Marguš protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
27.05.2014
Članovi
2
3
6
6-1
6-3-c
35
35-3
P7-4
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
6-3-c
Ključne reči
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Nepristrasan sud
(Čl. 6-3-c) Lična odbrana
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari
Broj predstavke
4455/10
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veliko veće
Sažetak
U predmetu Marguš protiv Hrvatske, Evropski Sud za ljudska prava zaseda u Velikom Veću.
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina, rodjenog 1961. godine i trenutno je na izdržavanju zatvorske kazne u Lepoglavi.
Dana 19. decembra 1991. godine, policijska uprava Osijek, podnela je, protiv podnosioca, krivičnu prijavu, navodeći da je podnosilac, inače pripadnik Hrvatske vojske, ubio nekoliko civila. Dana 20. aprila 1993. godine, Vojno državno tužilaštvo u Osijeku, protiv podnosioca, podiglo je optužnicu za ubistvo, nanošenje teške telesne povrede, dovodjenje u opasnost života i imovine i kradju. Dana 24. septembra 1996. godine, donet je Zakon o općem oprostu, kojim je propisano da se na sva krivična dela, učinjena u vezi sa ratom u Hrvatskoj, u periodu od 17. avgusta 1990. godine, do 23. avgusta 1996. godine, primenjuje opšti oprost, osim na dela koja predstavljaju teške povrede humanitarnog prava ili ratne zločine, uključujući i genocid.
Dana 24. juna 1997. godine, Županijski sud u Osijeku, obustavio je krivični postupak protiv podnosioca, u skladu sa Zakonom o općem oprostu.
Optužnicom Vojnog državnog tužilaštva, u Osijeku, dana 20. aprila 1993. godine, podnosilac je optužen za tri krivična dela ubistva, jedan kvalifikovani oblika krivičnog dela ubistva, dva krivična dela dovodjenja u opasnost života i imovine, krivično delo nanošenja teške telesne povrede, krivičn delo kradje oružja ili borbenih sredstava i krivično delo teške kradje. Ova optužnica je znatno izmenjena na glavnoj raspravi Vojnog suda u Osijeku, s obzirom na to da je zamenik vojnog tužioca odustao od optužbe za odredjena krivična dela, pa je tako podnosilac optužen za dva krivična dela ubistva, za nanošenje teške telesne povrede i krivično delo dovodjena u opasnost života i imovine.
Nakon ukidanja Vojnih sudova, spis navedenog predmeta dostavljen je Županijskom državnom tužilaštvu u Osijeku, koje je preuzelo krivično gonjenje i predložilo nastavak postupka, a predmet dostavilo Vanraspravnom veću suda, koje je utvrdilo da postoje uslovi za primenu Zakona o općem oprostu. Nakon toga, državni tužilac podnosi zahtev za zaštitu zakonitosti, Vrhovnom sudu, koji je dana 19. septembra 2007. godine, utvrdio povredu Čl. 3 stav 2. Zakona o općem oprostu.
Dana 26. aprila 2006. godine, Županijsko državno tužilaštvo, podiglo je, protiv podnosioca optužnicu za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Dana 19. marta 2007. godine, održano je ročište na kome je zaključena glavna rasprava, u prisustvu podnosioca i njegovog advokata, ali je, za vreme izlaganja završnih reči stranaka, podnosilac udaljen iz sudnice. Presuda je objavljena dana 21. marta 2007. godine i podnosilac je proglašen krivim po svim tačkama optužnice i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina, a tu odluku je potvrdio i Vrhovni sud, koji je povećao izrčenu kaznu na trajanje od petnaest godina. Podnosilac je izjavio Ustavnu žalbu, koju je stavni sud odbio, dana 30. septembra 2009. godine.
Evropski Sud za ljudska prava, koji je u predmetnom slučaju zasedao u Velikom Veću, jednoglasno proglašava nedopuštenim prigovor na osnovu Čl. 4 Protokola br. 7 uz Konvenciju, jednoglasno utvrdjuje da nije bilo povrede Čl. 6 Konvencije, i sa šesnaest glasova prema jednom, utvrdjuje neprimenjivost Čl. 4 Protokola br. 7 uz Konvenciju. U dodatku presude nalaze se izdvojena mišljenja.

 preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET MARGUŠ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 4455/10)

PRESUDA

STRASBOURG

27. svibnja 2014.

Ova je presuda konačna, no može podlijegati uredničkim izmjenama.

U predmetu Marguš protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući kao veliko vijeće u sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,
Josep Casadevall,
Guido Raimondi,
Ineta Ziemele, ad hoc sudac,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Corneliu Bîrsan,
Ján Šikuta,
Ann Power-Forde,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Kristina Pardalos,
Angelika Nußberger,
Helena Jäderblom,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović,
Dmitry Dedov, suci,
i Lawrence Early, pravni savjetnik 

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. lipnja i 23. listopada 2013. i 19. ožujka 2014.,
Donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 4455/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 31. prosinca 2009. godine hrvatski državljanin, g. Fred Marguš („podnositelj“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).

2. Podnositelja, kojemu je odobrena pravna pomoć, je zastupao g. P. Sabolić, odvjetnik iz Osijeka. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Podnositelj zahtjeva posebice je naveo da je njegovo pravo na pošteno suđenje povrijeđeno time što je isti sudac sudio u oba kaznena postupka protiv njega te da je bio udaljen iz sudnice na završnoj raspravi u drugom postupku. Također je prigovorio da mu je prekršeno pravo da mu se ne sudi dva puta.

4. Zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu Suda (pravilo 52. § 1. Poslovnika Suda). Dana 5. rujna 2011. godine, podpredsjednik Odjela odlučio obavijestiti Vladu o zahtjevu.

5. Dana 13. studenoga 2012. godine, Vijeće u sastavu A. Kovler, predsjednik, N. Vajić, P. Lorenzen, E. Steiner, K. Hajiyev, L-A. Sicilianos, E. Møse, suci, te također S. Nielsen, tajnik Odjela, donijelo je svoju presudu. Jednoglasno utvrđuje da su prigovor na temelju članka 6. Konvencije u pogledu nepristranosti suca M.K. i udaljavanju podnositelja zahtjeva iz sudnice, i prigovor na temelju članka 4. Protokola br. 7 dopušteni, te jednoglasno presuđuje da nije bilo kršenja bilo koje od tih odredaba.

6. Dana 27. prosinca 2012. godine, podnositelj zahtjeva zatražio je da se predmet uputi velikom vijeću u skladu s člankom 43. Konvencije, i odbor velikog vijeća prihvatio je taj zahtjev dana 18. ožujka 2013. godine.

7. Sastav velikog vijeća određen je sukladno odredbama članka 26. §§ 4. i 5. Konvencije i pravila 24. Poslovnika Suda.

8. I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su dodatna pisana očitovanja (pravilo 59. § 1.) o osnovanosti zahtjeva.

9. Dodatno su primljene primjedbe treće strane od grupe akademskih stručnjaka povezanih s Middlesex University London, kojima je dano dopuštenje od strane predsjednika velikog vijeća intervenirati u pisani postupak (članak 36. § 2. Konvencije i pravilo 44. § 2.).

10. Javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building) dana 26. lipnja 2013. godine (pravilo 59. § 3.).

Pred sudom su nastupili:

(a) za Vladu
GĐA Š. STAŽNIK, zastupnica Vlade,  GĐA J.DOLMAGIĆ, gđa N. KATIĆ, savjetnice;

(b) za podnositelja zahtjeva

G. P. SABOLIĆ, odvjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Sabolića i gđe Stažnik, kao i njihove odgovore na pitanja koja su postavili suci Kalaydjieva, Vučinić i Turković.

11. Nakon rasprave, odlučeno je da Ksenija Turković, sutkinja izabrana u ime Hrvatske, ne može sudjelovati u radu u predmetu (pravilo 28.). Sukladno tome, Vlada je imenovala Inetu Ziemele, sutkinju izabranu u ime Latvije, da sudjeluje u radu umjesto nje (članak 26. § 4. Konvencije i pravilo 29. § 1.). Posljedično je prva zamjena, sutkinja Ann Power-Forde, postala punopravnom članicom velikog vijeća. Sutkinja Zdravka Kalaydjieva povukla se iz predmeta i zamijenio ju je sudac Ján Šikuta, druga zamjena. Sudac André Potocki povukao se iz predmeta i zamijenila ga je sutkinja Angelika Nußberger, treća zamjena, (pravilo 28.).

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

12. Podnositelj je rođen 1961. godine i sada služi zatvorsku kaznu u Kaznionici u Lepoglavi.

A. Prvi kazneni postupak protiv podnositelja (br. K 4/97)

13. Dana 19. prosinca 1991. godine Policijska uprava Osijek podnijela je Okružnom sudu u Osijeku kaznenu prijavu protiv podnositelja i još petero osoba navodeći da je podnositelj, pripadnik Hrvatske vojske, ubio nekoliko civila.

14. Dana 20. travnja 1993. godine Vojno državno tužiteljstvo u Osijeku optužilo je podnositelja pred Okružnim sudom u Osijeku za ubojstvo, nanošenje teške tjelesne ozljede, dovođenje u opasnost života i imovine te krađu. Mjerodavni dio optužnice glasi:

“ 1.okr. Marguš Fred

1. dana 20. studenog 1991. godine oko 7:00 u Čepinu...iz automatske puške, ispalio četiri hica u S.B. .....uslijed kojih je ovaj odmah i preminuo;

...

2. u vrijeme i na mjestu kao pod točkom (1)...susrevši V.B. ...iz automatske puške ....ispalio veći broj hitaca ... od kojih je V.B. odmah i preminuo;

....

3. dana 10. prosinca 1991. godine u šumi “Vrbik”, između Čepina i Ivanovca ... odveo N.V. ...i iz automatske puške ispalio dva hica ...... uslijed kojih je ovaj odmah i preminuo;

....

4. u vrijeme i na mjestu kao pod točkom (3) ... iz automatske puške ispalio više hitaca u Ne.V ... uslijed kojih je ova odmah i preminula.

....

6. dana 28. kolovoza 1991. godine oko 03:00 sati u Čepinskim Martincima ..., u poslovni prostor ubacio eksplozivnu napravu.......izazvao opasnost za imovinu;

.....

7. dana 19. (18) studenog 1991. godine oko 00:35 sati u Čepinu,... postavio eksplozivnu napravu......izazvao opasnost za imovinu;

....

8. dana 1. kolovoza 1991. godine oko 15:30 sati u Čepinu...ispalio jedan hitac...pri čemu je sačma....nanijela dvije strijelne oguljotine...C.R. ...koje su lake naravi.... kada je ...oborio na tlo V.Ž. i s više udaraca nogom ... nanio mu...tešku tjelesnu povredu ... a zatim, kada je na tlo legao i C.R. ...nanio mu udarac....koje ozljede predstavljaju laku tjelesnu povredu...;

....

9. u vremenskom razdoblju od 26. rujna do 5. listopada 1991. godine u Čepinu...za sebe uzeo i zadržao...nekoliko pištolja i metaka....;”

Uz to je i optužen za oduzimanje i zadržavanje za sebe nekoliko tuđih traktora i drugih strojeva.

15. Dana 25. siječnja 1996. godine zamjenik vojnog tužitelja u Osijeku odustao je od točaka 3., 4., 6., 7. i 9. optužnice kao i od optužbe za oduzimanje tuđe stvari. Dodana je nova točka u kojoj je podnositelj optužen za pucanje u dijete Sl.B. 20. studenog 1991. godine oko 7 sati ujutro u Čepinu, čime mu je nanio tešku tjelesnu povredu. Prijašnja točka 8. optužnice time je postala točka 4.

16. Dana 24. rujna 1996. godine donesen je Zakon o općem oprostu. Propisao je da se na sva kaznena djela počinjena u vezi s ratom u Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine primjenjuje opći oprost, osim djela koja predstavljaju teške povrede humanitarnog prava ili ratne zločine, uključujući i kazneno djelo genocida, (vidi dolje stavak 27.).

17. Dana 24. lipnja 1997. godine Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojim je predsjedao sudac M.K., obustavio je postupak na temelju Zakona o općem oprostu. Mjerodavni dio te odluke glasi:

„Županijski sud u Osijeku.... dana 24.lipnja 1997. godine riješio je: Temeljem čl.1.st.1. i 3. i čl. 2.st. 2. Zakona o općem oprostu protiv okr. Freda Marguša....obustavlja se krivični postupak zbog dva krivična djela ubojstva...teške tjelesne povrede...i ..dovođenja u opasnost života i imovine ....pokrenut po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku...od10. veljače 1997. g.

... Obrazloženje

Optužnicom Vojnog državnog odvjetništva u Osijeku br. Kt-1/93 od 20. travnja 1993.god. optužen je Fred Marguš zbog tri krivična djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZ RH, jednog kvalificiranog krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 2. KZRH, dva krivična djela dovođenja u opasnost života i imovine..... iz čl. 153. st. 1. KZRH, kriv. djela teške tjelesne povrede iz čl. 41.st.1. KZRH, krivičnog djela krađe oružja ili borbenih sredstava iz čl. 223. st. 1. i 2. OKZRH, te krivičnog djela teške krađe iz čl. 131. st. 2. KZRH...

Ova je optužba znatno izmijenjena na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Osijeku, dne. 25. siječnja 1996. god. jer je zamjenik vojnog tužitelja odustao od optužbe za određena krivična djela, te izvršio izmjene u činjeničnom i zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji određenih krivičnih djela.

Tako je okr.I Fred Marguš optužen za dva krivična djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, za jedno krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH i krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine..........iz čl. 146. st.1. KZRH .....

Nakon ukidanja vojnih sudova, navedeni spis....dostavljen je... Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, koji je preuzeo gonjenje protiv okrivljenika zbog istih krivičnih djela i predložilo nastavljanje krivičnog postupka, kod Županijskog suda u Osijeku, a isti je dostavio spis izvanraspravnom vijeću ovoga suda u svezi primjene Zakona o općem oprostu.

Razmatrajući prijedlog po službenoj dužnosti vijeće je nakon proučavanja spisa zaključilo da postoje zakonski uvjeti iz čl.1. st.1. i 3. i. čl.2. st.2. Zakona o općem oprostu ... te da okrivljenik kao počinitelj inkriminiranih krivičnih djela nije izuzet od oprosta.

Citiranim zakonom daje se opći oprost.....prema počiniteljima krivičnih djela koja su počinjena u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima....u Republici Hrvatskoj.

Ovaj opći oprost odnosi se na krivična djela koja su počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 23. kolovoza 1996. godine.

Od općeg oprosta izuzeti su samo počinitelji najtežih povreda humanitarnih prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za određena taksativno navedena djela u čl. 3. Zakona o općem oprostu. Od općeg oprosta izuzimaju se počinitelji ostalih djela utvrđenih u OKZRH i KZRH, a koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.

Okr. Fred Marguš, optužen je za tri krivična djela izvršena u Čepinu 20. studenog 1991. g. i jedno krivično djelo izvršeno u Čepinu 1. kolovoza 1991. g.

Ova prva tri djela odnose se na najteže razdoblje i vrijeme najjačih napada na Osijek i istočnu Hrvatsku neposredno nakon pada Vukovara, te u vrijeme najžešćih borbi za Laslovo u kojima se okrivljenik posebno istakao kao borac, te pokazao izuzetnu hrabrost, pa ga je zapovjednik III bataljuna 106. brigade HV, u kojoj se tada nalazio osobno predložio za čin poručnika.

U kritično vrijeme koja se odnosi na prva tri inkriminirana djela, okrivljenik je djelovao kao pripadnik postrojbi Hrvatske vojske i u tom najtežem razdoblju postupajući kao zapovjednik jedinice, pokušavao spasiti pad mjesta u ruke neprijatelja, kada je prijetila neposredna opasnost za to. Četvrto krivično djelo odnosi se na 1. kolovoz 1991. g. kad je okrivljenik djelovao kao pripadnik sastava Zbora narodne garde pri mjesnoj zajednici u Čepinu, na dežurstvu, u maskirnoj odori i s vojnim oružjem. Okrivljenik se uključio u Zbor narodne garde u srpnju 1993. g., nakon poznatih događaja i početaka oružane pobune u selu Tenja, nedaleko Osijeka.

Postupanje okrivljenika, s obzirom na vrijeme i mjesto okolnosti je u najužoj vezi s agresijom, oružanom pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, a odnose se na razdoblje na koje se odnosi Zakon o općem oprostu.

...

Slijedom svega naprijed iznijetog, ovaj sud nalazi da su... ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu Zakona o općem oprostu....“

18. Točno neutvrđenog dana državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, zatraživši da utvrdi kako je došlo do povrede članka 3., stavka 2. Zakona o općem oprostu.

19. Dana 19. rujna 2007. godine Vrhovni sud je, odlučujući o navedenom zahtjevu, utvrdio da je navedenom odlukom Županijskog suda u Osijeku od 24. lipnja 1997. godine prekršen članak 3., stavak 2. Zakona o općem oprostu. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

“...

“...Člankom 1. stavkom 1. Zakona o općem oprostu dat je opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima...u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 3. istog članka, oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996....

Za pravilnu primjenu citiranih odredaba tog zakona, osim općeg uvjeta da je kazneno djelo počinjeno u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. – koja pretpostavka je ovdje nesporno ispunjena – mora postojati i izravna, neposredna .i bitna sveza između počinjenog kaznenog djela i agresije, oružane pobune ili oružanog sukoba. To proizlazi iz općeg pravila da svatko treba odgovarati za kazneno djelo koje počini. Stoga ove odredbe o oprostu treba tumačiti razborito, uz nužni oprez, na način da oprost ne prijeđe u svoju suprotnost, to jest da ne dovede u pitanje svrhu zbog koje je Zakon donesen. Zbog toga sintagmu “u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima” koju Zakon o općem oprostu koristi ne određujući pobliže kvalitet te sveze, treba protumačiti na način da je nužno da ta sveza bude izravna i bitna.

...

Okolnost koja je navedena u činjeničnom opisu radnji kaznenih djela stavljenih na teret optuženom F.M. točkama 1. I 2.., a time i točkom 3. optužnice, a koja upućuje na postojanje određene sveze s agresijom na Republiku Hrvatsku odnosno oružanom pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, dolazak je u Č. žrtava tih kaznenih djela – S.B., V.B. i maloljetnog S. B. – s drugim sumještanima koji suiz sela I. pobjegli zbog napada tzv. J[ugoslavenske] N[arodne] A[rmije]. Pritom valja istaći da nije sporno... da je optuženi F.M. tada bio pripadnik Hrvatske vojske. Međutim, ove okolnosti nisu takvog karaktera da predstavljaju onu izravnu i neposrednu svezu s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj kakva se..... traži za primjenu tog propisa na počinitelja kaznenih djela.

U činjeničnom opisu kaznenih djela iz točke 4. optužnice navedeno je da je optuženik te radnje počinio kao pripadnik rezervnog sastava Zbora narodne garde pri mjesnoj zajednici Čepin, a nakon dovršenog dežurstva. Samo ovakvo svojstvo optuženika sasvim sigurno ne predstavlja bitnu svezu inkriminiranih djela s ratom, jer bi, u protivnom, oprost obuhvatio sva kaznena djela koja bi u razdoblju od 27. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996 počinili pripadnici Hrvatske vojske, a i neprijateljskih postrojbi (osim onih taksativno nabrojanih u stavku 1. članka 3. Zakona o općem oprostu), a to izvjesno nije bila intencija zakonodavca.

Konačno niti optuženikov ratni put detaljno opisan u pobijanom rješenju ne može biti kriterij za primjenu Zakona o općem oprostu....

Dakle, iz činjeničnog opisa kaznenih djela sadržanih u optužnici.... ne proizlazi da su inkriminirana djela počinjena u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, niti pak da su počinjena u svezi s tim stanjima.

...”

B. Drugi kazneni postupak protiv podnositelja (br. K-33/06)

20. Dana 26. travnja 2006. godine Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku optužilo je podnositelja za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Postupak je vodilo tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Osijeku, uključujući suca M.K. Podnositelja je tijekom cijelog postupka zastupao odvjetnik.

21. Dana 19. ožujka 2007. godine održano je završno ročište u nazočnosti, inter alia, podnositelja i njegovog branitelja. Podnositelj je udaljen iz sudnice za vrijeme izlaganja završnih riječi stranaka. Podnositeljev odvjetnik ostao je u sudnici i izložio svoju završnu riječ. Mjerodavni dio pisanog zapisnika s tog ročišta glasi kako slijedi:

“Predsjednik vijeća konstatira da je opt. Marguš prekinuo izlaganje završne riječi zamjenika ŽDO-a te je od strane vijeća upozoren da se umiri, a u drugom navratu zbog prekidanja izlaganja završne riječi zamjenika ŽDO-a bio je usmeno opomenut.

Opt. Marguš nakon usmenog upozoravanja predsjednika vijeća nastavlja komentirati završnu riječ zamjenika ŽDO-a istoga vijeće donosi, a predsjednik vijeća nalaže da se opt. Marguš udalji iz sudnice do objave presude.

...”

22. Podnositelj je nakon toga udaljen iz sudnice, a zamjenik državnog odvjetnika, odvjetnici žrtava, branitelji i jedan okrivljenik iznijeli su svoje završne riječi.

23. Objava presude zakazana je za 21. ožujka 2007. godine i rasprava je zaključena. Podnositelj je nazočio objavi presude. Proglašen je krivim za djela za koja je optužen te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

“...
Okrivljeni Fred Marguš.... i
okrivljeni T.D.
krivi su [što su]

u razdoblju od 20. do 25. studenog 1991. g. u Čepinu i bližoj okolici navedenog naselja, protivno odredbama čl.3. st.1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g. te čl.4.st.1.i st. 2.toč.a.i čl 13. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12.kolovoza 1949.g. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8.lipnja 1977.g.tijekom obrane toga područja od oružanih napada pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva i njemu pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije u zajedničkoj agresiji na ustavnopravni poredak i teritorijalnu cjelokupnost Republike Hrvatske, Fred Marguš obnašajući dužnost zapovjednika voda u 2. satniji 3. bojne 130. brigade Hrvatske vojske, a T.D. kao pripadnik istog voda pod zapovjedništvom Freda Marguša u nakani da na području Čepina usmrte civile srpske narodnosti [postupio kako slijedi]

optuženik Fred Marguš

a) dana 20. studenog 1991. g. oko 8,00 sati u Čepinu, prepoznavši u skupini osoba koje su stajale ispred vatrogasnog doma V.B. i S.B. koji su zajedno sa svojom obitelji i drugim mještanima sela Ivanovca bježali zbog napada tzv. Jugoslavenske narodne armije na njihovo selo.....ispalio iz automatske puške .... nanijevši S.B. prostrijelnu ranu glave....vrata..uslijed kojih je S.B. odmah preminuo, dok je V.B. ozlijeđen....pao na tlo, nakon čega se vozilom udaljio s mjesta događaja, da bi ubrzo potom došao...vidjevši da je V.B. još živ dase u njegovoj blizini nalazi njegov devetogodišnji sin Sl.B. i žena M.B., ponovno otvorio vatru iz automatske puške ciljajući u njihovom smjeru, kojom prilikom je V.B. zadobio dvije ustrijelne ozljede glave .... te dvije prostrjelne rane u području lijeve nadlaktice i lijeve podlaktice ,uslijed kojih ozljeda jeV.B. ubrzo preminuo, pri čemu je istom prilikom pogodio Sl.B. u ... nogu....koja ozljeda je teške naravi;

b) u razdoblju od 22. do 24. studenog 1991. g. u Čepinu, uz prijetnju vatrenim oružjem uhitio. Ne. i N.V., oduzeo im i za sebe zadržao njihovo osobno vozilo “VW Golf JGLD”, doveo ih u podrumske prostorije kuće ....gdje im je konopcem vezao ruke za stolice i cijelo vrijeme ih neprekidno tako vezane držao zaključane bez hrane i vode, zajedno sa pripadnicima svog voda... tukao ih i vrijeđao, ispitivao o njihovoj navodnoj neprijateljskoj djelatnosti i posjedovanju radio-stanice, za koje vrijeme nije dozvoljavao nikome od ostalih pripadnika voda da im pruži pomoć.....nakon čega ih je....odveo izvan Čepina u šumu ...gdje su ispalili u njih više projektila iz automatskog vatrenog oružja ...uslijed kojih ozljeda je N.V odmah preminula ..... i Ne.V. odmah preminuo;

c) dana 23 studenog 1991.g., oko 13,30 sati, na autobusnoj postaji u centru Čepina, uhitio S.G. i D.G. i njihovog rođaka Lj.G., odvezao ih do dnevnog boravka kuće..... vezao im ruke iza leđa, zajedno sa pok. T.B. ispitivao ih o njihovoj navodnoj neprijateljskoj djelatnosti, a u večernjim satima tako svezane ih odvezao osobnim vozilom izvan Čepina.....i pucajući u njih automatskim oružjem.....od kojih ozljeda su preminuli......

opt. Fred Marguš i opt. T.D. [postupajući] zajedno

d) dana 25. studenog 1991.g. oko 13,00 sati u Čepinu, vidjevši da se iz Čepina ... kreće osobnim automobilom “VW Golf” ..., S.P. , na zahtjev Freda Marguša......sustigli ga i zaustavili .....odvezli ga na osamljeno mjesto u polju... nakon čega je isti ...T.D. ... naredio muda puca u S.P., što je T.D. poslušao i ispalio u S.P. jedan hitac... predao automat Fredu Margušu koji je u njega ispalio još nekoliko hitaca, ...uslijed kojih ozljeda [je] S. P. preminuo, nakon čega je Fred Marguš njegovo osobno vozilo uzeo i zadržao za sebe

...”

24. Presudu kojom je podnositelj osuđen potvrdio je Vrhovni sud dana 19. rujna 2007. godine, a kazna mu je povećana na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Mjerodavni dio presude Vrhovnog suda glasi kako slijedi:

““Po odredbi čl. 36. St. 1. toč. 5. ZKP sudac je isključen od obavljanja sudačke dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

Točno je da je u postupku u kojem je donesena pobijana presuda...sudjelovao sudac M.K. koji je kao predsjednik vijeća sudjelovao i u donošenju rješenja Županijskog suda....24.lipnja 1997., kojim je na temelju čl. 1. st. 1. i čl. 3. i čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu bio obustavljen kazneni postupak protiv optuženika F.M.

Iako su oba postupka pokrenuta protiv istog optuženika .. ne radi se o istom predmetu. Imenovani sudac sudjelovao je u radu u dva različita predmeta koji su se vodili pred Županijskim sudom u Osijeku protiv istog optuženika. U ovom predmetu koji se pobija ovom žalbom, sudac M.K. nije sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda, nit je sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom....

...nije u pravu žalitelj...ističući da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbama čl. 346. st. 4., čl. 347. st. 1. i st. 4 ZKP jer da je protivno navedenim odredbama Zakona o kaznenom postupku...optuženik udaljen iz sudnice za vrijeme držanja govora stranaka. Tvrdi da mu je time onemogućeno davanja završne riječi, a o sadržaju toga dijela rasprave nije izviješten, a uz to da odluku o udaljenju prema tvrdnji žalitelja nije donijelo nadležno tijelo – raspravno vijeće.

Suprotno tvrdnji žalitelja, iz zapisnika s glavne rasprave od 19. ožujka 2007.....proizlazi da je optuženik F.M. prekinuo izlaganje završne riječi zamjenika Županijskog državnog odvjetnika [Osijek] za to što je dva put opomenut po predsjedniku raspravnog vijeća, a budući je ustrajao u takvom ponašanju, vijeće je donijelo odluku o njegovom udaljavanju iz sudnice....

Ovakvo postupanje prvostupanjskog suda u skladu je s odredbom čl. 300. st. 2. ZKP. Naime, optuženik Fred Marguš s narušavanjem reda u sudnici započinje u tijeku završnog govora [zamjenika županijskog] državnog odvjetnika [Osijek] u čemu ustraje, nakon čega je udaljen iz sudnice na temelju odluke raspravnog vijeća. Potom je nazočan proglašenju presude dna 21. ožujka 2007.

Kako je prvostupanjski sud u svemu ispoštovao odredbu čl. 300. st. 2. ZKP to je žalba optuženika i u ovom djelu neosnovana. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava optuženika na obranu, a njegovo udaljavanje iz sudnice u vrijeme završnih govora i stranaka nije utjecalo na presudu.

...

Nadalje, žalitelj F.M. ističe.... da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno načelo “ne bis in idem”, jer.. da je pred istim sudom ...okončan kazneni postupak... za dio inkriminacije iz sada pobijane presude...

...

Točno je da je pred Županijskim sudom u Osijeku podbrojem K-4/97 vođen kazneni postupak protiv optuženika F.M., uz ostalo i za četiri kaznena djela protiv života i tijela, ubojstvom... počinjenih na štetu S. i V.B. te N. i Ne.V., kao i zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, dovođenjem u opasnost života i imovine... Ovaj postupak doista je pravomoćno okončan rješenjem županijskog suda u Osijeku broj Kv-99/97 (K-4/97) od 24. lipnja 1997. primjenom odredbi Zakona o općem oprostu ....

Usprkos činjenici da je posljedica kaznenih djela iz kaznenih djela iz kaznenog postupka Županijskog suda u Osijeku broj: K-497 smrt S. i V.B. i N. i N.V. i teška tjelesna ozljeda S.B., dio činjeničnog opisa u postupku u kojem je donesena sada pobijana presuda, ne radi se o istom kaznenom djelu.

Naime, uspoređivanjem činjeničnih opisa iz opisanih postupaka, vidljivo je da isti nisu identični, činjenični opis iz sada pobijane presude ima daljnju kriminalnu količinu, značajno širu od one iz postupka Županijskog suda u Osijeku u postupku K- 4/97. Optuženiku F.M. inkriminira se da je u razdoblju od 20. do 25. studenog 1991. godine kršeći odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata do 12. kolovoza 1949. i Dopunskog protokola Ženevskom konvencijama o zaštiti žrtava ne-međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977., za vrijeme obrane od oružanih napada pobunjenog lokalnog srpskog stanovništva i njemu pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije u zajedničkoj agresiji na ustavnopravni poredak i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilne stanovnike , mučio ih, nečovječno postupao prema njima, protuzakonito ih zatvarao, naredio da se civilni stanovnik ubije i pljačkao imovinu stanovništva, što sve predstavlja radnje izvršenja kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH..

Kako u konkretnom slučaju činjenični opis kaznenog djela, a i pravna kvalifikacija tog kaznenog djela u odnosu na raniji postupak drugačija i to na način da je kriminalna količina za koju se optuženik F.M. tereti značajno šira i drugačija od one ranije (spis K-4/97), ne radi se o presuđenoj stvari....“

25. Ustavni sud odbio je podnositeljevu naknadno podnesenu ustavnu tužbu dana 30. rujna 2009. godine. Ustavni sud potvrdio je stajališta Vrhovnog suda.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno pravo

26. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 41/2001 I 55/2001) glasi kako slijedi:

Članak 31.

“...

(2) Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.

Samo se zakonom, u skladu s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka iz stavka 2. ovoga članka.”

27. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupka (Narodne novine brojevi 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004 and 115/2006) glase kako slijedi:

Članak 300.

„(1) Ako optuženik.....ometa red ili se ne pokorava nalozima predsjednika vijeća za održavanje reda, predsjednik vijeća će ga opomenuti... Vijeće može naložiti da se optuženik udalji iz sudnice....

(2) Prema odluci vijeća optuženik može biti udaljen iz sudnice za određeno vrijeme. Na ponovljeno narušavanje [optuženik može biti udaljen iz sudnice] sve dok traje dokazni postupak. Prije završetka dokaznog postupka predsjednik vijeća pozvat će optuženika i izvijestiti ga o tijeku glavne rasprave. Ako bi optuženik nastavio narušavati red i vrijeđati dostojanstvo suda, vijeće ga može ponovno udaljiti iz zasjedanja. U tom slučaju glavna će se rasprava dovršiti bez nazočnosti optuženika, a presudu će mu priopćiti predsjednik ili sudac član vijeća u nazočnosti zapisničara.

...”

Članak 350. (ranije članak 336.)

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela..”1

2. Vrste presuda Članak 352.

(1) Presudom se optužba odbija ili se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim

...”

Članak 354.

Presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe sud će izreći:
1) ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije kazneno djelo,
2) ako ima okolnosti koje isključuju krivnju,
3) ako nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje.”

Članak 355.

(1) U presudi u kojoj se optuženik proglašava krivim sud će izreći:

1) za koje se djelo proglašava krivim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona,

2) zakonski naziv i opis kaznenog djela i koje su odredbe Kaznenog zakona primijenjene,

3) na kakvu se kaznu osuđuje optuženik ili se prema odredbama Kaznenog zakona oslobađa kazne ili mu se kazna zatvora zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi,

4) odluku o uvjetnoj osudi,

5) odluku o sigurnosnim mjerama i o oduzimanju imovinske koristi,

6) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,

7) odluku o troškovima kaznenog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu te o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti u sredstvima javnog priopćavanja.

1 Vidi praksu Vrhovnog suda u odnosu na ovu odredbu u stavcima 32-34.

...”

Članak 367.

„(1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

...

3. ako je glavna rasprava održana bez osobe čija je nazočnost na glavnoj raspravi po zakonu obvezna ...

...Obnova kaznenog postupka Članak 401.

“Kazneni postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom može se na zahtjev ovlaštene osobe obnoviti samo u slučajevima i uz uvjete propisane u ovom Zakonu..”

Članak 406.

“(1) Kazneni postupak može se iznimno obnoviti na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija:

...

5. ako se utvrdi da se akt oprosta, odnosno pomilovanje, zastara ili druge okolnosti koje isključuju kazneni progon ne odnose na kazneno djelo povodom kojeg je donesena presuda kojom se optužba odbija..

...”

Članak 408.

“(1) O zahtjevu za obnovu kaznenog postupka odlučuje vijeće .... koje je u prijašnjem postupku sudilo u prvom stupnju ...

(2) U zahtjevu se mora navesti po kojoj se zakonskoj osnovi traži obnova i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev temelji...

...”

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Članak 418.

“(1) Protiv pravomoćnih sudskih odluka i protiv sudskog postupka koji je prethodio tim pravomoćnim odlukama državni odvjetnik Republike Hrvatske može podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je povrijeđen zakon.

(2) Državni odvjetnik Republike Hrvatske podignut će zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv sudske odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom.

...

Članak 419.

“(1) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske. ...”

Članak 420

“(1) Pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud će se ograničiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva državni odvjetnik Republike Hrvatske.

...”

Članak 422

“(2) ) Ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, utvrdit će samo da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.”

28. Prema Kaznenom zakonu (Narodne novine br. 53/1991, 39/1992 i 91/1992) okolnosti koje isključuju krivnju pojedinca su neubrojivost, pogreška u pravu ili pogreška u činjenici.

29. Mjerodavni dio Zakona o općem oprostu od 24. rujna 1996. godine („Narodne novine“, br. 80/1996) glasi kako slijedi:

Članak 1.

„Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.

Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka.

Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.“

Članak 2.

„Protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati.

Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti.

Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu“

Članak 3.

„Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za kaznena djela genocida iz članka 119., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120., ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121., ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122., organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina iz članka 123., protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124., protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu iz članka 125., upotrebe nedopuštenih sredstava borbe iz članka 126., povrede parlamentaraca iz članka 127., surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128., neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika iz  članka 129., uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130., poticanja na agresivni rat iz članka 131., zloupotrebe međunarodnih znakova iz članka 132., rasne i druge diskriminacije iz članka 133., utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu iz članka 134., međunarodnog terorizma iz članka 135., ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom iz članka 136., uzimanja talaca iz članka 137. Osnovnog krivičnog zakonika Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), te kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.

Od oprosta se izuzimaju počinitelji ostalih kaznenih djela utvrđenih Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.) i Krivičnim zakonom Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 32/93. - pročišćeni tekst, 38/93., 28/96., i 30/96.) koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.

...”

Članak 4.

„Protiv rješenja suda iz članka 2. ovoga Zakona državni odvjetnik ne može izjavit žalbu ako je sud primijenio oprost u korist počinitelja kaznenih djela za koja se ovim Zakonom daje oprost u okviru pravne kvalifikacije kaznenog djela koju je utvrdio državni odvjetnik.“

B. Mjerodavna praksa

1. Praksa Ustavnog suda

30. U svojoj odluci broj U-III/543/1999 od 26. studenog 2008.godine ustavni sud je, u mjerodavnom dijelu, utvrdio kako slijedi:

“6. Pred Ustavni sud postavljeno je pitanje radi li se u konkretnom slučaju o ponovnom suđenju o događaju koji je već bio podveden pod pojam kaznenog djela, obuhvaćenog Zakonom o oprostu te tako o „istom djelu“ za koje se, u smislu odredbe članka 31. stavka 2. Ustava, ne može voditi novi, odvojeni postupak, nezavisan o djelu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Takav bi postupak narušavao pravnu sigurnost i višestruko sankcionirao jedno jedino ponašanje podnositelja koje može biti podvrgnuto samo jednoj kaznenoj sankciji. Ustavni sud je u odgovoru na to pitanje trebao ispitati i ocijeniti dvije pretpostavke: (a) podudarnost činjeničnih opisa kaznenih djela koja su podnositelju stavljena na teret na prvom i drugom suđenju, kako bi provjerio odnosi li se pravomoćna odluka o oprostu i pravomoćna osuda u povodu kasnije optužbe na isti objekt, odnosno na jednu jedinu samostalnu kriminalnu količinu, bez obzira odnose li se one na isti ili na različite događaje u prošlosti, a nakon toga, ukoliko bi se pokazalo da je riječ samo o jednoj samostalnoj kriminalnoj količini, (b) radi li se o slučaju u kojem pravno nije dopušteno da se podigne nova optužba za činjenično stanje obuhvaćeno prvotnom sudskom odlukom (o oprostu) već je, prema odredbi članka 31. stavka 3. Ustava, moguće samo obnoviti kazneni postupak, pod uvjetima propisanim zakonom. Članak 406. stavak 1. točka 5. Zakona o kaznenom postupku dopušta da se obnovi kazneni postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija „ako se utvrdi da se akt oprosta, odnosno pomilovanje, zastara ili druge okolnosti koje isključuju kazneni progon ne odnose na kazneno djelo povodom kojeg je donesena odluka kojom se optužba odbija.”

6.1. Podudarnost činjeničnih opisa kaznenih djela Ustavni sud može ispitati samo prema normativnim mjerilima, pri čemu je, kao i redovni sud, vezan bitnim elementima koji ponašanju počinitelja daju obilježje kaznenog djela, neovisno o pravnoj kvalifikaciji tog ponašanja. Činjenični opisi djela, sadržani u presudama Vojnog suda u Bjelovaru (broj: K-85/95-24) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž-257/96), te u osporenim presudama Županijskog suda u Sisku (broj: K- 108/97) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž-211/1998-3), nedvojbeno upućuju na zaključak da se radi o istom događaju koji je u navedenim presudama samo različito pravno označen. Štoviše, sve odlučne činjenice stvarnog događaja bile su utvrđene pred Vojnim sudom u Bjelovaru (pred kojim je prvi kazneni postupak pravomoćno okončan), a nikakve nove činjenice pred Županijskim sudom u Sisku u naknadnom postupku nisu bile utvrđivane. Razlika u činjeničnom opisu postoji jedino u pogledu vremena počinjenja djela, ali ta razmimoilaženja nipošto ne upućuju na zaključak da su u pitanju različiti događaji (razna miniranja iste šahte), nego su posljedica nemogućnosti sudova da točno i nedvojbeno utvrde vrijeme počinjenja djela. U pogledu identiteta događaja bitno je da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi naglašava da se radi o istom događaju pa ta okolnost nije sporna.

6.2. U osporenoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske zastupa stajalište da izvršenjem opisane radnje nisu ostvarena samo obilježja kaznenog djela oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZRH, za koje je donesena odbijajuća presuda, nego i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavaka 1. i 2. OKZRH za koje je kasnije donesena osuđujuća presuda. To znači da su, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u konkretnoj kaznenoj stvari, istom radnjom ostvarena obilježja dvaju kaznenih djela, odnosno da se radi o idealnom stjecaju tih kaznenih djela.

6.3. Prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u osporenoj presudi pogrešno zaključio da se počinitelju, nakon donošenja pravomoćne presude za jedno kazneno djelo u idealnom stjecaju, u novom kaznenom postupku može suditi za drugo kazneno djelo u idealnom stjecaju. Prema članku 336. stavku 2. ZKP-a, sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela. Sukladno tome, već je Vojni sud u Bjelovaru - ako je smatrao da činjenični supstrat sadržan u optužnici opravdava osudu zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a - bio dužan proglasiti se stvarno nenadležnim (jer nije bio nadležan suditi za ratne zločine) i predmet ustupiti nadležnom redovnom sudu, koji je mogao donijeti osuđujuću presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer to kazneno djelo nije podlijegalo oprostu. Budući da Vojni sud u Bjelovaru nije postupio na taj način mora se zaključiti da je nastupom pravomoćnosti njegove presude predmet optužbe postao presuđena stvar, res iudicata. Naknadna osuda u tom predmetu predstavlja povredu pravila ne bis in idem, bez obzira na to što izreka prvotne presude ne predstavlja „meritum“, koji se ponekad pojednostavljeno shvaća kao rješenje pitanja je li okrivljenik počinio (u osuđujućoj) ili nije počinio kazneno djelo (u oslobađajućoj presudi). Naime, formalna razlika između oslobađajuće presude i presude kojom se optužba odbija ne može se uzeti kao jedini kriterij za rješavanje pitanja dopustivosti vođenja novog i nezavisnog kaznenog postupka za neku istu kriminalnu količinu: premda je sadržana u presudi kojom se optužba odbija, odluka o oprostu, u pravnom smislu, stvara iste pravne posljedice kao i oslobađajuća presuda, a u obje presude se također, određeno činjenično stanje uzima kao nedokazano.

6.4. Stoga, prema shvaćanju Ustavnog suda, nije ustavnopravno prihvatljivo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u osporenoj presudi broj: I Kž 211/1998-3 od 1. travnja 1999. godine, prema kojem donošenje presude ili rješenja o

obustavi postupka zbog kaznenog djela oružane pobune za isti događaj ne isključuje mogućnost kasnijeg pokretanja i vođenja postupka, pa i donošenje osuđujuće presude protiv počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva, uz obrazloženje da je to djelo upravljeno i protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a ne samo protiv društvenih vrijednosti Republike Hrvatske. Uostalom, Vrhovni sud je kasnije odstupio od tog stajališta - u predmetu broj: I Kž-8/00-3 od 18. rujna 2002. godine - utvrđujući u presudi kojom se optužba protiv optuženika odbija, da je "izvan svake sumnje, da je predmetom oba ova postupka bio isti događaj s obzirom na mjesto, vrijeme i način izvršenja, koji je u pobijanoj presudi samo drugačije pravno označen negoli u rješenju Vojnog suda u Zagrebu", konstatira sljedeće: "Kada je u konkretnom slučaju protiv optuženika obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 2. KZRH, pri čemu je radnja (...) identična radnji za koju je pobijanom presudom proglašen krivim, (...) po načelu ne bis in idem, koje je proklamirano u čl. 32. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, ne može se za to djelo više voditi kazneni postupak, jer se radi o presuđenoj stvari".

...”

31. Odluka Ustavnog suda broj U-III-791/1997 od 14 ožujka 2001. godine odnosila se na situaciju u kojoj je kazneni postupak protiv okrivljenog bio obustavljen temeljem Zakona o općem oprostu. Mjerodavnoi dio glasi kako slijedi:

“16. Ustavna odredba kojom se isključuje mogućnost ponovnog suđenja i kažnjavanja za kazneno djelo optuženika (osuđenika) koji je “... već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom...” odnosi se očito na slučaj kada je u kaznenom postupku izrečena presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim i kažnjava (članci 347. i 348. ZKP).

...

19. ... odluka ... kojom se optuženika pravomoćno ne oslobađa optužbe, već se kazneni postupak (pravomoćno) obustavlja, nije valjani temelj za primjenu ustavnih odredaba o zabrani ponovnog suđenja...”

2. Praksa Vrhovnog suda

32. Mjerodavni dio presude broj I Kž-533/00-3 od 11. prosinca 2001. godine glasi kako slijedi:

“...kako sud po čl. 336. st. 2. ZKP/93 nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, bio je ovlašten da presudi za drukčije kazneno djelo, koje je u predmetnoj stvari lakše od onoga kako je prema pravnoj oznaci bilo optuženo ...”

33. Mjerodavni dio presude broj I Kž 257/02-5 od 12. listopada 2005.godine glasi kako slijedi:

Kako prema članku 336. § 2. Zakona o kaznenom postupku sud nije obvezan tužiteljevom klasifikacijom djela, i s obzirom da je moguća kazna za kazneno djelo poticanja na zloporabu ovlasti u financijskom poslovanju prema članku 292. § 2. blaža od moguće kazne za kazneno djelo prema članku 337. § 4. Kaznenog zakona, prvostupanjski je sud bio ovlašten klasificirati dotična djela kao kazneno djelo prema članku 292. § 2. Kaznenog zakona ...“

34. Mjerodavni dio presude broj I Kž 657/10-3 od 27. listopada 2010. godine glasi kako slijedi:

“ispravno sud prvog stupnja u obrazloženju optužnice tvrdi da sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, u opisanoj procesnoj situaciji, ipak je optužnica prekoračena jer je sud optuženika na opisan način doveo u težu situaciju jer ga se, umjesto za jedno kazneno djelo ..., sada tereti za dva kaznena djela... ”

 

III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI PRAVNI MATERIJALI

A. Bečka konvencija iz 1969. o pravu međunarodnih ugovora

35. Relevantan dio Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. godine („Bečka konvencija“)

ODJELJAK 3. TUMAČENJE UGOVORA

Članak 31.
Opće pravilo o tumačenju

„1. Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.

2. U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu i priloge, kontekst obuhvaća:

(a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a kojeg su sve stranke sklopile u svezi s ugovorom;

(b) svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.

3. Zajedno s kontekstom, vodit će se računa:

(a) o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredba;

(b) o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između stranaka o tumačenju ugovora;

(c) o svakom mjerodavnom pravilu međunarodnog prava primjenjivom na odnose između stranaka.

4. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.“

Članak 32. Dopunska sredstva tumačenja

„Na dopunska sredstva tumačenja, uključujući pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen, može se pozivati da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz primjene članka 31., ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje prema članku 31.:

(a) dvosmisleno ili nejasno; ili
(b) dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.“

Članak 33.
Tumačenje ugovora kojih je vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika

„1. Ako je vjerodostojnost teksta ugovora utvrđena na dva ili više jezika, njegov je tekst jednako mjerodavan na svakom od tih jezika, osim ako ugovor određuje ili se stranke sporazumiju da u slučaju neslaganja prednost ima jedan određeni tekst.

2. Prijevod ugovora na nekom drugom jeziku, osim jezika na kojima je vjerodostojnost teksta utvrđena, smatra se vjerodostojnim tekstom samo ako to ugovor predviđa ili ako su se stranke o tome sporazumjele.

3. Smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom tekstu.

4. Osim u slučaju kad određeni tekst ima prednost na temelju stavka 1, ako usporedba vjerodostojnih tekstova pokaže razliku u smislu koju primjenom članka 31. i 32. nije moguće otkloniti, usvaja se smisao koji, uzimajući u obzir predmet i svrhu ugovora, najbolje usklađuje te tekstove.“

B. Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti žrtava oružanih sukoba i njihovi dopunski protokoli

36. Mjerodavni dio zajedničkog članka 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine glasi:

Članak 3.

“„U slučaju oružnog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

(1) S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini

(a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mućenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci;

(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovito ustanovljenim sudom, koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

...

37. Mjerodavni dijelovi Konvencije (I) za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu (Ženeva, 12. kolovoza 1949. godine - dalje „Prva Ženevska konvencija“) glase:

Glava IX. Suzbijanje zloupotreba i povreda Članak 49.

„Visoke stranke ugovornice obvezuju se da će poduzeti sve zakonodavne mjere potrebne radi utvrđivanja odgovarajućih kaznenih sankcija protiv osoba koje su počinile ili koje su izdale naredbu da se počini bilo koja od teških povreda ove Konvencije određenih u sljedećem Članku.

Svaka visoka stranka ugovornica obvezana je da pronalazi osobe osumnjičene da su počinile'ili da su naredile da se počini bilo koja od tih teških povreda i mora ih, bez obzira na njihovo državljanstvo, izvesti pred svoje sudove. Ako to izabere, ona isto tako može, prema odredbama svoga zakonodavstva, predati te osobe radi suđenja drugoj visokoj stranki ugovornici zainteresiranoj za njihov progon, pod uvjetom da ta visoka stranka ugovornica raspolaže prima faciae dokazima.

...”

Članak 50.

“Teške povrede na koje se odnosi prethodni Članak jesu one koje obuhvaćaju bilo koji od ovih čina, ako su počinjeni protiv osoba ili imovine zaštićenih Konvencijom: namjerno ubojstvo, mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke pokuse, namjerno prouzrokovanje velikih patnji ili teških oštećenja fizičkog integriteta ili zdravlja te uništenje i prisvajanje imovine, koje nije opravdano vojnim potrebama i koje je izvršeno u velikim razmjerima, protupravno i samovoljno.”

38. Članci 50. i 51. Konvencije (II) za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru (Ženeva, 12. kolovoza 1949. - dalje „Druga Ženevska konvencija“) sadrže isti tekst kao i članci 49. i 50. Prve Ženevske konvencije.

39. Članci 129. i 130. Konvencije (III) o postupanju s ratnim zarobljenicima (Ženeva, 12. kolovoza 1949. - dalje „Treća Ženevska konvencija“) sadrže isti tekst kao i članci 49. i 50. Prve Ženevske konvencije.

40. Članci 146. i 147. Konvencije (IV) o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata (Ženeva, 12. kolovoza 1949. - dalje „Četvrta Ženevska konvencija“) sadrže isti tekst kao i članci 49. i 50. Prve Ženevske konvencije.

41. Mjerodavni dio Dopunskog protokola (II) Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava ne-međunarodnih oružanih sukoba (Ženeva, 8. lipnja 1977.) glasi:

Članak 4.

“1. Sve osobe koje izravno ne sudjeluju ili su prestale sudjelovati u neprijateljstvima, bez obzira na to je li njihova sloboda ograničena ili nije, imaju pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih uvjerenja i svojih vjerskih obreda. U svakoj će se prilici s njima postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja. Zabranjeno je narediti da ne smije biti preživjelih.

2. Ne dirajući prethodne opće odredbe, prema osobama navedenima u stavku 1. zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

(a) nasilje protiv života, zdravlja i fizičkog ili mentalnog blagostanja osoba, osobito ubojstvo te okrutni postupci, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;...”

Članak 6.

„...

5. Po prestanku neprijateljstava vlasti će u što je moguće većoj mjeri nastojati amnestirati osobe koje su sudjelovale u oružanom sukobu ili koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob, bilo da su internirane ili zatočene.“

Članak 13.

“Civilno stanovništvo i građanske osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz vojnih operacija. Radi ostvarenja te zaštite slijedeća se pravila moraju poštovati u svakoj prilici

2. Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmet napada. Zabranjeni su čini nasilja ili prijetnje nasiljem kojih je glavna svrha terorizirati civilno stanovništvo.

3. Građanske osobe uživaju zaštitu koju im pruža ovaj dio, osim ako i dok izravno sudjeluju u neprijateljstvima.“

C. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida   * Usvojena Rezolucijom 260 (III) A Opće skupštine Ujedinjenih naroda 9. prosinca 1948.godine.

42. Mjerodavni dijelovi ove Konvencije glase kako slijedi:

Članak 1.

“Strane ugovornice potvrđuju da je genocid, bez obzira da li je izvršen za vrijeme mira ili rata, zločin po međunarodnom pravu i da preuzimaju obavezu da ga spreče i kazne.”

Članak 4.

“Osobe koje učine djelo genocida ili neko drugo djelo navedeno u članu III bit će kažnjene bez obzira da li upravljaju državom, obavljaju funkcije ili su obični pojedinci.”

Članak 5.

„Ugovorne stranke se obvezuju da će poduzeti potrebne zakonske mjere, u skladu sa svojim ustavima, kako bi osigurale primjenu odredaba ove Konvencije i posebice da ce predvidjeti učinkovite kazne za osobe krive za genocid ili bilo koje drugo djelo nabrojano u članku 3.“

  * Usvojena 26. studenoga 1968. godine; stupila na snagu 11. studenoga 1970. godine; Ratificirana je od strane Hrvatske 12. listopada 1992. godine.

43. Relevantan dio ove Konvencije glasi kako slijedi:

Članak 1.

„Ne postoji vremensko zastarijevanje u pogledu sljedećih zločina bez obzira na datum kada su počinjeni:

(a) ratni zločin prema definiciji u Povelji Međunarodnog vojnog suda, Nürnberg, od 8. kolovoza 1945., potvrđenoj u rezolucijama 3 (1) od 13. veljače 1946. i 95 (I) od 11. prosinca 1946., koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, a osobito «teški prijestupi» nabrojeni u Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava rata;

(b) zločini protiv čovječnosti bilo da su počinjeni u doba rata ili u doba mira prema definiciji u Povelji Međunarodnog vojnog suda, Nürnberg, od 8. kolovoza 1945., i kao što je potvrđeno rezolucijama 3 (I) od 13. veljače 1946. i 95 (I) od 11. prosinca 1946., koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, protjerivanje putem oružanog napada ili okupacije i nehumana djela koja proističu iz politike aparthejda, kao i zločin genocida prema definiciji danoj u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, čak i kad takva djela ne predstavljaju povredu domaćeg zakona zemlje u kojoj su izvršena.“

Članak 2.

„U slučaju da se počini bilo koji od zločina spomenutih u članku 1., odredbe ove konvencije primjenjuju se na predstavnike državne vlasti ili na pojedince koji kao glavni akteri ili kao suučesnici sudjeluju u izvršenju ili koji neposredno potiču druge osobe da počine bilo koji od spomenutih zločina, ili koji kuju zavjeru da ih počine, bez obzira na stupanj počinjenog zločina, kao na predstavnike državne vlasti koji toleriraju vršenje tih zločina.“

Članak 3.

„Države ugovornice ove konvencije obvezuju se da usvoje sve potrebne mjere u svojoj zemlji, bilo da se radi o zakonodavnim ili drugim mjerama, kako bi omogućile izručenje osoba navedenih u članku 2. ove konvencije, u skladu s međunarodnim pravom.“

Članak 4.

„Države ugovornice ove konvencije obvezuju se da usvoje, u skladu sa svojim ustavnim postupkom, sve zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da se osigura da se zakonske i druge odredbe o zastarijevanju ne odnose na gonjenje i kažnjavanje zločina spomenutih u člancima 1. i 2. ove konvencije i da se takve odredbe o zastarijevanju, ako postoje, ukinu.“)

E. Statut Međunarodnog kaznenog suda

44. Članak 20. Statuta glasi:

Ne bis in idem

“(1) Osim kada je to izrijekom predviđeno ovim Statutom, nitko ne može pred Sudom biti suđen za ponašanje koje je temelj kaznenog djela za koje je već pred Sudom bio osuđen ili oslobođen.

(2) Nitko ne može pred drugim sudom biti ponovno suđen za djelo opisano u članku 5. ovoga Statuta, za koje ga je Sud već osudio ili oslobodio.

(3) Nitko kome je neki drugi sud sudio za djelo opisano u člancima 6, 7. ili 8. ne smije biti za nj ponovno suđen pred Sudom osim ako je postupak pred drugim sudom vođen.

(a) zbog zaštite odnosne osobe od kaznene odgovornosti za djela iz nadležnosti Suda; ili

(b) pristrano ili ovisno, u neskladu s odredbama pravičnog postupka priznatim međunarodnim pravom te na način koji je, prema okolnostima slučaja, bio proturječan težnji privođenja pravdi odnosne osobe.”

F. Običajna pravila međunarodnog humanitarnog prava

45. Međunarodni odbor crvenog križa (ICRC), koji su države ovlastile na 26. Međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, 2005. godine predstavio je Studiju o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu (J.-M. Henckaerts i L. Doswald-Beck (eds.), Običajno međunarodno humanitarno pravo, 2 sveska, Cambridge University Press i CRC, 2005.). Studija sadrži popis običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava. Pravilo 159. koje govori o ne-međunarodnim oružanim sukobima glasi:

“Na kraju neprijateljstava, vlasti moraju preuzeti obvezu davanja najšireg mogućeg oprosta osobama koje su sudjelovale u nemeđunarodnom oružanom sukobu, ili osobama lišenim slobode zbog razloga povezanih s oružanim sukobom, osim osoba za koje se sumnja da su počinile ratne zločine ili su za njih optužene odnosno osuđene. ”

G. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda

Rezolucija o situaciji u Hrvatskoj, 1120 (1997), 14. srpnja 1997.

46. Mjerodavni dio Rezolucije glasi: “Vijeće sigurnosti,
...

7. Snažno potiče Vladu Republike Hrvatske na uklanjanje dvosmislenosti u provedbi Zakona o oprostu kao i na njegovu poštenu i objektivnu primjenu u skladu s međunarodnim standardima, posebno provođenjem svih istraga o zločinima obuhvaćenim oprostom te uz sudjelovanje Ujedinjenih naroda i lokalnih Srba poduzimanjem trenutačnog i sveobuhvatnog preispitivanja svih optužbi koje su na snazi protiv pojedinaca za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava koje nisu obuhvaćene oprostom, kako bi se obustavili postupci protiv svih pojedinaca protiv kojih nema dovoljno dokaza;

...”

H. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

47. Članak 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi:

“Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. Osobito je zabranjeno podvrgnuti osobu medicinskom ili znanstvenom pokusu bez njena slobodnog pristanka.”

I. Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava

1. Opća primjedba 20., članak 7. (četrdeset i četvrta sjednica, 1992.)

48. Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava zabilježio je 1994. godine u svojoj Općoj primjedbi br. 20. o članku 7. Međunarodnog pakta da su neke države odobrile oprost u odnosu na djela mučenja. Dalje je naveo kako su „oprosti općenito nespojivi s dužnosti država da istraže takve čine, da zajamče slobodu od takvih čina unutar svoje nadležnosti i da osiguranju da se oni ne događaju u budućnosti. Države ne smiju pojedince lišiti prava na učinkovito pravno sredstvo, uključujući naknadu i moguću punu rehabilitaciju.“

2. Zaključna opažanja, Libanon, 1. travnja 1997. godine

49. Stavak 12. glasi kako slijedi:

„12. Povjerenstvo sa zabrinutošću primjećuje da je oprost dan civilima i vojnom osoblju za kršenja ljudskih prava koja su moguće počinili protiv civila tijekom građanskog rata. Takva sveobuhvatan oprost može spriječiti odgovarajuću istragu i kažnjavanje počinitelja proteklih kršenja ljudskih prava, potkopati napore uspostavljanja poštovanja ljudskih prava i predstavljati prepreku naporima poduzimanim kako bi se konsolidirala demokracija.“

3. Zaključna opažanja, Hrvatska, 30. travnja 2001. godine

50. Stavak 11. glasi kako slijedi:

„Povjerenstvo je također zabrinuto zbog implikacija Zakona o oprostu. Dok zakon izričito navodi da se oprost ne primjenjuje na ratne zločine, pojam „ratnih zločina“ nije definiran i postoji opasnost da će se zakon primjenjivati tako da se omogući nekažnjavanje osobama optuženima za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Povjerenstvo žali što mu nisu dane informacije o predmetima u kojima je Zakon o oprostu tumačen i primijenjen od strane sudova.

Država ugovornica treba osigurati da se Zakon o oprostu u praksi ne primjenjuje ili koristi kako bi se odobravalo nekažnjavanje osoba optuženih za teška kršenja ljudskih prava.„

4. Opća primjedba br. 31 [80], Narav opće pravne obveze nametnute državama strankama Pakta, 26. svibnja 2004. godine

“18. Kad istrage navedene u stavku 15. otkriju povrede određenih konvencijskih prava, države stranke moraju se pobrinuti da se odgovorni privedu pravdi. Kao i propuštanje provođenja istrage, tako i propuštanje privođenju pravdi počinitelja takvih povreda može samo po sebi dovesti do zasebne povrede Pakta. Te obveze osobito nastaju u odnosu na povrede koje i domaće i međunarodno pravo smatraju kriminalnim, kao što je mučenje i slično okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje (članak 7.), oduzimanje života po skraćenom postupku ili samovoljno oduzimanje života (članak 6.) te prisilni nestanak (članci 7. i 9., te, često 6.). Uistinu, problem nekažnjivosti za te povrede, koji trajno zabrinjava Odbor, lako može biti važan element koji pridonosi ponavljanju povreda. Kad je njihovo počinjenje dio raširenog ili sustavnog napada na civilno stanovništvo, te su povrede Pakta zločini protiv čovječnosti (vidi Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, članak 7.).

Prema tome, kad su javni službenici ili predstavnici države počinili povrede prava iz Pakta navedene u ovom stavku, dotične države članice ne smiju počinitelje osloboditi osobne odgovornosti, kao što se to dogodilo s određenim pomilovanjima (vidi Opću primjedbu 20(44) i prethodne pravne imunitete i nekažnjivosti. Nadalje, nikakav službeni položaj ne opravdava da osobe koje bi mogle biti optužene kao odgovorne za takve povrede budu imune od pravne odgovornosti;

...”

J. Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja

51. Relevantni dijelovi ove Konvencije određuju:

Članak 4.

„1. Svaka država ugovornica osigurat će da su sva djela mučenja kaznena djela prema njenom kaznenom zakonodavstvu. Isto će se primijeniti na pokušaj mučenja i na djelo svake osobe koje čini supočinjenje ili sudjelovanje u mučenju.

2. Svaka država ugovornica učinit će ta kaznena djela kažnjivima odgovarajućim kaznama kojima se uzima u obzir njihova težina.“

 Odobrena i predložena za potpis, ratifikaciju i pristupanje Rezolucijom Opće skupštine 39/46 od 10. prosinca 1984. godine; stupila na snagu 26. lipnja 1987.

Članak 7.

„1. Država ugovornica na čijem je teritoriju pronađena osoba koja je navodno izvršila neko kazneno djelo navedeno u članku 4., u slučajevima razmatranima u članku 5. kada ne izruči tu osobu, uputit će predmet vlastitim nadležnim tijelima radi kaznenog progona.

...“

Članak 12.

„Svaka država ugovornica osigurat će da njena nadležna tijela provedu brzu i nepristranu istragu, gdje god postoji razumna sumnja da je počinjeno mučenje na bilo kojem području pod njenom nadležnošću.“

Članak 13.

„Svaka država ugovornica osigurat će da svaka osoba, koja tvrdi da je bila izvrgnuta mučenju na bilo kojem području pod njenom nadležnošću, ima pravo pritužbe, i da se o njen predmet brzo i nepristrano ispitaju njena nadležna tijela. Poduzet će se koraci kako bi se osiguralo da su tužitelj i svjedoci zaštićeni od svakog zlostavljanja ili zastrašivanja nastalog uslijed njegove pritužbe ili svakog danog svjedočenja.“

Članak 14.

„1. Svaka država ugovornica osigurat će u svom pravnom sustavu da žrtva mučenja dobije pravni lijek i da ima izvršno pravo na pravednu i odgovarajuću naknadu, uključujući sredstva za potpunu rehabilitaciju sukladno mogućnostima. U slučaju smrti žrtve kao posljedice mučenja, osobe koje je ona uzdržavala imat će pravo na naknadu.

2. Ništa u ovom članku neće utjecati na ijedno pravo žrtve ili drugih osoba na naknade koje može postojati u nacionalnom zakonodavstvu.“

K. Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava

52. Mjerodavni dijelovi rezolucija o nekažnjivosti glase:

1. Rezolucija 2002/79, 25. travnja 2002. godine i Rezolucija 2003/72, 25. travnja 2003. godine

“Komisija za ljudska prava:

...

2. također naglašava važnost poduzimanja svih potrebnih i mogućih koraka kako bi se počinitelji pozvali na odgovornost, uključujući i njihove pomagače, za povrede međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava, uviđajući da se onima koji počine povrede međunarodnog humanitarnog prava i prava o ljudskim pravima koje predstavljaju teške zločine ne smiju dati pomilovanja, te snažno potiče države da djeluju u skladu sa svojim obvezama iz međunarodnog prava;

...”

2. Rezolucija 2004/72, 21. travnja 2004. godine

“Komisija za ljudska prava:

...

3. također uviđa da se oprosti ne smiju davati onima koji počine povrede ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju ratne zločine, snažno potiče države na djelovanje u skladu sa svojim obvezama temeljem međunarodnog prava i pozdravlja ukidanje, odricanje ili poništenje oprosta i drugih imuniteta.

...”

3. Rezolucija 2005/81, 21. travnja 2005. godine

“„Komisija za ljudska prava

...

3. također uviđa da se onima koji počine povrede međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava koje predstavljaju teške zločine ne smiju dati pomilovanja, snažno potiče države na djelovanje u skladu sa svojim obvezama iz međunarodnog prava i pozdravlja ukidanje, odricanje ili poništenje oprosta i drugih imuniteta te prima na znanje i zaključak glavnog tajnika da se mirovnim ugovorom koji podrže Ujedinjeni narodi nikada ne mogu obećati oprosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine ili teške povrede ljudskih prava.

...”

L. Europski parlament

Rezolucija A3-0056/93, 12. ožujka 1993. godine

53. Mjerodavni tekst Rezolucije o ljudskim pravima u svijetu i politici ljudskih prava Zajednice za godine 1991/1992. glasi:

“Europski parlament

...

7. Vjeruje da problem nekažnjivosti ...može biti u obliku oprosta, imuniteta, izvanredne nadležnosti te da ograničava demokraciju tako što djelotvorno oprašta povrede ljudskih prava i uznemiriti žrtve;

8. Potvrđuje da se ne bi trebalo postavljati nikakvo pitanje nekažnjivosti odgovornih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji...The European Parliament...”

M. Posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda o mučenju

Peto izvješće, UN Doc. E/CN.4/1998/38, 24. prosinca 1997. godine

54. 1998. godine, u zaključcima i preporukama svog petog izvješća o pitanju ljudskih prava svih osoba podvrgnutih bilo kojem obliku zadržavanja ili zatvaranja, a osobito mučenju i drugom okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, Posebni izvjestitelj Komisije UN za ljudska prava izjavio je o Nacrtu Statuta Međunarodnog kaznenog suda:

“228. S tim u vezi, Posebni izvjestitelj svjestan je prijedloga prema kojima bi se pomilovanja koja su dale nacionalne vlasti mogla uvesti kao prepreka za predloženu nadležnost suda. Smatra kako svaki takav potez potkopava ne samo ovaj projekt, nego i međunarodnu zakonitost općenito. On bi teško potkopao svrhu predloženog suda, omogućujući državama da zakonima izdvoje svoje državljane iz nadležnosti suda. On bi potkopao međunarodnu zakonitost jer je neoborivo da se države ne mogu pozvati na svoje vlastito pravo kako bi izbjegle obveze koje imaju temeljem međunarodnog prava. Budući da međunarodno pravo zahtijeva da države kazne vrste zločina predviđene nacrtom suda općenito, a posebice mučenje, te da počinitelje privedu pravdi, oprosti o kojima je riječ su, ipso facto, povrede obveza dotičnih država da počinitelje povreda privedu pravdi. ...”

N. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)

55. Mjerodavni dio predmeta Furundžija (presuda od 10. prosinca 1998. godine) glasi:

155. Činjenica da je mučenje zabranjeno kogentnom normom međunarodnog prava proizvodi i druge učinke na međudržavnoj i pojedinačnoj razini. Na međudržavnoj razini ona služi oduzimanju legitimiteta svakom zakonodavnom, upravnom ili sudskom dozvoljavanju mučenja. Bilo bi besmisleno s jedne strane tvrditi da bi zbog toga što zabrana mučenja predstavlja ius cogens, međunarodni ugovori ili običajna pravila koji predviđaju mučenje bili ništavni ab initio, a poslije toga ništa ne učiniti u vezi s državom koja recimo uvede nacionalne mjere kojima se daje ovlaštenje za mučenje ili kojima se zakonom o oprostu počinitelji oslobađaju odgovornosti. Kad bi došlo do takve situacije, nacionalne mjere koje predstavljaju povredu općeg načela kao i sve mjerodavne odredbe međunarodnog ugovora proizvele bi naprijed navedene pravne učinke te uz to ne bi dobile međunarodno pravno priznanje. Postupak bi mogle pokrenuti moguće žrtve, ako su pravno legitimirane, pred nadležnim međunarodnim ili nacionalnim sudbenim tijelom, od kojeg bi zatražile da presudi kako je nacionalna mjera međunarodno nezakonita. Žrtve bi mogle podnijeti i građansku tužbu za naknadu štete pred stranim sudom, od kojeg bi se stoga zatražilo da, inter alia, zanemari pravnu vrijednost nacionalnog ovlašćujućeg akta. Još je važnije to da se počinitelji mučenja koji postupaju po tim nacionalnim mjerama ili od njih imaju koristi ipak mogu smatrati kazneno odgovornima za mučenje, kako u stranoj državi tako i u svojoj državi, prema naknadnom režimu. Ukratko, usprkos mogućem nacionalnom ovlaštenju za povredu načela koje zabranjuje mučenje a izdaju ga nacionalna zakonodavna ili sudbena tijela, pojedinci i dalje moraju poštovati to načelo. Kao što je rekao Međunarodni vojni sud u Nurembergu: "pojedinci imaju međunarodne dužnosti koje se prenose u nacionalne obveze poslušnosti koje nameće pojedinačna država.”

O. Američka konvencija o ljudskim pravima

56. Relevantan dio ove Konvencije glasi kako slijedi:

Članak 1. Obaveza poštovanja prava

„1. Države ugovornice ove Konvencije obvezuju se poštovati ovdje priznata prava i slobode, te osigurati svim osobama koje podliježu njihovoj nadležnosti slobodno i potpuno uživanje tih prava i sloboda, bez ikakve diskriminacije na temelju rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili dugog mišljenja, etničkog ili društvenog porijekla, ekonomskog statusa, rođenja ili bilo kojeg drugog društvenog stanja.

2. Za potrebe ove Konvencije, „osoba“ znači svako ljudsko biće.“

P. Međuamerička komisija za ljudska prava

1. Predmet 10.287 (El Salvador), Izvješće od 24. rujna 1992. godine

57. Godine 1992. u izvješću o predmetu u odnosu na masakre Las Hojasa u El Salvadoru 1983. godine tijekom kojih su navodno pripadnici salvadorskih oružanih snaga, uz sudjelovanje pripadnika Civilne zaštite ubili 74 osobe, a koji su doveli do zahtjeva pred Međuameričkom komisijom za ljudska prava, ta je komisija odlučila da:

““... primjena [Zakona o oprostu radi postizanja nacionalnog pomirenja El Salvadora iz 1987. godine] predstavlja jasnu povredu obveze salvadorske Vlade da istraži i kazni povrede prava žrtava Las Hojasa i da osigura naknadu štete koja je nastala zbog tih povreda

...

Ovaj zakon o oprostu, kako se primjenjuje u ovim predmetima, isključenjem mogućnosti dobivanja zadovoljštine pred sudom u predmetima ubojstva, nečovječnog postupanja, kao i nepostojanjem sudskih jamstava niječe temeljnu prirodu najosnovnijih ljudskih prava. Uklanja možda najučinkovitije sredstvo za izvršenje tih prava, suđenje počiniteljima i njihovo kažnjavanje.”

2. Izvješće o situaciji u vezi s ljudskim pravima u El Salvadoru, Doc OEA/Ser.L/II.85 Doc. 28 rev. (1. lipnja 1994.)

* Usvojena na Međuameričkoj specijaliziranoj konferenciji o ljudskim pravima, San José, Kostarika, 22. studenog 1969. godine.

58. Godine 1994. u izvješću o situaciji u vezi s ljudskim pravima u El Salvadoru, Međuamerička komisija za ljudska prava navela je, u odnosu na Zakon o općem oprostu za jačanje mira El Salvadora, kao slijedi:

“....bez obzira na bilo koju nužnost koju bi mogli nametnuti mirovni pregovori i bez obzira na čisto politička razmatranja, vrlo sveobuhvatan Zakon o općem oprostu [za jačanje mira] koji je donijela Zakonodavna skupština El Salvadora predstavlja povredu međunarodnih obveza koje je preuzela kad je ratificirala Američku konvenciju o ljudskim pravima, budući da omogućuje "uzajamni oprost" bez utvrđivanja odgovornosti...jer se primjenjuje na zločine protiv čovječnosti i jer uklanja svaku mogućnost dobivanja odgovarajuće novčane naknade, ponajprije za žrtve.”

3. Predmet 10.480 (El Salvador), Izvješće od 27. siječnja 1999. godine

59. Godine 1999. u izvješću o predmetu koji se odnosi na Zakon o općem oprostu za jačanje mira El Salvadora iz 1993. godine, Međuamerička komisija za ljudska prava navela je:

“113. Komisija treba naglasiti da se [ovaj zakon] primjenjivao na teške povrede ljudskih prava u El Salvadoru od 1. siječnja 1980. do 1. siječnja 1992. godine, uključujući one koje je ispitalo i utvrdilo Povjerenstvo za istinu. Posebno mu je učinak proširen, između ostaloga, na zločine kao što su pogubljenja po kratkom postupku, mučenje i prisilni nestanak osoba. Smatra se da su neki od tih zločina tako teški da opravdavaju donošenje posebnih konvencija o tom predmetu i uključivanje konkretnih mjera za sprečavanje nekažnjivosti u odnosu na njih, uključujući univerzalnu nadležnost i neprimjenjivost zastare...

...

115. Komisija također bilježi da se članak 2. [ovog zakona] očigledno primjenjivao na sva kršenja zajedničkog članka 3. [Ženevskih konvencija iz 1949.] i [Dodatnog protokola II iz 1977.] koje su počinili predstavnici države tijekom oružanog sukoba koji se zbio u El Salvadoru.. ...

...

123. ...u donošenju i provođenju Zakona o općem oprostu salvadorska država povrijedila je pravo na sudska jamstva zapisano u članku 8.(1.) [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969.] na štetu preživjelih žrtava mučenja i rođaka...koji su bili spriječeni dobiti zadovoljštinu pred građanskim sudovima, a sve to u odnosu na članak 1.(1.) Konvencije.....

...

129. ....u donošenju i primjeni Zakona o oprostu El Salvador povrijedio je pravo na sudsku zaštitu zapisano u članku 25. [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969.] na štetu preživjelih žrtava..”

Međuamerička komisija za ljudska prava u svojim zaključcima navodi da je El Salvador „u odnosu na iste osobe, također povrijedio zajednički članak 3. četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. godine i članak 4. [Drugog dodatnog protokola iz 1977.].“ Štoviše, da bi zaštitila prava žrtava, ona preporučuje da El Salvador treba „ako bude potrebno, ... poništiti taj zakon ex-tunc”.

Q. Međuamerički sud za ljudska prava

60. U svojoj presudi u predmetu Barrios Altos (presuda od 14. ožujka 2001. godine, osnovanost), koja uključuje pitanje zakonitosti peruanskih zakona o oprostu, Međuamerički sud za ljudska prava naveo je:

“41. Ovaj sud smatra kako su nedopuštene sve odredbe o oprostu, odredbe o zabrani i uspostavi mjera koje su osmišljene kako bi se uklonila odgovornost jer je njihova namjera spriječiti istragu i kažnjavanje odgovornih za teške povrede ljudskih prava, kao što su mučenje, izvansudsko ili proizvoljno smaknuće i prisilni nestanak, što je sve zabranjeno, jer povređuje prava koja se ne mogu derogirati, a koja su priznata međunarodnim pravom o ljudskim pravima.

42. U skladu s tvrdnjama koje je iznijela Komisija i koje država ne osporava, Sud smatra kako su zakoni o oprostu koje je donio Peru spriječili suca u saslušavanju rodbine žrtava i preživjelih žrtava u ovom predmetu .. . oni su povrijedili pravo na sudsku zaštitu ... oni su spriječili istragu, uhićenje, kazneni progon i osudu odgovornih za događaje koji su se zbivali u Barrios Altosu te stoga nisu u skladu s člankom 1. (1.) Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969. i ometaju razjašnjenje činjenica u ovom predmetu. Konačno, usvajanje zakona o samopomilovanju koji su nespojivi s [Američkom konvencijom o ljudskim pravima iz 1969.] značilo je da se Peru ne pridržava obveze prilagođavanja unutarnjeg zakonodavstva sadržane u članku 2. [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969.].

43. Sud smatra da u svjetlu općih obveza utvrđenih u članku 1 (1) i 2. [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969. ] treba naglasiti, kako su države stranke dužne poduzeti sve mjere kako bi se osiguralo da nitko ne bude lišen sudske zaštite i ostvarivanja prava na jednostavno i učinkovito pravno sredstvo, u smislu članka 8. i 25.[Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969.]. Uslijed toga, države stranke [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969. ] koje donose zakone koji imaju suprotan učinak, kao što su zakoni o samooprostu, krše članke 8. i 25., u odnosu na članke 1. (1.) i 2. [Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969.]. Zakoni o samooprostu lišavaju žrtve obrane i produljuju nekažnjavanja. Dakle, oni su očito nespojivi s ciljevima i duhom Konvencije. Ova vrsta zakona isključuje otkrivanje pojedinaca koji su odgovorni za povrede ljudskih prava jer ometa istragu i pristup pravdi te sprječava da žrtve i njihova rodbina saznaju istinu, kao i da prime odgovarajuću odštetu.

44. Zbog očite nespojivosti zakona o samooprostu s Američkom konvencijom o ljudskim pravima, oni nemaju pravni učinak i ne mogu dalje ometati istragu o razlozima na kojima se temelji ovaj predmet ili otkrivanje i kažnjavanje odgovornih, niti mogu imati isti ili sličan utjecaj na druge predmete u Peruu, gdje su prekršena prava utvrđena [Američkom konvencijom o ljudskim pravima iz 1969. godine].”

U svom izdvojenom mišljenju sudac Antônio A. Cançado Trinidade dodao je:

“13. Međunarodna odgovornost države za povrede međunarodno priznatih ljudskih prava, uključujući povrede koje su se dogodile donošenjem i primjenom zakona o samooprostu, kao i pojedinačna kaznena odgovornost predstavnika počinitelja teških povreda ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, dva su lica iste medalje u borbi protiv zvjerstava, nekažnjivosti i nepravde. Bilo je potrebno mnogo godina da dođemo do tog zaključka koji je, ako je moguće, danas također posljedica (mogu li naglasiti nešto što mi je vrlo drago) buđenja opće pravne savjesti, koja je materijalni izvor par excellence samog međunarodnog prava. The international responsibility of the State for violations of internationally.”

61. U predmetu Almonacid-Arellano i drugi protiv Čilea, presuda od 26.rujna 2006. godine (preliminarni prigovori, osnovanost, odšteta i troškovi) Međuamerički sud za ljudska prava naveo je:

„154. U pogledu načela ne bis in idem, premda je isto priznato kao ljudsko pravo u članku 8. stavku 4. Američke konvencije, ono nije apsolutno pravo i stoga nije primjenjivo u slučajevima kada: i) je intervencija suda, koji je raspravljao o predmetu i odlučio odbaciti ga ili osloboditi osobu odgovornu za kršenje ljudskih prava ili međunarodnog prava, bila usmjerena k zaštiti optužene stranke od kaznene odgovornosti; ii) postupak nije bio proveden neovisno ili nepristrano u skladu s postupovnim jamstvima, ili iii) nije bilo stvarne namjere privesti odgovorne pravdi. Presuda izrečena u navedenim okolnostima stvara „prividan“ ili „prijevaran“ slučaj res judicata. S treće strane, Sud vjeruje da ako se pojave nove činjenice ili dokazi koji omogućavaju određivanje identiteta odgovornih za kršenja ljudskih prava ili zločine protiv čovječnosti, istrage se mogu ponovno otvoriti, čak i ako je predmet završio oslobađanjem putem pravomoćne presude, jer zahtjevi pravde, prava žrtava, i duh i tekst Američke konvencije nadilazi zaštitu načela ne bis in idem.

155. U ovom predmetu, zadovoljena su dva navedena uvjeta. Prvo, o predmetu su raspravljali sudovi koji se nisu pridržavali jamstava nadležnosti, neovisnosti i nepristranosti. Drugo, primjena Zakona o ukazu br. 2.191 zapravo je spriječila da se oni koji su navodno odgovorni dovedu pred sudove i pogodovala je nekažnjavanju kaznenog djela počinjenog na štetu g. Almonacid-Arellana. Država se stoga ne može osloniti na načelo ne bis in idem kako bi izbjegla izvršavanje naloga Suda (stavak 147. supra).“

62. Isti je pristup primijenjen u predmetu La Cantuta protiv Perua, presuda od 29. studenoga 2006. godine (osnovanost, odšteta i troškovi), čiji relevantan dio glasi kako slijedi:

„151. U vezi s ovim, Komisija i predstavnici tvrde da se država oslonila na koncept dvostruke kažnjivosti kako bi izbjegla kažnjavanje nekih od navodnih poticatelja tih kaznenih djela; ipak, dvostruka kažnjivost nije primjenjiva ukoliko je postupak protiv njih proveo sud koji nije bio nadležan, koji nije bio neovisan ili nepristran i koji nije zadovoljio uvjete kompetentne nadležnosti. Dodatno, država je navela da „uključivanje drugih osoba koje bi mogle biti kazneno odgovorne podliježe novim zaključcima koje bi donio Ministerio Público [ured državnog odvjetnika] i pravosuđe u istrazi događaja i odmjeravanju kazni“, te da „odluka vojnog suda da odbaci predmet nema pravnu valjanost za preliminarnu istragu ureda državnog odvjetnika. To jest, obrana dvostrukom kažnjivošću nije primjenjiva.“

152. Ovaj je Sud ranije naveo u Predmetu Barrios Altos da

Ovaj Sud smatra sve odredbe o oprostu, odredbe o uspostavi mjera namijenjenih eliminiranju odgovornosti nedopuštenima, jer im je namjena sprečavanje istrage i kažnjavanja onih odgovornih za teška kršenja ljudskih prava kao što su mučenje, pogubljenja izvan pravnog sustava, masovna pogubljenja ili arbitrarna pogubljenja te nasilni nestanci osoba, a sva su ona zabranjena jer krše neosporna prava prihvaćena međunarodnim pravom o ljudskim pravima.

153. Posebice, u pogledu koncepta dvostruke kažnjivosti, Sud je nedavno presudio da načelo non bis in idem nije primjenjivo kada postupak u kojemu je predmet odbačen ili je počinitelj kršenja ljudskih prava oslobođen nasuprot međunarodnom pravu, ima učinak oslobađanja optuženika od kaznene odgovornosti, ili kada postupak nije vođen neovisno ili nepristrano sukladno zakonitom postupku. Presuda izrečena u gore opisanim okolnostima samo daje „fiktivan“ ili „prijevarni“ temelj za dvostruku kažnjivost.

154. Stoga, u svojoj tužbi protiv navodnih poticatelja kaznenih djela (supra, stavak 80.82), koji su oslobođeni na vojnim sudovima, Procuraduría Ad Hoc (ad hoc tužiteljstvo) smatralo je nedopuštenim smatrati nalog za odbacivanje predmeta izdan od strane sudaca vojnog suda u tijeku postupka usmjerenog k osiguravanju nemogućnosti kažnjavanja kao pravne prepreke pri provedbi kaznenog postupka ili kao pravomoćne presude, jer ti suci nisu imali nadležnost i nisu bili nepristrani, te stoga taj nalog ne može pružiti temelj za dvostruku kažnjivost.“

63. U predmetu Anzualdo Castro protiv Perua, presuda od 22. rujna 2009. godine. (preliminarni prigovor, osnovanost, odšteta i troškovi), Međuamerički sud za ljudska prava ponovio je sljedeće:

182. ... Država mora ukloniti sve prepreke, i činjenične i pravne, koje sprečavaju učinkovitu istragu činjenica i razvoj odgovarajućih pravnih postupaka, te upotrijebiti sva dostupna sredstva kako bi požurila takve istrage i postupke radi osiguranja neponavljanja činjenica kao što su takve. Posebice, ovo je slučaj nasilnog nestanka koji se dogodio u kontekstu sustavne prakse ili uzorka nestanaka koje su počinili predstavnici države; stoga država neće biti u mogućnosti zagovarati ili primijeniti zakon ili nacionalnu pravnu odredbu, sadašnju ili buduću, kojom će se propustiti pridržavati odluke Suda o istrazi i, ako je primjenjivo, kažnjavanju odgovornih za činjenice putem kaznenog postupka. Zbog ovog razloga, kako je ovaj Sud naložio nakon izricanja presude u predmetu Barrios Altos protiv Perua, država više ne može primjenjivati zakone o oprostu, koji nemaju pravne učinke, u sadašnjosti ili budućnosti (supra, stavak 163.), ili se oslanjati na koncepte kao što su zastara kaznenih djela, načelo res judicata i načelo zaštite od dvostruke kažnjivosti ili pribjeći nekoj drugoj mjeri namijenjenoj otklanjanju odgovornosti kako bi izbjegla svoju dužnost u pogledu istrage i kažnjavanja odgovornih.“

64. U predmetu Gelman protiv Urugvaja (presuda od 24. veljače 2011. godine, osnovanost i odšteta), Međuamerički sud opširno je analizirao položaj prema međunarodnom pravu u pogledu oprosta za teške povrede temeljnih ljudskih prava. U njezinom relevantnom dijelu, presuda glasi kako slijedi:

„184. Obveza istrage kršenja ljudskih prava pripada među pozitivne mjere koje države moraju usvojiti kako bi osigurale prava priznata u Konvenciji i to je obveza u pogledu sredstava, a ne u pogledu rezultata, koje država mora preuzeti kao pravnu obvezu, a ne kao puku formalnost predodređenu na neučinkovitost koja ovisi o postupovnoj inicijativi žrtava ili njima bliskih osoba, ili o predstavljanju dokaza od strane privatnih stranaka.

...

189. Spomenuta međunarodna obveza u pogledu provedbe kaznenog postupka, i kada se odredi kaznena odgovornost, kažnjavanja počinitelja kršenja ljudskih prava, obuhvaćena je u obvezi poštivanja prava sadržanih u članku 1. stavku 1. Američke konvencije i implicira pravo država ugovornica organizirati cjelokupan upravni aparat, i općenito, sve strukture putem kojih se javna vlast iskazuje, na takav način da oni budu sposobni pravno jamčiti slobodno i potpuno uživanje ljudskih prava.

190. Kao dio ove obveze, države moraju spriječiti, istražiti i kazniti sva kršenja prava priznatih Konvencijom i dodatno težiti ponovnoj uspostavi, ako je to moguće, prekršenog prava i, tamo gdje je neophodno, popraviti štetu izazvanu kršenjem ljudskih prava.

191. Ako državni aparat funkcionira na način koji osigurava nekažnjavanje slučaja i pri tome ne obnavlja, u mjeri koliko je to moguće, prava žrtve, može se utvrditi da se ta država ne pridržava obveze jamčenja slobodnog i potpunog uživanja tih osoba u okviru svoje nadležnosti.

...

195. Oprosti ili slični oblici, bili su jedna od prepreka u istragama koju su isticale neke države, ali i u pogledu kažnjavanja odgovornih za teška kršenja ljudskih prava, gdje je to primjenjivo. Ovaj Sud, Međuamerička komisija za ljudska prava, tijela Ujedinjenih naroda, i druga univerzalna i regionalna tijela za zaštitu ljudskih prava, već su donijeli odluke o nespojivosti zakona o oprostu u vezi s teškim kršenjima ljudskih prava s međunarodnim pravom i međunarodnim obvezama država.

196. Kako je već ranije odlučivano, ovaj je Sud donosio rješenja o nespojivosti oprosta s Američkom konvencijom u predmetima teških kršenja ljudskih prava povezanih s Peruom (Barrios Altos i La Cantuta), Čileom (Almonacid Arellano i drugi), i Brazilom (Gomes Lund i drugi).

197. U Međuameričkom sustavu ljudskih prava, čiji je Urugvaj dio temelje suverene odluke, brojne su odluke o nespojivosti zakona o oprostu s konvencijskim obvezama država pri postupanju s teškim kršenjima ljudskih prava. Uz odluke koje ističe ovaj Sud, Međuamerička je komisija zaključila, u ovom predmetu, i u drugima koji se odnose na Argentinu, Čile, Salvador, Haiti, Peru i Urugvaj, njegovu proturječnost s međunarodnim pravom. Međuamerička komisija ponovila je da je ona:

donijela odluke u brojnim prigodama o ključnim predmetima gdje je imala prigodu izraziti svoj stav i kristalizirati svoju doktrinu u pogledu primjene zakona o oprostu, utvrdivši da spomenuti zakoni krše brojne odredbe i Američke deklaracije i Konvencije, te da su one odluke koje se podudaraju s normama drugih međunarodnih tijela u vezi s ljudskim pravima u pogledu oprosta, redovito utvrđivale da i zakoni o oprostu i druge usporedive zakonodavne mjere koje ometaju ili okončavaju istrage i presude protiv predstavnika države, koja bi mogla biti odgovorna za teška kršenja Američke deklaracije ili Konvencije, krše više odredaba spomenutih instrumenata.

198. Na globalnoj razini, u njegovom izvješću Vijeću sigurnosti pod nazivom Vladavina prava i tranzicijsko pravosuđe u društvima koja trpe ili su pretrpjela sukobe, glavni tajnik Ujedinjenih naroda istaknuo je kako:

„[...] mirovni sporazumi koje odobre Ujedinjeni narodi ne mogu obećati oprost za kaznena djela genocida, rata, ili zločine protiv čovječnosti, ili teške povrede ljudskih prava [...].“

199. U tom istom smislu, visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava zaključio je da oprosti i druge analogne mjere doprinose nekažnjivosti i predstavljaju prepreku pravu na istinu time što blokiraju istragu činjenica na temelju osnovanosti, te su stoga nespojive s obvezama koje su preuzele države putem više izvora međunarodnog prava. Štoviše, u pogledu lažne dvojbe između mira i pomirenja s jedne strane i pravde na drugoj, navodi sljedeće:

„oprosti koji izuzimaju od kaznenog progona one koji su odgovorni za užasne zločine u nadi osiguravanja mira, često ne uspijevaju postići svoj cilj, već umjesto toga ohrabruju one kojima pogoduju u činjenju dodatnih zločina. Nasuprot tome, mirovni su sporazumi postignuti bez odredaba o oprostu u određenim situacijama gdje se oprost smatrao neophodnim uvjetom za mir i gdje su se mnogi bojali da će podizanje optužnica produžiti sukob.“

200. U skladu s gore navedenim, poseban izvjestitelj Ujedinjenih naroda za pitanje nekažnjavanja naveo je:

„počinitelji kršenja ne mogu imati koristi od oprosta dok žrtve ne mogu dobiti pravnu satisfakciju putem učinkovitog pravnog lijeka. Ona ne bi imala pravnog učinka u pogledu aktivnosti žrtava u pogledu prava na odštetu.“

201. Opća skupština Ujedinjenih naroda odredila je u članku 18. Deklaracije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka kako „osobe koje su počinile ili navodno počinile [prisilni nestanak] neće imati koristi od ijednog posebnog zakona o oprostu ili sličnih mjera koje bi mogle imati učinak njihova izuzimanja od svih kaznenih postupaka ili kazni.“

202. Svjetska konferencija o ljudskim pravima koja se održala u Beču 1993. godine, u svojoj je Deklaraciji i programu djelovanja naglasila da države „trebaju derogirati zakonodavstvo koje pogoduje nekažnjavanju odgovornih za teška kršenja ljudskih prava, [...] kazniti kršenja,“ ističući da su u tim slučajevima države prvo obvezne spriječiti ih, a kada su već nastala, kazneno procesuirati počinitelje tih djela.

203. Radna grupa Ujedinjenih naroda za prisilne ili nesvojevoljne nestanke susretala se, u raznim prigodama, s pitanjem oprosta u slučajevima prisilnih nestanaka. U svojim općim primjedbama u vezi s člankom 18. Deklaracije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, istaknula je da smatra kako su zakoni o oprostu u suprotnosti s odredbama Deklaracije, čak i kada su odobreni na referendumu ili putem druge slične vrste savjetodavnog procesa, bilo izravno ili neizravno, uslijed svoje primjene ili provedbe, prekidaju obvezu države u pogledu istrage, kaznenog postupka i kažnjavanje odgovornih za nestanke, ako prikriva imena onih koji su počinili spomenuta djela ili ako ih oslobodi.

204. Dodatno, ista radna grupa navela je svoju zabrinutost kako se u situacijama nakon sukoba proglašavaju zakoni o oprostu odnosno usvajaju druge mjere koje posljedično dovode do nekažnjavanja, te je podsjetila države:

pri borbi protiv nestanaka, ključne su učinkovite preventivne mjere. Među njima, ona ističe [...] procesuiranje svih osoba optuženih za počinjenje djela prisilnog nestanka, osiguravajući pri tome njihovo suđenje pred kompetentnim civilnim sudovima, te uskraćujući im korist od ikakvog zakona o oprostu ili drugih sličnih mjera koje bi im vjerojatno mogle pružiti izuzeće od kaznenih postupaka ili kazni, uz pružanje pravnih lijekova i odgovarajuće naknade žrtvama i njihovim obiteljima.

205. Također na globalnoj razini, tijela za zaštitu ljudskih prava uspostavljena međunarodnim sporazumima zadržala su iste standarde u pogledu zabrane oprosta kojima se priječi istraga i kažnjavanje onih koji su počinili teška kaznena djela protiv ljudskih prava. Komisija za ljudska prava, u svojoj općoj primjedbi 31. navodi da bi države trebale osigurati da se osobe krive za prijestupe prepoznate kao kaznena djela u međunarodnom pravu ili u nacionalnom zakonodavstvu, uključujući mučenje i druga djela okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, masovno lišavanje života i arbitrarno uskraćivanje slobode, te prisilne nestanke, pojave pred pravosudnim sustavom, a ne pokušaju izuzeti počinitelje od njihove pravne odgovornosti kako se to dogodilo s određenim zakonima o oprostu.

206. Komisija za ljudska prava odlučivala je o predmetu u postupku pojedinačnih tužbi i u svojim izvješćima o zemljama, ističući u predmetu Hugo Rodríguez protiv Urugvaja, kako ne može prihvatiti stav države kako ona nije obvezna istraživati kršenja ljudskih prava počinjena tijekom ranijeg režima s obzirom na zakon o oprostu, te je naglasila da su zakoni o oprostu, u odnosu na teška kršenja ljudskih prava, nesukladni s ranije navedenim Međunarodnim sporazumom o građanskim i političkim pravima, ponavljajući da oni doprinose stvaranju atmosfere nekažnjivosti koja može potkopati demokratski poredak i dovesti do drugih teških kršenja ljudskih prava.

...

209. Također na globalnoj razini, u drugoj grani međunarodnog prava – tj. međunarodnom kaznenom pravu, oproste ili slične norme smatraju se nedopuštenima. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u predmetu povezanom s mučenjem, smatrao je da ne bi imalo smisla s jedne strane održati rok zastare za teška kršenja ljudskih prava, i s druge strane poduprijeti mjere kojima ih države ovlašćuju ili odobravaju, ili zakone o oprostu koji oslobađaju počinitelje odgovornosti. Slično tome, Poseban sud za Sierra Leone smatrao je da zakoni o oprostu navedene zemlje nisu bili primjenjivi na teške međunarodne zločine. 254 Ova univerzalna tendencija konsolidirana je kroz uključivanje spomenutog standarda u razvoj statuta posebnih sudova koji su nedavno formirani u okviru Ujedinjenih naroda. U tom smislu, i sporazum Ujedinjenih naroda s Republikom Libanon i Kraljevinom Kambodžom, kao i statuti kojima su stvoreni Poseban sud za Libanon, Poseban sud za Sierra Leone, te Izvanredna vijeća u sudovima Kambodže, uključuju u svojim tekstovima klauzule kojima se navodi da dodijeljeni oprosti neće predstavljati prepreku procesuiranju odgovornih za kaznena djela koja spadaju u opseg nadležnosti navedenih sudova.

210. Slično tome, u tumačenju članka 6. stavka 5. Protokola II. uz Ženevsku konvenciju o međunarodnom humanitarnom pravu, Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) naveo je da oprosti ne mogu zaštititi počinitelje ratnih zločina:

kada je usvojio stavak 5. članka 6. dodatnog Protokola II., SSSR je izjavio, u obrazloženju svojeg mišljenja kako se on ne može tumačiti na takav način kakav bi omogućio ratnim zločincima ili drugim osobama krivima za zločine protiv čovječnosti izbjegavanje teških kazni. ICRC se slaže s ovim tumačenjem. Oprost bi također bio nedosljedan s pravilom kojim se od država zahtijeva istraga i procesuiranje osumnjičenih za počinjenje ratnih zločina u međunarodnim oružanim sukobima (...).

211. Ova norma međunarodnog humanitarnog prava i tumačenje članka 6. stavka 5. Protokola prihvaćeno je od Međuameričke komisije za ljudska prava i Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda.

212. Nezakonitost oprosta povezanih s teškim kršenjima ljudskih prava u pogledu međunarodnog prava potvrdili su sudovi i tijela svih regionalnih sustava za zaštitu ljudskih prava.

213. U europskom sustavu, Europski sud za ljudska prava pridodaje najvišu važnost, u dijelu u kojemu se odnosi na učinkovit pravni lijek, činjenici kako kazneni postupci koji se odnose na kaznena djela kao što je mučenje, što implicira teška kršenja ljudskih prava, ne smiju biti ometani rokovima zastare ili dopuštanjem oprosta ili pomilovanja u tom smislu. U drugim predmetima, istaknuo je kako, kada je zastupnik države optužen za zločine kršenja prava iz članka 3. europske Konvencije (pravo na život), kazneni postupci i presuda ne trebaju biti ometani, a dodjeljivanje oprosta nije dopušteno.

214. Afrička komisija za ljudska prava i prava naroda smatrala je da zakoni o oprostu ne mogu zaštititi državu koja ih usvoji od poštivanja njezinih međunarodnih obaveza, te je dodatno istaknula da kroz zabrane progona počinitelja teških kršenja ljudskih prava putem dodjeljivanja oprosta, države ne samo što promiču nekažnjavanje, već i isključuju mogućnost istrage spomenutih kršenja odnosno pružanja učinkovitog pravnog lijeka žrtvama spomenutih kaznenih djela s ciljem pribavljanja odštete.

...

F. Zakoni o oprostu i praksa ovog Suda.

225. Ovaj je Sud utvrdio kako „odredbe o oprostu, odredbe o zastari, i uspostave izuzeća od odgovornosti kojima se namjerava spriječiti istraga i kažnjavanje odgovornih za teška kršenja ljudskih prava kao što su mučenje, masovna, neutemeljena u pravu ili arbitrarna pogubljenja, te prisilni nestanci, nisu dopuštene, i sve su zabranjene zbog kršenja neopozivih prava priznatih međunarodnim pravom o ljudskim pravima.“

226. U tom smislu, zakoni o oprostima su, u slučajevima teških kršenja ljudskih prava, izričito nespojivi s odredbama i duhom Pakta iz San Joséa, jer oni krše odredbe članka 1. stavka 1. i članka 2., i to po tome što ometaju istragu i kažnjavanje onih koji su odgovorni za teška kršenja ljudskih prava, te posljedično čine zapreku žrtvama i njihovim obiteljima u postupku doznavanja istine o tome što se dogodilo i u pogledu odgovarajuće odštete, time ometajući potpunu, pravovremenu i učinkovitu vladavinu prava u relevantnim predmetima. To pak pogoduje nekažnjavanju i arbitrarnosti te također ozbiljno utječe na vladavinu prava, i zbog tog razloga su, u svjetlu međunarodnog prava, proglašeni bez ikakvog pravnog učinka.

227. Posebice, zakoni o oprostima utječu na međunarodne obveze države u pogledu istrage i kažnjavanja teških kršenja ljudskih prava jer sprečavaju davanje iskaza bliskih osoba pred sucem, sukladno sadržaju članka 8. stavka 1. Američke Konvencije, čime se krši pravo na pravosudnu zaštitu sadržano u članku 25. Konvencije, upravo radi propusta istrage, progona, hvatanja, procesuiranja i kažnjavanja odgovornih za ta djela, čime se odstupa od odredaba članka 1. stavka 1. Konvencije.

228. Prema općim obvezama sadržanim u članku 1. stavku 1. i članku 2. Američke Konvencije, države ugovornice imaju obvezu poduzeti mjere svih vrsta kako bi osigurale da se nitko ne izuzme iz pravosudne zaštite te koristiti svoje pravo na jednostavan i učinkovit pravni lijek, u smislu članaka 8. i 25. Konvencije, a nakon što je američka Konvencija ratificirana, državi slijedi usvojiti mjere kojima se opozivaju pravne odredbe kojima bi se moglo proturječiti spomenutom međunarodnom ugovoru u članku 2. istoga, poput onih kojima se priječi istraga teških kršenja ljudskih prava, jer se njome vodi do bespomoćnosti žrtava i opetovanog nekažnjavanja te sprečavaju bliske osobe u doznavanju istine o činjenicama.

229. Ta nespojivost s Konvencijom uključuje oproste za teška kršenja ljudskih prava i ona nije ograničena na one koje su opisane kao „samo-oprosti“, i Sud, umjesto k postupku donošenja i tijelu koje je izdalo Zakon o oprostu, usmjerava se k njegovom ratio legis: ne kazniti teška kršenja počinjena u međunarodnom pravu. Nespojivost zakona o oprostu s Američkom Konvencijom u slučajevima teških kršenja ljudskih prava ne proizlazi iz formalnog pitanja, kao što je njegovo podrijetlo, već iz materijalnog aspekta koji se odnosi na prava sadržana u člancima 8. i 25., a u odnosu na članak 1. stavak 1. i članak 2. Konvencije.

G. Istraga činjenica u urugvajskom Zakonu o isteku.

...

240. ... primjenjujući odredbe Zakona o isteku (koji za sve intenzivne namjene predstavlja zakon o oprostu) i time ometajući istragu činjenica te identificiranje, progon i moguće kažnjavanje mogućih počinitelja neprekinutih i stalnih povreda poput onih prouzročenih prisilnim nestancima, država propušta pridržavati se svojih obveza u smislu prilagodbe domaćeg prava, sadržanih u članku 2. Konvencije.“

65. U predmetu Gomes Lund i drugi („Guerrilha do Araguaia“) protiv Brazila (presuda od 24. studenog a2010. godine, preliminarni prigovori, osnovanost, odšteta i troškovi), Međuamerički sud opet se snažno usprotivio dodjeljivanju oprosta za teška kršenja temeljnih ljudskih prava. Nakon oslanjanja na isti standard međunarodnog prava kao gore navedeni predmet Gelman, odlučio je, u onom dijelu koji je relevantan, kako slijedi:

„171. Kako je vidljivo iz sadržaja prethodnih stavaka, sva međunarodna tijela za zaštitu ljudskih prava i nekoliko visokih sudova u regiji koji su imali prigodu odlučivati o opsegu zakona o oprostu u odnosu naspram teških kršenja ljudskih prava i njihove spojivosti s međunarodnim obvezama država koje ih donose, istakli su da ti zakoni o oprostu utječu na međunarodne obveze države u pogledu istrage i kažnjavanja spomenutih kršenja.

172. Sud je ranije odlučio o predmetu i nije pronašao pravne osnove prema kojima bi činio njegovu stalnu praksu, što se štoviše podudara s onim što je jednoglasno utvrđeno u međunarodnom pravu i presedanu tijela univerzalnih i regionalnih sustava zaštite ljudskih prava. U tom smislu, u odnosu na ovaj predmet, Sud ponavlja kako „odredbe o oprostu, odredbe o zastari, i uspostave izuzeća od odgovornosti kojima se namjerava spriječiti istraga i kažnjavanje odgovornih za teška kršenja ljudskih prava kao što su mučenje, masovna, neutemeljena u pravu ili arbitrarna pogubljenja, te prisilni nestanci, nisu dopuštene, i sve su zabranjene zbog kršenja neopozivih prava priznatih međunarodnim pravom o ljudskim pravima.“

...

175. U pogledu onoga što su iznosile stranke u vezi s tim bavi li se predmet s oprostom, samo-oprostom, ili „političkim sporazumom,“ Sud ističe, kako je očigledno iz kriterija navedenih u ovom predmetu (supra, stavak 171.), nesukladnost s Konvencijom uključuje oprost za teška kršenja ljudskih prava i nije ograničena na one koje se određuju kao „samo-oprosti.“ Slično tome, kako je već ranije navedeno, Sud, umjesto k postupku donošenja i tijelu koje je izdalo Zakon o oprostu, usmjerava se k njegovom ratio legis: ne kazniti teška kršenja međunarodnog prava počinjena od strane vojnog režima. Nespojivost zakona o oprostu s američkom Konvencijom u slučajevima teških kršenja ljudskih prava ne proizlazi iz formalnog pitanja, kao što je njegovo podrijetlo, već iz materijalnog aspekta jer krše prava sadržana u člancima 8. i 25., a u odnosu na članak 1. stavak 1. i članak 2. Konvencije.

176. Ovaj je Sud utvrdio u svojoj praksi da je svjestan da su domaća tijela podložna vladavini prava, i kao takva obvezna su primjenjivati važeće zakonske odredbe. Ipak, kada je država ugovornica međunarodnog sporazuma kao što je Američka Konvencija, sva njezina tijela, uključujući njezine suce, također podliježu njegovim odredbama i obvezni su osigurati da učinci odredaba Konvencije ne budu umanjeni primjenom normi koje su suprotne svrsi i krajnjem cilju te im od početka manjka pravni učinak. Pravosudna vlast u ovom smislu ima međunarodnu obvezu izvršavanja „kontrole konvencionalnosti“ po službenoj dužnosti između domaćih normi i Američke Konvencije, očigledno u okvirima odgovarajuće nadležnosti i ogovarajućih postupovnih propisa. U ovom zadatku, pravosudna vlast mora uzeti u obzir ne samo međunarodni sporazum, već i tumačenje koje mu je pridodao Međuamerički sud, kao najviša instanca za tumačenje američke Konvencije.“

66. U novije vrijeme, u predmetu The Massacres of El Mozote and Nearby Places protiv El Salvadora, presuda od 25. listopada 2012. godine, Međuamerički sud, u onom dijelu koji je relevantan za ovaj predmet, odlučio je kako slijedi (fusnote su izostavljene):

„283. U predmetima Gomes Lund protiv Brazila i Gelman protiv Urugvaja, o kojima je odlučivao ovaj Sud u sferi svoje nadležnosti, ovaj Sud je već opisao i podrobno obrazložio kako su ovaj Sud, Međuamerička komisija za ljudska prava, tijela Ujedinjenih naroda, druga regionalna tijela za zaštitu ljudskih prava, i drugi sudovi međunarodnog kaznenog prava, već donijeli odluke o nespojivosti zakona o oprostu u vezi s teškim kršenjima ljudskih prava s međunarodnim pravom i međunarodnim obvezama država. To je zbog toga što su oprosti ili slični mehanizmi bili jedna od prepreka koju su navodile države kako se ne bi pridržavale svojih obveza istrage, progona i kažnjavanja, kada je to prikladno, odgovornih za teška kršenja ljudskih prava. Također, nekoliko je država ugovornica Organizacije američkih država, putem svojih najviših sudova, ugradilo spomenute standarde, pridržavajući se svojih međunarodnih obveza u dobroj vjeri. Posljedično, za potrebe ovog predmeta, Sud ponavlja nedopuštenost odredaba o „oprostu, odredaba o uspostavi i uspostave mjera namijenjenih izuzeću od odgovornosti kojima se nastoji spriječiti istrage i kažnjavanja onih odgovornih za teška kršenja ljudskih prava kao što su mučenje, pogubljenja po odlukama donesenim izvan pravnog sustava, masovna pogubljenja ili arbitrarna pogubljenja te nasilne nestanke, a sva su ona zabranjena jer krše neosporna prava prihvaćena međunarodnim pravom o ljudskim pravima.“

284. Ipak, suprotno od predmeta koje je ranije razmatrao ovaj Sud, ovaj predmet se bavi zakonom o općem oprostu koji se odnosi na djela počinjena u kontekstu unutarnjeg oružanog sukoba. Stoga Sud smatra relevantnim, pri analizi spojivosti Zakona o općem oprostu radi konsolidiranja mira s međunarodnim obvezama proisteklim iz Američke Konvencije i njegovu primjenu na predmet Massacres of El Mozote and Nearby Places, postupiti u svjetlu odredaba Protokola II. kao dodatka Ženevskim konvencijama iz 1949., kao i specifičnih uvjeta u kojima se postigao sporazum o prekidu neprijateljstava, kojime se završio sukob u El Salvadoru i, posebice, Poglavlja I. („Oružane snage“), članak 5. („Kraj nekažnjivosti“), Mirovnog Sporazuma od 16. siječnja 1992. godine.

285. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se primjenjuje u tim situacijama, usvajanje zakona o oprostu po zaključenju neprijateljstava u ne- međunarodnim oružanim sukobima ponekad je opravdano kao bi se utro put miru. Zapravo, članak 6. stavak 5. Protokola II. kao dodatka Ženevskim konvencijama iz 1949. određuje:

Po prestanku neprijateljstava vlasti će u što je moguće većoj mjeri nastojati amnestirati osobe koje su sudjelovale u oružanom sukobu ili koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob, bilo da su internirane ili zatočene.

286. Ipak, ova norma nije apsolutna, jer, prema međunarodnom humanitarnom pravu, države također imaju obvezu istražiti i procesuirati ratne zločine. Posljedično, „osobe osumnjičene ili optužene za počinjenje ratnih zločina, ili one koje su osuđene za iste“ ne mogu biti obuhvaćene oprostom. Posljedično, može se razumjeti da se članak 6. stavak 5. dodatnog Protokola II. odnosi na oproste širokog obuhvata u odnosu na one koji su sudjelovali u ne-međunarodnom oružanom sukobu ili one kojima su uskraćene slobode zbog razloga povezanih s tim oružanim sukobom, uz uvjet da to ne uključuje činjenice, poput onih u ovom predmetu, koje se mogu kategorizirati kao ratni zločini, pa i kao zločini protiv čovječnosti.“

R. Izvanredna vijeća u sudovima Kambodže

67. Izvanredna vijeća u sudovima Kambodže, u odluci o žalbi Ieng Saryja protiv zaključne odluke (predmet br. 002/19 09-2007-ECCC/OCIJ (PTC75) od 11. travnja 2011. godine), u kojoj se raspravlja o učincima oprosta na progon, navode:

„199. Kaznena djela navedena u optužbi u zaključnoj odluci, i to genocid, zločini protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, i ubojstvo, mučenje i progon na vjerskoj osnovi, kao nacionalna kaznena djela nisu kriminalizirana prema zakonu iz 1994. godine, i stoga bi se i dalje procesuirala prema postojećem zakonu, bilo domaćem ili međunarodnom kaznenom zakonu, čak i ako su ih počinili navodni članovi grupe Demokratske Kampućije.

...

201. Tumačenje ukaza predloženog od strane odvjetnika Ieng Saryja, kojim bi se Ieng Saryju dao oprost za sve zločine počinjene tijekom ere Crvenih Kmera, uključujući sve zločine navedene u optužbi u zaključnoj odluci, ne samo što se udaljava od teksta ukaza čitanog zajedno sa zakonom iz 1994. godine, već je i nekonzistentan s međunarodnim obvezama Kambodže. U pogledu genocida, mučenja i teških kršenja Ženevskih konvencija, dodjeljivanje oprosta bez ikakvog procesuiranja i kazne, bilo bi protivno obvezama Kambodže, proizišlim iz međunarodnih sporazuma, u smislu progona i kažnjavanja počinitelja takvih kaznenih djela, kako je navedeno u Konvenciji o genocidu, Konvenciji protiv mučenja i Ženevskim konvencijama. Kambodža, koja je ratificirala Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR), također je imala te i dalje ima obvezu osigurati žrtvama zločina protiv čovječnosti, koji po svojoj prirodi uzrokuju teška kršenja ljudskih prava, učinkovit pravni lijek. Ova bi obaveza općenito zahtijevala procesuiranje i kažnjavanje počinitelja kršenja od strane države. Dodjela oprosta, što implicira oprost i zaboravljanje počinjenja kaznenog djela zločina protiv čovječnosti, ne bi bilo u skladu s obvezom Kambodže, prema ICCPR-u, u pogledu progona i kažnjavanja počinitelja teških kršenja ljudskih prava ili pružanja učinkovitog lijeka žrtvama na drugi način. Kako nema naznaka da je kralj (i ostali koji su sudjelovali) namjeravao ne poštovati međunarodne obaveze Kambodže prilikom usvajanja ukaza, tumačenje ovog dokumenta predloženo od strane tih odvjetnika, okarakterizirano je kao neosnovano.“

S. Posebni sud za Sierra Leone

68. Dana 13. ožujka 2004. godine žalbeno vijeće Posebnog suda za Sierra Leone, u predmetima br. SCSL-2004-15-AR72(E) i SCSL-2004-16- AR72(E), donijelo je odluku o osporavanju nadležnosti: Oprost prema sporazumu iz Loméa, u kojoj primjećuje kako slijedi:

„82. Tvrdnja tužiteljstva kojom se navodi kako se „kristalizira međunarodna norma da vlada ne može dati oprost za teška kršenja kaznenih djela prema međunarodnom pravu“ snažno podupiru materijali podastrijeti ovom Sudu. Mišljenje oba amici curiae da je ono kristalizirano ne mora biti posve točno, no to nije razlog zašto bi ovaj sud, pri formiranju vlastitog mišljenja, zanemario snagu njihovog argumenta i težinu materijala koje su predstavili Sudu. Prihvaća se da se takva norma razvija u međunarodnom pravu. Odvjetnik stranke Kallon tvrdi kako još uvijek nema univerzalnog prihvaćanja shvaćanja oprosta kao nezakonitih prema međunarodnom pravu, no kako je više no dostatno istaknuo profesor Orentlicher, postoji nekoliko međunarodnih sporazuma koji zahtijevaju procesuiranje takvih kaznenih djela. Oni uključuju Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja,i četiri Ženevske konvencije. Također postoji priličan broj rezolucija Opće skupštine UN i Vijeća sigurnosti kojima se potvrđuje obveza države u pogledu procesuiranja ili privođenja pravdi. Pisanom podnesku žalbe priloženi su materijali koji uključuju relevantne zaključke Komisije protiv mučenja, zaključci Komisije za ljudska prava, i relevantne presude Međuameričkog suda.

...

84. Čak i ako se prihvati mišljenje kako Sierra Leone možda nije prekršio običajno pravo prilikom dodjele oprosta, ovaj sud ima pravo iskoristiti svoje diskrecijsko pravo pridodati malu ili nikakvu važnost dodjeli takvog oprosta koji je suprotan smjeru u kojemu se običajno međunarodno pravo razvija i koji je suprotan obvezama iz određenih međunarodnih sporazuma i konvencija čija je svrha zaštita čovječanstva.“

 

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVAKA 1. I 3. KONVENCIJE

69. Podnositelj prigovara da je isti sudac sudjelovao i u postupku koji je obustavljen 1997. godine i u onome u kojemu je proglašen krivim 2007. godine. Nadalje prigovara da je bio lišen prava iznošenja svoje završne riječi. Poziva se na članak 6., stavke 1. i 3. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

„... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega...svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično... ispita njegov slučaj....

...
3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: ...

(c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

...”

A. Zaključci Vijeća

70. Vijeće je primijetilo kako je u oba predmetna kaznena postupka sudac M.K. sudjelovao u prvostupanjskom postupku. U prvom postupku, činjenice predmeta nisu bile obrađene, niti je pitanje krivnje podnositelja zahtjeva bilo razmatrano, a sudac M.K. nije izrazio mišljenje o bilo kojem aspektu osnovanosti predmeta.

71. Stoga, prema mišljenju Vijeća, nije bilo naznake ikakvog manjka nepristranosti od strane suca M.K.

72. U pogledu udaljavanja podnositelja zahtjeva iz sudnice, Vijeće je odlučilo, uzevši u obzir da je dva puta bio upozoren da ne prekida završni govor koji je iznosilo tužiteljstvo i kako je njegov odvjetnik branitelj ostao u sudnici i izložio svoj završni govor, udaljavanje podnositelja zahtjeva nije prekršilo njegovo pravo da se brani osobno.

B. Tvrdnje stranaka pred Velikim vijećem

1. Podnositelj zahtjeva

73. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da se sudac M.K., koji je prvo donio odluku kojom se obustavlja kazneni postupak protiv njega na temelju Zakona o općem oprostu, te je tada također sudjelovao u kaznenom postupku u kojemu je podnositelja zahtjeva osuđen za neke od tih istih djela, ne može smatrati nepristranim.

74. Podnositelj zahtjeva tvrdio je kako nakon što je rasprava održana dana 19. ožujka 2007. godine trajala nekoliko sati, više nije mogao, zbog svoje mentalne bolesti i dijabetesa, kontrolirati svoje reakcije. Ipak, nije bilo liječnika na raspravi koji bi nadzirao njegovo stanje. Dok je državni odvjetnik iznosio svoj završni govor, podnositelj zahtjeva je rekao nešto nerazumljivo, no nije uvrijedio ili prekinuo državnog odvjetnika. Suprotno tvrdnjama Vlade, nije bio dva puta upozoren od strane predsjedavajućeg suca prije no što je udaljen iz sudnice. Nije bio pozvan natrag u sudnicu kada je došao njegov red za iznošenje završnog govora. Činjenica da je njegov odvjetnik branitelj bio u mogućosti iznijeti svoj završni govor nije mogla ispraviti činjenicu da podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti to učiniti sam. Optuženik u kaznenom postupku može priznati kazneno djelo ili pokazati kajanje, što se može ocijeniti olakotnim okolnostima, a odvjetnik nije mogao zamijeniti optuženika u tom pogledu. Raspravno vijeće trebalo je imati priliku čuti njegov završni govor od njega osobno.

2. Vlada

75. Vlada se slaže da je sudac M.K. sudjelovao u oba kaznena postupka protiv podnositelja zahtjeva. U pogledu pitanja subjektivne nepristranosti, Vlada je utvrdila kako podnositelj zahtjeva nije priložio niti jedan dokaz koji bi bio podoban pobiti pretpostavku nepristranosti suca M.K.

76. U pogledu objektivnog ispitivanja nepristranosti, Vlada je iznijela tvrdnju kako u prvom postupku nisu bile raspravljene niti činjenice ni osnovanost optužbi za ubojstvo protiv podnositelja zahtjeva. Stoga, sudac M.K. nije u tom postupku izrazio nikakvo mišljenje o djelima podnositelja zahtjeva, koje bi moglo prejudicirati njegovo ponašanje u drugom postupku. Štoviše, prvi postupak okončan je povoljno za podnositelja zahtjeva. Tek je u drugom postupku izrečena presuda na temelju osnovanosti predmeta uz ocjenjivanje činjenica predmeta i krivnje podnositelja zahtjeva. U oba je postupka sudac M.K. sudjelovao samo u prvostupanjskom dijelu postupka i nije imao nikakvog utjecaja na razmatranje ijednog predmeta u žalbenom postupku.

77. Vlada je iznijela tvrdnju da je podnositelj zahtjeva bio obaviješten o optužbama i dokazima protiv njega. U cjelokupnom ga je postupku predstavljao odvjetnik imenovan po službenoj dužnosti, i kad god bi prigovorio načinu na koji odvjetnik pristupa predmetu, odvjetnik bi bio promijenjen. Podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik imali su puno prilika pripremiti njegovu obranu i komunicirati u tajnosti. Bili su prisutni na svim raspravama i imali su svaku priliku odgovoriti na tvrdnje tužiteljstva.

78. U pogledu završne rasprave, Vlada je iznijela tvrdnju kako su i podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik bili prisutni na početku rasprave. Ipak, tijekom rasprave, podnositelj zahtjeva neprekidno je psovao i vikao. Predsjedavajući ga je sudac dva puta upozorio, i tek kad to nije dalo nikakvih rezultata, naredio je udaljavanje podnositelja zahtjeva iz sudnice.

79. Stoga je odstranjivanje podnositelja zahtjeva iz sudnice bilo krajnja mjera poduzeta od strane predsjedavajućeg suca, poduzeta s ciljem očuvanja reda u sudnici.

80. Da je podnositelj zahtjeva želio priznati djelo ili pokazati kajanje, imao je obilje prilika učiniti to tijekom suđenja.

81. U trenutku odstranjivanja podnositelja zahtjeva iz sudnice, svi su dokazi već bili izvedeni.

82. Konačno, odvjetnik podnositelja zahtjeva ostao je u sudnici i izložio svoj završni govor.

83. U svjetlu naprijed navedenog, Vlada je iznijela tvrdnju kako pravo podnositelja zahtjeva da se brani osobno i putem pravnog zastupnika nije bilo narušeno.

C. Ocjena Velikog vijeća

1. Nepristranost suca M.K.

84. Ocjena Vijeća, u mjerodavnom dijelu, glasi kako slijedi:

“43. Sud ponavlja kako postoje dva testa za ocjenu je li sud nepristran u smislu članka 6. stavka 1.: prvim se nastoji utvrditi osobno uvjerenje konkretnog suca u danom predmetu, a drugim se utvrđuje je li sudac ponudio dovoljna jamstva kako bi se isključila svaka opravdana dvojba u tom pogledu (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet Guatrin i ostali protiv Francuske, stavak 58., 20. svibnja 1998., Izvješća o presudama i odlukama, 1998-III).

44. Glede subjektivnoga teksta, Sud prvo primjećuje kako se osobna nepristranost suca mora pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno (vidi predmet Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, § 43., ECHR 2000-XII). Sud u ovome predmetu nije uvjeren da postoji dovoljno dokaza kojima bi se utvrdilo da je sudac M.K. pokazao osobnu pristranost kad je bio član vijeća Županijskog suda u Osijeku koje je podnositelja proglasilo krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i osudilo ga na četrnaest godina zatvora.

45. Glede objektivnog testa, treba utvrditi postoje li, odvojeno od ponašanja suca, utvrdive činjenice koje bi mogle dati povoda opravdanim dvojbama glede njegove ili njezine nepristranosti. To podrazumijeva da, prilikom odlučivanja o tome postoji li u danom predmetu opravdan razlog za bojazan da neki konkretan sudac nije nepristran, stajalište dotične osobe je važno, ali nije odlučujuće. Odlučujuće je može li se smatrati da je ta bojazan objektivno opravdana (vidi predmet Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. kolovoza 1996., stavak 58., Izvješća 1996-III; naprijed citirani predmet Wettstein, stavak 44. i Micallef protiv Malte, br. 17056/06, stavak 74., 15. siječnja 2008.). U tom smislu čak i vanjski privid može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“, (vidi predmete De Cubber protiv Belgije, 26. listopada 1984., stavak 26., Serija A br. 86; Mežnarić protiv Hrvatske br. 71615/01, stavak 32., 15. srpnja 2005. i naprijed citirani predmet Micallef, stavak 75.).

46. Što se tiče ovoga predmeta, Sud bilježi da je sudac M.K. uistinu sudjelovao i u kaznenom postupku vođenom pred Županijskim sudom u Osijeku u predmetu broj K- 4/97 i u kaznenom postupku vođenom protiv podnositelja pred istim sudom u predmetu broj K-33/06. Optužbe protiv podnositelja u ta dva postupka do određene su se mjere preklapale (vidi stavak 66. ove presude).

47. Sud nadalje bilježi kako su se oba postupka vodila u prvom stupnju, dakle u fazi glavne rasprave. Prvi postupak obustavljen je temeljem Zakona o općem oprostu, budući da je raspravni sud utvrdio kako su optužbe protiv podnositelja spadale u okvir općeg oprosta. U tom postupku nisu ocjenjivane činjenice predmeta, niti je odlučivano o pitanju podnositeljeve krivnje. Dakle, sudac M.K. nije izrazio mišljenje o bilo kojem vidu osnovanosti predmeta.”

85. Puka činjenica kako je raspravni sudac donio prethodne odluke u vezi s istim kaznenim djelom ne može se sama po sebi smatrati da opravdava strah u pogledu njegove nepristranosti (vidi Hauschildt protiv Danske, 24. svibnja 1989. godine, § 50., serija A br. 154, i Romero Martin protiv Španjolske (odl.), br. 32045/03, 12. lipnja 2006. godine u pogledu odluka prije suđenja; Ringeisen protiv Austrije, 16. srpnja 1971. godine, serija A br. 13, § 97.; Diennet protiv Francuske, 26. rujna 1995. godine, serija A br. 325-A, § 38.; i Vaillant protiv Francuske, br. 30609/04, §§ 29.- 35., 18. prosinca 2008. godine, u pogledu situacije sudaca kojima je predmet vraćen nakon što je odluka ukinuta ili poništena od strane višestupanjskog suda; Thomann protiv Švicarske, 10. lipnja 1996. godine, §§ 35.-36., Izvješća o presudama i odlukama 1996.-III, u pogledu ponovnog suđenja optuženog i osuđenog u odsutnosti; i Craxi III protiv Italije (odl.), br. 63226/00, 14. lipnja 2001. godine, i Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. kolovoza 1996. godine, § 59., Izviješća 1996.-III, u pogledu situacije gdje su suci sudjelovali u postupcima protiv supočinitelja).

86. Ne može se razlučiti nikakva osnova za legitimnu sumnju u nedostatak nepristranosti u činjenici što isti sudac sudjeluje u donošenju prvostupanjske odluke i potom u novom postupku kada se ta odluka poništi i predmet vrati istom sucu na ponovno razmatranje. Nije moguće reći, kao općenito pravilo koje proistječe iz obaveze održavanja nepristranosti, kako je viši sud koji poništi sudsku odluku obavezan uputiti predmet vijeću u drukčijem sastavu (vidi Ringeisen, naprijed citirano, § 97.).

87. U ovom predmetu prva odluka nije bila poništena i predmet vraćen na ponovno suđenje temeljem redovite žalbe. Naprotiv, protiv podnositelja zahtjeva podnesena je nova optužnica za neke od tih istih optužbi. Ipak, Sud smatra da su načela navedena u stavku 85. jednako valjana u odnosu na situaciju koja je nastala u slučaju podnositelja zahtjeva. Puka činjenica da je sudac M.K. sudjelovao i u kaznenom postupku vođenom pred Županijskim sudom u Osijeku pod brojem predmeta K-4/97 i u kaznenom postupku vođenom protiv podnositelja zahtjeva pred istim sudom pod brojem predmeta K-33/06 ne bi trebala sama po sebi biti promatrana kao nesukladna sa zahtjevom za nepristranošću iz članka 6. Konvencije. Štoviše, u ovom predmetu, sudac M.K. nije donio presudu u prvom postupku kojom bi se podnositelja zahtjeva proglasilo krivim ili nedužnim i nikakvi dokazi relevantni za odlučivanje o tim pitanjima nisu bili ocjenjivani (vidi stavak 17. ove presude). Sudac M.K. posvetio je isključivu pažnju ocjenjivanju jesu li uvjeti za primjenu Zakona o općem oprostu zadovoljeni u predmetu podnositelja zahtjeva.

88. Sud smatra da u tim okolnostima nije bilo činjenica koje se daju razlučiti, a koje bi mogle dovesti do postojanja opravdane sumnje u pogledu nepristranosti M.K., niti je podnositelj zahtjeva imao ikakvog legitimnog razloga strahovati od toga.

89. Navedena razmatranja dovoljna su kako bi omogućila Sudu zaključak kako nije bilo kršenja članka 6. § 1. Konvencije u pogledu pitanja nepristranosti suca M.K.

2. Udaljavanje podnositelja iz sudnice

90. Vijeće je izvršilo sljedeću ocjenu prigovora podnositelja zahtjeva:

“50. Sud prvo primjećuje kako nije njegova zadaća riješiti spor između stranaka o tome je li Županijski sud u Osijeku postupio u skladu s mjerodavnim odredbama hrvatskog Zakona o kaznenom postupku kad je udaljio podnositelja iz sudnice tijekom završnog ročišta. Zadatak je suda ocijeniti jesu li, sa stajališta Konvencije, bila poštovana prava podnositelja na obranu u mjeri koja zadovoljava jamstva poštenog suđenja iz članka 6. Konvencije. S tim u vezi Sud na početku ponavlja da zahtjeve iz stavka 3., članka 6. treba gledati kao posebne vidove prava na pošteno suđenje zajamčenog stavkom 1. (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, predmet Balliu protiv Albanije, br. 74727/01, stavak 25., 16. lipnja 2005.). Sve u svemu, Sud je pozvan ispitati je li kazneni postupak protiv podnositelja u svojoj cjelini bio pošten (vidi, među ostalim izvorima prava, predmete Imbrioscia protiv Švicarske, 24. studenog 1993., Serija A br. 275., stavak 38.; S.N. protiv Švedske, br. 34209/96, stavak 43., ECHR 2002-V i Vanyan protiv Rusije, br. 53203/99, stavci 63.-68., 15. prosinca 2005.).

51. Sud prihvaća da su završni govori stranaka važna faza glavne rasprave, kad stranke imaju jedinu priliku usmeno iznijeti svoje stajalište o cijelom predmetu i svim dokazima izvedenim na raspravi te dati svoju ocjenu rezultata suđenja. Međutim, kad okrivljenik remeti red u sudnici od raspravnog suda ne može se očekivati da ostane pasivan i dozvoli takvo ponašanje. Redovita je dužnost raspravnog vijeća održavati red u sudnici a pravila predviđena u tu svrhu primjenjuju se jednako na sve nazočne, uključujući i okrivljenika.

52. U ovome predmetu okrivljenik je dva puta opomenut da ne prekida završnu riječ koju je izlagao zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Osijeku. Tek je nakon toga, zbog toga što nije postupio kako mu je bilo naloženo, udaljen iz sudnice. Međutim, njegov odvjetnik ostao je u sudnici i izložio završnu riječ. Stoga podnositelj nije bio spriječen iskoristiti priliku da njegova obrana da konačno viđenje predmeta. S tim u vezi Sud također bilježi kako je podnositelj, koji je imao odvjetnika tijekom cijelog postupka imao dovoljno prilike razviti obrambenu strategiju i raspraviti sa svojim odvjetnikom točke za završnu riječ prije završnog ročišta.

53. S obzirom na takvu pozadinu, a gledajući postupak kao cjelinu, Sud smatra kako udaljavanje podnositelja iz sudnice tijekom završnog ročišta nije dovelo u pitanje podnositeljeva prava na obranu u mjeri nespojivoj sa zahtjevima poštenog suđenja.

54. Stoga Sud smatra kako nije došlo do povrede članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije u tom pogledu.”

91. Veliko vijeće potvrđuje obrazloženje Vijeća i utvrđuje da nije bilo kršenja članka 6. §§ 1. i 3. (c) Konvencije u pogledu udaljavanja podnositelja zahtjeva iz sudnice.

 

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4., PROTOKOLA BR. 7. UZ KONVENCIJU

92. Podnositelj prigovara da je kazneno djelo za koje se vodio postupak koji je obustavljen 1997. godine isto kao i ono za koje je proglašen krivim 2007. godine. Poziva se na članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

“1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.“

A. Spojivost ratione temporis

1. Zaključci Vijeća

93. U svojoj presudi od 13. studenog 2012. godine Vijeće je utvrdilo da je prigovor temeljem članka 4. Protokola broj 7. spojiv s Konvencijeom ratione temporis. Utvrdilo je kako slijedi:

“58. Sud bilježi da je prvi kazneni postupak protiv podnositelja uistinu završio prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, drugi kazneni postupak u kojemu je podnositelj proglašen krvim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva bio je vođen i završen nakon 5. studenog 1997. godine, kad je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Pravo da se ne bude optužen ili kažnjen dva puta za isto djelo ne može se isključiti u odnosu na postupak vođen prije ratifikacije, budući da je dotična osoba osuđena za isto djelo nakon ratifikacije Konvencije. Sama činjenica da je prvi postupak vođen prije tog datuma ne može stoga spriječiti Sud da bude vremenski nadležan u ovom predmetu.”

2. Tvrdnje stranaka pred Velikim vijećem

94. Vlada je iznijela tvrdnju kako je odluka o dodjeli oprosta podnositelju zahtjeva donesena 24. lipnja 1997. godine i uručena mu je 2. srpnja 1997. godine, dok je Konvencija u pogledu Hrvatske stupila na snagu 5. studenoga 1997. godine. Stoga se dotična odluka nalazi izvan vremenske nadležnosti Suda.

95. Podnositelj zahtjeva nije iznosio nikakve tvrdnje u tom pogledu.

3. Ocjena Velikog vijeća

96. Odluka o dodjeli oprosta podnositelju zahtjeva donesena je 24. lipnja 1997. godine, dok je Konvencija u pogledu Hrvatske stupila na snagu 5. studenoga 1997. godine, a Protokol br. 7 dana 1. veljače 1998. godine. Stoga se mora riješiti pitanje nadležnosti Suda ratione temporis.

97. Veliko vijeće potvrđuje zaključke Vijeća u pogledu spojivosti Konvencije i podnositeljevog zahtjeva ratione temporis, prema članku 4. Protokola br. 7. Dodatno, ono ukazuje na obrazloženje koje je dala Komisija u predmetu Gradinger protiv Austrije (19. svibnja 1994. godine, mišljenje Komisije, §§ 67.-69., serija A, br. 328-C):

„67. Komisija podsjeća kako su, u skladu s općenito prihvaćenim pravilima međunarodnog prava, Konvencija i njezini Protokoli obvezujući za ugovorne stranke samo u pogledu činjenica koje se događaju nakon stupanja na snagu Konvencije odnosno Protokola u odnosu na dotičnu stranku.

68. Priroda je prava izraženog u članku 4. Protokola br. 7 da su se morala odvijati dva postupka: prvi postupak, u kojemu je dotična osoba „pravomoćno oslobođena ili osuđena“, i nakon toga dodatan postupak, u kojemu ga se „može ponovno suditi [ili] osuditi“ unutar istog područja nadležnosti.

69. Komisija dodatno podsjeća kako, u procesu određivanja pravednosti postupka, ona ima pravo promatrati događaje prije stupanja Konvencije na snagu u odnosu na državu gdje su zaključci takvih ranijih događaja uključeni u presudu koja je izrečena nakon takvog stupanja na snagu (usp. br. 9453/81, Odl. 13.12.82, D.R. 31 str. 204, 209). Ključan element u članku 4. Protokola br. 7 je mogućnost da se osobi sudi ili da se ona „ponovno“ kazni. Prvi postupak tek služi kao pozadina u odnosu na koju se ocjenjuje drugi postupak. U ovom predmetu, Komisija utvrđuje kako, s obzirom na to da je pravomoćna odluka u drugom postupku donesena nakon stupanja Protokola br. 7 na snagu, ona može razmatrati tužbu ratione temporis. Kako je Protokol br. 7 stupio na snagu 1. studenoga 1988. godine, a 30. lipnja 1989. godine Austrija je dala izjavu prema članku 7. stavku 2. Protokola koja nije isključila retroaktivan učinak (usp. br. 9587/81, Odl. 13.12.82, D.R. 29 str. 228, 238), a pravomoćna odluka Upravnog Suda nosi datum 29. ožujka 1989. godine, Komisija je utvrdila da nije spriječena ratione temporis u proučavanju ovog aspekta predmeta.“

98. Sukladno tome, Veliko vijeće ne vidi nikakav razlog za odstupanje od zaključka Vijeća da prijedlog Vlade za proglašavanje zahtjeva nedopuštenim na temelju nepostojanja nadležnosti ratione temporis mora biti odbačen.

B. Primjenjivost članka 4. Protokola br. 7

1. Zaključci Vijeća

99. Vijeće je prvo zaključilo kako su kaznena djela za koja je podnositelju zahtjeva bilo suđeno u prvom i drugom postupku bila ista. Ostavilo je otvoreno pitanje može li se odluka o davanju oprosta podnositelju zahtjeva promatrati kao pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda za potrebe članka 4. Protokola br. 7, i nastavilo razmatrati osnovanost prigovora uz izuzeća sadržana u stavku 2. članka 4. Protokola br. 7. Vijeće se složilo sa zaključcima Vrhovnog suda u tome da je Zakon o općem oprostu bio pogrešno primijenjen u predmetu podnositelja zahtjeva i utvrdilo kako je davanje oprosta za djela koja su sačinjavala ratne zločine počinjene od strane podnositelja zahtjeva predstavljalo „temeljni nedostatak“ u tom postupku, koji je onemogućio suđenje podnositelju zahtjeva.

2. Tvrdnje stranaka pred Velikim vijećem

(a) Podnositelj zahtjeva

100. Podnositelj zahtjeva iznio je tvrdnju da su kaznena djela u dva kaznena postupka protiv njega bila činjenično ista te kako klasificiranje kaznenih djela u drugom postupku kao ratnih zločina nije moglo izmijeniti činjenicu da su optužbe bile materijalno identične.

101. Dodatno je iznio tvrdnju kako je odluka o dodjeli oprosta optuženom bila pravomoćna odluka koja je spriječila mogućnost ponovnog suđenja.

(b) Vlada

102. U svojim pisanim odgovorima, Vlada je iznijela tvrdnju kako je prvi postupak pred Županijskim sudom u Osijeku primijenio Zakon o općem oprostu bez utvrđivanja činjenica o predmetu i bez odlučivanja o krivnji podnositelja zahtjeva. Tako donesena odluka uopće nije dala odgovor na pitanje je li podnositelj zahtjeva počinio kaznena djela za koja je optužen, niti je razmatrala optužbe iz optužnice. Stoga ta odluka nije imala kvalitetu res judicata (vidi stavak 33. odgovora Vlade). Ipak, u nastavku su naveli da je ona ispunila sve uvjete res judicata te bi se mogla smatrati pravomoćnim oslobađanjem ili osudom u smislu članka 4. Protokola br. 7 (vidi odgovore Vlade, stavak 37.).

103. Vlada je nadalje iznijela tvrdnju, opširno se oslanjajući na zaključke Vijeća, kako se oprost nije mogao dati za ratne zločine, te kako je dodjela oprosta sačinjavala temeljnu pogrešku u tom postupku.

104. Nakon što je prekinut prvi postupak, pojavile su se nove činjenice, naime to što su žrtve bile uhićene i mučene prije no što su bile ubijene. Ti su novi elementi bili dovoljni kako bi se kaznena djela u pitanju prekvalificirala kao ratni zločini protiv civilnog stanovništva umjesto kao „obična“ ubojstva.

105. Zakon o općem oprostu usvojen je s ciljem zadovoljavanja međunarodnih obveza Hrvatske proisteklih iz Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Republike Jugoslavije, i njegov je prvenstveni cilj bio promicanje pomirenja u hrvatskom društvu u vrijeme rata koji je tada bio u tijeku. Izričito je isključivao svoju primjenu na ratne zločine.

106. U slučaju podnositelja zahtjeva, Zakon o općem oprostu primijenjen je u suprotnosti s njegovom svrhom kao i u suprotnosti s hrvatskim međunarodnim obvezama, uključujući one prema člancima 2. i 3. Konvencije.

107. U pogledu postupaka kojih se pridržavaju nacionalna tijela, Vlada je ustrajala kako su postupci prema podnositelju zahtjeva bili pravedni, bez pružanja ikakvih argumenata o tome jesu li postupci bili u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

(c) Treće strane - umješači

108. Grupa akademskih stručnjaka iznijela je tvrdnju da niti jedan multilateralan međunarodni ugovor izričito ne zabranjuje davanje oprosta za međunarodne zločine. Tumačenje Međunarodnog odbora Crvenog križa („ICRC“) članka 6. § 5. drugog Dodatnog protokola Ženevskim konvencijama sugerira kako države ne mogu dati oprost osobama osumnjičenima, optuženima ili osuđenima za ratne zločine. Ipak, analiza travaux préparatoires tog članka pokazala je da su jedine države koje su se pozivale na pitanje počinitelja međunarodnih zločina, bivši SSSR i neke od njegovih satelitskih država, povezale to pitanje sa stranim plaćenicima. Bilo je čudno da je ICRC protumačio članak 6. § 5. takvim da isključuje samo ratne zločince, a ne počinitelja drugih međunarodnih zločina iz njegova opsega jer su izjave SSSR-a na koje se oslanjao posebice omogućavale progon počinitelja zločina protiv čovječnosti i zločina protiv mira. Bilo je teško uvidjeti koji bi argumenti opravdali isključivanje ratnih zločinaca, ali ne i počinitelje genocida i zločina protiv čovječnosti iz potencijalnog opsega primjene oprosta. Nadalje, ICRC se pozvao na primjere ne-međunarodnih sukoba poput onih u Južnoj Africi, Afganistanu, Sudanu i Tadžikistanu. Ipak, oprosti povezani s tim sukobima redom su uključivali najmanje jedan međunarodni zločin.

109. Umješači su istaknuli poteškoće u postupku pregovora o klauzulama ugovora koji se bave oprostom (pozvali su se na Rimsku konferenciju o uspostavi Međunarodnog kaznenog suda („ICC“) iz 1998. godine; pregovore o Međunarodnoj konvenciji o prisilnom nestanku; i Deklaraciju o sastanku na visokoj razini Opće skupštine o vladavini prava na nacionalnim i međunarodnim razinama iz 2012. godine). Poteškoće su potvrdile nedostatak ikakvog konsenzusa o tom pitanju među državama.

110. Umješači su se oslonili na pravnu doktrinu o oprostima6 kojom se tvrdilo da se države, nakon drugog svjetskog rata, sve više oslanjaju na zakone o oprostu. Premda se povećao broj novih zakona o oprostu kojima se isključuju međunarodni zločini, jednako se tako povećao broj oprosta koji uključuju takve zločine. Oprosti su bili najčešće korišteni oblik prijelazne pravde. Uporaba oprosta unutar mirovnih sporazuma između 1980. i 2006. godine ostala je razmjerno stabilna.

111. Premda je nekoliko međunarodnih i regionalnih sudova usvojilo stajalište kako su oprosti dani za međunarodne zločine bili zabranjeni međunarodnim pravom, njihov je autoritet poljuljan nedosljednostima u tim pravosudnim odlukama u pogledu opsega takve zabrane i zločina na koje se ona odnosi. Primjerice, dok je Međuamerički sud za ljudska prava usvojio stajalište, u predmetu Barrios Altos iz 2001. godine, kako su sve odredbe o oprostu bile nedopuštene jer im je namjera bila spriječiti istragu i kažnjavanje onih odgovornih za kršenja ljudskih prava, predsjednik tog suda i četiri druga suca, u predmetu The Massacres of El Mozote protiv El Salvadora, nijansirali su takvo stajalište prihvaćajući da čak i u slučajevima kada se radi o teškim kršenjima ljudskih prava, potreba za procesuiranjem nije apsolutna i mora se uravnotežiti s potrebama mira i pomirenja u stanjima nakon rata.6

112. Štoviše, nekoliko je nacionalnih vrhovnih sudova podržalo zakone o oprostu njihovih zemalja jer su takvi zakoni doprinosili postizanju mira, demokracije i pomirenja. Umješači su naveli sljedeće primjere: zaključke španjolskog vrhovnog suda na suđenju suca Garzóna u veljači 2012. godine; odluku ugandskog ustavnog suda koji je potvrdio ustavnost zakona o oprostu iz 2000. godine; odluku brazilskog vrhovnog suda iz travnja 2010. godine kojom je odbio opozvati zakon o oprostu iz 1979. godine; i odluku južnoafričkog ustavnog suda u predmetu AZPO, koji je potvrdio ustavnost zakona o promicanju nacionalnog jedinstva i pomirenja iz 1995. godine, kojim se osiguravala široka primjena oprosta.

113. Umješači su prihvatili mišljenje kako davanje oprosta u određenim slučajevima može dovesti to nekažnjivosti onih koji su odgovorni za kršenje temeljnih ljudskih prava i time potkopati pokušaje zaštite takvih prava. Ipak, snažni politički razlozi podupirali su priznavanje mogućnosti davanja oprosta tamo gdje su oni predstavljali jedini izlaz iz nasilnih diktatura i beskrajnih sukoba. Umješači su izrazili protivljenje općoj zabrani oprosta i zagovarali znatnije nijansiran pristup rješavanju pitanja dodjele oprosta.

3. Ocjena Velikog vijeća

(a) Jesu li kaznena djela za koja je podnositelj zahtjeva procesuiran bila ista

114. U predmetu Zolotukhin, Sud je zauzeo stav kako se članak 4. Protokola br. 7 morao tumačiti takvim da zabranjuje progon ili suđenje za drugo „kazneno djelo“ u onoj mjeri u kojoj proistječe iz identičnih činjenica ili činjenica koje su bile u suštini iste (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, § 82., ECHR 2009).

115. U ovom je predmetu podnositelja zahtjeva bio optužen, u oba postupka, za sljedeće:

- ubijanje S.B. i V.B. i teško ranjavanje Sl.B. dana 20. studenoga 1991. godine;

- ubijanje N.V. i Ne.V. dana 10. prosinca 1991. godine.

116. Stoga, u onoj mjeri u kojoj su se oba postupka ticala gore navedenih optužbi, podnositelj zahtjeva procesuiran je dva puta za ista kaznena djela.

(b) Priroda odluka usvojenih u prvom postupku

117. Postoje dvije različite situacije u pogledu optužbi podnesenih protiv podnositelja zahtjeva u prvom postupku, koji su također radije korišteni protiv njega u drugom postupku.

118. Prvo, dana 25. siječnja 1996. godine, tužitelj je povukao optužbe koje se odnose na navodno ubijanje N.V. i Ne.V. dana 10. prosinca 1991. godine (vidi stavke 120. i 121. ove presude).

119. Drugo, postupak u pogledu navodnog ubijanja S.B. i V.B. te teškog ranjavanja Sl.B. dana 20. studenoga 1991. godine obustavljen je odlukom koju je donio Županijski sud u Osijeku dana 24. lipnja 1997. godine na temelju Zakona o općem oprostu (vidi stavke 122. i dalje ove presude).

(i) Povlačenje optužbi od strane tužitelja

120. Sud je već presudio da prekid kaznenog postupka od strane javnog tužitelja ne sačinjava niti osudu niti oslobađanje, te stoga članak 4. Protokola br. 7 nema primjene u takvoj situaciji (vidi Smirnova i Smirnova protiv Rusije (odl.), br. 46133/99 i 48183/99, 3. listopada 2002. godine, i Harutyunyan v. Armenije (odl.), br. 34334/04, 7. prosinca 2006. godine).

121. Stoga, prekid postupka od strane tužitelja, u pogledu ubijanja N.V. i Ne.V. ne pripada u obuhvat članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju. Slijedi da je ovaj dio prigovora nespojiv ratione materiae.

(ii) Obustava postupka na temelju Zakona o općem oprostu

122. U pogledu preostalih optužbi (ubijanje V.B. i S.B. te teško ranjavanje Sl.B.), prvi je postupak protiv podnositelja zahtjeva obustavljen je na temelju Zakona o općem oprostu.

123. Sud će početi svoje ocjenjivanje u pogledu odluke od 24. lipnja 1997. godine određivanjem je li članak 4. Protokola br. 7 uopće primjenjiv u specifičnim okolnostima ovog predmeta, gdje je podnositelju zahtjeva dan bezuvjetan oprost u pogledu djela koja predstavljaju teška kršenja temeljnih ljudskih prava.

(α) Položaj prema Konvenciji

124.Sud primjećuje kako su navodi u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva uključivali ubijanje i teško ranjavanje civila i time je uključeno njihovo pravo na život zaštićeno prema članku 2. Konvencije, te moguće njihova prava prema članku 3. Konvencije. U vezi s ovim, Sud ponavlja kako članci 2. i 3. vrijede kao najosnovnije odredbe u Konvenciji. One utjelovljuju neke od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja sačinjavaju Vijeće Europe (vidi, između brojnih drugih izvora, Andronicou i Constantinou protiv Cipra, 9. listopada 1997. godine, § 171., Izviješća 1997-VI, i Solomou i drugi protiv Turske, br. 36832/97, § 63., 24. lipnja 2008. godine).

125. Obveza zaštite prava na život prema članku 2. Konvencije i osiguravanje zaštite od zlostavljanja prema članku 3. Konvencije, tumačene zajedno s općom dužnosti države prema članku 1. Konvencije koja ima “osigurati [...] svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u [...] Konvenciji”, također zahtijevaju postojanje nekog oblika učinkovite službene istrage kada su pojedinci ubijeni uslijed uporabe sile (vidi, mutatis mutandis, McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. rujna 1995. godine, § 161., serija A br. 324, i Kaya protiv Turske, 19. veljače 1998. godine, § 86., Izviješća 1998-I) ili zlostavljani (vidi, na primjer, El Masri protiv “bivše jugoslavenske republike Makedonije” [VV], br. 39630/09, § 182., ECHR 2012.). Ključna je svrha takve istrage osigurati učinkovitu primjenu domaćih zakona koji štite pravo na život i osigurati odgovornost počinitelja.

126. Sud je već presudio da, ako je predstavnik države bio optužen za zločine koji su uključivali mučenje ili zlostavljanje, od najveće je važnosti da kazneni postupak i izricanje kazne nemaju vremenskih ograničenja, te da davanje oprosta ili pomilovanje ne bi trebalo biti dopušteno (vidi Abdülsamet Yaman protiv Turske, br. 32446/96, § 55., 2. studenoga 2004. godine; Okkalı protiv Turske, br. 52067/99, § 76., 17. listopada 2006. godine; i Yeşil i Sevim protiv Turske, br. 34738/04, § 38., 5. lipnja 2007. godine). Posebice je smatrao kako nacionalne vlasti ne bi trebale stvarati dojam kako su voljne dopuštati da takvi postupci ostanu nekažnjeni (vidi Egmez protiv Cipra, br. 30873/96, § 71., ECHR 2000-XII, i Turan Cakir protiv Belgije, br. 44256/06, § 69., 10. ožujka 2009. godine). U svojoj odluci u predmetu Ould Dah protiv Francuske ((odl.), br. 13113/03, ECHR 2009.) Sud je presudio, pozivajući se također na Komisiju za ljudska prava Ujedinjenih naroda i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kako je oprost općenito nespojiv s dužnošću postojećih država u pogledu istrage djela kao što su mučenje te kako obveza procesuiranja počinitelja kaznenih djela stoga ne treba biti potkopavana dodjeljivanjem oprosta počinitelju u obliku zakona o oprostu koji bi se mogao smatrati suprotnim međunarodnom pravu.

127. Obveza država procesuirati djela kao što su mučenje i namjerna ubijanja stoga je čvrsto uspostavljena u praksi Suda. Praksa Suda potvrđuje kako bi davanje oprosta u pogledu ubijanja i zlostavljanja civila bilo suprotno obvezama države prema člancima 2. i 3. Konvencije jer bi se time ometalo istragu takvih djela i neizbježno vodilo do nekažnjivosti odgovornih. Takav bi rezultat umanjio svrhu zaštite zajamčene prema člancima 2. i 3. Konvencije i učinio jamstva u pogledu prava na život pojedinca i prava pojedinca da ne bude zlostavljan iluzornima. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta za zaštitu pojedinačnih ljudskih bića zahtijevaju da se njezine odredbe tumače i primjenjuju na takav način da njezina zaštita bude praktična i učinkovita (vidi McCann i drugi, naprijed citirano, § 146.).

128. Dok se ovaj predmet ne odnosi na navodna kršenja članaka 2. i 3. Konvencije, već članka 4. Protokola br. 7, Sud ponavlja kako Konvencija i njezini Protokoli moraju biti čitani kao cjelina i tumačeni na takav način da promiču unutarnju konzistentnost i sklad između njezinih različitih odredaba (vidi Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.) [VV], br. 65731/01 i 65900/01, § 48., ECHR 2005-X, i Austin i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39692/09, 40713/09 i 41008/09, § 54., ECHR 2012.). Stoga jamstva prema članku 4. Protokola br. 7 i obveza država prema člancima 2. i 3. Konvencije treba promatrati kao dijelove cjeline.

(ß) Položaj prema međunarodnom pravu

129. Sud bi trebao uzeti u obzir razvoj međunarodnog prava u ovom području. Konvencija i njezini Protokoli ne mogu se tumačiti u vakuumu, već se moraju tumačiti u skladu s općim načelima međunarodnog prava čiji su dio. Treba uzeti u obzir, kako je navedeno u članku 31. § 3. (c) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine, o „svim relevantnim pravilima međunarodnog prava u odnosima između ugovornica“, i posebno pravila koja se tiču međunarodne zaštite ljudskih prava (vidi Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 35763/97, § 55., ECHR 2001-XI; Demir i Baykara protiv Turske [VV], br. 34503/97, stavak § 67., ECHR 2008; Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, § 62., ECHR 2008; Rantsev protiv Cipra i Rusije, br. 25965/04, §§ 273.-74., ECHR 2010. (izvaci); i Nada protiv Švicarske [VV], br. 10593/08, § 169., ECHR 2012).

130. Sud uvažava opažanje Vijeća u pogledu toga da “odobravanje oprosta u odnosu na „međunarodne zločine“ koji uključuju zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i genocid sve se više smatra zabranjenim međunarodnim pravom. Ovo se shvaćanje izvodi iz običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, kao i odluka međunarodnih i regionalnih sudova te prakse država koja se razvija, kao što i postoji rastuća sklonost da međunarodni, regionalni i nacionalni sudovi sve više preinačuju odluke o općem oprostu koje su donijele Vlade.”

131. Treba primijetiti kako do sada niti jedan međunarodni ugovor izričito ne zabranjuje davanje oprosta za teška kršenja temeljnih ljudskih prava. Dok članak 6. § 5. drugog Dodatnog protokola Ženevskim konvencijama, koji se odnosi na zaštitu žrtava ne-međunarodnih sukoba, određuje kako „[p]o prestanku neprijateljstava vlasti će u što je moguće većoj mjeri nastojati amnestirati osobe koje su sudjelovale u oružanom sukobu ili koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob ...“, tumačenje Međuameričkog suda za ljudska prava te odredbe isključuje njezinu primjenu u odnosu na počinitelje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (vidi stavak 66. ove presude, presuda u predmetu The Massacres of El Mozote and Nearby Places protiv El Salvadora, § 286.). Temelj za takav zaključak, prema Međuameričkom sudu za ljudska prava, nalazi se u obvezama država prema međunarodnom pravu, u smislu istrage i procesuiranja ratnih zločina. Međuamerički sud utvrdio je kako stoga „osobe osumnjičene ili optužene za počinjenje ratnih zločina ne mogu biti obuhvaćene oprostom.“ Ista obveza u pogledu istrage i procesuiranja postoji u pogledu teških kršenja temeljnih ljudskih prava i stoga oprosti predviđeni člankom 6. § 5. drugog Dodatnog protokola Ženevskim konvencijama također nisu primjenjivi na takva djela.

132. Mogućnost da država dodijeli oprost za teška kršenja ljudskih prava može biti ograničen međunarodnim ugovorima čija je država ugovornica. Postoji nekoliko međunarodnih konvencija koje nameću dužnost procesuiranja zločina navedenih u tim dokumentima (vidi Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti žrtava oružanih sukoba i njihove Dodatne protokole, posebice zajednički članak 3. Ženevskih konvencija, članke 49. i 50. Konvencije (I) za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima u ratu, članke 50. i 51. Konvencije (II) za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, članke 129. i 130. Konvencije (III) o postupanju s ratnim zarobljenicima, te članke 146. i 147. Konvencije (IV) o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata; također vidi Dodatni protokol (II) Ženevskim konvencijama iz 1977. godine, o zaštiti žrtava ne-međunarodnih oružanih sukoba, članke 4. i 13.; Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja).

133. Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti zabranjuje zakonsku zastaru u pogledu zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

134. Razna su međunarodna tijela objavljivala rezolucije, preporuke i primjedbe koje se odnose na nekažnjavanje i davanje oprosta za teška kršenja ljudskih prava, općenito se slažući kako oprosti ne bi trebali biti davani onima koji su počinili takva kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava (vidi stavke 45., 47.-49., 51.-53. i 56.-58. ove presude).

135. U svojim je presudama nekoliko međunarodnih sudova odredilo oproste kao neprihvatljive kada im je namjena spriječiti istragu i kažnjavanje onih koji su odgovorni za teška kršenja ljudskih prava ili djela koja su kaznena djela prema međunarodnom pravu (vidi stavke 54. i 59.-68. ove presude).

136. Premda tekst članka 4. Protokola br. 7. ograničava njegovu primjenu na nacionalnu razinu, treba primijetiti kako se opseg nekih međunarodnih instrumenata širi na ponovno suđenje u drugoj državi ili pred međunarodnim sudom. Primjerice, statut Međunarodnog kaznenog suda sadrži izričitu iznimku od načela ne bis in idem jer dopušta progon u slučaju kada je osoba već oslobođena u pogledu zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina ako je svrha postupka pred drugim sudom bila zaštititi određenu osobu od kaznene odgovornosti za zločine koji pripadaju pod nadležnost Međunarodnog kriminalnog suda (članak 20.).

137. Sud primjećuje argument umješača kako nema sporazuma između država, na međunarodnoj razini, u području zabrane davanja oprosta bez iznimke za teška kršenja temeljnih ljudskih prava, uključujući ona obuhvaćena člancima 2. i 3. Konvencije. Izražen je stav kako davanje oprosta kao alata u okončavanju dugotrajnih sukoba može dovesti do pozitivnih rezultata (vidi tvrdnje umješača sažeto predstavljene u stavcima 108.-113. ove presude).

138. Sud također primjećuje praksu Međuameričkog suda za ljudska prava, posebice naprijed citirane predmete Barrios Altos protiv Perua, Gomes Lund i drugi protiv Brazila, Gelman protiv Urugvaja i The Massacres of El Mozote and Nearby Places protiv El Salvadora, gdje je taj sud zauzeo čvršći stav, oslanjajući se na svoje ranije zaključke kao i one Međuameričke komisije za ljudska prava, tijela Ujedinjenih naroda i drugih univerzalnih i regionalnih tijela za zaštitu ljudskih prava, i utvrdio kako nikakvi oprosti nisu prihvatljivi u vezi s teškim kršenjima temeljnih ljudskih prava jer takvi bi oprosti ozbiljno potkopali dužnost država u pogledu istrage i kažnjavanja počinitelja takvih djela (vidi naprijed citirane presude Međuameričkog suda za ljudska prava u predmetima Gelman protiv Urugvaja, § 195., i Gomes Lund i drugi protiv Brazila, § 171.). Naglasio je kako su takvi oprosti u suprotnosti s neopozivim pravima priznatim od strane međunarodnog prava o ljudskim pravima (vidi Gomes Lund i drugi, § 172.).

(γ) Zaključak suda

139. U ovom je predmetu podnositelju zahtjeva dan oprost za djela koja sačinjavaju teška kršenja temeljnih ljudskih prava kao što je namjerno ubijanje civila i nanošenje teških tjelesnih ozljeda djetetu, a obrazloženje Županijskog Suda pozivalo se na činjenicu da je podnositelj zahtjeva časnik oružanih snaga. Rastuća tendencija u međunarodnom pravu jest promatrati takve oproste kao neprihvatljive jer su nespojivi s jednoglasno prepoznatom obvezom država u pogledu procesuiranja i kažnjavanja teških kršenja temeljnih ljudskih prava. Čak i kada bi se prihvatilo oproste kao moguće tamo gdje postoje neke posebne okolnosti, poput procesa pomirenja i/ili oblik obeštećenja žrtava, oprost dan podnositelju zahtjeva u ovom predmetu ipak ne bi bio prihvatljiv jer nema ničega što bi upućivalo na to da su postojale ikakve takve okolnosti.

140. Sud smatra da su podnošenjem nove optužnice protiv podnositelja zahtjeva i osudivši ga za ratne zločine protiv civilnog stanovništva hrvatske vlasti postupile u skladu sa zahtjevima članaka 2. i 3. Konvencije i na način koji je sukladan sa zahtjevima i preporukama gore spomenutih međunarodnih mehanizama i instrumenata.

141. Uz gore opisanu pozadinu, Sud zaključuje kako članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju nije primjenjiv u okolnostima ovog predmeta.

 

ZBOG OVIH RAZLOGA, SUD

1. Jednoglasno proglašava nedopuštenim prigovor temeljem članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju u pogledu prava podnositelja zahtjeva da mu se ne sudi ili da ga se ne kazni dva puta po optužbama koje se odnose na ubijanje N.V. i Ne.V. koje su povučene od strane tužitelja dana 25. siječnja 1996. godine;

2. Jednoglasno presuđuje da nije bilo kršenja članka 6. Konvencije;

3. Presuđuje sa šesnaest glasova za i jednim protiv da članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju nije primjenjiv na optužbe koje se odnose na ubijanje S.B i V.B. i teško ranjavanje Sl.B.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 27. svibnja 2014. godine temeljem pravila 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

Lawrence Early                              Dean Spielmann

pravni savjetnik                                    predsjednik

 

U skladu s člankom 45. § 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća posebna mišljenja:

(a) zajedničko suglasno mišljenje sudaca Spielmanna, Power-Forde i Nußberger;

(b) zajedničko suglasno mišljenje sudaca Ziemele, Berro-Lefèvre i Karakaş;

(c) zajedničko suglasno mišljenje sudaca Šikuta, Wojtyczeka i Vehabovića;

(d) suglasno mišljenje suca Vučinića;

(e) djelomično suprotstavljeno mišljenje suca Dedova.

D.S. T.L.E.

 

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA SPIELMANNA, POWER-FORDE I NUßBERGER;

(Prijevod)

1. Kao i većina, smatramo da članak 4. Protokola br. 7. nije primjenjiv u ovom predmetu. Ipak, za razliku od pogleda izraženog od strane većine, uvjereni smo da se ovaj rezultat može izvesti izravno iz teksta članka 4. Protokola br. 7. Prema našem viđenju, ta odredba nije primjenjiva jer, posve jednostavno, nije bilo pravomoćne oslobađajuće presude.

2. U onoj mjeri u kojoj tekst (koji je jasan) zahtijeva ikakvo tumačenje, Veliko vijeće moglo je iskoristiti priliku i protumačiti značenje izraza „pravomoćno oslobođen ili osuđen“. Prema našem viđenju, odluka kojom se podnositelju zahtjeva daje bezuvjetan oprost ne može se smatrati pravomoćnom oslobađajućom presudom u smislu članka 4. Protokola br. 7. U daljnjem ćemo tekstu obrazložiti što nas dovodi do ovog zaključka.

3. Namjeravamo početi ponavljajući, u onoj mjeri koliko je neophodno, prvo kriterije koje se ima zadovoljiti kako bi se članak 4. Protokola 7 primjenjivao (I), i drugo, specifične karakteristike oprosta (II). Potom ćemo prijeći na primjenu rezultata ovog metodološkog pristupa na ovaj predmet (III).

I. Kriteriji za primjenu članka 4. Protokola br. 7

4. Kriteriji koji se moraju zadovoljiti kako bi članak 4. Protokola br. 7 bio primjenjiv jesu postojanje kaznenog postupka okončanog pravomoćnom odlukom (i), postojanje drugog postupka (ii) i postojanje pravomoćne oslobađajuće ili osuđujuće presude (iii).

(i) Postupak okončan pravomoćnom odlukom

5. Cilj članka 4. Protokola br. 7 jest zabraniti ponavljanje kaznenih postupaka koji su okončani pravomoćnom odlukom (vidi Franz Fischer protiv Austrije, br. 37950/97, § stavak 22., 29. svibnja 2001. godine, i Gradinger protiv Austrije, 23. listopada 1995. godine, § 53., serija A br. 328-C). Prema Izviješću s objašnjenjima o Protokolu br. 7, koji se sam poziva na Europsku konvenciju o međunarodnoj valjanosti kaznenih presuda, „odluka je pravomoćna „ako je, prema tradicionalnom izrazu, postigla snagu res judicata. Tome je tako kada je ona neopoziva, to jest kada više nema dostupnih običnih lijekova ili kada su stranke iskoristile takve lijekove ili su dopustile da istekne vremenski rok bez da su posegnule za njima““. Ovaj je pristup dobro utvrđen u praksi Suda (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, § 107., ECHR 2009).

(ii) Drugi postupak

6. Načelo ne bis in idem odnosi se na drugi postupak, onaj koji je pokrenut nakon što je okrivljenik bio pravomoćno osuđen ili oslobođen. Ovaj stav nalazi uporište u Izviješću s objašnjenjima o Protokolu br. 7, koje u pogledu članka 4. navodi kako je „načelo uspostavljeno u ovoj odredbi primjenjivo tek nakon što je osoba pravomoćno oslobođena ili osuđena u skladu s pravom i kaznenim postupkom dotične države.“

(iii) Pravomoćna oslobađajuća ili osuđujuća presuda

7. Upravo je ovaj posljednji kriterij, prema našem viđenju, problematičan. Kako bi članak 4. Protokola br. 7 bio primjenjiv, okrivljenik mora prvo biti oslobođen ili osuđen pravomoćnom odlukom. Kako bi se odluka smatrala res judicata za potrebe članka 4. Protokola br. 7, nije dovoljno da ona bude pravomoćna odluka koja ne podliježe žalbi: ona mora sačinjavati pravomoćnu osuđujuću ili oslobađajuću presudu.

8. U skladu s vladavinom međunarodnog prava navedenom u članku 31. Bečke konvencije, ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. Zaštita koju pruža članak 4. Protokola br. 7 time je ograničena u opsegu u kojemu ova odredba zabranjuje drugo procesuiranje ili kažnjavanje samo u slučaju osoba koje su već „pravomoćno oslobođene ili osuđene“ (na francuskom: “acquitté ou condamné par un jugement définitif”). Namjeran odabir riječi implicira kako je učinjena ocjena okolnosti predmeta te da je utvrđena krivnja ili nedužnost okrivljenika. Oprost ne odgovara niti jednoj od tih situacija.

II. Specifične karakteristike oprosta

9. Oprost se sastoji od brisanja nekog aspekta kažnjivog ponašanja počinitelja iz pravne memorije. On se može dodijeliti na različite načine i ne mora uvijek imati oblik pravosudne odluke. Stoga, takva mjera ne mora nužno zahtijevati održavanje suđenja u tijeku kojega se izvode dokazi za i protiv okrivljenika te se izvršava procjena njegove ili njezine krivice. Prilikom definiranja pravnih karakteristika oprosta, H. Donnadieu de Vabres napisao je:

„Pojam oprosta (amnestije) implicira pojam kako se nešto zaboravlja (άμνηστία, od α što znači „bez“, i μνάομαι, što znači „sjećam se“). Oprost je čin suverene vlasti čija svrha i rezultat jest dopuštanje zaboravljanja određenih kaznenih djela: on prekida protekle i buduće postupke, kao i osuđujuće presude koje se izriču u vezi s tim kaznenim djelima.

Oprost se može primijeniti u dva skupa okolnosti: ili odmah nakon počinjenja kaznenog djela, u kojem se slučaju prekidaju ti postupci, ili nakon osuđujuće presude dotične osobe, koja se time briše“ (Traité de droit criminel et de législation pénale comparée, treće izdanje, Pariz, Sirey, 1947., str. 550, br. 977).

10. Točan obuhvat oprosta, tako definiran, omogućava razlikovanje onih predmeta gdje se može pozvati na zaštitu prema članku 4. Protokola br. 7 i onih koji ne propadaju u opseg te zaštite. Naravno, moraju se također uzeti u obzir dodatna ograničenja ove zaštite koja su definirana stavkom 2. članka 4. Protokola br. 7. Razmišljanje u pozadini Konvencije činjenično se temelji na zaštiti prava osoba koje su već pravomoćno oslobođene ili osuđene, i time bez ugroze zaštite prava zajamčenih prema postupovnim aspektima članaka 2. i 3. Pravna se sigurnost također mora nastaviti osiguravati. Naravno, važno je naglasiti kako konzistentna praksa Suda implicitno zahtijeva postojanje učinkovite službene istrage sposobne identificirati i kazniti one koji su odgovorni u slučajevima kada su pojedinci ubijeni ili teško zlostavljani uslijed kršenja zakona i uporabe sile (vidi Assenov i drugi protiv Bugarske, 28. listopada 1998. godine, § 102., Izvješća o presudama i odlukama 1998.-VIII). Da tome nije tako, općenita pravna zabrana mučenja i nečovječnih i ponižavajućih postupaka i kažnjavanja, unatoč njihovoj temeljnoj važnosti, bila bi neučinkovita u praksi. No svako pozivanje na članke 2. i 3. Konvencije čini nam se nepotrebnim u ovom predmetu jer je jasno iz teksta samog članka 4. Protokola br. 7 kako potonja odredba nije primjenjiva. Štoviše, primjenjivost postupovne obveze koja proizlazi iz članaka 2. i 3. Konvencije izgleda nam daleko očiglednijom u ovom predmetu, u svjetlu načela utvrđenih u predmetu Janowiec i drugi protiv Rusije ([VV], br. 55508/07 i 29520/09, ECHR 2013).

III. Primjena načela na ovaj predmet

11. U ovom je predmetu, odlukom od 24. siječnja 1997. godine, obustavljen kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva na temelju Zakona o općem oprostu. U pogledu toga je li odluka bila pravomoćna ili ne, treba imati na umu kako se podnositelj zahtjeva nije žalio i kako tužitelj nije imao pravo podnošenja žalbe. Odluka je, stoga, postala pravomoćna. Ovaj zaključak ni na koji način ne mijenja činjenica da je tužiteljstvo podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti, jer je to predstavljalo izvanredni pravni lijek.

12. U pogledu pitanja je li odluka kojom se podnositelju zahtjeva dodjeljuje oprost sačinjavala osuđujuću presudu, jasno nam je da to nije bio slučaj, s obzirom na izostanak bilo kakve odluke domaćeg suda kojom se podnositelja zahtjeva proglašava krivim za djela za koja je bio optužen.

13. U pogledu pitanja je li ona sačinjavala oslobađajuću presudu, treba konzultirati odluku o oprostu, koja nije zahtijevala nikakvu istragu optužbi protiv podnositelja zahtjeva, te nije bila temeljena na ikakvom utvrđivanju činjenica relevantnih za određivanje njegove krivnje ili nedužnosti. Odluka

nije sadržavala nikakvu ocjenu treba li podnositelj zahtjeva odgovarati za ikakav zločin, što bi inače bio preduvjet za oslobađajuću presudu.

14. Slijedom gore navedenog, zaključujemo kako odluka kojom je podnositelju zahtjeva dan oprost nije bila niti osuđujuća ni oslobađajuća presuda za potrebe članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Zbog tog razloga, i samo zbog tog razloga, mi vjerujemo kako je ova odredba neprimjenjiva na ovaj predmet.

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA ZIEMELE, BERRO-LEFEVRE I KARAKAŞ

1. Glasovali smo kao i većina u ovom predmetu jer se načelno slažemo da se ne bi smjelo pozivati na pravilo ne bis in idem da bi se opravdalo nekažnjavanje teških kršenja ljudskih prava. Postoji nekoliko važnih razvoja događaja u međunarodnom pravu (vidi dio „Relevantni međunarodni pravni materijali“, a posebno odjeljak K) koji ukazuju na to da teška kršenja ljudskih prava i teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne bi smjela završiti oprostom, pomilovanjem ili izuzećem od odgovornosti. U tom kontekstu i na temelju općeg pristupa koji je usvojila većina, i mi smo utvrdili da članak 4. Protokola br. 7 nije primjenjiv.

2. Ipak, želimo pojasniti da bismo radije izjavili da je predmetni članak u načelu primjenjiv i da smo ustanovili u pogledu osnovanosti ovog predmeta da nije došlo do nikakvog kršenja. Postoji nekoliko razloga za takav stav. Smatramo da Sud ne proučava činjenice predmeta na adekvatno detaljan način i da je njegovo obrazloženje ograničeno na vrlo opću razinu. U pogledu obrazloženja zabrinjava nas što je predmet umjesto toga pretvoren u predmet iz članka 2. i 3. (vidi stavak 124. et seq. presude). Premda je načelo koje navodi Sud uistinu temeljno i stoga smo se pridružili većini, pitamo se nije li Sud trebao razmotriti ovaj predmet na drugi, a ne svoj uobičajen način.

3. Na primjer, ne osporava se da su se oba kaznena postupka protiv podnositelja zahtjeva na nacionalnoj razini odnosila na ubojstvo V.B. i S.B. te na teško ozljeđivanje Sl.B (vidi stavak 99. i usporedi sa stavkom 122.). U vezi s time može se pojaviti preliminarno pitanje dvostruke kažnjivosti te se Sud trebao detaljno osvrnuti na pitanje primjenjivosti stavka 1. članka 4. Protokola br. 7. Nadalje, važno je primijetiti da, iako je Vrhovni sud utvrdio da je davanjem oprosta podnositelju zahtjeva prekršen Zakon o općem oprostu, sam je testirao prvi i drugi postupak prema uvjetima pravila ne bis in idem. U prvom je postupku podnositelju zahtjeva de facto dan oprost za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, a pri davanju oprosta nacionalni su se sudovi oslonili na njegove zasluge kao vojnog zapovjednika. Vrhovni sud je smatrao da je takva primjena Zakona o općem oprostu pogrešna i u suprotnosti s njegovom svrhom. Štoviše, prema Zakonu nije bilo zakonito dati oprost za ratne zločine. Međutim, ni tijela progona ni Županijski sud nisu u prvom postupku ocijenili je li činjenično stanje povezano s optužbama protiv podnositelja zahtjeva odgovaralo ratnom zločinu i time spadalo u opseg ove iznimke.

4. Ove činjenice predmeta pozivaju na pregled toga što se točno dogodilo, prirodu danog oprosta i njegove sukladnosti s domaćim pravom, tumačenog u svjetlu relevantnih međunarodnih obveza. U tom pogledu želimo istaknuti da se riječi „pravomoćno osuđen ili oslobođen“ mogu shvatiti u svom tehničkom smislu. U sferi kaznenog zakonodavstva ti se izrazi tiču konačnog oslobođenja ili konačne osude nakon ocjenjivanja činjenica danog predmeta i utvrđivanja krivnje ili nevinosti optuženog. U tom se smislu osuda shvaća kao presuda o krivnji, a oslobađanje kao presuda o neutvrđenoj krivnji. Ipak, ne može se isključiti činjenica da se riječi „pravomoćno oslobođen ili osuđen“ mogu tumačiti u širem smislu. Naime, postoji mnogo nadležnosti i državnih praksi. Korisno je pozvati se na predmet Pinochet u Španjolskoj. Španjolski su sudovi, primjerice, tumačili čileanski oprost kao ekvivalent „standardnog oslobođenja zbog političkih razloga“ i izjavili su da ih domaći zakoni o oprostu (zakon o oprostu iz 1978. godine koji je donio Pinochetov režim) ne mogu obvezati.

Postoje odluke za koje se može smatrati da imaju jednak pravni učinak kao i pravomoćna oslobođenja iako se njima ne pretpostavlja ocjenjivanje krivnje ili nevinosti optuženog. Oprost je čin brisanja iz pravne memorije nekog aspekta kažnjivog ponašanja počinitelja, često prije nego je došlo do kaznenog progona, a katkad i u kasnijim fazama. Značajka koja je zajednička oslobođenju u običnom smislu i oprostu jest ta da oboje znače odrješenje od kaznene odgovornosti. U usporedbi s obustavom kaznenog postupka od strane tužitelja (što nije u sukobu s načelom ne bis in idem), čini se da oprost uključuje viši stupanj pretpostavke o krivnji. U ovom pogledu želimo istaknuti da je tijekom sastavljanja nacrta Statuta Međunarodnog kaznenog suda iznesen prijedlog da se jasno navede koji činovi oprosta i pomilovanja isključuju primjenu pravila ne bis in idem (vidi Izvješće Pripremnog odbora o uspostavi Međunarodnog kaznenog suda, vol. 1, Zapisnik Pripremnog odbora tijekom ožujka i travnja te kolovoza, 1996. godine, U.N. GAOR, 51. ses., Dod. (br. 22), stavak 174., at 40, U.N.-ov dok. A/51/22; usporedi Izvješće Pripremnog odbora o uspostavi Međunarodnog kaznenog suda, Nacrt statuta i Nacrt konačnog Zakona, Članak 19., U.N.-ov dok. A/CONF/183/2/Add.1 (1998. godine) (neusvojen prijedlog članka prema kojem se ne bis in idem ne bi primjenjivao u slučajevima pomilovanja i drugih mjera kojima se obustavlja provedba zakona). Premda se Statutom nije usvojio ovaj širi pristup, on svejedno potvrđuje naš stav da pravni karakter oprosta u velikoj mjeri ovisi o kontekstu i okolnostima u kojima se primjenjuje te da se domaća ili međunarodna tijela mogu suočiti s pitanjima važnim za obranu ne bis in idem. Sud je odlučio da neće uzeti u obzir to pitanje u ovom predmetu.

5. Također je poučna praksa Međuameričkog suda u predmetima Almonacid-Arellano i drugi protiv Čilea te La Cantuta protiv Perua. U tim je predmetima utvrđeno da načelo ne bis in idem nije primjenjivo kada je odbacivanje slučaja osmišljeno da se optuženi zaštiti od kaznene odgovornosti ili kada postupak nije proveden nezavisno ili nepristrano, ili kada ne postoji stvarna namjera da se odgovorne privede pred lice pravde. Domaća presuda izrečena u takvim okolnostima stvorila je „prividan“ ili „prijevaran“ slučaj res judicata, prema Međuameričkom sudu.Statut Međunarodnog kaznenog suda sadrži izričitu iznimku od načela ne bis in idem jer dopušta progon u slučaju kada je osoba već oslobođena u pogledu zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina ako je svrha postupka pred drugim sudom bila zaštititi određenu osobu od kaznene odgovornosti za zločine koji spadaju pod nadležnost Međunarodnog kriminalnog suda (članak 20.). Ukratko, moglo bi se reći da se danas, prema međunarodnom pravu, oprost još uvijek može smatrati legitimnim i stoga se tako dugo upotrebljava jer nije osmišljen da zaštiti određenog pojedinca od odgovornosti za teška kršenja ljudskih prava ili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Sljedeći korak mogla bi biti apsolutna zabrana oprosta u pogledu takvih kršenja. Odluka Suda u ovom predmetu može se tumačiti kao da se već preuzima pristup predložen tijekom sastavljanja Statuta Međunarodnog kaznenog suda, u smislu da se u postupcima koji se tiču teških kršenja ljudskih prava i rezultiraju oprostom te nakon njih slijedi drugi postupak koji završi osudom, pitanje ne bis in idem kao takvo ne pojavljuje.

6. Ako se opet osvrnemo na činjenice predmeta, Vrhovni sud je zaključio da je u slučaju podnositelja zahtjeva Zakon o općem oprostu primijenjen pogrešno i u suprotnosti s vlastitom svrhom. S obzirom na činjenice ovog predmeta i relevantan međunarodni diskurs (vidi točke 4. i 5. ovog dijela), radije bismo rekli da, čak i pod pretpostavkom da se presuda kojom se dodijelio oprost podnositelju zahtjeva u bilo kojem smislu može shvatiti kao konačna osuda ili oslobođenje, za potrebe članka 4. Protokola br. 7, ona nije bila u „u skladu sa zakonom“ dotične države, što je drugi kriterij naveden u članku 4. stavku 1. Štoviše, postoji temelj za to da se ustvrdi da je oprost primijenjen u prvom postupku zapravo zaštitio podnositelja zahtjeva od odgovornosti. U skladu s navedenim i s obzirom na važnost borbe protiv dojma o nekažnjavanju teških kršenja ljudskih prava ili ratnih zločina, radije bismo rekli da načelo ne bis in idem navedeno u članku 4. Protokola br. 7 ne bi trebalo funkcionirati kao prepreka privođenju pojedinaca pred lice pravde kada je tim pojedincima dan oprost koji ih štiti od odgovornosti, umjesto da u potpunosti zatvorimo vrata i ustvrdimo da je ta odredba u cijelosti neprimjenjiva. Prema našem mišljenju, Sud je trebao doprinijeti boljem razumijevanju opsega članka 4. Protokola br. 7 naglašavanjem činjenice da se u relevantnom domaćem pravu trebaju odrediti uvjeti koji mogu spriječiti primjenu načela ne bis in idem i da se zamisao „u skladu s pravom i kaznenim postupkom“ određene države prema članku 4. Protokola br. 7 treba tumačiti na način koji je konzistentan s odredbama međunarodnog prava (vidi, mutatis mutandis, Storck protiv Njemačke, br. 61603/00, §§ 93., 99. i 148., ECHR 2005-V).

 

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA ŠIKUTA, WOJTYCZEK I VEHABOVIĆ

(Prijevod)

1. U potpunosti se slažemo s većinom u pogledu zaključka da članak 4. Protokola br. 7 nije primjenjiv u okolnostima ovog predmeta i da, u skladu s time, nije moglo doći do njegova kršenja. Ipak, ne možemo prihvatiti obrazloženje koje je usvojila većina kao opravdanje za izrečenu presudu.

2. Na početku je potrebno napomenuti da je nadležnost Europskog suda za ljudska prava definirana člankom 19. Konvencije. Cilj je osigurati pridržavanje obveza koje proizlaze iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinih Protokola. Prilikom ispunjavanja ove nadležnosti Europski sud za ljudska prava utvrđuje jesu li radnje i propusti država ugovornica, koje podnositelji zahtjeva dovode u pitanje, kompatibilni s Konvencijom i njezinim Protokolima. Cilj je stoga procijeniti, sa stanovišta Konvencije i njezinih Protokola, činjenice koje su se dogodile u prošlosti, bilo u određenom trenutku ili tijekom određenog razdoblja. Jasno je da se te činjenice moraju ocijeniti s obzirom na zakon koji je bio na snazi u vrijeme njihova događanja. Država se ne može smatrati odgovornom za kršenja međunarodnih prava koja nisu bila na snazi u pogledu te države u vrijeme kada su se dogodile činjenice koje su joj pripisane.

Potrebno je naglasiti da se nadležnost Europskog suda za ljudska prava razlikuje od nadležnosti niza drugih međunarodnih sudova koje se može pozvati da odrede odgovornost ne samo za međudržavne slučajeve u pogledu činjenica koje su se dogodile u prošlosti, već i za sporove koji proizlaze iz aktualnih činjeničnih situacija za vrijeme razmatranja predmeta. U potonjoj situaciji, ako ne postoje specifična pravila kojima se ograničava njegova nadležnost ratione temporis ili ratione materiae, može se dogoditi da će određeni međunarodni sud morati ocijeniti aktualnu situaciju iz gledišta međunarodnog prava primjenjivog u vrijeme kada je izrečena presuda te donijeti presudu na temelju svih relevantnih međunarodnih pravila na snazi u to vrijeme.

3. Člancima 31.-33. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine kodificiraju se običajna pravila za tumačenje međunarodnih ugovora. Prvo je pravilo tumačenja međunarodnih ugovora kodificirano u članku 31. § 1. Bečke konvencije, koji glasi kako slijedi: „Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.“ Prema ovim pravilima, početna je točka za tumačenje pojedinog predmeta analiza teksta odredbe koja se tumači. Proces tumačenja mora započeti s pokušajem određivanja običnog sadržaja korištenih izraza. Osoba koja tumači ugovor također mora uzeti u obzir sve njegove autentične inačice.

Tekst ugovora, u svim njegovim autentičnim inačicama, mora se čitati u odnosu na „unutarnji“ kontekst i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. „Unutarnji“ kontekst obuhvaća ne samo potpuni tekst, uključujući preambulu i priloge, već i bilo koje druge sporazume koje su sklopile sve strane na koje se ugovor odnosi, kao i bilo koje instrumente koje je sastavila jedna strana ili više njih, a prihvatile su ih druge strane, u vrijeme sklapanja ugovora.

Osoba koja tumači ugovor također mora uzeti u obzir „vanjski“ kontekst koji obuhvaća kasnije sporazume u vezi s tumačenjem ili primjenom ugovora, kasnijom praksom i bilo kojom relevantnom vladavinom međunarodnog prava primjenjivom na odnose između strana. Napokon, kao pomoć u navedenom, možda će biti potrebno pribjeći dodatnim mjerama tumačenja kao što su pripremni materijali i okolnosti u kojima je zaključen ugovor.

Premda se Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora ne ukazuje na vremensku točku koja se mora identificirati radi utvrđivanja „vanjskih“ pravila međunarodnog prava koje je potrebno razmotriti, jasno je da se, pri razmatranju prošlih događaja sa stanovišta inačice ugovora koji je bio na snazi u vrijeme njihova događanja, vanjski kontekst odnosi na relevantna pravila međunarodnog prava na snazi u vrijeme tih događaja. Stoga je prilikom razmatranja pitanja jesu li prošle radnje ili propusti koji se pripisuju državi kompatibilni s Konvencijom potrebno uzeti u obzir potonje u kontekstu relevantnih pravila međunarodnog prava koje je bilo primjenjivo u vrijeme kada je došlo do određenih radnji ili propusta.

4. Danas tumačenje ugovora u kontekstu relevantnih pravila međunarodnog prava uključuje ozbiljna pitanja koja proizlaze iz dinamične prirode međunarodnog prava. Ne samo da se međunarodno pravo vrlo brzo razvija, već je u mnogim područjima taj razvoj kontinuiran. Radnje i propusti nadležnih tijela države koji su u prošlosti bili u potpunoj sukladnosti s međunarodnim pravom sada mogu predstavljati povredu tog prava. Ova ontološka značajka međunarodnog prava doprinosi temeljnoj epistemološkoj poteškoći: određivanje pravila međunarodnog prava primjenjivih u prošlosti u određenom trenutku ili tijekom određenog razdoblja može predstavljati problematičan zadatak čak i uglednim stručnjacima za međunarodno pravo.

U takvoj situaciji tumačenje i primjena Konvencije u kontekstu relevantnih pravila međunarodnog prava predstavljaju istinski izazov za Europski sud za ljudska prava. S obzirom na sve brži razvoj međunarodnog prava, koje tvori vanjski kontekst Konvencije, tumačenje ovog međunarodnog instrumenta, a posebno načina na koji se primjenjuje Konvencija, također može biti podložno brzim promjenama. Stoga su radnje koje je poduzela država u određenom trenutku u prošlosti mogle biti kompatibilne s Konvencijom tumačenom u svjetlu međunarodnog prava na snazi u to vrijeme, dok su slične radnje izvršene nakon više godina možda proglašene protivnima Konvenciji, tumačenom u svjetlu pravila međunarodnog prava na snazi u tom naknadnom trenutku.

5. Potrebno je primijetiti da je u ovom predmetu Sud pozvan da ocijeni činjenice koje su se dogodile prije određenog broja godina. Zakon o općem oprostu donesen je u Hrvatskoj 1996. godine i primijenjen je na podnositelja zahtjeva 24. lipnja 1997. godine. Novi postupak je pokrenut 2006. godine, a konačna osuda podnositelja zahtjeva donesena je 2007. godine.

Podnositelj zahtjeva je osporio kompatibilnost radnji hrvatskih nadležnih tijela između 2006. i 2007. godine s Konvencijom i njezinim Protokolima. Kršenje Konvencije na koje se poziva podnositelj zahtjeva dogodilo se u razdoblju 2006.-2007. prilikom nastavka kaznenog postupka i osude podnositelja zahtjeva. S obzirom na specifičnu prirodu zahtjeva, potrebno ga je ocijeniti u svjetlu presude Županijskog suda u Osijeku od 24. lipnja 1997. i uz primjenu Zakona o općem oprostu donesenog 1996. godine. Stoga je Sud morao razmotriti niz događaja koji su se odvijali u razdoblju dužem od deset godina. Također je potrebno uzeti u obzir da je Konvencija stupila na snagu u Hrvatskoj 5. studenoga 1997. godine i da je Protokol br. 7 u toj državi stupio na snagu 1. veljače 1998. godine. Zakon o općem oprostu donesen je i stupio je na snagu prije oba navedena datuma, a navodno kršenje Konvencije dogodilo se nakon toga.

6. Primjećujemo da u ovom predmet u većina nije pokušala analizirati značenje teksta članka 4. Protokola br. 7 niti definirati njegov opseg određen izborom izraza koje su koristile Visoke ugovorne strane. S druge strane, većina je izravno naglasila unutarnji kontekst kroz analizu sadržaja obveza koje proizlaze iz članaka 2. i 3. Konvencije, kao i vanjski kontekst koji sačinjava popriličan broj međunarodnih ugovora o ljudskim pravima i humanitarnom pravu i sve odluke tijela odgovornih za primjenu tih ugovora.

Analiza ovog vanjskog konteksta navela je većinu da ustanovi da u međunarodnom pravu postoji sve češća tendencija da se oprosti za djela koja predstavljaju teška kršenja ljudskih prava proglašavaju neprihvatljivima. Većina je zaključila da članak 4. Protokola br. 7 nije djelovao kao prepreka za postupke započete na temelju članaka 2. i 3. Konvencije i uvjeta drugih međunarodnih instrumenata. Korištena argumentacija ukazuje na to da je sudska presuda kojom je primijenjen Zakon o općem oprostu iz 1996. godine ušla u opseg članka 4. Protokola br. 7, ali da je zbog obveze progona koja je proizašla iz drugih odredaba Konvencije taj članak postao neprimjenjiv na ovaj predmet. Prema ovoj logici, na temelju Konvencije tumačene u svjetlu relevantnog međunarodnog prava, Hrvatska je trebala kazneno goniti podnositelja zahtjeva za ratne zločine neovisno o sudskoj presudi izrečenoj u njegovom predmetu 24. lipnja 1997. godine, a članak 4. Protokola br. 7 nije stajao na putu njegovom kaznenom progonu. Rasuđivanje većine pretpostavlja da je u predmetu koji se razmatra došlo do sukoba između obveze kaznenog progona i obveza proizašlih iz članka 4. Protokola br. 7, pri čemu je prvome data prednost u odnosu na drugo.

7. Dva su temeljna metodološka prigovora povezana s pristupom većine. Prvo, takav pristup eliminira sve pokušaje utvrđivanja značenja korištenih izraza. Ova metoda tumačenja zanemaruje primjenjiva pravila navedena u nastavku.

Drugo, većina je razmotrila stanje međunarodnog prava 2014. godine i ocijenila događaje koji su se dogodili u razdoblju 1996.-97. te 2006.-2007. u svjetlu zakona koji se primjenjivao u vrijeme izricanja presude, bez razmatranja načina na koji se zakon razvijao tijekom tog razdoblja. No prilikom ocjenjivanja relevantnih pravila međunarodnog prava u pogledu oprosta potrebno je razmotriti razvoj tih pravila tijekom relevantnog razdoblja (1996.-2007.) i načela koja upravljaju vremenskim opsegom tih pravila.

Premda je pitanje zabranjuje li međunarodno pravo u 2014. godini oproste u slučajevima teških kršenja ljudskih prava važno u pogledu zaštite tih prava, ono nije važno za predmetni slučaj. No ako u skladu s mišljenjem većine srž problema leži u vanjskom kontekstu ugovora, za uspostavu tog konteksta potrebno je odgovoriti na dva pitanja:

(1) Je li Zakon o općem oprostu iz 1996. godine u suprotnosti s međunarodnim pravom na način na koji se ono primjenjivalo u Hrvatskoj 1996. godine?

(2) Je li 2006. i 2007. godine postojalo pravilo međunarodnog prava primjenjivo na Hrvatsku kojim se tražilo od države da retroaktivno poništi učinke Zakona o općem oprostu iz 1996. godine?

Kod traženja odgovora na ova pitanja potrebno je imati na umu da je većina odluka međunarodnih sudova ili drugih međunarodnih tijela na koje se poziva u presudi donesena nakon 1997. godine, a u mnogim slučajevima i nakon 2007. godine. Samo su se tri dokumenta oslanjala na razdoblje prije 1997. godine: izvješće Međuameričke komisije o ljudskim pravima od 24. rujna 1992. u predmetu 10. 827 (El Salvador), izvješće iste Komisije od 1. lipnja 1994. o situaciji ljudskih prava u El Salvadoru (dok. OEA/Ser.L/II.85) i Opći komentar br. 20 Komisije UN-a za ljudska prava o članku 7. Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima.

Također je potrebno primijetiti da su prva dva navedena dokumenta pripremljena u kontekstu međuameričkog sustava zaštite ljudskih prava koji ima niz posebnih značajki. Rješenja donesena u sklopu tog sustava nisu nužno prenosiva na druge regionalne sustave zaštite ljudskih prava. Komisija za ljudska prava odbila je 1992. godine usvojiti kategorički stav te je jednostavno izrazila stav da su oprosti općenito nekompatibilni s dužnošću država da istraže djela mučenja. Nadalje, nijednim od navedenih međunarodnih materijala ne artikulira se jasno pravilo međunarodnog prava kojim se zahtijeva od država da retroaktivno ponište učinke zakona o oprostu koji su doneseni i primijenjeni u prošlosti.

U vrijeme kada je donesen Zakon o općem oprostu 1996. godine, Hrvatska nije bila obvezana Konvencijom. Stoga je pitanje je li Zakon o općem oprostu bio kompatibilan s Konvencijom lišeno svrhe. Nadalje, premda razne konvencije u kojima je Hrvatska jedna od strana zahtijevaju procesuiranje određenih vrsta teških kršenja ljudskih prava, nije dokazano da one u potpunosti sprječavaju mogućnost oprosta. Kao što je i sama većina prepoznala, niti jedan međunarodni ugovor ne zabranjuje izričito davanje oprosta za teška kršenja temeljnih ljudskih prava.

Nadalje, premda međunarodnim zakonom nisu isključena retroaktivna pravila temeljena na konvencijama ili običajna pravila, ona su iznimka. Članak 28. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora navodi da, osim ako se na temelju ugovora ne pojavi drukčija namjera ili ako se ne ispostavi drukčije, njegove odredbe ne obvezuju stranu u pogledu bilo kojeg djela ili činjenice koji su se dogodili ili bilo koje situacije koja je prestala postojati prije datuma stupanja na snagu ugovora za tu stranu. Slično tome, običajno pravilo može imati retroaktivan učinak ako je njegov sadržaj u tom pogledu jasan. Nijedan element relevantan za tumačenje Konvencije ne ukazuje na to da članci 2. i 3. zahtijevaju retroaktivno poništavanje konačnih sudskih odluka kojima su primijenjeni zakoni o oprostu i koje su izrečene prije ratifikacije ovog ugovora od strane predmetne države ugovornice. Također nije dokazano da je u razdoblju 2006.-2007. godine bilo koje drugo pravilo međunarodnog prava primjenjivo na Hrvatsku zahtijevalo od te države da retroaktivno poništi učinke konačnih sudskih presuda kojima je primijenjen Zakon o oprostu iz 1996. godine.

Zaključno, hrvatski Zakon o općem oprostu iz 1996. godine nije mogao predstavljati kršenje Konvencije koju je Hrvatska ratificirala naknadno. Konvencija, tumačena u svjetlu relevantnih pravila međunarodnog prava, nije zahtijevala retroaktivno poništenje učinaka konačnih sudskih presuda kojima je primijenjen Zakon o općem oprostu iz 1996. godine. U skladu s navedenim, ako – kao što tvrdi većina – odgovor na pitanje o tome je li članak 4. Protokola br.7 primjenjiv ovisi o vanjskom i unutarnjem kontekstu te odredbe, logičan je zaključak da je predmetna odredba doista primjenjiva u ovom predmetu i da druga pravila koja proizlaze iz Konvencije ili drugih međunarodnih instrumenata ne predstavljaju temelj za poništavanje presude koju je donio Županijski sud u Osijeku 24. lipnja 1997. u slučaju podnositelja zahtjeva. Ako bismo slijedili pristup većine, trebali bismo zaključiti da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7.

8. U ovom trenutku moramo naglasiti da je stanje međunarodnog zakona 1997. godine sažeto u pismu Voditelja Pravnog odjela Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) kao što slijedi:

„Predradnje članka 6. stavka 5. [Dodatnog protokola II iz 1977. godine] ukazuju na to da se ovom odredbom nastoji potaknuti oprost, to jest vrsta olakšavanja situacije po prestanku neprijateljstava. Njome se ne nastoji uspostaviti oprost za one koje su prekršili međunarodno humanitarno pravo... U svakom slučaju države nisu prihvatile nijedno pravilo iz Protokola II kojime su obvezane na kažnjavanje njegovih povreda... S druge strane, nije niti moguće potvrditi da se međunarodnim humanitarnim pravom apsolutno isključuju svi oprosti koji uključuju osobe koje su počinile povrede međunarodnog humanitarnog prava, sve dok načelo da osobe odgovorne za teška kršenja moraju biti kazneno gonjene ili izručene nije lišeno supstance.“ (ICRC, pismo voditelja pravnog odjela ICRC-a Odsjeku za pravo na Sveučilištu u Kaliforniji i tužitelju Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, 15. travnja 1997. godine, http://www.icrc.org/customary-ihl/eng/docs/v2_rul_rule159).

Također je potrebno primijetiti da se komentatori međunarodnog prava razilaze u pogledu pitanja oprosta. Premda mnogi autori zauzimaju stav u prilog potpunoj zabrani oprosta za teška kršenja ljudskih prava, znatan broj uglednih autora brani suprotno stajalište.

Nema sumnje da se međunarodno pravo razvija velikom brzinom i nameće sve strože odredbe državama u pogledu oprosta. Države danas (2014. godine) imaju znatno manju slobodu manevra nego 2006. godine i, a fortiori, 1996. godine. Istovremeno, tvrdnja da su međunarodnim pravom u 2014. godini u potpunosti zabranjeni oprosti u slučajevima teških kršenja ljudskih prava ne odražava trenutačno stanje međunarodnog prava. Ispitivanje međunarodnih instrumenata, odluka i dokumenata na koje se poziva većina pokazuje da je stav koji je izrazio Voditelj pravnog odjela ICRC-a u prethodnom pismu i dalje relevantan u 2014. godini.

9. U potpunosti dijelimo nastojanje većine za osiguranjem najvećeg mogućeg standarda zaštite ljudskih prava i slažemo se da kršenje ljudskih prava ne smije proći nekažnjeno. Jednako smo tako svjesni potencijalnog obrtanja učinaka zakona o oprostu koji su doneseni kako bi se zajamčilo nekažnjavanje počinitelja takvih kršenja. Ipak, svjetska povijest uči nas potrebi za krajnjim oprezom i poniznošću u ovoj sferi. Različite države osmislile su vrlo različite pristupe koji im omogućuju da nadvladaju kršenja ljudskih prava te povrate demokraciju i vladavinu prava.

Prihvaćanje međunarodnih pravila kojima se nameće potpuna zabrana oprosta u slučajevima teških kršenja ljudskih prava u nekim slučajevima može dovesti do smanjenja učinkovitosti zaštite ljudskih prava. Treća strana - umješači iznijeli su čvrste argumente protiv postojanja pravila međunarodnog prava kojim se u potpunosti zabranjuju oprosti u slučajevima kršenja ljudskih prava. Moramo priznati da u određenim okolnostima mogu postojati praktični argumenti u korist oprosta koji obuhvaća teška kršenja ljudskih prava. Ne možemo isključiti mogućnost da takav oprost u nekim slučajevima može služiti kao alat koji omogućuje brže privođenje kraju oružanog sukoba ili političkog režima koji krši ljudska prava, čime se sprječavaju daljnja kršenja u budućnosti. U svakom slučaju, mislimo da nastojanje osiguranja učinkovite zaštite ljudskih prava ukazuje na korist dopuštanja dotičnim državama određene mogućnosti manevra u ovoj sferi, kako bi se različitim stranama u sukobima koji uključuju teška kršenja ljudskih prava omogućio pronalazak najprikladnijih rješenja.

10. U skladu s navedenim, početna je točka za bilo koje tumačenje analiza značenja korištenih izraza. U tom je pogledu potrebno naglasiti da je opseg članka 4. Protokola br. 7 definiran na sljedeći način: „acquitté ou condamné par un jugement definitif“ u francuskoj inačici i „pravomoćno oslobođen ili osuđen“ u engleskoj inačici. Ova je odredba primjenjiva samo u slučaju oslobođenja ili osude. Opseg odredbe koja se tumači prilično je uzak jer isključuje sve druge sudske odluke kojima se na bilo koji način okončavaju kazneni postupci.

Kod određivanja običnog značenja koje će se pridružiti korištenim izrazima potrebno je razmotriti njihovo značenje u svakodnevnom govoru, čak i ako nije uvijek lako precizno ih razgraničiti radi primjene Konvencije. Ne postoje temelji za potrebu razumijevanja različitih izraza koji se koriste u Konvenciji i njezinim Protokolima u odnosu na domaći pravni poredak država u tehničkom smislu koji im se pripisuje u pravnim sustavima država francuskog i engleskog govornog područja. Dapače, takvo tumačenje ne bi samo pružilo nepotrebnu važnost određenim pravnim sustavima, već bi moglo dovesti do nerješivih problema.

Prema rječniku Petit Robert, francuska riječ „acquitter“, korištena u kontekstu kaznenih postupaka, znači „déclarer par arrêt (un accusé) non coupable“ (Petit Robert, Pariz, 2012., str. 27). Rječnikom New Oxford Dictionary of English značenje engleske riječi „acquittal“ (oslobođenje) definirano je na sljedeći način: „presuda o tome da osoba nije kriva za zločin za koji je optužena“ (New Oxford Dictionary of English, London, 1998., str. 16). Tako se u oba jezika koncept oslobođenja odnosi na odluku o osnovanosti kojom je određeno pitanje krivnje optuženog. Sve pravomoćne sudske odluke kojima se okončavaju postupci bez donošenja osuđujuće ili oslobađajuće presude stoga ostaju izvan opsega odredbe koja se tumači.

Zakoni o oprostu u različitim se pravnim sustavima mogu uvelike razlikovati u pogledu svog sadržaja i mogućnosti provedbe. Nije nezamislivo donošenje zakona o oprostu čija je primjena utemeljena na prethodnom proglašenju krivnje osoba kojima je dan oprost. To nije bila glavna ideja hrvatskog Zakona iz 1996. godine. Jasno je da presudom Županijskog suda u Osijeku 24. lipnja 1997. godine donesenom u podnositeljevom slučaju nije utvrđena njegova nevinost. Ta presuda ne odgovara nijednoj kategoriji sudskih odluka obuhvaćenih odredbom koja se razmatra. Posve je jasno da članak 4. Protokola br. 7 nije primjenjiv u ovom predmetu.

Značenje odredbe u pitanju jasno je i može se nedvosmisleno utvrditi na temelju pravila iz članka 31. § 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, bez potrebe za upućivanjem na vanjski kontekst.

11. Premda sudske odluke za okončanje kaznenih postupaka bez presude o krivnji osobe ne spadaju u opseg članka 4. Protokola br. 7, odluka o ukinuću ili poništenju odluke kojom se primjenjuje zakon o oprostu svejedno može nametnuti važna pitanja u pogledu zaštite ljudskih prava.

Država utemeljena na vladavini prava mora poštivati određen broj temeljnih standarda. Ti standardi uključuju pravo na sud i pravnu sigurnost. Pravo na sud obuhvaća pravo na pravomoćnu sudsku odluku donesenu unutar razumnog vremena i isto tako podrazumijeva stabilnost različitih odluka za okončanje kaznenih postupaka čak i ako ne spadaju u opseg članka 4. Protokola br. 7. Članak 6. Konvencije osigurava svim osobama koje su suočene s optužbom za kazneno djelo pravo na pravomoćnu sudsku odluku u njegovom ili njezinom slučaju unutar razumnog vremena te štiti stabilnost pravomoćnih odluka i istovremeno dopušta neke iznimke u toj sferi. U svakom slučaju, osoba koja je dobila pravomoćnu sudsku odluku kojom je okončan kazneni postupak opravdano može očekivati poštivanje stabilnosti te odluke, osim ako se ne pojave uvjerljivi razlozi za njezino poništenje ili obnovu postupka.

U ovom predmetu podnositelj zahtjeva je dobio pravomoćnu sudsku odluku kojom je primijenjen Zakon o općem oprostu. Stoga je opravdano mogao očekivati da će ta presuda ostati na snazi i da će biti poštovana. Nadalje, obnova postupka dogodila se 2006. godine, odnosno gotovo devet godina nakon datuma presude kojom je primijenjen Zakon o općem oprostu. Stoga se čitav postupak protegnuo do te točke da su se pojavile sumnje iz perspektive prava na pravomoćnu presudu unutar razumnog vremena.

Ipak, važno je primijetiti da opravdano očekivanje podnositelja zahtjeva nije bilo bezuvjetno. Pojedinac koji dobije sudsku presudu u suprotnosti sa zakonom na snazi mora biti pripremljen na njezinu izmjenu putem izvanrednog pravnog lijeka. U takvoj situaciji standardi vladavine prava zahtijevaju da se usporede različite suprotstavljene vrijednosti, posebno pravna sigurnost, s jedne strane, te poštivanje zakonitosti i pravde, s druge strane. Nadalje, zbog potrebe za poštivanjem zakona i pravde može biti potrebno nastaviti ili obnoviti postupke čak i u slučajevima kada od prve pravomoćne presude prođe relativno dugo razdoblje. U posebnim okolnostima predmeta koji se razmatra, a posebno s obzirom na prirodu i težinu počinjenih zločina, nema sumnje u to da su zadovoljeni svi kriteriji za ponovno pokretanje postupka protiv podnositelja zahtjeva i u to da hrvatska nadležna tijela nisu prekršila uvjete navedene u Konvenciji i dodatnim Protokolima.

12. Ovaj predmet postavlja vrlo važno pitanje u pogledu zaštite ljudskih prava. Zbog značaja tog pitanja bio je potreban iznimno strog metodološki pristup. Žao nam je što većina nije smatrala da je potrebno postupiti na taj način.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA VUČINIĆA

Glasovao sam kao i većina i zaključio da članak 4. Protokola br. 7 Konvencije nije primjenjiv u posebnim okolnostima predmeta. Podnositelju zahtjeva dan je oprost za djela koja sačinjavaju teška kršenja temeljnih ljudskih prava. Davanje oprosta bilo je u suprotnosti sa sve raširenijim trendom u suvremenom međunarodnom pravu u ovom području, kao i s obvezama država ugovornica prema člancima 2. i 3. Konvencije. Davanje oprosta podnositelju zahtjeva također je značilo bitnu povredu značenja stavka 2. članka 4. Protokola br. 7 u prvom postupku.

Ipak, nisam u potpunosti zadovoljan obrazloženjem presude. Ovaj je predmet složeniji i važniji s pravnog gledišta nego što se možda čini na prvi pogled. Smatram da je u prvom postupku došlo do nekoliko uzastopnih bitnih povreda koje bi se trebale shvatiti kao međusobno povezane i međusobno ovisne. U konačnoj analizi te su me povrede neizbježno navele na zaključak da se članak 4. Protokola br. 7 ne može smatrati primjenjivim.

Prva i najznačajnija povreda u ovom predmetu, koja je ujedno izvor svih drugih povreda, bila je odluka osječkog vojnog tužitelja da gleda na zločine koje je počinio pripadnik Hrvatske vojske protiv civilnog stanovništva za vrijeme oružanog sukoba u Hrvatskoj 1991. godine kao na „obična ubojstva“. Nažalost, takvu pravnu kvalifikaciju predmetnih kaznenih djela prihvatio je Županijski sud u Osijeku 1993. godine. Ova kvalifikacija i njezino prihvaćanje prema zakonu bili su pogrešni. U vrijeme nastanka činjenica u Hrvatskoj je postojalo opće prihvaćeno političko uvjerenje da razmatranja povezana s opravdanom samoobranom države suočene sa stranom agresijom ne mogu opravdati počinjenje ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti od strane njezinih pripadnika oružanih snaga. Ovaj politički stav potom je prenesen u sudsku praksu u kojoj su očiti ratni zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga pogrešno kvalificirani pred zakonom kao „obična ubojstva“.

Zakon o općem oprostu zatim je primijenjen u pogledu takvih „pravnih kvalifikacija“ očitih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, usprkos vrlo jasnoj odredbi u Zakonu o tome da se ne smije primjenjivati na bilo koja djela koja predstavljaju teška kršenja humanitarnog prava ili na ratne zločine.

Konačno, kao posljedica dviju prethodnih povreda prvi je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva (br. K-4/97) okončan u obliku „obustave kaznenog postupka“, a ne u obliku „pravomoćnog oslobođenja ili osude“ u skladu sa značenjem stavka 2. članka 4. Protokola br. 7. Prilično je jasno da su nadležna hrvatska tijela odgovorna za nekoliko bitnih povreda u prethodnom postupku, protivno nacionalnom i međunarodnom zakonu te Konvenciji. Smatram da je to rezultiralo apsolutnom nemogućnošću primjene članka 4. Protokola br. 7 u ovom slučaju.

S obzirom na tu pozadinu, ponovno suđenje i pravomoćna osuda podnositelja zahtjeva moraju se shvatiti kao legalan i legitiman napor nadležnih hrvatskih tijela da isprave prethodno spomenute povrede u domaćem postupku. Vjerujem da je to potpuno u skladu sa slovom i duhom članka 4. Protokola br. 7. Ta se odredba ni u kojem slučaju ne može protumačiti ili primijeniti da se spriječi ili djeluje kao prepreka kažnjavanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ili obvezama države ugovornice u skladu s člancima 2. i 3. Konvencije.

 

DJELOMIČNO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA DEDOVA

1. U ovom predmetu Sud je rigorozno primijenio načela međunarodnog humanitarnog prava u pogledu oprosta danog za djela koja predstavljaju ratne zločine te je utvrdio da „[su] takvi oprosti neprihvatljivi jer nisu kompatibilni s jednoglasno prihvaćenom obvezom država o kaznenom progonu i kažnjavanju teških kršenja temeljnih ljudskih prava“ (vidi stavak 139. presude). U skladu s time, takav oprost ne može služiti kao prepreka prethodno spomenutoj obvezi. U potpunosti se slažem s navedenim stavom većine sudaca jer se ta ocjena temelji na Konvenciji (vidi stavke 124.-128.) i na međunarodnom pravu (vidi stavke 129.-138.).

Usprkos tome, nažalost se ne mogu složiti sa zaključkom većine u stavku 141. presude, prema kojem „članak 4. Protokola br. 7 Konvencije...nije primjenjiv u okolnostima ovog predmeta“. Ovaj zaključak nije sam po sebi jasan jer Sud nije ocijenio primjenjivost članka 4. Protokola br. 7 na okolnosti ovog predmeta. Sa stajališta pravne sigurnosti i kvalitete presuda, međutim, ocjena okolnosti je preduvjet za bilo kakav zaključak u pogledu primjenjivosti članka 4. Protokola br. 7.

Sud ne može ignorirati sljedeće okolnosti ovog predmeta. Županijski sud u Osijeku ustanovio je sve činjenice (vidi stavak 17. presude) i primijenio nacionalni zakon o oprostu te je njegova presuda postala pravomoćna; predmet podnositelja zahtjeva naknadno je obnovljen, sudilo mu se dva puta za ista kaznena djela (vidi stavak 116.) te je bio kažnjen. U stavku 1. članka 4. Protokola br. 7 navodi se da „[n]ikome se neće moći suditi ili ga se ponovno kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države“. Formulacija stavka bez sumnje dokazuje da se članak 4. Protokola br. 7 treba primijeniti u navedenim okolnostima. Štoviše, moj je stav još stroži jer smatram da je Sud trebao primijeniti članak 4. Protokola br. 7 čak i u slučaju sumnji u pogledu njegove primjenjivosti. Objasnit ću razloge za to.

Potrebno je primijetiti da u stavku 128. presude Sud zaključuje da se „jamstva navedena u članku 4. Protokola br. 7 i obveze država u člancima 2. i 3. Konvencije trebaju smatrati dijelovima cjeline“ i „potrebno ih je tumačiti na način kojim se promiče unutarnja konzistentnost i usklađenost između njihovih različitih odredaba“. Ako su ovi članci sastavni dijelovi sustava zaštite Konvencije, niti jedan se ne može izvući iz sustava u cjelini. Glavni zaključci Suda odnose se na „obvezu država o kaznenom progonu i kažnjavanju teških kršenja temeljnih ljudskih prava“, koja je jednako važna kao i obveze članaka 2. i 3. koji se navode u stavcima 124.-140.

Dok se člancima 2. i 3. utvrđuje vrsta temeljnih prava koje je potrebno zaštititi Konvencijom, članak 4. Protokola br. 7 sadrži postupovna jamstva (ne bis in idem) protiv proizvoljnosti, uključujući ona predviđene člankom

6. Konvencije. Članak 4. Protokola br. 7 ima vlastitu dimenziju koja je neovisna o člancima 2. i 3. te je reguliran vladavinom prava i pravnom sigurnošću. Zato je podnositelj zahtjeva tražio zaštitu s obzirom na članak 4. Protokola br. 7.

Što se tiče eventualnih sumnji koje mogu postojati, one nisu presudne. Prvo, ako ovaj članak pruža zaštitu od suđenja i kažnjavanja po drugi put, tada se njegov opseg ne može formalno ograničiti na oslobođenje ili osudu, čime se isključuje oprost suda koji je donio pravomoćnu presudu. To je stoga što i oslobađanje i oprost predstavljaju odrješenje od kaznene odgovornosti. Drugo, prilikom određivanja zahtjeva za zaštitom zakonitosti u skladu s člankom 422. Zakona o kaznenom postupku, Vrhovni sud može samo odrediti da je došlo do povrede zakona (vidi stavak 27. presude). Ipak, odsustvo nacionalnog kaznenog postupka koji omogućuje obnovu predmeta ne može samo po sebi služiti kao prepreka ispravljanju bitne povrede u skladu sa stavkom 2. članka 4. Protokola br. 7.

Stoga je članak 4. Protokola br. 7 primjenjiv u ovom predmetu.

2. Je li tužena država prekršila članak 4. Protokola br. 7? Premda postoji snažna zaštita protiv suđenja i osude po drugi put, predviđena je iznimka od uživanja tih jamstava (kada je došlo do bitne povrede) stavkom 2. ovog članka. Smatram da je na pristup Vijeća s pravom utjecala ta iznimka (vidi stavak 79. presude Vijeća), premda je opće načelo primjenjivo u skladu s člankom 4. Protokola br. 7 ostalo nerazjašnjeno.

Primjenu jamstva ne bis in idem cijenio je „stari“ Sud sa stanovišta navodne povrede prava na pošteno suđenje prema članku 6. § 1. Konvencije (vidi X. protiv Nizozemske, br. 9433/81, odluka Komisije od 11. prosinca 1981. godine, Odluke i izvješća 27, str. 233, i S. protiv Savezne Republike Njemačke, br. 8945/80, odluka od 13. prosinca 1983. godine, D.R. 39, str. 43). Nadalje, u skladu s uspostavljenom sudskom praksom „novog” Suda u pogledu članka 6. § 1., samo izvanredne okolnosti (to jest, „bitna povreda“) opravdavaju ukidanje pravomoćne sudske odluke putem nadzornog pregleda (vidi, među mnogim drugim nadležnim tijelima, Ryabykh protiv Rusije, br. 52854/99, ECHR 2003-X; Brumărescu protiv Rumunjske [GC], br. 28342/95, ECHR 1999-VII; i Kot protiv Rusije, br. 20887/03, 18. siječnja 2007. godine).

S obzirom na to da je koncept „bitne povrede“ primjenjiv u skladu s člankom 6. § 1. za istu svrhu (obnova predmeta), lako se može zaključiti da članak 4. Protokola br. 7 regulira poseban aspekt sljedećeg temeljnog načela propisanog člankom 6. § 1. i navedenog, primjerice, u naprijed citiranoj presudi Kot:

„Sud ponavlja da se pravo na pošteno suđenje pred sudom zajamčeno člankom 6. § 1. Konvencije mora tumačiti u svjetlu Preambule Konvenciji, u kojoj se navodi, u njezinom relevantnom dijelu, da je vladavina prava dio zajedničkog nasljeđa država ugovornica. Jedan od temeljnih aspekata vladavine prava jest načelo pravne sigurnosti, koje među ostalim zahtijeva da se presuda sudova, kada pravomoćno donesu odluku, ne bi smjela dovoditi u pitanje (vidi Brumărescu protiv Rumunjske, presuda od 28. listopada 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-VII, § 61.).

...Ovo načelo inzistira na tome da nijedna strana nema pravo tražiti obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Moć viših sudova u pogledu ukidanja ili promjene obvezujućih i provedivih sudskih odluka treba se iskoristiti za ispravak bitnih povreda. Sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. Iznimke od tog načela opravdane su samo kada je to nužno zbog značajnih i uvjerljivih okolnosti (vidi, mutatis mutandis, Ryabykh protiv Rusije, br. 52854/99, § 52., ECHR 2003-X; i Pravednaya protiv Rusije, br. 69529/01, § 25., 18. studenoga 2004. godine).”

Postupak je u ovom predmetu obnovljen zbog primjene Zakona o općem oprostu u suprotnosti s načelima međunarodnog prava i obvezama tužene države u skladu s Konvencijom. Te su okolnosti očito „značajne i uvjerljive“ te je stoga obnova postupka s ciljem ispravka bitne povrede bila opravdana.

S obzirom na navedeno, vjerujem da je članak 4. Protokola br. 7 primjenjiv i da nije došlo do kršenja tog članka u okolnostima ovog predmeta.

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF MARGUŠ v. CROATIA

(Application no. 4455/10)

  

JUDGMENT 

STRASBOURG

27 May 2014

 

In the case of Marguš v. Croatia,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,

Josep Casadevall,

Guido Raimondi, 

Ineta Ziemele, ad hoc judge,

Mark Villiger,

Isabelle Berro-Lefèvre,

Corneliu Bîrsan,

Ján Šikuta,

Ann Power-Forde,

Işıl Karakaş,

Nebojša Vučinić,

Kristina Pardalos,

Angelika Nußberger,

Helena Jäderblom,

Krzysztof Wojtyczek,

Faris Vehabović,

Dmitry Dedov, judges,

and Lawrence Early, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 26 June and 23 October 2013 and 19 March 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 4455/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Fred Marguš (“the applicant”), on 31 December 2009.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr P. Sabolić, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that his right to a fair trial had been violated in that the same judge had presided over both sets of criminal proceedings against him and he had been removed from the courtroom at the concluding hearing in the second set of proceedings. He also complained that his right not to be tried twice had been violated.

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 5 September 2011 the Vice-President of the Section decided to give notice of the application to the Government.

5. On 13 November 2012 a Chamber composed of Anatoly Kovler, President, Nina Vajić, Peer Lorenzen, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, Linos-Alexandre Sicilianos, Erik Møse, judges, and Søren Nielsen, Section Registrar, delivered its judgment. It unanimously declared the complaint under Article 6 of the Convention concerning the impartiality of Judge M.K. and the applicant’s removal from the courtroom, as well as the complaint under Article 4 of Protocol No. 7, admissible and held unanimously that there had been no violation of any of these provisions.

6. On 27 December 2012 the applicant requested that the case be referred to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention, and a panel of the Grand Chamber accepted the request on 18 March 2013.

7. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

8. The applicant and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1) on the merits.

9. In addition, third-party comments were received from a group of academic experts associated with Middlesex University London, which had been granted leave by the President of the Grand Chamber to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

10. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 26 June 2013 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government

MsŠ. Stažnik,Agent,

MsJ. Dolmagić, 

MsN. Katić,Advisers;

(b) for the applicant

MrP. Sabolić,Counsel.

 

The Court heard addresses by Mr Sabolić and Ms Stažnik, as well as their replies to questions put by Judges Kalaydjieva, Vučinić and Turković.

11. After the hearing it was decided that Ksenija Turković, the judge elected in respect of Croatia, was unable to sit in the case (Rule 28). The Government accordingly appointed Ineta Ziemele, the judge elected in respect of Latvia, to sit in her place (Article 26 § 4 of the Convention and Rule 29 § 1). In consequence the first substitute, Ann Power-Forde became a full member of the Grand Chamber. Zdravka Kalaydjieva withdrew from the case and was replaced by the second substitute, Ján Šikuta. André Potocki withdrew from the case and was replaced by the third substitute, Angelika Nuβberger (Rule 28).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

12. The applicant was born in 1961 and is currently serving a prison sentence in Lepoglava State Prison.

A. The first set of criminal proceedings against the applicant (no. K‑4/97)

13. On 19 December 1991 the Osijek Police Department lodged a criminal complaint against the applicant and five other persons with the Osijek County Court, alleging that the applicant, a member of the Croatian army, had killed several civilians.

14. On 20 April 1993 the Osijek Military Prosecutor indicted the applicant before the Osijek County Court on charges of murder, inflicting grievous bodily harm, causing a risk to life and assets, and theft. The relevant part of the indictment reads:

“The first accused, Fred Marguš

1. On 20 November 1991 at about 7 a.m. in Čepin ... fired four times at S.B. with an automatic gun ... as a result of which S.B. died;

...

2. At the same time and place as under (1) ... fired several times at V.B. with an automatic gun ... as a result of which V.B. died;

...

3. On 10 December 1991 took N.V. to the ‘Vrbik’ forest between Čepin and Ivanovac ... and fired at him twice with an automatic gun ... as a result of which N.V. died;

...

4. At the same place and time as under (3) fired at Ne.V. with an automatic gun ... as a result of which she died;

...

6. On 28 August 1991 at about 3 a.m. threw an explosive device into business premises in Čepinski Martinovec ... causing material damage;

...

7. On 18 November 1991 at 00.35 a.m. in Čepin placed an explosive device in a house ... causing material damage ...;

...

8. On 1 August 1991 at 3.30 p.m. in Čepin ... fired at R.C., causing him slight bodily injury and then ... kicked V.Ž ... causing him grievous bodily injury ... and also kicked R.C. ... causing him further slight bodily injuries ...;

...

9. Between 26 September and 5 October 1991 in Čepin ... stole several guns and bullets ...;

...”

He was further charged with appropriating several tractors and other machines belonging to other persons.

15. On 25 January 1996 the Osijek Deputy Military Prosecutor dropped the charges under counts 3, 4, 6, 7 and 9 of the indictment as well as the charges of appropriating goods belonging to others. A new count was added, by which the applicant was charged with having fired, on 20 November 1991 at about 7 a.m. in Čepin, at a child, Sl.B., causing him grievous bodily injury. The former count 8 of the indictment thus became count 4.

16. On 24 September 1996 the General Amnesty Act was enacted. It stipulated that a general amnesty was to be applied in respect of all criminal offences committed in connection with the war in Croatia between 17 August 1990 and 23 August 1996, save in respect of those acts which amounted to the gravest breaches of humanitarian law or to war crimes, including the crime of genocide (see paragraph 27 below).

17. On 24 June 1997 the Osijek County Court, sitting as a panel presided over by Judge M.K., terminated the proceedings pursuant to the General Amnesty Act. The relevant part of this ruling reads:

“The Osijek County Court ... on 24 June 1997 has decided as follows: the criminal proceedings against the accused Fred Marguš on two charges of murder ... inflicting grievous bodily harm ... and causing a risk to life and assets ... instituted on the indictment lodged by the Osijek County State Attorney’s Office ... on 10 February 1997 are to be concluded under section 1(1) and (3) and section 2(2) of the General Amnesty Act.

...

Reasoning

The indictment of the Osijek Military State Attorney’s Office no. Kt-1/93 of 20 April 1993 charged Fred Marguš with three offences of aggravated murder under Article 35 § 1 of the Criminal Code; one offence of aggravated murder under Article 35 § 2(2) of the Criminal Code; two criminal offences of causing a risk to life and assets ... under Article 153 § 1 of the Criminal Code; one criminal offence of inflicting grievous bodily harm under Article 41 § 1 of the Criminal Code; one criminal offence of theft of weapons or other fighting equipment under Article 223 §§ 1 and 2 of the Criminal Code; and one criminal offence of aggravated theft under Article 131 § 2 of the Criminal Code ...

The above indictment was significantly altered at a hearing held on 25 January 1996 before the Osijek Military Court, when the Deputy Military Prosecutor withdrew some of the charges and altered the factual and legal description and the legal classification of some of the offences.

Thus, the accused Fred Marguš was indicted for two offences of murder under Article 34 § 1 of the Criminal Code, one criminal offence of inflicting grievous bodily harm under Article 41 § 1 of the Criminal Code and one criminal offence of causing a risk to life and assets ... under Article 146 § 1 of the Criminal Code ...

After the military courts had been abolished, the case file was forwarded to the Osijek County State Attorney’s Office, which took over the prosecution on the same charges and asked that the proceedings be continued before the Osijek County Court. The latter forwarded the case file to a three-judge panel in the context of application of the General Amnesty Act.

After considering the case file, this panel has concluded that the conditions under section 1(1) and (3) and section 2(2) of the General Amnesty Act have been met and that the accused is not excluded from amnesty.

The above-mentioned Act provides for a general amnesty in respect of criminal offences committed during the aggression, armed rebellion or armed conflicts .... in the Republic of Croatia. The general amnesty concerns criminal offences committed between 17 August 1990 and 23 August 1996.

The general amnesty excludes only the perpetrators of the gravest breaches of humanitarian law which amount to war crimes, and certain criminal offences listed in section 3 of the General Amnesty Act. It also excludes the perpetrators of other criminal offences under the Criminal Code ... which were not committed during the aggression, armed rebellion or armed conflicts and which are not connected with the aggression, armed rebellion or armed conflicts in Croatia.

The accused, Fred Marguš, is indicted for three criminal offences committed in Čepin on 20 November 1991 and one criminal offence committed in Čepin on 1 August 1991.

The first three of these offences concern the most difficult period and the time of the most serious attacks on Osijek and Eastern Croatia immediately after the fall of Vukovar, and the time of the most severe battles for Laslovo. In those battles, the accused distinguished himself as a combatant, showing exceptional courage and being recommended for promotion to the rank of lieutenant by the commander of the Third Battalion of the 106th Brigade of the Croatian army, who was his superior officer at that time.

In the critical period concerning the first three criminal offences, the accused was acting in his capacity as a member of the Croatian army; in that most difficult period, acting as commander of a unit, he tried to prevent the fall of a settlement into enemy hands, when there was an immediate danger of this happening. The fourth criminal offence was committed on 1 August 1991, when the accused was acting in his capacity as an on-duty member of the Reserve Forces in Čepin and was dressed in military camouflage uniform and using military weapons.

...

The actions of the accused, in view of the time and place of the events in issue, were closely connected with the aggression, armed rebellion and armed conflicts in Croatia, and were carried out during the period referred to in the General Amnesty Act.

...

Against this background, this court finds that all the statutory conditions for application of the General Amnesty Act have been met ...”

18. On an unspecified date the State Attorney lodged a request for the protection of legality (zahtjev za zaštitu zakonitosti) with the Supreme Court, asking it to establish that section 3(2) of the General Amnesty Act had been violated.

19. On 19 September 2007 the Supreme Court, when deciding upon the above request, established that the above ruling of the Osijek County Court of 24 June 1997 violated section 3(2) of the General Amnesty Act. The relevant parts of the Supreme Court’s ruling read:

“...

Section 1(1) of the General Amnesty Act provides for a general amnesty from criminal prosecution and trial for the perpetrators of criminal offences committed in connection with the aggression, armed rebellion or armed conflicts ... in Croatia. Under paragraph 3 of the same section the amnesty concerns criminal offences committed between 17 August 1990 and 23 August 1996. ...

For the correct interpretation of these provisions – apart from the general condition that the criminal offence in question had to have been committed in the period between 17 August 1990 and 23 August 1996 (which has been met in the present case) – there must exist a direct and significant connection between the criminal offence and the aggression, armed rebellion or armed conflicts. This interpretation is in accordance with the general principle that anyone who commits a criminal offence has to answer for it. Therefore, the above provisions have to be interpreted in a sensible manner, with the necessary caution, so that the amnesty does not become a contradiction of itself and call into question the purpose for which the Act in question was enacted. Hence, the expression ‘in connection with the aggression, armed rebellion or armed conflicts’ used in the General Amnesty Act, which does not specifically define the nature of that connection, has to be interpreted to mean that the connection must be direct and significant.

...

Part of the factual description of the criminal offences with which the accused Fred Marguš is charged ... which suggests some connection with the aggression against the Republic of Croatia or armed rebellion and armed conflicts in Croatia, relates to the arrival of the victims of these offences – S.B., V.B. and the minor Sl.B. – in Čepin, together with their neighbours, after they had all fled the village of Ivanovac on account of the attack by the so-called ‘Y[ugoslav] P[eoples’] A[rmy]’. It should be stressed that it is not in dispute that the accused Fred Marguš was a member of the Croatian army. However, these circumstances are not such as to amount to a direct link with the aggression, armed rebellion or armed conflicts in Croatia which is required for the General Amnesty Act to apply.

The factual description of the criminal offences under count 4 of the indictment states that the accused committed these acts as a member of the Reserve Forces in Čepin, after his tour of duty had terminated. This characteristic in itself does not represent a significant link between the criminal offences and the war because, were this to be the case, the amnesty would encompass all criminal offences committed between 27 August 1990 and 23 August 1996 by members of the Croatian army or the enemy units (save for those specifically listed in section 3(1) of the General Amnesty Act); this was certainly not the intention of the legislature.

Finally, the accused’s war career, described in detail in the impugned ruling, cannot be a criterion for application of the General Amnesty Act ...

The factual description of the criminal offences in the indictment ... does not show that the acts in question were committed during the aggression, armed rebellion or armed conflicts in Croatia, or that they were committed in connection with them.

...”

B. The second set of criminal proceedings against the applicant (no. K-33/06)

20. On 26 April 2006 the Osijek County State Attorney’s Office indicted the applicant on charges of war crimes against the civilian population. The proceedings were conducted by a three-judge panel of the Osijek County Court, including Judge M.K. During the entire proceedings the applicant was represented by a lawyer.

21. A concluding hearing was held on 19 March 2007 in the presence of, inter alia, the applicant and his defence lawyer. The applicant was removed from the courtroom during the closing arguments of the parties. The applicant’s lawyer remained in the courtroom and presented his closing arguments. The relevant part of the written record of that hearing reads as follows:

“The President of the panel notes that the accused Marguš interrupted the Osijek County Deputy State Attorney (‘the Deputy State Attorney’) in his closing arguments and was warned by the panel to calm down; the second time he interrupted the Deputy State Attorney he was warned orally.

After the President of the panel warned the accused Marguš orally, the latter continued to comment on the closing arguments of the Deputy State Attorney. The panel therefore decides, and the president of the panel orders, that the accused Marguš be removed from the courtroom until the pronouncement of the judgment.

...”

22. The applicant was subsequently removed from the courtroom and the Deputy State Attorney, the lawyers for the victims, the defence lawyers and one of the accused gave their closing arguments.

23. The pronouncement of the judgment was scheduled for 21 March 2007 and the hearing was concluded. The applicant was present at the pronouncement of the judgment. He was found guilty as charged and sentenced to fourteen years’ imprisonment. The relevant part of the judgment reads as follows:

“...

The accused Fred Marguš ...

and

the accused T.D. ...

are guilty [in that]

in the period between 20 and 25 November 1991 in Čepin and its surroundings, contrary to Article 3 § 1 of the Geneva Convention relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War of 12 August 1949 and Article 4 §§ 1 and 2(a) and Article 13 of the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949 relative to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II) of 8 June 1977, while defending that territory from armed attacks by the local rebel Serb population and the so-called Yugoslav People’s Army in their joint attack on the constitutional legal order and territorial integrity of the Republic of Croatia, Fred Marguš, in his capacity as the commander of Unit 2 in the 3rd Corps of the 130th brigade of the Croatian army, and the accused T.D., as a member of the same Unit under the command of Fred Marguš, [acted as follows] with the intention of killing Serb civilians;

the accused Fred Marguš

(a) on 20 November 1991 at about 8 a.m. in Čepin, recognised V.B. and S.B. who were standing ... in front of the Fire Brigade Headquarters in Ivanovac and were fleeing their village because of the attacks by the Yugoslav People’s Army, ... fired at them with an automatic gun ... which caused S.B. to sustain a gunshot wound to the head ... and neck as a result of which S.B. immediately died, while V.B. was wounded and fell to the ground. The accused then drove away and soon afterwards came back, and, seeing that V.B. was still alive and accompanied by his nine-year-old son Sl.B. and ... his wife M.B., again fired the automatic gun at them, and thus shot V.B. twice in the head ... twice in the arm ... as a result of which V.B. soon died while Sl.B. was shot in the leg ... which amounted to grievous bodily harm;

(b) in the period between 22 and 24 November 1991 in Čepin, arrested N.V. and Ne.V., threatening them with firearms, appropriated their Golf vehicle ... took them to the basement of a house ... where he tied them by ropes to chairs and kept them locked in without food or water and, together with the members of his Unit ... beat and insulted them, asked them about their alleged hostile activity and possession of a radio set, and during that time prevented other members of the Unit from helping them ... after which he took them out of Čepin to a forest ... where they were shot with several bullets from firearms ... as a result of which N.V. ... and Ne.V. died;

(c) on 23 November 1991 at about 1.30 p.m. at the coach terminal in Čepin, arrested S.G. and D.G. and their relative Lj.G. and drove them to a house ... tied their hands behind their backs and, together with the late T.B., interrogated them about their alleged hostile activity and in the evening, while they were still tied up, drove them out of Čepin ... where he shot them ... as a result of which they died;

the accused Fred Marguš and T.D. [acting] together

(d) on 25 November 1991 at about 1 p.m. in Čepin, on seeing S.P. driving his Golf vehicle ... stopped him at the request of Fred Marguš ... ... and drove him to a field ... where ... Fred Marguš ordered T.D. to shoot S.P., [an order] which T.D. obeyed, shooting S.P. once ... after which Fred Marguš shot him several times with an automatic gun ... as a result of which S.P. ... died and Fred Marguš appropriated his vehicle.

...”

24. The applicant’s conviction was upheld by the Supreme Court on 19 September 2007 and his sentence was increased to fifteen years’ imprisonment. The relevant part of the judgment by the Supreme Court reads as follows:

“Under Article 36 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure (CCP), a judge is exempted from performing judicial functions if he or she participated in the same case in the adoption of a ruling of a lower court or if he participated in adopting the impugned ruling.

It is true that Judge M.K. participated in the proceedings in which the impugned judgment was adopted. He was the President of a panel of the Osijek County Court which adopted the ruling ... of 24 June 1997 by which the proceedings against the accused Fred Marguš were terminated under section 1(1) and (3) and section 2(2) of the General Amnesty Act ...

Even though both sets of proceedings were instituted against the same accused, it was not the same case. The judge in question participated in two different cases before the Osijek County Court against the same accused. In the case in which the present appeal has been lodged, Judge M.K. did not participate in adopting any decision of a lower court or in a decision which is the subject of an appeal or an extraordinary remedy.

...

The accused incorrectly argued that the first-instance court had acted contrary to Article 346 § 4 and Article 347 §§ 1 and 4 of the CCP when it held the concluding hearing in his absence and in the absence of his defence lawyer because it had removed him from the courtroom when the parties were presenting their closing arguments. Thus, he claimed, he had been prevented from giving his closing arguments. Furthermore, he had not been informed about the conduct of the hearing in his absence, and the decision to remove him from the courtroom had not been adopted by the trial panel.

Contrary to the allegations of the accused, the written record of the hearing held on 19 March 2007 shows that the accused Fred Marguš interrupted the [Osijek] County Deputy State Attorney in his closing arguments and was twice warned by the President of the trial panel. Since he continued with the same behaviour, the trial panel decided to remove him from the courtroom ...

Such action by the trial court is in conformity with Article 300 § 2 of the CCP. The accused Fred Marguš started to disturb order in the courtroom during the closing arguments of the [Osijek County Deputy] State Attorney and persisted in doing so, after which he was removed from the courtroom by a decision of the trial panel. He was again present in the courtroom when judgment was pronounced on 21 March 2007.

Since the trial court complied fully with Article 300 § 2 of the CCP, the accused’s appeal is unfounded. In the case in issue there has been no violation of the defence rights, and the removal of the accused from the courtroom during the closing arguments of the parties had no effect on the judgment.

...

The accused Fred Marguš further argues ... that the impugned judgment violated the ne bis in idem principle ... because the proceedings had already been discontinued in respect of some of the charges giving rise to the impugned judgment ...

...

It is true that criminal proceedings were conducted before the Osijek County Court under the number K-4/97 against the accused Fred Marguš in respect of, inter alia, four criminal offences ... of murder ... committed against S.B., V.B., N.V. and Ne.V, as well as the criminal offence ... of creating a risk to life and assets ... These proceedings were terminated by final ruling of the Osijek County Court no. Kv-99/97 (K-4/97) of 24 June 1997 on the basis of the General Amnesty Act ...

Despite the fact that the consequences of the criminal offences which were the subject of the proceedings conducted before the Osijek County Court under the number K-4/97, namely the deaths of S.B., V.B., N.V. and Ne.V. and the grievous bodily injury of Sl.B., are also part of the factual background [to the criminal offences assessed] in the proceedings in which the impugned judgment has been adopted, the offences [tried in the two sets of criminal proceedings in issue] are not the same.

Comparison between the factual background [to the criminal offences assessed] in both sets of proceedings shows that they are not identical. The factual background [to the offences referred to] in the impugned judgment contains a further criminal element, significantly wider in scope than the one forming the basis for the proceedings conducted before the Osijek County Court under the number K-4/97. [In the present case] the accused Fred Marguš is charged with violation of the rules of the Geneva Convention relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War of 12 August 1949 and of the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949 relative to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II) of 8 June 1977, in that, in the period between 20 and 25 November 1991, while defending that territory from armed attacks by the local rebel Serb population and the so-called Yugoslav People’s Army in their joint attack on the constitutional legal order and territorial integrity of the Republic of Croatia, and in violation of the rules of international law, he killed and tortured civilians, treated them in an inhuman manner, unlawfully arrested them, ordered the killing of a civilian and robbed the assets of the civilian population. The above acts constitute a criminal offence against the values protected by international law, namely a war crime against the civilian population under Article 120 § 1 of the Criminal Code.

Since the factual background to the criminal offence in issue, and its legal classification, differ from those which were the subject of the earlier proceedings, such that the scope of the charges against the accused Fred Marguš is significantly wider and different from the previous case (case-file no. K-4/97), the matter is not res judicata ...”

25. A subsequent constitutional complaint by the applicant was dismissed by the Constitutional Court on 30 September 2009. The Constitutional Court endorsed the views of the Supreme Court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant law

26. The relevant part of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 41/2001 and 55/2001) reads as follows:

Article 31

“...

2. No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings for an offence of which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law.

Only the law may, in accordance with the Constitution or an international agreement, prescribe the situations in which proceedings may be reopened under paragraph 2 of this Article and the grounds for reopening.

...”

27. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku – Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004 and 115/2006) provide as follows:

Article 300

“1. Where the accused ... disturbs order at a hearing or does not comply with the orders of the presiding judge, the latter shall warn the accused ... The panel may order that the accused be removed from the courtroom ...

2. The panel may order that the accused be removed from the courtroom for a limited time. Where the accused again disturbs order [he or she may be removed from the courtroom] until the end of the presentation of evidence. Before the closure of the presentation of evidence the presiding judge shall summon the accused and inform him about the conduct of the trial. If the accused continues to disturb order and insults the dignity of the court, the panel may again order that he be removed from the courtroom. In that case the trial shall be concluded in the accused’s absence and the presiding judge or another member of the panel shall inform him or her about the judgment adopted, in the presence of a typist.

...”

Article 350 (former Article 336)

“1. A judgment may refer only to the accused and the offence which are the subject of the indictment as initially submitted or as altered at the hearing.

2. The court is not bound by the prosecutor’s legal classification of the offence.”[1]

Types of judgments

Article 352

“1. A judgment shall dismiss the charges, acquit the accused or find him or her guilty.

...”

Article 354

“A judgment acquitting the accused shall be adopted when:

(1) the offence with which the accused is charged is not a criminal offence under the law;

(2) there are circumstances that exclude the accused’s guilt;

(3) it has not been proved that the accused committed the criminal offence with which he or she is charged.”

Article 355

“1. A judgment finding the accused guilty shall contain the following details:

(1) the offence of which the accused is found guilty, stating the facts and circumstances constituting the specific ingredients of a given criminal offence as well as those on which the application of a specific provision of the Criminal Code depends;

(2) the statutory name and description of the criminal offence and the provisions of the Criminal Code which have been applied;

(3) the sentence to be applied or whether, under the provisions of the Criminal Code, a sentence is not to be applied or imprisonment is to be substituted by community service;

(4) any decision on suspended sentence;

(5) any decision on security measures and confiscation of material gains;

...

(7) the decision on costs and on any civil claim and whether a final judgment is to be published in the media.

...”

Article 367

“1. A grave breach of criminal procedure shall be found to exist where

...

(3) a hearing has been held without a person whose presence is obligatory under the law ...

...”

Reopening of proceedings

Article 401

“Criminal proceedings concluded by a final ruling or a final judgment may be reopened at the request of an authorised person, only in the circumstances and under the conditions set out in this Code.”

Article 406

“1. Criminal proceedings concluded by a final judgment dismissing the charges may exceptionally be reopened to the detriment of the accused:

...

(5) where it has been established that amnesty, pardon, statutory limitation or other circumstances excluding criminal prosecution are not applicable to the criminal offence referred to in the judgment dismissing the charges.

...”

Article 408

“1. The court competent to decide upon a request for the reopening of the proceedings is the one which adjudicated the case at first instance ...

2. The request for reopening shall contain the statutory basis for reopening and evidence supporting the request ...

...”

Request for the protection of legality

Article 418

“1. The State Attorney may lodge a request for the protection of legality against final judicial decisions and court proceedings preceding such decisions in which a law has been violated.

2. The State Attorney shall lodge a request for the protection of legality against a judicial decision adopted in proceedings in which fundamental human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, statute or international law have been violated.

...”

Article 419

“1. The Supreme Court of the Republic of Croatia shall determine requests for the protection of legality.

...”

Article 420

“1. When determining a request for the protection of legality the [Supreme] Court shall assess only those violations of the law relied on by the State Attorney.

...”

Article 422

“...

2. Where a request for the protection of legality has been lodged to the detriment of the accused and the [Supreme] Court establishes that it is well founded, it shall merely establish that there has been a violation of the law, without altering a final decision.”

28. Under the Criminal Code (Kazeni zakon, Offcial Gazette nos. 53/1991, 39/1992 and 91/1992) the circumstances excluding an individual’s guilt are lack of accountability (neubrojivost), error in law or error in fact.

29. The relevant part of the General Amnesty Act of 24 September 1996 (Official Gazette no. 80/1996, Zakon o općem oprostu) reads as follows:

Section 1

“This Act grants general amnesty from criminal prosecution and trial to the perpetrators of criminal offences committed during the aggression, armed rebellion or armed conflicts and in connection with the aggression, armed rebellion or armed conflicts in the Republic of Croatia.

No amnesty shall apply to the execution of final judgments in respect of perpetrators of the criminal offences under paragraph 1 of this section.

Amnesty from criminal prosecution and trial shall apply to offences committed between 17 August 1990 and 23 August 1996.”

Section 2

“No criminal prosecution or trial proceedings shall be instituted against the perpetrators of the criminal offences under section 1 of this Act.

Where a criminal prosecution has already commenced it shall be discontinued and where trial proceedings have been instituted a court shall issue a ruling terminating the proceedings of its own motion.

Where a person granted amnesty under paragraph 1 of this section has been detained, he or she shall be released.”

Section 3

“No amnesty under section 1 of this Act shall be granted to perpetrators of the gravest breaches of humanitarian law which have the character of war crimes, namely the criminal offence of genocide under Article 119 of the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia (Official Gazette no. 31/1993, consolidated text, nos. 35/1993, 108/1995, 16/1996 and 28/1996); war crimes against the civilian population under Article 120; war crimes against the wounded and sick under Article 121; war crimes against prisoners of war under Article 122; organising groups [with the purpose of committing] or aiding and abetting genocide and war crimes under Article 123; unlawful killing and wounding of the enemy under Article 124; unlawful taking of possessions from the dead or wounded on the battleground under Article 125; use of unlawful means of combat under Article 126; offences against negotiators under Article 127; cruel treatment of the wounded, sick and prisoners of war under Article 128; unjustified delay in repatriation of prisoners of war under Article 129; destruction of the cultural and historical heritage under Article 130; inciting war of aggression under Article 131; abuse of international symbols under Article 132; racial and other discrimination under Article 133; establishing slavery and transferring slaves under Article 134; international terrorism under Article 135; putting at risk persons under international protection under Article 136; taking hostages under Article 137; and the criminal offence of terrorism under the provisions of international law.

No amnesty shall be granted to perpetrators of other criminal offences under the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia (Official Gazette no. 31/1993, consolidated text, nos. 35/1993, 108/1995, 16/1996 and 28/1996) and the Criminal Code of the Republic of Croatia (Official Gazette no. 32/1993, consolidated text, nos. 38/1993, 28/1996 and 30/1996) which were not committed during the aggression, armed rebellion or armed conflicts and are not connected with the aggression, armed rebellion or armed conflicts in the Republic of Croatia.

...”

Section 4

“A State Attorney may not lodge an appeal against a court decision under section 2 of this Act where the court granted amnesty in favour of the perpetrator of a criminal offence covered by this Act on the basis of the legal classification given to the offence by a State Attorney.”

B. Relevant practice

1. Practice of the Constitutional Court

30. In its decision no. U-III/543/1999 of 26 November 2008 the Constitutional Court held, in so far as relevant, as follows:

“6. The question before the Constitutional Court is whether there was a second trial concerning an event constituting the offence for which the General Amnesty Act was applied, and thus whether the proceedings concerned a ‘same offence’ in respect of which, under Article 31 § 2 of the Constitution, it is not possible to institute a new, separate and unrelated set of proceedings. Such proceedings would infringe [the principle of] legal certainty and permit multiple sanctions to be imposed for one and the same conduct which may be the subject of only one criminal sanction. In answering this question, the Constitutional Court should examine two issues: (a) the similarity between the descriptions of the events constituting the offences with which the appellant was charged in the first and second set of proceedings, in order to verify whether the decision on the application of amnesty and the final conviction in the subsequent proceedings concern the same subject, that is, the same ‘criminal quantity’, irrespective of whether they concern the same historical events; and after that ... (b) whether the case in issue concerns a situation in which it was not possible to bring fresh charges in relation to the facts already adjudicated in the first decisions of the courts (applying the amnesty), but in which, under Article 31 § 3 of the Constitution, it was possible to seek the reopening of the proceedings as provided for by the relevant law. Article 406 § 1 (5) of the Code of Criminal Procedure allows for the reopening of proceedings which were terminated by a final judgment dismissing the charges, where ‘it has been established that amnesty, pardon, statutory limitation or other circumstances excluding criminal prosecution are not applicable to the criminal offence referred to in the judgment dismissing the charges’.

6.1. The Constitutional Court can examine the similarity between the descriptions of the events constituting the offences only by reference to the normative standards. In so doing it is bound, just like the lower courts, by the constituent elements of the offences, irrespective of their legal classification. The descriptions of the events forming the basis for the charges in the judgment of the Bjelovar Military Court (no. K-85/95-24) and the Supreme Court (no. IKž-257/96), and the impugned judgments of the Sisak County Court (no. K-108/97) and the Supreme Court (no. I Kž-211/1998-3), undoubtedly suggest that they concern the same events, which were merely given different legal classifications. All the relevant facts had been established by the Bjelovar Military Court (which finally terminated the proceedings) and no other new facts were established in the subsequent proceedings before the Sisak County Court. The only difference in the description of the charges was in the time of the commission of the offences, which does not suggest that the events were different but rather that the courts were unable to establish the exact time of the offences. As regards the identical nature of the events, it is also relevant to note that the Supreme Court emphasised in the impugned judgment that the events were the same, so there is no doubt about this aspect.

6.2. In the impugned judgment the Supreme Court held that the conduct in issue constituted not only the offence of armed rebellion under Article 235 § 1 of the Criminal Code of the Republic of Croatia, in respect of which the judgment dismissing the charges was adopted, but also the offence of war crimes against the civilian population under Article 120 §§ 1 and 2 of the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia, the offence of which [the appellant] was later convicted. It follows from this reasoning of the Supreme Court that the same conduct constituted the elements of two offences and that the situation was one of a single act constituting various offences.

6.3. The Constitutional Court finds that in the impugned judgment the Supreme Court erred in finding that the same perpetrator, after a final judgment had been adopted in respect of a single act constituting one offence, could be tried again in the new set of proceedings for the same act constituting another offence. Under Article 336 § 2 of the Code of Criminal Procedure the court is not bound by the prosecutor’s classification of the offence. The Bjelovar Military Court, if it considered that the facts underlying the charges constituted the offence of war crimes against the civilian population under Article 120 § 1 of the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia, should therefore have found that it had no competence to determine the case (because it had no competence to try war crimes), and should have forwarded the case to the competent court, which could have convicted [the appellant] of the offence of war crimes against the civilian population, in respect of which no amnesty could be applied. Since the Bjelovar Military Court did not act in such a manner, it follows that, owing to the final nature of its judgment, the decision dismissing the charges became res judicata. The subsequent conviction in this case is a violation of the ne bis in idem rule, irrespective of the fact that the operative part of the first judgment did not concern ‘the merits’, sometimes understood simply as a resolution of the question whether the accused committed the offence or not. The formal distinction between an acquittal and a judgment dismissing the charges cannot be the only criterion for the resolution of the question whether a new and unrelated set of criminal proceedings may be instituted in respect of the same ‘criminal quantity’: although it is contained in the judgment dismissing the charges, the decision on the application of amnesty, in the legal sense, creates the same legal consequences as an acquittal, and in both judgments a factual issue remains unproven.

6.4. Therefore the Constitutional Court cannot accept the reasoning of the Supreme Court’s judgment no. I Kž-211/1998-3 of 1 April 1999, according to which the judgment or ruling on the discontinuance of the proceedings for the offence of armed rebellion concerning the same event does not exclude the possibility of a subsequent prosecution and conviction for the offence of war crimes against the civilian population on the ground that the latter offence endangers not only the values of the Republic of Croatia but also humanity in general and international law. In any event, the Supreme Court later departed from that position in case no. I Kž-8/00-3 of 18 September 2002, finding that the judgment dismissing the charges ‘without any doubt concerns the same event, in terms of the time, place and manner of commission; the event was simply given a different classification in the impugned judgment than in the ruling of the Zagreb Military Court’. It also stated the following: ‘When, as in the case in issue, the criminal proceedings have been discontinued in respect of the offence under Article 244 § 2 of the Criminal Code of the Republic of Croatia, and where the actions ... are identical to those of which [the accused] was found guilty in the impugned judgment ... under the ne bis in idem principle provided for in Article 32 § 2 of the Constitution, new criminal proceedings cannot be instituted because the matter has been adjudicated.’

...”

31. Constitutional Court decision no. U-III-791/1997 of 14 March 2001 referred to a situation where the criminal proceedings against the accused had been terminated under the General Amnesty Act. Its relevant parts read as follows:

“16. The provision of the Constitution which excludes the possibility of an accused being tried again for an offence of which he or she has already been ‘finally acquitted or convicted in accordance with the law’ refers exclusively to a situation where a judgment has been adopted in criminal proceedings which acquits the accused or finds him or her guilty of the charges brought against him or her in the indictment.

...

19. ... a ruling which does not finally acquit the accused but terminates the criminal proceedings cannot form the basis for application of the constitutional provisions concerning the prohibition on being tried or punished again ...”

2. Practice of the Supreme Court

32. The relevant part of ruling no. I Kž-533/00-3 of 11 December 2001 reads as follows:

“Under Article 336 § 2 of the Code of Criminal Procedure the court is not bound by the prosecutor’s legal classification of the offence, and it was therefore empowered to decide upon a different criminal offence since that offence is more favourable [to the accused] ...”

33. The relevant part of ruling no. I Kž 257/02-5 of 12 October 2005 reads as follows:

“Since under Article 336 § 2 of the Code of Criminal Procedure the court is not bound by the prosecutor’s legal classification of the offence, and given that the possible sentence for the criminal offence of incitement to abuse of authority in financial affairs under Article 292 § 2 is more lenient than the possible sentence for the criminal offence under Article 337 § 4 of the Criminal Code, the first-instance court was empowered to classify the acts in question as the criminal offence under Article 292 § 2 of the Criminal Code ...”

34. The relevant part of ruling no. I Kž 657/10-3 of 27 October 2010 reads as follows:

“Even though the first-instance court correctly stated that a court is not bound by the prosecutor’s legal classification of the offence, the terms of the indictment were nevertheless exceeded because the first-instance court put the accused in a less favourable position by convicting him of two criminal offences instead of one ...”

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW MATERIALS

A. The Vienna Convention of 1969 on the Law of Treaties

35. The relevant part of the Vienna Convention on the Law of Treaties of 23 May 1969 (“the Vienna Convention”) provides:

Section 3. Interpretation of treaties

Article 31

General rule of interpretation

“1. A treaty shall be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose.

2. The context for the purpose of the interpretation of a treaty shall comprise, in addition to the text, including its preamble and annexes:

(a) any agreement relating to the treaty which was made between all the parties in connection with the conclusion of the treaty;

(b) any instrument which was made by one or more parties in connection with the conclusion of the treaty and accepted by the other parties as an instrument related to the treaty.

3. There shall be taken into account, together with the context:

(a) any subsequent agreement between the parties regarding the interpretation of the treaty or the application of its provisions;

(b) any subsequent practice in the application of the treaty which establishes the agreement of the parties regarding its interpretation;

(c) any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties.

4. A special meaning shall be given to a term if it is established that the parties so intended.”

Article 32

Supplementary means of interpretation

“Recourse may be had to supplementary means of interpretation, including the preparatory work of the treaty and the circumstances of its conclusion, in order to confirm the meaning resulting from the application of article 31, or to determine the meaning when the interpretation according to article 31:

(a) leaves the meaning ambiguous or obscure; or

(b) leads to a result which is manifestly absurd or unreasonable.”

Article 33

Interpretation of treaties authenticated in two or more languages

“1. When a treaty has been authenticated in two or more languages, the text is equally authoritative in each language, unless the treaty provides or the parties agree that, in case of divergence, a particular text shall prevail.

2. A version of the treaty in a language other than one of those in which the text was authenticated shall be considered an authentic text only if the treaty so provides or the parties so agree.

3. The terms of the treaty are presumed to have the same meaning in each authentic text.

4. Except where a particular text prevails in accordance with paragraph 1, when a comparison of the authentic texts discloses a difference of meaning which the application of articles 31 and 32 does not remove, the meaning which best reconciles the texts, having regard to the object and purpose of the treaty, shall be adopted.”

B. The Geneva Conventions of 1949 for the Protection of Victims of Armed Conflicts and their Additional Protocols

36. The relevant part of common Article 3 of the Geneva Conventions of 1949 reads:

Article 3

“In the case of armed conflict not of an international character occurring in the territory of one of the High Contracting Parties, each Party to the conflict shall be bound to apply, as a minimum, the following provisions:

(1) Persons taking no active part in the hostilities, including members of armed forces who have laid down their arms and those placed ‘hors de combat’ by sickness, wounds, detention, or any other cause, shall in all circumstances be treated humanely, without any adverse distinction founded on race, colour, religion or faith, sex, birth or wealth, or any other similar criteria.

To this end, the following acts are and shall remain prohibited at any time and in any place whatsoever with respect to the above-mentioned persons

(a) violence to life and person, in particular murder of all kinds, mutilation, cruel treatment and torture;

(b) taking of hostages;

(c) outrages upon personal dignity, in particular humiliating and degrading treatment;

(d) the passing of sentences and the carrying out of executions without previous judgement pronounced by a regularly constituted court, affording all the judicial guarantees which are recognized as indispensable by civilized peoples.

...”

37. The relevant parts of the Convention (I) for the Amelioration of the Condition of the Wounded and Sick in Armed Forces in the Field (Geneva, 12 August 1949 – hereinafter “the First Geneva Convention”) read:

Chapter IX. Repression of Abuses and Infractions

Article 49

“The High Contracting Parties undertake to enact any legislation necessary to provide effective penal sanctions for persons committing, or ordering to be committed, any of the grave breaches of the present Convention defined in the following Article.

Each High Contracting Party shall be under the obligation to search for persons alleged to have committed, or to have ordered to be committed, such grave breaches, and shall bring such persons, regardless of their nationality, before its own courts. It may also, if it prefers, and in accordance with the provisions of its own legislation, hand such persons over for trial to another High Contracting Party concerned, provided such High Contracting Party has made out a ‘prima facie’ case.

...”

Article 50

“Grave breaches to which the preceding Article relates shall be those involving any of the following acts, if committed against persons or property protected by the Convention: wilful killing, torture or inhuman treatment, including biological experiments, wilfully causing great suffering or serious injury to body or health, and extensive destruction and appropriation of property, not justified by military necessity and carried out unlawfully and wantonly.”

38. Articles 50 and 51 of the Convention (II) for the Amelioration of the Condition of Wounded, Sick and Shipwrecked Members of Armed Forces at Sea (Geneva, 12 August 1949) contain the same text as Articles 49 and 50 of the First Geneva Convention.

39. Articles 129 and 130 of the Convention (III) relative to the Treatment of Prisoners of War (Geneva, 12 August 1949) contain the same text as Articles 49 and 50 of the First Geneva Convention.

40. Articles 146 and 147 of the Convention (IV) relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War (Geneva, 12 August 1949) contain the same text as Articles 49 and 50 of the First Geneva Convention.

41. The relevant part of the Additional Protocol (II) to the Geneva Conventions, relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Geneva, 8 June 1977) reads:

Article 4

“1. All persons who do not take a direct part or who have ceased to take part in hostilities, whether or not their liberty has been restricted, are entitled to respect for their person, honour and convictions and religious practices. They shall in all circumstances be treated humanely, without any adverse distinction. It is prohibited to order that there shall be no survivors.

2. Without prejudice to the generality of the foregoing, the following acts against the persons referred to in paragraph I are and shall remain prohibited at any time and in any place whatsoever:

(a) violence to the life, health and physical or mental well-being of persons, in particular murder as well as cruel treatment such as torture, mutilation or any form of corporal punishment; ...”

Article 6

“...

5. At the end of hostilities, the authorities in power shall endeavour to grant the broadest possible amnesty to persons who have participated in the armed conflict, or those deprived of their liberty for reasons related to the armed conflict, whether they are interned or detained.”

Article 13

“1. The civilian population and individual civilians shall enjoy general protection against the dangers arising from military operations. To give effect to this protection, the following rules shall be observed in all circumstances.

2. The civilian population as such, as well as individual civilians, shall not be the object of attack. Acts or threats of violence the primary purpose of which is to spread terror among the civilian population are prohibited.

3. Civilians shall enjoy the protection afforded by this part, unless and for such time as they take a direct part in hostilities.”

C. Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide[2]

42. The relevant parts of this Convention read as follows:

Article 1

“The Contracting Parties confirm that genocide, whether committed in time of peace or in time of war, is a crime under international law which they undertake to prevent and to punish.”

Article 4

“Persons committing genocide or any of the other acts enumerated in Article 3 shall be punished, whether they are constitutionally responsible rulers, public officials or private individuals.”

Article 5

“The Contracting Parties undertake to enact, in accordance with their respective Constitutions, the necessary legislation to give effect to the provisions of the present Convention and, in particular, to provide effective penalties for persons guilty of genocide or any of the other acts enumerated in Article 3.”

D. Convention on the Non-Applicability of Statutory Limitations to War Crimes and Crimes against Humanity[3]

43. The relevant part of this Convention reads as follows:

Article I

“No statutory limitation shall apply to the following crimes, irrespective of the date of their commission:

(a) War crimes as they are defined in the Charter of the International Military Tribunal, Nürnberg, of 8 August 1945 and confirmed by resolutions 3 (I) of 13 February 1946 and 95 (I) of 11 December 1946 of the General Assembly of the United Nations, particularly the ‘grave breaches’ enumerated in the Geneva Conventions of 12 August 1949 for the protection of war victims;

(b) Crimes against humanity whether committed in time of war or in time of peace as they are defined in the Charter of the International Military Tribunal, Nürnberg, of 8 August 1945 and confirmed by resolutions 3 (I) of 13 February 1946 and 95 (I) of 11 December 1946 of the General Assembly of the United Nations, eviction by armed attack or occupation and inhuman acts resulting from the policy of apartheid, and the crime of genocide as defined in the 1948 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, even if such acts do not constitute a violation of the domestic law of the country in which they were committed.”

Article II

“If any of the crimes mentioned in article I is committed, the provisions of this Convention shall apply to representatives of the State authority and private individuals who, as principals or accomplices, participate in or who directly incite others to the commission of any of those crimes, or who conspire to commit them, irrespective of the degree of completion, and to representatives of the State authority who tolerate their commission.”

Article III

“The States Parties to the present Convention undertake to adopt all necessary domestic measures, legislative or otherwise, with a view to making possible the extradition, in accordance with international law, of the persons referred to in article II of this Convention.”

Article IV

“The States Parties to the present Convention undertake to adopt, in accordance with their respective constitutional processes, any legislative or other measures necessary to ensure that statutory or other limitations shall not apply to the prosecution and punishment of the crimes referred to in articles I and II of this Convention and that, where they exist, such limitations shall be abolished.”

E. Rome Statute of the International Criminal Court

44. Article 20 of the Statute reads:

Ne bis in idem

“1. Except as provided in this Statute, no person shall be tried before the Court with respect to conduct which formed the basis of crimes for which the person has been convicted or acquitted by the Court.

2. No person shall be tried by another court for a crime referred to in article 5 for which that person has already been convicted or acquitted by the Court.

3. No person who has been tried by another court for conduct also proscribed under article 6, 7 or 8 shall be tried by the Court with respect to the same conduct unless the proceedings in the other court:

(a) Were for the purpose of shielding the person concerned from criminal responsibility for crimes within the jurisdiction of the Court; or

(b) Otherwise were not conducted independently or impartially in accordance with the norms of due process recognized by international law and were conducted in a manner which, in the circumstances, was inconsistent with an intent to bring the person concerned to justice.”

F. Customary Rules of International Humanitarian Law

45. Mandated by the States convened at the 26th International Conference of the Red Cross and Red Crescent, the International Committee of the Red Cross (ICRC) presented in 2005 a Study on Customary International Humanitarian Law[4] (J.-M. Henckaerts and L. Doswald-Beck (eds.), Customary International Humanitarian Law, 2 Volumes, Cambridge University Press & ICRC, 2005). This Study contains a list of customary rules of international humanitarian law. Rule 159, which refers to non‑international armed conflicts, reads:

“At the end of hostilities, the authorities in power must endeavour to grant the broadest possible amnesty to persons who have participated in a non-international armed conflict, or those deprived of their liberty for reasons related to the armed conflict, with the exception of persons suspected of, accused of or sentenced for war crimes.”

G. United Nations Security Council

Resolution on the situation in Croatia, 1120 (1997), 14 July 1997

46. The relevant part of the Resolution reads:

“The Security Council,

...

7. Urges the Government of the Republic of Croatia to eliminate ambiguities in implementation of the Amnesty Law, and to implement it fairly and objectively in accordance with international standards, in particular by concluding all investigations of crimes covered by the amnesty and undertaking an immediate and comprehensive review with United Nations and local Serb participation of all charges outstanding against individuals for serious violations of international humanitarian law which are not covered by the amnesty in order to end proceedings against all individuals against whom there is insufficient evidence;

...”

H. The International Covenant on Civil and Political Rights

47. Article 7 of the International Covenant on Civil and Political Rights (ICCR) 1966 provides:

“No one shall be subjected to torture or to cruel, inhuman or degrading treatment or punishment. In particular, no one shall be subjected without his free consent to medical or scientific experimentation.”

I. The United Nations Human Rights Committee

1. General Comment No. 20, Article 7 (Forty-fourth session, 1992)

48. The United Nations Human Rights Committee noted in 1992 in its General Comment No. 20 on Article 7 of the International Covenant that some States had granted amnesty in respect of acts of torture. It went on to state that “[a]mnesties are generally incompatible with the duty of States to investigate such acts; to guarantee freedom from such acts within their jurisdiction; and to ensure that they do not occur in the future. States may not deprive individuals of the right to an effective remedy, including compensation and such full rehabilitation as may be possible”.

2. Concluding observations, Lebanon, 1 April 1997

49. Paragraph 12 reads as follows:

“12. The Committee notes with concern the amnesty granted to civilian and military personnel for human rights violations they may have committed against civilians during the civil war. Such a sweeping amnesty may prevent the appropriate investigation and punishment of the perpetrators of past human rights violations, undermine efforts to establish respect for human rights, and constitute an impediment to efforts undertaken to consolidate democracy.”

3. Concluding observations, Croatia, 30 April 2001

50. Paragraph 11 reads as follows:

“The Committee is concerned with the implications of the Amnesty Law. While that law specifically states that the amnesty does not apply to war crimes, the term ‘war crimes’ is not defined and there is a danger that the law will be applied so as to grant impunity to persons accused of serious human rights violations. The Committee regrets that it was not provided with information on the cases in which the Amnesty Law has been interpreted and applied by the courts.

The State party should ensure that in practice the Amnesty Law is not applied or utilized for granting impunity to persons accused of serious human rights violations.”

4. General Comment No. 31 [80], The Nature of the General Legal Obligation Imposed on States Parties to the Covenant, 29 March 2004

“18. Where the investigations referred to in paragraph 15 reveal violations of certain Covenant rights, States Parties must ensure that those responsible are brought to justice. As with failure to investigate, failure to bring to justice perpetrators of such violations could in and of itself give rise to a separate breach of the Covenant. These obligations arise notably in respect of those violations recognized as criminal under either domestic or international law, such as torture and similar cruel, inhuman and degrading treatment (article 7), summary and arbitrary killing (article 6) and enforced disappearance (articles 7 and 9 and, frequently, 6). Indeed, the problem of impunity for these violations, a matter of sustained concern by the Committee, may well be an important contributing element in the recurrence of the violations. When committed as part of a widespread or systematic attack on a civilian population, these violations of the Covenant are crimes against humanity (see Rome Statute of the International Criminal Court, article 7).

Accordingly, where public officials or State agents have committed violations of the Covenant rights referred to in this paragraph, the States Parties concerned may not relieve perpetrators from personal responsibility, as has occurred with certain amnesties (see General Comment 20 (44)) and prior legal immunities and indemnities. Furthermore, no official status justifies persons who may be accused of responsibility for such violations being held immune from legal responsibility.

...”

J. Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment[5]

51. The relevant parts of this Convention provide:

Article 4

“1. Each State Party shall ensure that all acts of torture are offences under its criminal law. The same shall apply to an attempt to commit torture and to an act by any person which constitutes complicity or participation in torture.

2. Each State Party shall make these offences punishable by appropriate penalties which take into account their grave nature.”

Article 7

“1. The State Party in the territory under whose jurisdiction a person alleged to have committed any offence referred to in article 4 is found shall in the cases contemplated in article 5, if it does not extradite him, submit the case to its competent authorities for the purpose of prosecution.

...”

Article 12

“Each State Party shall ensure that its competent authorities proceed to a prompt and impartial investigation, wherever there is reasonable ground to believe that an act of torture has been committed in any territory under its jurisdiction.”

Article 13

“Each State Party shall ensure that any individual who alleges he has been subjected to torture in any territory under its jurisdiction has the right to complain to, and to have his case promptly and impartially examined by, its competent authorities. Steps shall be taken to ensure that the complainant and witnesses are protected against all ill-treatment or intimidation as a consequence of his complaint or any evidence given.”

Article 14

“1. Each State Party shall ensure in its legal system that the victim of an act of torture obtains redress and has an enforceable right to fair and adequate compensation, including the means for as full rehabilitation as possible. In the event of the death of the victim as a result of an act of torture, his dependants shall be entitled to compensation.

2. Nothing in this article shall affect any right of the victim or other persons to compensation which may exist under national law.”

K. The United Nations Commission on Human Rights

52. The relevant parts of the resolutions on impunity read:

1. Resolution 2002/79, 25 April 2002, and Resolution 2003/72, 25 April 2003

“The Commission on Human Rights,

...

2. Also emphasizes the importance of taking all necessary and possible steps to hold accountable perpetrators, including their accomplices, of violations of international human rights and humanitarian law, recognizes that amnesties should not be granted to those who commit violations of international humanitarian and human rights law that constitute serious crimes and urges States to take action in accordance with their obligations under international law;

...

2. Resolution 2004/72, 21 April 2004

“The Commission on Human Rights,

...

3. Also recognizes that amnesties should not be granted to those who commit violations of human rights and international humanitarian law that constitute crimes, urges States to take action in accordance with their obligations under international law and welcomes the lifting, waiving, or nullification of amnesties and other immunities;

...

3. Resolution 2005/81, 21 April 2005

“The Commission on Human Rights,

...

3. Also recognizes that amnesties should not be granted to those who commit violations of human rights and international humanitarian law that constitute crimes, urges States to take action in accordance with their obligations under international law and welcomes the lifting, waiving, or nullification of amnesties and other immunities, and recognizes as well the Secretary-General’s conclusion that United Nations‑endorsed peace agreements can never promise amnesties for genocide, crimes against humanity, war crimes, or gross violations of human rights;

...”

L. The European Parliament

Resolution A3-0056/93, 12 March 1993

53. The relevant text of the Resolution on human rights in the world and Community human rights policy for the years 1991 to 1992 reads:

“The European Parliament,

...

7. Believes that the problem of impunity ... can take the form of amnesty, immunity, extraordinary jurisdiction and constrains democracy by effectively condoning human rights infringements and distressing victims;

8. Affirms that there should be no question of impunity for those responsible for war crimes in the former Yugoslavia ...”

M. The United Nations Special Rapporteur on Torture

Fifth report, UN Doc. E/CN.4/1998/38, 24 December 1997

54. In 1998, in the conclusions and recommendations of his fifth report on the question of the human rights of all persons subjected to any form of detention or imprisonment, in particular, torture and other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment, the Special Rapporteur of the United Nations Commission on Human Rights stated with respect to the Draft Statute for an International Criminal Court:

“228. In this connection, the Special Rapporteur is aware of suggestions according to which nationally granted amnesties could be introduced as a bar to the proposed court[‘s] jurisdiction. He considers any such move subversive not just of the project at hand, but of international legality in general. It would gravely undermine the purpose of the proposed court, by permitting States to legislate their nationals out of the jurisdiction of the court. It would undermine international legality, because it is axiomatic that States may not invoke their own law to avoid their obligations under international law. Since international law requires States to penalize the types of crime contemplated in the draft statute of the court in general, and torture in particular, and to bring perpetrators to justice, the amnesties in question are, ipso facto, violations of the concerned States’ obligations to bring violators to justice. ...”

N. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia

55. The relevant part of the Furundžija case (judgment of 10 December 1998) reads:

“155. The fact that torture is prohibited by a peremptory norm of international law has other effects at the inter-state and individual levels. At the inter-state level, it serves to internationally de-legitimise any legislative, administrative or judicial act authorising torture. It would be senseless to argue, on the one hand, that on account of the jus cogens value of the prohibition against torture, treaties or customary rules providing for torture would be null and void ab initio, and then be unmindful of a State say, taking national measures authorising or condoning torture or absolving its perpetrators through an amnesty law. If such a situation were to arise, the national measures, violating the general principle and any relevant treaty provision, would produce the legal effects discussed above and in addition would not be accorded international legal recognition. Proceedings could be initiated by potential victims if they had locus standi before a competent international or national judicial body with a view to asking it to hold the national measure to be internationally unlawful; or the victim could bring a civil suit for damage in a foreign court, which would therefore be asked inter alia to disregard the legal value of the national authorising act. What is even more important is that perpetrators of torture acting upon or benefiting from those national measures may nevertheless be held criminally responsible for torture, whether in a foreign State, or in their own State under a subsequent regime. In short, in spite of possible national authorisation by legislative or judicial bodies to violate the principle banning torture, individuals remain bound to comply with that principle. As the International Military Tribunal at Nuremberg put it: ‘individuals have international duties which transcend the national obligations of obedience imposed by the individual State.’”

O. American Convention on Human Rights[6]

56. The relevant part of this Convention reads as follows:

Article 1. Obligation to Respect Rights

“1. The States Parties to this Convention undertake to respect the rights and freedoms recognized herein and to ensure to all persons subject to their jurisdiction the free and full exercise of those rights and freedoms, without any discrimination for reasons of race, color, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, economic status, birth, or any other social condition.

2. For the purposes of this Convention, ‘person’ means every human being.”

P. Inter-American Commission on Human Rights

1. Case 10.287 (El Salvador), Report No. 26/92 of 24 September 1992

57. In 1992, in a report on a case with respect to the Las Hojas massacres in El Salvador in 1983 during which about seventy-four persons were allegedly killed by members of the Salvadoran armed forces with the participation of members of the Civil Defence, and which had led to a petition before the Inter-American Commission on Human Rights, the latter held that:

“...

The application of [El Salvador’s 1987 Law on Amnesty to Achieve National Reconciliation] constitutes a clear violation of the obligation of the Salvadoran Government to investigate and punish the violations of the rights of the Las Hojas victims, and to provide compensation for damages resulting from the violations

...

The present amnesty law, as applied in these cases, by foreclosing the possibility of judicial relief in cases of murder, inhumane treatment and absence of judicial guarantees, denies the fundamental nature of the most basic human rights. It eliminates perhaps the single most effective means of enforcing such rights, the trial and punishment of offenders.”

2. Report on the situation of human rights in El Salvador, OEA/Ser.L/V/II.85 Doc. 28 rev. (11 February 1994)

58. In 1994, in a report on the situation of human rights in El Salvador, the Inter-American Commission on Human Rights stated, with regard to El Salvador’s General Amnesty Law for Consolidation of Peace, as follows:

“... regardless of any necessity that the peace negotiations might pose and irrespective of purely political considerations, the very sweeping General Amnesty Law [for Consolidation of Peace] passed by El Salvador’s Legislative Assembly constitutes a violation of the international obligations it undertook when it ratified the American Convention on Human Rights, because it makes possible a ‘reciprocal amnesty’ without first acknowledging responsibility ...; because it applies to crimes against humanity, and because it eliminates any possibility of obtaining adequate pecuniary compensation, primarily for victims.”

3. Case 10.480 (El Salvador), Report No. 1/99 of 27 January 1999

59. In 1999, in a report on a case concerning El Salvador’s 1993 General Amnesty Law for Consolidation of Peace, the Inter-American Commission on Human Rights stated:

“113. The Commission should emphasize that [this law] was applied to serious human rights violations in El Salvador between January 1, 1980, and January 1, 1992, including those examined and established by the Truth Commission. In particular, its effect was extended, among other things, to crimes such as summary executions, torture, and the forced disappearance of persons. Some of these crimes are considered of such gravity as to have justified the adoption of special conventions on the subject and the inclusion of specific measures for preventing impunity in their regard, including universal jurisdiction and inapplicability of the statute of limitations. ...

...

115. The Commission also notes that Article 2 of [this law] was apparently applied to all violations of common Article 3 [of the 1949 Geneva Conventions] and of the [1977 Additional] Protocol II, committed by agents of the State during the armed conflict which took place in El Salvador. ...

...

123. ... in approving and enforcing the General Amnesty Law, the Salvadoran State violated the right to judicial guarantees enshrined in Article 8(1) of the [1969 American Convention on Human Rights], to the detriment of the surviving victims of torture and of the relatives of ..., who were prevented from obtaining redress in the civil courts; all of this in relation to Article 1(1) of the Convention.

...

129. ... in promulgating and enforcing the Amnesty Law, El Salvador has violated the right to judicial protection enshrined in Article 25 of the [1969 American Convention on Human Rights], to the detriment of the surviving victims ...”

In its conclusions, the Inter-American Commission on Human Rights stated that El Salvador “ha[d] also violated, with respect to the same persons, common Article 3 of the Four Geneva Conventions of 1949 and Article 4 of the [1977 Additional] Protocol II”. Moreover, in order to safeguard the rights of the victims, it recommended that El Salvador should “if need be, ... annul that law ex-tunc”.

Q. Inter-American Court of Human Rights

60. In its judgment in Barrios Altos v. Peru ((merits), judgment of 14 March 2001, Series C No. 75) involving the question of the legality of Peruvian amnesty laws, the Inter-American Court of Human Rights stated:

“41. This Court considers that all amnesty provisions, provisions on prescription and the establishment of measures designed to eliminate responsibility are inadmissible, because they are intended to prevent the investigation and punishment of those responsible for serious human rights violations such as torture, extrajudicial, summary or arbitrary execution and forced disappearance, all of them prohibited because they violate non-derogable rights recognized by international human rights law.

42. The Court, in accordance with the arguments put forward by the Commission and not contested by the State, considers that the amnesty laws adopted by Peru prevented the victims’ next of kin and the surviving victims in this case from being heard by a judge ...; they violated the right to judicial protection ...; they prevented the investigation, capture, prosecution and conviction of those responsible for the events that occurred in Barrios Altos, thus failing to comply with Article 1(1) of the [1969 American Convention on Human Rights], and they obstructed clarification of the facts of this case. Finally, the adoption of self-amnesty laws that are incompatible with the [1969 American Convention on Human Rights] meant that Peru failed to comply with the obligation to adapt internal legislation that is embodied in Article 2 of the [1969 American Convention on Human Rights].

43. The Court considers that it should be emphasized that, in the light of the general obligations established in Articles 1(1) and 2 of the [1969 American Convention on Human Rights], the States Parties are obliged to take all measures to ensure that no one is deprived of judicial protection and the exercise of the right to a simple and effective recourse, in the terms of Articles 8 and 25 of the [1969 American Convention on Human Rights]. Consequently, States Parties to the [1969 American Convention on Human Rights] which adopt laws that have the opposite effect, such as self-amnesty laws, violate Articles 8 and 25, in relation to Articles 1(1) and 2 of the [1969 American Convention on Human Rights]. Self-amnesty laws lead to the defenselessness of victims and perpetuate impunity; therefore, they are manifestly incompatible with the aims and spirit of th[at] Convention. This type of law precludes the identification of the individuals who are responsible for human rights violations, because it obstructs the investigation and access to justice and prevents the victims and their next of kin from knowing the truth and receiving the corresponding reparation.

44. Owing to the manifest incompatibility of self-amnesty laws and the American Convention on Human Rights, the said laws lack legal effect and may not continue to obstruct the investigation of the grounds on which this case is based or the identification and punishment of those responsible, nor can they have the same or a similar impact with regard to other cases that have occurred in Peru, where the rights established in the [1969 American Convention on Human Rights] have been violated.”

In his concurring opinion, Judge Antônio A. Cançado Trindade added:

“13. The international responsibility of the State for violations of internationally recognized human rights, – including violations which have taken place by means of the adoption and application of laws of self-amnesty, – and the individual penal responsibility of agents perpetrators of grave violations of human rights and of International Humanitarian Law, are two faces of the same coin, in the fight against atrocities, impunity, and injustice. It was necessary to wait many years to come to this conclusion, which, if it is possible today, is also due, – may I insist on a point which is very dear to me, – to the awakening of the universal juridical conscience, as the material source par excellence of International Law itself.”

61. In Almonacid-Arellano et al. v. Chile (preliminary objections, merits, reparations and costs), judgment of 26 September 2006, Series C No. 154, the Inter-American Court of Human Rights noted:

“154. With regard to the ne bis in idem principle, although it is acknowledged as a human right in Article 8(4) of the American Convention, it is not an absolute right, and therefore, is not applicable where: i) the intervention of the court that heard the case and decided to dismiss it or to acquit a person responsible for violating human rights or international law, was intended to shield the accused party from criminal responsibility; ii) the proceedings were not conducted independently or impartially in accordance with due procedural guarantees, or iii) there was no real intent to bring those responsible to justice. A judgment rendered in the foregoing circumstances produces an ‘apparent’ or ‘fraudulent’ res judicata case. On the other hand, the Court believes that if there appear new facts or evidence that make it possible to ascertain the identity of those responsible for human rights violations or for crimes against humanity, investigations can be reopened, even if the case ended in an acquittal with the authority of a final judgment, since the dictates of justice, the rights of the victims, and the spirit and the wording of the American Convention supersedes the protection of the ne bis in idem principle.

155. In the instant case, two of the foregoing conditions are met. Firstly, the case was heard by courts which did not uphold the guarantees of jurisdiction, independence and impartiality. Secondly, the application of Decree Law No. 2.191 did actually prevent those allegedly responsible from being brought before the courts and favored impunity for the crime committed against Mr. Almonacid-Arellano. The State cannot, therefore, rely on the ne bis in idem principle to avoid complying with the order of the Court ...”

62. The same approach was followed in La Cantuta v. Peru (merits, reparations and costs), judgment of 29 November 2006, Series C No. 162, the relevant part of which reads as follows:

“151. In this connection, the Commission and the representatives have asserted that the State has relied on the concept of double jeopardy to avoid punishing some of the alleged instigators of these crimes; however, double jeopardy does not apply inasmuch as they were prosecuted by a court who had no jurisdiction, was not independent or impartial and failed to meet the requirements for competent jurisdiction. In addition, the State asserted that ‘involving other people who might be criminally liable is subject to any new conclusions reached by the Ministerio Público [General Attorney’s Office] and the Judiciary in investigating the events and meting out punishments’, and that ‘the military court’s decision to dismiss the case has no legal value for the General Attorney’s Office’s preliminary investigation. That is, the double jeopardy defense does not apply.’

152. This Court had stated earlier in the Case of Barrios Altos that

This Court considers that all amnesty provisions, provisions on prescription and the establishment of measures designed to eliminate responsibility are inadmissible, because they are intended to prevent the investigation and punishment of those responsible for serious human rights violations such as torture, extra-legal, summary or arbitrary execution and forced disappearance, all of them prohibited because they violate non-derogable rights recognized by international human rights law.

153. Specifically, in relation with the concept of double jeopardy, the Court has recently held that the non bis in idem principle is not applicable when the proceeding in which the case has been dismissed or the author of a violation of human rights has been acquitted, in violation of international law, has the effect of discharging the accused from criminal liability, or when the proceeding has not been conducted independently or impartially pursuant to the due process of law. A judgment issued in the circumstances described above only provides ‘fictitious’ or ‘fraudulent’ grounds for double jeopardy.

154. Therefore, in its complaint against the alleged instigators of the crimes ..., who were discharged by the military courts, the Procuraduría Ad Hoc (Ad Hoc Prosecutor’s Office) deemed it inadmissible to consider the order for dismissal of the case issued by the military judges in the course of a proceeding aimed at granting impunity as a legal obstacle for conducting prosecutions or as a final judgment, since the judges had no jurisdiction and were not impartial, and thus the order may not provide grounds for double jeopardy.”

63. In Anzualdo Castro v. Peru (preliminary objection, merits, reparations and costs), judgment of 22 September 2009, Series C No. 202, the Inter-American Court of Human Rights reiterated that:

“182. ... [T]he State must remove all obstacles, both factual and legal, that hinder the effective investigation into the facts and the development of the corresponding legal proceedings, and use all available means to expedite such investigations and proceedings, in order to ensure the non-repetition of facts such as these. Specially, this is a case of forced disappearance that occurred within a context of a systematic practice or pattern of disappearances perpetrated by state agents; therefore, the State shall not be able to argue or apply a law or domestic legal provision, present or future, to fail to comply with the decision of the Court to investigate and, if applicable, criminally punish th[ose] responsible for the facts. For this reason and as ordered by this Tribunal since the delivery of the Judgment in the case of Barrios Altos v. Peru, the State can no longer apply amnesty laws, which lack legal effects, present or future ..., or rely on concepts such as the statute of limitations on criminal actions, res judicata principle and the double jeopardy safeguard or resort to any other measure designated to eliminate responsibility in order to escape from its duty to investigate and punish th[ose] responsible.”

64. In Gelman v. Uruguay ((merits and reparations), judgment of 24 February 2011, Series C No. 221), the Inter-American Court analysed at length the position under international law with regard to amnesties granted for grave breaches of fundamental human rights. In so far as relevant, the judgment reads as follows:

“184. The obligation to investigate human rights violations falls within the positive measures that States must adopt in order to ensure the rights recognized in the Convention and is an obligation of means rather than of results, which must be assumed by the State as [a] legal obligation and not as a mere formality preordained to be ineffective that depends upon the procedural initiative of the victims or their next of kin, or upon the production of evidence by private parties.

...

189. The mentioned international obligation to prosecute, and if criminal responsibility is determined, punish the perpetrators of the human rights violations, is encompassed in the obligation to respect rights enshrined in Article 1(1) of the American Convention and implies the right of the States Parties to organize all of the governmental apparatus, and in general, all of the structures through which the exercise of public power is expressed, in a way such that they are capable of legally guaranteeing the free and full exercise of human rights.

190. As part of this obligation, the States must prevent, investigate, and punish all violations of the rights recognized in the Convention, and seek, in addition, the reestablishment, if possible, of the violated right and, where necessary, repair the damage caused by the violation of human rights.

191. If the State’s apparatus functions in a way that assures the matter remains with impunity, and it does not restore, in as much as is possible, the victim’s rights, it can be ascertained that the State has not complied with the obligation to guarantee the free and full exercise of those persons within its jurisdiction.

...

195. Amnesties or similar forms have been one of the obstacles alleged by some States in the investigation, and where applicable, punishment of those responsible for serious human rights violations. This Court, the Inter-American Commission on Human Rights, the organs of the United Nations, and other universal and regional organs for the protection of human rights have ruled on the non-compatibility of amnesty laws related to serious human rights violations with international law and the international obligations of States.

196. As it has been decided prior, this Court has ruled on the non-compatibility of amnesties with the American Convention in cases of serious human rights violations related to Peru (Barrios Altos and La Cantuta), Chile (Almonacid Arellano et al.), and Brazil (Gomes Lund et al.).

197. In the Inter-American System of Human Rights, of which Uruguay forms part by a sovereign decision, the rulings on the non-compatibility of amnesty laws with conventional obligations of States when dealing with serious human rights violations are many. In addition to the decisions noted by this Court, the Inter-American Commission has concluded, in the present case and in others related to Argentina, Chile, El Salvador, Haití, Perú and Uruguay its contradiction with international law. The Inter-American Commission recalled that it:

has ruled on numerous occasions in key cases wherein it has had the opportunity to express its point of view and crystallize its doctrine in regard to the application of amnesty laws, establishing that said laws violate various provisions of both the American Declaration as well as the Convention’ and that ‘[t]hese decisions which coincide with the standards of other international bodies on human rights regarding amnesties, have declared in a uniform manner that both the amnesty laws as well as other comparable legislative measures that impede or finalize the investigation and judgment of agents of [a] State that could be responsible for serious violations of the American Declaration or Convention, violate multiple provisions of said instruments.

198. In the Universal forum, in its report to the Security Council, entitled The rule of law and transitional justice in societies that suffer or have suffered conflicts, the Secretary General of the United Nations noted that:

‘[...] the peace agreements approved by the United Nations cannot promise amnesty for crimes of genocide, war, or crimes against humanity, or serious infractions of human rights [...].’

199. In the same sense, the United Nations High Commissioner for Human Rights concluded that amnesties and other analogous measures contribute to impunity and constitute an obstacle to the right to the truth in that they block an investigation of the facts on the merits and that they are, therefore, incompatible with the obligations incumbent on States given various sources of international law. More so, in regards to the false dilemma between peace and reconciliation, on the one hand, and justice on the other, it stated that:

‘[t]he amnesties that exempt from criminal sanction those responsible for atrocious crimes in the hope of securing peace have often failed to achieve their aim and have instead emboldened their beneficiaries to commit further crimes. Conversely, peace agreements have been reached without amnesty provisions in some situations where amnesty had been said to be a necessary condition of peace and where many had feared that indictments would prolong the conflict.’

200. In line with the aforementioned, the Special Rapporteur of the United Nations on the issue of impunity, stated that:

‘[t]he perpetrators of the violations cannot benefit from the amnesty while the victims are unable to obtain justice by means of an effective remedy. This would lack legal effect in regard to the actions of the victims relating to the right to reparation.’

201. The General Assembly of the United Nations established in Article 18 of the Declaration on the Protection of all Persons from Enforced Disappearance that ‘persons who have or are alleged to have committed [enforced disappearance] shall not benefit from any special amnesty law or similar measures that might have the effect of exempting them from any criminal proceedings or sanction.’

202. The World Conference on Human Rights which took place in Vienna in 1993, in its Declaration and Program of Action, emphasized that States ‘should derogate legislation that favors the impunity of those responsible for serious human rights violations, [...] punish the violations,’ highlighting that in those cases States are obligated first to prevent them, and once they have occurred, to prosecute the perpetrators of the facts.

203. The Working Group on Enforced or Involuntary Disappearances of the United Nations has handled, on various occasions, the matter of amnesties in cases of enforced disappearances. In its General Comments regarding Article 18 of the Declaration on the Protection of All Persons Against Enforced Disappearance, it noted that it considers amnesty laws to be contrary to the provisions of the Declaration, even when it has been approved in referendum or by another similar type of consultation process, if directly or indirectly, due to its application or implementation, it terminates the State’s obligation to investigate, prosecute, and punish those responsible for the disappearances, if it hides the names of those who perpetrated said acts, or if it exonerates them.

204. In addition, the same Working Group stated its concern that in situations of post-conflict, amnesty laws are promulgated or other measures adopted that have impunity as a consequence, and it reminded States that:

in combating disappearances, effective preventive measures are crucial. Among them, it highlights [...] bringing to justice all persons accused of having committed acts of enforced disappearance, ensuring that they are tried only by competent civilian courts, and that they do not benefit from any special amnesty law or other similar measures likely to provide exemption from criminal proceedings or sanctions, and providing redress and adequate compensation to victims and their families.

205. Also in the universal forum, the bodies of human rights protection established by treaties have maintained the same standards concerning the prohibition of amnesties that prevent the investigation and punishment of those who commit serious human rights crimes. The Human Rights Committee, in its General Comment 31, stated that States should assure that those guilty of infractions recognized as crimes in international law or in national legislation, among others—torture and other acts of cruel, inhumane, or degrading treatment, summary deprivations of life, and arbitrary detention, and enforced disappearances—appear before the justice system and not attempt to exempt the perpetrators of their legal responsibility, as has occurred with certain amnesty laws.

206. The Human Rights Committee ruled on the matter in the proceedings of individual petitions and in its country reports, noting in the case of Hugo Rodríguez v. Uruguay, that it cannot accept the posture of a State of not being obligated to investigate human rights violations committed during a prior regime given an amnesty law, and it reaffirmed that amnesty laws in regard to serious human rights violations are incompatible with the aforementioned International Covenant of Civil and Political Rights, reiterating that they contribute to the creation of an atmosphere of impunity that can undermine upon the democratic order and bring about other serious human rights violations.

...

209. Also in the universal forum, in another branch of international law – that is international criminal law, amnesties or similar norms have been considered inadmissible. The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, in a case related to torture, considered that it would not make sense to sustain on the one hand the statute of limitations on the serious human rights violations, and on the other hand to authorize State measures that authorize or condone, or amnesty laws that absolve its perpetrators. Similarly, the Special Court for Sierra Leone considered that the amnesty laws of said country were not applicable to serious international crimes. This universal tendency has been consolidated through the incorporation of the mentioned standard in the development of the statutes of the special tribunals recently created within the United Nations. In this sense, both the United Nations Agreement with the Republic of Lebanon and the Kingdom of Cambodia, as well as the Statutes that create the Special Tribunal for Lebanon, the Special Court for Sierra Leone, and the Extraordinary Chambers of the Courts of Cambodia, have included in their texts, clauses that indicate that the amnesties that are conceded shall not constitute an impediment to the processing of those responsible for crimes that are within the scope of the jurisdiction of said tribunals.

210. Likewise, in an interpretation of Article 6-5 of the Protocol II Additional to the Geneva Convention on International Humanitarian Law, the ICRC stated that amnesties cannot protect perpetrators of war crimes:

[w]hen it adopted paragraph 5 of Article 6 of Additional Protocol II, the USSR declared, in the reasoning of its opinion, that it could not be interpreted in such a way that it allow war criminals or other persons guilty of crimes against humanity to escape severe punishment. The ICRC agrees with this interpretation. An amnesty would also be inconsistent with the rule requiring States to investigate and prosecute those suspected of committing war crimes in non-international armed conflicts (...).

211. This norm of International Humanitarian Law and interpretation of Article 6-5 of the Protocol has been adopted by the Inter-American Commission on Human Rights and the Human Rights Committee of the United Nations.

212. The illegality of the amnesties related to serious violations of human rights vis-à-vis international law have been affirmed by the courts and organs of all the regional systems for the protection of human rights.

213. In the European System, the European Court of Human Rights considered that it is of the highest importance, in what pertains to an effective remedy, that the criminal procedures which refer to crimes, such as torture, that imply serious violations of human rights, not be obstructed by statute of limitations or allow amnesties or pardons in this regard. In other cases, it highlighted that when an agent of the State is accused of crimes violating the rights of Article [2] in the European Convention (Right to life), the criminal proceedings and judgment should not be obstructed, and the granting of amnesty is not permitted.

214. The African Commission on Human and Peoples’ Rights considered that amnesty laws cannot protect the State that adopts them from complying with their international obligations, and noted, in addition, that in prohibiting the prosecution of perpetrators of serious human rights violations via the granting of amnesty, the States not only promote impunity, but also close off the possibility that said abuses be investigated and that the victims of said crimes have an effective remedy in order to obtain reparation.

...

F. Amnesty laws and the Jurisprudence of this Court.

225. This Court has established that ‘amnesty provisions, the statute of limitation provisions, and the establishment of exclusions of responsibility that are intended to prevent the investigation and punish those responsible for serious violations to human rights such as torture, summary, extrajudicial, or arbitrary executions, and enforced disappearance are not admissible, all of which are prohibited for contravening irrevocable rights recognized by International Law of Human Rights.’

226. In this sense, amnesty laws are, in cases of serious violations of human rights, expressly incompatible with the letter and spirit of the Pact of San José, given that they violate the provisions of Articles 1(1) and 2, that is, in that they impede the investigation and punishment of those responsible for serious human rights violations and, consequently, impede access to victims and their families to the truth of what happened and to the corresponding reparation, thereby hindering the full, timely, and effective rule of justice in the relevant cases. This, in turn, favors impunity and arbitrariness and also seriously affects the rule of law, reason for which, in light of International Law, they have been declared to have no legal effect.

227. In particular, amnesty laws affect the international obligation of the State in regard to the investigation and punishment of serious human rights violations because they prevent the next of kin from being heard before a judge, pursuant to that indicated in Article 8(1) of the American Convention, thereby violating the right to judicial protection enshrined in Article 25 of the Convention precisely for the failure to investigate, persecute, capture, prosecute, and punish those responsible for the facts, thereby failing to comply with Article 1(1) of the Convention.

228. Under the general obligations enshrined in Article 1(1) and 2 of the American Convention, the States Parties have the obligation to take measures of all kinds to assure that no one is taken from the judicial protection and the exercise of their right to a simple and effective remedy, in the terms of Articles 8 and 25 of the Convention, and once the American Convention has been ratified, it corresponds to the State to adopt all the measures to revoke the legal provisions that may contradict said treaty as established in Article 2 thereof, such as those that prevent the investigation of serious human rights violations given that it leads to the defenselessness of victims and the perpetuation of impunity and prevents the next of kin from knowing the truth regarding the facts.

229. The incompatibility with the Convention includes amnesties of serious human rights violations and is not limited to those which are denominated, ‘self-amnesties,’ and the Court, more than the adoption process and the authority which issued the Amnesty Law, heads to its ratio legis: to leave unpunished serious violations committed in international law. The incompatibility of the amnesty laws with the American Convention in cases of serious violations of human rights does not stem from a formal question, such as its origin, but rather from the material aspect in what regards the rights enshrined in Articles 8 and 25, in relation to Articles 1(1) and 2 of the Convention.

G. The investigation of the facts and the Uruguayan Expiry Law.

...

240. ... in applying the provisions of the Expiry Law (which, [to] all inten[ts and] purposes constitutes an amnesty law) and thereby impeding the investigation of the facts and the identification, prosecution, and possible punishment of the possible perpetrators of continued and permanent injuries such as those caused by enforced disappearance, the State fails to comply with its obligation to adapt its domestic law enshrined in Article 2 of the Convention.”

65. In Gomes Lund et al. (“Guerrilha do Araguaia”) v. Brazil ((preliminary objections, merits, reparations and costs), judgment of 24 November 2010, Series C No. 219) the Inter-American Court again strongly opposed the granting of amnesties for grave breaches of fundamental human rights. After relying on the same international law standard as in the above-cited Gelman case, it held, in so far as relevant, as follows:

“171. As is evident from the content of the preceding paragraphs, all of the international organs for the protection of human rights and several high courts of the region that have had the opportunity to rule on the scope of amnesty laws regarding serious human rights violations and their compatibility with international obligations of States that issue them, have noted that these amnesty laws impact the international obligation of the State to investigate and punish said violations.

172. This Court has previously ruled on the matter and has not found legal basis to part from its constant jurisprudence that, moreover, coincides with that which is unanimously established in international law and the precedent of the organs of the universal and regional systems of protection of human rights. In this sense, regarding the present case, the Court reiterates that ‘amnesty provisions, the statute of limitation provisions, and the establishment of exclusions of responsibility that are intended to prevent the investigation and punishment of those responsible for serious violations to human rights such as torture, summary, extrajudicial, or arbitrary executions, and enforced disappearance are not admissible, all of which are prohibited for contravening irrevocable rights recognized by International Law of Human Rights.’

...

175. In regard to the that argued by the parties[‘ arguments] regarding whether the case deals with an amnesty, self-amnesty, or ‘political agreement,’ the Court notes, as is evident from the criteria stated in the present case (supra para. 171), that the non-compatibility with the Convention includes amnesties of serious human rights violations and is not limited to those which are denominated, ‘self-amnesties.’ Likewise, as has been stated prior, the Court, more than the adoption process and the authority which issued the Amnesty Law, heads to its ratio legis: to leave unpunished serious violations in international law committed by the military regime. The non-compatibility of the amnesty laws with the American Convention in cases of serious violations of human rights does not stem from a formal question, such as its origin, but rather from the material aspect as they breach the rights enshrined in Articles 8 and 25, in relation to Articles 1(1) and 2 of the Convention.

176. This Court has established in its jurisprudence that it is conscious that the domestic authorities are subject to the rule of law, and as such, are obligated to apply the provisions in force of the legal code. However, when a State is a Party to an international treaty such as the American Convention, all of its organs, including its judges, are also subject to it, wherein they are obligated to ensure that the effects of the provisions of the Convention are not reduced by the application of norms that are contrary to the purpose and end goal and that from the onset lack legal effect. The Judicial Power, in this sense, is internationally obligated to exercise ‘control of conventionality’ ex officio between the domestic norms and the American Convention, evidently in the framework of its respective jurisdiction and the appropriate procedural regulations. In this task, the Judicial Power must take into account not only the treaty, but also the interpretation that the Inter-American Court, as the final interpreter of the American Convention, has given it.”

66. More recently, in the case of The Massacres of El Mozote and Nearby Places v. El Salvador ((merits, reparations and costs), judgment of 25 October 2012, Series C No. 252) the Inter-American Court, in so far as relevant for the present case, held as follows (footnotes omitted):

283. In the cases of Gomes Lund v. Brazil and Gelman v. Uruguay, decided by this Court within the sphere of its jurisdictional competence, the Court has already described and developed at length how this Court, the Inter-American Commission on Human Rights, the organs of the United Nations, other regional organizations for the protection of human rights, and other courts of international criminal law have ruled on the incompatibility of amnesty laws in relation to grave human rights violations with international law and the international obligations of States. This is because amnesties or similar mechanisms have been one of the obstacles cited by States in order not to comply with their obligation to investigate, prosecute and punish, as appropriate, those responsible for grave human rights violations. Also, several States Parties of the Organization of American States, through their highest courts of justice, have incorporated the said standards, observing their international obligations in good faith. Consequently, for purposes of this case, the Court reiterates the inadmissibility of ‘amnesty provisions, provisions on prescription, and the establishment of exclusions of responsibility that seek to prevent the investigation and punishment of those responsible for grave human rights violations such as torture, summary, extrajudicial or arbitrary execution, and forced disappearance, all of which are prohibited because they violate non-derogable rights recognized by international human rights law.’

284. However, contrary to the cases examined previously by this Court, the instant case deals with a general amnesty law that relates to acts committed in the context of an internal armed conflict. Therefore, the Court finds it pertinent, when analyzing the compatibility of the Law of General Amnesty for the Consolidation of Peace with the international obligations arising from the American Convention and its application to the case of the Massacres of El Mozote and Nearby Places, to do so also in light of the provisions of Protocol II Additional to the 1949 Geneva Conventions, as well as of the specific terms in which it was agreed to end hostilities, which put an end to the conflict in El Salvador and, in particular, of Chapter I (‘Armed Forces’), section 5 (‘End to impunity’), of the Peace Accord of January 16, 1992.

285. According to the international humanitarian law applicable to these situations, the enactment of amnesty laws on the conclusion of hostilities in non-international armed conflicts are sometimes justified to pave the way to a return to peace. In fact, article 6(5) of Protocol II Additional to the 1949 Geneva Conventions establishes that:

At the end of hostilities, the authorities in power shall endeavour to grant the broadest possible amnesty to persons who have participated in the armed conflict, or those deprived of their liberty for reasons related to the armed conflict, whether they are interned or detained.

286. However, this norm is not absolute, because, under international humanitarian law, States also have an obligation to investigate and prosecute war crimes. Consequently, ‘persons suspected or accused of having committed war crimes, or who have been convicted of this’ cannot be covered by an amnesty. Consequently, it may be understood that article 6(5) of Additional Protocol II refers to extensive amnesties in relation to those who have taken part in the non-international armed conflict or who are deprived of liberty for reasons related to the armed conflict, provided that this does not involve facts, such as those of the instant case, that can be categorized as war crimes, and even crimes against humanity.

R. Extraordinary Chambers in the Courts of Cambodia

67. The Extraordinary Chambers in the Courts of Cambodia, in the Decision on Ieng Sary’s Appeal against the Closing Order (case no. 002/19 09-2007-ECCC/OCIJ (PTC75) of 11 April 2011), discussing the effects of the amnesty on prosecution, stated:

“199. The crimes charged in the Closing Order, namely genocide, crimes against humanity, grave breaches of the Geneva Conventions, and homicide, torture and religious persecution as national crimes, are not criminalised under the 1994 Law and would therefore continue to be prosecuted under existing law, be it domestic or international criminal law, even if perpetrated by alleged members of the Democratic Kampuchea group.

...

201. The interpretation of the Decree proposed by the Co-Lawyers for Ieng Sary, which would grant Ieng Sary an amnesty for all crimes committed during the Khmer Rouge era, including all crimes charged in the Closing Order, not only departs from the text of the Decree, read in conjunction with the 1994 Law, but is also inconsistent with the international obligations of Cambodia. Insofar as genocide, torture and grave breaches of the Geneva Conventions are concerned, the grant of an amnesty, without any prosecution and punishment, would infringe upon Cambodia’s treaty obligations to prosecute and punish the authors of such crimes, as set out in the Genocide Convention, the Convention Against Torture and the Geneva Conventions. Cambodia, which has ratified the ICCPR, also had and continues to have an obligation to ensure that victims of crimes against humanity which, by definition, cause serious violations of human rights, were and are afforded an effective remedy. This obligation would generally require the State to prosecute and punish the authors of violations. The grant of an amnesty, which implies abolition and forgetfulness of the offence for crimes against humanity, would not have conformed with Cambodia’s obligation under the ICCPR to prosecute and punish authors of serious violations of human rights or otherwise provide an effective remedy to the victims. As there is no indication that the King (and others involved) intended not to respect the international obligations of Cambodia when adopting the Decree, the interpretation of this document proposed by the Co-Lawyers is found to be without merit.”

S. Special Court for Sierra Leone

68. On 13 March 2004 the Appeals Chamber of the Special Court for Sierra Leone, in Cases Nos. SCSL-2004-15-AR72(E) and SCSL-2004-16-AR72(E), adopted its Decision on Challenge to Jurisdiction: Lomé Accord Amnesty, in which it observed the following:

“82. The submission by the Prosecution that there is a ‘crystallising international norm that a government cannot grant amnesty for serious violations of crimes under international law’ is amply supported by materials placed before this Court. The opinion of both amici curiae that it has crystallised may not be entirely correct, but that is no reason why this court in forming its own opinion should ignore the strength of their argument and the weight of materials they place before the Court. It is accepted that such a norm is developing under international law. Counsel for Kallon submitted that there is, as yet, no universal acceptance that amnesties are unlawful under international law, but, as amply pointed out by Professor Orentlicher, there are several treaties requiring prosecution for such crimes. These include the 1948 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, the Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment, and the four Geneva conventions. There are also quite a number of resolutions of the UN General Assembly and the Security Council reaffirming a state obligation to prosecute or bring to justice. Redress has appended to its written submissions materials which include relevant conclusions of the Committee against torture, findings of the Human Rights Commission, and relevant judgments of the Inter-American Court.

...

84. Even if the opinion is held that Sierra Leone may not have breached customary law in granting an amnesty, this court is entitled in the exercise of its discretionary power, to attribute little or no weight to the grant of such amnesty which is contrary to the direction in which customary international law is developing and which is contrary to the obligations in certain treaties and conventions the purpose of which is to protect humanity.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 OF THE CONVENTION

69. The applicant complained that the same judge had participated both in the proceedings terminated in 1997 and in those in which he had been found guilty in 2007. He further complained that he had been deprived of the right to give his closing arguments. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal ...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

...”

A. The Chamber’s conclusions

70. The Chamber observed that in both sets of criminal proceedings at issue judge M.K. had taken part at the first-instance stage. In the first set of proceedings the facts of the case had not been assessed, nor had the question of the applicant’s guilt been examined, and judge M.K. had not expressed an opinion on any aspect of the merits of the case.

71. Therefore, in the Chamber’s view, there was no indication of any lack of impartiality on the part of judge M.K.

72. As to the removal of the applicant from the courtroom, the Chamber held that, given that he had twice been warned not to interrupt the closing arguments presented by the prosecution and that his defence lawyer had remained in the courtroom and presented his closing arguments, the applicant’s removal had not violated his right to defend himself in person.

B. The parties’ submissions to the Grand Chamber

1. The applicant

73. The applicant argued that judge M.K., who had first adopted a ruling terminating the criminal proceedings against him on the basis of the General Amnesty Act and had then also participated in the criminal proceedings in which the applicant had been convicted of some of the same acts, could not be seen as impartial.

74. The applicant argued that after the hearing held on 19 March 2007 had been going on for several hours he had, owing to his mental illness and diabetes, been unable to control his reactions. However, there had been no physician present at the hearing to monitor his condition. While the State Attorney was presenting his closing arguments the applicant had said something incomprehensible, but had not insulted or interrupted the State Attorney. Contrary to the Government’s contention, he had not been warned twice by the presiding judge before being removed from the courtroom. He had not been asked back to the courtroom when his turn to present his closing arguments had come. The fact that his defence counsel had been able to present his closing arguments could not remedy the fact that the applicant himself had not been able to do so. The accused in criminal proceedings might confess or show remorse, which could be judged as mitigating factors, and a defence lawyer could not replace the accused in that respect. The trial court should have had the opportunity to hear his closing arguments from him in person.

2. The Government

75. The Government agreed that judge M.K. had participated in both sets of criminal proceedings against the applicant. As to the issue of subjective impartiality, the Government contended that the applicant had not adduced any evidence capable of rebutting the presumption of impartiality in respect of judge M.K.

76. As to the objective test of impartiality, the Government submitted that in the first set of proceedings neither the facts of the case nor the merits of the murder charges against the applicant had been assessed. Thus, judge M.K. had not in those proceedings expressed any opinion as to the applicant’s actions which could have prejudged his conduct in the second set of proceedings. Furthermore, the first set of proceedings had ended favourably for the applicant. Only in the second set of proceedings had a judgment been adopted on the merits involving an assessment of the facts of the case and the applicant’s guilt. In both sets of proceedings judge M.K. had participated only at first instance, and he had had no input regarding the examination of either of the cases at the appeal stage.

77. The Government submitted that the applicant had been informed of the charges and evidence against him. He had been represented by a legal‑aid defence lawyer throughout the proceedings, and whenever he had objected to the manner in which a lawyer was approaching the case the lawyer had been changed. The applicant and his lawyer had had ample opportunity to prepare his defence and to communicate confidentially. They had both been present at all the hearings and had had every opportunity to respond to the prosecution arguments.

78. As to the concluding hearing, the Government submitted that the applicant and his defence counsel had both been present at the beginning of the hearing. However, during the hearing the applicant had continually cursed and shouted. The presiding judge had warned him twice, and only when that had yielded no results had he ordered that the applicant be removed from the courtroom.

79. The removal of the applicant from the courtroom had thus been a measure of last resort by the presiding judge, designed to preserve order in the courtroom.

80. Had the applicant wanted to confess or show remorse, he had had ample opportunity to do so during the trial.

81. By the time the applicant had been removed from the courtroom all the evidence had already been presented.

82. Lastly, the applicant’s defence counsel had remained in the courtroom and had presented his closing arguments.

83. Against the above background, the Government argued that the applicant’s right to defend himself in person and through legal assistance had not been impaired.

C. The Grand Chamber’s assessment

1. Impartiality of judge M.K.

84. The Chamber’s assessment, in so far as relevant, reads as follows:

“43. The Court reiterates that there are two tests for assessing whether a tribunal is impartial within the meaning of Article 6 § 1: the first consists in seeking to determine the personal conviction of a particular judge in a given case and the second in ascertaining whether the judge offered guarantees sufficient to exclude any legitimate doubt in this respect (see, among other authorities, Gautrin and Others v. France, § 58, 20 May 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-III).

44. As regards the subjective test, the Court first notes that the personal impartiality of a judge must be presumed until there is proof to the contrary (see Wettstein v. Switzerland, no. 33958/96, § 43, ECHR 2000-XII). In the instant case, the Court is not convinced that there is sufficient evidence to establish that any personal bias was shown by judge M.K. when he sat as a member of the Osijek County Court which found the applicant guilty of war crimes against the civilian population and sentenced him to fourteen years’ imprisonment.

45. As regards the objective test, it must be determined whether, quite apart from the judge’s conduct, there are ascertainable facts which may raise justified doubts as to his or her impartiality. This implies that, in deciding whether in a given case there is a legitimate reason to fear that a particular judge lacks impartiality, the standpoint of the person concerned is important but not decisive. What is decisive is whether this fear can be held to be objectively justified (see Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7 August 1996, § 58, Reports 1996-III; Wettstein, cited above, § 44; and Micallef v. Malta, no. 17056/06, § 74, 15 January 2008). In this respect even appearances may be of a certain importance or, in other words, ‘justice must not only be done, it must also be seen to be done’ (see De Cubber v. Belgium, 26 October 1984, § 26, Series A no. 86; Mežnarić v. Croatia, no. 71615/01, § 32, 15 July 2005; and Micallef, cited above, § 75).

46. As to the present case, the Court notes that judge M.K. indeed participated both in the criminal proceedings conducted before the Osijek County Court under case number K-4/97 and in the criminal proceedings conducted against the applicant before the same court under case number K‑33/06. The charges against the applicant in these two sets of proceedings overlapped to a certain extent (see § 66 below).

47. The Court further notes that both sets of proceedings were conducted at first instance, that is to say, at the trial stage. The first set of proceedings was terminated on the basis of the General Amnesty Act, since the trial court found that the charges against the applicant fell within the scope of the general amnesty. In those proceedings the facts of the case were not assessed, nor was the question of the applicant’s guilt examined. Thus, judge M.K. did not express an opinion on any aspect of the merits of the case.”

85. The mere fact that a trial judge has made previous decisions concerning the same offence cannot be held as in itself justifying fears as to his impartiality (see Hauschildt v. Denmark, 24 May 1989, § 50, Series A no. 154, and Romero Martin v. Spain (dec.), no. 32045/03, 12 June 2006 concerning pre-trial decisions; Ringeisen v. Austria, 16 July 1971, Series A no. 13, § 97; Diennet v. France, 26 September 1995, Series A no. 325‑A, § 38; and Vaillant v. France, no. 30609/04, §§ 29-35, 18 December 2008, concerning the situation of judges to whom a case was remitted after a decision had been set aside or quashed by a higher court; Thomann v. Switzerland, 10 June 1996, §§ 35-36, Reports of Judgments and Decisions 1996‑III, concerning the retrial of an accused convicted in absentia; and Craxi III v. Italy (dec.), no. 63226/00, 14 June 2001, and Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7 August 1996, § 59, Reports 1996‑III, concerning the situation of judges having participated in proceedings against co-offenders).

86. No ground for legitimate suspicion of a lack of impartiality can be discerned in the fact that the same judge participates in adopting a decision at first instance and then in fresh proceedings when that decision is quashed and the case is returned to the same judge for re-consideration. It cannot be stated as a general rule resulting from the obligation to be impartial that a superior court which sets aside a judicial decision is bound to send the case back to a differently composed panel (see Ringeisen, cited above, § 97).

87. In the present case the first decision was not set aside and the case remitted for retrial following an ordinary appeal; instead, a fresh indictment was brought against the applicant on some of the same charges. However, the Court considers that the principles set out in paragraph 85 are equally valid with regard to the situation which arose in the applicant’s case. The mere fact that judge M.K. participated both in the criminal proceedings conducted before the Osijek County Court under case number K-4/97 and in the criminal proceedings conducted against the applicant before the same court under case number K‑33/06 should not in itself be seen as incompatible with the requirement of impartiality under Article 6 of the Convention. What is more, in the present case judge M.K. did not adopt a judgment in the first set of proceedings finding the applicant guilty or innocent and no evidence relevant for the determination of these issues was ever assessed (see paragraph 17 above). Judge M.K. was solely concerned with ascertaining whether the conditions for the application of the General Amnesty Act obtained in the applicant’s case.

88. The Court considers that in these circumstances there were no ascertainable facts which could give rise to any justified doubt as to M.K.’s impartiality, nor did the applicant have any legitimate reason to fear this.

89. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the question of the impartiality of judge M.K.

2. Removal of the applicant from the courtroom

90. The Chamber made the following assessment of the applicant’s complaint:

“50. The Court firstly observes that its task is not to resolve the dispute between the parties as to whether the Osijek County Court acted in accordance with the relevant provisions of the Croatian Code of Criminal Procedure when it removed the applicant from the courtroom during the concluding hearing. The Court’s task is rather to make an assessment as to whether, from the Convention point of view, the applicant’s defence rights were respected to a degree which satisfies the guarantees of a fair trial under Article 6 of the Convention. In this connection the Court reiterates at the outset that the requirements of paragraph 3 of Article 6 are to be seen as particular aspects of the right to a fair trial guaranteed by paragraph 1 (see, among other authorities, Balliu v. Albania, no. 74727/01, § 25, 16 June 2005). On the whole, the Court is called upon to examine whether the criminal proceedings against the applicant, in their entirety, were fair (see, among other authorities, Imbrioscia v. Switzerland, 24 November 1993, Series A no. 275, § 38; S.N. v. Sweden, no. 34209/96, § 43, ECHR 2002-V; and Vanyan v. Russia, no. 53203/99, § 63-68, 15 December 2005).

51. The Court accepts that the closing arguments are an important stage of the trial, where the parties have their only opportunity to orally present their view of the entire case and all the evidence presented at trial and to give their assessment of the result of the trial. However, where the accused disturbs order in the courtroom the trial court cannot be expected to remain passive and to allow such behaviour. It is a normal duty of the trial panel to maintain order in the courtroom and the rules envisaged for that purpose apply equally to all present, including the accused.

52. In the present case the applicant was twice warned not to interrupt the closing arguments presented by the Osijek County Deputy State Attorney. Only afterwards, since he failed to comply, he was removed from the courtroom. However, his defence lawyer remained in the courtroom and presented his closing arguments. Therefore, the applicant was not prevented from making use of the opportunity to have the final view of the case given by his defence. In that connection the Court also notes that the applicant, who was legally represented throughout the proceedings, had ample opportunity to develop his defence strategy and to discuss with his defence lawyer the points for the closing arguments in advance of the concluding hearing.

53. Against this background, and viewing the proceedings as a whole, the Court considers that the removal of the applicant from the courtroom during the final hearing did not prejudice the applicant’s defence rights to a degree incompatible with the requirements of a fair trial.

54. Therefore, the Court considers that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention in this regard.”

91. The Grand Chamber endorses the Chamber’s reasons and finds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention as regards the applicant’s removal from the courtroom.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

92. The applicant complained that the criminal offences which had been the subject of the proceedings terminated in 1997 and those of which he had been found guilty in 2007 were the same. He relied on Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“1. No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2. The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned, if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3. No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.”

A. Compatibility ratione temporis

1. The Chamber’s conclusions

93. In its judgment of 13 November 2012 the Chamber found that the complaint under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention was compatible ratione temporis with the Convention. It held as follows:

“58. The Court notes that the first set of criminal proceedings against the applicant did indeed end prior to the entry into force of the Convention in respect of Croatia. However, the second set of criminal proceedings in which the applicant was found guilty of war crimes against the civilian population was conducted and concluded after 5 November 1997, when Croatia ratified the Convention. The right not to be tried or punished twice cannot be excluded in respect of proceedings conducted before ratification where the person concerned was convicted of the same offence after ratification of the Convention. The mere fact that the first set of proceedings was concluded prior to that date cannot therefore preclude the Court from having temporal jurisdiction in the present case.”

2. The parties’ submissions to the Grand Chamber

94. The Government submitted that the ruling granting the applicant amnesty had been adopted on 24 June 1997 and had been served on him on 2 July 1997, whereas the Convention had come into force in respect of Croatia on 5 November 1997. Therefore, the ruling in question lay outside the Court’s temporal jurisdiction.

95. The applicant made no submissions in that regard.

3. The Grand Chamber’s assessment

96. The ruling granting the applicant amnesty was adopted on 24 June 1997, whereas the Convention come into force in respect of Croatia on 5 November 1997 and Protocol No. 7 on 1 February 1998. Therefore, the issue of the Court’s competence ratione temporis has to be addressed.

97. The Grand Chamber endorses the findings of the Chamber as to the compatibility ratione temporis with the Convention of the applicant’s complaint under Article 4 of Protocol No. 7. It further points to the Commission’s reasoning in the case of Gradinger v. Austria (19 May 1994, opinion of the Commission, §§ 67-69, Series A no. 328-C):

“67. The Commission recalls that, in accordance with the generally recognised rules of international law, the Convention and its Protocols are binding on the Contracting Parties only in respect of facts occurring after the entry into force of the Convention or the Protocol in respect of that party.

68. It is the nature of the right enunciated in Article 4 of Protocol No. 7 that two sets of proceedings must have taken place: a first set, in which the person concerned was ‘finally acquitted or convicted’, and thereafter a further set, in which a person was ‘liable to be tried or convicted again’ within the same jurisdiction.

69. The Commission further recalls that, in determining the fairness of proceedings, it is entitled to look at events prior to the entry into force of the Convention in respect of a State where the findings of those earlier events are incorporated in a judgment which is given after such entry into force (see X v. Portugal, no. 9453/81, Commission decision of 13 December 1982, DR 31, p. 204. at p. 209). The essential element in Article 4 of Protocol No. 7 is the liability to be tried or punished ‘again’. The first set of proceedings merely provides the background against which the second set is to be determined. In the present case, the Commission finds that, provided the final decision in the second set of proceedings falls after the entry into force of Protocol No. 7, it may deal with the complaint ratione temporis. As Protocol No. 7 entered into force on 1 November 1988 and on 30 June 1989 Austria made a declaration under Article 7 § 2 of that Protocol which did not exclude retroactive effect (see X v. France, no. 9587/81, Commission decision of 13 December 1982, DR 29, p. 228, at p. 238), and the final decision of the Administrative Court is dated 29 March 1989, the Commission finds that it is not prevented ratione temporis from examining this aspect of the case.”

98. Accordingly, the Grand Chamber sees no reason to depart from the Chamber’s conclusion that the Government’s plea of inadmissibility on the ground of lack of jurisdiction ratione temporis must be dismissed.

B. Applicability of Article 4 of Protocol No. 7

1. The Chamber’s conclusions

99. The Chamber concluded, firstly, that the offences for which the applicant had been tried in the first and second set of proceedings had been the same. It left open the question whether the ruling granting the applicant amnesty could be seen as a final conviction or acquittal for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 and proceeded to examine the complaint on the merits under the exceptions contained in paragraph 2 of Article 4 of Protocol No. 7. The Chamber agreed with the conclusions of the Supreme Court to the effect that the General Amnesty Act had been erroneously applied in the applicant’s case and found that the granting of amnesty in respect of acts that amounted to war crimes committed by the applicant represented a “fundamental defect” in those proceedings, which made it permissible for the applicant to be retried.

2. The parties’ submissions to the Grand Chamber

(a) The applicant

100. The applicant argued that the offences in the two sets of criminal proceedings against him had been factually the same and that the classification of the offences as war crimes in the second set of proceedings could not alter the fact that the charges were substantively identical.

101. He further contended that a ruling granting amnesty to the accused was a final decision which precluded a retrial.

(b) The Government

102. In their written observations the Government argued that in the first set of proceedings the Osijek County Court had applied the General Amnesty Act without establishing the facts of the case and without deciding on the applicant’s guilt. The ruling thus adopted had never given an answer to the question whether the applicant had committed the crimes he had been charged with, nor had it examined the charges in the indictment. Therefore, that ruling did not have the quality of res judicata (see paragraph 33 of the Government’s observations). However, they went on to state that it did fulfil all the requirements of res judicata and could be considered as a final acquittal or conviction within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7. (see the Government’s observations, paragraph 37).

103. The Government further contended, relying extensively on the Chamber’s findings, that no amnesty could be granted in respect of war crimes and that the granting of an amnesty had amounted to a fundamental defect in the proceedings.

104. After the first set of proceedings had been discontinued new facts had emerged, namely that the victims had been arrested and tortured before being killed. These new elements had been sufficient for the acts in issue to be classified as war crimes against the civilian population and not as “ordinary” murders.

105. The General Amnesty Act had been enacted with the purpose of meeting Croatia’s international commitments arising from the Agreement on the Normalization of Relations between the Federal Republic of Yugoslavia and the Republic of Croatia (23 August 1996), and its primary aim had been to promote reconciliation in Croatian society at a time of ongoing war. It explicitly excluded its application to war crimes.

106. In the applicant’s case the General Amnesty Act had been applied contrary to its purpose as well as contrary to Croatia’s international obligations, including those under Articles 2 and 3 of the Convention.

107. As to the procedures followed by the national authorities, the Government maintained that the proceedings against the applicant had been fair, without advancing any arguments as to whether the procedures were in accordance with the provisions of the Code of Criminal Procedure.

(c) The third-party interveners

108. The group of academic experts maintained that no multilateral treaty expressly prohibited the granting of amnesties for international crimes. The interpretation of the International Committee of the Red Cross (ICRC) of Article 6 § 5 of the second Additional Protocol to the Geneva Conventions suggested that States might not grant amnesty to persons suspected of, accused of or sentenced for war crimes. However, an analysis of the travaux préparatoires of that Article showed that the only States which had referred to the question of perpetrators of international crimes, the former USSR and some of its satellite States, had linked that issue to that of foreign mercenaries. It was curious that the ICRC had interpreted Article 6 § 5 as excluding only war criminals and not perpetrators of other international crimes from its ambit, since the statements of the former USSR on which the ICRC relied had specifically provided for the prosecution of perpetrators of crimes against humanity and crimes against peace. It was difficult to see what arguments would justify the exclusion of war criminals but not of perpetrators of genocide and crimes against humanity from the potential scope of application of an amnesty. Furthermore, the ICRC referred to instances of non-international conflicts such as those in South Africa, Afghanistan, Sudan and Tajikistan. However, the amnesties associated with those conflicts had all included at least one international crime.

109. The interveners pointed to the difficulties in negotiating treaty clauses dealing with amnesty (they referred to the 1998 Rome conference on the establishment of the International Criminal Court (ICC); the negotiations of the International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance; and the 2012 Declaration of the High-Level Meeting of the General Assembly on the Rule of Law at the National and International Levels). The difficulties confirmed the lack of any consensus among States on that issue.

110. The interveners relied on a line of legal doctrine on amnesties[7] which argued that since the Second World War States had increasingly relied on amnesty laws. Although the number of new amnesty laws excluding international crimes had increased, so too had the number of amnesties including such crimes. Amnesties were the most frequently used form of transitional justice. The use of amnesties within peace accords between 1980 and 2006 had remained relatively stable.

111. Even though several international and regional courts had adopted the view that amnesties granted for international crimes were prohibited by international law, their authority was weakened by inconsistencies in those judicial pronouncements as to the extent of the prohibition and the crimes it covered. For example, while the Inter-American Court of Human Rights had adopted the position in the above-cited Barrios Altos case that all amnesty provisions were inadmissible because they were intended to prevent the investigation and punishment of those responsible for human rights violations, the President of that court and four other judges, in The Massacres of El Mozote and Nearby Places (cited above), had nuanced that position by accepting that even where gross violations of human rights were in issue, the requirement to prosecute was not absolute and had to be balanced against the requirements of peace and reconciliation in post-war situations.

112. Furthermore, a number of national Supreme Courts had upheld their countries’ amnesty laws because such laws contributed to the achievement of peace, democracy and reconciliation. The interveners cited the following examples: the finding of the Spanish Supreme Court in the trial of Judge Garzón in February 2012; the ruling of the Ugandan Constitutional Court upholding the constitutionality of the 2000 Amnesty Act; the Brazilian Supreme Court’s ruling of April 2010 refusing to revoke the 1979 Amnesty Law; and the ruling of the South African Constitutional Court in the AZAPO case upholding the constitutionality of the Promotion of National Unity and Reconciliation Act of 1995 which provided for a broad application of amnesty.

113. The interveners accepted that the granting of amnesties might in certain instances lead to impunity for those responsible for the violation of fundamental human rights and thus undermine attempts to safeguard such rights. However, strong policy reasons supported acknowledging the possibility of the granting of amnesties where they represented the only way out of violent dictatorships and interminable conflicts. The interveners pleaded against a total ban on amnesties and for a more nuanced approach in addressing the issue of granting amnesties.

3. The Grand Chamber’s assessment

(a) Whether the offences for which the applicant was prosecuted were the same

114. In Sergey Zolotukhin v. Russia, the Court took the view that Article 4 of Protocol No. 7 had to be understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arose from identical facts or facts which were substantially the same ([GC], no. 14939/03, § 82, ECHR 2009).

115. In the present case the applicant was accused in both sets of proceedings of the following:

(a) killing S.B. and V.B. and seriously wounding Sl.B. on 20 November 1991;

(b) killing N.V. and Ne.V. on 10 December 1991.

116. Therefore, in so far as both sets of proceedings concerned the above charges, the applicant was prosecuted twice for the same offences.

(b) The nature of the decisions adopted in the first set of proceedings

117. There are two distinct situations as regards the charges brought against the applicant in the first set of proceedings which were also preferred against him in the second set of proceedings.

118. Firstly, on 25 January 1996 the prosecutor withdrew the charges concerning the alleged killing of N.V. and Ne.V. on 10 December 1991 (see paragraphs 120-21 below).

119. Secondly, the proceedings in respect of the alleged killing of S.B. and V.B. and the serious wounding of Sl.B. on 20 November 1991 were terminated by a ruling adopted by the Osijek County Court on 24 June 1997 on the basis of the General Amnesty Act (see paragraphs 122 et seq. below).

(i) The withdrawal of charges by the prosecutor

120. The Court has already held that the discontinuance of criminal proceedings by a public prosecutor does not amount to either a conviction or an acquittal, and that therefore Article 4 of Protocol No. 7 finds no application in that situation (see Smirnova and Smirnova v. Russia (dec.), nos. 46133/99 and 48183/99, 3 October 2002, and Harutyunyan v. Armenia (dec.), no. 34334/04, 7 December 2006).

121. Thus, the discontinuance of the proceedings by the prosecutor concerning the killing of N.V. and Ne.V. does not fall under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention. It follows that this part of the complaint is incompatible ratione materiae.

(ii) The discontinuance of the proceedings under the General Amnesty Act

122. As regards the remaining charges (the killing of V.B. and S.B. and the serious wounding of Sl.B.), the first set of criminal proceedings against the applicant was terminated on the basis of the General Amnesty Act.

123. The Court shall start its assessment as regards the ruling of 24 June 1997 by establishing whether Article 4 of Protocol No. 7 applies at all in the specific circumstances of the present case, where the applicant was granted unconditional amnesty in respect of acts which amounted to grave breaches of fundamental human rights.

(α) The position under the Convention

124. The Court notes that the allegations in the criminal proceedings against the applicant included the killing and serious wounding of civilians and thus involved their right to life protected under Article 2 of the Convention and, arguably, their rights under Article 3 of the Convention. In this connection the Court reiterates that Articles 2 and 3 rank as the most fundamental provisions in the Convention. They enshrine some of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe (see, among many other authorities, Andronicou and Constantinou v. Cyprus, 9 October 1997, § 171, Reports 1997-VI, and Solomou and Others v. Turkey, no. 36832/97, § 63, 24 June 2008).

125. The obligations to protect the right to life under Article 2 of the Convention and to ensure protection against ill-treatment under Article 3 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also require by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, mutatis mutandis, McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, § 161, Series A no. 324, and Kaya v. Turkey, 19 February 1998, § 86, Reports 1998-I) or ill-treated (see, for example, El‑Masri v. the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 39630/09, § 182, ECHR 2012). The essential purpose of such investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and to ensure the accountability of the perpetrators.

126. The Court has already held that, where a State agent has been charged with crimes involving torture or ill-treatment, it is of the utmost importance that criminal proceedings and sentencing are not time-barred and that the granting of an amnesty or pardon should not be permissible (see Abdülsamet Yaman v. Turkey, no. 32446/96, § 55, 2 November 2004; Okkalı v. Turkey, no. 52067/99, § 76, ECHR 2006-XII; and Yeşil and Sevim v. Turkey, no. 34738/04, § 38, 5 June 2007). It has considered in particular that the national authorities should not give the impression that they are willing to allow such treatment to go unpunished (see Egmez v. Cyprus, no. 30873/96, § 71, ECHR 2000-XII, and Turan Cakir v. Belgium, no. 44256/06, § 69, 10 March 2009). In its decision in the case of Ould Dah v. France ((dec.), no. 13113/03, ECHR 2009) the Court held, referring also to the United Nations Human Rights Committee and the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, that an amnesty was generally incompatible with the duty incumbent on States to investigate acts such as torture and that the obligation to prosecute criminals should not therefore be undermined by granting impunity to the perpetrator in the form of an amnesty law that might be considered contrary to international law.

127. The obligation of States to prosecute acts such as torture and intentional killings is thus well established in the Court’s case-law. The Court’s case-law affirms that granting amnesty in respect of the killing and ill-treatment of civilians would run contrary to the State’s obligations under Articles 2 and 3 of the Convention since it would hamper the investigation of such acts and necessarily lead to impunity for those responsible. Such a result would diminish the purpose of the protection guaranteed under Articles 2 and 3 of the Convention and render illusory the guarantees in respect of an individual’s right to life and the right not to be ill-treated. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that its provisions be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see McCann and Others, cited above, § 146).

128. While the present case does not concern alleged violations of Articles 2 and 3 of the Convention, but of Article 4 of Protocol No. 7, the Court reiterates that the Convention and its Protocols must be read as a whole, and interpreted in such a way as to promote internal consistency and harmony between their various provisions (see Stec and Others v. the United Kingdom (dec.) [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, § 48, ECHR 2005-X, and Austin and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 39692/09, 40713/09 and 41008/09, § 54, ECHR 2012). Therefore, the guarantees under Article 4 of Protocol No. 7 and States’ obligations under Articles 2 and 3 of the Convention should be regarded as parts of a whole.

(β) The position under international law

129. The Court should take into account developments in international law in this area. The Convention and its Protocols cannot be interpreted in a vacuum but must be interpreted in harmony with the general principles of international law of which they form part. Account should be taken, as indicated in Article 31 § 3 (c) of the 1969 Vienna Convention on the Law of Treaties, of “any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties”, and in particular the rules concerning the international protection of human rights (see Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, § 55, ECHR 2001-XI; Demir and Baykara v. Turkey [GC], no. 34503/97, § 67, ECHR 2008; Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 62, ECHR 2008; Rantsev v. Cyprus and Russia, no. 25965/04, §§ 273-74, ECHR 2010; and Nada v. Switzerland [GC], no. 10593/08, § 169, ECHR 2012).

130. The Court notes the Chamber’s observations to the effect that “[g]ranting amnesty in respect of ‘international crimes’ – which include crimes against humanity, war crimes and genocide – is increasingly considered to be prohibited by international law” and that “[t]his understanding is drawn from customary rules of international humanitarian law, human rights treaties, as well as the decisions of international and regional courts and developing State practice, as there has been a growing tendency for international, regional and national courts to overturn general amnesties enacted by Governments”.

131. It should be observed that so far no international treaty explicitly prohibits the granting of amnesty in respect of grave breaches of fundamental human rights. While Article 6 § 5 of the second Additional Protocol to the Geneva Conventions, relating to the protection of victims of non-international conflicts, provides that “[a]t the end of hostilities, the authorities in power shall endeavour to grant the broadest possible amnesty to persons who have participated in the armed conflict, or those deprived of their liberty for reasons related to the armed conflict ...”, the interpretation of the Inter-American Court of Human Rights of that provision excludes its application in respect of the perpetrators of war crimes and crimes against humanity (see paragraph 66 above, judgment in The Massacres of El Mozote and Nearby Places, § 286). The basis for such a conclusion, according to the Inter-American Court of Human Rights, is found in the obligations of the States under international law to investigate and prosecute war crimes. The Inter-American Court found that therefore “persons suspected or accused of having committed war crimes cannot be covered by an amnesty”. The same obligation to investigate and prosecute exists as regards grave breaches of fundamental human rights and therefore the amnesties envisaged under Article 6 § 5 of the second Additional Protocol to the Geneva Conventions are likewise not applicable to such acts.

132. The possibility for a State to grant an amnesty in respect of grave breaches of human rights may be circumscribed by treaties to which the State is a party. There are several international conventions that provide for a duty to prosecute crimes defined therein (see the Geneva Conventions of 1949 for the Protection of Victims of Armed Conflicts and their Additional Protocols, in particular common Article 3 of the Geneva Conventions; Articles 49 and 50 of the Convention (I) for the Amelioration of the Condition of the Wounded and Sick in Armed Forces in the Field; Articles 50 and 51 of the Convention (II) for the Amelioration of the Condition of Wounded, Sick and Shipwrecked Members of Armed Forces at Sea; Articles 129 and 130 of the Convention (III) relative to the Treatment of Prisoners of War; and Articles 146 and 147 of the Convention (IV) relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War. See also Articles 4 and 13 of the Additional Protocol (II) to the Geneva Conventions (1977), relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts; Article 5 of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide; and the Convention Against Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or Punishment).

133. The Convention on the Non-Applicability of Statutory Limitations to War Crimes and Crimes against Humanity proscribes statutory limitations in respect of crimes against humanity and war crimes.

134. Various international bodies have issued resolutions, recommendations and comments concerning impunity and the granting of amnesty in respect of grave breaches of human rights, generally agreeing that amnesties should not be granted to those who have committed such violations of human rights and international humanitarian law (see paragraphs 45, 47-49, 51-53 and 56-58 above).

135. In their judgments, several international courts have held that amnesties are inadmissible when they are intended to prevent the investigation and punishment of those responsible for grave human rights violations or acts constituting crimes under international law (see paragraphs 54 and 59-68 above).

136. Although the wording of Article 4 of Protocol No. 7 restricts its application to the national level, it should be noted that the scope of some international instruments extends to retrial in a second State or before an international tribunal. For instance, Article 20 of the Rome Statute of the International Criminal Court contains an explicit exception to the ne bis in idem principle as it allows for prosecution where a person has already been acquitted in respect of the crime of genocide, crimes against humanity or war crimes if the purpose of the proceedings before the other court was to shield the person concerned from criminal responsibility for crimes within the jurisdiction of the International Criminal Court.

137. The Court notes the interveners’ argument that there is no agreement among States at the international level when it comes to a ban on granting amnesties without exception for grave breaches of fundamental human rights, including those covered by Articles 2 and 3 of the Convention. The view was expressed that the granting of amnesties as a tool in ending prolonged conflicts may lead to positive outcomes (see the interveners’ submissions summarised in paragraphs 108-13 above).

138. The Court also notes the jurisprudence of the Inter-American Court of Human Rights, notably the above-cited cases of Barrios Altos, Gomes Lund et al., Gelman and The Massacres of El Mozote and Nearby Places, where that court took a firmer stance and, relying on its previous findings, as well as those of the Inter-American Commission on Human Rights, the organs of the United Nations and other universal and regional organs for the protection of human rights, found that no amnesties were acceptable in connection with grave breaches of fundamental human rights since any such amnesty would seriously undermine the States’ duty to investigate and punish the perpetrators of such acts (see Gelman, § 195, and Gomes Lund et al., § 171, both cited above). It emphasised that such amnesties contravene irrevocable rights recognised by international human rights law (see Gomes Lund et al., § 171).

(γ) The Court’s conclusion

139. In the present case the applicant was granted amnesty for acts which amounted to grave breaches of fundamental human rights such as the intentional killing of civilians and inflicting grave bodily injury on a child, and the County Court’s reasoning referred to the applicant’s merits as a military officer. A growing tendency in international law is to see such amnesties as unacceptable because they are incompatible with the unanimously recognised obligation of States to prosecute and punish grave breaches of fundamental human rights. Even if it were to be accepted that amnesties are possible where there are some particular circumstances, such as a reconciliation process and/or a form of compensation to the victims, the amnesty granted to the applicant in the instant case would still not be acceptable since there is nothing to indicate that there were any such circumstances.

140. The Court considers that by bringing a fresh indictment against the applicant and convicting him of war crimes against the civilian population, the Croatian authorities acted in compliance with the requirements of Articles 2 and 3 of the Convention and in a manner consistent with the requirements and recommendations of the above-mentioned international mechanisms and instruments.

141. Against the above background, the Court concludes that Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is not applicable in the circumstances of the present case.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares inadmissible, unanimously, the complaint under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention regarding the applicant’s right not to be tried or punished twice in respect of the charges concerning the killing of N.V. and Ne.V. which were discontinued by the prosecutor on 25 January 1996;

 

2. Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 6 of the Convention;

 

3. Holds, by sixteen votes to one, that Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is not applicable in respect of the charges relating to the killing of S.B. and V.B. and the serious wounding of Sl.B.

Done in English and French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 27 May 2014.

Lawrence EarlyDean Spielmann

JurisconsultPresident

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) joint concurring opinion of Judges Spielmann, Power-Forde and Nußberger;

(b) joint concurring opinion of Judges Ziemele, Berro-Lefèvre and Karakaş;

(c) joint concurring opinion of Judges Šikuta, Wojtyczek and Vehabović;

(d) concurring opinion of Judge Vučinić;

(e) partly dissenting opinion of Judge Dedov.

D.S.

T.L.E.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES SPIELMANN, POWER-FORDE AND NUSSBERGER

(Translation)

 

1. Like the majority, we consider that Article 4 of Protocol No. 7 is not applicable in the present case. However, contrary to the view expressed by the majority, we are convinced that this outcome can be inferred directly from the text of Article 4 of Protocol No. 7. As we see it, that provision is not applicable because, quite simply, there was no final acquittal.

2. In so far as the text (which is clear) requires any interpretation, the Grand Chamber could have taken the opportunity to construe the meaning of the expression “finally acquitted or convicted”. In our view, the ruling granting the applicant an unconditional amnesty cannot be regarded as a final acquittal within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7. We will set out below the reasoning which leads us to this conclusion.

3. We propose to begin by reiterating, in so far as necessary, firstly, the criteria to be satisfied in order for Article 4 of Protocol No. 7 to apply (I), and, secondly, the specific characteristics of amnesties (II). We will then proceed to apply the results of this methodological approach to the present case (III).

I. Criteria for application of Article 4 of Protocol No. 7

4. The criteria that must be satisfied in order for Article 4 of Protocol No. 7 to be applicable are (a) the existence of criminal proceedings concluded by a final decision; (b) the existence of a second set of proceedings; and (c) the existence of a final acquittal or conviction.

(a) Proceedings concluded by a final decision

5. The aim of Article 4 of Protocol No. 7 is to prohibit the repetition of criminal proceedings that have been concluded by a final decision (see Franz Fischer v. Austria, no. 37950/97, § 22, 29 May 2001, and Gradinger v. Austria, 23 October 1995, § 53, Series A no. 328‑C). According to the Explanatory Report on Protocol No. 7, which itself refers back to the European Convention on the International Validity of Criminal Judgments, “a decision is final ‘if, according to the traditional expression, it has acquired the force of res judicata. This is the case when it is irrevocable, that is to say when no further ordinary remedies are available or when the parties have exhausted such remedies or have permitted the time-limit to expire without availing themselves of them’”. This approach is well established in the Court’s case-law (see Sergey Zolotukhin v. Russia [GC], no. 14939/03, § 107, ECHR 2009).

(b) Second set of proceedings

6. The ne bis in idem principle relates to the second set of proceedings, those which are instituted after a defendant has been finally convicted or acquitted. This position finds support in the Explanatory Report on Protocol No. 7, which, as regards Article 4, states that “[t]he principle established in this provision applies only after the person has been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of the State concerned”.

(c) Final acquittal or conviction

7. It is this last criterion which, in our view, is problematic. For Article 4 of Protocol No. 7 to apply, the defendant must first have been acquitted or convicted by a final ruling. For a ruling to be regarded as res judicata for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7, it is not sufficient for it to be a final ruling which is not subject to appeal: it must constitute a final conviction or acquittal.

8. In accordance with the rule of international law stated in Article 31 of the Vienna Convention, a treaty must be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose. The protection afforded by Article 4 of Protocol No. 7 is thus limited to the extent that this provision prohibits a second prosecution or punishment only in the case of persons who have already been “finally acquitted or convicted” (in French: “acquitté ou condamné par un jugement définitif”). The deliberate choice of words implies that an assessment has been made of the circumstances of the case and that the guilt or innocence of the defendant has been established. An amnesty does not correspond to either of these situations.

II. Specific characteristics of amnesties

9. An amnesty consists in erasing from legal memory some aspect of criminal conduct by an offender. It may be granted by various means, not always taking the form of a judicial decision. Hence, such a measure does not necessarily presuppose the holding of a trial in the course of which evidence is produced for and against the accused and an assessment of his or her guilt is made. Defining the legal characteristics of amnesty, H. Donnadieu de Vabres wrote as follows:

“[T]he term amnesty implies the notion of something being forgotten (άμνηστία, from α meaning ‘without’, and μνάομαι, meaning ‘I remember’). Amnesty is an act of sovereign authority whose purpose and outcome is to allow certain offences to be forgotten: it puts an end to past and future proceedings and to the convictions handed down in connection with those offences.

An amnesty can be applied in two sets of circumstances: either immediately after commission of the offence, in which case it terminates the proceedings, or following the person’s conviction, which is thereby erased” (Traité de droit criminel et de législation pénale comparée, Third edition, Paris, Sirey, 1947, p. 550, no. 977).

10. The exact scope of amnesty, thus defined, allows a distinction to be made between those cases where the protection of Article 4 of Protocol No. 7 can be invoked and those that do not fall within the scope of that protection. Naturally, account must also be taken of the additional limits to this protection that are defined by paragraph 2 of Article 4 of Protocol No. 7. The thinking behind the Convention is in fact based on the protection of the rights of persons who have already been finally acquitted or convicted, and thus is without prejudice to the protection of rights guaranteed under the procedural aspect of Articles 2 and 3; legal certainty must also continue to be ensured. Of course it is important to stress that the Court’s consistent case-law requires, by implication, that there should be an effective official investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible when individuals have been killed or seriously ill‑treated in breach of the law as a result of the use of force (see Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, § 102, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII). If this were not the case, the general legal prohibition of torture and inhuman and degrading treatment and punishment, despite its fundamental importance, would be ineffective in practice. But any reference to Articles 2 and 3 of the Convention appears to us to be unnecessary in the present case, given that it is clear from the text of Article 4 of Protocol No. 7 itself that the latter provision is not applicable. Moreover, the applicability of the procedural obligation stemming from Articles 2 and 3 of the Convention seems far from obvious to us in this case, in the light of the principles established in Janowiec and Others v. Russia ([GC], nos. 55508/07 and 29520/09, ECHR 2013).

III. Application of the principles in the present case

11. In the present case, the ruling of 24 June 1997 terminated the criminal proceedings against the applicant on the basis of the General Amnesty Act. As to whether that ruling was final or not, it should be borne in mind that the applicant did not appeal and that the prosecutor did not have any right of appeal. The ruling, therefore, became final. This finding is in no way altered by the fact that the prosecution lodged a request for the protection of legality as this constituted an extraordinary remedy.

12. As regards the issue whether the ruling granting the applicant amnesty constituted a conviction, it is clear to us that this was not the case, given the absence of any decision by a domestic court finding the applicant guilty of the acts of which he stood accused.

13. As to whether it constituted an acquittal, reference should be made to the nature of the amnesty ruling, which did not presuppose any investigation into the accusations against the applicant and was not based on any factual findings of relevance to the determination of his guilt or innocence. The ruling contained no assessment as to whether the applicant should be held responsible for any crime, which would normally be a prerequisite for an acquittal.

14. In view of the foregoing, we conclude that the ruling granting amnesty to the applicant was neither a conviction nor an acquittal for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

It is for that reason, and that reason alone, that we believe this provision to be inapplicable in the present case.

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES ZIEMELE, BERRO-LEFÈVRE AND KARAKAŞ

1. We voted with the majority in this case since as a matter of principle we agree that the ne bis in idem rule should not be invoked to justify impunity for gross human rights violations. There are indeed several important international law developments (see the “Relevant International Law Materials” part, and in particular section K) which point in the direction that gross human rights violations and serious violations of international humanitarian law should not end in amnesty, pardon or prescription. It is in this context that, on the basis of the general approach adopted by the majority, we joined them in finding that Article 4 of Protocol No. 7 is not applicable.

2. However, we would like to clarify that we would have preferred to declare that the Article in question is in principle applicable and to find on the merits of the present case that there was no violation. We have several reasons for this preference. We consider that the Court does not examine the facts of the case in the requisite detail and confines its reasoning to a very general level. In terms of the reasoning we find it disconcerting that the case is turned instead into an Articles 2 and 3 case (see paragraphs 124 et seq. of the judgment). While the principle stated by the Court is indeed fundamental and it is for that reason that we joined the majority, we wonder whether the Court should not have examined the case in its usual manner.

3. For example, it is not disputed that both sets of criminal proceedings conducted against the applicant at the national level concerned the killing of V.B. and S.B. and the serious wounding of Sl.B (see paragraph 99 and contrast with paragraph 122). It is in that connection that a preliminary question of double jeopardy may arise, and the Court should have addressed the question of the applicability of paragraph 1 of Article 4 of Protocol No. 7 in detail. Furthermore, it is noteworthy that, while the Supreme Court found that the granting of amnesty to the applicant breached the General Amnesty Act, it tested itself the first and second sets of proceedings against the requirements of the ne bis in idem rule. In the first set of proceedings the applicant was de facto granted amnesty for war crimes against the civilian population, and in granting him amnesty the national courts relied on his merits as a military commander. The Supreme Court held that such application of the General Amnesty Act was wrong and contrary to its purpose. Moreover, under that Act it was not lawful to grant amnesty in respect of war crimes. However, neither the prosecuting authorities nor the County Court in the first set of proceedings made any assessment as to whether the factual background to the charges against the applicant amounted to a war crime and thus fell within the scope of this exception.

4. These facts of the case invite an examination of what exactly happened, the nature of the amnesty granted and its compliance with domestic law, interpreted in the light of the relevant international obligations. In this respect we would point out that the words “finally convicted or acquitted” may be understood in their technical sense. In the sphere of criminal law these terms concern final acquittal or final conviction after assessment of the facts of a given case and establishment of the accused’s guilt or innocence. In this sense a conviction is to be understood as a verdict of guilty and an acquittal as a verdict of not guilty. But it cannot be excluded that the words “finally acquitted or convicted” could be interpreted in a broader sense. After all, there are many jurisdictions and State practices. It is worthwhile referring to the Pinochet case heard in Spain. The Spanish courts, for example, interpreted the Chilean amnesty as the equivalent of a “standard acquittal for reasons of political convenience” and declared that the domestic amnesty laws (the 1978 amnesty law passed by the Pinochet regime) could not bind them.

There are decisions which might be seen as having the same legal effect as final acquittals even though they do not presuppose an assessment of the accused’s guilt or innocence. Amnesty is an act of erasing from legal memory some aspect of criminal conduct by an offender, often before prosecution has occurred and sometimes at later stages. One feature which is common to acquittal in the ordinary sense and amnesty is that they both amount to absolution from criminal responsibility. Compared with the discontinuance of criminal proceedings by a prosecutor (which is not in conflict with the ne bis in idem principle), amnesty may nevertheless appear to demonstrate a higher degree of presumption of guilt. We would point out in this regard that during the drafting of the Rome Statute of the International Criminal Court, the proposal was made to state clearly that acts of amnesty and pardon exclude the application of the ne bis in idem rule (see the Report of the Preparatory Committee on the Establishment of an International Criminal Court, vol. 1, p. 40, para. 174 (Proceedings of the Preparatory Committee during March-April and August 1996) UN GAOR, 51st Sess. Supp. No. 22, UN Doc. A/51/22; compare the Report of the Preparatory Committee on the Establishment of an International Criminal Court, Draft Statute and Draft Final Act, Article 19, UN Doc. A/CONF.183/2/Add.1 (1998) (unadopted draft Article providing that ne bis in idem would not apply in cases of pardons and other measures suspending legal enforcement). While the Statute did not adopt this broad approach, it nevertheless confirms our position that the legal character of amnesty depends to a large extent on the context and the circumstances in which it is applied and that the domestic or international authorities might be confronted with questions relevant to the ne bis in idem defence. The Court decided not to engage with this issue in the present case.

5. The practice of the Inter‑American Court in the cases of Almonacid Arellano et al. v. Chile and La Cantuta v. Peru is also instructive. In these cases it was found that the ne bis in idem principle was not applicable where the dismissal of a case was designed to shield the accused from criminal responsibility or the proceedings were not conducted independently or impartially, or where there was no real intent to bring those responsible to justice. A domestic judgment rendered in such circumstances produced an “apparent” or “fraudulent” res judicata case, according to the Inter-American Court. The Rome Statute of the International Criminal Court contains an explicit exception to the ne bis in idem principle as it allows for prosecution where a person has already been acquitted in respect of the crime of genocide, crimes against humanity or war crimes if the purpose of the proceedings before the other court was to shield the person concerned from criminal responsibility for crimes falling within the jurisdiction of the International Criminal Court (ICC, Article 20). One could sum up by saying that today, under international law, amnesty may still be considered legitimate and therefore used so long as it is not designed to shield the individual concerned from accountability for gross human rights violations or serious violations of international humanitarian law. The next step might be an absolute prohibition of amnesty in relation to such violations. The Court’s decision in the case at hand may be read as already taking the approach proposed during the drafting of the ICC Statute, to the effect that where proceedings concerning gross human rights violations result in an amnesty and are followed by a second set of proceedings culminating in a conviction, the ne bis in idem issue as such does not arise.

6. Coming back to the facts of the case, the Supreme Court concluded that in the applicant’s case the General Amnesty Act had been applied wrongly and contrary to its purpose. On the facts of the instant case and in view of the relevant international discourse (see points 4 and 5 above) we would have preferred to say that, even assuming that the ruling granting amnesty to the applicant might in any sense be seen as a final conviction or acquittal for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7, it was not “in accordance with the law” of the State concerned, which is the second criterion under Article 4, paragraph 1. In fact there are grounds to believe that the amnesty which was applied in the first set of proceedings indeed shielded the applicant from responsibility. Against this background and given the importance of combating any perception of impunity for grave breaches of human rights or for war crimes, we would have preferred to say that the ne bis in idem principle contained in Article 4 of Protocol No. 7 should not operate as a barrier to bringing individuals to justice where those individuals have been granted amnesty shielding them from responsibility, rather than closing the door by finding the provision inapplicable altogether. In our view, the Court could have contributed to a better understanding of the scope of Article 4 of Protocol No. 7 by stressing that the relevant domestic law should set out the circumstances which may preclude the application of the principle of ne bis in idem and that the notion of “in accordance with the law and penal procedure” of the State concerned under Article 4 of Protocol No. 7 should be interpreted in a manner consistent with the provisions of international law (see, mutatis mutandis, Storck v. Germany, no. 61603/00, §§ 93, 99 and 148, ECHR 2005‑V).

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES ŠIKUTA, WOJTYCZEK AND VEHABOVIĆ

(Translation)

 

1. We are in full agreement with the majority in finding that Article 4 of Protocol No. 7 is not applicable in the circumstances of the present case and that, accordingly, it could not have been breached. However, we cannot accept the reasoning adopted by the majority to justify the judgment given.

2. It should be noted at the outset that the remit of the European Court of Human Rights is defined by Article 19 of the Convention. The object is to ensure the observance of the engagements stemming from the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and the Protocols thereto. In fulfilling this remit, the European Court of Human Rights determines whether or not the actions and omissions attributable to the States Parties and criticised by the applicants are compatible with the Convention and its Protocols. The aim is therefore to assess, from the standpoint of the Convention and its Protocols, facts which occurred in the past, either at a particular juncture or over a specific period. It is clear that those facts must be assessed in the light of the law in force at the time of their occurrence. A State cannot be held responsible for breaches of international rules that were not in force in respect of that State at the time of the facts imputed to it.

It should be stressed that the remit of the European Court of Human Rights differs from that of a number of other international courts which may be called upon to determine not just inter-State cases concerning facts occurring in the past, but also disputes arising out of factual situations that are ongoing while the case is being examined. In the latter situation, if there are no specific rules limiting its jurisdiction ratione temporis or ratione materiae, it may fall to the international court in question to assess the continuing situation from the viewpoint of the international law applicable at the time the judgment is delivered and to give a ruling on the basis of all the relevant international rules in force at that time.

3. Articles 31 to 33 of the 1969 Vienna Convention on the Law of Treaties codify the customary rules for the interpretation of treaties. The first rule of interpretation of international treaties is codified in Article 31 § 1 of the Vienna Convention, which reads as follows: “A treaty shall be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose.” According to these rules, the starting -point for interpretation in each case is an analysis of the text of the provision being interpreted. The interpretation process must begin with an attempt to establish the ordinary meaning of the terms used. The person interpreting the treaty must also take into account all the authentic versions thereof.

The text of the treaty, in all its authentic versions, must be read with reference to the “internal” context and in the light of the object and purpose of the treaty. The “internal” context encompasses not only the full text, including the preamble and the annexes, but also any agreements entered into by all the parties relating to the treaty and any instruments drawn up by one or more of the parties, and accepted by the other parties, at the time of its conclusion.

The interpreter must also take account of the “external” context, which encompasses subsequent agreements regarding the interpretation or application of the treaty, subsequent practice and any relevant rule of international law applicable in relations between the parties. Lastly, as a subsidiary point, recourse may be had to supplementary means of interpretation such as the preparatory materials and the circumstances in which the treaty was concluded.

While the Vienna Convention on the Law of Treaties gives no indication as to the point in time that should be identified for the purposes of establishing the “external” rules of international law to be taken into consideration, it is clear that, in examining past events from the standpoint of the version of the treaty in force at the time of their occurrence, the external context comprises the relevant rules of international law in force at the time of the events. Hence, in addressing the question whether past actions or omissions imputable to a State are compatible with the Convention, the latter must be considered in the context of the relevant rules of international law applicable at the time when the actions or omissions occurred.

4. Nowadays, the interpretation of a treaty in the context of the relevant rules of international law throws up major issues stemming from the dynamic nature of international law. Not only is international law evolving very rapidly; in many spheres, that evolution is also constantly gathering pace. Actions and omissions of the State authorities which would have fully complied with international law in the past may now be in breach of that law. This ontological characteristic of international law gives rise to a fundamental epistemological difficulty: establishing the rules of international law applicable in the past at a particular juncture or over a specific period may create problems which even the most eminent specialists in international law struggle to overcome.

In such a situation, the interpretation and application of the Convention in the context of the relevant rules of international law represent a formidable challenge for the European Court of Human Rights. Given the increasing pace at which international law, which forms the external context for the Convention, is evolving, the interpretation of this international instrument, and especially the way in which the Convention is applied, may also be subject to rapid change. Hence, the actions carried out by a State at a particular juncture in the past may have been compatible with the Convention interpreted in the light of the international law in force at that time, whereas similar actions carried out a number of years later may be deemed contrary to the Convention, interpreted in the light of the rules of international law at that later point in time.

5. It should be noted that in the present case the Court was called upon to assess facts that had occurred a number of years previously. An amnesty law was enacted in Croatia in 1996 and applied to the applicant on 24 June 1997. A new set of proceedings was instituted in 2006 and the applicant was given a final conviction in 2007.

The applicant challenged the compatibility with the Convention and its Protocols of the Croatian authorities’ actions between 2006 and 2007. The Convention violation alleged by the applicant took place in 2006 and 2007 with the resumption of the criminal proceedings and the applicant’s conviction. In view of the specific nature of the complaint, it must be assessed in the light of the ruling of the Osijek County Court of 24 June 1997 applying the Amnesty Act enacted in 1996. Hence, the Court had to examine a series of events taking place over a period of more than ten years. It should also be borne in mind that the Convention came into force in respect of Croatia on 5 November 1997 and that Protocol No. 7 came into force in respect of that State on 1 February 1998. The Amnesty Act was enacted and came into force prior to both those dates, and the alleged breach of the Convention occurred subsequently.

6. We note that, in the present case, the majority did not endeavour to analyse the meaning of the text of Article 4 of Protocol No. 7 or to define its scope as determined by the choice of terms used by the High Contracting Parties. On the other hand, it directly highlighted the internal context by analysing the content of the obligations arising out of Articles 2 and 3 of the Convention, and the external context consisting of a substantial package of international treaties concerning human rights and humanitarian law and of the decisions of the bodies responsible for applying those treaties.

The majority’s analysis of this external context prompted it to assert that there was a growing tendency in international law to regard amnesties for acts amounting to grave breaches of human rights as unacceptable. It concluded that Article 4 of Protocol No. 7 did not act as a bar to proceedings brought on the basis of the obligations under Articles 2 and 3 of the Convention and the requirements of other international instruments. The line of argument followed suggests that the judicial ruling applying the 1996 Amnesty Act fell within the scope of Article 4 of Protocol No. 7, but that the obligation to prosecute deriving from other provisions of the Convention rendered that Article inapplicable in the present case. According to this logic the Convention, interpreted in the light of the relevant international law, required Croatia to prosecute the applicant for war crimes notwithstanding the court ruling given in his case on 24 June 1997, and Article 4 of Protocol No. 7 did not stand in the way of his prosecution. The majority’s reasoning implies that, in the case under consideration, there was a conflict between the obligation to prosecute and the obligations arising out of Article 4 of Protocol No. 7, and that the former took precedence over the latter.

7. The approach taken by the majority raises two fundamental methodological objections. Firstly, it omits any attempt to establish the meaning of the terms used. This method of interpretation disregards the applicable rules set out below.

Secondly, the majority examined the state of international law in 2014 and assessed events which occurred in 1996 and 1997 and in 2006 and 2007 in the light of the law applicable at the time of delivery of the judgment, without examining how the law had evolved over that period. However, in undertaking an examination of the relevant rules of international law concerning amnesty it is necessary to consider the evolution of those rules over the relevant period (1996-2007) and the principles governing the temporal scope of those rules.

While the question whether international law in 2014 prohibits amnesties in cases of grave breaches of human rights is an important one as regards the protection of those rights, it remains irrelevant to the present case. However, if, as suggested by the majority, the crux of the issue lies in the external context of the treaty, two questions need to be answered in establishing that context:

(i) Was the 1996 Amnesty Act contrary to international law as it applied to Croatia in 1996?

(ii) Did any rule of international law applicable to Croatia exist in 2006 and 2007 requiring that State to annul retroactively the effects of the 1996 Amnesty Act?

In seeking to answer these questions, it should be borne in mind that most of the decisions by international courts or other international bodies cited in the judgment were issued after 1997 and, in many cases, after 2007. Only three of the documents relied on pre-date 1997: the report of the Inter‑American Commission on Human Rights of 24 September 1992 in Case 10.287 (El Salvador), the report of the same Commission dated 11 February 1994 on the situation of human rights in El Salvador (Doc. OEA/Ser.L/V/II.85) and General Comment No. 20 of the United Nations Human Rights Committee on Article 7 of the International Covenant on Civil and Political Rights.

It should also be noted that the first two of these documents were prepared in the context of the inter-American human rights protection system, which has a number of distinctive features. The solutions adopted under that system are not necessarily transposable to other regional human rights protection systems. The Human Rights Committee, for its part, declined in 1992 to adopt a categorical position, simply stating the view that amnesties were generally incompatible with the duty of States to investigate acts of torture. Furthermore, none of the international materials cited clearly articulates a rule of international law requiring States unconditionally to annul retroactively the effects of amnesty laws enacted and applied in the past.

At the time the Amnesty Act was enacted in 1996, Croatia was not bound by the Convention. The question whether the Amnesty Act was compatible with the Convention is therefore devoid of purpose. Furthermore, while various conventions to which Croatia is party require certain types of grave breaches of human rights to be prosecuted, it has not been demonstrated that they completely preclude amnesty. As the majority itself recognised, no treaty explicitly prohibits the granting of amnesty in respect of grave breaches of fundamental human rights.

Furthermore, while international law does not exclude retroactive convention-based or customary rules, these are the exception. Article 28 of the Vienna Convention on the Law of Treaties states that, unless a different intention appears from the treaty or is otherwise established, its provisions do not bind a party in relation to any act or fact which took place or any situation which ceased to exist before the date of the entry into force of the treaty with respect to that party. Likewise, a customary rule may have retroactive effect if its content is clear on that point. No element of relevance for the interpretation of the Convention suggests that Articles 2 and 3 require the retroactive setting-aside of final judicial decisions which applied amnesty laws and were handed down prior to ratification of this treaty by the State Party concerned. Nor has it been demonstrated that in 2006 and 2007 any other rule of international law applicable to Croatia required that State to annul retroactively the effects of final judicial rulings applying the 1996 Amnesty Act.

In sum, the Croatian 1996 Amnesty Act could not have been in breach of the Convention, which Croatia ratified subsequently. The Convention, interpreted in the light of the relevant rules of international law, did not require the retroactive annulment of the effects of final judicial rulings applying the 1996 Amnesty Act. Against this background, if – as argued by the majority – the answer to the question whether Article 4 of Protocol No. 7 is applicable depends on the external and internal context of that provision, the logical conclusion is that the provision in question is indeed applicable in the present case and that the other rules stemming from the Convention or other international instruments do not provide grounds for setting aside the ruling issued by the Osijek County Court on 24 June 1997 in the applicant’s case. If we follow the approach taken by the majority, we should conclude that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7.

8. We should point out at this juncture that the state of international law in 1997 was summarised in a letter from the Head of the Legal Division of the International Committee of the Red Cross as follows:

“The ‘travaux préparatoires’ of Article 6(5) [of the 1977 Additional Protocol II] indicate that this provision aims at encouraging amnesty, i.e., a sort of release at the end of hostilities. It does not aim at an amnesty for those having violated international humanitarian law ... Anyway States did not accept any rule in Protocol II obliging them to criminalize its violations ... Conversely, one cannot either affirm that international humanitarian law absolutely excludes any amnesty including persons having committed violations of international humanitarian law, as long as the principle that those having committed grave breaches have to be either prosecuted or extradited is not voided of its substance.” (ICRC, Letter from the Head of the ICRC Legal Division to the Department of Law at the University of California and the Prosecutor of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, 15 April 1997, http://www.icrc.org/customary-ihl/eng/docs/v2_rul_rule159).

It should further be noted that international-law commentators are divided on the issue of amnesties. While many authors adopt a stance in favour of recognising a blanket ban on amnesties for grave breaches of human rights, a significant number of reputable authors defend the opposite point of view.

There is no doubt that international law is evolving rapidly and imposes ever tighter regulations on States’ freedom with regard to amnesties. States have considerably less freedom of manoeuvre nowadays (in 2014) than in 2006 and, a fortiori, 1996. At the same time, stating that international law in 2014 completely prohibits amnesties in cases of grave breaches of human rights does not reflect the current state of international law. A study of the international instruments, decisions and documents referred to by the majority demonstrates that the view expressed by the Head of the ICRC Legal Division in the letter cited above has retained its relevance in 2014.

9. We share fully the majority’s concern to ensure the highest possible standard of human rights protection, and agree that violations of human rights must not go unpunished. We are equally aware of the potentially perverse effects of amnesty laws that are passed in order to guarantee impunity to the perpetrators of such violations. Nevertheless, we also note that world history teaches us the need to observe the utmost caution and humility in this sphere. Different countries have devised widely varying approaches enabling them to put grave human rights violations behind them and restore democracy and the rule of law.

The adoption of international rules imposing a blanket ban on amnesties in cases of grave violations of human rights is liable, in some circumstances, to reduce the effectiveness of human rights protection. The third-party intervener submitted solid arguments against recognising the existence of a rule of international law prohibiting amnesties completely in cases of human rights violations. We must acknowledge that in certain circumstances there may be practical arguments in favour of an amnesty that encompasses some grave human rights violations. We cannot rule out the possibility that such an amnesty might in some instances serve as a tool enabling an armed conflict or a political regime that violates human rights to be brought to an end more swiftly, thereby preventing further violations in the future. In any event, as we see it, the concern to ensure effective protection of human rights points in favour of allowing the States concerned a certain margin of manoeuvre in this sphere, in order to allow the different parties to conflicts engendering grave human rights violations to find the most appropriate solutions.

10. As stated above, the starting-point for any interpretation is an analysis of the meaning of the terms used. It should be stressed in this regard that the scope of Article 4 of Protocol No. 7 is defined in the following terms: “acquitté ou condamné par un jugement definitif” in the French version and “finally acquitted or convicted” in English. This provision is applicable only in the case of a conviction or acquittal. The scope of the provision being interpreted is quite narrow, as it excludes all other judicial decisions which terminate the criminal proceedings by one means or another.

In establishing the ordinary meaning to be given to the terms used, their meaning in everyday language needs to be examined, even if it is not always easy to delineate them precisely for the purposes of applying the Convention. There are no grounds for finding that the various terms used in the Convention and its Protocols in relation to States’ domestic legal arrangements are to be understood in the technical sense attributed to them in the legal systems of the French and English-speaking countries. On the contrary, such an interpretation would not only lend undue importance to certain legal systems but could also create insoluble problems.

According to the Petit Robert dictionary, the French word “acquitter”, used in the context of criminal proceedings, means “déclarer par arrêt (un accusé) non coupable” (Petit Robert, Paris 2012, p. 27). The New Oxford Dictionary of English explains the meaning of the English word “acquittal” as follows: “a judgment or verdict that a person is not guilty of the crime of which they have been charged” (New Oxford Dictionary of English, London 1998, p. 16). In both languages, therefore, the concept of acquittal refers to a decision on the merits determining the issue of the accused’s guilt. All final judicial decisions which terminate the proceedings without finding the accused guilty or not guilty therefore remain outside the scope of the provision being interpreted.

Amnesty laws in the various legal systems may differ very widely in terms of their content and the arrangements for implementation. It is not unthinkable for an amnesty law to be enacted whose application is predicated on a prior finding of guilt in respect of the persons granted amnesty. That was not the thrust of the 1996 Act in Croatia. It is clear that the ruling given by the Osijek County Court on 24 June 1997 in the applicant’s case did not find him innocent. That ruling does not correspond to any of the categories of judicial decisions covered by the provision under consideration. It is beyond doubt that Article 4 of Protocol No. 7 is not applicable in the present case.

The meaning of the provision in question is clear and can be established unequivocally on the basis of the rule laid down in Article 31 § 1 of the Vienna Convention on the Law of Treaties, without any need to refer to the external context.

11. Although judicial decisions terminating criminal proceedings without ruling on the person’s guilt do not come within the scope of Article 4 of Protocol No. 7, the decision to overrule or set aside a decision applying an amnesty law may nevertheless raise significant issues in terms of human rights protection.

A State based on the rule of law must comply with a certain number of substantive standards. These include the right to a court and legal certainty. The right to a court encompasses the right to a final judicial decision given within a reasonable time and also presupposes the stability of the various decisions terminating criminal proceedings even if they do not fall within the scope of Article 4 of Protocol No. 7. Article 6 of the Convention secures to any person facing criminal charges the right to obtain a final judicial decision on his or her case within a reasonable time, and protects the stability of final decisions while allowing some exceptions in this sphere. In any event, a person who has obtained a final judicial decision terminating criminal proceedings can legitimately expect the stability of that decision to be respected unless there are compelling reasons for it to be set aside or for the proceedings to be reopened.

In the present case the applicant had obtained a final judicial ruling applying the Amnesty Act. He therefore had a legitimate expectation that this ruling would remain in force and be complied with. Moreover, the resumption of the proceedings came about in 2006, that is to say, almost nine years after the date of the ruling applying the Amnesty Act. Hence, the entire proceedings were drawn out to the point of raising doubts from the perspective of the right to a final judgment within a reasonable time.

However, it should be noted that the applicant’s legitimate expectation was not unconditional. An individual who has obtained a judicial ruling that is contrary to the law in force must be prepared for it to be rectified by means of an extraordinary remedy. In such a situation, the standards of the rule of law require that the various competing values be weighed against each other, in particular legal certainty on the one hand and respect for lawfulness and justice on the other. Furthermore, the need to uphold the law and justice may require proceedings to be resumed or reopened even where a relatively long period of time has elapsed since the first final ruling. In the specific circumstances of the case under consideration, and particularly in view of the nature and seriousness of the crimes committed, there is no doubt that all the criteria for reactivating the proceedings against the applicant were met and that the Croatian authorities did not breach the requirements laid down by the Convention and the additional Protocols.

12. The present case raises a particularly important issue in terms of human rights protection. The significance of the issue called for an unfailingly rigorous methodological approach. We regret that the majority did not see fit to proceed in this manner.

CONCURRING OPINION OF JUDGE VUČINIĆ

I voted with the majority in finding that Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is not applicable in the particular circumstances of the case. The applicant was granted amnesty for acts which amounted to grave breaches of fundamental human rights. The grant of amnesty was contrary to the increasing tendency in contemporary international law in this area as well as to Contracting States’ obligations under Articles 2 and 3 of the Convention. The grant of amnesty to the applicant also amounted to a fundamental defect in the first set of proceedings within the meaning of paragraph 2 of Article 4 of Protocol No. 7.

 

I am not however fully satisfied with the reasoning of the judgment. This case is more complicated and more important from the legal point of view than might appear at first sight. In my opinion, there were several consecutive fundamental defects in the first set of proceedings which should be seen as interconnected and interdependent. In the final analysis, these defects, for me, inevitably lead to the conclusion that Article 4 of Protocol No. 7 cannot be considered applicable.

 

The first and most fundamental defect in this case, one which was at the origin of all other defects, was the decision of the Osijek Military Prosecutor to regard obvious war crimes committed by a member of the Croatian Army against the civilian population during the armed conflict in Croatia in 1991, as “ordinary killings”. Such a legal qualification of the offences in question was regrettably accepted by the Osijek County Court in 1993. This qualification and its acceptance were wrong in law. At the material time there was a general and widely accepted political belief in Croatia that considerations related to the legitimate self-defence of the State in the face of foreign aggression could not justify the commission by members of its armed forces of war crimes or crimes against humanity. This political attitude was then transformed into a judicial practice whereby obvious war crimes committed by members of the Croatian armed forces were wrongly qualified in law as “ordinary killings”.

 

The General Amnesty Act was subsequently applied in respect of such “legal qualifications” of obvious war crimes against the civilian population notwithstanding the very clear provision in the Act that it was not to be applied to any acts which amounted to grave breaches of humanitarian law or to war crimes.

 

Finally, as a consequence of the two previous defects the first set of criminal proceedings against the applicant (no. K-4/97) was terminated in the form of a “discontinuance of criminal proceedings”, and not in the form of a “final acquittal or conviction” within the meaning of paragraph 2 of Article 4 of Protocol No. 7. It is quite clear that the Croatian authorities were responsible for several fundamental defects in the previous proceedings, contrary to national, international and Convention law. In my view, this resulted in the absolute inapplicability of Article 4 of Protocol No. 7 in this case.

 

Against that background, the retrial and final conviction of the applicant have to be understood as a legal and legitimate effort on the part of the Croatian authorities to correct the previously mentioned defects in the domestic proceedings. This, I believe, is fully in accordance with the letter and spirit of Article 4 of Protocol No.7. That provision cannot in any case be interpreted or applied to thwart or to act as a bar to the punishment of war crimes and crimes against humanity or to a Contracting State’s obligations under Articles 2 and 3 of the Convention.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE DEDOV

1. In the present case the Court has rigorously applied the principles of international humanitarian law to an amnesty granted for acts which amounted to war crimes, and has found “such amnesties [to be] unacceptable because they are incompatible with the unanimously recognised obligation of States to prosecute and punish grave breaches of fundamental human rights” (see paragraph 139 of the judgment). Accordingly, such an amnesty cannot serve as a barrier to the above-mentioned obligation. I completely agree with the above position of the majority of judges, as this assessment is based on the Convention (see paragraphs 124‑28) and on international law (see paragraphs 129-38).

However, I regret that I cannot share the conclusion reached by the majority in paragraph 141 of the judgment, according to which “Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention ... is not applicable in the circumstances of the present case”. This conclusion is not self-evident, as the Court did not assess whether Article 4 of Protocol No. 7 was applicable to the circumstances of the present case. From the standpoint of legal certainty and the quality of judgments, however, the assessment of the circumstances is a precondition for any conclusion regarding the applicability of Article 4 of Protocol No. 7.

The Court cannot ignore the following circumstances of the present case. The Osijek County Court established all the facts (see paragraph 17 of the judgment) and applied the national amnesty law, and its ruling became final; the applicant’s case was subsequently reopened, he was tried twice for the same offences (see paragraph 116) and was punished. Paragraph 1 of Article 4 of Protocol No. 7 provides that “[n]o one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State”. Its wording demonstrates beyond doubt that Article 4 of Protocol No. 7 should apply in the above-mentioned circumstances. I would make my position even stronger: the Court should have applied Article 4 of Protocol No. 7 even if there were some doubts as to its applicability. I shall explain why.

It should be noted that in paragraph 128 of the judgment the Court concludes that “the guarantees under Article 4 of Protocol No. 7 and States’ obligations under Articles 2 and 3 of the Convention should be regarded as parts of a whole” and “interpreted in such a way as to promote internal consistency and harmony between their various provisions”. If these Articles are integral components of the Convention protection system, none of them may be withdrawn from the system as a whole. The Court’s principal findings refer to the “obligation of States to prosecute and punish grave breaches of fundamental human rights”, which ranks equally with the obligations under Articles 2 and 3 referred to in paragraphs 124 to 140.

Whereas Articles 2 and 3 establish what kind of substantive rights should be protected under the Convention, Article 4 of Protocol No. 7 contains procedural guarantees (ne bis in idem) against arbitrariness, including those provided for by Article 6 of the Convention. Article 4 of Protocol No. 7 has its own dimension which is independent from Articles 2 and 3 and is governed by the rule of law and legal certainty. That is why the applicant sought protection under Article 4 of Protocol No. 7.

As regards any doubts there may be, they are not decisive. Firstly, if this Article provides safeguards against being tried and punished a second time, then its scope cannot be formally limited to acquittal or conviction, thereby excluding amnesty granted by a court whose judgment is final. This is because both acquittal and amnesty amount to absolution from criminal responsibility. Secondly, when determining a request for the protection of legality under Article 422 of the Code of Criminal Procedure, the Supreme Court can merely establish that there has been a violation of the law (see paragraph 27 of the judgment). However, the absence of a national criminal procedure allowing the case to be reopened cannot itself serve as a barrier to rectifying the fundamental defect in accordance with paragraph 2 of Article 4 of Protocol No. 7.

Therefore, Article 4 of Protocol No. 7 is applicable in the present case.

2. Was there a violation of Article 4 of Protocol No. 7 by the respondent State? Although there are strong safeguards against being tried and convicted a second time, an exception to the enjoyment of such guarantees (where there has been a fundamental defect) is provided for by paragraph 2 of this Article. In my view, the Chamber’s approach was rightly influenced by this exception (see paragraph 76 of the Chamber judgment), although it left the general principle applicable under Article 4 of Protocol No. 7 unclarified.

The application of the ne bis in idem guarantee was assessed by the “old” Court from the standpoint of an alleged violation of the right to a fair trial under Article 6 § 1 of the Convention (see X. v. the Netherlands, no. 9433/81, Commission decision of 11 December 1981, Decisions and Reports (DR) 27, p. 233, and S. v. Germany, no. 8945/80, Commission decision of 13 December 1983, DR 39, p. 43). Furthermore, according to the “new” Court’s well-established case-law in terms of Article 6 § 1, only exceptional circumstances (that is, a “fundamental defect”) warrant the quashing of a final judicial decision by way of supervisory review (see, among many other authorities, Ryabykh v. Russia, no. 52854/99, ECHR 2003-IX; Brumărescu v. Romania [GC], no. 28342/95, ECHR 1999‑VII; and Kot v. Russia, no. 20887/03, 18 January 2007).

Considering that the “fundamental defect” concept is applicable under the head of Article 6 § 1 for the same purpose (reopening of the case), it is easy to come to the conclusion that Article 4 of Protocol No. 7 regulates a specific aspect of the following fundamental principle enshrined in Article 6 § 1 and stated, for instance, in Kot, cited above, §§ 23 and 24:

“The Court reiterates that the right to a fair hearing before a tribunal as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention must be interpreted in the light of the Preamble to the Convention, which declares, in its relevant part, the rule of law to be part of the common heritage of the Contracting States. One of the fundamental aspects of the rule of law is the principle of legal certainty, which requires, among other things, that where the courts have finally determined an issue, their ruling should not be called into question (see Brumărescu v. Romania, 28 October 1999, § 61, Reports of Judgments and Decisions 1999-VII).

This principle insists that no party is entitled to seek reopening of the proceedings merely for the purpose of a rehearing and a fresh decision of the case. Higher courts’ power to quash or alter binding and enforceable judicial decisions should be exercised for correction of fundamental defects. The mere possibility of two views on the subject is not a ground for re-examination. Departures from that principle are justified only when made necessary by circumstances of a substantial and compelling character (see, mutatis mutandis, Ryabykh v. Russia, no. 52854/99, § 52, ECHR 2003-IX; and Pravednaya v. Russia, no. 69529/01, § 25, 18 November 2004).”

The proceedings in the present case were reopened on account of the application of the General Amnesty Act in contradiction with the principles of international law and with the respondent State’s obligations under the Convention. Obviously, these are “circumstances of a substantial and compelling character” and, therefore, the reopening of the proceedings was justified to rectify a fundamental defect.

Against the above background, I believe that Article 4 of Protocol No. 7 is applicable and that there was no violation of that Article in the circumstances of the present case. 

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija