to work excessively, or to beg, or out of greed induces [the child] to behave in a manner harmful to his or her development, or by [engaging in] dangerous activities or in some other way puts [the child] in danger.”

Domestic violence

Article 215a

“A family member who by violence, abuse or particularly offensive behaviour places another member of the family in a humiliating position shall be punished by imprisonment of six months to five years.”

2. Legal commentary

87. According to Croatian legal scholars, abuse, as a constitutive element of a number of criminal offences, including the offence of child abuse, is defined as “deliberate infliction of physical or mental discomfort or pain of significant intensity” (see Željko Horvatić (ed.)Rječnik kaznenog prava [The Dictionary of Criminal Law], Masmedia, Zagreb, 2002, p. 664) or “... deliberate infliction of mental or physical discomfort of significant degree. What constitutes a ‘significant degree’ of physical or mental discomfort is to be determined on a case-by-case basis. In making that assessment the court will often require an opinion from an expert in psychiatry” (see Ana GaračićKazneni zakon u sudskoj praksi – Posebni dio [Criminal Code in Judicial Practice – Special Part], Organizator, Zagreb, 2009, pp. 375-376).

88. As regards the criminal offence of domestic violence Croatian legal scholars have expressed the following view (see op. cit., pp. 285-286):

“[The perpetrator’s conduct] is defined alternatively as violence, abuse or particularly offensive behaviour. Violence is to be understood in a wider sense [that is] as an application of physical force against the physical integrity of another family member, psychological coercion, or serious psychological maltreatment, but also as coercion directed at objects if the family member perceives this as physical coercion. Violence is normally not an isolated and single incident, but entails a number of instances and is characterised by continuous activity. Abuse is very deliberate infliction of physical or mental pain of great intensity, short of bodily injury. Abuse within a family may be physical, psychological or emotional, or sexual ... Particularly offensive behaviour entails the perpetrator’s manifest contempt for, and ruthlessness and arrogance against, another family member ... For the offence to be committed it is necessary for the family member to be put into a humiliating position as a result of the perpetrator’s conduct. This is a position which offends honour and reputation, human dignity, and self-esteem. Putting a family member in a humiliating position is regarded as the objective element of the crime ... which does not have to be accompanied by the perpetrator’s mens rea. However, the intent of the perpetrator must correspond to his or her conduct ...”

C. Protection against Domestic Violence Act

89. The Protection against Domestic Violence Act (Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Official Gazette no. 137/09 with subsequent amendments), inter alia, defines the minor offence of domestic violence and provides sanctions which may be imposed to those convicted of that offence.

90. Section 20 provides that where the minor offence of domestic violence has been committed against a child, the court may impose either a fine of at least HRK 7,000 or a prison sentence of at least forty-five days. In cases of recidivism the court may impose a fine of at least HRK 15,000 or a prison sentence of at least sixty days. The maximum fine of HRK 50,000 and the maximum prison sentence of ninety days are prescribed by the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/07 with subsequent amendments).

91. Sections 11-19 of the Protection against Domestic Violence Act provide for various protective measures the court may impose in addition to, or independently of, the penalties listed in section 20, even before the institution of minor offences proceedings. Section 12 provides for the protective measure of compulsory psycho-social treatment.

D. The Courts Act 2013

92. Under the Courts Act 2013 (Zakon o sudovima, Official Gazette no. 28/13), which entered into force on 14 March 2013, a party to pending judicial proceedings who considers that those proceedings have been unduly protracted has the right to lodge an acceleratory remedy, namely a “request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time” and to request that the president of the same court before which those proceedings are pending expedite them by setting a time-limit of a maximum of six months within which the judge sitting in the case must render a decision. A party whose request is not decided upon within sixty days or whose request is dismissed may lodge an appeal with the president of the immediately higher court.

93. In addition, a further, combined compensatory-acceleratory remedy, namely a “request for payment of appropriate compensation”, is also available, but only in cases where the judge sitting in the case did not comply with the time-limit for deciding the case specified by the court president when granting the request for the acceleratory remedy.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

A. Convention on the Rights of the Child

1. Relevant provisions

94. The relevant provisions of the Convention on the Rights of the Child of 2 September 1990, which came into force in respect of Croatia on 12 October 1992, read as follows.

Article 12

“1. States Parties shall assure to the child who is capable of forming his or her own views the right to express those views freely in all matters affecting the child, the views of the child being given due weight in accordance with the age and maturity of the child.

2. For this purpose, the child shall in particular be provided the opportunity to be heard in any judicial and administrative proceedings affecting the child, either directly, or through a representative or an appropriate body, in a manner consistent with the procedural rules of national law.”

Article 19

“1. States Parties shall take all appropriate legislative, administrative, social and educational measures to protect the child from all forms of physical or mental violence, injury or abuse, neglect or negligent treatment, maltreatment or exploitation, including sexual abuse, while in the care of parent(s), legal guardian(s) or any other person who has the care of the child.

2. Such protective measures should, as appropriate, include effective procedures for the establishment of social programmes to provide necessary support for the child and for those who have the care of the child, as well as for other forms of prevention and for identification, reporting, referral, investigation, treatment and follow-up of instances of child maltreatment described heretofore, and, as appropriate, for judicial involvement.”

95. The Preamble of the Optional Protocol of 19 December 2011 to the Convention on the Rights of the Child on a communications procedure, which Protocol entered into force on 14 April 2014 but has not yet been ratified by Croatia, reaffirms “the status of the child as a subject of rights and as a human being with dignity and with evolving capacities”.

2. General Comment no. 8 (2006) on the right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment (arts. 19; 28, para. 2; and 37, inter alia)

96. The relevant part of General Comment no. 8 (2006) on the right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment (arts. 19; 28, para. 2; and 37, inter alia) adopted by the Committee on the Rights of the Child at its forty-second session held from 15 May to 2 June 2006, reads as follows:

“40. The principle of equal protection of children and adults from assault, including within the family, does not mean that all cases of corporal punishment of children by their parents that come to light should lead to prosecution of parents. The de minimis principle – that the law does not concern itself with trivial matters – ensures that minor assaults between adults only come to court in very exceptional circumstances; the same will be true of minor assaults on children. States need to develop effective reporting and referral mechanisms. While all reports of violence against children should be appropriately investigated and their protection from significant harm assured, the aim should be to stop parents from using violent or other cruel or degrading punishments through supportive and educational, not punitive, interventions.

41. Children’s dependent status and the unique intimacy of family relations demand that decisions to prosecute parents, or to formally intervene in the family in other ways, should be taken with very great care. Prosecuting parents is in most cases unlikely to be in their children’s best interests. It is the Committee’s view that prosecution and other formal interventions (for example, to remove the child or remove the perpetrator) should only proceed when they are regarded both as necessary to protect the child from significant harm and as being in the best interests of the affected child. The affected child’s views should be given due weight, according to his or her age and maturity.

42. Advice and training for all those involved in child protection systems, including the police, prosecuting authorities and the courts, should underline this approach to enforcement of the law. Guidance should also emphasize that article 9 of the Convention requires that any separation of the child from his or her parents must be deemed necessary in the best interests of the child and be subject to judicial review, in accordance with applicable law and procedures, with all interested parties, including the child, represented. Where separation is deemed to be justified, alternatives to placement of the child outside the family should be considered, including removal of the perpetrator, suspended sentencing, and so on.”

3. General Comment No. 12 (2009) on the right of the child to be heard (Article 12)

97. The relevant part of General Comment No. 12 (2009) on the right of the child to be heard, adopted by the Committee on the Rights of the Child at its fifty-first session held from 25 May to 12 June 2009, reads as follows.

A. Legal analysis

15. Article 12 of the Convention establishes the right of every child to freely express her or his views, in all matters affecting her or him, and the subsequent right for those views to be given due weight, according to the child’s age and maturity. This right imposes a clear legal obligation on States parties to recognize this right and ensure its implementation by listening to the views of the child and according them due weight. This obligation requires that States parties, with respect to their particular judicial system, either directly guarantee this right, or adopt or revise laws so that this right can be fully enjoyed by the child.

...

1. Literal analysis of article 12

(a) Paragraph 1 of article 12

(i) ‘Shall assure’

19. Article 12, paragraph 1, provides that States parties ‘shall assure’ the right of the child to freely express her or his views. ‘Shall assure’ is a legal term of special strength, which leaves no leeway for State parties’ discretion. Accordingly, States parties are under strict obligation to undertake appropriate measures to fully implement this right for all children. This obligation contains two elements in order to ensure that mechanisms are in place to solicit the views of the child in all matters affecting her or him and to give due weight to those views.

(ii) ‘Capable of forming his or her own views’

20. States parties shall assure the right to be heard to every child ‘capable of forming his or her own views’. This phrase should not be seen as a limitation, but rather as an obligation for States parties to assess the capacity of the child to form an autonomous opinion to the greatest extent possible. This means that States parties cannot begin with the assumption that a child is incapable of expressing her or his own views. On the contrary, States parties should presume that a child has the capacity to form her or his own views and recognize that she or he has the right to express them; it is not up to the child to first prove her or his capacity.

21. The Committee emphasizes that article 12 imposes no age limit on the right of the child to express her or his views, and discourages States parties from introducing age limits either in law or in practice which would restrict the child’s right to be heard in all matters affecting her or him. ...

(iv) ‘In all matters affecting the child’

26. States parties must assure that the child is able to express her or his views ‘in all matters affecting’ her or him. This represents a second qualification of this right: the child must be heard if the matter under discussion affects the child. This basic condition has to be respected and understood broadly.

...

v) “Being given due weight in accordance with the age and maturity of the child”

28. The views of the child must be “given due weight in accordance with the age and maturity of the child”. This clause refers to the capacity of the child, which has to be assessed in order to give due weight to her or his views, or to communicate to the child the way in which those views have influenced the outcome of the process. Article 12 stipulates that simply listening to the child is insufficient; the views of the child have to be seriously considered when the child is capable of forming her or his own views.

30. Maturity refers to the ability to understand and assess the implications of a particular matter, and must therefore be considered when determining the individual capacity of a child. Maturity is difficult to define; in the context of article 12, it is the capacity of a child to express her or his views on issues in a reasonable and independent manner. The impact of the matter on the child must also be taken into consideration. The greater the impact of the outcome on the life of the child, the more relevant the appropriate assessment of the maturity of that child.

31. Consideration needs to be given to the notion of the evolving capacities of the child, and direction and guidance from parents ....

(b) Paragraph 2 of article 12

(i) The right ‘to be heard in any judicial and administrative proceedings affecting the child’

32. Article 12, paragraph 2, specifies that opportunities to be heard have to be provided in particular ‘in any judicial and administrative proceedings affecting the child’. The Committee emphasizes that this provision applies to all relevant judicial proceedings affecting the child, without limitation, including, for example, separation of parents, custody, care and adoption, ...

...

(ii) ‘Either directly, or through a representative or an appropriate body’

35. After the child has decided to be heard, he or she will have to decide how to be heard: ‘either directly, or through a representative or appropriate body’. The Committee recommends that, wherever possible, the child must be given the opportunity to be directly heard in any proceedings.

36. The representative can be the parent(s), a lawyer, or another person (inter alia, a social worker). However, it must be stressed that in many cases (civil, penal or administrative), there are risks of a conflict of interest between the child and their most obvious representative (parent(s)). If the hearing of the child is undertaken through a representative, it is of utmost importance that the child’s views are transmitted correctly to the decision maker by the representative. The method chosen should be determined by the child (or by the appropriate authority as necessary) according to her or his particular situation. Representatives must have sufficient knowledge and understanding of the various aspects of the decision-making process and experience in working with children.

37. The representative must be aware that she or he represents exclusively the interests of the child and not the interests of other persons (parent(s)), institutions or bodies (e.g. residential home, administration or society). Codes of conduct should be developed for representatives who are appointed to represent the child’s views.

...

2. Steps for the implementation of the child’s right to be heard

40. Implementation of the two paragraphs of article 12 requires five steps to be taken in order to effectively realize the right of the child to be heard whenever a matter affects a child or when the child is invited to give her or his views in a formal proceeding as well as in other settings. These requirements have to be applied in a way which is appropriate for the given context.

...

(c) Assessment of the capacity of the child

44. The child’s views must be given due weight, when a case-by-case analysis indicates that the child is capable of forming her or his own views. If the child is capable of forming her or his own views in a reasonable and independent manner, the decision maker must consider the views of the child as a significant factor in the settlement of the issue. Good practice for assessing the capacity of the child has to be developed.

(d) Information about the weight given to the views of the child (the feedback)

45. Since the child enjoys the right that her or his views are given due weight, the decision maker has to inform the child of the outcome of the process and explain how her or his views were considered. The feedback is a guarantee that the views of the child are not only heard as a formality, but are taken seriously. The information may prompt the child to insist, agree or make another proposal or, in the case of a judicial or administrative procedure, file an appeal or a complaint.

...

3. Obligations of States parties

...

(b) Specific obligations with regard to judicial and administrative proceedings

(i) The child’s right to be heard in civil judicial proceedings

50. The main issues which require that the child be heard are detailed below:

Divorce and separation

51. In cases of separation and divorce, the children of the relationship are unequivocally affected by decisions of the courts. Issues of maintenance for the child as well as custody and access are determined by the judge either at trial or through court-directed mediation. Many jurisdictions have included in their laws, with respect to the dissolution of a relationship, a provision that the judge must give paramount consideration to the ‘best interests of the child’.

...

B. The right to be heard and the links with other provisions of the Convention

68. Article 12, as a general principle, is linked to the other general principles of the Convention, such as article 2 (the right to non-discrimination), article 6 (the right to life, survival and development) and, in particular, is interdependent with article 3 (primary consideration of the best interests of the child). The article is also closely linked with the articles related to civil rights and freedoms, particularly article 13 (the right to freedom of expression) and article 17 (the right to information). Furthermore, article 12 is connected to all other articles of the Convention, which cannot be fully implemented if the child is not respected as a subject with her or his own views on the rights enshrined in the respective articles and their implementation.

...

1. Articles 12 and 3

70. The purpose of article 3 is to ensure that in all actions undertaken concerning children, by a public or private welfare institution, courts, administrative authorities or legislative bodies, the best interests of the child are a primary consideration. It means that every action taken on behalf of the child has to respect the best interests of the child. The best interests of the child is similar to a procedural right that obliges States parties to introduce steps into the action process to ensure that the best interests of the child are taken into consideration. The Convention obliges States parties to assure that those responsible for these actions hear the child as stipulated in article 12. This step is mandatory.

71. The best interests of the child, established in consultation with the child, is not the only factor to be considered in the actions of institutions, authorities and administration. It is, however, of crucial importance, as are the views of the child.

...

74. There is no tension between articles 3 and 12, only a complementary role of the two general principles: one establishes the objective of achieving the best interests of the child and the other provides the methodology for reaching the goal of hearing either the child or the children. In fact, there can be no correct application of article 3 if the components of article 12 are not respected. Likewise, article 3 reinforces the functionality of article 12, facilitating the essential role of children in all decisions affecting their lives.

...

E. Conclusions

135. Investment in the realization of the child’s right to be heard in all matters of concern to her or him and for her or his views to be given due consideration, is a clear and immediate legal obligation of States parties under the Convention. It is the right of every child without any discrimination. Achieving meaningful opportunities for the implementation of article 12 will necessitate dismantling the legal, political, economic, social and cultural barriers that currently impede children’s opportunity to be heard and their access to participation in all matters affecting them. It requires a preparedness to challenge assumptions about children’s capacities, and to encourage the development of environments in which children can build and demonstrate capacities. It also requires a commitment to resources and training.

136. Fulfilling these obligations will present a challenge for States parties. But it is an attainable goal if the strategies outlined in this general comment are systematically implemented and a culture of respect for children and their views is built.”

B. European Convention on the Exercise of Children’s Rights

1. Relevant provisions

98. The relevant provisions of the European Convention on the Exercise of Children’s Rights of 25 January 1996, which came into force in respect of Croatia on 1 August 2010, read as follows.

“Chapter I – Scope and object of the Convention and definitions

Article 1 – Scope and object of the Convention

1. This Convention shall apply to children who have not reached the age of 18 years.

2. The object of the present Convention is, in the best interests of children, to promote their rights, to grant them procedural rights and to facilitate the exercise of these rights by ensuring that children are, themselves or through other persons or bodies, informed and allowed to participate in proceedings affecting them before a judicial authority.

3. For the purposes of this Convention proceedings before a judicial authority affecting children are family proceedings, in particular those involving the exercise of parental responsibilities such as residence and access to children.

4. Every State shall, at the time of signature or when depositing its instrument of ratification, acceptance, approval or accession, by a declaration addressed to the Secretary General of the Council of Europe, specify at least three categories of family cases before a judicial authority to which this Convention is to apply.

5. Any Party may, by further declaration, specify additional categories of family cases to which this Convention is to apply or provide information concerning the application of Article 5, paragraph 2 of Article 9, paragraph 2 of Article 10 and Article 11.

6. Nothing in this Convention shall prevent Parties from applying rules more favourable to the promotion and the exercise of children’s rights.

...

Chapter II – Procedural measures to promote the exercise of children’s rights

A. Procedural rights of a child

Article 3 – Right to be informed and to express his or her views in proceedings

A child considered by internal law as having sufficient understanding, in the case of proceedings before a judicial authority affecting him or her, shall be granted, and shall be entitled to request, the following rights:

a to receive all relevant information;

b to be consulted and express his or her views;

c to be informed of the possible consequences of compliance with these views and the possible consequences of any decision.

...

B. Role of judicial authorities

Article 6 – Decision-making process

In proceedings affecting a child, the judicial authority, before taking a decision, shall:

a consider whether it has sufficient information at its disposal in order to take a decision in the best interests of the child and, where necessary, it shall obtain further information, in particular from the holders of parental responsibilities;

b in a case where the child is considered by internal law as having sufficient understanding:

– ensure that the child has received all relevant information;

– consult the child in person in appropriate cases, if necessary privately, itself or through other persons or bodies, in a manner appropriate to his or her understanding, unless this would be manifestly contrary to the best interests of the child;

– allow the child to express his or her views;

c give due weight to the views expressed by the child.

...

Article 9 – Appointment of a representative

1. In proceedings affecting a child where, by internal law, the holders of parental responsibilities are precluded from representing the child as a result of a conflict of interest between them and the child, the judicial authority shall have the power to appoint a special representative for the child in those proceedings.

2. Parties shall consider providing that, in proceedings affecting a child, the judicial authority shall have the power to appoint a separate representative, in appropriate cases a lawyer, to represent the child.

C. Role of representatives

Article 10

1. In the case of proceedings before a judicial authority affecting a child the representative shall, unless this would be manifestly contrary to the best interests of the child:

a provide all relevant information to the child, if the child is considered by internal law as having sufficient understanding;

b provide explanations to the child if the child is considered by internal law as having sufficient understanding, concerning the possible consequences of compliance with his or her views and the possible consequences of any action by the representative;

c determine the views of the child and present these views to the judicial authority.

2. Parties shall consider extending the provisions of paragraph 1 to the holders of parental responsibilities.”

2. Croatia’s declaration under Article 1 § 4 of the European Convention on the Exercise of Children’s Rights 

99. On 6 April 2010, when depositing the instrument of ratification of the above Convention with the Secretary General of the Council of Europe, the Croatian Minister for Foreign Affairs made the following declarations (contained in the instrument of ratification):

“In accordance with Article 1, paragraph 4, of the Convention, the Republic of Croatia designates the following categories of family cases to which this Convention is to apply before its judicial authorities:

– proceedings for deciding on parental care during the divorce of parents;

– proceedings for the exercise of parental care;

– measures for the protection of personal rights and interests of a child;

– proceedings for adoption; and

– proceedings concerning guardianship of minors.”

C. Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence

100. The relevant Article of the Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence of 25 January 1996, which entered into force on 1 August 2014 but has not yet been ratified by Croatia, read as follows:

Article 3 – Definitions

“For the purpose of this Convention:

a “violence against women” is understood as a violation of human rights and a form of discrimination against women and shall mean all acts of gender-based violence that result in, or are likely to result in, physical, sexual, psychological or economic harm or suffering to women, including threats of such acts, coercion or arbitrary deprivation of liberty, whether occurring in public or in private life;

b “domestic violence” shall mean all acts of physical, sexual, psychological or economic violence that occur within the family or domestic unit or between former or current spouses or partners, whether or not the perpetrator shares or has shared the same residence with the victim;

...”

Article 31 – Custody, visitation rights and safety

“1 Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that, in the determination of custody and visitation rights of children, incidents of violence covered by the scope of this Convention are taken into account.

2 Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the exercise of any visitation or custody rights does not jeopardise the rights and safety of the victim or children.”

Article 45 – Sanctions and measures

“1 Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the offences established in accordance with this Convention are punishable by effective, proportionate and dissuasive sanctions, taking into account their seriousness. These sanctions shall include, where appropriate, sentences involving the deprivation of liberty which can give rise to extradition.

2 Parties may adopt other measures in relation to perpetrators, such as:

– monitoring or supervision of convicted persons;

– withdrawal of parental rights, if the best interests of the child, which may include the safety of the victim, cannot be guaranteed in any other way.”

Article 46 – Aggravating circumstances

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the following circumstances, insofar as they do not already form part of the constituent elements of the offence, may, in conformity with the relevant provisions of internal law, be taken into consideration as aggravating circumstances in the determination of the sentence in relation to the offences established in accordance with this Convention:

...

d the offence was committed against or in the presence of a child;

...”

101. The relevant part of the Explanatory Report to the Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence reads as follows:

Article 31 – Custody, visiting rights and safety

“175. This provision aims at ensuring that judicial authorities do not issue contact orders without taking into account incidents of violence covered by the scope of this Convention. It concerns judicial orders governing the contact between children and their parents and other persons having family ties with children. In addition to other factors, incidents of violence against the non-abusive carer as much as against the child itself must be taken into account when decisions on custody and the extent of visitation rights or contact are taken.

176. Paragraph 2 addresses the complex issue of guaranteeing the rights and safety of victims and witnesses while taking into account the parental rights of the perpetrator. In particular in cases of domestic violence, issues regarding common children are often the only ties that remain between victim and perpetrator. For many victims and their children, complying with contact orders can present a serious safety risk because it often means meeting the perpetrator face-to-face. Hence, this paragraph lays out the obligation to ensure that victims and their children remain safe from any further harm.”

D. Council of Europe Guidelines on child-friendly justice

102. The relevant part of the Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on child-friendly justice, adopted by the Committee of Ministers on 17 November 2010
at the 1098th meeting of the Ministers’ Deputies, read as follows.

III. Fundamental principles

1. The guidelines build on the existing principles enshrined in the instruments referred to in the preamble as well as the case law of the European Court of Human Rights.

2. These principles are further developed in the following sections and should apply to all chapters of these guidelines.

A. Participation

1. The right of all children to be informed about their rights, to be given appropriate ways to access justice and to be consulted and heard in proceedings involving or affecting them should be respected. This includes giving due weight to the children’s views bearing in mind their maturity and any communication difficulties they may have in order to make this participation meaningful.

2. Children should be considered and treated as full bearers of rights and should be entitled to exercise all their rights in a manner that takes into account their capacity to form their own views as well as the circumstances of the case.

...

IV. Child-friendly justice before,
during and after judicial proceedings

...

3. Right to be heard and to express views

44. Judges should respect the right of children to be heard in all matters that affect them or at least to be heard when they are deemed to have a sufficient understanding of the matters in question. Means used for this purpose should be adapted to the child’s level of understanding and ability to communicate and take into account the circumstances of the case. Children should be consulted on the manner in which they wish to be heard.

45. Due weight should be given to the child’s views and opinion in accordance with his or her age and maturity.

46. The right to be heard is a right of the child, not a duty on the child.

47. A child should not be precluded from being heard solely on the basis of age. Whenever a child takes the initiative to be heard in a case that affects him or her, the judge should not, unless it is in the child’s best interests, refuse to hear the child and should listen to his or her views and opinion on matters concerning him or her in the case.

48. Children should be provided with all necessary information on how effectively to use the right to be heard. However, it should be explained to them that their right to be heard and to have their views taken into consideration may not necessarily determine the final decision.

49. Judgments and court rulings affecting children should be duly reasoned and explained to them in language that children can understand, particularly those decisions in which the child’s views and opinions have not been followed.”

E. Council of Europe Recommendation on integrated national strategies for the protection of children from violence

103. The Recommendation CM/Rec(2009)10 of the Committee of Ministers to member States on integrated national strategies for the protection of children from violence, adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 18 November 2009, emphasises that “children’s fragility and vulnerability and their dependence on adults for the growth and development call for greater investment in the prevention of violence and protection of children on the part of families, society and the State”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 3 AND/OR ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

104. The applicants complained that the State authorities had not complied with their procedural positive obligation under Article 3 and/or Article 8 of the Convention in that they had refused to prosecute the first applicant’s father for the criminal offence of child abuse he had committed against her. They also complained that the domestic authorities had not discharged their positive obligation under either of those Articles in that they had failed to remove the first applicant from her father’s care and thus prevent him from committing further violent acts against her. Those Articles read as follows:

Article 3 (prohibition of torture)

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8 (right to respect for private and family life)

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life ...”

105. The Government contested those arguments.

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

(a) The Government

106. The Government argued that in so far as the applicants complained of a breach of the authorities’ procedural positive obligation under Article 3 of the Convention to investigate the incident of 1 February 2011, their complaints were inadmissible for non-compliance with the six-month rule. They first explained that the incident in question was to be regarded as a one-off act which had not produced any permanent consequences or a continuous situation. The Government further referred to the Court’s case-law, according to which in the absence of an effective remedy the six-month time-limit begins to run from the moment the event complained of occurs. That was precisely the situation in the present case, where the applicants complained that the response by the domestic authorities to the incident of 1 February 2011 had not been appropriate.

107. In any event, since the father had been punished for the incident in question by a penal order against the first applicant’s father on 19 April 2011, the six-month time-limit had started to run at the latest on that date, whereas the applicants had not lodged their application with the Court until 3 January 2013.

108. To the extent that the applicants complained of breaches of the authorities’ positive obligations under Articles 3 and/or 8 of the Convention in the custody proceedings, the Government submitted that the applicants had failed to exhaust domestic remedies. In particular, the Government argued that those complaints were premature because the custody proceedings were still pending (see paragraphs 60-81 above), and that the applicants had not (fully) availed themselves of domestic remedies for the excessive length of proceedings (see paragraphs 79-80 and 92-93 above). The Government therefore invited the Court to declare those complaints inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, both in respect of the length of the proceedings and in respect of the other alleged breaches of positive obligations in those proceedings.

(b) The applicants

109. As regards the alleged non-compliance with the six-month rule (see paragraphs 106-07 above), the applicants explained that their complaint that the domestic authorities had failed to comply with their procedural positive obligation was primarily directed against those authorities’ refusal to prosecute the first applicant’s father for the criminal offence of child abuse. In that respect they had exhausted domestic remedies by taking over the prosecution as injured parties in the role of (subsidiary) prosecutors, and had lodged their application with the Court within six months of the last domestic decision rendered in that regard.

110. The applicants did not reply to the Government’s argument concerning non-exhaustion of domestic remedies (see paragraph 108 above) because it had been raised for the first time on 26 February 2014 in the Government’s comments on the applicants’ observations of 9 December 2013.

2. The Court’s assessment

(a) Compliance with the six-month rule

111. As regards the Government’s objection regarding the alleged non-compliance by the applicants with the six-month rule (see paragraphs 106-107 above), the Court first reiterates that the procedural positive obligation under Article 3 of the Convention requires States to conduct effective official investigations capable, inter alia, of leading to the punishment of those responsible (see paragraph 136 below). That being so, the Court finds it sufficient to note that the penal order of 19 April 2011, whereby the first applicant’s father was sentenced to a fine, was set aside and that the criminal proceedings against him are still pending (see paragraphs 37 and 51 above). Accordingly, the six-month time-limit has not even started to run yet, much less expired, as the Government suggested. It follows that the Government’s inadmissibility objection based on non-compliance with the six-month rule must be dismissed.

(b) Non-exhaustion of domestic remedies

112. As to the Government’s argument that the applicants failed to pursue the domestic length-of-proceedings remedies, the Court notes that it is not the length of the proceedings which is at issue in the present case. Rather, the question is whether in the circumstances of the case seen as a whole the State could be said to have complied with certain positive obligations under Article 3 and/or 8 of the Convention (see Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 75, 11 December 2012).

113. It follows that the Government’s objection as regards non‑exhaustion of domestic remedies must be rejected.

114. To the extent that the Government’s non-exhaustion objection rests on the fact that the custody proceedings are still pending and that therefore the applicants’ complaints under Article 3 and/or 8 of the Convention concerning the alleged breach of the positive obligation to prevent future violent acts against the first applicant are premature, the Court considers that this argument concerns only the merits of those complaints, rather than their admissibility. It will therefore be examined accordingly (see paragraphs 153‑62 below).

3. Conclusion as to the admissibility

115. The Court further notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The Government

116. The Government emphasised that the documents in the case drawn up by various experts in psychiatry and psychology suggested that the first applicant was traumatised by the highly conflictual relationship of her separated parents. In particular, those experts had regarded her as a child drawn into a conflict of loyalties and thus torn between her parents, both of whom she loved.

117. Not even the diagnosis of child abuse made by a psychiatrist in the opinion of 19 February 2011 (see paragraph 19 above), on which the applicants had relied heavily in support of their allegations that the first applicant had been abused by her father, suggested otherwise. Namely, the code (T74.8) under the International Classification of Diseases the psychiatrist had used on that occasion merely indicated some form of maltreatment, without specifying whether it was physical or psychological (as such abuses were classified under different codes), or whether it had been perpetrated solely by her father.

118. As regards the alleged breach of the procedural obligation under Article 3 or 8 of the Convention, the Government argued that the domestic authorities’ reaction to the incident of 1 February 2011 had been prompt, without any unexplained delays or obstructions, and detailed. In particular, the police had reacted immediately after the applicants had reported the incident, and had conducted interviews with all the participants and other individuals who could have had knowledge of it, and of events that had preceded it (see paragraphs 13, 15-17, 21 and 24 above).

119. As regards the alleged breach of positive obligations under Article 3 or 8 of the Convention, the Government submitted that the judicial authorities had decided promptly on the second applicant’s request for a provisional measure and, on the basis of an opinion given by the local social welfare centre, refused her request for an interim custody order (see paragraph 67 above). That decision had been made only after a careful examination of all the evidence presented and after establishment of all the relevant facts, with the best interests of the first applicant as the primary consideration. The first-instance court had given sufficient reasons for its decision, which thus could not be regarded as arbitrary. The Government averred in that connection that since they had heard the parties directly and examined evidence the domestic courts were in a better position than the Court to assess the evidence, establish the relevant facts, and make a decision.

120. In addition, while the custody proceedings were pending before the first-instance court, the social authorities had imposed the child protection measure of supervision of the exercise of parental authority (see paragraph 82 above), with a view to monitoring the situation in the first applicant’s family and reacting promptly if changed circumstances so required.

121. Furthermore, in the course of the first-instance custody proceedings an extensive psychiatric and psychological assessment had been made by forensic experts who, together with a number of other witnesses, had been examined by the first-instance court (paragraphs 66, 69‑70 and 75), with a view to establishing whether the change in the first applicant’s family situation justified a reversal of the custody order.

122. In particular, those experts had suggested that the behaviour of the first applicant’s mother (the second applicant) was unpredictable, and that she placed her needs before those of her child. It was therefore better in the given circumstances for the first applicant to continue to live with her father and his family, where she had been living since early childhood, and whose home was a better and safer environment for her development. Therefore, not only was it unnecessary to separate the first applicant from her father, but it would be counterproductive. The experts had also found that what was detrimental to the first applicant’s development was the conflict between her parents. All the experts and social welfare professionals had warned both parents about it, and it was the principal reason for imposing the child protection measure of supervision of the exercise of parental authority.

123. In view of the foregoing, it could not be argued that while the custody proceedings were pending the first applicant was at risk of being abused.

124. As regards the applicants’ objections that the first applicant had not been heard in the custody proceedings, nor had a special representative (see paragraph 129 below), the Government first noted that the domestic authorities had eventually assigned her a guardian ad litem (see paragraph 73 above) whose role was to protect the first applicant’s interests and that, contrary to the applicants’ view, neither the European Convention on the Exercise of Children’s Rights nor the domestic law provided for an obligation to assign her any other special representative (see paragraphs 84 and 98 above). Furthermore, from the latest decisions adopted in both the criminal proceedings for bodily injury and the custody proceedings (see paragraphs 47 and 77 above) it was evident that the first applicant would be given a chance to express her views.

125. In view of the foregoing arguments, the Government invited the Court to find that there had been no violation of either Article 3 or Article 8 of the Convention in the present case.

(b) The applicants

126. The applicants reiterated their view (see paragraph 104 above) that prosecuting the first applicant’s father (only) for the criminal offence of inflicting bodily injury was not sufficient for the domestic authorities to meet their positive obligations under Articles 3 and/or 8 of the Convention. Rather, he should have been prosecuted for the criminal offence of child abuse (see paragraph 86 above). By charging the first applicant’s father with the less serious offence of bodily injury entailing a modest penalty the prosecuting authorities had acted in his favour. Besides, even those criminal proceedings had already been pending for more than four years, and there was no indication that they would be over soon and that he would be punished.

127. As regards the custody proceedings and the obligation to protect the first applicant from future violence by her father, the applicants argued that precisely because the domestic prosecuting and judicial authorities had failed to adequately prosecute him, judicial and social authorities and the forensic experts in the custody proceedings had been reluctant to find that the first applicant had been abused by him and to protect her from further violence by removing her from his custody.

128. The applicants in particular pointed to a flaw in the combined expert opinion of 29 December 2011, namely to the fact that the forensic experts who had prepared it had expressly refused to reply to the family court’s question whether the first applicant had been abused, and if so by whom (see paragraphs 66, 70 and 75 above). That shortcoming had had wider repercussions, because that expert opinion had also been consulted by the prosecuting and judicial authorities which had eventually refused the applicants’ attempts to prosecute the first applicant’s father for the criminal offence of child abuse (see paragraphs 55 and 57-58 above).

129. The applicants particularly emphasised the fact that neither in the criminal proceedings nor in the custody proceedings was the first applicant heard, although the forensic experts regarded her as being of above-average intellectual capacities and she on multiple occasions before various professionals had unequivocally expressed the wish to live with her mother,even though her age and maturity so permitted. The first applicant’s precarious position had been further exacerbated by the fact that it took the domestic authorities more than a year and a half before she finally had a special representative assigned to her in the custody proceedings (see paragraph 73 above), as required by the European Convention on the Exercise of Children’s Rights (see paragraph 98 above).

130. Lastly, the applicants pointed out that the custody proceedings had, like the criminal proceedings for bodily injury, also already been pending for more than four years, and there was no indication that they would soon be completed, or what would be their outcome. Because of their inordinate length they had lost their initial purpose, and the first applicant had started exhibiting signs of psychological damage, which the applicants had wished to prevent by instituting those proceedings and removing her from her father’s care (see paragraph 33-34 above).

2. The Court’s assessment

(a) As regards the first applicant

131. The Court reiterates that ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, its duration, its physical and mental effects, and in some instances the sex, age and state of health of the victim (see, for example, A. v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 20, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI, and Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 30, Series A no. 247‑C).

132. Treatment has been found by the Court to be “degrading”, and thus falling within the scope of the prohibition set out in Article 3 of the Convention, if it causes in its victim feelings of fear, anguish and inferiority (see, for example, Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 167, Series A no. 25, and Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 203, ECHR 2012); if it humiliates or debases an individual (humiliation in the victim’s own eyes, see Raninen v. Finland, 16 December 1997, § 32, Reports of Judgments and Decisions 1997‑VIII; and/or in other people’s eyessee Gutsanovi v. Bulgaria, no. 34529/10, § 136, ECHR 2013 (extracts)), whether or not that was the aim (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 120, ECHR 2000‑IV), if it breaks the person’s physical or psychological resistance or drives him or her to act against his or her will or conscience (see Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 68, ECHR 2006‑IX), or if it shows a lack of respect for, or diminishes, human dignity (see Svinarenko and Slyadnev v. Russia [GC], nos. 32541/08 and 43441/08, §§ 118 and 138, 17 July 2014).

133. In the present case the applicants alleged that in the period between February 2008 and April 2011 the first applicant had been exposed to physical and psychological abuse by her father (see paragraph 52 above). In particular, they claimed that the first applicant’s father had sworn at her, uttered vulgar expressions against her, and called her names such as “stupid” or “cow”, and that he had threatened that he would cut off her long hair and ensure that she never saw or heard from her mother. They also claimed that he had frequently forced her to eat food she did not like and, when she refused, grabbed her chin and shoved the food in her mouth. He had sometimes even smeared the food all over her face. The applicants further claimed that the first applicant’s father had often threatened her with physical violence, had hit her on the leg with a hairbrush on one occasion, and had sometimes grabbed her arm and squeezed it so hard that she had bruises afterwards. This had culminated in the incident of 1 February 2011, when he had allegedly hit her in the face and squeezed her throat while verbally abusing her.

134. In this connection the Court itself notes that in her statements to the police, those given before various clinical experts and those before the forensic experts who examined her in the custody proceedings, the first applicant stated on a number of occasions that she was afraid of her father (see paragraphs 15, 19-20, 23, 28-29 and 32 above). She also stated, inter alia, that when her father had smeared the food over her face she had felt embarrassed because she had been made to look ugly (see paragraph 29 above). It follows that, if the applicants’ allegations are true, the abuse complained of instilled in the first applicant feelings of fear and shame, and on one occasion even caused her physical injury.

135. Therefore, the Court, having regard in particular to the first applicant’s young age (she was nine years old at the time of the incident of 1 February 2011), considers that the cumulative effect of all the above-described acts of domestic violence (see, mutatis mutandisSultan Öner and Others v. Turkey, no. 73792/01, § 134, 17 October 2006) would, if they were indeed perpetrated, render the treatment she was allegedly exposed to sufficiently serious to reach the threshold of severity required for Article 3 of the Convention to apply. Having regard to its case-law (see paragraph 132 above), the Court finds that such treatment could be regarded as “degrading”.

136. The Court further reiterates that Article 1 of the Convention, taken in conjunction with Article 3, imposes on States positive obligations to ensure that individuals within their jurisdiction are protected against all forms of ill-treatment prohibited under Article 3, including where such treatment is administered by private individuals. Children and other vulnerable individuals, in particular, are entitled to State protection, in the form of effective deterrence, against such serious breaches of personal integrity (see, for example, A. v. the United Kingdom, cited above, § 22, and Opuz v. Turkey, no. 33401/02, § 159, ECHR 2009, as well as the Council of Europe Recommendation on integrated national strategies for the protection of children from violence, cited in paragraph 103 above). The Court has also acknowledged the particular vulnerability of victims of domestic violence and the need for active State involvement in their protection (see Bevacqua and S. v. Bulgaria, no. 71127/01, § 65, 12 June 2008, and Opuz, cited above, § 132). Those positive obligations, which often overlap, consist of: (a) the obligation to prevent ill-treatment of which the authorities knew or ought to have known (see, for example, Đorđević v. Croatia, no. 41526/10, §§ 138‑139, ECHR 2012), and (b) the (procedural) obligation to conduct an effective official investigation where an individual raises an arguable claim of ill-treatment (see, for example, Dimitar Shopov v. Bulgaria, no. 17253/07, § 47, 16 April 2013).

137. In this connection, the Court first observes that the applicants reported the events of 1 February 2011 to the police authorities the next day. During the interview with the police the first applicant stated that her father had hit her in the face the day before, and mentioned other instances of domestic violence complained of (see paragraph 15 above). She later repeated those allegations before various clinical experts (see paragraphs 19 and 23 above), and before the forensic experts in the custody proceedings (see paragraphs 28-29 above).

138. Furthermore, the injury the first applicant allegedly sustained on 1 February 2011 was medically documented. In particular, the next day she was diagnosed by an ophthalmologist with bruising of the left lower eyelid (see paragraph 13 above). The opinion obtained from the forensic expert in the course of the criminal proceedings against the first applicant’s father for bodily injury states that she had indeed sustained an injury around that time and that it was possible, though not certain, that it had been inflicted in the way she had described (see paragraph 44 above).

139. As regards the remaining allegations of (mostly psychological) abuse, the Court notes that various therapists and the forensic experts in the custody proceedings established that the first applicant was a traumatised child (see paragraphs 19-20, 23, 25 and 69 above).

140. The Court, being fully aware that the manipulation of children and false accusations of child abuse are common occurrences in highly conflictual relationships between separated parents, considers that this evidence (see the three preceding paragraphs) is sufficient to render the applicants’ claim brought before the domestic authorities that the first applicant had been abused by her father “arguable”. It was thus capable of triggering the State’s (procedural) positive obligation under Article 3 of the Convention to investigate. The “arguable” character of the applicants’ claim is therefore not called into question by the fact that the Government’s submission relied on (see paragraphs 116-17 above) the possibility that the first applicant had been traumatised by her separated parents’ conflictual relationship, rather than by the alleged ill-treatment by her father.

141. Likewise, once the applicants had reported to the authorities that the first applicant had been abused by her father and had presented the above evidence, those authorities must have been aware that she could be at risk of being subjected to such treatment (again). Accordingly, the State’s positive obligation to protect her from future ill-treatment was also engaged.

142. Having regard to the foregoing, and in particular to the fact that the first applicant is both a child and an alleged victim of domestic violence, the Court considers that the present case gave rise to the State’s positive obligations under Article 3 of the Convention as regards that applicant.

143. That being so, the Court considers that in so far as the first applicant complained about the State’s failure to discharge its positive obligations in relation to violent acts allegedly perpetrated against her by her father, her complaints under Article 8 of the Convention are absorbed by her complaints under Article 3 thereof.

144. The Court must further ascertain whether the domestic authorities complied with their positive obligations under Article 3 of the Convention.

(i) As regards the alleged breach of the (procedural) positive obligation to investigate

145. As regards the positive obligation of the domestic authorities to conduct an effective official investigation into the applicants’ allegations of ill-treatment, the Court first notes that those authorities decided to prosecute the first applicant’s father only for the injuries allegedly sustained during the incident of 1 February 2011 (see paragraphs 21 and 35 above). In other words, the domestic authorities decided to prosecute only what appears to be the most serious in a series of violent acts against the first applicant rather than charging her father (also) with a criminal or minor offence(s) capable of covering all the instances of ill-treatment she had allegedly sustained (see paragraphs 86-89 above), which would have enabled those authorities to address the situation in its entirety.

146. In this connection the Court also notes that under the Convention on the Rights of the Child (see Article 19 thereof and points 40-41 of the General Comment thereto, cited in paragraphs 94 and 96 above) all reports of violence against children, including those within the family, must be appropriately investigated (but not necessarily prosecuted).

147. However, even if prosecuting the first applicant’s father only for the criminal offence of bodily injury was not in the given circumstances contrary to the State’s procedural positive obligation to conduct an effective investigation into allegations of ill-treatment, the Court considers that in the present case the domestic authorities nevertheless failed to comply with that obligation. That is so because the criminal proceedings for bodily injury they did institute have so far lasted more than four years and two months, during which time the case has remained pending before the first-instance court (see paragraphs 35-51 above).

148. In this connection the Court reiterates that for the investigation required by Article 3 of the Convention to be regarded as “effective”, it must not only be capable of leading to the establishment of the facts of the case and to the identification and punishment of those responsible; a requirement of promptness and reasonable expedition is also implicit in that context (see, for example, W. v. Slovenia, no. 24125/06, § 64, 23 January 2014). Moreover, when the official investigation has led to the institution of proceedings in the national courts, the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of Article 3 of the Convention. In this respect, the Court has already held that the protection mechanisms available under domestic law should operate in practice in a manner allowing for the examination of the merits of a particular case within a reasonable time (see, for example, W. v. Slovenia, cited above, § 65).

149. In that regard the Court first notes that the first applicant’s father was indicted within two months of the alleged commission of the offence and that the penal order against him was issued less than a month after that (see paragraphs 35-36 above). It thus cannot but be concluded that at that stage the domestic authorities demonstrated exceptional promptness.

150. However, substantial delays occurred once the first applicant’s father challenged the penal order which was then automatically set aside and the criminal proceedings resumed. In particular, from the Government’s submission it would appear that in the period between the penal order being challenged on 4 May 2011 and the first hearing in the case being scheduled on 7 May 2013 the proceedings were at a complete standstill for two years (see paragraphs 37-38 above). The Government did not provide any explanation for that delay.

151. Further delays occurred once the trial court decided to hear the first applicant, because neither the court nor the police authorities were equipped with a video-link device (see paragraphs 47-50 above). At a time when this or similar technology is easily available, the Court finds it difficult to justify such a delay, which has so far lasted more than a year.

152. The result of these delays on the part of the domestic authorities is that in the more than four years and five months since the first applicant was injured the domestic authorities have not established by a final judicial decision whether her injuries were inflicted by her father and, if so, determined his criminal liability in that regard and imposed a penalty. In such circumstances, the Court concludes that those authorities have failed to comply with the requirement of promptness implicit in their procedural positive obligation under Article 3 of the Convention (see, a fortiori,Remetin v. Croatia (no. 2), no. 7446/12, § 120, 24 July 2014).

(ii) As regards the alleged breach of the positive obligation to prevent ill-treatment

153. At the outset the Court finds it important to emphasise that the applicants did not argue that the domestic authorities had breached their positive obligation by failing to prevent the alleged acts of domestic violence against the first applicant that had already occurred. Rather, they complained that after the incident of 1 February 2011 those authorities had breached that positive obligation by leaving the first applicant in her father’s custody, and thus had failed to prevent the recurrence of domestic violence against her.

154. Therefore, the Court’s task is to determine whether since the incident of 1 February 2011 the domestic authorities have taken all reasonable measures to prevent potential ill-treatment of the first applicant by her father, that is to prevent a risk which even the applicants themselves have not argued has ever materialised.

155. In this connection the Court notes that on 30 March 2011, some two months after the incident of 1 February 2011, the second applicant instituted proceedings to have the custody order of 24 August 2007 reversed (see paragraphs 22 and 60 above) and the first applicant thereby removed from her father’s care. At the same time she asked the first-instance court to issue a provisional measure in the form of an interim custody order, whereby she would have been temporarily awarded custody of the first applicant (see paragraph 60 above).

156. The Court further notes that in its recommendation of 12 May 2011 the local social welfare centre stated that at the time there was nothing to suggest that by staying in her father’s home the first applicant would be at risk (see paragraph 65 above). Nevertheless, the centre’s opinion was incorrectly formulated in that the relevant risk it was required to assess was the risk of abuse of the first applicant rather than any risk to her life.

157. In this regard the Court finds it important to note that the local social welfare centre was familiar with the first applicant’s situation, because in the period between 7 November 2006 and 31 August 2008 it carried out a child protection measure of supervision of the exercise of parental authority in her family (see paragraph 11 above). Following the incident of 1 February 2011 the local social welfare centre again, on 22 September 2011, imposed the same measure, which lasted until 31 March 2014 (see paragraph 82 above). This means that the situation in the first applicant’s family was closely monitored by the social authorities during that period. Moreover, nothing in the reports of the supervising officer suggests that during that period the first applicant was, or risked being, ill-treated (see paragraph 83 above).

158. The Court also notes that some two months after the institution of custody proceedings, on 7 June 2011 the first-instance court refused the second applicant’s request for a provisional measure (see paragraph 67 above). In so deciding it relied primarily on the above-mentioned recommendation of the local social welfare centre, while also taking into account other evidence, in particular two conflicting opinions of clinical psychiatrists (see paragraphs 19 and 25 above) and the fact that criminal proceedings for bodily injury against the first applicant’s father were still pending. It follows that its refusal to order the drastic measure proposed by the second applicant (see in this connection points 40-42 of General Comment no. 8 of the Committee on the Rights of the Child in paragraph 96 above) was based on the absence of sufficient proof that the abuse had taken place and after careful consideration of all relevant materials (see, mutatis mutandisM.P. and Others v. Bulgaria, no. 22457/08, § 115, 15 November 2011).

159. The combined expert opinion from forensic experts in psychiatry and psychology of 29 December 2011, obtained in the context of the same custody proceedings, stated that there were no contraindications to the first applicant’s continuing to live with her father (see paragraph 70 above). As regards the applicants’ argument that those experts had not replied to the family court’s question whether she had been abused, and if so by whom (see paragraphs 70 and 128 above), the Court finds it evident that the experts would not have recommended that she continue living with her father if they considered that she had been at risk of ill-treatment.

160. The foregoing considerations are sufficient for the Court to find that in the period after 1 February 2011 the domestic authorities took reasonable steps to assess and weigh the risk of potential ill-treatment of the first applicant by her father and to prevent it.

161. Therefore, while the length of the custody proceedings, which have so far lasted more than four years and three months, is indeed regrettable and is relevant in a different context (see paragraphs 182-84 and 188-89 below), it is not of decisive importance in the context of this complaint, and thus cannot call into question the Court’s finding that the State has complied with its positive obligation to protect the first applicant from possible ill-treatment by her father (see, mutatis mutandisM.P. and Others v. Bulgaria, cited above, § 117).

162. This also means that the applicants’ complaints concerning the alleged breach of the positive obligation to prevent ill-treatment cannot be considered premature just because the custody proceedings are still pending, as the Government argued (see paragraphs 108 and 114 above).

(iii) Conclusion as to the merits

163. It follows that in the present case there has been, as regards the first applicant, a violation of Article 3 of the Convention on account of the breach by the domestic authorities of their (procedural) positive obligation to conduct an effective investigation into allegations of ill-treatment, and no violation of that Article on account of their obligation to prevent such treatment.

(b) As regards the second applicant

164. As regards the second applicant, the Court reiterates its finding that in the case of Đorđević v. Croatia the ill-treatment to which the second applicant’s son had been exposed in that case had had an adverse effect on her private and family life (see Đorđević, cited above, § 97, ECHR 2012). It also held that, by failing to put in place adequate and relevant measures to prevent further ill-treatment of her son, the State authorities had not only breached their positive obligation under Article 3 of the Convention in respect of him but also their positive obligation under Article 8 in respect of her (see Đorđević, cited above, § 153, ECHR 2012).

165. However, in the present case the Court, in view of its above finding under Article 3 of the Convention that the State has adequately discharged its positive obligation to prevent ill-treatment of the first applicant (see paragraphs 160 and 163 above), considers that the domestic authorities have also complied with their positive obligation towards the second applicant under Article 8 of the Convention.

166. Accordingly, there has been no violation of Article 8 of the Convention in the present case as regards the second applicant concerning the alleged breach of the State’s positive obligation to prevent violence against her daughter, the first applicant.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

167. The Court reiterates that it is master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, and that it is not bound by the characterisation given by the applicant or the Government. By virtue of the jura novit curia principle, it has, for example, considered of its own motion complaints under Articles or paragraphs not relied on by the parties and even under a provision in respect of which the Court had declared the complaint to be inadmissible while declaring it admissible under a different one. A complaint is characterised by the facts alleged in it and not merely by the legal grounds or arguments relied on (see, for example, Şerife Yiğit v. Turkey [GC], no. 3976/05, § 52, 2 November 2010).

168. The Court reiterates that various therapists and the forensic experts in the custody proceedings have established that the first applicant is a traumatised child (see paragraphs 19-20, 23, 25, 69 and 139 above). It further notes that in her statements to the police, those given before various clinical experts, and those before the forensic experts who examined her in the custody proceedings the first applicant stated on a number of occasions that she wanted to live with her mother, the second applicant (see paragraphs 19-20, 23-24, 28, 32, 34 and 69 above). The Court also observes that in her school essay of 27 October 2014 the first applicant stated that she had started cutting herself and later explained before a clinical psychologist that she had done that, inter alia, because of “inability to manage her own time and refusal to let her live with her mother, which would make her happy” and “because she was not allowed to choose with whom to live” (see paragraphs 33-34 above). The report of that psychologist suggests that the first applicant started self-harming because of frustration resulting from limitation of her freedom of action (see paragraph 34 above).

169. In this connection, the Court reiterates that the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Olsson v. Sweden (no. 1), 24 March 1988, § 59, Series A no. 130, and Gluhaković v. Croatia, no. 21188/09, § 54, 12 April 2011), and that the concept of “private life” within the meaning of that Article includes, inter alia, the right to personal autonomy (see, for example, Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02, § 61, ECHR 2002‑III) and to physical and psychological integrity (see, for example, X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 22, Series A no. 91).

170. In particular, in the case of Fernández Martínez v. Spain the Court, as regards the right to private and family life, stressed the importance for individuals to be able to decide freely how to conduct their private and family life, and reiterated that Article 8 also protected the right to self-fulfilment, whether in the form of personal development or from the point of view of the right to establish and develop relationships with other human beings and the outside world, the notion of personal autonomy being an important principle underlying the interpretation of the guarantees laid down in that provision (see Fernández Martínez v. Spain ([GC], no. 56030/07, § 126, ECHR 2014 (extracts)).

171. This right to personal autonomy – which in the case of adults means the right to make choices as to how to lead one’s own life, provided that this does not unjustifiably interfere with the rights and freedoms of others – has a different scope in the case of children. They lack the full autonomy of adults but are, nevertheless, subjects of rights (see the Preamble to the Optional Protocol [of 19 December 2011] to the Convention on the Rights of the Child [which came into force on 14 April 2014] on a communications procedure in paragraph 95 above). This circumscribed autonomy in cases of children, which gradually increases with their evolving maturity, is exercised through their right to be consulted and heard. As specified in Article 12 of the Convention on the Rights of the Child (see paragraph 94 above), a child who is capable of forming his or her own views has the right to express them and the right to have due weight given to those views, in accordance with his or her age and maturity, and, in particular, has to be provided with the opportunity to be heard in any judicial and administrative proceedings affecting him or her.

172. Having regard to the foregoing considerations, and taking the best interests of the child as a primary consideration, the Court considers that the applicants’ complaints that the domestic authorities have been ignoring the first applicant’s wish to live with her mother, and the fact that she has not yet been heard in the custody proceedings, which have themselves lasted too long (see paragraphs 129-30 above), raise issues regarding the right to respect for private and family life distinct from those analysed in the context of Articles 3 and 8 of the Convention in paragraphs 153-66 above, which thus require separate examination by the Court under the latter Article.

A. Admissibility

173. The Court reiterates that the Government argued that certain complaints by the applicants under Articles 3 and/or 8 of the Convention, namely those concerning the alleged breach of the positive obligation to prevent future violent acts against the first applicant, were premature because the custody proceedings were still pending (see paragraph 108 above). In the context of this part of the application, that argument constitutes an inadmissibility objection and has to be examined as such (compare with paragraph 114 above).

174. In this connection the Court reiterates that those custody proceedings have so far been pending for more than four years and three months, and notes that after three and a half years the first applicant started exhibiting self-harming behaviour, which she herself described as a reaction to the frustration resulting from the fact that she was not allowed to live with her mother, the second applicant (see paragraphs 33-34 above). The Court further reiterates that the speed of the domestic proceedings is relevant to whether a given remedy is to be deemed effective and hence necessary in terms of Article 35 § 1 of the Convention. Indeed, the excessive length of the domestic proceedings may constitute a special circumstance which would absolve the applicants from exhausting the domestic remedies at their disposal (see Šorgić v. Serbia, no. 34973/06, § 55, 3 November 2011). That is especially so in cases such as the present one, which concerns a continuing situation (highly) prejudicial to the first applicant’s private life (see, mutatis mutandisX. v. Germany, no. 6699/74, Commission decision of 15 December 1977, Decisions and Reports 11, p. 16, at p. 24). Having regard to the particular circumstances mentioned above, the Court considers that in this case the applicants cannot be required to wait any longer for the final outcome of the custody proceedings.

B. Merits

1. The parties’ submissions

175. The arguments of the Government and the applicants reproduced in paragraphs 121-22 and 124 and in paragraphs 129-30 above, respectively, are also relevant for examining the merits of this part of the application.

2. The Court’s assessment

(a) The first applicant

176. While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by the public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective “respect” for private and family life, and these obligations may involve the adoption of measures in the sphere of the relations of individuals between themselves. Children and other vulnerable individuals, in particular, are entitled to effective protection (see, for example, Bevacqua and S., cited above, § 64).

177. As regards the right to respect for private life, these obligations may involve the adoption of measures designed to secure that right, including both the provision of a regulatory framework of adjudicatory and enforcement machinery protecting individuals’ rights, and the implementation, where appropriate, of specific measures (see, for example, P. and S. v. Poland, no. 57375/08, § 95, 30 October 2012).

178. As regards the right to respect for family life, these include an obligation on the national authorities to take measures with a view to reuniting parents with their children and to facilitate such reunions. This also applies to cases where contact and custody disputes concerning children arise between parents and/or other members of the children’s family (see, for example, Gluhaković, cited above, § 56).

179. The Court reiterates that ineffective, and in particular delayed, conduct of custody proceedings may give rise to a breach of positive obligations under Article 8 of the Convention (see Eberhard and M. v. Slovenia, nos. 8673/05 and 9733/05, § 127, 1 December 2009, and S.I. v. Slovenia, no. 45082/05, § 69, 13 October 2011).

180. It further reiterates that whilst Article 8 contains no explicit procedural requirements, the decision-making process must be fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8 (see, for example, W. v. the United Kingdom, 8 July 1987, §§ 62 and 64, Series A no. 121, and T.P. and K.M. v. the United Kingdom [GC], no. 28945/95, § 72, ECHR 2001‑V (extracts)). In particular, in a number of childcare case,s the Court has examined whether the parents had been sufficiently involved in the decision-making process, with a view to establishing whether their rights under Article 8 had been violated (see, for example, W. v. the United Kingdom, cited above, §§ 62-68 and 70; Sommerfeld v. Germany [GC], no. 31871/96, §§ 66-75, ECHR 2003‑VIII (extracts)); and Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, §§ 68-78, ECHR 2003‑VIII).

181. Having regard to Article 12 of the Convention on the Rights of the Child (see paragraphs 94 and 97 above, and in particular paragraph 32 of General Comment No. 12 (2009) on the right of the child to be heard), the Court finds that the same considerations apply mutatis mutandis in any judicial or administrative proceedings affecting children’s rights under Article 8 of the European Convention on Human Rights. In particular, in such cases it cannot be said that the children capable of forming their own views were sufficiently involved in the decision-making process if they were not provided with the opportunity to be heard and thus express their views.

182. Turning to the present case, the Court notes that the custody proceedings have so far been pending for more than four years and three months. Having regard to its case-law (see Eberhard and M., cited above, §§ 138-42, and Kopf and Liberda v. Austria, no. 1598/06, §§ 46-49, 17 January 2012), the Court considers that this fact alone would be sufficient to find that the respondent State has failed to discharge its positive obligations under Article 8 of the Convention, even if the facts of the instant case had not necessitated greater promptness than that normally required in childcare cases.

183. The present case indeed called for greater promptness, because it concerns a traumatised child who, if for no other reason than the fact of her parents’ conflictual relationship, suffered great mental anguish which culminated in self-harming behaviour. However, it would appear that the domestic courts failed to recognise the seriousness and the urgency of the situation. In particular, it appears that they did not understand that the first applicant perceived life with her mother as a way out of her precarious position, and the custody proceedings as instrumental in achieving that goal. The domestic courts therefore did not realise that the protracted character of those proceedings was exacerbating the first applicant’s plight.

184. The Court is particularly struck by the fact that after four years and three months the first applicant has not yet been heard in those proceedings and thus given a chance to express her views on the issue of which parent she wanted to live with. It notes that the County Court had in its decision of 15 November 2013 instructed the Municipal Court to assess whether the first applicant was able to understand the importance of the proceedings and, if so, allow her to express her opinion and take a statement from her (see paragraph 77 above), although there was nothing to call into question the presumption that the first applicant – who was at the time twelve years old – was capable of forming her own views and expressing them (see paragraph 20 of the General Comment No. 12 (2009) on the right of the child to be heard, in paragraph 97 above). In any event, more than a year and seven months have passed without steps being taken to comply even with that instruction. What is even more surprising is that no steps have been taken to accelerate the proceedings even after the first applicant started exhibiting self-harming behaviour.

185. In addition, the Court notes that under the case-law of the Croatian courts, in situations where both parents are equally fit to take care of the child, and the child is, having regard to his or her age and maturity, capable of forming his or her own views and expressing them, the child’s wishes as regards which parent to live with must be respected (see paragraph 85 above). The Court cannot but subscribe to that view, as it considers that otherwise the rule that the views of the child must be given due weight would be rendered meaningless.

186. The Court observes that in the present case the forensic experts in psychology and psychiatry found that the first applicant’s parents were equally (un)fit to take care of her (see paragraph 69 above), a view that appears to be shared by the local social welfare centre (see paragraph 83 above). Those experts also established that the first applicant expressed a strong wish to live with her mother (see paragraph 69 above). The Court further observes that both her parents live in the same town, and that a reversal of the custody order would therefore not entail the first applicant having to change school or otherwise be removed from her habitual social environment. Moreover, the first applicant, who is an A-grade pupil and whom the experts viewed as being of good or even above-average intellectual capacities (see paragraphs 19-20 above), was nine and a half years old at the start of the proceedings and is now thirteen and a half. It would thus be difficult to argue that, given her age and maturity, she is not capable of forming her own views and expressing them freely. The Court therefore finds that not respecting her wishes as regards the issue of which parent to live with would, in the specific circumstances of the present case, constitute an infringement of her right to respect for private and family life.

187. Having regard to all of the above, the Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention in the present case as regards the first applicant’s right to respect for her private and family life.

(b) The second applicant

188. The Court considers that its above findings concerning the protracted character of the custody proceedings apply equally to the second applicant (see paragraph 182).

189. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention in the present case as regards the second applicant’s right to respect for family life.

III. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 § 1 AND 13 OF THE CONVENTION

190. The applicants also complained that they had neither had access to court nor an effective remedy to complain of a violation of their rights under Articles 3 and 8 of the Convention because of the refusal by the domestic authorities to allow them to pursue criminal proceedings against the first applicant’s father for the criminal offence of child abuse. They relied on Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

Article 6 (right to a fair hearing)

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

Article 13 (right to an effective remedy)

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

191. The Court reiterates that the Convention does not guarantee a right to have criminal proceedings instituted against third persons or to have such persons convicted (see, among many other authorities, Perez v. France [GC], no. 47287/99, § 70, ECHR 2004‑I, and Krzak v. Poland, no. 51515/99, § 24, 6 April 2004).

192. It follows that these complaints are incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of its Article 35 § 3 and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

193. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

194. The applicants each claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

195. The Government contested that claim.

196. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the first applicant EUR 19,500, to be paid to her guardian ad litem and held until such time as this sum can be administered by the first applicant herself, and the second applicant EUR 2,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on those amounts.

B. Costs and expenses

197. The applicants also claimed HRK 15,625 for costs and expenses incurred before the domestic authorities and HRK 27,578.47 for those incurred before the Court.

198. The Government contested these claims.

199. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicants jointly the sum of EUR 3,600 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to them.

C. Default interest

200. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Declares, unanimously, the complaints concerning prohibition of ill-treatment and the right to respect for private and family life admissible and the remainder of the application inadmissible;

 

2.  Holds, by five votes to two, that there has been a violation of Article 3 of the Convention as regards the first applicant on account of the breach of the State’s procedural obligation to conduct an effective investigation into the allegations of ill-treatment;

 

3.  Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 3 of the Convention as regards the first applicant on account of the breach of the State’s positive obligation to protect her from ill-treatment;

 

4.  Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 8 of the Convention as regards the second applicant on account of the breach of the State’s positive obligation to protect the first applicant from ill-treatment;

 

5.  Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 8 of the Convention as regards the first applicant’s right to respect for her private and family life on account of the protracted character of the custody proceedings and her non-involvement in the decision-making process;

 

6. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 8 of the Convention as regards the second applicant’s right to respect for family life on account of the protracted character of the custody proceedings;

 

7.  Holds, unanimously,

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 19,500 (nineteen thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, to the first applicant in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, to the second applicant in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 3,600 (three thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, to the applicants jointly in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

8.  Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 September 2015 pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenIsabelle Berro
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Berro and Møse is annexed to this judgment.

I.B.
S.N.

 

 

JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES BERRO AND MØSE

1. To our regret we cannot follow the majority’s reasoning concerning Article 3 of the Convention. Leaving aside the complaints under Article 6 § 1 and Article 13, which are rightly declared inadmissible in the judgment (see paragraphs 190-92), it is our view that the present case should be examined under Article 8.

2. The judgment correctly concludes that, as a result of the protracted custody proceedings, which lasted for more than four years, there has been a violation of Article 8 both with respect to the first applicant – the daughter – and the second applicant – the mother (see paragraphs 176-87 and 188-89 respectively).

3. The applicants also complained that the authorities had not complied with their procedural positive obligations under Article 3 and/or Article 8 because they had refused to prosecute the father and failed to remove the daughter from the father’s custody and thus prevent him from committing further violent acts against her (see paragraph 104).

4. As stated in the judgment, albeit in a different context (see paragraph 167), it is firmly established in the Court’s case-law that it is master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, and that it is not bound by the characterisation given by the applicant or the Government. A complaint is characterised by the facts alleged in it and not merely by the legal grounds or arguments relied on.

5. The majority have chosen to focus on Article 3 (see paragraphs 131‑32). Finding that the cumulative effect of all purported acts performed by the father would “if they were indeed perpetrated” render the treatment the daughter was allegedly exposed to sufficiently serious to reach the threshold of severity required under Article 3 (see paragraph 135), they find that the evidence is sufficient to consider the allegations under that Article arguable and hence to trigger the State’s procedural obligation under that provision. Therefore, in the majority’s view, the daughter’s complaints under Article 8 are absorbed by her claims under Article 3 (see paragraphs 140-43).

6. In our view, this approach under Article 3 does not take sufficient account of the factual context of the case. The manipulation of common children and (false) accusations of child abuse are very frequent in highly conflictual relationships between separated parents and are often instrumental in custody battles for the children. In this connection we note that in the period between 5 July 2006 and 7 March 2008 altogether eight criminal complaints were filed against the mother and the father, most of which they filed against each other. Five criminal complaints were dismissed, including the three in which it was alleged that criminal offences of child abuse and domestic violence had been committed against the daughter (see paragraph 9 of the judgment). It is also revealing that the mother insisted that the father be prosecuted and convicted specifically for the criminal offence of child abuse even though the conduct the applicants had accused him of could also be regarded as a criminal or minor offence of domestic violence, or as a criminal offence of bodily injury (for which he was being prosecuted).

7. According to the Committee on the Rights of the Child, children’s dependent status and the unique intimacy of family relations demand that decisions to prosecute parents, or to formally intervene in the family in other ways, should be taken with very great care, and prosecuting parents is in most cases unlikely to be in their children’s best interests (see paragraph 96 of the judgment). It is also noteworthy that it has not yet been established by a final judicial decision whether or not the daughter’s eye injury was inflicted by the father during the incident of 11 February 2011 (see paragraphs 35-51 of the judgment).

8. Furthermore, it seems to us that the majority’s approach concerning the procedural obligation to prosecute the father is not fully consistent with its subsequent conclusion that there was no violation of the obligation to prevent ill-treatment by removing the daughter from his custody (see paragraphs 153-163). Here, the judgment refers to the local social welfare centre’s assessment of 12 May 2011 that the daughter was not at risk; the refusal of the first-instance court on 7 June 2011 to grant the mother’s request for provisional measures, due to the absence of sufficient proof that abuse had taken place; and the combined report from forensic experts in psychiatry and psychology of 19 December 2011 stating that there were no contraindications for the daughter to remain living with her father.

9. In the present case the daughter was traumatised by the conflictual situation between her parents, who, according to the experts, were both equally unfit to take care of their daughter, and she inflicted injury on herself because the authorities failed to take sufficient account of her views during proceedings that lasted too long. The complaints should have been examined exclusively under Article 8 of the Convention, which guarantees the right to respect for private and family life.

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija