Đorđević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
24.07.2012
Članovi
3
8
8-1
13
35
41
Kršenje
3
8
8-1
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 3) Pozitivne obaveze
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Broj predstavke
41526/10
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane dvoje hrvatskih državljana, rodjenih 1977. godine i 1956. godine i žive u Zagrebu.
Prvi podnositelj je osoba lišena poslovne sposobnosti, zbog svoje mentalne i telesne retardacije i o njemu brine njegova majka, druga podnositeljka. Prvi podnositelj pohadja radionicu za odrasle, pri Osnovnoj školi u Zagrebu, u trajanju od 12 sati dnevno. Podnositelji stanuju u prizemnom stanu, u stambenoj zgradi koja se nalazi u blizini Osnovne škole. u periodu od 2008. do 2011. godine, bili su zlostavljani od strane maloletnika, koji pohadjaju Osnovnu školu. Iz policijskog izveštaja, dana 31. jula 2008. godine, utvrdjeno je da je druga podnositeljka, istog dana, pozvala policiju, kako bi prijavila nepoznate osobe koje su maltretirale njenog sina, prvog podnosioca i uništile neke predmete na njenom balkonu.
Iz lekarskog nalaza, od dana 6. aprila 2009. godine, utvrdjeno je da je prvi podnosilac, psihički i telesno zlostavljan na ulici i da je na obe ruke imao opekotine od cigareta, a lekar je, od Centra za socijalni rad, zatražio da pokrenu postupak za zaštitu prvog podnositelja, kao osobe sa teškim psihičkim poremećajem i opisao ga kao mirnu i benignu osobu, koja ne bi mogla, ni umela da se brani od zlostavljača.
U navedeni slučaj, uključili su se Centar za socijalni rad, policija i opštinsko državno tužilaštvo za maloletnike.
Zlostavljanje se nastavilo, a u poslednjem lekarskom izveštaju, koji se odnosio na prvog podnosioca, od 9. marta 2011. godine, navedeno je da zbog stresa, često grize usne i šake, da ima trzaj u levom oku i simptome psorijaze. Takodje se navodi da je često ismejavan i napadan i da je potrebno da mu se obezbedi mirno i prijateljsko okruženje.
Evropski Sud za ljudska prava, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl 3. Konvencije u odnosu na prvog podnosioca, Čl. 8. u odnosu na drugu podnositeljku i utvrdjuje povredu Čl. 13. Konvencije.

 preuzmite presudu u pdf formatu

PRVI ODJEL

PREDMET ĐORĐEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 41526/10)

PRESUDA

STRASBOURG

24. srpnja 2012.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Đorđević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Anatoly Kovler, predsjednik,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 3. srpnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 41526/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 12. srpnja 2010. godine dvoje hrvatskih državljana, g. Dalibor Đorđević i gđa Radmila Đorđević ("podnositelji") podnijelo Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositelje, kojima je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 10. rujna 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je i istovremeno donijeti odluku o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

4. I podnositelji i Vlada dostavili su očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti predmeta. Uz to su zaprimljene i primjedbe treće strane od Europskog foruma za osobe s invaliditetom, kojemu je Predsjednik dozvolio umiješati se u pisani postupak (članak 36., stavak 2. Konvencije i Pravilo 44, stavak 3). Tužena Vlada odgovorila je na te primjedbe (Pravilo 44., stavak 6.).

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositelji su rođeni 1977. odnosno 1956. godine i žive u Zagrebu.

6. Prvi podnositelj je osoba lišena poslovne sposobnosti zbog svoje mentalne i tjelesne retardacije. Ide u radionicu za odrasle u Osnovnu školu V.B. u Zagrebu dvanaest sati tjedno. Za njega brine njegova majka, druga podnositeljica. U medicinskoj dokumentaciji od 16. lipnja 2008. dostavljenoj u odnosu na prvog podnositelja njegovo je zdravlje opisano kako slijedi:

U najranijem djetinjstvu prebolio je purlentni meningitis s trajnim posljedicama i epilepsijom. Zaostao je u psihofizičkom razvoju i pod stalnom je kontrolom neurologa i psihijatra, a zbog hidrocefalusa mu je ugrađen Pudenz. Ispitanik funkcionira na nivou UMR i izrazito je slabovidan zbog atrofije n. optici te je ovisan o pomoći majke kod hranjenja, oblačenja, održavanja osobne higijene i kretanja. .... Mentalno je umjereno retardiran, slabovidan i potrebna mu je pomoć pri kretanju, odijevanju, hranjenju i održavanju osobne higijene. Potpuno je ovisan o cjelodnevnoj brizi i pomoći majke....Kralježnica uredne pokretljivosti, bolna u LS regiji.... Ekstr. na nogama prisutan jako pedes planovalgi, motorička nespretnost, hod otežan, hod na prstima i petama nije moguć. Psihički: afektivno udaljen, uplašen, oskudnog vokabulara. ...”

7. Podnositelji žive u prizemnom stanu u stambenoj zgradi u Španskom, dijelu Zagreba. Osnovna škola A.K. nalazi se u blizinu u susjedstvu.

8. Izgleda da su podnositelji bili zlostavljani od srpnja 2008. do veljače 2011. godine. Navode da ih učenici Osnovne škole A.K., sve maloljetnici, često maltretiraju, osobito prvog podnositelja, u svako doba dana, osobito kad se učenici vraćaju kući iz škole u skupinama te kasno poslije podne i navečer, kad se okupljaju bez roditeljskog nadzora na drvenim klupama i oko njih ispred balkona stana od podnositelja. Zlostavljanje traje oko četiri godine i motivirano je zdravljem prvog podnositelja te srpskim podrijetlom oba podnositelja. Jedna veća skupina djece, također maloljetnika, svakodnevno dolazi u park ispred stana podnositelja, izvikuje prostote prvom podnositelju, naziva ga raznim pogrdnim imenima te piše uvredljive poruke na pločnik. Djeca često zvone na podnositeljevo zvono i pitaju ide li podnositelj van. Često pljuju na prvog podnositelja.

9. Iz policijskog izvješća od 31. srpnja 2008. godine razvidno je da je druga podnositeljica pozvala policiju u 21:12 sati i prigovorila da nepoznate mlade osobe maltretiraju njenog sina te da su uništile neke predmeta na njenom balkonu. Policija je stigla u dom podnositelja u 21:30 sati. Druga podnositeljica im je rekla da su u oko 18:00 sati ona i prvi podnositelj otišli iz stana i da je, kad su se vratili u oko 21:00 sat, našla oštećeni balkon i sve cvijeće istrgnuto iz tegli. Također je rekla da djeca iz susjedstva već duže vrijeme maltretiraju prvog podnositelja zbog njegove mentalne retardacije. Imenovala je dvoje od te djece.

10. Dana 2. ožujka 2009. godine Centar za socijalnu skrb Susedgrad naložio je nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi u odnosu na D.K.-a, učenika Osnovne škole A.K. u Zagrebu, zbog njegovih loših rezultata u školi, problematičnog ponašanja i sklonosti počinjenju kaznenih djela. Njegovo sudjelovanje u maltretiranju podnositelja uopće nije spomenuto.

11. Iz liječničkog nalaza sastavljenog dana 6. travnja 2009. razvidno je da je prvi podnositelj psihički i tjelesno maltretiran na ulici i da je na obje ruke imao opekotine od cigareta. Liječnik je zatražio od tijela socijalne skrbi da pokrenu postupak za zaštitu prvog podnositelja kao osobe s teškim psihičkim poremećajem i opisao ga kao mirnu i benignu osobu koja se ne bi mogla braniti i ne zna kako se braniti od zlostavljača.

12. U pismu poslanom dana 20. travnja 2009. godine pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, druga podnositeljica je prigovorila da je dana 4. travnja 2009. godine dvoje djece, D.K. i I.M., maltretiralo prvog podnositelja. Navela da su, dok su se vozili na svojim biciklima, pristupili prvom podnositelju i opekli mu ruke cigaretama. Također je prigovorila da prvog podnositelja zbog njegove mentalne retardacije stalno maltretiraju djeca koja pohađaju obližnju školu i da je druga podnositeljica u brojnim prilikama prigovorila Centru za socijalnu skrb Susedgrad kao i nadležnim tijelima Osnovne škole A.K., ali uzalud.

13. Istoga je dana odvjetnica podnositelja prigovorila policiji zbog incidenta od 4. travnja 2009. godine.

14. Iz policijskog je izvješća od 5. svibnja 2009. godine razvidno je da je policija toga dana u prostorijama II Policijske postaje Zagreb obavila obavijesni razgovor s I.M.-om, rođenim 1995. godine i P.B.-om, rođenim 1995. godine. Mjerodavni dio izvješća u odnosu na D.K.a glasi:

“Nadalje je isti ispitan da li se sjeća događaja od dana 04.04.2009.g. u Zagrebu...isti navodi da se oko 12,00 sati u navedenoj ulici našao s prijateljem I.M. koji pohađa 7. razred OŠ A.K., i tada su došli stariji dečki P. B. iz 7. razreda iste škole u društvu s dvije Nn muške osobe, koji su se igrali s loptom. U jednom momentu dok se između zgrada igrala osoba za kojeg znaju da je invalid i ima problema od rođenja i stanuje negdje u zgradi u ulici N. P., s nekim klincima, P. je upalio cigaretu i došao do Dalibora, te ga opekao par puta po desnoj ruci, nakon čega su se razbježali jer je osoba počela galamiti.”

Mjerodavni dio izvješća u odnosu na P.B.-a glasi:

"Nadalje je isti upitan da li se sjeća događaja od dana 04.04.2009.g. u Zagrebu...,koji se odnosi na uznemiravanje osobe s invaliditetom Dalibora Đorđević starosti oko 30- 40 godina, navodi da nije bio nazočan tom događaju ali je početkom tjedna u jutarnjoj smjeni odmah nakon toga našao se na velikom odmoru s učenikom D. K. koji pohađa 5. razred naveden osnovne škole i isti mu je ispričao, da su on i I. M. u subotu oko 12,00 u ulici .. zgasili čik na ruci od osobe po imenu Dalibor koji živi u toj ulici i radi se o invalidnoj osobi.

Na posebno postavljeno pitanje da li zna kako izgleda ta osoba isti navodi da je zalazio prije u tu ulicu i igrao se s dečkima iz kvarta i vidio ga je te se radi o osobi starosti oko 30.g. jače tjelesne građe, sijede crne ravne kraće kose, svjetlije puti, otežano govori. Ista osoba zna se igrati s drugim klincima i oni ga izazivaju a on ih lovi i tuče.

15. Iz policijskog je izvješća od 7. svibnja 2009. godine razvidno je da je policija toga dana u prostorijama II Policijske postaje Zagreb obavila obavijesni razgovor s I.M.-om, rođenim 1994. godine. Mjerodavni dio izvješća glasi:

“Nadalje je isti upitan da li se sjeća događaja 04.04.2009.g. u Zagrebu......koji se odnosi na uznemiravanje osobe s invaliditetom Dalibora Đorđević starosti oko 30–40 godina, isti navodi da se sjeća događaja i da je bila subota... uzeo bicikl i odvezao se .. D. K. i tu su se vozili.. do... ulice .. tu su ... uočili Dalibora osobu koja je invalid od rođenja, kako se igra s loptom s nekom drugim klincima, koji su mu uzeli loptu, i nisu mu dali. Kad je on to vidio rekao je klincima zašto mu ne dadu loptu, a Dalibor je počeo galamiti na njim i mahati rukama. Tada su mu te osobe koje inače ne zna bacile loptu i on mu dohvatio. Tada je prilikom prolaska navedene osobe s biciklom u lijevoj ruci držao opušak od cigarete... u momentu kada su prolazili pored Domagoja isti je počeo mahati rukama i udario ga par puta po ruci, u kojoj je držao cigaretu prilikom čega je došlo do kontakta uslijed čega se Domagoj opekao po ruci i siguran je da ga je opekao samo jedanput, i žao mu je što se to dogodilo i nije mu jasno zašto je Domagoj reagirao tako jer on nije kriv za to što su mu uzeli loptu. Tada nije bio P. B. koji je učenik iste škole.

...

Na posebno postavljeno pitanje da li je Dalibor imao problema s drugim dečkima isti navodi da je često u ulici i da se Dalibor zna igrati s drugim dečkima njegove dobi s loptom, te da ga isti zbog njegove prirode bolesti i izgleda znaju uznemiravati jer im je to interesantno da ga oni zezaju, a da on trči za njima i da ih hvata.

Na kraju je majka Renata upućena da obrati pozornost na ponašanje svog sina I. nakon čega je ista izjavila da s njime nema problema, te da joj nije poznato zašto je to učinio.”

16. Dana 19. svibnja 2009. godine II.Policijska postaja Zagreb poslala je izvješće Općinskom državnom odvjetniku za mladež navodeći:

- da su dana 16. travnja 2009. godine primili pismo od Centra za socijalnu skrb u kojem se navodi da je taj Centar primio pismo od druge podnositeljice u kojem je navela da su D.K. i drugi zlostavljali njenog sina i priložila liječničku dokumentaciju;

- da su dana 30. travnja 2009. godine primili pismo od pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u kojem se navodi da je i ona također primila pismo od druge podnositeljice koja je zatražila pomoć u vezi s čestim maltretiranjem prvog podnositelja.

Policija je također obavijestila općinskog državnog odvjetnika za mladež o obavijesnim razgovorima koje su obavili s djecom D.KI., I.M. i P.B.

17. U pismu od 20. svibnja 2009. godine II Policijska postaja u Zagrebu obavijestila je pravobraniteljicu da su obavili razgovor s djecom I.M. i D.K., da su kontaktirali ravnatelja Osnovne škole A.K., da su policijski službenici iz stanice obaviješteni o problemima i da policija redovito vrši obilazak dotične ulice.

18. Dana 17. srpnja 2009. policija je obavijestila Centar za socijalnu skrb Susedgrad kako su utvrdili da se je prvi podnositelj dana 4. travnja 2009. godine oko podne igrao loptom na ulici s nekim dječacima iz susjedstva koji su mu uzeli loptu, što ga je uznemirilo. Kad su dječaci I.M. i D.K. prošli pokraj prvog podnositelja, on je mahnuo rukama i I.M. mu je nenamjerno opekao ruke.

19. Dana 16. srpnja 2009. godine Centar za socijalnu skrb Susedgrad sastavio je izvješće o prvom podnositelju: Mjerodavni dio izvješća glasi:

“ ...

Zlostavljanje nad Daliborom u naš Ured je prijavila majka Radmila dana 6.08.2008.g. navodeći da se djeca okupljaju oko djevojčica V. i I. K. koje žive u njihovom ulazu, a kod njih dolaze u posjetu. Djevojčice K. su izjavile da one ne zlostavljaju Dalibora već da je za to glavna H.B.

Sa djevojčicama K. i njihovom majkom J. F. je dogovoreno da se djevojčice ne okupljaju ispred zgrade već da se dogovore na nekom drugom mjestu kako bi se izbjegli sukobi.

U ured su pozvani H. roditelji i H. H.je izjavila da više neće odlaziti pred zgradu te je jedno vrijeme bio mir.

Nakon toga su počelo dolaziti dečki i u posljednje vrijeme uvijek netko drugi tako da gđa Đorđević više ne zna imena djece, ali su to djeca iz škole A. K.

Gđa. Đorđević je ponovo prijavila zlostavljanje 08.04.2009.g. kada je Dalibor bio opečen cigaretom i zlostavljanje se i dalje nastavlja.

Dana 17.06.2009.g. obavljen je razgovor s gđom Đorđević. [Rekla je da] Imaju probleme i nadalje. Stalno se javlja neka nova grupa, koja izazivaju Dalibora, uglavnom su to djeca koja poznaju djevojčice K. Bude dva tri dana mir i onda se ponovno javljaju problemi. Dobro surađuje sa pedagoginjom, defektologinjom i ravnateljem škole.

Prema izjavi gđe Đorđević: ‘Dana 16.06.2009.g. prvo su došle djevojčice i stajale su pored klupe. Gđa Đorđević je pozvala Dalibora u kuću, jer zna koliko ih se boji. Na to su one izjavile da brzo odlaze da ne mora ići, a nakon njih došla je grupa dječaka i Dalibora polila vodim iz balona."

Gđa Đorđević također izjavljuje da se „u posljednje vrijeme V.K. opet sastaje s društvom ispred zgrade, što uznemiruje Dalibora.

O svim događajima je obaviještena škola i MUP.

Škola je obavila razgovor sa svom djecom i roditeljima koji su bili prijavljeni.

Također je MUP II PP provela Kriminalističku obradu nad djecom koja su se zatekla kada je Dalibor bio opečen.

Kako bi se zaustavilo zlostavljanje pismenim putem smo predložili školi da se na početku nove školske godine održe sastanci sa svom djecom i roditeljima, pojedinačno po razredima. Upozna sve s problemima te im dati do znanja da su svi odgovorni dok se ne krivci ne pronađu. Također se predlaže da se održe predavanja i radionice s djecom kako bi ih se upoznalo da postoje osobe s invaliditetom koje imaju isto pravo kao i oni – šetati i živjeti izvan stana, a da ih nitko ne zlostavlja i da im se nitko ne ruga.

Sa djelatnikom II PP I. M. je dogovoreno da se malo više angažira kvartovski policajac i češće obilazi tu adresu kako bi se ulovili počinitelji zlostavljanja.

Dana 14.07.2009.g. izvršen obilazak korisnika u obitelji. Zatečen samo Dalibor. Na pitanje gdje je majka, kaže da ne zna. Također izjavljuje da ga u posljednje vrijeme djeca ne zadirkuju. Dalibor je bio u stanu nikakve djece nije bilo oko kuće.

...”

20. Dana 27. srpnja 2009. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je obavijestilo drugu podnositeljicu da su navodni počinitelji kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. st.1. Kaznenog zakona maloljetni D.K. i maloljetni I.M., djeca koja nisu navršila 14 godina života, te da se stoga protiv njih ne može pokrenuti kazneni postupak. Druga podnositeljica je upućena da može podnijeti tužbu za naknadu štete u građanskom postupku.

21. Iz policijskog je izvješća od 5. rujna 2009. godine razvidno da je toga dana druga podnositeljica pozvala policiju u 20:40 sati i prigovorila zbog buke u parku. Kad je policija došla u 20:45 sati druga podnositeljica im je rekla da su djeca u međuvremenu otišla.

22. U liječničkom izvješću za prvog podnositelja sastavljenom dana 8. rujna 2009. godine navodi se da ga stalno zlostavljaju djeca koja su mu opekla ruke, viču na njega i buče pred njegovim balkonom. Navedeno je da je prvi podnositelj treba provoditi vrijeme izvan kuće.

23. U izvješću koje je dana 17. rujna 2009. godine sastavio Centar za socijalnu skrb Susedgrad navodi se da je taj centar obavio razgovor I.M.-om i njegovom majkom. Budući da je I.M. izrazio žaljenje zbog incidenta od 4. travnja 2009. godine, nije bilo potrebe za bilo kakvim daljnjim mjerama.

24. Točno neutvrđenog dana u rujnu 2009. godine ravnatelj Osnovne škole A.K. poslao je pismo roditeljima u kojemu ih je obavijestio da u njihovom susjedstvu živi Dalibor, mladi čovjek s invaliditetom kojega često maltretiraju školska djeca. Izričito je naveo da su djeca priznala "brojne brutalne čine" protiv njega, kao što su ponižavajuće primjedbe, korištenje uvredljivih izraza i psovanje, izazivajuće ponašanje, uzimanje njegove lopte te nanošenje opekotina na njegove ruke. Od roditelja je zatraženo da razgovaraju s djecom i upozore ih o mogućim posljedicama takvog ponašanja.

25. Mjerodavni dio pisanog zapisnika o roditeljskom sastanku održanom dana 30. rujna 2009. godine u Osnovnoj školi A.K. glasi kako slijedi:

“...

Na svim roditeljskim sastancima u novoj školskoj godini upozoravali smo roditelje na mladića s posebnim potrebama koji stanuje neposredno blizu škole, kojeg naši učenici zlostavljaju najčešće verbalno, a ponekad i fizički. Njegova majka često traži pomoć školskih djelatnika, uključen je i Centar za socijalnu skrb i Državna pravobraniteljica za osobe s posebnim potrebama. Roditelji su zamoljeni da razgovaraju sa svojom djecom i osvijeste kod njih problem prihvaćanja različitosti i potrebe za mirnim suživotom.

Prisutni roditelji su komentiralo ovaj problem, prema navodima nekih i sam mladić zna biti verbalno agresivan, istovremeno pristupa mlađim djevojčicama na neadekvatan način pa one kod kuće izražavaju strah i zaobilaze prostor gdje se mladić najčešće zadržava. Neki čak smatraju da javni prostor nije za njega i da bi trebao boraviti u za njega primjerenijim uvjetima ili u parku ali uz stalni nadzor staratelja. Ravnatelj je primio na znanje i obećao kontaktirati CZSS

...” 

26. Dana 1. listopada 2009. godine odvjetnica podnositelja poslala je pisani prigovor Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Navela je da su njene stranke dva hrvatska državljana srpskog podrijetla, majka i njen sin koji boluje od mentalne i tjelesne retardacije. Objasnila je da njene stranke žive oko sedamdeset metara od Osnovne škole A.K., da ih školska djeca stalno maltretiraju, u svako doba dna, a pretežno kad se djeca vraćaju iz škole u skupinama, kasno poslije podne i navečer kada se okupljaju na klupi ispred podnositeljevih balkona bez roditeljskog nadzora. Navela je da to maltretiranje traje već oko četiri godine te da je motivirano srpskim porijeklom podnositelja i invaliditetom prvog podnositelja. Skupina djece u dobi od deset do četrnaest godina svakodnevno dolazi pred stambenu zgradu u kojoj žive podnositelji, izvikuje uvrede i prostote i naziva ih pogrdnim imenima. Napisali su i uvredljive primjedbe na pločniku ispred zgrade.

Odvjetnica je nadalje opisala incident od 4. travnja 2009. godine. Pozivajući se na članke 8. i 13. Konvencije, prigovorila je da u hrvatskom pravnom sustavu nema djelotvornog pravnog sredstva za zaštitu od nasilničkih čina djece.

Također je opisala događaje od 5. i 7. rujna 2009. godine, kad je skupina djece vrijeđala prvog podnositelja i, kasnijeg datuma, mu oduzela loptu. Dana 10. rujna 2009. godine skupina dječaka urrinirala je ispred podnositeljevih vrata. Dana 14. rujna 2009. godine oko četrnaest učenika iz četvrtog i petog razreda gurnula je podnositelja, uvrijedila ga i oduzela mu loptu. Dan nakon tog jedan mu je dječak izvikivao uvrede.

Također je navela da su djeca u barem deset različitih prigoda fizički napala prvog podnositelja i često na njega pljuvala. Dana 31. srpnja 2008. godine djeca su uništila balkon podnositelja na način da su isčupala svo cvijeće iz tegli te bacala kamenje i blato na balkon. Nekoliko dana kasnije bacili su kartonsku kutiju čokoladnog mlijeka na balkon.

Druga podnositeljica je prijavila maltretiranje socijalnim službama,policiji, pravobraniteljici za osobe s invaliditetom i školskim vlastima. Usprkos dobroj volji svih kojih se to tiče, maltretiranje podnositelja se nastavilo.

27. U liječničkom izvješću za prvog podnositelja, sastavljenom dana 7. listopada 2009. godine navedeno je da ga djeca stalno maltretiraju.

28. U liječničkom nalazu za prvog podnositelja sastavljenom dana 9. studenog 2009. navedeno je da su ga prije nekoliko dana bila napala djeca, što ga je jako uznemirilo. Preporučena je psihoterapija.

29. U liječničkom nalazu za prvog podnositelja sastavljenom dana 14. prosinca 2009. navedeno je "svi su ga bez milosti grudali", što ga je uplašilo.

30. U liječničkom nalazu za prvog podnositelja sastavljenom dana 14. siječnja 2010. navedeno je da prvi podnositelj boluje od stalne napetosti i osjećaja da je progonjen jer "ništa nije učinjeno kako bi se riješila njegova situacija".

31. U policijskom izvješću od 19. ožujka 2010. godine navedeno je da je druga podnositeljica pozvala policiju toga dana u 21:18 sati zbog "problema s djecom". Kad je policija stigla u 21:25, druga im je podnositeljica rekla da su se djeca igrala s loptom u parku, da su bacila loptu na njen prozor i pobjegla.

32. U liječničkom nalazu za prvog podnositelja sastavljenom dana 11. travnja 2010. navedeno je da je prvog podnositelja napala skupina djece i da je loptom udaren u nos.

33. Dana 13. svibnja 2010. skupina djece, uključujući P.-a, gurnula je prvog podnositelja na željeznu ogradu u parku Pao je i udario se u glavu i desnu nogu. Tri je dana bio dezorjentiran i nekomunikativan. Iz liječničke dokumentacije od istoga dana razvidno je da je prvi podnositelj zadobio otok desne noge i oguljotinu kože na lijevoj strani čela. Pet dana nije mogao hodati, a druga je podnositeljica za njega morala posuditi invalidska kolica. U liječničkom se nalazu također navodi da je prvi podnositelj krivo stao i iskrenuo zglob te se također udario u glavu.

34. Dana 14. svibnja 2010. godine druga podnositeljica prigovorila je policiji da je dana 13. svibnja 2010. godine dječak, P.B. gurnuo prvog podnositelj u zid i da mu je također uzeo loptu.

35. Dana 20. svibnja 2010. godine odvjetnica podnositelja pisala je Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, prigovarajući da je od njenog posljednjeg pisma iz rujna 2009. godine bilo daljnjih incidenata nasilja i maltretiranja podnositelja. Mjerodavni dio pisma glasi:

“...

Dana 5. studenog 2009.g. dvojica dječaka (stranke navode da je jednome ime P.) verbalno su napala Dalibora Đorđevića zbog čega se Dalibor Đorđević preplašio.

Radmila Đorđević je o svemu obavijestila pedagoga škole A. K., međutim do danas nije primila nikakav odgovor.

Dana 14. prosinca 2009.g. prolazeći pokraj prozora obitelji Đorđević skupina nepoznate djece je u prozor obitelji Đorđević bacala grude snijega. Dana 18. i 21. prosinca skupina djece je zasula balkon obitelji Đorđević snijegom.

Dana 15.prosinca 2009.g. skupina djece je ispred zgrade u ulici ... vrijeđala i ismijavala Dalibora Đorđevića. Dana 22.veljače 2010.g. gospođa Đorđević je primila poziv od socijalne radnice J. S. koja joj je rekla da je jedini način da riješi nastalu situaciju podizanje tužbe.

Dana 19 .ožujka 2010. djeca su bacala loptu u prozore obitelji Đorđević o čemu je obaviještena PP Črnomerec koji su došli na mjesto događaja te o tome sačinili zapisnik. Dana 20. ožujka 2010. skupina djece je u gradskom autobusu glasno vikala „Dalibor, Dalibor“, što je Dalibora Đorđevića uznemirilo.

Dana 10. travnja 2010., dječak, za kojeg moje stranke znaju da se zove Robert, napucao je Dalibora Đorđevića s loptom u nos, uslijed čega je Dalibor Đorđević bio dezorijentiran, ustrašen, te se žalio na bolove. Iste večeri gospođa Đorđević je otišla u PP Črnomerec te djelatnike policije obavijestila o događaju. S gospođom Đorđević je obavljen razgovor u trajanju od više od dva sata, te je policijski službenik izražavajući žaljenje zbog problema obitelji Đorđević, gospođi Đorđević rekao da se nažalost ne može ništa poduzeti, jer da bi bilo kakva istraga o svemu pokazala da su se djeca samo šalila.

Dana 13.svibnja 2010. skupina djece od kojih se jedan zvao P., gurnula je Dalibora Đurđevića na željeznu ogradu parku.. Pao je i udario se u desnu nogu. Uslijed pada i udaraca Dalibor Đorđević je tri dana bio potpuno dezorijentiran i nekontaktibilan

Dana 18. svibnja 2010.g. dok se Dalibor Đorđević ljuljao na ljuljačci, pristupila je skupina djece te su pokazivali Daliboru Đorđeviću i njegovoj majci „srednji prst“, a dvije djevojčice su vikale „Dalibore, glup si“, nakon čega su djeca pobjegla u školu. .”

36. Istoga je dana odvjetnica prigovorila zbog maltretiranja podnositelja pravobraniteljci za djecu i zatražila savjet.

37. Podnositelji navode da je dana 24. svibnja 2010. skupina dječaka udarila podnositeljevom glavom u željeznu ogradu u parku i rekla da su u tome uživali. U liječničkom je izvješću za prvog podnositelja sastavljenom istoga dana navedeno da je bio gurnut na željeznu ogradu i udario o nju glavom.

38. Dana 25. svibnja 2010. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu obavijestilo je odvjetnicu podnositelja da nije nadležno u toj stvari jer se prigovori tiču djece koja nisu kazneno odgovorna.

39. Dana 26. svibnja 2010. godine ravnatelj Osnovne škole A.K. obavijestio je odvjetnicu podnositelja da su školske vlasti poduzele sve mjere koje su smatrale odgovarajućim, kao što je razgovor s dotičnim učenicima i davanje informacija svim roditeljima na roditeljskim sastancima o problemima s kojima su se podnositelji susreli s učenicima.

40. Dana 31. svibnja 2010. godine pravobraniteljica za djecu obavijestila je odvjetnicu podnositelja da nije nadležna u toj stvari.

41. U liječničkom izvješću za prvog podnositelja sastavljenom dana 29. lipnja 2010. godine navedeno da je stalno izložen napadima djece u susjedstvu.

42. U liječničkim izvješćima za prvog podnositelja sastavljenim dana 29. lipnja, 25. listopada, 24. studenog 2010. i 9. veljače 2011. godine navedeno da je prvi podnositelj stalno izložen napadima djece u susjedstvu.

43. Dana 1. srpnja 2010. godine policija je obavila razgovor s P.B.-om, učenikom Osnovne škole A.K., o incidentima od 13. i 14. svibnja 2010. godine u kojem je zanijekao svoje sudjelovanje.

44. Podnositelji navode da su dana 13. srpnja 2010. godine u 21 sat četiri dječaka i jedna djevojčica opetovano glasno izgovarali obscene primjedbe ispod podnositeljevih prozora. Kad je druga podnositeljica zatražila da budu tiho odgovorili su provokativno, koristeći srpski dijalekt u izravnoj aluziji na srpsko porijeklo podnositelja, govoreći joj: “Zovi bre policiju, mi se ne bojimo”. Druga podnositeljica je ovaj incident prijavila dana 14. srpnja 2010. godine socijalnom radniku Centar za socijalnu skrb Susedgrad, gđi J.S.

45. Dana 19. srpnja 2010. godine Centar za socijalnu skrb Susedgrad obavio je razgovor s V.K.-om, koji živi u istoj stambenoj zgradi kao i podnositelji. Zanijekala je svoje sudjelovanje u maltretiranju podnositelja. Također je rekla da se djeca i alkoholičari često skupljaju na klupi ispred stambene zgrade u kojoj ona živi i da vrište, što iritira i njenu obitelj.

46. Dana 2. kolovoza 2010. godine Centar za socijalnu skrb Susedgrad obavijestio je policiju da je druga podnositeljica prigovorila zbog stalnog maltretiranja prvog podnositelja i nasilja protiv njega. Od policije je zatraženo da poduzmu odgovarajuće mjere.

47. Dana 26. kolovoza 2010. godine policija je obavila razgovor s Z.B.- om, učenikom koji pohađa Osnovnu školu A.K. koji je zanijekao bilo kakvo sudjelovanje u maltretiranju prvog podnositelja.

48. Dana 27. kolovoza 2010. godine druga podnositeljica je zatražila od Grada Zagreba da se ukloni drvena klupa ispod njihovog prozora.

49. Podnositelji navode da je dana 31. kolovoza 2010. godine, u oko 15:00 sati, kad su se vraćali kući iz dućana, jedan dječak njima poznat kao M. prošao kraj njih na biciklu i izvikivao uvrede prvom podnositelju, govoreći, inter alia:"Dalibor je peder". Prvi podnositelj se osjetio krajnje uzrujanim i pod pritiskom.

50. Podnositelji navode da su 1. rujna 2010. godine u oko 18:45 sati tri dječaka na biciklima stigla pred njihov prozor, te bacala smeće i vrištala. U 19:20 sati okupilo se više djece oko drvene klupe ispred prozora podnositelja i opetovano udaralo u obližnju metalnu ogradu, stvarajući na taj način veliku buku. Također su bacili kamen na prozor podnositelja i glasno govorili opscene primjedbe. U 22:03 sati druga podnositeljica je pozvala policiju. Budući da policija nije stigla, ponovno ih je pozvala u 22:28 sati. Policija je rekla da će doći ali da imaju i druge pozive na koje također trebaju odgovoriti. Policija je stigla u 22:32 sati i rekla djeci da se odmaknu nekoliko metara od prozora podnositelja. Nisu ni pokušali identificirati djecu. U policijskom se izvješću od tog istog datuma navodi da je druga podnositeljica pozvala policiju u 21:21 sati i prigovorila zbog buke u parku. Kad je policija došla u 22:35 sati nje nikoga zatekla pred zgradom.

51. Podnositelji navode da se dana 3. rujna 2010. godine skupina od oko desetoro djece skupila oko klupe i proizvodila nepodnošljivu količinu buke. U 22:15 sati druga podnositeljica je pozvala policiju, koja je stigla u 22:40 sati i naložila djeci da odu, a da ih, međutim, nisu uopće ni pokušali identificirati. U policijskom se izvješću od tog istog datuma navodi da je druga podnositeljica pozvala policiju u 21:20 sati i prigovorila zbog buke u parku. Kad je policija došla u 22:25 sati nje nikoga zatekla pred zgradom.

52. Podnositelji navode da su dana 5. rujna 2010. godine u oko 21:00 sati primijetili, kad su se vraćali iz crkve, da je u njihovoj odsutnosti na njihov prozor bačena neidentificirana bijela tvar. Pred njihovim je prozorom također vrištalo nekoliko djece. U 22:00 sati druga podnositeljica je pozvala policiju. Podnositelji nadalje navode da su se dana 7., 8., 14., 23. i 27. rujna 2010. godine djeca skupila oko klupe i proizvodila nepodnošljivu količinu buke.

53. Dana 23. rujna 2010. godine policija je obavila razgovor s I.S.-om, učenikom koji pohađa Osnovnu školu A.K. koji je zanijekao bilo kakvo sudjelovanje u maltretiranju prvog podnositelja.

54. Podnositelji navode da su se dana 2. listopada 2010. godine dječaci okupili oko klupe i bučili. U 19:40 sati sedam dječaka je bacalo lopte na prozor podnositelja i do kasno u noć bučilo. U 22:15 sati druga podnositeljica je pozvala policiju, koja je stigla u 22:40 sati i naložila djeci da odu, a da ih međutim nisu uopće ni pokušali identificirati. U policijskom se izvješću od tog istog dana navodi da je prvi podnositelj pozvao policiju u 23:40 i prigovorio zbog buke. Kad je policija došla u petnaest minuta iza ponoći nje nikoga zatekla pred zgradom.

55. Podnositelji nadalje navode da ih je dana 4. listopada 2010. u 4 sata u jutro probudio automobilski alarm ispod njihovog prozora. Neka djeca su lupala na vanjski zid njihovog stana, stvarajući vrlo veliku buku. Te je noći umro zec, kućni ljubimac prvog podnositelja, te je on pripisao zečevu smrt događajima od te noći, što ga je krajnje uzrujalo. Dana 15. listopada 2010. godine, dok su podnositelji bili odsutni, netko je pljuvao na prozor njihove dnevne sobe, sve dok nije bio potpuno prekriven slinom. Dana 23. listopada, te 7., 14. i 19. studenog 2010. skupine djece okupila se oko klupe, jako bučeći.

56. Dana 17. studenog 2010. godine Grad Zagreb obavijestio je drugu podnositeljicu da je njihov zahtjev za uklanjanje klupe postavljene ispod balkona podnositelja odbijen.

57. Podnositelji navode da im je dana 22. studenog 2010. godine, dok su se vraćali kući iz dućana, skupina djece vikala: “Dalibor, Dalibor!” Prvi podnositelj je bio paraliziran od straha i pitao svoju majku zašto ga ne puste na miru. Druga podnositeljica je pisala Uredu Predsjednika Republike Hrvatske i pravobraniteljci za osobe s invaliditetom o zlostavljanju njenog sina, tražeći njihovu pomoć u vezi s micanjem klupe. Dana 5. prosinca 2010. godine oko ponoći neka su djeca bacala grude snijega na prozor podnositelja, što je prestravilo prvog podnositelja.

58. Dana 14. prosinca 2010.j pravobraniteljica za osobe s invaliditetom preporučila je Gradu Zagrebu da se klupa ukloni. Klupa je uklonjena u veljači 2011. godine. Podnositelji navode da su istoga dana djeca uništila metalni spremnik ispod njihovog prozora u kojem su bili smješteni plinomjeri.

59. Podnositelji dalje navode da su se slijedeći incidenti događali kako slijedi: Dana 5. veljače 2011. godine skupina djece vikala je provokativni na drugu podnositeljicu na ulici, koristeći srpski dijalekt (“De si bre?”). Dana 8. veljače 2011. godine u 18:40 sati neka su djeca zvonila na zvono na kućnim vratima podnositelj i pobjegla. Dana 10. veljače 2011. godine podnositelji su otišli frizeru, odabravši zaobilazni put kako bi izbjegli djecu. Međutim, susreli su skupinu djece koja su vikala “Dalibor!” na provokativan način, Dana 13. veljače 2011. godine u 12:30 sati sedam dječaka trčalo je oko stana podnositelja, lupalo po zidovima, penjalo se na njihov balkon, navirivalo se u stan i glasno se smijalo. U 21:45 sati skupina dječaka pjevala je pjesmu "Mi smo Hrvati" ispod prozora podnositelja.

60. U liječničkom je izvješću od 9. ožujka 2011. godine u odnosu na prvog podnositelja navedeno da zbog stresa često grize usne i šake, da ima u trzaj u lijevom oku i simptome psorijaze. Također se navodi da je često napadan i ismijavan i da mu je potrebno osigurati mirno i prijateljsko ozračje.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

1. Mjerodavne odredbe

61. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (corrigendum) i 76/2010) glase kako slijedi:

Članak 14.

"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki."

Članak 21.

"Svako ljudsko biće ima pravo na život. ...”

Članak 23.

"Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja.." ...”

Članak 35.

"Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti..."

Članak 140.

"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. ...”

2. Sudska praksa Ustavnog suda

62. U svojim odlukama br. U-I-892/1994 od 14. studenog 1994. godine (Narodne novine br. 83/1994) i U-I-130/1995 od 20. veljače 1995. godine (Narodne novine br. 112/1995) Ustavni je sud presudio da sva prava zajamčena Konvencijom i njenim Protokolima treba smatrati i ustavnim pravima koja imaju jednaku snagu kao i odredbe Ustava.

B. Kazneni zakon

63. Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997) glase kako slijedi:

Članak 10.

"Kazneno se zakonodavstvo ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme kad je počinilo kazneno djelo nije navršilo četrnaest godina života. "

C. Zakon o prekršajima

64. Mjerodavni dio Zakona o prekršajima (Narodne novine br. 107/2007) glasi kako slijedi:

Članak 9.

"(1) Osoba koja u vrijeme počinjenja prekršaja nije navršila četrnaest godina života ne odgovara za prekršaj.

(2) Kada se osoba iz stavka 1. ovoga Zakona učestalo ponaša na način kojim ostvaruje obilježja težih prekršaja, nadležno državno tijelo za postupanje povodom počinjenih prekršaja obavijestit će o ponašanju te osobe roditelje ili skrbnike i Centar za socijalnu skrb prema njezinu prebivalištu ili boravištu njezinih roditelja ili skrbnika.

(3) Za počinjeni prekršaj osobe iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se roditelj...ako je taj prekršaj u izravnoj vezi s propuštenim nadzorom roditelja ili drugog tko je nadzirao tu osobu."

D. Zakon o upravnim sporovima

65. Zakon o upravnim sporovima (Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije br. 4/1977 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992 - na snazi do 31. prosinca 2011.) u svom mjerodavnom dijelu propisuje kako slijedi:

Članak 66.

"O zahtjevu za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom a nije osigurana druga sudska zaštita odlučuje sud nadležan za upravne sporove odgovarajućom primjenom ovoga zakona."

66. U člancima 67. do 76. propisan je postupak za zaštitu ustavnom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina od nezakonitih faktičnih (fizičkih) radnji javnih vlasti, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Prema sudskoj praksi domaćih sudova, zaštita od nezakonitih "radnji" obuhvaća i propuste (na primjer Ustavni je sud u svojoj odluci br. Us-2099/89 od 21. rujna 1989., a Vrhovni sud u svojoj odluci br. Gž9/1993od 6. travnja 1993.godine presudi da to što upravne vlasti nisu provele svoj vlastiti ovršni nalog predstavlja "nezakonitu radnju" u smislu članka 67. Zakona o upravnim sporovima).

67. Članak 67. propisuje da se takav postupak pokreće podnošenjem tužbe za zaštitu od nezakonite radnje nadležnom općinskom sudu. Tužba mora biti podnijeta protiv tijela javne vlasti kojem se faktična radnja (ili propust) može pripisati (tuženik).

68. Temeljem članka 72. tužbu treba proslijediti dotičnom tijelu javne vlasti na odgovor u roku koji odredi sud koji vodi postupak. Međutim, odluka se može donijeti čak i bez takvog odgovora kad tvrdnje navedene u tužbi daju pouzdanu osnovu za odluku.

69. Članak 73. propisuje da sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva presudom. Presudom kojom prihvaća tužbeni zahtjev sud će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje tuženiku i, prema potrebi, naložiti restitutio in integrum.

70. Članak 74. propisuje da u postupku "zaštite od nezakonitih radnji" sudovi mutatis mutandis primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

E. Zakon o obveznim odnosima

71. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/2005 i 41/2008 – “ZOO iz 2006. ”), koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2006. godine i koji je ukinuo bivši ZOO iz 1978. godine (vidi slijedeći stavak) glasi kako slijedi:

Prava osobnosti

Članak 19.

„(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

(3) Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.“

Članak 1046.

"Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta)."

Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti

Članak 1048.

„Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.“

Mjerodavna sudska praksa

72. Glede pitanja koja prava fizičkih osoba, osim onih nabrojanih u članku 19. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati pravima osobnosti, treba primijetiti da su hrvatski sudovi do sada samo slijedeća od tih prava tumačili kao prava osobnosti: pravo na život, pravo na tjelesni i psihički integritet (zdravlje), pravo na slobodu, pravo na čast i ugled, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, pravo na tajnost pisama i osobnih pismena, pravo na osobni identitet (osobito pravo na sliku, glas i ime neke osobe) i moralna prava autora.

73. Mjerodavni dio odluke Ustavnog suda br. U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. godine koji se odnosi na pravo na naknadu u odnosu na pravo na osobni integritet glasi kako slijedi:

“...

Hrvatski Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.) je u članku 1046. definirao neimovinsku štetu kao povredu prava osobnosti. Drugim riječima, svaka povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu.

Pojam prava osobnosti Zakon o obveznim odnosima daje u članku 19. stavku 2. gdje se kao prava osobnosti u smislu tog Zakona navode: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.

Stoga valja zaključiti da je u ovom slučaju došlo do povrede ljudskog ustavnog i osobnog dobra, jer je podnositelj bio u zatvorskim uvjetima koji nisu sukladni standardima koji su propisani Zakonom o izdržavanju kazne zatvora, a isti su protivni i pravnom standardu koji je propisan člankom 25. stavkom 1. Ustava. Zbog toga su sudovi dužni odrediti odštetu i za tu povredu ljudskog dostojanstva.

...”

F. Zakon o suzbijanju diskriminacije

74. Mjerodavni dio Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, br. 85/2008) glasi kako slijedi:

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

...”

Članak 8.

Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela.....pravne osobe te na fizičke osobe....."

Članak 16.

"(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona."

Članak 17.

"Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

...”


III MJERODAVNI DOKUMENTI VIJEĆA EUROPE

A. Odbor ministara

75. Mjerodavni dijelovi Preporuke Rec(2004)10 Odbora ministara državama članicama o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba s psihičkim poremećajima (koju je Odbor ministara donio dana 22. rujna 2004. godine na 896. sastanku zamjenika ministara) glase:

“...

Imajući u vidu, osobito:

...

- Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenog 1950. godine i njenu primjenu od strane organa osnovanih na temelju te Konvencije;

...

II. DIO - Opće odredbe

Članak 3. - Načelo zabrane diskriminacije

1. Treba zabraniti svaki oblik diskriminacije na osnovi mentalnog poremećaja.

2. Države članice trebaju poduzeti odgovarajuće mjere za uklanjanje diskriminacije s osnova mentalnog poremećaja.

Članak 4.– Građanska i politička prava

1. Osobe s mentalnim poremećajem trebaju imati pravo vršiti sva svoja građanska i politička prava.

2. Sva ograničenja vršenja tih prava trebaju biti u skladu s odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te se ne smiju osnivati na pukoj činjenici da osoba ima mentalni poremećaj.

...

Članak 7. - Zaštita ranjivih osoba s mentalnim poremećajem

1. Države članice trebaju se pobrinuti da postoje mehanizmi za zaštitu ranjivih osoba s mentalnim poremećajima, osobito onih koje nemaju sposobnost dati pristanak ili koje možda nisu sposobne oduprijeti se povredama svojih ljudskih prava.

2. Zakonom treba propisati mjere za zaštitu, kad je to odgovarajuće, ekonomskih interesa osoba s mentalnim poremećajem."

..."

76. Mjerodavni dijelovi Preporuke Rec(2006)5 Odbora ministara državama članicama vezana uz Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006.-2015. (koju je donio Odbor ministara dana 5. travnja 2006. godine na 961. sastanku zamjenika ministara) glasi:

“...

Imajući na umu Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 5);

...

3.12. Akcijska smjernica br.12: Pravna zaštita

3.12.1. Uvod

Ljudi s invaliditetom imaju pravo svugdje pred zakonom biti priznati kao osobe. Kad im je potrebna pomoć da bi mogli ostvariti ovo pravo, države članice moraju osigurati da im to bude zajamčeno zakonom.

Osobe s invaliditetom čine raznoliku skupinu, ali svima im je, u manjoj ili većoj mjeri, zajednička potreba za dodatnom zaštitom da bi mogle u potpunosti uživati svoja prava te sudjelovati u društvu na jednakim temeljima poput drugih članova društva.

Potreba da se posebna pozornost obrati na situaciju osoba s invaliditetom, u smislu njihova ravnopravnog uživanja prava, potvrđena je inicijativama poduzetim na nacionalnim i na međunarodnoj razini.

Načelo nediskriminacije trebalo bi biti temelj za politike vlada koje osiguravaju jednakost mogućnosti osobama s invaliditetom.

Pristup pravnom sustavu temeljno je pravo u demokratskom društvu, no osobe s invaliditetom često nailaze na brojne zapreke, uključujući i nemogućnost fizičkog pristupa. To zahtjeva poduzimanje niza mjera i pozitivno djelovanje, uključujući opće razine svijesti među pravnim stručnjacima o pitanjima invaliditeta.

3.12.2. Ciljevi

i. Osigurati djelotvoran pristup pravdi osobama s invaliditetom na ravnopravnim temeljima s drugim osobama;

ii. ii. štititi i promicati uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom na ravnopravnim temeljima s drugim osobama.

3.,12.3. Konkretne aktivnosti država članica

i. Pružiti zaštitu od diskriminacije konkretnim zakonodavnim mjerama, ustrojavanjem tijela, postupaka izvješćivanja te mehanizama pomoći;

ii. osigurati da osobe koje diskriminiraju osobe s invaliditetom budu izbrisane iz općeg zakonodavstva;

iii. promicati naobrazbu o ljudskim pravima i invaliditetu (nacionalnu i međunarodnu) djelatnika koji provode zakone, javnih službenika, sudskog i medicinskog osoblja;

iv. poticati mreže invalidnih udruga koje se bave zastupanjem ljudskih prava na obranu ljudskih prava osoba s invaliditetom;

v. osigurati da osobe s invaliditetom imaju jednak pristup sustavu osiguravajući im pravo na njima pristupačne informacije i komunikacije;

vi. pružiti odgovarajuću pomoć osobama koje imaju poteškoća u ostvarivanju svojih prava te osigurati da pomoć bude primjerena potrebama;

...

Čin zlostavljanja i nasilja prema drugoj osobi neprihvatljiv je i društvo ima dužnost brinuti se da pojedinci, osobito oni najranjiviji, budu zaštićeni od takva zlostavljanja.

Postoje pokazatelji da je učestalost zlostavljanja i nasilja prema osobama s invaliditetom znatno viša nego među općom populacijom, te više prema ženama s invaliditetom, osobito s ženama s velikim stupnjem invaliditeta, među kojima učestalost zlostavljanja znatno premašuje učestalost među zdravim ženama. Takvo zlostavljanje se može dogoditi u ustanovama ili drugim oblicima skrbi i u drugim situacijama, uključujući i obiteljsko okruženje. Zlostavljanje mogu vršiti stranci ili osobe poznate osobi koja je zlostavljana, te se može javiti u mnogim oblicima, primjerice, verbalno zlostavljanje, nasilne radnje ili odbijanje zadovoljavanja osnovnih potreba.

Iako vlade ne mogu jamčiti da se zlostavljanje neće događati, moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da uspostave zaštitu i provedu najstrože sigurnosne mjere. Sprječavanje zlostavljanja se može potaknuti na mnogo načina, poglavito poučavanjem o poštivanju prava pojedinca na zaštitu i prepoznavanje te smanjivanja rizika pojave zlostavljanja. Osobe s invaliditetom kao žrtve zlostavljanja ili nasilja moraju imati pristup odgovarajućoj podršci. Mora postojati sustav u koji će imati dovoljno povjerenja da bi prijavili zlostavljanje i očekivali poduzimanje odgovarajućih mjera, uključujući individualnu podršku. Takvi sustavi zahtijevaju kvalificirano osoblje koje raspolaže odgovarajućim vještinama i koje zna prepoznati te reagirati u situacijama u kojima se zlostavljanje pojavi.

Iako je u posljednjih nekoliko godina provedeno nekoliko istraživanja na tu temu, jasno je da su potrebna dodatna saznanja za buduće osmišljavanje dobro informiranih strategija i najboljih načina djelovanja.

3.13.2. Ciljevi

i. Raditi unutar antidiskriminacijskih okvira, te okvira ljudskih prava kako bi se uspostavila zaštita osoba s invaliditetom od svih oblika nasilja i zlostavljanja,

ii. osigurati osobama s invaliditetom pristup uslugama i sustavu podrške za žrtve nasilja i zlostavljanja.

3.13.3. Konkretne aktivnosti država članica

i. Osigurati zaštitu osoba s invaliditetom od nasilja i zlostavljanja učinkovitom provedbom politika i zakona, tamo gdje je to potrebno;

3.13. Akcijska smjernica br. 13: Zaštita od nasilja i zlostavljanja

3.13.1. Uvod

ii. promicati dostupnost i pristup tečajevima za naobrazbu osoba s invaliditetom radi smanjivanja rizika od nasilja i zlostavljanja, primjerice, organizirati tečajeve za izgradnju samo pouzdanja i osnaživanje;

iii. razviti postupke, mjere i protokole prilagođene osobama s invaliditetom, da bi se unaprijedilo otkrivanje nasilja i zlostavljanja te zajamčilo provođenje potrebnih radnji protiv počinitelja, uključujući obeštećenje i odgovarajuće profesionalno savjetovanje u slučaju emocionalnih problema;

iv. osigurati da osobe s invaliditetom koje su žrtve zlostavljanja i nasilja, uključujući i nasilje u obitelji, imaju pristup odgovarajućoj podršci, uključujući obeštećenje;

v. sprečavanje nasilje i boriti se protiv nasilja, lošeg postupanja i zlostavljanja u svim situacijama, pružajući podršku obiteljima, podižući razinu svijesti i upućenosti javnosti, promicanjem rasprava i suradnje između zainteresiranih strana;

vi. podupirati osobe s invaliditetom, osobito žene, i njihove obitelji, u slučajevima zlostavljanja pružanjem informacija i osiguravanjem pristupa uslugama;

vii. . osigurati da djeluju svi sustavi za zaštitu od zlostavljanja osoba s invaliditetom u psihijatrijskim ustanovama, domovima i ustanovama socijalne skrbi, sirotištima i drugim institucijskim okruženjima;

viii.osigurati provedbu odgovarajuće naobrazbe svih djelatnika koji rade u posebnim ustanovama za osobe s invaliditetom te općim službama za podršku;

ix.obučiti policiju i sudske vlasti za uzimanje svjedočenja osobe s invaliditetom te za provođenje ozbiljnih postupaka u slučajevima zlostavljanja;

x. osigurati osobama s invaliditetom informacije o tome kako izbjeći pojavu nasilja i zlostavljanja, kako ih prepoznati i kako ih prijaviti;

xi. poduzeti na transparentan način učinkovite zakonodavne, administrativne, pravne ili druge mjere popraćene strogim sankcijama, te omogućiti njihovu neovisnu reviziju od strane predstavnika civilnog društva, da bi se spriječili svi oblici fizičkog ili mentalnog nasilja, ozljeđivanja ili zlostavljanja, zanemarivanja ili zapostavljanja, iskorištavanja ili otmica osoba s invaliditetom;

...”

77. Mjerodavni dijelovi Rezolucije ResAP(2005)1 o zaštiti odraslih osoba i djece s invaliditetom od zlostavljanja (koju je Odbor ministara donio 2. veljače 2005. godine na 913. sastanku zamjenika ministara) glase:

“...

I. Definicija zlostavljanja

1. U ovoj je rezoluciji zlostavljanje definirano kao bilo koji čin ili propust, koji dovede do povrede ljudskih prava, građanskih sloboda, tjelesnog ili mentalnog integriteta, dostojanstva ili opće dobrobiti ranjive osobe, bez obzira je počinjen namjerno ili iz nehaja, uključujući i seksualne odnose ili financijske transakcije za koje osoba ne da ili ne može dati valjani pristanak, ili koje su namjerno iskorištavajuće. Na osnovnoj razini zlostavljanje može imati razne oblike:

a. fizičko nasilje, uključujući tjelesno kažnjavanje, zatvaranje, uključujući i kad je neka osoba zaključana u svom domu i ne dopušta joj se izlazak, prekomjerno ili pogrešno korištenje lijekova, medicinsko eksperimentiranje ili sudjelovanje u invazivnom istraživanju bez pristanka, te nezakonito pritvaranje psihijatrijskih bolesnika;

b. seksualno zlostavljanje i iskorištavanje, uključujući silovanje, seksualnu agresiju, nepristojan napad, nepristojno izlaganje, prisilno sudjelovanje u pornografiji i prostituciji;

c. psihološke prijetnje i šteta, koja se obično sastoji od verbalnog zlostavljanja, ograničavanja, izolacije, odbijanja, zastrašivanja, maltretiranja, ponižavanja ili prijetnji kaznom ili zapuštanjem, emocionalne ucjene, proizvoljnosti, nijekanja odraslog statusa i infantilizacije osoba s invaliditetom, te nijekanja individualnosti, seksualnosti, obrazovanja i izobrazbe, zabave i sporta;

...

3. Ova zlostavljanja traže razmjerni odgovor, koji ne presijeca legitimne odabire koje su učinili pojedinci s invaliditetom, nego onaj koji uviđa postojanje ranjivosti i iskorištavanja. Stoga se izraz "zlostavljanje" odnosi na pitanje iz širokog spektra, koja uključuju kaznena djela, povrede profesionalne etike, prakse koje spadaju izvan dogovorenih smjernica ili ozbiljno neodgovarajuću skrb. Kao posljedica toga, mjere za sprečavanje zlostavljanja i odgovor na njega obuhvaćaju širok raspon tijela vlasti i činitelja, uključujući i policiju, sustav kaznenog pravosuđa, vladina tijela koja uređuju pružanje usluga i profesije, organizacije za zagovaranje, korisničke mreže i vijeća pacijenata, kao i pružatelje usluga i one koji planiraju.

II. Načela i mjere za zaštitu odraslih osoba i djece s invaliditetom od zlostavljanja

1. Zaštita ljudskih prava

Države članice imaju dužnost štititi ljudska prava i temeljne slobode svih svojih građana. Trebaju se pobrinuti da osobe s invaliditetom budu zaštićene barem u istoj mjeri kao i ostali građani.

Države članice trebaju priznati da je zlostavljanje povreda ljudskih prava. Osobe s invaliditetom treba čuvati od namjerne štete i/ili štete koja se može izbjeći barem u istoj mjeri kao i druge građane. Kad su osobe s invaliditetom osobito ranjive, treba uvesti dodatne mjere kako bi se osigurala njihova sigurnost.

2.Uključivanje osoba s invaliditetom
Države članice trebaju priznati da je čuvanje prava osoba s invaliditetom kao građana njihove zemlje odgovornost države.

Trebaju suzbijati diskriminaciju osoba s invaliditetom, promicati aktivne mjere za borbu protiv nje i pobrinuti se za njihovo uključivanje u društveni i gospodarski život njihovih zajednica.

Trebaju priznati da sve osobe s invaliditetom imaju pravo na dostojanstvo, jednake prilike, svoj vlastiti prihod, obrazovanje, zaposlenje, prihvaćanje i integraciju u društveni život, uključujući mogućnost pristupa, zdravstvenu zaštitu kao i medicinsku i funkcionalnu rehabilitaciju.

Trebaju jamčiti da je osobama s invaliditetom osigurana zaštita, barem u istoj mjeri kao i drugim građanima, u korištenju usluga svih vrsta.

3. Sprečavanje zlostavljanja

Države članice trebaju povećati svijest javnosti, promicati otvorenu raspravu, razvijati znanje te poboljšati obrazovanje i profesionalno usavršavanje.

Trebaju ohrabriti suradnju između tijela vlasti i organizacije u pronalaženju mjera za sprečavanje zlostavljanja, poboljšanje otkrivanja zlostavljanja i izvješćivanja o njemu, te za potporu žrtvama.

Trebaju stvoriti, provoditi i pratiti zakonodavstvo koje se odnosi na standarde i regulaciju profesionalaca i ustanova za pružanje skrbi, kako bi zlostavljanje osoba s invaliditetom učinili manje vjerojatnim kroz djelovanje i propuštanje djelovanja.

4. Pravna zaštita

Države članice trebaju osigurati pristup sustavu kaznenog pravosuđa i osiguranje zadovoljštine i/ili naknade osobama s invaliditetom koje su bile žrtve zlostavljanja barem u istoj mjeri kao i drugim građanima. Kad je to potrebno, treba osigurati dodatnu pomoć za uklanjanje fizičkih ili drugih prepreka za osobe s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom su podnositelji zahtjeva temeljem građanskog prava čija prava treba čuvati. Stoga se države članice trebaju pobrinuti da profesionalci koji rade u kaznenom pravosuđu postupaju prema osobama s invaliditetom bez diskriminacije i na način koji im jamči jednake prilike u vršenju njihovih prava kao građana.

...”

B. Parlamentarna skupština

78. Mjerodavni dijelovi Rezolucije 1642(2009) Parlamentarne skupštine o pristupu pravima za osobe s invaliditetom i njihovo potpuno i aktivno sudjelovanje u društvu (donesene 26. siječnja 2009. godine) glase kako slijedi:

“1. Više od jedne na svakih 10 osoba boluje od nekog oblika invalidnosti, što čini 650 milijuna ljudi u cijelom svijetu. U Europi je taj omjer i veći, do 200 milijuna ljudi. Postoji odnos zavisnosti između dobi i invalidnosti: kako stanovništvo stari a zdravstvena skrb se poboljšava, broj osoba s invaliditetom u Europi raste, i nastavit će rasti.

2. Parlamentarna skupština podsjeća da Europska konvencija o ljudskim pravima Vijeća Europe (ETS No. 5) štiti sve ljude, uključujući i osobe s invaliditetom, te da članak 15. revidirane Europske socijalne povelje (ETS br. 163) izričito jamči osobama s invaliditetom djelotvorno ostvarivanje prava na neovisnost, socijalnu integraciju i sudjelovanje u životu zajednice. Jedan noviji, željno očekivani tekst, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom stupila je na snagu 3. svibnja 2008. godine. Skupština pozdravlja taj tekst, koji daje podroban opis prava osoba s invaliditetom, uključujući i djecu, te će svakako pridonijeti promjeni doživljaja koja je potrebna kako bi se popravila situacija osoba s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom.

3. Skupština bilježi kako u praksi pristup osoba s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom njihovim pravima na jednakoj osovi kao i osoba koje nisu invalidi često ostaje samo priželjkivan i pokazuje se kao neodgovarajući. Ona stoga pozdravlja pripremu Akcijskog plana za osobe s invaliditetom Vijeća Europe za promicanje prva i sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu za razdoblje 2006.-2015. (Preporuka Rec(2006)5 Odbora ministara), koji se obvezuje pronaći praktične odgovore na najteže i najuobičajenije probleme s kojima se susreću osobe s invaliditetom, kako bi se njegovala jednakost prilika, koji plan zagovara brojne mjere za poboljšanje situacije osoba s invaliditetom u svim vidovima svakodnevnog života.

...

18. I dok stav društva, predrasude i tvrdi mentalni sklopovi ostaju glavna prepreka osobama s invaliditetom u pristupu njihovim pravima i za njihovo potpuno i aktivno sudjelovanje u društvu, Skupština poziva države članice da:

18.1. pojačaju svoje kampanje za svraćanje pozornosti javnosti na pitanja pozvana s invaliditetom i za pružanje informacija o njima,

18.2. poduzmu pravne radnje protiv diskriminirajućih praksi i neprihvatljivog stava prema osobama s invaliditetom te da ih kazne, i to osobito zlostavljanje, koje počine bilo izolirani pojedinci ili ustanove zdravstvene skrbi;

18.3. obznane primjere dobre prakse u svim područjima svakodnevnog života, kako bi opseg ovoga pitanja u civilnom društvu, radnom okruženju i svijetu obrazovanja učinile jasnijim svima, a osobito mladim ljudima,

18.4. osiguraju potpuno i aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim ovim procesima.

...”

IV MJERODAVNI MATERIJALI UJEDINJENIH NARODA

79. Mjerodavni dijelovi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (koju je Hrvatska ratificirala u srpnju 2007. godine a stupila je na snagu 3. svibnja 2008. godine) glasi:

Članak 1. - Svrha

Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.

Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Članak 4. - Opće obveze

“1. Države stranke obvezuju se osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu se svrhu države stranke obvezuju:

usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom,

poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom,

uzeti u obzir zaštitu i promicanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima,

 suzdržati se od svakog postupanja ili prakse koja nije u skladu s ovom Konvencijom te osigurati da javne vlasti i institucije djeluju u skladu s ovom Konvencijom,

 poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća,

...”

Članak 5 - Jednakost i nediskriminacija

“1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.

2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.

3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.

4.  Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije."

Članak 8. - Podizanje svijesti

“1. . Države stranke se obvezuju usvojiti žurne, učinkovite i primjerene mjere u svrhu:

(a) podizanja razine svijesti u svim segmentima društva, uključujući i razinu obitelji, u svezi s osobama s invaliditetom, kao i promicanja poštivanja njihovih prava i dostojanstva,

(b) borbe protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postupaka prema osobama s invaliditetom na svim područjima života, uključujući one utemeljene na spolu i dobi,

(c) promicanja svijesti o sposobnostima i doprinosu osoba s invaliditetom.

2. Mjere za postizanje navedenih ciljeva uključuju:

(a) Pokretanje i provođenje djelotvornih kampanja podizanja svijesti javnosti s ciljem:

(i) senzibiliziranja javnosti za prava osoba s invaliditetom,

(ii) promicanja pozitivne percepcije osoba s invaliditetom i većeg stupnja društvene svijesti o osobama s invaliditetom,

(iii) promicanja priznavanja vještina, stvarnih vrijednosti i sposobnosti osoba s invaliditetom, te njihova doprinosa na radnom mjestu i tržištu rada,

(b) Njegovanje stava o poštivanju prava osoba s invaliditetom na svim razinama obrazovnog sustava, počevši kod sve djece već u ranoj životnoj dobi,

(c) Poticanje svih sredstava javnog priopćavanja na predstavljanje osoba s invaliditetom na način usklađen sa svrhom ove Konvencije,

(d) Promicanje programa za podizanje razine svijesti o osobama s invaliditetom i njihovim pravima.

Članak 15. - Sloboda od mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

“1. "Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. "Posebno, nitko ne će biti podvrgnut medicinskim ili znanstvenim pokusima bez svojega slobodnog pristanka.

2. Države stranke će poduzeti sve djelotvorne zakonodavne, upravne, pravosudne i druge mjere kako bi spriječile da osobe s invaliditetom, na jednakopravnoj osnovi s drugima, ne budu podvrgnute mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Članak 16. - Sloboda od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja

“1.  Države stranke će poduzeti sve prikladne zakonodavne, upravne, socijalne, obrazovne i druge mjere radi zaštite osoba s invaliditetom, kako unutar tako i izvan njihovog doma, od svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, uključujući i aspekte istih vezane uz spol.

2.  Države stranke će također poduzeti sve primjerene mjere radi sprečavanja svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, osiguravajući osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima i njegovateljima, među ostalim, odgovarajuće oblike pomoći i potpore koji uvažavaju njihovu spol i dob, uključujući i osiguravanje informacija i edukacije o tome kako izbjeći, prepoznati i izvijestiti o slučajevima izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja. x 3. Kako bi spriječile pojavu svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, države stranke će osigurati djelotvoran nadzor svih objekata i programa namijenjenih osobama s invaliditetom koji će provoditi neovisna tijela.

3.  Kako bi spriječile pojavu svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, države stranke će osigurati djelotvoran nadzor svih objekata i programa namijenjenih osobama s invaliditetom koji će provoditi neovisna tijela.

4.  Države stranke će poduzeti sve prikladne mjere promicanja tjelesnog, kognitivnog i psihološkog oporavka, rehabilitacije i socijalne reintegracije osoba s invaliditetom koje su bile žrtve bilo kojeg oblika izrabljivanja, nasilja ili zlostavljanja, uključujući i uspostavu službi zaštite. Takav oporavak i reintegracija odvijat će se u okruženju koje potiče zdravlje, dobrobit, samopoštovanje, dostojanstvo i neovisnost osobe, vodeći računa o specifičnostima potreba koje proizlaze iz dobi i spola.

5. Države stranke će uvesti djelotvorno zakonodavstvo i politike, uključujući zakonodavstvo i politike usmjerene na žene i djecu, kako bi osigurale da se slučajevi izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja osoba s invaliditetom identificiraju i istraže, i gdje je to primjereno, kazneno gone.

Članak 17. - Zaštita osobnog integriteta osobe

Svaka osoba s invaliditetom ima pravo na poštivanje svojega tjelesnog i mentalnog integriteta na ravnopravnoj osnovi s drugima.

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 2., 3. I 8. KONVENCIJE

80. Podnositelji prigovaraju da im državne vlasti nisu pružile odgovarajuću zaštitu od maltretiranja od strane maloljetne djece iz njihovog susjedstva. Pozivaju se na članke 2., 3. i 8. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

Članak 2.

“1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

...”

Članak 3.

"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. "

Članak 8.

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vladine tvrdnje

81. Vlada tvrdi da članci 2. i 3. nisu primjenjivi na okolnosti ovoga predmeta. Glede članka 2. tvrde da životi podnositelja nisu nikada ni na koji način bili izloženi riziku. Glede članka 3. Konvencije, Vlada tvrdi da nije dosegnuta tražena razina težine, jer je maltretiranje kojemu se prigovara bilo uglavnom verbalno, a povrede koje je prvi podnositelj pretrpio dana 4. travnja 2009. da su bile blage prirode. Također tvrde kako činjenica što je podnositelj izrazio želju da se okolo šeće pokazuje da događajima o kojima je riječ nije bio traumatiziran.

82. Vlada je ustvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili sva dostupna domaća pravna sredstva. Po mišljenju Vlade podnositelji su trebali podnijeti građansku tužbu za naknadu štete protiv dotične djece i njihovih roditelja, te također protiv škole koju djeca pohađaju ili protiv drugih tijela vlasti. Nadalje, mogli su pokrenuti prekršajni postupak protiv roditelja te djece. Mogli su i temeljem Zakona o upravnim sporovima podnijeti "tužbu protiv nezakonite radnje" protiv mjerodavnih vlasti. U postupku pokrenutom povodom takve tužbe nadležni sud ima obvezu postupati hitno. U presudi kojom prihvaća tužbeni zahtjev, sud bi zabranio svaku daljnju nezakonitu radnju. Presudu treba izvršiti u roku od tri dana nakon što bude dostavljena strankama.

83. Glede događaja od 10. travnja i 13. svibnja 2010. godine Vlada tvrdi da su navodni počinitelji, P.B. i Z.B. imali četrnaest godina i da nisu mogli biti kazneno odgovorni. Budući da su kazneni izvidi još u tijeku, svaki je prigovor koji se odnosi na ove incidente preuranjen.

(b) Tvrdnje podnositelja zahtjeva

84. Podnositelji u odgovoru tvrde da su izloženi trajnom maltretiranju koje uključuje i čine tjelesnog nasilja protiv prvog podnositelja i verbalnog nasilja protiv oboje podnositelja. Takvo je zlostavljanje poremetilo njihov svakodnevni život i uzrokovalo im značajnu razinu stalnog stresa i patnje, osobito s obzirom na zdravstveno stanje prvog podnositelja. Tvrde da trajni obrazac maltretiranja i zlostavljanja zadovoljava standard intenziteta iz članak 3. i 8. Konvencije, te da je također primjenjiv članak 2. Konvencije, s obzirom na eskalaciju nasilja protiv prvog podnositelja, s obzirom na krajnju ranjivost i također s obzirom na vjerojatnost, dokazanu istraživanjima o zločinu iz mržnje protiv osoba s invaliditetom, da se maltretiranje niske razine, ako ga se zanemari, pretvori u nasilje punog intenziteta, koje može dovesti do krajnjih posljedica kao što su smrt ili teško zlostavljanje.

85. Glede iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, tvrde da domaći pravni sustav ne predviđa nikakve pravne lijekove koji bi pružili zadovoljštinu u odnosu na zločin iz mržnje protiv osoba s invaliditetom. Ovo potkrepljuju činjenicom da Vlada nije dostavila nikakvu mjerodavnu sudsku praksu kojom bi potkrijepila svoje navode o dostupnosti i učinkovitosti pravnih sredstava na koja se pozivaju.

86. Glede mogućnosti podnošenja tužbe protiv vlasti zbog nezakonite radnje temeljem članka 67. Zakona o upravnom sporu, podnositelji tvrde da zahtjevi za dopuštenost za to pravno sredstvo, na primjer da nezakonita radnja predstavlja povredu Ustava, da to pravno sredstvo treba biti zadnje kojemu se pribjegava te da nezakonita radnja traje u vrijeme podnošenja tužbe, čine to pravno sredstvo nedjelotvornim u ovome predmetu.

87. Glede moguće građanske tužbe protiv roditelja djece koja su u tome sudjelovala, podnositelji tvrde da je Sud već presudio u jednom predmetu protiv Hrvatske kako djelotvorno odvraćanje od napada na tjelesni integritet osobe traži djelotvorne kaznenopravne mehanizme koji će osigurati odgovarajući zaštitu u tom pogledu (citiraju predmet Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, stavak 36., 5. ožujka 2009.).

88. Glede prekršajnog postupka, podnositelji tvrde da se on odnosi samo na prekršaje protiv javnog reda i mira i da je stoga jasno kako je to pravno sredstvo neodgovarajuće u odnosu na štetu počinjenu tjelesnom i psihološkom integritetu podnositelja.

89. Glede tvrdnje Vlade da je zahtjev preuranjen u odnosu na događaje od 10. travnja i 13. svibnja 2010. godine, budući da je istraga o ovim događajima još uvijek u tijeku, podnositelji su odgovorili da nisu nikada primili službenu obavijest da je pokrenuta bilo kakva istraga o ovoj stvari i da je u svakom slučaju bilo neopravdanih odugovlačenja u ponašanju vlasti. Nadalje, istraga se ticala izoliranih incidenata, a ne situacije podnositelja u cjelini.

2. Ocjena Suda

(a) Primjenjivost članak 2., 3. i 8. Konvencije na okolnosti ovoga predmeta

(i) u odnosu na prvog podnositelja

90. Sud bilježi opetovane incidente nasilničkog ponašanja prema prvom podnositelju. Činjenice o kojima je riječ tiču se čestih epizoda maltretiranja u razdoblju od 31. srpnja 2008. do veljače 2011. godine, što iznosi oko dvije i pol godine. Ti se incidenti odnose i na verbalno i na tjelesno maltretiranje, uključujući nasilničke radnje kao što je nanošenje opeklina cigaretama na podnositeljeve ruke, guranje podnositelja na željeznu ogradu i udaranje podnositelja loptom. S obzirom na činjenicu da se svi incidenti u ovome predmetu tiču niza radnji skupine djece i da su se događali tijekom dužeg vremenskog razdoblja, Sud će ih ispitati kao trajnu situaciju.

91. Sud nadalje bilježi da su incidenti maltretiranja prvog podnositelja od strane djece koja žive u njegovom susjedstvu i djece koja pohađaju obližnju osnovnu školu dobro dokumentirani, inter alia, policijskim izvješćima i liječničkim nalazima. Ovi posljednji ukazuju na negativan utjecaj koji ti incidenti imaju na njegovo tjelesno i mentalno zdravlje. U izvješćima i nalazima koji se odnose na prvog podnositelja navodi se da boluje od teških mentalnih poremećaja, ali da je miran i bezopasan pojedinac koji se ne može i ne zna braniti od zlostavljača. Zbog toga što je trajno zlostavljan mora ići na psihoterapiju, često je prestrašen i pod stresom. Preporučeno je njegovo micanje iz situacije maltretiranja.

92. Tvrdnja prvog podnositelja da je kroz produljeno vremensko razdoblje izložen prijetnjama svom tjelesnom i mentalnom integritetu te da je stvarno bio maltretiran ili napadan u brojnim prigodama je vjerodostojna.

93. S obzirom na te činjenice, Sud smatra da su državna tijela imala pozitivnu obvezu prvog podnositelja zahtjeva zaštiti od nasilnog ponašanja djece koja su u tome sudjelovala. U okolnostima ovoga predmeta ova obveza nastaje i temeljem članka 3. i članka 8. Konvencije. Sud, međutim, u okolnostima ovoga predmeta smatra da je dovoljno analizirati prigovore prvog podnositelja samo iz motrišta članka 3. Konvencije.

94. Glede članka 3. Konvencije, Sud ponavlja kako, da bi spadalo u domašaj članka 3., zlostavljanje mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi predmete Costello-Roberts protiv Ujedinjene Kraljevine, 25. ožujka 1993., stavak 30., Serija A br. 247-C i A. protiv Ujedinjene Kraljevine, 23. rujna 1998., stavak 20., Izvješća 1998-VI).

95. Sud je presudio da je postupanje "nečovječno" jer je inter alia bilo učinjeno s umišljajem, primijenjeno satima bez prestanka i uzrokovalo stvarne tjelesne povrede ili snažno fizičko ili psihičko trpljenje (vidi Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, stavak 120., ECHR 2000-IV). Postupanje se smatra "ponižavajućim" ako je u žrtvama pobudilo osjećaj straha, tjeskobe ili podređenosti koji ih mogu poniziti i omalovažiti, te ako je moglo slomiti njihov tjelesni ili moralni otpor (vidi predmete Hurtado protiv Švicarske, 28. siječnja 1994., mišljenje Komisije, stavak 67., Serija A br. 280 i Wieser protiv Austrije, br. 2293/03, stavak 36., 22. veljače 2007.). , .

96. Sud smatra da je zlostavljanje prvog podnositelja, koje mu je barem jednom prilikom nanijelo i tjelesne povrede, zajedno s njegovim osjećajima straha i bespomoćnosti, bilo dovoljno ozbiljno da je doseglo razinu težine iz članka 3. Konvencije, te je stoga tu odredbu učinilo primjenjivom u ovom predmetu (vidi Price protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33394/96, stavak 24., ECHR 2001-VII i Milanović protiv Srbije, br. 44614/07, stavak 87., 14. prosinca 2010.).

(ii) u odnosu na drugu podnositeljicu

97. Glede druge podnositeljice, Sud bilježi da ona nije bila izložena niti jednom obliku nasilja koje bi utjecao na njen tjelesni integritet. Međutim, nema nikakve dvojbe da su trajno maltretiranje prvog podnositelja, njenog sina s invaliditetom, za kojega se brine, i incidenti maltretiranja koji se tiču i nje osobno, čak i u svojim blažim oblicima doveli do poremećaja njenog svakodnevnog života i njenih rutina, što je imalo negativan učinak na njen privatni i obiteljski život. Naime, tjelesna i moralna cjelovitost pojedinca obuhvaćena je pojmom privatnog života. Pojam privatnog života širi se i na područje odnosa između pojedinaca.

98. Slijedi da je članak 8. primjenjiv na okolnosti ovoga predmeta glede prigovora koji se tiču druge podnositeljice.

(b) Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

99. Sud ističe kako je svrha članak 35. da se državama ugovornicama dade prilika spriječiti ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu institucijama Konvencije, Dakle, države su oslobođene od obveze da za svoje postupke odgovaraju pred međunarodnim tijelom prije nego što su imale priliku ispraviti stvari kroz svoje pravne sustave. Pravilo iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iz članka 35. Konvencije nalaže da podnositelj zahtjeva treba imati redovni put do onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede i koja su istovremeno dostupna i dovoljna. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost; na tuženoj državi je da utvrdi da su ti uvjeti ispunjeni (vidi Selmouni protiv Francuske [VV], br. 25803/94, stavci 74. i 75., ECHR 1999 V)-.

100. Članak 35. propisuje podjelu tereta dokaza. Vlada koja se poziva na neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno te raspoloživo u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, drugim riječima, da je bilo dostupno, da je moglo pružiti pravnu zaštitu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva, te da je davalo razumne izglede za uspjeh (vidi predmet Akdivar and Others protiv Turske, 16. rujna 1996., Izvješća o presudama i odlukama 1996 IV, stavak 68.).

101. Sud naglašava da se pri primjeni ovoga pravila mora dužno uzeti u obzir kontekst. Stoga je prihvatio da se članak 35., stavak 1. mora primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma (vidi predmet Cardot protiv Francuske, 19. ožujka 1991., stavak 34., Serija A br. 200).). Nadalje je prihvatio da pravilo iscrpljenja pravnih sredstava nije apsolutno, a nije ga moguće ni automatski primijeniti. Kad se preispituje je li ono bilo poštovano bitno je uzeti u obzir posebne okolnosti dotičnoga predmeta (vidi Van Oosterwijck protiv Belgije, 6. studenoga 1980., Serija A br. 40, stavak 35.). To znači da, između ostalog, Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu dotične ugovorne stranke, već i opći pravni i politički kontekst u kojemu oni funkcioniraju, te osobne okolnosti podnositelja zahtjeva (vidi Akdivar i drugi, naprijed citirano, stavak 69.).

102. Glede ovoga predmeta, Sud bilježi da je Vlada sugerirala da su podnositelji trebali podnijeti građansku tužbu za naknadu štete protiv roditelja djece koja su sudjelovala u činima maltretiranja i nasilja protiv prvog podnositelja, te da su imali mogućnost pokrenuti prekršajni postupak protiv roditelja te djece.

103. S tim u vezi Sud bilježi da se u ovom predmetu ne radi o pojedinačnoj odgovornosti roditelja djece koja su sudjelovala nego o navodnom nepostojanju odgovarajućeg odgovora nadležnih državnih vlasti na opetovane čine maltretiranja i nasilja od strane djece koja, zbog svoje mlade dobi, ne mogu po nacionalnom pravu biti kazneno gonjena.

104. Glede Vladine tvrdnje da je zahtjev preuranjen jer su djeca P.B., Z.B. i I.S., koja su navodno sudjelovala u događajima od 10. travnja i 13.svibnja 2010. godine u to vrijeme imala četrnaest godina i te stoga nisu kaznenopravno odgovorna, Sud prvo ponavlja da se u ovome predmetu ne radi o pojedinačnoj kaznenoj odgovornosti. U svakom slučaju, dotični su se incidenti dogodili u travnju i svibnju 2010. godine, a Vlada nije dokazala da su osim obavijesnih razgovora policije obavljenih u srpnju, kolovozu i rujnu 2010. godine s maloljetnicima o kojima je riječ, poduzeti bilo kakvi daljnji koraci.

105. Međutim, neka daljnja pravna sredstva na koja upućuje Vlada traže ocjenu njihove djelotvornosti u osobitim okolnostima ovoga predmeta. Sud prvo bilježi da članci 67.do 76. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavke 29. do 32. ove presude) predviđaju "tužbu protiv nezakonite radnje", sudsko pravno sredstvo otvoreno svakome tko smatra da su mu povrijeđena prava ili slobode zajamčene Ustavom od strane javne vlasti i da mu nije dostupno niti jedno drugo pravno sredstvo. Kao i pravno sredstvo dostupno temeljem članka 66. istoga zakona, koji predviđa pravno sredstvo protiv konačnog pojedinačnog akta (vidi stavak 65. ove presude) to su pravna sredstva kojima se posljednjima pribjegava, koja treba koristiti kad nema nikakve druge sudske zaštite protiv odluka ili drugih (činjeničnih) radnji ili propusta ("tužba protiv nezakonite radnje", vidi stavke 66. i 67. ove presude) javnih vlasti kojima se mogu povrijediti ustavom zajamčena prava i slobode. Logika u podlozi tih pravnih sredstava je da su ustavna prava i slobode tako dragocjeni da ih se ne može ostaviti bez sudske zaštite.

106. Sud također bilježi da su i pravo ne biti zlostavljan i pravo na poštovanje privatnog života neke osobe zajamčena hrvatskim Ustavom. Nadalje, iz mjerodavne sudske prakse nacionalnih sudova razvidno je da se tužba ove vrste može podnijeti i u situaciji propuštanja djelovanja, kao što je to u ovom predmetu, u kojemu podnositelji navode da nacionalne vlasti nisu poduzele odgovarajuće korake. Međutim, glede djelotvornosti takvog tužbe u okolnostima ovoga predmeta otvaraju se određena pitanja.

107. Kao prvo, Vlada nije naznačila koje bi se tijelo vlasti moglo smatrati odgovornim za propuštanje poduzimanja odgovarajućih mjera. Budući da je pravno sredstvo o kojemu je riječ "tužba protiv nezakonite radnje" (ili propusta), potrebno je utvrditi koje je tijelo imalo dužnost djelovati i na osnovi kojega zakona. Nadalje, tužba zbog propuštanja djelovanja može se podnijeti samo protiv pojedine javne službene osobe koja je imala dužnost djelovati na osnovi zakona. U ovome bi predmetu bilo teško imenovati pojedinačnu službenu osobu koja je imala takvu dužnost. Vlada, međutim, u tom pogledu nije iznijela nikakve tvrdnje. Sud s tim u vezi bilježi da je jedan vid prigovora podnositelja da niti jedno tijelo državne vlasti nema zakonsku obvezu poduzeti bilo kakve mjere u situaciji kojoj se prigovara.

108. Tužba ove naravi bi temeljem Zakona o upravnom sporu naučila pokretanje postupka pred redovnim sudovima. Vlada nije naznačila da bi u takvom postupku bila moguća primjena privremene mjere bilo koje vrste.Međutim, iz situacije kojoj podnositelji prigovaraju razvidno je da su stalno maltretirani, u svako doba gotovo na svakodnevnoj osnovi, te bit njihovih prigovora leži u činjenici da nacionalne vlasti, iako svjesne te situacije, nisu poduzele odgovarajuće mjere za sprečavanje daljnjeg zlostavljanja. Stoga je ova situacija tražila trenutnu reakciju tijela državne vlasti. Vlada nije dokazala da bi bilo koje pravno sredstva na koje su uputili bilo sposobno dovesti do takvog trenutnog odgovora na situaciju maltretiranja.

109. Stoga glede takve "tužbe protiv nezakonite radnje" i građanske tužbe za naknadu štete protiv države temeljem Zakona o obveznim odnosima Vlada nije dokazala da bi one mogle dovesti do brzih i odgovarajućih mjera potrebnih u okolnostima ovoga predmeta.

110. U ovoj točki Sud ponavlja da je logika iza zahtjeva iscrpljivanja domaćih pravnih sredstva supsidijarna narav instrumenata Konvencije, a to je načelo da se prvo nacionalnim vlastima treba dati prilika da isprave povredu kojoj se prigovara. S tim u vezi Sud bilježi da je druga podnositeljica opetovano prigovarala zbog trajnog maltretiranja raznim nacionalnim tijelima vlasti, kao što su policija i državno odvjetništvo, nadležnom centru za socijalnu skrb i školi koju su pohađala dotična djeca. Sud smatra da je ona tako dala mjerodavnim tijelima vlasti odgovarajuću priliku da reagiraju na njene navode i da zaustave maltretiranje kojemu se prigovara. Ona je stoga iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva.

111. Nadalje, podnositelji navode nedostatke u nacionalnom sustavu za zaštitu osoba s invaliditetom od čina maltretiranja i nasilja, uključujući pravni okvir u kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati, kao i osigurane mehanizme. S tim u vezi Sud bilježi da Vlada nije dokazala da bi se ova otvorena pitanja mogla ispitati u bilo kojoj vrsti postupka na koje se pozivaju.

112. Slijedi da podnositelji nisu trebali iskoristi i ona pravna sredstva koja je predložila Vlada. U donošenju tog zaključka, Sud je uzeo u obzir posebne okolnosti ovoga predmeta, kao i činjenicu da se radi o pravu tako temeljnom kao što je pravo ne biti podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju i da je svrha Konvencije jamčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, već su praktična i djelotvorna (vidi, na primjer, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [VV], br. 24833/94, stavak 34., ECHR 1999-I). Prigovor Vlade stoga treba odbiti.

(c) Zaključak

113. Sud primjećuje da prigovori na temelju članaka 3. i 8. Konvencije nisu očito neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Tvrdnje podnositelja zahtjeva

114. Podnositelji prvo govore o pitanju nasilja protiv prvog podnositelja kao o zločinu iz mržnje prema invalidnim osobama. Studije koje se odnose na to pitanje pokazale su da je stopa zlostavljanja i nasilja počinjenog protiv osoba s invaliditetom znatno viša od stope za opću populaciju i da je ono široko rasprostranjeno. Najuobičajeniji oblici nasilja protiv osoba s intelektualnim invaliditetom su udaranje nogom, griženje, nazivanje imenima, zadirkivanje, krađa, guranje, prijetnje, bacanje predmeta na njih, traćenje da napuste zgradu, udaranje, vikanje na njih, psovanje, traženje novca, povlačenje za kosu, bacanje kamenja, pljuvanje, podbadanje, udaranje šakom, batinanje i udaranje njihovom glavom u zid. Osobe s invaliditetom često doživljavaju nasilje na trajnoj osnovi pri čemu su počinitelji iste osobe. Zlostavljanje često vrše bande mladih ljudi koje sustavno ciljaju istu osobu, kao što je to u ovome predmetu.

115. Maltretiranje osoba s invaliditetom obično je motivirano percepcijom tih osoba kao inferiornih. Nasilje i neprijateljstvo mogu imati široke posljedice, uključujući emotivne, tjelesne i seksualne implikacije, pa čak i smrt žrtve. Osobe s invaliditetom mogu biti prisiljene restrukturirati svoj svakodnevni život kao bi izbjegle taj rizik.

116. Podnositelji su se u svojim podnescima pozvali i na naprijed citirane međunarodne izvore, osobito na Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i na obveze koje iz nje proizlaze.

117. Podnositelji tvrde da su podvrgnuti trajnom maltretiranju i zlostavljanju kroz razdoblje od preko pet godina od strane skupine većinom neidentificirane djece zbog svog srpskog porijekla i invaliditeta prvog podnositelja. Maltretiranje se većinom sastojalo od verbalnog zlostavljanja i drugih oblika antisocijalnog ponašanja, kao što je pljuvanje, stvaranje buke, pisanje uvredljivih poruka na pločniku te nanošenja štete mjestu na kojemu podnositelji prebivaju. Ono je podnositeljima uzrokovalo snažnu patnju. Osim tjelesne štete koja je nastala zbog naprijed navedenih incidenata, trajno maltretiranje vrlo je značajno utjecalo na mentalnu dobrobit prvog podnositelja, kako je to dokumentirao njegov psihoterapeut.

118. Podnositelji su uz to morali izmijeniti svoju dnevnu rutinu. Dnevne šetnje u parku, sjedenje na klupi u parku i razgovor s ljudima presudni su kako bi prvi podnositelj razvio neovisan stil života i osjećaj uključenosti u zajednicu. Zbog stalnog maltretiranja od strane djece iz njegovog susjedstva, prvi podnositelj morao je prestati sa svim takvim aktivnostima.

119. Široko se oslanjajući na sudsku praksu Suda glede pozitivnih obveza države temeljem članaka 3. i 8. Konvencije, podnositelji tvrde da su mjerodavne državne vlasti imale dužnost poduzeti pozitivne mjere kako bi ih zaštitile od štete koju im počine treće osobe. Druga je podnositeljica opetovano obavještavala tijela vlasti o zlostavljanju podnositelja kojemu su bili izloženi ali te vlasti uglavnom nisu poduzimale nikakve radnje da spriječe ponavljanje zlostavljanja. Vlasti su tako bile svjesne da maltretiranje prvog podnositelja slijedi isti obrazac.

120. Međutim, usprkos njihovog saznanja o situaciji podnositelja, mjerodavne vlasti nisu izvršile svoju dužnost da okončaju maltretiranje i zlostavljanje. Podnositelji tvrde da uopće nije bilo jasno koje tijelo vlasti je nadležno rješavati njihovu situaciju. Glede tvrdnje Vlade da je policija odgovarajuće reagirala na sve prigovore druge podnositeljice, tvrde da policija nije u punom opsegu obuhvatila trajno zlostavljanje i spriječila daljnje zlostavljanje. Policija nije identificirala počinitelje. Policija bi jednostavno došla na lice mjesta i upozorila djecu da se udalje. Ovakav opušten pristup policije nije imao odvraćajući učinak. Nadalje, policija je svaki slučaj zlostavljanja rješavala kao izolirani događaj, bez razumijevanja trajne naravi situacije. Oni su također propustili poduzeti bilo kakvu odgovarajuću radnju kao što je pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja djece koja su u tome sudjelovala.

121. Nadležni centar za socijalnu skrb trebao je istražiti predmet i utvrditi mjerodavne činjenice, pozvati roditelje počinitelja na sastanak kako bi utvrdio njihove osobne okolnosti; donijeti zaštitne mjere kako bi spriječio ponavljanje nasilja; dati savjet ili obvezati počinitelje i njihove roditelje da dolaze na savjetovanje; pratiti situaciju i sastaviti izvješća o poduzetim mjerama. Međutim, Centar za socijalnu skrb Susedgrad nije učinio ništa od toga. 2009. godine poduzeo je mjere protiv jednog od maloljetnika koji su sudjelovali u incidentu nanošenja opekotina cigaretama i stavio ga pod nadzor socijalne radnice i tada pokrenuo sudski postupak da ga se jednu godinu smjesti u ustanovu za djecu s problemima u ponašanju. Međutim, sve je to bilo učinjeno ne zbog napada na prvog podnositelja, nego zbog sveukupnih problema u ponašanju dotičnog pojedinca.

122. Glede školskih vlasti škole koju su pohađala dotična djeca, podnositelji tvrde da iako su imali pravo poduzeti cijeli niz stegovnih mjera u slučajevima nasilničkog ponašanja učenika, uključujući upozorenja, opomene, ozbiljne opomene i isključenje iz škole, oni nisu poduzeli niti jednu takvu mjeru. Istina je, međutim, da su školske vlasti poduzele neke druge mjere, kao što je pozivanje roditelja i djece kako bi se pobrinuli da nasilničko ponašanje protiv podnositelja prestane te organiziranje sastanaka na kojima su govorili učenicima o potrebama osoba s posebnim potrebama. Pomagali su i pri organizaciji razgovora s dotičnim učenicima. Međutim, tim se mjerama nje moglo spriječiti daljnje nasilje protiv podnositelja.

123. Slično tome, niti jedno drugo tijelo vlasti nije puno učinilo kako bi spriječilo nasilje i maltretiranje podnositelja.

(b) Vladine tvrdnje

124. Vlada tvrdi da osim incidenata o kojima je obaviještena policija i koji su dokumentirani u policijskim izvješćima, podnositelji nisu dokazali da bi se dogodili bilo koji daljnji incidenti. Vlada tvrdi da su mjerodavne vlasti poduzele sve odgovarajuće mjere kako bi zaštitile podnositelje od maltretiranja. Svaki puta kad je druga podnositeljica pozvala policiju, policija je stigla na vrijeme i obavila razgovor s dotičnom djecom i upozorila ih na njihovo neprilično ponašanje. Policija je svaki puta sastavila izvješće i poslala ga državnom odvjetništvu.

125. Škola koju su dotična djeca pohađala također je uvijek brzo reagirala na navode o maltretiranju podnositelja. Zaposlenici škole često su razgovarali s učenicima i njihovim roditeljima o osobama s posebnim potrebama. Roditeljima je rečeno da razgovaraju o tom pitanju sa svojom djecom, a ravnatelj škole poslao je roditeljima pismo u tu svrhu.

126. Glede incidenta od 4. travnja 2009. godine Vlada tvrdi da su nacionalne vlasti poduzele sve bitne korake kako bi identificirale počinitelja. I na kraju, otkriveno je da je I.M. opekao ruke prvog podnositelja cigaretom. Budući da I.M. dijete mlađe od četrnaest godina, ne može biti kazneno odgovoran, podnositelji su upućeni da pokrenu građanski postupak za naknadu štete. Nadležno državno odvjetništvo obavijestilo je i pravobraniteljicu za djecu i nadležan centar za socijalnu skrb o svojim nalazima.

127. Glede događaja od 10. travnja i 13. svibnja 2010. godine, kao i navoda o stalnom maltretiranju prvog podnositelja, policija je obavila razgovor s djecom P.B., Z.B. i I.S. Izvidi su bili u tijeku, i budući da su svi već bili stariji od četrnaest godina kad su se navodni čini dogodili, mogli su biti kazneno odgovorni.

128. Vlada tvrdi da navedeno pokazuje da su nacionalne vlasti djelovale brzo i revno glede svakog prigovora koji su podnijeli podnositelji, te su poduzele sve korake i mjere kojima je cilj sprečavanje daljnjeg maltretiranja. Od lipnja 2010. godine nije bilo daljnjih prigovora.

129. Vlada nadalje tvrdi da roditelji imaju veliku odgovornost u sprečavanju neodgovarajućeg ponašanja svoje djece. Roditeljima djece koja su u ovome sudjelovala školske su vlasti, kao i socijalne službe, stalno govorile o problemima njihove djece.

130. S druge strane, druga podnositeljica kao majka prvog podnositelja također treba snositi određeni stupanj odgovornosti brige za podnositelja. Utvrđeno je da prvi podnositelj treba pomoć pri hodanju i da mu je potrebna stalna pomoć majke. Utvrđeno je i da boluje od epilepsije i da je kratkovidan. Socijalne su službe upozorile drugu podnositeljicu da ga ne pušta samog iz stana, što bi riješilo sve probleme povezane s njegovim tjelesnim kontaktom s drugima, i da ga je ona uvijek pratila vani, mogla bi povećati svijest druge djece glede svoga sina.

(c) Miješanje treće strane

131. Europski forum za osobe s invaliditetom gledao je pitanja u ovome predmetu kroz leće zločina iz mržnje protiv osobe s invaliditetom. Tvrdi da priznaje zločina iz mržnje protiv osoba s invaliditetom predstavlja izazov za mnoge pravne sustave jer korištenje njihove ranjivosti uglavnom sprečava agencije za provođenje zakona i sudove da identificiraju radnje kao zločin iz mržnje. Dvije odvojene studije u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazale su da iako je četiri puta vjerojatnije da će osobe s invaliditetom biti verbalno i tjelesno napadnute nego njihovi vršnjaci koji nisu invalidi, upola je manje vjerojatno da će oni o zločinima izvijestiti policiju.

132. Treća strana nadalje tvrdi da je neprijateljsko ponašanje prema osobama s osobama s invaliditetom koje je izaziva nasilničke napade u svojoj biti diskriminirajuće, jer su žrtve odabrane zbog njihovog vidljivog invaliditeta. Tvrde da je strah od osoba s vidljivim invaliditetom čiji se izgled doživljava kao "uznemirujući i neugodan" glavni razlog za nasilje protiv osoba s invaliditetom. Takve se osobe često doživljavaju kao inferiorne ili odgovorne za svoje stanje, koje stavlja teret na društvo u cjelini.

133. Strah od "različitog" pothranjuje se samo kad se moguća žrtva doživi kao ranjiva. Ranjivost osobe s invaliditetom bila je prilika napadačima da izvrše svoje napade. To je bilo osobito pogodno u slučajevima kad su osobe s invaliditetom napadane ili im je imovina opljačkana samo svrhu ponižavanja njihove osobnosti.

134. Europski forum za osobe s invaliditetom također tvrdi da je konkretno priznanje zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom nedavni trend. Pozivajući se na članak 5. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (citirano gore), tvrdi da je tim člankom potvrđeno pravo osoba s invaliditetom na zaštitu na jednakoj osnovi kao i drugima. Za državu to ponovno znači sposobnost priznati i rješavati diskriminaciju koja se osniva na invaliditetu žrtve, i dovoljno znanje o invaliditetu kako bi mogla primijeniti zakone poštujući potrebe osoba s invaliditetom. U konkretnim slučajevima bi poštovanje načela nediskriminacije moglo značiti priznanje konkretne situacije osoba s invaliditetom u usporedbi s njihovim vršnjacima bez invaliditeta. Drugi stavak tog članka aludira na obvezu države da zaštiti osobe s invaliditetom od diskriminacije po svim osnovama. I opet, ispunjenje ove obveze traži široku izobrazbu agenata države.

135. Treća je strana također istaknula da ovaj instrument obvezuje države stranke da "poduzmu sve zakonodavne, upravne, sudske i druge mjere da spriječe da osobe s invaliditetom budu podvrgnute nasilju, što također traži izobrazbu onih koji rade u području pravosuđa i policije.

136. Zaključno, Europski forum za osobe s invaliditetom tvrdi da do sada zločin iz mržnje prema osobama s invaliditetom nije dobio dovoljno pozornosti zakonodavaca i tijela za provođenje zakona. To je dovelo do toga da zločin iz mržnje prema osobama s invaliditetom nije priznat kao takav, kao i do pod-izvještavanja i pogrešnog razumijevanja ove pojave. Odgovor vlasti na ovu pojavu treba se prebaciti s reaktivnog na proaktivni te mu cilj treba biti zaštita osoba s invaliditetom od svih čina nasilja.

2. Ocjena Suda

(a) U odnosu na prvog podnositelja

(i) Opća načela

137. Sud ponavlja da članak 3. treba smatrati jednom od najtemeljnijih odredbi Konvencije koja čuva temeljne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe (vidi Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva,br.2346/02, stavak 49., ECHR 2002-III). Za razliku od ostalih odredbi Konvencije, on je donesen u apsolutnom smislu, bez iznimke ili uvjeta, ili mogućnosti odstupanja temeljem članka 15. Konvencije (vidi, inter alia, Chahal v. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,15. studenog 1996., stavak 79., Reports 1996-V).

138. Sud ponavlja, da glede pitanja može li se država smatrati odgovornom temeljem članka 3. za zlostavljanje naneseno osobama od nedržavnih tijela, obveza visokih ugovornih strana temeljem članka 1. Konvencije da svima unutar svoje nadležnosti osiguraju prava i slobode definirane Konvencijom, uzeta zajedno s člankom 3. traži da države poduzmu mjere osmišljene kako bi se osiguralo da pojedinci unutar njihove nadležnosti ne budu podvrgnuti mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, uključujući i zlostavljanje koje provode privatni pojedinci (vidi, mutatis mutandis, H.L.R. protiv Francuske, 29. travnja 1997., stavak 40., Izvješća 1997-III). Te mjere trebaju osigurati djelotvornu zaštitu, osobito djece i ostalih ranjivih osoba, te uključiti razumne korake za sprečavanje zlostavljanja za koje su vlasti znale ili trebale znati (vidi, mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 228. listopada 1998., stavak 116., Izvješća 1998-VIII i E. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33218/96, stavak 88., 26. studenog 2002.).

139. Imajući na umu poteškoće obavljanja policijskog posla u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odabire koji se moraju raditi u smislu prioriteta i resursa, opseg ove pozitivne obveze mora se ipak tumačiti na način koji vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjerni teret. Stoga neće svaka tvrdnja kako postoji rizik da će doći do zlostavljanja za sobom povući konvencijski zahtjev vlastima da poduzmu operativne mjere kao bi spriječile da se taj rizik ostvari. Da bi nastala pozitivna obveza, treba utvrditi da su vlasti u vrijeme postojanja stvarnog i trenutnog rizika zlostavljanja pojedinca kojeg je moguće identificirati znale ili morale znati za kriminalne čine treće strane i da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti, od kojih bi se, razumnom prosudbom, moglo očekivati da će se njima izbjeći taj rizik. Druga stvar koju treba razmotriti je potreba da se osigura da policija vrši svoje ovlasti kontrole i sprečavanja zločina na način koji potpuno poštuje propisani postupak i ostala jamstva koja legitimno ograničavaju opseg njihovog djelovanja u istrazi zločina i privođenju počinitelja pred lice pravde, uključujući i jamstva sadržana u članku 8. Konvencije (vidi Mubilanzila Mayeka and Kaniki Mitunga protiv Belgije, br. 13178/03, stavak 53., ECHR 2006-XI; Members (97) of the Gldani Congregation of Jehovah’s Witnesses protiv Gruzije, br. 71156/01, stavak 96., 3. svibnja 2007. i Milanović protiv Srbije, br. 44614/07, stavak 84., 14. prosinca 2010.; vidi također, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Osman, stavak 116.).

140. Sud će stoga ispitati je li tužena država, postupajući u predmetu podnositelja zahtjeva, povrijedila svoje pozitivne obveze iz članka 3. Konvencije.

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

141. Sud na početku primjećuje da bi čini nasilja suprotni članku 3. Konvencije u pravilu tražili pribjegavanju primjene kaznenopravnih mjera protiv počinitelja (vidi Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, stavak 71., 25. lipnja 2009., glede članka 3. i naprijed citirani predmet Sandra Janković, stavak 47. , glede članka 8.).

142. Međutim, u ovome su predmetu većina navodnih počinitelja bila djeca mlađa od četrnaest godina, protiv kojih, u nacionalnom sustavu, nije moguće primijeniti kaznenopravne sankcije. Nadalje, u konkretnim okolnostima o kojima je riječ, moglo bi biti da niti jedan čin kojemu se prigovara sam po sebi ne predstavlja kazneno djelo, ali da su ipak u svojoj ukupnosti incidenti maltretiranja nespojivi sa zahtjevima članka 3. Konvencije. Stoga ovaj predmet treba razlikovati od predmeta koji se odnose na postupovnu obvezu države temeljem kaznenog prava u odnosu na čine zlostavljanja protivne članku 3. Konvencije, kada državne vlasti imaju dužnost provesti po službenoj dužnosti temeljitu, djelotvornu i neovisnu istragu.

143. U ovome se predmetu radi o pitanju pozitivnih obveza države u drugačijoj vrsti situacije, izvan sfere kaznenog prava, kada su državne vlasti svjesne situacije teškog maltretiranja i čak i nasilja usmjerenog protiv osobe s tjelesnim i mentalnim invaliditetom. Tu se radi o navodnom nepostojanju odgovarajućeg odgovora na takvu situaciju kako bi se pravilno rješavali čini nasilja i maltretiranja koji su se već dogodili i spriječili svi takvi daljnji čini.

144. U skladu s navedenim, Sud je prvo ispitao jesu li mjerodavne vlasti bile svjesne ili trebale biti svjesne situacije maltretiranja i nasilja protiv prvog podnositelja.

145. S tim u vezi Sud bilježi da dokumenti u spisu predmeta pokazuju da je već 31. srpnja 2008. godine druga podnositeljica obavijestila policiju o tome da djeca iz susjedstva stalno maltretiraju njenog sina. Također je obavijestila policiju o brojnim daljnjim incidentima, uključujući i nanošenje opekotina na ruke prvog podnositelja cigaretama dana 4. travnja 2009. godine. U travnju 2009. godine obavijestila je pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom o istom incidentu. Između svibnja i srpnja 2009. godine policija je obavijestila državno odvjetništvo kao i nadležni centar za socijalnu skrb o navodnom zlostavljanju prvog podnositelja, a do rujna 2009. propisno su obaviještene i školske vlasti.

146. S obzirom na navedeno, Sud se uvjerio da su domaće vlasti bile svjesne trajnog maltretiranja prvog podnositelja od strane djece iz njegovog susjedstva i djece koja pohađaju obližnju školu. Sud će stoga ispitati jesu li mjerodavne vlasti poduzele sve razumne korake u okolnostima ovoga predmeta da zaštite prvog podnositelja od takvih čina.

147. U ovoj situaciji, kad su se incidenti nasilja nastavili kroz određeno vremensko razdoblje, Sud nalazi da mjerodavne vlasti nisu poduzele dovoljne korake kao bi utvrdile razmjere problema i spriječile da se događa daljnje zlostavljanje.

148. Istina je da je policija obavila obavijesni razgovor s nekom od djece koja su navodno sudjelovala u određenim incidentima i da su školske vlasti o tom problemu razgovarale s učenicima i njihovim roditeljima. Međutim, Sud nalazi da nije učinjen nikakav ozbiljan napor da se procijeni narav situacije kojoj se prigovara, i da se procijeni nedostatak sustavnog pristupa, što je dovelo do nepostojanja odgovarajućih i sveobuhvatnih mjera. Tako nakon nalaza policije nije uslijedila nikakva konkretna radnja: nisu donijete nikakve odluke na razini politika i nisu postavljeni nikakvi mehanizmi za praćenje kako bi se priznalo i spriječilo daljnje maltretiranje. Sud je zapanjen nepostojanjem bilo kakvog istinskog sudjelovanja socijalnih službi i izostankom bilo kakve naznake da su bili uključeni mjerodavni stručnjaci koji su mogli dati odgovarajuće preporuke i raditi s dotičnom djecom. Isto tako, prvom podnositelju nije osigurano nikakvo savjetovanje kao bi mu se pomoglo. U stvari, Sud nalazi da osim odgovora na konkretne incidente, nadležne vlasti, usprkos svom saznanju da je prvi podnositelj sustavno ciljan i da je bilo vrlo vjerojatno da će uslijediti daljnje zlostavljanje, nisu poduzele nikakvu relevantnu radnju opće naravi kako bi suzbile problem koji se nalazi u podlozi ovog slučaja.

149. S obzirom na to, Sud smatra da nadležne državne vlasti nisu poduzele sve razumne mjere da spriječe zlostavljanje prvog podnositelja, bez obzira na činjenicu da je stalni rizik od takvog zlostavljanja bio stvaran i predvidljiv.

150. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 3. Konvencije.

(b) U odnosu na drugu podnositeljicu

(i) Opća načela

151. Sud ponavlja da iako je osnovni cilj članka 8. zaštiti pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, njime država nije tek natjerana na suzdržavanje od takvog miješanja: uz ovu negativnu preuzetu obvezu mogu postojati i pozitivne obveze koje su sadržane u djelotvornom poštovanju privatnog ili obiteljskog života. Ove obveze mogu značiti donošenje mjera namijenjenih osiguranju poštovanja privatnog života čak i u području odnosa između samih pojedinaca (vidi predmete X and Y protiv Nizozemske, 26. ožujka 1985., stavak 23., Serija A br. 23; Botta protiv Italije, 24. veljače 53176., stavak 33., Izvješća, 1998. , Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, stavak 57., ECHR 2002).

152. Glede poštovanja privatnoga života, Sud je u raznim kontekstima već presudio da pojam privatnog života uključuje tjelesnu i psihičku cjelovitost osobe. Temeljem članka 8. države u nekim okolnostima imaju dužnost štiti moralni integritet pojedinaca od čina drugih osoba. Sud je također presudio da postoji pozitivna obveza država da osiguraju poštovanje ljudskog dostojanstva i jednakosti života u određenim pogledima (vidi L. protiv Litve, br. 27527/03, stavak 56., ECHR 2007-IV, i, mutatis mutandis, Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 2346/02, stavak 65., ECHR 2002-III).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

153. Sud smatra da su čini trajnog maltretiranja negativno utjecali i na privatni i na obiteljski život druge podnositeljice. Utvrdio je da državne vlasti nisu poduzele odgovarajuće i relevantne mjere za sprečavanje daljnjeg maltretiranja prvog podnositelja. Isto tako, državne vlasti nisu osigurale odgovarajuću zaštitu u tom pogledu drugoj podnositeljici. Stoga je također došlo i do povrede članka 8. Konvencije u odnosu na drugu podnositeljicu.

 

II. Navodna povreda članka 14. Konvencije

154. Podnositelji nadalje prigovaraju da su čini zlostavljanja protiv njih i odgovor nadležnih vlasti bili također diskriminirajući, na osnovi njihovog srpskog etničkog porijekla, i invalidnosti prvog podnositelja. Pozvali su se na članak 14. Konvencije koji propisuje:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

155. Vlada tvrdi da su podnositelji mogli podnijeti građansku tužbu temeljem Zakona o zabrani diskriminacije, kojom bi mogli tražiti priznaje svake moguće diskriminacije kako je to navedeno u tom zakonu, te tražiti da se naloži prestanak diskriminacije i njenih posljedica, kao i naknadu.

156. Podnositelji u odgovoru tvrde da postupak temeljem Zakona o zabrani diskriminacije ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo jer njime ne bi mogli rješavati konkretnu situaciju kojoj prigovaraju. Nadalje, tvrde da dvije godine nakon što je zakon donesen, nema mjerodavne sudske prakse koja bi pokazala da građani s pouzdanjem pokreću postupak temeljem tog zakona, ili da je postupak koji je pokrenut napredovao odgovarajućom brzinom.

2. Ocjena Suda

157. Glede članka 14. Konvencije, Sud ponavlja da on ne postoji neovisno, nego ima važnu ulogu nadopunjavanja ostalih odredbi Konvencije i njenih protokola, budući da štiti pojedince koji su u sličnim situacijama od bilo kakve diskriminacije u ostvarivanju prava navedenih u tim ostalim odredbama (vidi Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. listopada 1981., stavak 67., Serija A br. 45; Chassagnou i drugi protiv Francuske [VV], BR. 25088/94, 28331/95 I 28443/95, stavak 89., ECHR 1999-III; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 30229/00, stavak 53., ECHR 2005- XII). Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu tih odredbi - i u toj je mjeri autonomna - ne može biti mjesta za njegovu primjenu, osim ako činjenice o kojima je riječ padaju u opseg jednog ili više ovih posljednjih (vidi, na primjer, predmete Van Buitenen protiv Nizozemske, br. 11775/85, odluka Komisije od 2. ožujka 1987. i Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske [VV], br. 27417/95, stavak 86., ECHR 2000-VII).

158. Sud je također presudio da čak i u situaciji kad materijalna odredba nije primjenjiva, članak 14. može biti primjenjiv (vidi Savez crkava “Riječ života” i drugi protiv Hrvatske, br. 7798/08, stavak 58., 9. prosinca 2010.). Stoga se pitanja dopuštenosti koja se tiču članka 14. mogu ocjenjivati odvojeno.

159. Glede ovoga predmeta, Sud će ispitati temeljem članka 14. pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava u odnosu na Zakon o zabrani diskriminacije. S tim u vezi Sud primjećuje da je već ispitao pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstva vezano uz prigovor diskriminacije odvojeno od pitanja iscrpljenja koja se tiču glavnog prigovora (vidi Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04, 19125/04, 19475/04, 19490/04, 19495/04, 19497/04, 24729/04, 171/05 i 2041/05, stavci 104.-108., 25. listopad 2011.). Ovaj pristup ide ruku pod ruku s načelom da kada se na neki materijalni članak Konvencije ili njene Protokole poziva i samostalno i zajedno s a člankom 14. a utvrđena je zasebna povreda materijalnog članka, Sud neće možda uvijek smatrati potrebnim razmatrati predmet i na temelju članka 14., iako je stav inače ako je jasna nejednakost u postupanju prema nekome u uživanju prava o kojemu je riječ temeljni vid predmeta (vidi naprijed citirani predmete Dudgeonstavak 67.; Chassagnou i drugi, stavak 89. i Timishev, stavak 53.).

160. Glede ovoga predmeta, Sud bilježi da Zakon o zabrani diskriminacije sadrži konkretno upućivanje na diskriminaciju na osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta, kao i etničkog porijekla (vidi članak 1. tog zakona). On daje cijeli raspon pravnih sredstva, uključujući priznanje diskriminacije, zabranu diskriminirajućih radnji i naknadu štete. Pravna se sredstva mogu koristiti i protiv nacionalnih vlasti u slučaju njihovog navodnog propuštanja djelovanja (vidi stavak 74. ove presude).

161. Zaštitu od diskriminacije treba tražiti pred redovnim sudovima, predviđena je i žalba protiv prvostupanjske presude kao i ustavna tužba. Pravo ne biti diskriminiran zajamčeno je i hrvatskim Ustavom, a Konvencija je izravno primjenjiva u Hrvatskoj. Kako bi poštovali načelo supsidijarnosti, podnositelj zahtjeva moraju, prije nego podnesu svoje zahtjeve Sudu, prvo dati hrvatskom Ustavnom sudu, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, priliku da ispravi njihovu situaciju i riješi pitanja koja žele podastrijeti Sudu.

162. S obzirom na ovu pozadinu, Sud smatra da tužba u skladu s odredbama Zakona o zabrani diskriminacije predstavlja djelotvorno domaće pravno sredstvo i da je pravilno korištenje tog sredstva moglo dovesti do priznanja navodne povrede i dosude naknade štete. U slučaju da podnositelji ne bi bili uspjeli sa zahtjevom pred redovnim sudovima, mogli su podnijeti ustavnu tužbu i tada bi i Ustavni sud ispitao njihove prigovore. Međutim, podnositelji nisu iskoristili pravna sredstva koja su im dostupna.

163. Slijedi da ovaj prigovor treba odbiti na temelju članka 35., stavaka 1. i 4. Konvencije, zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.

 

III Navodna povreda članka 13. Konvencije

164. Podnositelji zahtjeva navode da nisu imali djelotvorno pravno sredstvo u vezi sa svojim prigovorom na temelju Konvencije. Pozvali su se na članak 13. Konvencije koji propisuje:

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

A. Dopuštenost

1. Glede prigovora podnositelja temeljem članaka 3. i 8. Konvencije.

165. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s prigovorom ispitanim temeljem članaka 3. i 8. Konvencije, pa se stoga i on isto tako mora proglasiti dopuštenim.

2. Glede prigovora podnositelja temeljem 14. Konvencije.

166. Sud je već utvrdio da su podnositelji u odnosu na njihov prigovor temeljem članka 14. Konvencije imali na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo - tužbu temeljem odredbi Zakona o zabrani diskriminacije - koje nisu upotrijebili. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35.,stavaka 3. (a) i 4. Konvencije.

B. Osnovanost

167. Podnositelji tvrde da nisu imali nikakvo djelotvorno pravno sredstvo kojim bi dobili zaštitu od čina maltretiranja i nasilja. Sud primjećuje da je Vlada navela brojna pravna sredstva navodno na njihovom raspolaganju s tim u vezi. Međutim, Sud je utvrdio da niti jedno od pravnih sredstava na koje se poziva Vlada nije moglo riješit situaciju podnositelja u vezi s njihovim prigovorima temeljem članak 3. i 8. Konvencije.

168. Stoga Sud smatra da podnositelji nisu imali nikakvo djelotvorno pravno sredstvo na raspolaganju u odnosu na njihove prigovore temeljem članaka 3. i 8. Konvencije. Stoga je došlo do povrede članka 13. u tom pogledu.

 

IV PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

169. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

170. Podnositelji potražuju svaki 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

171. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.

172. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta Sud prihvaća da su podnositelji pretrpjeli nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositeljima dosuđuje iznos od 11.500 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi im mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

173. Podnositelji, kojima je odobrena besplatna pravna pomoć u okviru programa Vijeća Europe, potražuju i 1.206 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 4.997,13 EUR na ime onih nastalih pred Sudom.

174. Vlada tvrdi da podnositelji nisu dostavili troškovnik po stavkama za ovaj zahtjev.

175. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra da su troškovi podnositelja nastali u vezi s prigovorima koje su uložili pred nacionalnim vlastima o njihovom maltretiranju u osnovi imali za cilj ispraviti povredu konvencijskih prava koja se navodi pred Sudom, te da se ovi troškovi mogu se uzeti u obzir kad se ocjenjuje zahtjev za naknadu troškova (vidi predmet Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 284., ECHR 2006-V), i Medić protiv Hrvatske, br. 49916/07, stavak 50., 26. ožujka 2009.). Uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.206 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku i iznos od 3.500 EUR za one nastale pred Sudom, umanjen za 850 EUR koje su već primili na ime besplatne pravne pomoći od Vijeća Europe uz sav porez koji bi podnositeljima mogao biti zaračunat na taj iznos.

C. Zatezna kamata

176. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

Iz tih razloga Sud jednoglasno

1. Utvrđuje da su prigovori temeljem članaka 3. i 8. kao i prigovor temeljem članka 13. Konvencije u mjeri u kojoj se odnosi na prigovore temeljem članak 3. i 8. dopušteni a ostatak zahtjeva nedopušten.

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u odnosu na prvog podnositelja.

3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u odnosu na drugu podnositeljicu;

4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije.

5. Presuđuje

(a) da tužena država podnositeljima zajedno treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i) 11.500 EUR (jedanaest tisuća pet stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;
(ii) 4.706 EUR (četiri tisuće sedamsto i šest eura) umanjen za 850 EUR (osamsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi mogli biti podnositeljima zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

6. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Søren Nielsen                                                        Anatolij Kovler

tajnik                                                                        predsjednik

 

 

 

FIRST SECTION

 CASE OF ĐORĐEVIĆ v. CROATIA

 (Application no. 41526/10)

JUDGMENT

 STRASBOURG

24 July 2012

 

 FINAL

 

24/10/2012

 

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

 

In the case of Đorđević v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 3 July 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 41526/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Mr Dalibor Đorđević and Ms Radmila Đorđević (“the applicants”), on 12 July 2010.

2. The applicants, who were granted legal aid, were represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 10 September 2010 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1 of the Convention).

4. The applicants and the Government each filed observations on the admissibility and merits of the case. In addition, third-party comments were received from the European Disability Forum, which had been given leave to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court). The respondent Government replied to those comments (Rule 44 § 6).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1977 and 1956 respectively and live in Zagreb.

6. The first applicant is a person divested of legal capacity owing to his mental and physical retardation. He goes to a workshop for adults at the V.B. primary school in Zagreb for twelve hours a week. He is taken care of by his mother, the second applicant. The medical documentation of 16 June 2008 submitted in respect of the first applicant describes his health as follows:

“... in his very early childhood he suffered from purulent meningitis, which resulted in permanent consequences and epilepsy. He is retarded in his mental and physical development and is under the constant supervision of a neurologist and psychiatrist. Owing to hydrocephalus he has had a Pudenz valve [a type of cerebrospinal fluid shunt] implanted. ... his eyesight is very poor ... and he is dependent on his mother as regards feeding, dressing, personal hygiene and moving about. His spine is mobile but painful in the lower region. ... he suffers from severe foot deformation, ... has difficulty walking; walking on his toes and heels is not possible. Mentally he is emotionally distant, fearful and he has a poor vocabulary. ...”

7. The applicants live in a ground-floor flat in a block of flats in Špansko, a part of Zagreb. The A.K. primary school is nearby in their neighbourhood.

8. It appears that the applicants were subjected to harassment between July 2008 and February 2011. They alleged that pupils from the A.K. primary school, all minors, frequently harassed them, and in particular the first applicant, at all times of the day, especially when the pupils returned home from school in groups and in the late afternoon and evening when they gathered without parental supervision on and around a wooden bench in front of the balcony of the applicants’ flat. The harassment, in their submission, was motivated by the first applicant’s health and both applicants’ Serbian origin. A larger group of children, also minors, came daily to a park in front of the applicants’ flat, shouted obscenities at the first applicant, called him names and wrote insulting messages on the pavement. The children often rang the applicants’ bell, asking when the first applicant was going out. They often spat at him.

9. A police report of 31 July 2008 shows that the second applicant called the police at 9.12 p.m. and complained that unknown young persons were harassing her son and had smashed some objects on her balcony. The police arrived at the applicants’ home at 9.30 p.m. and the second applicant told them that at about 6 p.m. she and the first applicant had left the flat and that when they had returned at about 9 p.m. she had found the balcony ruined and all the flower beds torn up. She also told the police that the first applicant had been harassed for a longer period of time by children in the neighbourhood on account of his mental retardation. She named two of the children.

10. On 2 March 2009 the Susedgrad Social Welfare Centre ordered the supervision of the parental care of D.K., a pupil at A.K. primary school, on account of his poor school results, problematic behaviour and tendency to commit criminal offences. There was no mention of his involvement in the harassment of the applicants.

11. A medical report drawn up on 6 April 2009 shows that the first applicant had been psychologically and physically harassed in the street and that he had cigarette burns on both hands. The doctor asked the social authorities to institute proceedings for the protection of the first applicant as a person with serious mental disorders and described him as a peaceful and benign person who could not and did not know how to defend himself from the abusers.

12. In a letter of 20 April 2009 to the Ombudswoman for Persons with Disabilities, the second applicant complained that on 4 April 2009 two children, D.K. and I.M., had harassed the first applicant. She alleged that while riding their bicycles they had approached the first applicant and burned his hands with cigarettes. She also complained that the first applicant had been continually harassed by children attending a nearby school on the basis of his mental retardation and added that she had on numerous occasions complained to the Susedgrad Social Welfare Centre and the authorities of the A.K. primary school, but to no avail.

13. On the same day the applicants’ lawyer complained to the police about the incident of 4 April 2009.

14. A police report of 5 May 2009 records that on that day on the premises of the II Zagreb Police Station the police interviewed D.K., born in 1997, and P.B., born in 1995. The relevant part of the report in respect of D.K. reads:

“When asked whether he remembers the event of 4 April 2009 in ... Zagreb, [D.K.] said that at about 12 noon he was there with his friend I.M., who is in the seventh grade at A.K. primary school, and that P.B., an older boy from the seventh grade of the same school, arrived together with two men, unknown to him, who were playing with a ball. A person who is disabled and has had problems from birth and who lives in a block of flats in ... Street was playing between the buildings. At one point, P.B. lit a cigarette, approached Dalibor and burned his right hand several times, after which they all ran away because that person started to shout.”

The relevant part of the report in respect of P.B. reads:

“When asked whether he remembers the event of 4 April 2009 in ... Zagreb, concerning the harassment of a disabled person, Dalibor Đorđević, [P.B.] says that he was not present on that occasion but that at the beginning of that week during the morning break he had met D.K., who is in the fifth grade at the same school and who told him that he [D.K.] and I.M. at about 12 noon on Saturday had burned with a cigarette the hand of a person named Dalibor in ... Street who lives on that street and is disabled.

When asked a further question as to whether he knew what that person looks like, he answered that he used to go to play on that street with other boys from the neighbourhood and he saw that person, who is about thirty, strongly built, has short salt-and-pepper hair and a pale complexion and has difficulty speaking. That person plays with other children who tease him and he runs after them and beats them.”

15. A police report of 7 May 2009 records that on that day on the premises of the II Zagreb Police Station the police interviewed I.M., born in 1994. The relevant part of the report reads:

“When asked whether he remembers the event of 4 April 2009 in ... Zagreb, concerning the harassment of a disabled person, Dalibor Đorđević, between thirty and forty years old, [I.M.] said that he remembered that occasion, that it was a Saturday ... and that he took his bicycle and went ... with D.K. to ... Street, where they saw Dalibor, a person disabled from birth, between the buildings, playing with a ball with some children who took the ball and did not want to return it to him. When he saw this, he [I.M.] asked the children why they did not give the ball back to Dalibor, and Dalibor started to shout and wave his hands. The children then threw the ball and he took it. He [I.M.] was holding a cigarette in his left hand ... and as he was passing Dalibor on his bicycle he [Dalibor] started to wave his hands and slapped him a few times on the hand in which he was holding the cigarette and thus Dalibor burned his hand. He was sure that he burned Dalibor only once and he was sorry for it. He did not understand why Dalibor reacted in such a manner because it was not his [I.M.’s] fault that some children took his ball. The pupil P.B. was not with them.

...

When asked a further question as to whether Dalibor had problems with other children, [I.M.] answered that he is often on that street where Dalibor plays ball with other boys and that these children tease Dalibor because of his illness ... and then he runs after them and catches them.

In the end [I.M.’s] mother R. was advised to keep an eye on I.M.’s behaviour. She said that she had no problems with him and she did not know why he had done this.”

16. On 19 May 2009 the II Zagreb Police Station sent a report to the Zagreb State Attorney’s Juvenile Office stating that

– on 16 April 2009 they had received a letter from the Susedgrad Social Welfare Centre stating that it had received a letter from the second applicant in which she had alleged that her son had been ill-treated by D.K. and others and enclosed medical documentation; and

– on 30 April 2009 they had received a letter from the Ombudswoman for Persons with Disabilities stating that she had also received a letter from the second applicant who was seeking help in connection with the frequent harassment of the first applicant.

The police also informed the Zagreb State Attorney’s Juvenile Office about the interviews they had conducted with the children D.K., I.M. and P.B.

17. In a letter of 20 May 2009 the II Zagreb Police Station informed the Ombudswoman that they had interviewed the children I.M. and D.K., that they had contacted the headmaster of A.K. primary school, that the police officers from the station had been informed about the problems and that they had regularly patrolled the streets in question.

18. On 17 July 2009 the police informed the Susedgrad Social Welfare Centre that they had established that on 4 April 2009 at about 12 noon the first applicant had been playing with a ball in the street with some boys from the neighbourhood who had taken his ball away, which had upset him. When the boys I.M. and D.K. had gone past the first applicant he had waved his hands and I.M. had unintentionally burned them.

19. On 16 July 2009 the Susedgrad Social Welfare Centre drew up a report on the first applicant. The relevant part of the report reads:

“ ...

On 6 August 2008 [the first applicant’s] mother, Radmila, complained to us about harassment of Dalibor, alleging that the children ... were visiting the girls V.K. and I.K., who lived in their block of flats. The K. girls said that they had not harassed Dalibor and that the leader of the group had been H.B.

An agreement has been reached with the K. girls and their mother, J.F., that the girls will stop hanging around in front of the block of flats and will find another place to do so in order to avoid conflicts.

H. and her parents were summoned to this office. H. said that she would no longer hang around in front of that block of flats and that there had been peace for a time.

After that the boys started to come, in different groups, so that Mrs Đorđević could not tell their names, but she knew that they attended A.K. primary school.

Mrs Đorđević again complained of harassment on 8 April 2009, when Dalibor had been burned with cigarettes and [she said that] the harassment had continued.

On 17 June 2009 an interview with Mrs Đorđević was carried out. [She said] that the problems had continued. There were constantly new children who provoked Dalibor, mostly acquainted with the K. girls. There would be peace for two or three days and then the problems would start again. She had good relations with the school counsellor, the defectologist and the headmaster.

Mrs Đorđević stated: ‘On 16 June 2009 first the girls came and stood next to the bench. Mrs Đorđević told Dalibor to come inside because she knew how afraid he was of them. They said that he did not need to be afraid because they would soon leave. Then a group of boys came and sprayed Dalibor with water from a balloon.’

Mrs Đorđević also said that lately V.K. had again started to get children to meet up in front of the building, which upset Dalibor.

The police and the school were informed about the above events.

The school [authorities] talked to all the children who had been reported and to their parents.

The police carried out an inquiry [and interviewed] the children who had been present when Dalibor was burned.

In order to prevent further harassment we wrote to the school [authorities, asking them] to hold meetings with all children and parents at the beginning of the school year, in all classes, to inform everyone of the problem and to make it clear that they were all responsible for the ill-treatment until the perpetrators were identified. It was also suggested that lectures and workshops with children be held in order for them to understand that there were persons with disabilities who had the same rights as everybody else – to walk about and live their lives outside their flats without being harassed by anyone.

It was agreed with police officer I.M. from the II Police Station that the police in charge of that neighbourhood would keep a closer eye on and patrol more frequently the street in order to identify the perpetrators of the harassment.

On 14 July 2009 a visit of the family was carried out and only Dalibor was found; he did not know where his mother was and also said that the children had not teased him lately. Dalibor was in the flat and there were no children around the building.

...”

20. On 27 July 2009 the Zagreb Municipality State Attorney’s Office informed the second applicant that the perpetrators of the criminal offence of violent behaviour under Article 331 § 1 of the Criminal Code were D.K. and I.M., who were children below 14 years of age, and that therefore no criminal proceedings could be instituted against them. The second applicant was instructed that she could bring a claim for compensation in civil proceedings.

21. A police report of 5 September 2009 states that on that day the second applicant called the police at 8.40 p.m. complaining about noise in the park. When the police arrived at 8.45, the second applicant told them that in the meantime the children had left.

22. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 8 September 2009 indicates that he had constantly been harassed by children, who had burned his hands, shouted at him and made noise in front of the applicants’ balcony. It stated that it was necessary for the first applicant to spend time outdoors.

23. A report drawn up on 17 September 2009 by the Susedgrad Social Welfare Centre indicates that they had interviewed I.M. and his mother. Since I.M. expressed regret about the incident of 4 April 2009, there was no need for any further measures.

24. On an unspecified date in September 2009 the headmaster of A.K. primary school sent a letter to the parents informing them that in their neighbourhood lived a young man with disabilities named Dalibor who had been frequently harassed by schoolchildren. The headmaster expressly stated that the children had admitted to “a number of brutal acts” against Dalibor, such as making derogatory remarks, using insulting language and swearing, behaving provocatively, taking his ball and burning his hands with cigarettes. The parents were asked to talk to their children and warn them about the possible consequences of such behaviour.

25. The relevant part of the written record of a parent-teacher meeting held on 30 September 2009 at A.K. primary school reads as follows:

“...

At all parent-teacher meetings in the new school year we have drawn the parents’ attention to a young man with special needs who lives in the school’s neighbourhood and who has been harassed by pupils from our school, mostly verbally and sometimes physically. His mother often seeks help from the school employees, and a social welfare centre and the Ombudswoman for Persons with Disabilities have also been involved. The parents were asked to talk to their children and raise their awareness about the problem of accepting differences and the need for peaceful coexistence.

The parents present commented on the matter. Some of them mentioned that the young man in question had sometimes also been aggressive, that he had approached young girls in an inappropriate manner and that they had expressed a fear of him and tended to avoid the area where he usually was. Some also commented that he should not be out in public and that he should spend time in conditions appropriate for him or in the park under the constant supervision of a guardian. The headmaster noted all the comments and promised to contact the competent social welfare centre.

...”

26. On 1 October 2009 the applicants’ lawyer sent a written complaint to the Zagreb Municipality State Attorney’s Office. She stated that her clients were two Croatian nationals of Serbian origin, a mother and her son who suffered from mental and physical retardation. She explained that her clients lived about seventy metres away from A.K. primary school and that they had been constantly harassed by schoolchildren, at all times of the day and mainly when the children went home from school in groups and in the late afternoon and evening when they gathered around a bench in front of the applicants’ balcony without parental supervision. She alleged that the harassment had already been going on for about four years and was motivated by the applicants’ Serbian origin and the first applicant’s disability. A group of children aged from 10 to 14 hung around daily in front of the block of flats where the applicants lived, shouting insults and obscenities and calling them names. They also wrote insulting remarks on the pavement in front of the building.

The lawyer further described the incident of 4 April 2009. Relying on Articles 8 and 13 of the Convention, she complained that there was no effective remedy in the Croatian legal system affording protection from violent acts by children.

She also described the events of 5 and 7 September 2009, when a group of children had insulted the first applicant and, on the latter date, taken a ball from him. On 10 September 2009 a group of boys had urinated in front of the applicants’ door. On 14 September 2009 about fourteen pupils from the fourth and fifth grades had pushed the first applicant, insulted him and taken a ball from him. The day after a boy had shouted insults at him.

She also alleged that the children had physically attacked the first applicant on at least ten different occasions and had often spat at him. On 31 July 2008 the children had ruined the applicants’ balcony by tearing up all the flower beds and by throwing stones and mud onto the balcony. A few days later they had thrown a carton of chocolate milk onto the balcony.

The second applicant had reported the harassment to the social services, the police, the Ombudswoman for Persons with Disabilities and the school authorities. Despite the good will of all those concerned, the harassment of the applicants had continued.

27. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 7 October 2009 indicates that he had constantly been harassed by children.

28. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 9 November 2009 indicates that he had been attacked by children a few days before, which had greatly upset him. Psychotherapy was recommended.

29. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 14 December 2009 states that “everyone hit him mercilessly with snowballs”, which had scared him.

30. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 14 January 2010 indicates that the first applicant suffered from constant anxiety and a feeling of being persecuted because “nothing ha[d] been done to resolve his situation”.

31. A police report of 19 March 2010 states that the second applicant called the police that day at 9.18 p.m. because of “problems with children”. When the police arrived at 9.25 p.m. the second applicant told them that the children had been playing with a ball in the park and had then hit her window with the ball and run away.

32. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 11 April 2010 indicates that the first applicant was attacked by a group of children and was hit by a ball on the nose.

33. The applicants alleged that on 13 May 2010 a group of children, including a boy, P., pushed the first applicant against an iron fence in the park. He fell and hit his head and right leg. He was disoriented and uncommunicative for three days. Medical documents drawn up on the same day show that the first applicant suffered from swelling in his right leg and skin abrasion on the left side of his forehead. He was unable to walk for five days and the second applicant had to borrow a wheelchair for him. The medical report also indicates that the first applicant had stumbled and sprained his ankle and had also hit his head.

34. On 14 May 2010 the second applicant complained to the police that on 13 May 2010 a boy, P.B., had pushed the first applicant against a wall and had also taken his ball.

35. On 20 May 2010 the applicants’ lawyer wrote to the Zagreb Municipality State Attorney’s Office complaining that since her last letter of October 2009, there had been further incidents of violence and harassment against the applicants. The relevant part of the letter reads:

“...

On 5 November 2009 two boys, one of whom was P., verbally abused the first applicant, which scared him.

The second applicant informed the school counsellor about the incident but has not received a reply.

On 14, 18 and 21 December 2009 a group of children threw snow at the applicants’ window and on one of those occasions covered their balcony with snow.

On 15 December 2009 a group of children verbally insulted the first applicant in the street. On 22 February 2010 the second applicant was called by a social worker from the Susedgrad Social Welfare Centre, J.S., who told her that the only way to resolve the situation was to bring a civil action.

On 19 March 2010 the children kept throwing a ball at the applicants’ windows, about which the police were informed. On 20 March 2010, while the first applicant was riding on a bus, a group of children shouted his name, which upset him.

On 10 April 2010 a boy whose first name was R. hit the first applicant on the nose with a ball, which disoriented him and caused him pain. The second applicant informed the police about it. The police conducted a two-hour interview with her and expressed their regret but informed the second applicant that nothing could be done because any kind of inquiry would show that the children had only been joking.

On 13 May 2010 a group of children, including P., pushed the first applicant against an iron fence in the park. He fell and hit his head and right leg. He was disoriented and uncommunicative for three days.

On 18 May 2010, when the first applicant was sitting on a swing, a group of children approached him and made obscene gestures and told him that he was stupid.”

36. On the same day the lawyer complained about the harassment of the applicants to the Ombudswoman for Children and asked for advice.

37. The applicants alleged that on 24 May 2010 a group of boys hit the first applicant’s head against an iron fence in the park and said that they enjoyed it. A medical report in respect of the first applicant drawn up on the same day indicates that he had been pushed against an iron fence and had hit his head on it.

38. On 25 May 2010 the Zagreb Municipality State Attorney’s Office informed the applicants’ lawyer that it had no jurisdiction in the matter since the complaints concerned children who were not criminally responsible.

39. On 26 May 2010 the headmaster of A.K. primary school informed the applicants’ lawyer that the school authorities had taken all measures they deemed appropriate, such as discussion with the pupils concerned and the provision of information to all parents at parent-teacher meetings about the problems the applicants had encountered with the pupils.

40. On 31 May 2010 the Ombudswoman for Children informed the applicants’ counsel that she had no jurisdiction in the matter.

41. A medical report in respect of the first applicant drawn up on 29 June 2010 indicates that he had continually been attacked by children in the neighbourhood.

42. Medical reports in respect of the first applicant drawn up on 29 June, 25 October and 24 November 2010 and 9 February 2011 indicate that the first applicant had continually been attacked by children in the neighbourhood.

43. On 1 July 2010 the police interviewed P.B., a pupil attending A.K. primary school, about the incidents of 13 and 14 May 2010, in which he denied his involvement.

44. The applicants alleged that on 13 July 2010 at 9 p.m. four boys and a girl made repeated lewd comments in a loud voice under the applicants’ window. When the second applicant asked them to be quiet they replied provocatively, using the Serbian dialect in direct allusion to the applicants’ Serbian origin, telling her: “Call the police, we are not afraid [zovi bre policiju, mi se ne bojimo]”. The second applicant reported this incident on 14 July 2010 to a social worker from the Susedgrad Social Welfare Centre, Ms J.S.

45. On 19 July 2010 the Susedgrad Social Welfare Centre interviewed V.K., who lived in the same block of flats as the applicants. She denied her involvement in the harassment of the applicants. She also said that children and alcoholics frequently gathered at the bench in front of the block of flats where she lived and made screaming noises, which irritated her family as well.

46. On 2 August 2010 the Susedgrad Social Welfare Centre informed the police that the second applicant had complained of continued harassment and violence against the first applicant. The police were asked to take appropriate measures.

47. On 26 August 2010 the police interviewed Z.B., a pupil attending A.K. primary school, who denied any involvement in the harassment of the first applicant.

48. On 27 August 2010 the second applicant asked the Zagreb Municipality for the wooden bench beneath the applicants’ window to be removed.

49. The applicants alleged that on 31 August 2010 at around 3 p.m., when they were returning home from a shop, a boy known to them as M. rode past them on a bicycle and shouted insults at the first applicant, saying, inter alia: “Dalibor is a fag”. The first applicant felt extremely anxious and stressed.

50. The applicants alleged that on 1 September 2010 at 6.45 p.m. three boys on bicycles rode up in front of their window and threw rubbish and screamed. At 7.20 p.m. more children gathered around the wooden bench in front of the applicants’ window and repeatedly hit a nearby metal fence, thus making a lot of noise. They also threw a stone at the applicants’ window and made lewd comments in loud voices. At 10.03 p.m. the second applicant called the police. Since the police did not come, she called them again at 10.28 p.m. The police said that they would come but that they had other calls to answer as well. The police arrived at 10.32 p.m. and told the children to move a few metres away from the applicants’ window. They made no attempt to identify the children. A police report of the same day indicates that at 9.21 p.m. the second applicant had called the police and complained about noise in the park. When the police arrived at 10.35 p.m. they had not found anyone in front of the building.

51. The applicants alleged that on 3 September 2010 a group of about ten children gathered around the bench and made an unbearable amount of noise. At 10.15 p.m. the second applicant called the police, who arrived at 10.40 p.m. and ordered the children to go away, without, however, making any attempt to identify them. A police report of the same day indicates that at 10.20 p.m. the second applicant had called the police and complained about noise in the park. When the police arrived at 10.25 p.m. they had not found anyone.

52. The applicants alleged that on 5 September 2010 at about 9 p.m. they noticed, on returning from church, that an unidentified white substance had been thrown at their window in their absence. There were also some children screaming under their window. At 10 p.m. the second applicant called the police. The applicants further alleged that on 7, 8, 14, 23 and 27 September 2010, children gathered around the bench and made an unbearable amount of noise.

53. On 23 September 2010 the police interviewed I.S., a pupil attending A.K. primary school, who denied any involvement in the harassment of the first applicant.

54. The applicants alleged that on 2 October 2010 five boys gathered around the bench and made loud noises. At 7.40 p.m. seven boys threw balls at the applicants’ window and made noise until late at night. At 11.38 p.m. the second applicant called the police, who arrived at a quarter past midnight and told the boys to leave without asking them any questions or making any attempt to identify them. A police report of the same day indicates that the second applicant had called the police at 11.40 p.m. and complained about noise. When the police had arrived at a quarter past midnight they had not found anyone.

55. The applicants further alleged that on 4 October 2010 at 4 a.m. they were awakened by a car alarm outside their window. Some children were banging on the outer wall of their flat, making a very loud noise. The first applicant’s pet rabbit died that night and he attributed the rabbit’s death to the events of that night, which made him extremely upset. On 15 October 2010, while the applicants were not at home, someone spat on their living-room window until it was completely covered in saliva. On 23 October and 7, 14 and 19 November 2010 groups of children gathered around the bench, making a lot of noise.

56. On 17 November 2010 the Zagreb Municipality informed the second applicant that her request for the removal of the bench situated beneath the balcony of the applicants’ flat had been denied.

57. The applicants alleged that on 22 November 2010, while they were coming home from a shop, a group of children shouted after them: “Dalibor, Dalibor!” The first applicant was paralysed with fear and asked his mother why they would not leave him alone. The second applicant wrote to the Office of the President of Croatia and the Ombudswoman for Persons with Disabilities about the harassment of her son, seeking their assistance in connection with the removal of the bench. On 5 December 2010 at around midnight some children threw snowballs at the applicants’ window, which terrified the first applicant.

58. On 14 December 2010 the Ombudswoman for Persons with Disabilities recommended to the Zagreb Municipality that the bench be removed. The bench was removed in February 2011. The applicants alleged that on the same day, some children destroyed a metal container under their window where the gas meters were located.

59. The applicants alleged that further incidents occurred as follows. On 5 February 2011 a group of children shouted provocatively at the second applicant on the street, using the Serbian dialect (“De si bre?”). On 8 February 2011 at 6.40 p.m. some children rang the applicants’ doorbell and then ran away. On 10 February 2011 the applicants went to a hairdresser, taking a detour in order to avoid the children. However, they met a group of children who shouted “Dalibor!” in a provocative manner. On 13 February 2011 at 12.30 p.m. seven boys ran around the applicants’ flat, banged on the walls, climbed onto their balcony, peered into the flat and laughed loudly. At 9.45 p.m. a group of boys sang the song “We are Croats” beneath the applicants’ window.

60. A medical report of 9 March 2011 in respect of the first applicant indicates that owing to stress he often bit his lips and fists, and that he had a twitch in his left eye and symptoms of psoriasis. It also mentioned that he had frequently been attacked and ridiculed and that it was necessary to ensure a calm and friendly environment for him.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution

1. Relevant provisions

61. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum) and 76/2010) read as follows.

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.”

Article 21

“Every human being has the right to life.

...”

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...

...”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private and family life, dignity, reputation and honour.”

Article 140

“International agreements in force which were concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public shall be part of the internal legal order of the Republic of Croatia and shall have precedence in terms of their legal effects over the [domestic] statutes. ...”

2. The Constitutional Court’s jurisprudence

62. In its decisions nos. U-I-892/1994 of 14 November 1994 (Official Gazette no. 83/1994) and U-I-130/1995 of 20 February 1995 (Official Gazette no. 112/1995) the Constitutional Court held that all rights guaranteed in the Convention and its Protocols were also to be considered constitutional rights having equal legal force to the provisions of the Constitution.

B. The Criminal Code

63. The relevant part of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997) reads as follows:

Article 10

“Criminal legislation is not applicable in respect of a child who at the time when he or she committed a criminal offence was not yet 14.”

C. The Minor Offences Act

64. The relevant part of the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no 107/2007) reads as follows:

Section 9

“(1) A person who at the time when a minor offence was committed was not yet 14 is not liable for the minor offence.

(2) When a person under subsection 1 of this section frequently behaves in a manner which amounts to serious minor offences, the State body competent to act shall inform that person’s parents or guardians and the competent social welfare centre of the person’s behaviour.

(3) A parent of ... a person to whom subsection 1 of this section applies shall be punished for a minor offence committed by that person where the minor offence committed is directly connected to failure to supervise that person ...”

D. The Administrative Disputes Act

65. The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima,Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/1977, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 9/1992 and 77/1992 – in force until 31 December 2011) in its relevant part provided as follows:

Section 66

“A request for the protection of a constitutionally guaranteed right or freedom ... if such a right or freedom has been violated by a final individual act [that is, decision], and no other judicial protection is secured, shall be decided by the [Administrative Court], by applying, mutatis mutandis, the provisions of this Act.”

66. Sections 67 to 76 provide for special proceedings for the protection of constitutionally guaranteed rights and freedoms from unlawful factual (physical) acts of public officials where no other judicial remedy is available. Under the case-law of the domestic courts, the protection against unlawful “acts” also includes omissions (for example, the Administrative Court, in its decision no. Us-2099/89 of 21 September 1989, and the Supreme Court, in its decision no. Gž-9/1993 of 6 April 1993, held that failure of the administrative authorities to carry out their own enforcement order constituted an “unlawful act” within the meaning of section 67 of the Administrative Disputes Act).

67. Under section 67 such proceedings are to be instituted by bringing an “action against an unlawful act” (tužba za zaštitu od nezakonite radnje) in the competent municipal court. The action must be brought against the public authority to which the factual act (or omission) is imputable (the defendant).

68. Under section 72 the action is to be forwarded to the public authority concerned for a reply within the time-limit set by the court conducting the proceedings. However, a decision may be adopted even without such a reply where the submissions made in the action provide a reliable basis for the decision.

69. Section 73 provides that the court decides on the merits of the case by a judgment. If it finds in favour of the plaintiff, the court orders the defendant to desist from the unlawful activity and, if necessary, orders restitutio in integrum.

70. Section 74 provides that in proceedings following an “action against an unlawful act” the court is to apply, mutatis mutandis,the provisions of the Civil Procedure Act.

E. The Civil Obligations Act

71. The relevant part of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005 and 41/2008), which came into force on 1 January 2006 and abrogated the former 1978 Obligations Act, reads as follows:

Rights of personality
Section 19

“(1) All natural persons or legal entities are entitled to the protection of their rights of personality [prava osobnosti] under the conditions provided by law.

(2) Rights of personality within the meaning of this Act are the right to life, to physical and mental health, reputation, honour, dignity, name, privacy of personal and family life, liberty, etc.

(3) A legal entity shall have all the above-mentioned rights of personality – apart from those related to the biological character of a natural person – and, in particular, the right to a reputation and good name, honour, name or company name, business secrecy, entrepreneurial freedom, etc.”

Section 1046

“Damage is ... an infringement of rights of personality (non-pecuniary damage).”

Request to desist from violating rights of personality
Section 1048

“Anyone may request a court or other competent authority to order the cessation of an activity which violates his or her rights of personality and the elimination of its consequences.”

The relevant case-law

72. As to which rights of natural persons, apart from those enumerated in section 19 of the Civil Obligations Act, are to be considered rights of personality, it should be noted that only the following have so far been interpreted as rights of personality by the Croatian courts: the right to life, the right to physical and mental integrity (health), the right to liberty, the right to reputation and honour, the right to privacy of personal and family life, the right to secrecy of letters and personal manuscripts, the right to personal identity (in particular, the rights to one’s image, voice and name) and the moral rights of authors.

73. The relevant part of the Constitutional Court’s decision no. U‑III‑1437/2007 of 23 April 2008, concerning the right to compensation in respect of rights of personality, reads as follows:

“...

Section 1046 of the Civil Obligations Act defines non-pecuniary damage as an infringement of rights of personality. In other words, any infringement of rights of personality amounts to non-pecuniary damage.

Section 19(2) of the Civil Obligations Act defines rights of personality for the purposes of that Act as: the right to life, physical and mental health, reputation, honour, respect for one’s dignity and name, privacy of personal and family life, freedom and other aspects.

... [I]t is to be concluded that in this case there has been a violation of human, constitutional and personal values because the applicant was in prison conditions which were incompatible with the standards prescribed by the Enforcement of Prison Sentences Act and also with the legal standards under Article 25 § 1 of the Constitution. For that reason the courts are obliged to award compensation for the infringement of the applicant’s dignity.

...”

F. The Prevention of Discrimination Act

74. The relevant part of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) reads as follows.

Section 1

“(1) This Act ensures protection and promotion of equality as the highest value of the constitutional order of the Republic of Croatia; creates conditions for equal opportunities and regulates protection against discrimination on the basis of race or ethnic origin or skin colour, gender, language, religion, political or other conviction, national or social origin, state of wealth, membership of a trade union, education, social status, marital or family status, age, health, invalidity, genetic inheritance, gender identity, expression or sexual orientation.

(2) Discrimination within the meaning of this Act means putting any person in a disadvantageous position on any of the grounds under subsection 1 of this section, as well as his or her close relatives.

...”

Section 8

“This Act shall be applied in respect of all State bodies ... legal entities and natural persons ...”

Section 16

“Anyone who considers that, owing to discrimination, any of his or her rights has been violated may seek protection of that right in proceedings in which the determination of that right is the main issue, and may also seek protection in separate proceedings under section 17 of this Act.”

Section 17

“A person who claims that he or she has been a victim of discrimination in accordance with the provisions of this Act may bring a claim and seek:

(1) a ruling that the defendant has violated the plaintiff’s right to equal treatment or that an act or omission by the defendant may lead to the violation of the plaintiff’s right to equal treatment (claim for an acknowledgment of discrimination);

(2) a ban on (the defendant’s) undertaking acts which violate or may violate the plaintiff’s right to equal treatment or an order for measures aimed at removing discrimination or its consequences to be taken (claim for a ban or for removal of discrimination);

(3) compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (claim for damages);

(4) an order for a judgment finding a violation of the right to equal treatment to be published in the media at the defendant’s expense.

...”

III. RELEVANT COUNCIL OF EUROPE DOCUMENTS

A. Committee of Ministers

75. The relevant parts of Recommendation Rec(2004)10 of the Committee of Ministers to member States concerning the protection of the human rights and dignity of persons with mental disorder (adopted by the Committee of Ministers on 22 September 2004 at the 896th meeting of the Ministers’ Deputies) read as follows.

“...

Having regard, in particular:

– to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms of 4 November 1950 and to its application by the organs established under that Convention;

...

Chapter II – General provisions
Article 3 – Non-discrimination

1. Any form of discrimination on grounds of mental disorder should be prohibited.

2. Member States should take appropriate measures to eliminate discrimination on grounds of mental disorder.

Article 4 – Civil and political rights

1. Persons with mental disorder should be entitled to exercise all their civil and political rights.

2. Any restrictions to the exercise of those rights should be in conformity with the provisions of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and should not be based on the mere fact that a person has a mental disorder.

...

Article 7 – Protection of vulnerable persons with mental disorders

1. Member States should ensure that there are mechanisms to protect vulnerable persons with mental disorders, in particular those who do not have the capacity to consent or who may not be able to resist infringements of their human rights.

2. The law should provide measures to protect, where appropriate, the economic interests of persons with mental disorder.

...”

76. The relevant parts of Recommendation Rec(2006)5 of the Committee of Ministers to member States on the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society: improving the quality of life of people with disabilities in Europe 2006-2015 (adopted by the Committee of Ministers on 5 April 2006 at the 961st meting of the Ministers’ Deputies) read as follows.

“...

Bearing in mind the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (ETS No. 5);

...

3.12. Action line No. 12: Legal protection

3.12.1. Introduction

People with disabilities have the right to recognition everywhere as persons before the law. When assistance is needed to exercise that legal capacity, member States must ensure that this is appropriately safeguarded by law.

Persons with disabilities constitute a varied population group, but all have in common, to a greater or lesser extent, the need for additional safeguards in order to enjoy their rights to the full and to participate in society on an equal basis with other members.

The need to focus particular attention on the situation of persons with disabilities, in terms of the exercise of their rights on an equal basis with others, is confirmed by the initiatives taken in this area at national and international level.

The principle of non-discrimination should be the basis of government policies designed to deliver equality of opportunity for people with disabilities.

Access to the legal system is a fundamental right in a democratic society but people with disabilities can often face a number of barriers, including physical access difficulties. This requires a range of measures and positive actions, including general awareness raising among the legal professions about disability issues.

3.12.2. Objectives

i. to ensure effective access to justice for persons with disabilities on an equal basis with others;

ii. to protect and promote the enjoyment of all human rights and fundamental freedoms by persons with disabilities on an equal basis with others.

3.12.3. Specific actions by member States

i. to provide protection against discrimination through the setting up of specific legislative measures, bodies, reporting procedures and redress mechanisms;

ii. to ensure that provisions which discriminate against disabled people are eradicated from mainstream legislation;

iii. to promote training on human rights and disability (both national and international) for law enforcement personnel, public officials, judiciary and medical staff;

iv. to encourage non-governmental advocacy networks working in defence of people with disabilities’ human rights;

v. to ensure people with disabilities have equal access to the judicial system by securing their right to information and communication that are accessible to them;

vi. to provide appropriate assistance to those people who experience difficulty in exercising their legal capacity and ensure that it is commensurate with the required level of support;

...

3.13. Action line No. 13: Protection against violence and abuse

3.13.1. Introduction

Acts of abuse or violence against any person are unacceptable and society has a duty to ensure that individuals, particularly the most vulnerable, are protected against such abuse.

There are indications that the rate of abuse and violence committed against persons with disabilities is considerably higher than the rate for the general population, and higher in women with disabilities, particularly women with severe disabilities, where the percentages of abuse far exceed those of non-disabled women. Such abuse can occur in institutions or other types of care and situations, including the family environment. It can be inflicted by strangers or persons known to the individual and can take many forms, for instance verbal abuse, violent actions, or the refusal to meet basic needs.

While governments cannot guarantee that abuse will not happen they must do their utmost to establish protection and the strongest possible safeguards. Prevention can be assisted in many ways, particularly through education to appreciate the rights of individuals to protection and to recognise and reduce the risk of abuse. Persons with disabilities who experience abuse or violence should have access to appropriate supports. They must have a system in which they can have sufficient confidence to report abuse and expect follow-up action, including individual support. Such systems require personnel who are skilled and qualified to detect and respond to situations of abuse.

While there has been some research undertaken in recent years, it is clear that further knowledge is required to inform future strategies and best practice.

3.13.2. Objectives

i. to work within anti-discriminatory and human rights frameworks towards safeguarding people with disabilities against all forms of violence and abuse;

ii. to ensure access for people with disabilities to services and support systems for victims of violence and abuse.

3.13.3. Specific actions by member States

i. to establish safeguards to protect people with disabilities from violence and abuse through the effective implementation of policies and legislation, where necessary;

ii. to promote the availability of and access to training courses for people with disabilities to reduce the risk of violence and abuse, for example courses in self-confidence and empowerment;

iii. to develop processes, measures and protocols adapted to people with disabilities, to improve detection of violence and abuse, and to ensure that the necessary action is taken against perpetrators, including redress and adequate professional counselling in case of emotional problems;

iv. to ensure that disabled victims of violence and abuse, including domestic, have access to the relevant support services, including redress;

v. to prevent and combat violence, ill-treatment and abuse in all situations by supporting families, raising public awareness and education, promoting discussion and co-operation among relevant parties;

vi. to support people with disabilities, in particular women, and their families, in situations of abuse through the provision of information and access to services;

vii. to ensure that systems are in place for the protection against abuse of persons with disabilities in psychiatric facilities, social care homes and institutions, orphanages, and other institutional settings;

viii. to ensure that relevant training is provided to all staff working in disability-specific institutional settings and mainstream support services;

ix. to train police and judicial authorities so that they can receive testimony from disabled people and treat instances of abuse seriously;

x. to provide people with disabilities with information on how to avoid the occurrence of violence and abuse, how to recognise it, and how to report it;

xi. to take effective legislative, administrative, judicial or other measures with strong sanctions in a transparent manner and to allow for independent review by civil society in order to prevent all forms of physical or mental violence, injury or abuse, neglect and negligent treatment, maltreatment, exploitation or abduction of people with disabilities;

...”

77. The relevant parts of Resolution ResAP(2005)1 on safeguarding adults and children with disabilities against abuse (adopted by the Committee of Ministers on 2 February 2005 at the 913th meeting of the Ministers’ Deputies) read as follows.

“...

I. Definition of abuse

1. In this Resolution abuse is defined as any act, or failure to act, which results in a breach of a vulnerable person’s human rights, civil liberties, physical and mental integrity, dignity or general well-being, whether intended or through negligence, including sexual relationships or financial transactions to which the person does not or cannot validly consent, or which are deliberately exploitative. At a basic level abuse may take a variety of forms:

a. physical violence, including corporal punishment, incarceration – including being locked in one’s home or not allowed out –, over- or misuse of medication, medical experimentation or involvement in invasive research without consent, and unlawful detention of psychiatric patients;

b. sexual abuse and exploitation, including rape, sexual aggression, indecent assault, indecent exposure, forced involvement in pornography and prostitution;

c. psychological threats and harm, usually consisting of verbal abuse, constraints, isolation, rejection, intimidation, harassment, humiliation or threats of punishment or abandonment, emotional blackmail, arbitrariness, denial of adult status and infantilising disabled persons, and the denial of individuality, sexuality, education and training, leisure and sport;

...

3. These abuses require a proportional response – one which does not cut across legitimate choices made by individuals with disabilities but one which recognises vulnerability and exploitation. The term ‘abuse’ therefore refers to matters across a wide spectrum, which includes criminal acts, breaches of professional ethics, practices falling outside agreed guidelines or seriously inadequate care. As a consequence, measures to prevent and respond to abuse involve a broad range of authorities and actors, including the police, the criminal justice system, the government bodies regulating service provision and professions, advocacy organisations, user networks and patient councils, as well as service providers and planners.

II. Principles and measures to safeguard adults and children with disabilities against abuse

1. Protection of human rights

Member States have a duty to protect the human rights and fundamental freedoms of all their citizens. They should ensure that people with disabilities are protected at least to the same extent as other citizens.

Member States should recognise that abuse is a violation of human rights. People with disabilities should be safeguarded against deliberate and/or avoidable harm at least to the same extent as other citizens. Where people with disabilities are especially vulnerable, additional measures should be put in place to assure their safety.

2. Inclusion of people with disabilities

Member States should acknowledge that safeguarding the rights of people with disabilities as citizens of their country is a State responsibility.

They should combat discrimination against people with disabilities, promote active measures to counter it and ensure their inclusion in the socio-economic life of their communities.

They should recognise that all people with disabilities are entitled to dignity, equal opportunity, their own income, education, employment, acceptance and integration in social life, including accessibility, health care as well as medical and functional rehabilitation.

They should guarantee that people with disabilities are ensured protection – to at least the same extent as other citizens – in their use of services of all kinds.

3. Prevention of abuse

Member States should increase public awareness, promote open discussion, develop knowledge, and improve education and professional training.

They should encourage cooperation between authorities and organisations in finding measures to prevent abuse, to improve detection and reporting of abuse, and to support the victims.

They should create, implement and monitor legislation concerning the standards and regulation of professionals and care settings, in order to make abuse of people with disabilities less likely through action taken or through failure to act.

4. Legal protection

Member States should ensure access to the criminal justice system and provision of redress and/or compensation to people with disabilities who have been victims of abuse at least to the same extent as other citizens. Where necessary additional assistance should be provided to remove physical and other barriers for people with disabilities.

People with disabilities are applicants under civil law whose rights should be safeguarded. Member States should therefore ensure that professionals working within the criminal justice system treat people with disabilities without discrimination and in such a way as to guarantee them equality of opportunity in the exercise of their rights as citizens.

...”

B. Parliamentary Assembly

78. The relevant parts of Resolution 1642 (2009) of the Parliamentary Assembly on access to rights for people with disabilities and their full and active participation in society (adopted on 26 January 2009) read as follows.

“1. More than one person in every 10 suffers from some form of disability, representing a total of 650 million people worldwide, with an even greater ratio of up to 200 million in Europe alone. There is a correlation between age and disability: as the population ages and health care improves, the number of people with disabilities in Europe grows, and it will continue to grow.

2. The Parliamentary Assembly recalls that the Council of Europe’s European Convention on Human Rights (ETS No. 5) protects all people, including those with disabilities, and that Article 15 of the revised European Social Charter (ETS No. 163) explicitly guarantees people with disabilities the effective exercise of the right to independence, social integration and participation in the life of the community. A more recent and eagerly awaited text, the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities, came into force with effect from 3 May 2008. The Assembly welcomes this text, which gives a detailed description of the rights of people, including children, with disabilities, and will certainly contribute to the change of perception needed to improve the situation of people with physical or mental disabilities.

3. The Assembly notes that, in practice, the access of people with physical or mental disabilities to their rights on an equal basis with those of people without disabilities frequently remains wishful thinking and proves inadequate. It therefore welcomes the preparation by the Council of Europe of the Disability Action Plan to promote the rights and participation of people with disabilities in society for 2006-2015 (Recommendation Rec(2006)5 of the Committee of Ministers), which endeavours to find practical responses to the most serious and most common problems encountered by people with disabilities, to foster equality of opportunities, and which advocates a number of measures to improve the situation of people with disabilities in all aspects of everyday life.

...

18. Whereas the attitude of society, prejudice and fixed mindsets remain the main obstacle to the access to rights for people with disabilities and their full and active participation in society, the Assembly invites member States to:

18.1. step up their campaigns drawing public attention to, and providing information about, disability-related issues;

18.2. take legal action against and penalise discriminatory practices and unacceptable attitudes towards people with disabilities, especially abuse, committed either by isolated individuals or in health-care establishments;

18.3. disseminate examples of good practices in all spheres of everyday life, so as to make clearer − to all, and particularly to young people − the scope of this question in civil society, the working environment and the world of education;

18.4. ensure the full and active participation of people with disabilities in all of these processes.

...”

IV. RELEVANT UNITED NATIONS MATERIALS

79. The relevant parts of the Convention on the Rights of Persons with Disabilities (which was ratified by Croatia in August 2007 and came into force on 3 May 2008) read:

Article 1 – Purpose

“The purpose of the present Convention is to promote, protect and ensure the full and equal enjoyment of all human rights and fundamental freedoms by all persons with disabilities, and to promote respect for their inherent dignity.

Persons with disabilities include those who have long-term physical, mental, intellectual or sensory impairments which in interaction with various barriers may hinder their full and effective participation in society on an equal basis with others.”

Article 4 – General obligations

“1. States Parties undertake to ensure and promote the full realization of all human rights and fundamental freedoms for all persons with disabilities without discrimination of any kind on the basis of disability. To this end, States Parties undertake:

a. to adopt all appropriate legislative, administrative and other measures for the implementation of the rights recognized in the present Convention;

b. to take all appropriate measures, including legislation, to modify or abolish existing laws, regulations, customs and practices that constitute discrimination against persons with disabilities;

c. to take into account the protection and promotion of the human rights of persons with disabilities in all policies and programmes;

d. to refrain from engaging in any act or practice that is inconsistent with the present Convention and to ensure that public authorities and institutions act in conformity with the present Convention;

e. to take all appropriate measures to eliminate discrimination on the basis of disability by any person, organization or private enterprise;

...”

Article 5 – Equality and non-discrimination

“1. States Parties recognize that all persons are equal before and under the law and are entitled without any discrimination to the equal protection and equal benefit of the law.

2. States Parties shall prohibit all discrimination on the basis of disability and guarantee to persons with disabilities equal and effective legal protection against discrimination on all grounds.

3. In order to promote equality and eliminate discrimination, States Parties shall take all appropriate steps to ensure that reasonable accommodation is provided.

4. Specific measures which are necessary to accelerate or achieve de facto equality of persons with disabilities shall not be considered discrimination under the terms of the present Convention.”

Article 8 – Awareness-raising

“1. States Parties undertake to adopt immediate, effective and appropriate measures:

a. to raise awareness throughout society, including at the family level, regarding persons with disabilities, and to foster respect for the rights and dignity of persons with disabilities;

b. to combat stereotypes, prejudices and harmful practices relating to persons with disabilities, including those based on sex and age, in all areas of life;

c. to promote awareness of the capabilities and contributions of persons with disabilities.

Measures to this end include:

a. Initiating and maintaining effective public awareness campaigns designed:

i. to nurture receptiveness to the rights of persons with disabilities;

ii. to promote positive perceptions and greater social awareness towards persons with disabilities;

iii. to promote recognition of the skills, merits and abilities of persons with disabilities, and of their contributions to the workplace and the labour market;

b. Fostering at all levels of the education system, including in all children from an early age, an attitude of respect for the rights of persons with disabilities;

c. Encouraging all organs of the media to portray persons with disabilities in a manner consistent with the purpose of the present Convention;

d. Promoting awareness-training programmes regarding persons with disabilities and the rights of persons with disabilities.”

Article 15 – Freedom from torture or cruel, inhuman 
or degrading treatment or punishment

“1. No one shall be subjected to torture or to cruel, inhuman or degrading treatment or punishment. In particular, no one shall be subjected without his or her free consent to medical or scientific experimentation.

2. States Parties shall take all effective legislative, administrative, judicial or other measures to prevent persons with disabilities, on an equal basis with others, from being subjected to torture or cruel, inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 16 – Freedom from exploitation, violence and abuse

“1. States Parties shall take all appropriate legislative, administrative, social, educational and other measures to protect persons with disabilities, both within and outside the home, from all forms of exploitation, violence and abuse, including their gender-based aspects.

2. States Parties shall also take all appropriate measures to prevent all forms of exploitation, violence and abuse by ensuring, inter alia, appropriate forms of gender- and age-sensitive assistance and support for persons with disabilities and their families and caregivers, including through the provision of information and education on how to avoid, recognize and report instances of exploitation, violence and abuse. States Parties shall ensure that protection services are age-, gender- and disability-sensitive.

3. In order to prevent the occurrence of all forms of exploitation, violence and abuse, States Parties shall ensure that all facilities and programmes designed to serve persons with disabilities are effectively monitored by independent authorities.

4. States Parties shall take all appropriate measures to promote the physical, cognitive and psychological recovery, rehabilitation and social reintegration of persons with disabilities who become victims of any form of exploitation, violence or abuse, including through the provision of protection services. Such recovery and reintegration shall take place in an environment that fosters the health, welfare, self-respect, dignity and autonomy of the person and takes into account gender- and age-specific needs.

5. States Parties shall put in place effective legislation and policies, including women- and child-focused legislation and policies, to ensure that instances of exploitation, violence and abuse against persons with disabilities are identified, investigated and, where appropriate, prosecuted.”

Article 17 – Protecting the integrity of the person

“Every person with disabilities has a right to respect for his or her physical and mental integrity on an equal basis with others.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 2, 3 AND 8 OF THE CONVENTION

80. The applicants complained that the State authorities had not given them adequate protection from harassment by children from their neighbourhood. They relied on Articles 2, 3 and 8 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

 

Article 2

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

...”

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

(a) The Government’s submissions

81. The Government maintained that Articles 2 and 3 were not applicable to the circumstances of the present case. As regards Article 2, they argued that the applicants’ lives had never been put at risk in any way. As regards Article 3 of the Convention, the Government submitted that the requisite level of severity had not been reached since the harassment complained of had mostly been verbal while the injuries the first applicant had sustained on 4 April 2009 had been of a mild nature. They also submitted that the fact that the first applicant had expressed a wish to walk around showed that he had not been traumatised by the events in issue.

82. The Government also argued that the applicants had not exhausted all available domestic remedies. In the Government’s view the applicants should have brought a civil action for damages against the children concerned and their parents and also against the school the children were attending, or other authorities. Furthermore, they could have instituted minor-offences proceedings against the children’s parents. They could also have brought an “action against an unlawful act” against the relevant authorities under the Administrative Disputes Act. In the proceedings instituted upon such an action the competent court was obliged to act urgently. In a judgment upholding the action, the court would forbid any further unlawful act. The judgment had to be enforced within three days after it had been served on the parties.

83. As regards the events of 10 April and 13 May 2010, the Government submitted that the alleged perpetrators, P.B. and Z.B., were 14 at the time and that they could be held criminally responsible. Since the criminal inquiry was still ongoing, any complaint relating to these incidents was premature.

(b) The applicants’ submissions

84. The applicants maintained in reply that they had been submitted to ongoing harassment which also included acts of physical violence against the first applicant and verbal violence against both applicants. Such harassment had disrupted their daily lives and caused them a significant level of constant stress and suffering, in particular in view of the first applicant’s medical condition. They argued that the ongoing pattern of harassment and abuse met the requisite intensity standard under Articles 3 and 8 of the Convention and that Article 2 of the Convention was also applicable given the escalation of violence against the first applicant in view of his extreme vulnerability and also in view of the likelihood, as demonstrated by research on disability hate crime, of low-level harassment turning into full-scale violence if left unchecked, possibly resulting in extreme circumstances in death or severe ill-treatment.

85. As to the exhaustion of domestic remedies, they argued that the domestic legal system did not provide any remedies affording redress in respect of disability hate crime; this was supported by the fact that the Government had not submitted any relevant case-law to support their assertions as to the availability and efficiency of the remedies they relied on.

86. As regards the possibility of bringing an action against the authorities on account of an unlawful act under section 67 of the Administrative Disputes Act, the applicants maintained that the admissibility requirements for that remedy – for example, that the unlawful act had to amount to a violation of the Constitution, that the remedy should be the last resort, and that the unlawful activity was ongoing at the time when the action was brought – made it ineffective in the case in issue.

87. As regards a possible civil action for damages against the parents of the children involved, the applicants argued that the Court had already held in cases against Croatia that effective deterrence against attacks on the physical integrity of a person required efficient criminal-law mechanisms that would have ensured adequate protection in that respect (they cited Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 36, 5 March 2009).

88. As regards minor-offences proceedings, the applicants submitted that they applied only to minor offences against public peace and order and that therefore such a remedy was clearly inadequate in respect of the harm done to the applicants’ physical and psychological integrity.

89. As regards the Government’s contention that the application was premature in respect of the events of 10 April and 13 May 2010 since the investigation into those events was still ongoing, the applicants replied that they had never received any official information that any investigation into the matter had been instituted and that in any event there had been unjustified delays in the conduct of the authorities. Furthermore, the investigation concerned isolated incidents and not the applicants’ situation as a whole.

2. The Court’s assessment

(a) The applicability of Articles 2, 3 and 8 of the Convention to the circumstances of the present case

(i) In respect of the first applicant

90. The Court takes note of repeated incidents of violent behaviour towards the first applicant. The facts in issue concern frequent episodes of harassment in the period between 31 July 2008 and February 2011, amounting to about two and half years. The incidents concerned both verbal and physical harassment, including violent acts such as burning the first applicant’s hands with cigarettes, pushing him against an iron fence and hitting him with a ball. In view of the fact that all the incidents in the present case concerned a series of acts by a group of children and occurred over a prolonged period of time, the Court will examine them as a continuing situation.

91. The Court notes further that the incidents of harassment of the first applicant by children living in his neighbourhood and children attending a nearby primary school are well documented by, inter alia, police reports and medical reports. The latter show the adverse impact that these incidents have had on his physical and mental health. The reports concerning the first applicant indicate that he is suffering from serious mental disorders, but is a peaceful and benign individual who cannot and does not know how to defend himself from his abusers. Owing to the continued harassment against him, he has had to undergo psychotherapy, has often been scared and is under stress. His removal from the situation of harassment was recommended.

92. The first applicant made credible assertions that over a prolonged period of time he had been exposed to threats to his physical and mental integrity and had actually been harassed or attacked on a number of occasions.

93. In view of these facts, the Court considers that the State authorities had a positive obligation to protect the first applicant from the violent behaviour of the children involved. This obligation in the circumstances of the present case arises both under Articles 3 and 8 of the Convention. In the circumstances of the case the Court considers, however, that it suffices to analyse the first applicant’s complaints from the standpoint of Article 3 of the Convention only.

94. The Court reiterates that ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, its duration, its physical and mental effects and, in some instances, the sex, age and state of health of the victim (see Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 30, Series A no. 247-C, and A. v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 20, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI).

95. Treatment has been held by the Court to be “inhuman” because, inter alia, it was premeditated, was applied for hours at a stretch and caused either actual bodily injury or intense physical and mental suffering (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 120, ECHR 2000-IV). Treatment has been considered “degrading” when it was such as to arouse in its victims feelings of fear, anguish and inferiority capable of humiliating and debasing them and possibly breaking their physical or moral resistance (see Hurtado v. Switzerland, 28 January 1994, opinion of the Commission, § 67, Series A no. 280-A, and Wieser v. Austria, no. 2293/03, § 36, 22 February 2007).

96. The Court considers that the harassment of the first applicant – which on at least one occasion also caused him physical injuries, combined with feelings of fear and helplessness – was sufficiently serious to reach the level of severity required to fall within the scope of Article 3 of the Convention and thus make this provision applicable in the present case (see Price v. the United Kingdom, no. 33394/96, § 24, ECHR 2001-VII, and Milanović v. Serbia, no.44614/07, § 87, 14 December 2010).

(ii) In respect of the second applicant

97. As regards the second applicant, the Court notes that she has not been exposed to any form of violence affecting her physical integrity. However, there is no doubt that the continued harassment of the first applicant – her disabled son, of whom she has been taking care – and the incidents of harassment which also concerned her personally, even in their milder forms, caused disruption to her daily life and her routines, which had an adverse effect on her private and family life. Indeed, the moral integrity of an individual is covered by the concept of private life. The concept of private life extends also to the sphere of the relations of individuals between themselves.

98. It follows that Article 8 is applicable to the circumstances of the present case as regards the complaints concerning the second applicant.

(b) Exhaustion of domestic remedies

99. The Court points out that the purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions. Consequently, States are dispensed from answering for their acts before an international body before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant only to remedies that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (seeSelmouni v. France [GC], no. 25803/94, §§ 74-75, ECHR 1999‑V).

100. Article 35 provides for a distribution of the burden of proof. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the complaints invoked and offered reasonable prospects of success (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 68, Reports1996‑IV).

101. The Court would emphasise that the application of this rule must make due allowance for the context. Accordingly, it has recognised that Article 35 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see Cardot v. France, 19 March 1991, § 34, Series A no. 200). It has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether the rule has been observed, it is essential to have regard to the particular circumstances of the individual case (see Van Oosterwijck v. Belgium, 6 November 1980, § 35, Series A no. 40). This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicants (see Akdivar and Others, cited above, § 69).

102. As regards the present case, the Court notes that the Government suggested that the applicants should have brought a civil action in damages against the parents of the children implicated in the acts of harassment and violence against the first applicant, adding that they also had the possibility of instituting minor-offences proceedings against the parents of these children.

103. In this connection, the Court notes that what is at stake in the present case is not the individual responsibility of the parents of the children involved but the alleged lack of an adequate response by the competent State authorities to the repeated acts of harassment and violence by children who, on account of their young age, cannot be criminally prosecuted under the national law.

104. As regards the Government’s contention that the application was premature because the children P.B., Z.B. and I.S., who had allegedly been involved in the events of 10 April and 13 May 2010, were 14 at the time and were therefore criminally liable, the Court firstly reiterates that individual criminal responsibility is not at issue in the present case. In any event, the incidents concerned took place in April and May 2010 and the Government have failed to show that any further steps were taken in addition to the police interviews conducted in July, August and September 2010 with the children in question.

105. However, some further remedies referred to by the Government call for an assessment of their effectiveness in the particular circumstances of the present case. The Court notes that sections 67 to 76 of the Administrative Disputes Act provide for an “action against an unlawful act” (see paragraphs 66 and 67 above), a judicial remedy open to anyone who considers that his or her rights or freedoms guaranteed by the Constitution have been violated by a public authority and that no other judicial remedy is available. This remedy and the remedy available under section 66 of the same Act against a “final individual act” (see paragraph 65 above) represent remedies of last resort, to be used in the absence of any other judicial protection, against decisions or other (factual) acts or omissions by public authorities that are capable of violating constitutionally guaranteed rights or freedoms. The rationale behind those remedies is that constitutional rights and freedoms are so precious that they cannot be left unprotected by the courts.

106. The Court also notes that the right not to be ill-treated and the right to respect for one’s private and family life are both guaranteed by the Croatian Constitution. Furthermore, the relevant case-law of the national courts shows that an action of this nature may also be brought in a situation of an omission to act, such as in the present case, where the applicants alleged that the national authorities had failed to take appropriate steps. However, certain issues arise as regards the effectiveness of such an action in the circumstances of the present case.

107. Firstly, the Government did not indicate which authority could be held responsible for a failure to take adequate measures. Since the remedy in issue is an “action against an unlawful act” (or omission), it is necessary to establish which body had a duty to act and on the basis of which law. Furthermore, an action in respect of an omission to act may only be brought against an individual public official who had a duty to act with a basis in law. It would be difficult in the present case to name an individual official who had such a duty. The Government, moreover, made no submissions in that respect. The Court notes in this connection that one aspect of the applicants’ complaint was that no State authority was obliged by law to take any measures in the situation complained of.

108. An action of this nature under the Administrative Disputes Act would entail the institution of proceedings in the ordinary civil courts. The Government have not indicated that the application of any kind of interim measures would be possible in such proceedings. However, the situation complained of by the applicants shows that they were continually harassed, at times almost on a daily basis, and the essence of their complaints lies in the fact that the national authorities, although aware of that situation, failed to take appropriate measures to prevent further harassment. Thus, the situation called for an immediate reaction by the State authorities. The Government have not shown that any of the remedies referred to by them could be capable of leading to such an immediate response to the situation of harassment.

109. Thus, regarding an “action against an unlawful act” and a civil action for damages against the State under the Civil Obligations Act, the Government have not shown that these remedies would have been capable of leading to the prompt and appropriate measures that were necessary in the circumstances of the present case.

110. At this juncture the Court reiterates that the rationale behind the requirement of the exhaustion of domestic remedies is the subsidiary nature of the Convention instruments, that is to say, the principle that the national authorities must first be given the opportunity to remedy the violation complained of. In this connection the Court notes that the second applicant repeatedly complained about the ongoing harassment to various national authorities, such as the police and the State Attorney’s Office, the competent social welfare centre and the school the children concerned attended. The Court considers that she thus gave the relevant authorities adequate opportunity to react to her allegations and put an end to the harassment complained of. She has therefore exhausted the available domestic remedies.

111. Furthermore, the applicants alleged deficiencies in the national system for the protection of persons with disabilities from acts of harassment and violence, including the legal framework within which the competent authorities are to operate and the mechanisms provided for. In this connection the Court notes that the Government have not shown that these issues could have been examined in any of the types of proceedings they relied on.

112. It follows that the applicants were not required to avail themselves also of the remedies suggested by the Government. In reaching this conclusion, the Court has taken into consideration the specific circumstances of the present case, as well as the fact that a right as fundamental as the right not to be subjected to inhuman and degrading treatment is at stake and that the Convention is intended to guarantee rights that are not theoretical or illusory, but rights that are practical and effective (see, for example, Matthews v. the United Kingdom [GC], no. 24833/94, § 34, ECHR 1999-I). Accordingly, the Government’s objection has to be dismissed.

(c) Conclusion

113. The Court finds that the complaints under Articles 3 and 8 of the Convention are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further finds that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicants’ submissions

114. The applicants firstly addressed the issue of violence against the first applicant as a disability hate crime. Studies relating to that issue showed that the rate of abuse and violence committed against persons with disabilities was considerably higher than the rate for the general population and was widespread. The most common forms of violence against people with intellectual disabilities were kicking, biting, name-calling, teasing, stealing, pushing, threatening, throwing objects at them, telling them to leave a building, hitting, shouting at them, swearing, demanding money, hair-pulling, throwing stones, spitting, poking, punching, beating and banging their head against a wall. People with disabilities frequently experienced violence on an ongoing basis perpetrated by the same people. Abuse was often perpetrated by gangs of youths who targeted the same person systematically, as in the present case.

115. Harassment against disabled persons was usually motivated by a perception of such persons as inferior. Violence and hostility might have wide-ranging consequences, including emotional, physical and sexual implications, or even the death of the victim. People with disabilities might be forced to restructure their daily lives in order to avoid risk.

116. In their submissions, the applicants also relied on the international sources cited above, in particular the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities and the obligations stemming from it.

117. The applicants submitted that they had been subjected to ongoing harassment and abuse for a period of over five years by a group of mostly unidentified children on account of their Serbian origin and the first applicant’s disability. The harassment had consisted mostly of verbal abuse and other forms of anti-social behaviour such as spitting, making noise, drawing insulting messages on the pavement, and causing damage to the applicants’ place of residence. It had caused the applicants intense suffering. Besides the physical harm resulting from the incidents mentioned above, the ongoing harassment had taken a very significant toll on the first applicant’s mental well-being as documented by his psychotherapist.

118. In addition, the applicants had had to change their daily routines. Daily walks in the park, sitting on a bench in the park and talking to people were crucial for the first applicant to develop an independent lifestyle and a sense of inclusion in the community. Because of the constant harassment by children from his neighbourhood, the first applicant had had to stop all these activities.

119. Relying extensively on the Court’s case-law as regards the State’s positive obligations under Articles 3 and 8 of the Convention, the applicants argued that the relevant State authorities had been under a duty to take positive measures to protect them from harm perpetrated by third parties. The second applicant had repeatedly informed the authorities of the abuse to which the applicants had been exposed but the authorities had largely failed to take any action to prevent ill-treatment from recurring. The authorities had thus been aware that the harassment against the first applicant had followed the same pattern.

120. However, despite their knowledge of the applicants’ situation, the relevant authorities had failed in their duty to put an end to the harassment and abuse. The applicants argued that there had been no clarity as to which authority was competent to address their situation. As to the Government’s contention that the police had reacted adequately to all complaints by the second applicant, they argued that the police had failed to grasp the full extent of the ongoing abuse and to prevent further abuse. The police had failed to identify the perpetrators; they would simply arrive at the scene and warn the children to go away. Such a relaxed approach by the police had failed in its deterrent effect. Furthermore, the police had addressed each instance of abuse as an isolated event, without comprehending the continuing nature of the situation. They had also failed to take any appropriate action, such as instituting minor-offences proceedings against the parents of the children involved.

121. The competent social welfare centre should have: investigated the case and established the relevant facts; invited the parents of the perpetrators to a meeting in order to establish their personal circumstances; issued protective measures to prevent the violence from recurring; advised or obliged the perpetrators and their parents to attend counselling; monitored the situation; and drawn up reports on the measures taken. However, the Susedgrad Social Welfare Centre had done none of the above. In 2009 it had taken measures against one of the minors involved in the cigarette-burn incident and placed him under the supervision of a social worker and then initiated court proceedings to place him in an institution for children with behavioural problems for a period of one year. However, all that had been done not because of the attack on the first applicant, but owing to the overall behavioural problems of the individual concerned.

122. As to the authorities of the school the children in question attended, the applicants maintained that although they had been entitled to take a range of disciplinary measures in cases of violent behaviour by pupils, including warnings, reprimands, severe reprimands and expulsion from school, they had failed to take any such measures. It was true, however, that the school authorities had taken some other measures, such as calling on parents and children to make sure that violent behaviour against the applicants ceased and organising meetings to tell pupils about the requirements of people with special needs. They had also facilitated interviews with the pupils concerned. However, these measures had not been capable of preventing further violence against the applicants.

123. Likewise, none of the other authorities had done much in order to prevent the violence against and harassment of the applicants.

(b) The Government’s submissions

124. The Government argued that, save for the incidents reported to the police and documented by the police reports, the applicants had not proved that any further incidents had occurred. The Government submitted that the relevant authorities had taken all appropriate measures to protect the applicants from harassment. Each time the second applicant had called the police, the police had arrived in due time and interviewed the children concerned and warned them about their inappropriate behaviour. Each time a report had been drawn up by the police and sent to the State Attorney’s Office.

125. The school the children in question attended had also always reacted promptly to the applicants’ allegations of harassment. The school employees had often held discussions with the pupils and their parents about people with special needs. The parents had been told to discuss that issue with their children and the school headmaster had sent a letter to the parents to that effect.

126. As regards the incident of 4 April 2009, the Government submitted that the national authorities had taken all relevant steps in order to identify the perpetrator. Finally, it had been revealed that I.M. had burnt the first applicant’s hands with a cigarette. Since I.M., as a child below 14 years of age, could not be held criminally responsible, the applicants had been instructed to institute civil proceedings for damages. The competent State Attorney’s Office had informed both the Ombudswoman for Children and the competent social welfare centre of its findings.

127. As regards the events of 10 April and 13 May 2010, as well as the allegations of constant harassment of the first applicant, the police had interviewed the children P.B., Z.B. and I.S. The inquiry was ongoing and since all of them were already over 14 when the alleged acts had taken place, they could be held criminally responsible.

128. The Government argued that the above showed that the national authorities had acted promptly and diligently as regards each complaint submitted by the applicants and taken all steps and measures aimed at preventing further harassment. Since June 2010 there had been no further complaints.

129. The Government further submitted that the parents had a major responsibility in preventing their children from behaving inappropriately. The parents of the children involved had repeatedly been told by the school authorities, as well as the social services, about the problems with their children.

130. On the other hand, the second applicant as the first applicant’s mother should also bear a certain degree of responsibility in caring for him. It had been established that the first applicant needed help walking and required constant care from his mother. He had also been found to be suffering from epilepsy and was short-sighted. The social services had warned the second applicant not to let him out of the flat alone; heeding this warning would have solved all problems relating to his physical contact with others, and if she had always accompanied him outside, she would have been able to raise the other children’s awareness as regards her son.

(c) The third-party intervener

131. The European Disability Forum viewed the issues in the present case through the lens of disability hate crime. It maintained that recognising a hate crime against persons with disabilities represented a challenge for many legal systems since the use of their vulnerability tended to prevent the law-enforcement agencies and courts from identifying the actions as a hate crime. Two separate studies in the United Kingdom had shown that, while people with disabilities were four times more likely than their non-disabled peers to be verbally and physically attacked, they were half as likely to report crimes to the police.

132. The third-party intervener further argued that hostile behaviour towards persons with disabilities that provoked violent attacks was inherently discriminatory since the victims were chosen because of their visible disability. It argued that the fear of persons with visible disabilities whose appearance was seen as “disturbing and unpleasant” was the dominant reason for violence against persons with disabilities. Such persons were often seen as inferior or responsible for their own condition, which put the burden on society as a whole.

133. Fear of the “different” was nourished only where the potential victim was perceived as vulnerable. The vulnerability of a disabled person was an opportunity for the offenders to carry out their attacks. This was especially pertinent in cases where persons with disabilities were attacked not for the purpose of robbing them or their property, but to humiliate and hurt their persona.

134. The European Disability Forum also submitted that the specific recognition of disability hate crime was a recent trend. Relying on Article 5 of the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities (cited above), it submitted that that Article confirmed the entitlement of persons with disabilities to protection on an equal basis to others. For the State, this again meant the ability to recognise and address discrimination based on the victim’s disability, and sufficient knowledge about disability to be able to apply the law with respect for the needs of persons with disabilities. In specific cases, observance of the non-discrimination principle might mean recognising the specific situation of persons with disabilities compared with their non-disabled peers. The second paragraph of Article 5 alluded to the obligation of the State to protect persons with disabilities against discrimination on all grounds. Again, meeting this obligation required extensive training of State agents.

135. The third-party intervener also pointed out that the United Nations Convention obliged the States Parties to “take all effective legislative, administrative, judicial or other measures to prevent persons with disabilities” from being subjected to violence, which also required training of those working in the field of the administration of justice.

136. In conclusion, the European Disability Forum submitted that, so far, disability hate crime had not received enough attention from law-makers and law-enforcement authorities. This had resulted in a failure to recognise disability hate crime as such, as well as in under-reporting and misunderstanding of that phenomenon. The response of the authorities to this problem should shift from reactive to proactive and be aimed at protecting persons with disabilities from all acts of violence.

2. The Court’s assessment

(a) As regards the first applicant

(i) General principles

137. The Court reiterates that Article 3 of the Convention must be regarded as one of the most fundamental provisions of the Convention and as enshrining core values of the democratic societies making up the Council of Europe (see Pretty v. the United Kingdom,no.2346/02, § 49, ECHR 2002-III). In contrast to the other provisions in the Convention, it is cast in absolute terms, without exception or proviso, or the possibility of derogation under Article 15 of the Convention (see, inter alia, Chahal v. the United Kingdom,15 November 1996, § 79, Reports 1996-V).

138. The Court reiterates that, as regards the question whether the State could be held responsible, under Article 3, for ill-treatment inflicted on persons by non-State entities, the obligation on the High Contracting Parties under Article 1 of the Convention to secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in the Convention, taken together with Article 3, requires States to take measures designed to ensure that individuals within their jurisdiction are not subjected to torture or inhuman or degrading treatment or punishment, including such ill-treatment administered by private individuals (see, mutatis mutandisH.L.R. v. France, 29 April 1997, § 40, Reports 1997-III). These measures should provide effective protection, in particular, of children and other vulnerable persons, and include reasonable steps to prevent ill-treatment of which the authorities had or ought to have had knowledge (see, mutatis mutandis,Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 116, Reports 1998-VIII, and E. and Others v. the United Kingdom, no. 33218/96, § 88, 26 November 2002).

139. Bearing in mind the difficulties in policing modern societies, the unpredictability of human conduct and the operational choices which must be made in terms of priorities and resources, the scope of this positive obligation must, however, be interpreted in a way which does not impose an impossible or disproportionate burden on the authorities. Not every claimed risk of ill-treatment, therefore, can entail for the authorities a Convention requirement to take operational measures to prevent that risk from materialising. For a positive obligation to arise, it must be established that the authorities knew or ought to have known at the time of the existence of a real and immediate risk of ill-treatment of an identified individual from the criminal acts of a third party and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk. Another relevant consideration is the need to ensure that the police exercise their powers to control and prevent crime in a manner which fully respects the due process and other guarantees which legitimately place restraints on the scope of their action to investigate crime and bring offenders to justice, including the guarantees contained in Article 8 of the Convention (see Mubilanzila Mayeka and Kaniki Mitunga v. Belgium, no. 13178/03, § 53, ECHR 2006-XI; Members of the Gldani Congregation of Jehovah’s Witnesses and Others v. Georgia, no. 71156/01, § 96, 3 May 2007; and Milanović, cited above, § 84; see also, mutatis mutandis,Osman, cited above, § 116).

140. The Court will therefore examine whether the respondent State, in dealing with the first applicant’s case, has been in breach of its positive obligations under Article 3 of the Convention.

(ii) Application of these principles to the present case

141. The Court notes at the outset that acts of violence in contravention of Article 3 of the Convention would normally require recourse to the application of criminal-law measures against the perpetrators (see Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 71, 25 June 2009, as regards Article 3, and Sandra Janković, cited above, § 47, as regards Article 8).

142. However, in the present case most of the alleged perpetrators were children below 14 years of age, against whom, under the national system, it is not possible to apply any criminal-law sanctions. Furthermore, in the specific circumstances in issue, it might be that none of the acts complained of in itself amounts to a criminal offence, but that nevertheless in their entirety the incidents of harassment are incompatible with the requirements of Article 3 of the Convention. Therefore, the present case is to be distinguished from cases concerning the State’s procedural obligations under criminal law in respect of acts of ill-treatment contrary to Article 3 of the Convention, where the State authorities are under a duty to conduct of their own motion a thorough, effective and independent investigation.

143. The present case concerns the issue of the State’s positive obligations in a different type of situation, outside the sphere of criminal law, where the competent State authorities are aware of a situation of serious harassment and even violence directed against a person with physical and mental disabilities. It concerns the alleged lack of an adequate response to such a situation in order to properly address acts of violence and harassment that had already occurred and to prevent any such further acts.

144. In line with the above, the Court has examined, firstly, whether the relevant authorities were or should have been aware of the situation of harassment of and violence against the first applicant.

145. In this connection the Court notes that the documents in the case file show that as early as 31 July 2008 the second applicant informed the police of the ongoing harassment of her son by children from the neighbourhood. She also informed the police of numerous further incidents, including the burning of the first applicant’s hands with cigarettes on 4 April 2009. In April 2009 she informed the Ombudswoman for Persons with Disabilities of the same incident. Between May and July 2009 the police informed the State Attorney’s Office as well as the competent social welfare centre of the alleged abuse against the first applicant and by September 2009 the school authorities had also been duly informed.

146. In view of the above, the Court is satisfied that the domestic authorities were aware of the ongoing harassment of the first applicant by children from his neighbourhood and children attending a nearby school. The Court will therefore examine whether the relevant authorities took all reasonable steps in the circumstances of the present case to protect the first applicant from such acts.

147. In the present situation, where incidents of violence have persisted over a certain period of time, the Court finds that the relevant authorities failed to take sufficient steps to ascertain the extent of the problem and to prevent further abuse taking place.

148. It is true that the police interviewed some of the children allegedly involved in certain incidents and that the school authorities discussed the problem with the pupils and their parents. However, the Court finds that no serious attempt was made to assess the true nature of the situation complained of, and to address the lack of a systematic approach which resulted in the absence of adequate and comprehensive measures. Thus, the findings of the police were not followed by any further concrete action: no policy decisions have been adopted and no monitoring mechanisms have been put in place in order to recognise and prevent further harassment. The Court is struck by the lack of any true involvement of the social services and the absence of any indication that relevant experts were consulted who could have given appropriate recommendations and worked with the children concerned. Likewise, no counselling has been provided to the first applicant in order to aid him. In fact, the Court finds that, apart from responses to specific incidents, no relevant action of a general nature to combat the underlying problem has been taken by the competent authorities despite their knowledge that the first applicant had been systematically targeted and that future abuse was very likely to follow.

149. In view of this, the Court considers that the competent State authorities have not taken all reasonable measures to prevent abuse against the first applicant, notwithstanding the fact that the continuing risk of such abuse was real and foreseeable.

150. There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention in respect of the first applicant.

(b) As regards the second applicant

(i) General principles

151. While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this negative undertaking, there may be positive obligations inherent in effective respect for private or family life. These obligations may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life even in the sphere of the relations of individuals between themselves (see X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 23, Series A no. 91; Botta v. Italy, 24 February 1998, § 33, Reports 1998‑I; Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 57, ECHR 2002‑I; and Sandra Janković, cited above, § 44).

152. The Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life includes a person’s psychological integrity. Under Article 8, States have in some circumstances a duty to protect the moral integrity of an individual from acts of other persons. The Court has also held that States have a positive obligation to ensure respect for human dignity and the quality of life in certain respects (see L. v. Lithuania, no. 27527/03, § 56, ECHR 2007-IV, and,mutatis mutandisPretty, cited above, § 65).

(ii) Application of these principles to the present case

153. The Court considers that the acts of ongoing harassment have also affected the private and family life of the second applicant. It has found that the State authorities have not put in place adequate and relevant measures to prevent further harassment of the first applicant. Likewise, the State authorities have failed to afford adequate protection in that respect to the second applicant. Therefore, there has also been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the second applicant.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

154. The applicants further complained that the acts of abuse against them and the response of the competent authorities were also discriminatory, on the basis of their Serbian ethnic origin and the first applicant’s disability. They relied on Article 14 of the Convention, which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Admissibility

1. The parties’ submissions

155. The Government argued that the applicants could have brought a claim pursuant to the Prevention of Discrimination Act, by which they would have been able to seek an acknowledgment of any possible discrimination as set out in that Act, an order for the removal of the discrimination and its consequences, as well as compensation.

156. The applicants contended in reply that proceedings under the Prevention of Discrimination Act did not constitute an effective remedy because they could not address the particular situation complained of. Furthermore, they claimed that two years after that Act had been passed, there was no relevant case-law showing either that citizens had felt confident about instituting proceedings pursuant to the Act, or that the proceedings that had been instituted had progressed with adequate speed.

2. The Court’s assessment

157. As regards Article 14 of the Convention, the Court reiterates that it has no independent existence, but plays an important role by complementing the other provisions of the Convention and its Protocols, since it protects individuals placed in similar situations from any discrimination in the enjoyment of the rights set forth in those other provisions (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 67, Series A no. 45; Chassagnou and Others v. France[GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII). Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts in issue fall within the ambit of one or more of the latter (see, for example, Van Buitenen v. the Netherlands, no. 11775/85, Commission decision of 2 March 1987, unreported, and Cha’are Shalom Ve Tsedek v. France [GC], no. 27417/95, § 86, ECHR 2000‑VII).

158. The Court has also held that even in a situation where the substantive provision is not applicable, Article 14 may still be applicable (see Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia, no. 7798/08, § 58, 9 December 2010). Consequently, admissibility issues concerning Article 14 may be assessed separately.

159. As to the present case, the Court will examine under Article 14 the issue of exhaustion of domestic remedies in relation to the Prevention of Discrimination Act. In this connection the Court notes that it has already examined the issue of exhaustion of domestic remedies as regards a discrimination complaint separately from the exhaustion issues concerning the main complaint (see Valkov and Others v. Bulgaria, nos. 2033/0419125/0419475/04,19490/0419495/0419497/0424729/04171/05 and 2041/05, §§ 104-08, 25 October 2011). This approach goes hand in hand with the principle that where a substantive Article of the Convention or its Protocols has been relied on both on its own and in conjunction with Article 14 and a separate breach has been found of the substantive Article the Court may not always consider it necessary to examine the case under Article 14 as well, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see Dudgeon, cited above, § 67; Chassagnou and Others, cited above, § 89; and Timishev, cited above, § 53).

160. As regards the present case, the Court notes that the Prevention of Discrimination Act contains specific reference to discrimination based on health condition and invalidity, as well as on ethnic origin (see section 1 of the Act). It provides for a range of remedies, including the acknowledgment of discrimination, a ban on discriminatory acts and compensation for damage. Remedies may also be used against the national authorities in the event of their alleged failure to take action (see paragraph 74 above).

161. Protection against discrimination is to be sought before the ordinary courts, and an appeal against the first-instance judgment is provided for, as well as a constitutional complaint. The right not to be discriminated against is also guaranteed by the Croatian Constitution, and the Convention is directly applicable in Croatia. In order to comply with the principle of subsidiarity, applicants, before bringing their complaints before the Court, have first to afford the national courts the opportunity of remedying their situation and addressing the issues they wish to bring before the Court.

162. Against the above background, the Court considers that an action pursuant to the provisions of the Prevention of Discrimination Act represents an effective domestic remedy and that proper use of that remedy could have led to an acknowledgment of the violation alleged and an award of damages. In the event that the applicants’ claim was not successful before the ordinary courts, they would have been able to lodge a constitutional complaint and have their complaints examined by the Constitutional Court as well. However, the applicants failed to make use of the remedies available to them.

163. It follows that this complaint must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

164. The applicants alleged that they had no effective remedy in respect of their complaints under the Convention. They relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

1. As regards the applicants’ complaints under Articles 3 and 8 of the Convention

165. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above under Articles 3 and 8 of the Convention and must therefore likewise be declared admissible.

2. As regards the applicants’ complaint under Article 14 of the Convention

166. The Court has already established that in respect of their complaint under Article 14 of the Convention, the applicants had at their disposal an effective remedy – an action pursuant to the provisions of the Prevention of Discrimination Act – which they failed to use. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

B. Merits

167. The applicants argued that they had no effective remedy by which to obtain protection against acts of harassment and violence. The Court notes that the Government suggested a number of remedies allegedly at their disposal in that connection. However, the Court has established that none of the remedies referred to by the Government could have addressed the applicants’ situation in connection with their complaints under Articles 3 and 8 of the Convention.

168. Therefore, the Court considers that the applicants had no effective remedy available in respect of their complaints under Articles 3 and 8 of the Convention. Accordingly, there has been a violation of Article 13 in that respect.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

169. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

170. The applicants claimed 10,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage.

171. The Government deemed the amount claimed excessive and unsubstantiated.

172. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants jointly EUR 11,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them.

B. Costs and expenses

173. The applicants, who had been granted legal aid under the Council of Europe’s scheme, also claimed EUR 1,206 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 4,997.13 for those incurred before the Court.

174. The Government submitted that the applicants had not provided the itemised particulars of the claim.

175. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers that the costs the applicants incurred in connection with the complaints they made before the national authorities about their harassment were essentially aimed at remedying the violation of the Convention rights alleged before the Court, and that these costs may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006‑V, and Medić v. Croatia, no. 49916/07, § 50, 26 March 2009). Regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicants jointly EUR 1,206 for the costs and expenses incurred in the domestic proceedings and EUR 3,500 for those before the Court, less EUR 850 already received by way of legal aid from the Council of Europe, plus any tax that may be chargeable to the applicants on that amount.

C. Default interest

176. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Articles 3 and 8, as well as the complaint under Article 13 of the Convention in so far as it relates to the complaints under Articles 3 and 8, admissible and the remainder of the application inadmissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention in respect of the first applicant;

 

3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the second applicant;

 

4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

 

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants jointly, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 11,500 (eleven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,706 (four thousand seven hundred and six euros), less EUR 850 (eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 July 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                                                      Anatoly Kovler
Registrar                                                                               President

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija