Mikulić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
07.02.2002
Članovi
6
6-1
8
8-1
13
13+6-1
41
Kršenje
6
6-1
8
8-1
13+6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2) Delotvorni pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Broj predstavke
53176/99
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatske državljanke, rodjene 1996. godine, kao vanbračno dete.
Podnositeljka i njena majka, dana 30. januara 1997. godine, pokrenule su postupak za utvrdjivanje očinstva, protiv H.P., pred Općinskim sudom u Zagrebu. Nekoliko zakazanih ročišta, bilo je odloženo, zbog nedolaska tuženog. Tuženi, takodje, nije želeo da se podvrgne DNK ispitivanju, koja su zakazivana šest puta. Nakon tri ipo godine, dana 12. jula 2000. godine, Općinski sud u Zagrebu, doneo je presudu, kojom se utvrdjuje očinstvo tuženog i obavezuje na davanje izdržavanja podnositeljki. Dana 27. novembra 2000. godine, tuženi je izjavio žalbu, koju je Županijski sud u Zagrebu usvojio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vartio Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. Općinski sud u Zagrebu, dana 19. novembra 2001. godine, zaključuje raspravu i utvrdjuje očinstvo tuženog H.P. Postupak je nastavljen po žalbi obe strane.
Evropski Sud za ljudska prava, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 6 stav 1., Čl.8 i Čl. 13. u vezi sa Čl. 6 stav 1. Konvencije.

 preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MIKULIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 53176/99)

PRESUDA

STRASBOURG

7. veljače 2002.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Ona može podlijegati uredničkoj reviziji.

U predmetu Mikulić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući kao vijeće u sastavu:

g. C. L. ROZAKIS, predsjednik
g. F. TULKENS,
g. P. LORENZEN,
g đa N. VAJIĆ,
g. E. LEVITS,
g. A. KOVLER,
g. V. ZAGREBELSKY, suci,

i g. E. FRIBERGH, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. siječnja 2002., 
donosi sljedeću presudu koja je usvojena 17. siječnja 2002. :

 

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 53176/99) protiv Republike Hrvatske kojeg je hrvatska državljanka gđica Montana Lorena Mikulić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 9. listopada 1999.

2. Podnositeljicu zahtjeva su na Sudu zastupali g. Hanžeković i g. Radaković, odvjetnici iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija Lukina-Karajković.

3. Podnositeljica zahtjeva je posebno tvrdila da je postupak povodom njenog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje očinstva trajao dulje od propisanog "razumnog roka", da je njeno pravo na poštivanje njenog privatnog i obiteljskog života povrijeđeno zbog prekomjerne duljine tog postupka i da nije imala djelotvorno pravno sredstvo niti za ubrzanje postupka niti za osiguravanje tuženikove nazočnosti pred sudom.

4. Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda.

5. Odlukom od 7. prosinca 2000. (pravilo 54, stavak 4.), Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.

6. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59, stavak 1.). Sud je odlučio, nakon savjetovanja sa strankama, da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59., stavak 2., in fine). Svaka je stranka dostavila pisani odgovor na očitovanje druge stranke.

7. Dana 7. studenoga 2001. zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu. U okviru tog odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26, stavkom 1. Poslovnika Suda.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

8. Podnositeljica zahtjeva je izvanbračno dijete rođeno 25. studenog 1996. godine. Dana 30. siječnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva i njena majka pokrenule su pred Općinskim sudom u Zagrebu građanski postupak protiv H.P. za utvrđenje očinstva.

9. Na ročištu od 17. lipnja 1997. godine Općinski sud je donio presudu zbog izostanka protiv tuženika. Međutim, u “statusnim sporovima” donošenje takve presude izričito je zabranjeno Zakonom o braku i porodičnim odnosima (1977., 1980., 1982., 1984., 1987., 1989., 1990., 1992. i 1999.). Dana 1. srpnja 1997. godine tuženik je uložio žalbu protiv te presude.

10. Na ročištu od 6. listopada 1997. godine Općinski sud u Zagrebu ukinuo je svoju presudu. Sljedeće je ročište bilo zakazano za 9. prosinca 1997.

11. U međuvremenu je H.P. podnio prijedlog za izuzeće predsjednika vijeća, kojeg je predsjednik Općinskog suda u Zagrebu usvojio 27. siječnja 1998. godine. Slijedom toga, predmet je 23. veljače 1998. godine dodijeljen u rad drugom sucu.

12. Ročište zakazano za 18. lipnja 1998. godine odgođeno je zbog nedolaska punomoćnika H.P.-a.

13. Ročište zakazano za 14. srpnja 1998. odgođeno je jer je punomoćnik H.P.-a umro.

14. Na ročištu od 14. listopada 1998. godine novi punomoćnik H.P.-a tvrdio je da je u relevantno vrijeme majka podnositeljice zahtjeva, osim s H.P.-om, imala odnose i s drugim osobama (exceptio plurium concubentium) te predložio da sud pozove nekoliko svjedoka.

15. Na ročištu od 21. siječnja 1999. godine saslušana su samo dva svjedoka, dok drugi svjedoci nisu pristupili.

16. Na sljedećem ročištu od 18. ožujka 1999. godine sud je naredio provođenje analize  krvi metodom DNA. Zakazan je pregled u mjerodavnoj klinici za 21. svibnja 1999., no H.P. nije došao.

17. Sljedeći pregled zakazan je za 18. lipnja 1999., no H.P. je obavijestio sud da će od 1. lipnja 1999. do 15. rujna 1999. biti odsutan.

18. Dana 19. srpnja 1999. sud je još jednom naredio pregled za analizu krvi koji je bio zakazan za 27. rujna 1999., no H.P. ponovno nije došao.

19. Dana 13. listopada 1999. sud je četvrti put naredio pregled koji je bio zakazan za 22. listopada 1999. godine, no H.P. je obavijestio sud da će tog dana biti odsutan.

20. Dana 28. studenog 1999. godine sud je peti put naredio pregled koji je bio zakazan za 6. prosinca 1999. godine, no H.P. opet nije došao.

21. Sljedeće ročište zakazano za 17. veljače 2000. godine odgođeno je budući da H.P. nije pristupio.

22. Na ročištu od 29. veljače 2000. godine sud je saslušao stranke i šesti put zakazao pregled za DNA testove za 25. travnja 2000. H.P. nije došao.

23. Sljedeće ročište zakazano za 5. lipnja 2000. odgođeno je. H.P. nije pristupio.

24. Dana 12. srpnja 2000. godine sud je zaključio raspravu.

25. Dana 3. listopada 2000. punomoćnik podnositeljice zahtjeva primio je presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2000. kojom se utvrđuje očinstvo tuženika i podnositeljici zahtjeva dosuđuje uzdržavanje. Prvostupanjski sud je utvrdio da činjenica što je tuženik izbjegavao DNA testove išla u prilog tužbenom zahtjevu podnositeljice zahtjeva. Dana 27. studenog 2000. H.P. je uložio žalbu protiv te presude.

26. Dana 3. travnja 2001. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Žalbeni sud je utvrdio kako prvostupanjskom presudom nisu utvrđeni sve relevantni dokazi i kako se očinstvo H.P.-a nije moglo utvrditi prvenstveno zbog njegovog izbjegavanja DNA testova. Taj je sud prvostupanjskom sudu naredio da sasluša nekoliko svjedoka koji su, prema tvrdnjama H.P.-a, tijekom kritičnog razdoblja imali intimne odnose s majkom podnositeljice zahtjeva.

27. Dana 15. svibnja i 13. srpnja 2001. podnositeljica zahtjeva je od predsjednika Vrhovnog suda zatražila da ubrza postupak.

28. Ročišta zakazana za 26. srpnja i 30. kolovoza 2001. na Općinskom sudu u Zagrebu odgođena su jer H.P. i njegov punomoćnik nisu pristupili.

29. Na ročištu od 27. rujna 2001. punomoćnik H.P.-a optužio je predsjednika vijeća za pristranost.

30. Dana 19. studenoga 2001. prvostupanjski je sud zaključio raspravu i donio presudu kojom je utvrdio tuženikovo očinstvo i podnositeljici zahtjeva dosudio uzdržavanje. Sud je utvrdio da je izbjegavanje DNA testova od strane H.P.-a potkrijepilo iskaz majke podnositeljice zahtjeva da je H.P. otac podnositeljice zahtjeva.

31. Dana 7. prosinca 2001. podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu protiv prvostupanjske presude, prigovarajući iznosu uzdržavanja koje joj je H.P. trebao plaćati. I H.P. se žalio protiv presude.

32. Čini se da je trenutno postupak u tijeku pred žalbenim sudom.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

33. Članak 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992 i 112/1999) predviđa da sudovi u građanskim predmetima odlučuju prema svom uvjerenju nakon brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te uzimajući u obzir rezultate cjelokupnog postupka.

34. Članak 59., stavak 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (koji je stupio na snagu

24. rujna 1999. - u daljnjem tekstu "Ustavni zakon o Ustavnom sudu") glasi kako slijedi1):

"Ustavni sud iznimno može ispitati ustavnu tužbu prije nego budu iscrpljena druga dostupna pravna sredstva, ako je uvjeren da pobijani akt, ili nedonošenje tog akta u razumnom roku, grubo krši ustavna prava i slobode stranke i da bi, ako ne djeluje, stranka bila izložena riziku nastupa ozbiljnih i nepopravljivih posljedica."

 

1) Prijevod s engleskog. Izvorni tekst članka 59., stavka 4. glasi:

“Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije negoli je iscrpljen pravni put ako utvrdi da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.”

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1., KONVENCIJE

35. Podnositeljica zahtjeva prigovara da postupci radi utvrđivanja očinstva H.P.-a nisu okončani u razumnom roku kako propisuje članak 6., stavka 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obaveza građanske naravi..., svatko ima pravo da...sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj"

A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

36. Sud primjećuje da je postupak započeo 30. siječnja 1997., kad je podnositeljica zahtjeva podnijela Općinskom sudu u Zagrebu građansku tužbu radi utvrđivanja očinstva H.P.-a. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije počelo na taj datum, već 6. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku (vidi presudu u predmetu Foti and Others v. Italy od 10. prosinca 1982., Serija A br. 56, str. 18, stavak 53.). Postupak je trenutno u tijeku pred žalbenim sudom. Dakle, on do sada traje oko pet godina, od kojih četiri godine i dva mjeseca spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati.

37. Sud nadalje primjećuje da je, u svrhu utvrđivanja razumnosti duljine vremenskog razdoblja u pitanju, potrebno uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. (vidi među drugim izvorima prava, presudu u predmetu Styranowski v. Poland od 30. listopada 1998., Reports of Judgements and Decisions 1998-VIII). U vezi s tim, Sud primjećuje da je, u trenutku stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, postupak trajao devet mjeseci.

B. Primjenjivi kriteriji

38. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito složenost predmeta, ponašanje podnositeljice zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositeljicu zahtjeva dovodi u pitanje u sporu. (vidi nedavne izvore prava, Humen v. Poland. [GC], br. 26614/95, stavak 60., 15. listopada 1999., neobjavljeno, Horvat v. Croatia, br. 51585/99, stavak 52., 26. srpnja 2001., koja će biti objavljena u službenim izvješćima Suda).

C. Tvrdnje stranaka

39. Vlada je tvrdila da postupci u obiteljskim sporovima zahtijevaju posebnu hitnost.

Međutim, takvi su postupci osjetljive naravi zbog odnosa među uključenim strankama. Jedno od načela građanskog postupka je to da sudovi imaju diskreciono pravo ocijeniti sve relevantne dokaze i donijeti svoj zaključak o činjeničnom stanju predmeta. U vezi s time, Vlada je navela da je u ovom predmetu sud ocijenio činjenice na temelju dokaza koje su iznijele stranke.

40. Što se tiče ponašanja podnositeljice zahtjeva, Vlada je navela da je ona pridonijela duljini postupka jer, iako je u svom početnom tužbenom zahtjevu od suda tražila da se izvrši medicinsko vještačenje i analiza krvi, ona konkretno nije zahtijevala provođenje DNA testova sve dok postupak nije trajao deset mjeseci. Osim toga, dodatne dokaze nije podnijela do veljače 2000.

41. Podnositeljica zahtjeva je osporila Vladine tvrdnje i ustvrdila da je u svom početnom tužbenom zahtjevu predložila provođenje analize krvi, a da su DNA testovi dio takve analize.

42. Što se tiče ponašanja sudova, Vlada je tvrdila da je sudovima bilo onemogućeno brzo postupati u predmetu zbog ponašanja tuženika koji je u više navrata ignorirao zakazana DNA testiranja i nije pristupao na sudska ročišta.

43. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako je dužnost suda bila osigurati da tuženik postupi po njegovim nalozima. Ona je nadalje tvrdila da je sud donio presudu zbog izostanka, protivno odredbama koje uređuju sporove radi utvrđivanja očinstva, te je tako prouzročio odugovlačenje postupka, čime je tuženiku bilo omogućeno da zahtijeva izuzeće predsjednika vijeća. Osam je mjeseci bilo prošlo od donošenja presude do datuma kad je presuda bila ukinuta i predmet dodijeljen drugom sucu.

D. Ocjena Suda

44. Sud ponavlja da je posebna revnost potrebna u predmetima koji se odnose na građanski status i poslovnu sposobnost (vidi presudu u predmetu Bock v. Germany od 29. ožujka 1989., Serija A br. 150, str. 18, stavak 49.). S obzirom na ono što se za podnositeljicu zahtjeva dovodi u pitanje u ovom predmetu, to jest, njeno pravo da se utvrdi ili ospori očinstvo, te da se tako ukloni njena neizvjesnost u pogledu identiteta njenog biološkog oca, Sud smatra da su nadležne nacionalne vlasti trebale, u skladu sa člankom 6., stavkom 1., postupati s osobitom revnošću kako bi osigurale napredovanje postupka.

45. Sud primjećuje da je u razdoblju koje se uzima u obzir postupak već ukupno trajao oko četiri godine pred prvostupanjskim sudom, a oko četiri mjeseca pred žalbenim sudom. Prvostupanjski sud je zakazao 15 ročišta, od kojih je šest odgođeno zbog nedolaska tuženika. Niti jedno jedino ročište nije bilo odgođeno zbog ponašanja podnositeljice zahtjeva.

Prvostupanjski sud je zakazao šest DNA testiranja, a tuženik nije došao niti na jedno od tih testiranja. Što se tiče Vladine tvrdnje da je prvostupanjski sud bio ometan u napredovanju s postupkom jer tuženik nije postupao prema sudskim naredbama za pristupanje ročištu i DNA testiranjima, Sud ponavlja da je dužnost država ugovornica organizirati svoje pravne sustave na takav način da njihovi sudovi mogu svakome jamčiti pravo na donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku (vidi, među drugim izvorima prava, G. H. v. Austria, br. 31266/96, stavak 20., 3. listopada 2000., neobjavljeno).

46. U svjetlu kriterija utvrđenih u svojoj sudskoj praksi i imajući na umu sve okolnosti predmeta, Sud smatra da duljina postupka koji još traje, a koja duljina je predmet prigovora, nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

 

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

47. Podnositeljica zahtjeva je nadalje prigovarala da je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje njenog privatnog i obiteljskog života jer su domaći sudovi bili neučinkoviti u odlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu za utvrđenje očinstva, te su je ostavili u neizvjesnosti u pogledu njenog osobnog identiteta. Ona se pozivala na članak 8. Konvencije koji glasi:

"1. Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

A. Primjenjivost članka 8.

48. Vlada je navela da duljina postupka za utvrđenje očinstva ne spada u domašaj članka 8. Konvencije. Tvrdila je da u ovom predmetu H.P. nije iskazao spremnost utvrditi ikakvu vrstu obiteljske veze s podnositeljicom zahtjeva.

49. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je držana u stanju produljene neizvjesnosti u pogledu svoga osobnog identiteta zbog neučinkovitosti domaćih sudova. Da je sud promptno odlučio o njenom predmetu, njeni bi odnosi s ocem možda bili uspostavljeni u ranijoj fazi njenog života.

50. Sud mora odrediti spada li pravo koje traži podnositeljica zahtjeva u domašaj pojma "poštivanje privatnog i obiteljskog života" utvrđenog u članku 8. Konvencije.

51. Što se tiče postupka za utvrđenje očinstva, Sud je u brojnim prigodama smatrao da takvi postupci spadaju u domašaj članka 8. (vidi, na primjer presudu u predmetu Rasmussen v. Denmark od 28. studenoga 1984., Serija A br. 87, str. 13, stavak 33. i presudu u predmetu Keegan v. Ireland od 26. svibnja 1994., Serija A br. 290, str. 18, stavak 45. ). U vezi s time, Sud smatra kako pojam "obiteljskog života" iz članku 8. nije isključivo ograničen na odnose koji se temelje na braku, već može obuhvatiti i druge de facto "obiteljske veze" kad je u dovoljnoj mjeri prisutna stalnost (vidi, na primjer, presudu u predmetu Kroon and Others v. the Netherlands od 27. listopada 1994., Serija A br. 297-C, str. 55-56, stavak 30.).

52. Ovaj se predmet razlikuje od naprijed spomenutih predmeta za utvrđenje očinstva u tome što nije uspostavljena nikakva obiteljska veza između podnositeljice zahtjeva i njenog navodnog oca. Sud, međutim, ponavlja da članak 8. sa svoje strane ne štiti samo "obiteljski", već i "privatni" život.

53. Prema mišljenju Suda, privatni život podrazumijeva tjelesni i psihički integritet osobe, te ponekad može obuhvatiti vidove tjelesnog i društvenog identiteta pojedinca. Poštivanje "privatnog života" mora također u određenoj mjeri obuhvatiti pravo na uspostavljanje odnosa s drugim ljudskim bićima (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Niemietz v. Germany od 16. prosinca 1992., Serija A br. 251-B, str. 33, stavak 29.).

Osim toga, čini se da nema načelnog razloga zbog kojeg bi pojam "privatni život" trebalo tumačiti kao da isključuje odlučivanje o pravnom odnosu između izvanbračnog djeteta i njenog biološkog oca.

54. Sud smatra da poštivanje privatnog života zahtijeva da svatko bude u mogućnosti utvrditi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog svojih formativnih implikacija za njegovu ili njenu osobnost (vidi presudu u predmetu Gaskin v. the United Kingdom od 7. srpnja 1989., Serija A br. 159, str. 16., stavak 39).

55. U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva je izvanbračno dijete koje u sudskom postupku nastoji utvrditi tko je njezin biološki otac. Postupak za utvrđenje očinstva kojeg je ona pokrenula ima za cilj odrediti njen pravni odnos s H.P.-om kroz utvrđivanje biološke istine. Dakle, postoji izravna veza između utvrđivanja očinstva i privatnog života podnositeljice zahtjeva.

Činjenično stanje predmeta, stoga, spada u domašaj članka 8.

B. Poštivanje članka 8.

56. Podnositeljica zahtjeva zapravo nije tvrdila da bi se država trebala suzdržati od djelovanja, već da bi trebala poduzeti korake radi osiguravanja odgovarajućih mjera, u kontekstu spora za utvrđenje očinstva, kako bi se učinkovito riješila njena neizvjesnost u pogledu njenog osobnog identiteta. Dakle, podnositeljica zahtjeva je, u biti, prigovarala ne zbog djelovanja, već zbog nedjelovanja države.

57. Sud ponavlja da članak 8., iako je njegova bitna namjera pojedinca zaštititi od arbitrarnog uplitanja od strane javnih vlasti, nije tu samo kako bi prisilio državu da se suzdrži od takvog uplitanja: osim ove negativne obveze, mogu postojati i pozitivne obveze inherentne djelotvornom poštivanju prava na privatni i obiteljski život. Te obveze mogu podrazumijevati usvajanje mjera namijenjenih osiguravanju poštivanja privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca (vidi presudu u predmetu X. and Y. v. the Netherlands od 26. ožujka 1985., Serija A br. 91, str. 11, stavak 23. i presudu u predmetu Botta v. Italy od 24. veljače 1998., Reports 1998-I, str. 422, stavak 33.).

58. Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obveza države na temelju članka 8. nije lako precizno definirati. No, primjenjiva načela ipak su slična. Pri utvrđivanju postoji li takva obveza ili ne postoji, potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca, a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidi, na primjer, presudu u predmetu Keegan v. Ireland od 26. svibnja 1994., Serija A. br. 290, str. 19, stavak 49., te predmet M.B. v. the United Kingdom, zahtjev br. 22920/93, Odluka Komisije od 6. travnja 1994., Decisions and Reports [DC], 77-A, str. 116).

59. Sud ponavlja da njegova zadaća nije zamijeniti nadležne hrvatske vlasti u određivanju najprimjerenijih načina za utvrđenje očinstva u sudskom postupku u Hrvatskoj, već preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svojih ovlasti procjenjivanja. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, prilikom rješavanja zahtjeva za utvrđenje očinstva podnositeljice zahtjeva, prekršila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi, na primjer, presudu u predmetu Hokkanen v. Finland od 23. rujna 1994., Serija A br. 299-A, str. 20, stavak 55; te, mutatis mutandis, presudu u predmetu Handyside v. the United Kingdom od 7. prosinca 1976., Serija A br. 24. str. 23, stavak 49.).

60. U ovom je predmetu sudski postupak pred građanskim sudom jedini način na koji podnositeljica zahtjeva može utvrditi je li ili nije H.P. njen biološki otac, jer H.P. niječe očinstvo.

61. Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H.P. prisilio da poštuje naredbu prvostupanjskog suda da se izvrši DNA testiranje. Ne postoji niti bilo kakva izravna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članku 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Sudovi su, u tom pogledu, slobodni donositi zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica.

62. Nakon tri i pol godine, tijekom kojih H.P. nije došao na šest DNA testiranja, prvostupanjski je sud zaključio da je H.P. uistinu otac podnositeljice zahtjeva. Svoj je zaključak temeljio na iskazu majke podnositeljice zahtjeva, te na činjenici da je H.P. izbjegavao DNA testove. Žalbeni je sud, s druge strane, utvrdio da su ti dokazi nedovoljni za utvrđivanje njegovog očinstva. U vezi s time, Sud primjećuje da jedna postupovna odredba opće naravi, kojom se sudu daje diskrecijska ovlast da ocijeni dokaze, ne predstavlja sama po sebi dovoljno i odgovarajuće sredstvo za utvrđivanje očinstva u slučajevima kada navodni otac izbjegava sudsku naredbu da se izvrše DNA testiranja.

63. Osim toga, prvostupanjski je sud bio neučinkovit u rješavanju pitanja očinstva putem ocjene drugih relevantnih dokaza. Vlada je tvrdila da je to bilo zbog odbijanja H.P.-a da surađuje u postupku. Međutim, čini se da sud nije mogao pronaći odgovarajuće postupovno sredstvo kako bi H.P.-u onemogućio ometanje postupka.

64. Prema mišljenju Suda, osobe u situaciji podnositeljice zahtjeva imaju vitalan interes, koji je zaštićen Konvencijom, primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog osobnog identiteta. S druge strane, potrebno je imati na umu da zaštita trećih osoba može spriječiti da te treće osobe budu prisiljene staviti se na raspolaganje za medicinsko testiranje bilo koje vrste, uključujući i DNA testiranje.

Države stranke Konvencije imaju različita rješenja problema koji se javlja kad navodni otac odbije postupati prema sudskim naredbama da se podvrgne testovima koji su potrebni kako bi se utvrdile činjenice. U nekim državama, sudovi mogu dotičnoj osobi izreći novčanu ili zatvorsku kaznu. U drugima nepostupanje prema sudskoj naredbi može stvoriti presumpciju očinstva odnosno predstavljati nepoštivanje suda koje za sobom može povlačiti kazneni progon.

Sustav poput hrvatskog, koji nema sredstva kojima bi se navodni otac prisilio da postupi prema naredbi suda za izvršenje DNA testiranja, može se u načelu smatrati usklađenim s obvezama iz članka 8., uzimajući u obzir slobodu procjene države. Sud, međutim, smatra da se u ovakvom sustavu, u slučaju kad se očinstvo ne može utvrditi putem DNA testiranja, moraju osigurati interesi pojedinca koji traži utvrđivanje očinstva. Nepostojanje ikakve postupovne mjere kojom bi se navodnog oca prisililo da postupi po sudskoj naredbi u skladu je s načelom proporcionalnosti jedino ako je osigurano alternativno sredstvo pomoću kojeg se neovisnom tijelu omogućuje da očinstvo utvrdi brzo. U ovom predmetu takav postupak podnositeljici zahtjeva nije bio na raspolaganju (vidi, mutatis mutandis, naprijed spomenutu presudu u predmetu Gaskin, str. 20, stavak 49.).

65. Nadalje, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanjem očinstva sudovi trebaju uzeti u obzir temeljno načelo interesa djeteta. Sud nalazi da se postojećim postupkom ne uspostavlja pravična ravnoteža između prava podnositeljice zahtjeva da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njena neizvjesnost u pogledu njenog osobnog identiteta i prava njenog navodnog oca da se ne podvrgne DNA testovima, te smatra da zaštita uključenih interesa nije razmjerna.

66. Neučinkovitost sudova je stoga podnositeljicu zahtjeva dovela u stanje produljene neizvjesnosti u pogledu njenog osobnog identiteta. Hrvatske vlasti su, dakle, podnositeljici zahtjeva propustile osigurati "poštivanje" njenog privatnog života na što ima pravo na temelju Konvencije.

Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.


III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

67. Podnositeljica zahtjeva također navodi da nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za pokretanje pitanja prekomjernog trajanja postupka u svom predmetu.

Nadalje, domaći pravni sustav nije osiguravao nikakvu mjeru kojom bi tuženike u sporovima za utvrđenje očinstva obvezao da postupe po naredbi suda kojom je određeno DNA testiranje. Prema njenom mišljenju, zbog toga je došlo do povrede članka 13., Konvencije kojim se predviđa sljedeće:

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

68. Vlada poziva Sud da ovaj dio zahtjeva proglasi očito neosnovanim. Vlada navodi da je podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju mogućnost podnošenja zahtjeva na temelju članka 59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Prema mišljenju Vlade, ta je mogućnost predstavljala djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka u predmetu podnositeljice zahtjeva.

69. Sud primjećuje da prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 13. Konvencije ima dva vida. Kao prvo, ona je prigovarala da nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek u odnosu na duljinu postupka.

70. U vezi s time, Sud primjećuje da je u predmetu Horvat utvrdio kako članak 59., stavak 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ne predstavlja djelotvorni pravni lijek u odnosu na duljinu građanskog postupka (gore navedeni predmet Horvat v. Croatia, stavak 65.).

71. Slično tome, Sud nalazi da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13. Konvencije jer podnositeljica zahtjeva nema na raspolaganju domaće pravno sredstvo kojim bi mogla ostvariti svoje pravo na "ispitivanje slučaja u razumnom roku", kao što je zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije.

72. Što se tiče njenog drugog prigovora na temelju članku 13., podnositeljica zahtjeva je navela da u domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se u postupcima za utvrđenje očinstva osigurala nazočnost tuženika pred sudom.

73. Sud je taj vid već uzeo u obzir u svojim razmatranjima prema članku 8. Konvencije. Imajući na umu njegove nalaze u odnosu na članak 8. (vidi stavke 57.-66. ove presude), Sud ne nalazi potrebnim ispitivati isto pitanje i prema članku 13. Konvencije.

 

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
74. Članak 41. Konvencije predviđa sljedeće:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Odšteta

75. Podnositeljica zahtjeva tražila je da joj se dodijeli 3.000.000 njemačkih maraka (DM) kao naknadu za boli koje je trpjela zbog povreda Konvencije.

76. Vlada je od Suda zatražila da ocijeni iznos pravedne naknade koja bi se dodijelila na temelju njegove sudske prakse u građanskim predmetima u kojima je bila potrebna uobičajena revnost.

77. Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela štetu nematerijalne naravi zbog duljine postupka. Nadalje, Sud je utvrdio da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva postupovnih manjkavosti u dotičnom postupku, s time da je ovaj vid blisko povezan s propustom države poštivati svoju pozitivnu obvezu koja se odnosi na pravo na poštivanje privatnog života.

78. Sud stoga zaključuje da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela izvjesnu nematerijalnu štetu koja nije dovoljno nadoknađena utvrđenjem da je došlo do povrede Konvencije. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, kako zahtijeva članak 41., Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 7.000 eura (EUR).

B. Troškovi i izdaci

79. Podnositeljica zahtjeva, koja je primila pravnu pomoć Vijeća Europe u vezi s pripremom svog predmeta, nije tražila da joj se naknade troškovi i izdaci. Prema tome, Sud smatra da se s ovog naslova ne treba dosuditi nikakav iznos.

C. Zatezna kamata

80. Prema informacijama koje ima Sud, zakonska kamatna stopa koja se u Hrvatskoj primjenjuje na dan donošenje ove presude iznosi 18% godišnje.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Smatra da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;

  2. Smatra da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

  3. Smatra da je došlo do povrede članka 13. Konvencije u odnosu na prigovor na temelju članka 6., stavka 1 Konvencije;

  4. Smatra da nije potrebno ispitivati prigovor na temelju članka 13. Konvencije u odnosu na članak 8. Konvencije.

4. Smatra

  1. (a)  da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa člankom 44., stavkom 2. Konvencije, podnositeljici zahtjeva isplatiti 7.000 eura (sedam tisuća eura) u odnosu na nematerijalnu štetu u protuvrijednosti hrvatskih kuna prema tečaju koji bude važio na dan namirenja, zajedno sa svim pristojbama koje eventualno budu zaračunate.

  2. (b)  da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata prema godišnjoj stopi od 18%

5. Odbacuje ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.


Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 7. veljače 2001. u skladu s 
pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Erik FRIBERGH Christos L. ROZAKIS Tajnik Predsjednik

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MIKULIĆ v. CROATIA

  (Application no. 53176/99)

 JUDGMENT

 STRASBOURG 

 7 February 2002 

 

FINAL

 04/09/2002 

  

In the case of Mikulić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,

MrsF. Tulkens,

MrP. Lorenzen,

MrsN. Vajić,

MrE. Levits,

MrA. Kovler,

MrV. Zagrebelsky, judges,

and Mr E. Fribergh, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 January 2002,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 53176/99) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Montana Lorena Mikulić (“the applicant”), on 9 October 1999.

2. The applicant was represented before the Court by Mr Hanžeković and Mr Radaković, lawyers practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms L. Lukina-Karajković.

3. The applicant alleged, in particular, that the proceedings concerning her paternity claim had failed to meet the “reasonable time” requirement, that her right to respect for her private and family life had been violated owing to the excessive length of those proceedings and that she had no effective remedy for speeding up the proceedings or ensuring the appearance of the defendant in court.

4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. By a decision of 7 December 2000 (Rule 54 § 4), the Chamber declared the application partly admissible [Note by the Registry. The Court's decision is obtainable from the Registry].

6. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1). The Court decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 2 in fine). The parties replied in writing to each other's observations.

7. On 7 November 2001 the application was allocated to the First Section. Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant is a child born out of wedlock on 25 November 1996. On 30 January 1997 the applicant and her mother filed a civil suit against H.P. before the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) in order to establish paternity.

9. At the hearing on 17 June 1997 the Municipal Court pronounced judgment by default against the defendant. The adoption of such a judgment, however, is expressly prohibited by the Marriage and Family Act (Zakon o braku i porodičnim odnosima – 1977, 1980, 1982, 1984, 1987, 1989, 1990, 1992 and 1999) in “civil-status matters” (statusni sporovi). On 1 July 1997 the defendant appealed against that judgment.

10. At the hearing on 6 October 1997 the Zagreb Municipal Court annulled its own judgment. The next hearing was scheduled for 9 December 1997.

11. Meanwhile, H.P. filed a motion accusing the presiding judge of bias, which was allowed on 27 January 1998 by the President of the Zagreb Municipal Court. Consequently, on 23 February 1998 the case was transferred to another judge.

12. The hearing scheduled for 18 June 1998 was adjourned owing to the absence of H.P.'s counsel.

13. The hearing scheduled for 14 July 1998 was adjourned as H.P.'s counsel had died.

14. At the hearing on 14 October 1998 H.P.'s new counsel argued that the applicant's mother had had relations with persons other than H.P. at the relevant time (exceptio plurium concubentium) and invited the court to summon several witnesses.

15. At the hearing on 21 January 1999 only two witnesses were heard, as the other witnesses failed to appear.

16. At the next hearing on 18 March 1999 the court ordered a DNA blood test. The appointment at the relevant clinic was scheduled for 21 May 1999, but H.P. failed to appear.

17. The next appointment was scheduled for 18 June 1999, but H.P. informed the court that he would be absent from 1 June 1999 until 15 September 1999.

18. On 19 July 1999 the court ordered another appointment for the blood test, which was scheduled for 27 September 1999, but H.P. again failed to appear.

19. On 13 October 1999 the court ordered a fourth appointment, scheduled for 22 October 1999, but H.P. informed the court that he would be absent that day.

20. On 28 November 1999 the court ordered a fifth appointment, scheduled for 6 December 1999, and once again H.P. failed to appear.

21. The next hearing scheduled for 17 February 2000 was adjourned as H.P. did not appear.

22. At the hearing on 29 February 2000 the court heard testimonies from the parties and scheduled the sixth appointment for the DNA tests for 25 April 2000, at which H.P. failed to appear.

23. The next hearing, scheduled for 5 June 2000, was adjourned, as H.P. did not appear.

24. On 12 July 2000 the court concluded the trial.

25. On 3 October 2000 the applicant's counsel received the Municipal Court's judgment of 12 July 2000 establishing the defendant's paternity and granting the applicant maintenance. The first-instance court found that the fact that the defendant had been avoiding DNA tests supported the applicant's claim. On 27 November 2000 H.P. appealed against the judgment.

26. On 3 April 2001 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) quashed the first-instance judgment and remitted the case for retrial. The appellate court found that the first-instance court had failed to establish all the relevant evidence and that H.P.'s paternity could not have been established primarily on his avoidance of DNA tests. It ordered the first-instance court to hear several witnesses who, as alleged by H.P., had had intimate relationships with the applicant's mother during the critical period.

27. On 15 May and 13 July 2001 the applicant requested the President of the Supreme Court to speed up the proceedings.

28. The hearings scheduled for 26 July and 30 August 2001 in the Zagreb Municipal Court were adjourned because H.P. and his counsel did not appear.

29. At the hearing on 27 September 2001 H.P.'s counsel accused the presiding judge of bias.

30. On 19 November 2001 the court of first instance concluded the trial and gave judgment, establishing the defendant's paternity and granting the applicant maintenance. It found that H.P.'s avoidance of DNA tests corroborated the applicant's mother's testimony that H.P. was the applicant's father.

31. On 7 December 2001 the applicant filed an appeal against the first-instance judgment, objecting to the amount of maintenance H.P. would have to pay her. H.P. also appealed against the judgment.

32. It appears that the proceedings are currently pending before the appellate court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

33. Section 8 of the Civil Procedure Act (Zakon o građanskom postupku – Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992 and 112/1999) provides that courts are to determine civil matters according to their own discretion after carefully assessing all the evidence presented individually and as a whole and taking into consideration the results of the overall proceedings.

34. Section 59(4) of the Constitutional Act on the Constitutional Court (which entered into force on 24 September 1999 – “the Constitutional Court Act” (Ustavni zakon o Ustavnom sudu)) reads as follows:

“The Constitutional Court may, exceptionally, examine a constitutional complaint prior to exhaustion of other available remedies, if it is satisfied that a contested act, or failure to act within a reasonable time, grossly violates a party's constitutional rights and freedoms and that, if it does not act, a party will risk serious and irreparable consequences.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

35. The applicant alleged that the proceedings to establish H.P.'s paternity had not been concluded within a reasonable time, as required by Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

A. Period to be taken into account

36. The Court observes that the proceedings commenced on 30 January 1997, when the applicant lodged a civil action to have H.P.'s paternity established by the Zagreb Municipal Court. However, the period which falls within the Court's jurisdiction did not begin on that date, but on 6 November 1997, after the Convention entered into force in respect of Croatia (see Foti and Others v. Italy, judgment of 10 December 1982, Series A no. 56, pp. 18-19, § 53). The proceedings are currently pending before the appellate court. Thus they have so far lasted about five years, of which a period of about four years and two months falls to be examined by the Court.

37. The Court further notes that, in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must also be had to the state of the case on 5 November 1997 (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII). In this connection, the Court notes that at the time when the Convention came into force in respect of Croatia the proceedings had lasted nine months.

B. Applicable criteria

38. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and having regard to the criteria laid down in the Court's case-law, in particular the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities, and the importance of what is at stake for the applicant in the litigation (see, as recent authorities, Humen v. Poland [GC], no. 26614/95, § 60, 15 October 1999, and Horvat v. Croatia, no. 51585/99, § 52, ECHR 2001-VIII).

C. Submissions of the parties

39. The Government submitted that special urgency was required in family proceedings. However, such proceedings were of a delicate nature due to the relationship between the parties involved. One of the principles of civil proceedings was that the courts enjoyed discretionary power to evaluate all relevant evidence and reach their conclusion as to the facts of the case. In this connection, the Government contended that in the present case the court had assessed the facts on the basis of the evidence produced by the parties.

40. As to the behaviour of the applicant, they contended that she had contributed to the extended length of the proceedings since, even though she had asked the court to carry out a medical assessment and blood analysis in her initial claim, she had not specifically asked that DNA tests be carried out until the proceedings had already lasted ten months. In addition, she had not submitted further evidence until February 2000.

41. The applicant contested the Government's submissions and argued that in her initial claim she had proposed that the blood analysis be carried out and that DNA tests were part of such an analysis.

42. As to the conduct of the courts, the Government submitted that the court had been prevented from proceeding speedily with the case as a result of the behaviour of the defendant, who had repeatedly ignored appointments for DNA tests and failed to attend court hearings.

43. The applicant argued that it had been for the court to ensure that the defendant complied with its orders. She further argued that the court had adopted a judgment by default, in breach of the provisions governing paternity disputes, and had thus provoked a delay in the proceedings, allowing the defendant to ask for the removal of the presiding judge. Eight months had elapsed between the adoption of the judgment and the date on which the judgment was quashed and the case transferred to another judge.

D. The Court's assessment

44. The Court reiterates that particular diligence is required in cases concerning civil status and capacity (see Bock v. Germany, judgment of 29 March 1989, Series A no. 150, p. 23, § 49). In view of what was at stake for the applicant in the present case, that is her right to have her paternity established or refuted and thus to have her uncertainty as to the identity of her natural father eliminated, the Court considers that the competent national authorities were required by Article 6 § 1 to act with particular diligence in ensuring the progress of the proceedings.

45. The Court notes that in the period to be taken into account the proceedings were altogether pending before the first-instance court for about four years and have been pending before the appellate court for about four months. The first-instance court scheduled fifteen hearings, six of which were adjourned owing to the defendant's absence. Not a single hearing was adjourned on account of the applicant's conduct. The first-instance court scheduled six appointments for DNA tests and the defendant did not attend any of those appointments. As to the Government's contention that the first-instance court was impeded in progressing with the proceedings because the defendant did not comply with the court's orders to attend the hearings and the DNA tests, the Court reiterates that it is for Contracting States to organise their legal systems in such a way that their courts can guarantee the right of everyone to obtain a final decision on disputes relating to civil rights and obligations within a reasonable time (see, among other authorities, G.H. v. Austria, no. 31266/96, § 20, 3 October 2000).

46. In the light of the criteria laid down in its case-law and having regard to all the circumstances of the case, the Court considers that the length of the proceedings complained of, which are still pending, failed to satisfy the reasonable time requirement. There has, accordingly, been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

47. The applicant further complained that her right to respect for her private and family life had been violated because the domestic courts had been inefficient in deciding her paternity claim and had therefore left her uncertain as to her personal identity. She relied on Article 8 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Applicability of Article 8

48. The Government maintained that the length of the paternity proceedings did not fall within the scope of Article 8 of the Convention. They argued that in the present case H.P. had not expressed a willingness to establish any kind of family relationship with the applicant.

49. The applicant submitted that she had been kept in a state of prolonged uncertainty as to her personal identity on account of the inefficiency of the domestic courts. Had the court promptly decided her case, her family relationship with her father might have been established at an earlier stage in her life.

50. The Court must determine whether the right asserted by the applicant falls within the scope of the concept of “respect” for “private and family life” set forth in Article 8 of the Convention.

51. As regards paternity proceedings, the Court has held on numerous occasions that such proceedings do fall within the scope of Article 8 (see, for example, Rasmussen v. Denmark, judgment of 28 November 1984, Series A no. 87, p. 13, § 33, and Keegan v. Ireland, judgment of 26 May 1994, Series A no. 290, p. 18, § 45). In this connection, the Court has held that the notion of “family life” in Article 8 is not confined solely to marriage-based relationships but may also encompass other de facto “family ties” where sufficient constancy is present (see, for example, Kroon and Others v. the Netherlands, judgment of 27 October 1994, Series A no. 297-C, pp. 55-56, § 30).

52. The present case differs from the paternity cases cited above in so far as no family tie has been established between the applicant and her alleged father. The Court reiterates, however, that Article 8, for its part, protects not only “family” but also “private” life.

53. Private life, in the Court's view, includes a person's physical and psychological integrity and can sometimes embrace aspects of an individual's physical and social identity. Respect for “private life” must also comprise to a certain degree the right to establish relationships with other human beings (see, mutatis mutandis, Niemietz v. Germany, judgment of 16 December 1992, Series A no. 251-B, pp. 33-34, § 29).

There appears, furthermore, to be no reason of principle why the notion of “private life” should be taken to exclude the determination of the legal relationship between a child born out of wedlock and her natural father.

54. The Court has held that respect for private life requires that everyone should be able to establish details of their identity as individual human beings and that an individual's entitlement to such information is of importance because of its formative implications for his or her personality (see Gaskin v. the United Kingdom, judgment of 7 July 1989, Series A no. 160, p. 16, § 39).

55. In the instant case the applicant is a child born out of wedlock who is seeking, by means of judicial proceedings, to establish who her natural father is. The paternity proceedings which she has instituted are intended to determine her legal relationship with H.P. through the establishment of the biological truth. Consequently, there is a direct link between the establishment of paternity and the applicant's private life.

The facts of the case accordingly fall within the ambit of Article 8.

B. Compliance with Article 8

56. The applicant argued in effect not that the State should refrain from acting but rather that it should take steps to ensure adequate measures, in the context of a paternity dispute, to efficiently resolve her uncertainty as to her personal identity. Thus, the applicant complained in substance not of something that the State did, but of its lack of action.

57. The Court reiterates that while the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this negative undertaking, there may be positive obligations inherent in an effective respect for private or family life. These obligations may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life even in the sphere of the relations of individuals between themselves (see X and Y v. the Netherlands, judgment of 26 March 1985, Series A no. 91, p. 11, § 23, and Botta v. Italy, judgment of 24 February 1998, Reports 1998-I, p. 422, § 33).

58. However, the boundaries between the State's positive and negative obligations under Article 8 do not lend themselves to precise definition. The applicable principles are nonetheless similar. In determining whether or not such an obligation exists, regard must be had to the fair balance which has to be struck between the general interest and the interests of the individual; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see, for instance, Keegan, cited above, p. 19, § 49, and M.B. v. the United Kingdom, no. 22920/93, Commission decision of 6 April 1994, Decisions and Reports 77-A, p. 116).

59. The Court reiterates that its task is not to substitute itself for the competent Croatian authorities in determining the most appropriate methods for establishing paternity through judicial proceedings in Croatia, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation. The Court will therefore examine whether Croatia, in handling the applicant's paternity claim, has been in breach of its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, for instance, Hokkanen v. Finland, judgment of 23 September 1994, Series A no. 299-A, p. 20, § 55; and, mutatis mutandis, Handyside v. the United Kingdom, judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 23, § 49).

60. In the present case the only avenue by which the applicant may establish whether or not H.P. is her biological father is through judicial proceedings before a civil court, since H.P. denies paternity.

61. The Court notes in this connection that no measures exist under domestic law to compel H.P. to comply with the first-instance court's order that DNA tests be carried out. Nor is there any direct provision governing the consequences of such non-compliance. It is true, however, that in civil proceedings, pursuant to section 8 of the Civil Procedure Act, the courts must give judgment according to their own discretion after assessing the evidence presented individually and as a whole. The courts are, in this respect, free to reach conclusions taking into consideration the fact that a party has been obstructing the establishment of certain facts.

62. After three and a half years, during which time H.P. failed to appear at six appointments for DNA testing, the first-instance court concluded that H.P. was indeed the applicant's father. It based its conclusion on the testimony of the applicant's mother and on the fact that H.P. had been avoiding DNA tests. The appellate court, on the other hand, found this evidence insufficient for establishing his paternity. In this connection, the Court observes that a procedural provision of a general character, giving discretionary power to courts to assess evidence, is not in itself a sufficient and adequate means for establishing paternity in cases where the putative father is avoiding the court's order that DNA tests be carried out.

63. In addition, the first-instance court has been ineffective in resolving the question of paternity through the assessment of other relevant evidence. The Government argued that this was due to H.P.'s refusal to cooperate in the proceedings. It appears, however, that the court has been unable to find adequate procedural means to prevent H.P. from impeding the proceedings.

64. In the Court's opinion, persons in the applicant's situation have a vital interest, protected by the Convention, in receiving the information necessary to uncover the truth about an important aspect of their personal identity. On the other hand, it must be borne in mind that the protection of third persons may preclude their being compelled to make themselves available for medical testing of any kind, including DNA testing.

The States parties to the Convention have different solutions to the problem that arises when a putative father refuses to comply with court orders to submit to the tests which are necessary to establish the facts. In some States the courts may fine or imprison the person in question. In others, non-compliance with a court order may create a presumption of paternity or constitute contempt of court, which may entail criminal prosecution.

A system like the Croatian one, which has no means of compelling the alleged father to comply with a court order for DNA tests to be carried out, can in principle be considered to be compatible with the obligations deriving from Article 8, taking into account the State's margin of appreciation. The Court considers, however, that under such a system the interests of the individual seeking the establishment of paternity must be secured when paternity cannot be established by means of DNA testing. The lack of any procedural measure to compel the alleged father to comply with the court order is only in conformity with the principle of proportionality if it provides alternative means enabling an independent authority to determine the paternity claim speedily. No such procedure was available to the applicant in the present case (see, mutatis mutandis, Gaskin, cited above, p. 20, § 49).

65. Furthermore, in determining an application to have paternity established, the courts are required to have regard to the basic principle of the child's interests. The Court finds that the procedure available does not strike a fair balance between the right of the applicant to have her uncertainty as to her personal identity eliminated without unnecessary delay and that of her supposed father not to undergo DNA tests, and considers that the protection of the interests involved is not proportionate.

66. Accordingly, the inefficiency of the courts has left the applicant in a state of prolonged uncertainty as to her personal identity. The Croatian authorities have therefore failed to secure to the applicant the “respect” for her private life to which she is entitled under the Convention.

There has, consequently, been a violation of Article 8 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

67. The applicant also submitted that she had no effective remedy whereby she could raise the issue of the excessive length of the proceedings in her case. Furthermore, the domestic legal system did not provide for any measure that would oblige defendants in paternity disputes to comply with a court order for DNA tests to be carried out. In her view, that amounted to a violation of Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

68. The Government invited the Court to find this part of the application manifestly ill-founded. They contended that the applicant had the possibility of lodging an application under section 59(4) of the Constitutional Court Act. In the Government's view, that option represented an effective remedy in respect of the length of the proceedings in the applicant's case.

69. The Court observes that the applicant's complaint under Article 13 of the Convention is twofold. Firstly, she complained that she had no effective remedy in respect of the length of the proceedings.

70. In this connection, the Court notes that in Horvat it found that section 59(4) of the Constitutional Court Act did not represent an effective remedy in respect of the length of civil proceedings (see Horvat, cited above, § 65).

71. Similarly, the Court finds that in the present case there has been a violation of Article 13 of the Convention in so far as the applicant has no domestic remedy whereby she may enforce her right to a “hearing within a reasonable time” as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.

72. As to her second complaint under Article 13, the applicant contended that no measures existed under domestic law to ensure the presence of the defendant before the court in paternity proceedings.

73. The Court has already taken this aspect into account in its considerations under Article 8 of the Convention. Having regard to its findings with respect to Article 8 (see paragraphs 57-66 above), it does not find it necessary to examine the same issue under Article 13 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

74. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

75. The applicant sought an award of German 3,000,000 marks in compensation for the suffering she had endured as a result of the violations of the Convention.

76. The Government asked the Court to assess the amount of just satisfaction to be awarded on the basis of its case-law in civil cases in which normal diligence was required.

77. The Court accepts that the applicant suffered damage of a non-pecuniary nature as a result of the length of the proceedings. Furthermore, the Court has found that the applicant was the victim of procedural defects in the proceedings in issue, this aspect being intimately related to the failure of the State to comply with its positive obligations relating to the right to respect for private life.

78. The Court thus concludes that the applicant has sustained some non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation of the Convention. Making an assessment on an equitable basis, as required by Article 41, the Court awards the applicant 7,000 euros.

 

 

B. Costs and expenses

79. The applicant, who received legal aid from the Council of Europe in connection with the preparation of her case, did not seek reimbursement of costs and expenses. Accordingly, the Court considers that no award should be made under this head.

C. Default interest

80. According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Croatia at the date of adoption of the present judgment is 18% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

 

3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention in respect of the complaint under Article 6 § 1;

 

4. Holds that it is not necessary to examine the complaint under Article 13 of the Convention in relation to Article 8;

 

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 7,000 (seven thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into kunas at the rate applicable at the date of settlement, together with any tax that may be chargeable;

(b) that simple interest at an annual rate of 18% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

 

6. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 February 2002, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

   Erik Fribergh                          Christos Rozakis

       Registrar                                      President

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija