Kutić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
01.03.2002
Članovi
6
6-1
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Broj predstavke
48778/99
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina i hrvatske državljanke, koji su se oslonili na povredu Čl. 6 stav 1. Konvencije.
Dana 29. decembra 1991. godine, kuća podnosilaca, koja se nalazila u selu Martinec, u Hrvatskoj, uništena je, usled eksplozije. Podnosioci su pokrenuli postupak za naknadu štete, pred Općinskim sudom u Zagrebu, dana 29. novembra 1994. godine. Dana 17. januara 1996. godine, Hrvatski sabor je doneo izmenu Zakona o obveznim odnosima, koji predvidja prekid svih postupaka povodom tužbi za naknadu štete prouzrokovanih terorističkim aktima i Općinski sud u Zagrebu, dana 24. aprila 1998. godine, u skladu sa navedenim propisom, obustavlja postupak po tužbi podnosilaca.
Dana 13. novembra 1994. godine, garaža podnosilaca je takodje uništena, usled eksplozije i oni takodje podnose tužbu za naknadu štete, Općinskom sudu u Zagrebu, koji dana 19. jula 2000. godine donosi odluku o prekidu postupka.
Evropski Sud za ljudska prava jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 6 stav 1. Konvencije.

 preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KUTIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 48778/99)

PRESUDA

STRASBOURG

1. ožujka 2002.

KONAČNA

01/06/2002

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Ona može podlijegati uredničkoj reviziji.

U predmetu Kutić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C.L. Rozakis, predsjednik,
g. G. Bonello,
g. P. Lorenzen,
gđa N. Vajić,
gđa S. Botoucharova,
g. V. Zagrebelsky
gđa E. Steiner, suci,
i g. E. Fribergh, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 4. listopada 2001. i 21. veljače 2002. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 21. veljače 2002.:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 48778/99) protiv Republike Hrvatske, koji su dvoje hrvatskih državljana, g. Vojin i gđa Ana Kutić ("podnositelji zahtjeva"), podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 15. veljače 1999.

2. Podnositelje zahtjeva, kojima je odobrena pravna pomoć, na sudu je zastupao g. Anto Nobilo, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija Lukina-Karajković.

3. Podnositelji zahtjeva su ustvrdili da nemaju pristup sudu utoliko što im je onemogućeno rješavanje njihovog zahtjeva građanske naravi za naknadu štete zbog toga što je 1996. donesen zakon kojim se nalaže prekid svih postupaka povodom zahtjeva za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima. Isto tako, prigovaraju da je trajanje postupka prekoračilo zahtjev “razumnog roka”.

4. Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavak 1. Poslovnika Suda.

5. Odlukom od 4. listopada 2001. godine (pravilo 54. stavak 4.), Sud je zahtjev proglasilo dopuštenim.

6. I podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). Nakon savjetovanja sa strankama, Sud je odlučio da nema potrebe za raspravom o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 2., in fine), a svaka je stranka dostavila pisani odgovor na očitovanje druge stranke.

7. 1. listopada 2001. godine, zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu. U okviru tog Odjela, vijeće koje treba razmatrati predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26. stavak 1. Poslovnika Suda.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTIPREDMETA

A. Postupak pokrenut 29. studenog 1994.

8. Dana 26. prosinca 1991., kuća podnositelja zahtjeva u selu Martinec (Hrvatska) uništena je uslijed eksplozije.

9. Dana 29. studenoga 1994., podnositelji zahtjeva podnijeli su Općinskom sudu u Zagrebu tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

Ročište je održano 2. svibnja 1995.

10. Dana 12. svibnja 1995. podnositelji zahtjeva zatražili su od suda da od Policijske uprave Bjelovarske zatraži podnošenje izvješća o događajima koji su doveli do uništenja njihove imovine. Dana 19. svibnja 1995. sud je zatražio rečeno izvješće.

11. Dana 17. siječnja 1996. Hrvatski je sabor donio izmjenu Zakona o obveznim odnosima, kojom je predviđen prekid svih postupaka povodom tužbi za naknadu šteta prouzročenih terorističkim aktima do donošenja novog propisa o tom pitanju i prema kojoj se prije donošenja takvog novog propisa ne može tražiti naknada štete nastale uslijed terorističkih akata. Hrvatske vlasti do sada nisu donijele nikakav novi propis kojim bi se uređivalo to pitanje.

12. Navodno je podneseno nekoliko ustavnih tužbi kojima se pobija naprijed navedeni propis, ali to nisu učinili podnositelji zahtjeva. Međutim, Ustavni sud još nije donio nikakvu odluku.

13. Dana 24. travnja 1998. Općinski sud u Zagrebu donio je odluku o prekidu postupka u skladu s naprijed navedenim propisom. Protiv te odluke nije podnesena nikakva žalba. 

B. Postupak pokrenut 14. prosinca 1994.

PRESUDA KUTIĆ protiv HRVATSKE 4 14. Dana 13. studenoga 1994. uništena je garaža podnositelja zahtjeva, kao i obližnje spremište i sušionica mesa u Bjelovaru, također uslijed eksplozije.
15. Dana 14. prosinca 1994. podnositelji zahtjeva su Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

16. Ročište je održano 8. svibnja 1995. Sud je od Policijske uprave Bjelovarske zatražio da podnese izvješće o događajima koji su doveli do uništenja imovine podnositelja zahtjeva.

17. Dana 19. srpnja 2000. sud je donio odluku o prekidu postupka. Protiv te odluke nije podnesena nikakva žalba.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

18. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima glasi kako slijedi:

Članak 180. (stavak 1.)

“(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu."

19. Mjerodavni dijelovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 7/1996) glase kako slijedi:

Članak 1.

“U Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91 i 3/94) članak 180. briše se.”

Članak 2.

“Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima prekidaju se.

Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.”

12. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku predviđa:

       Članak 212.

       “Postupak se prekida: ...

       6) kad je to drugim zakonom određeno.”

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVAK 1. KONVENCIJE

21. Podnositelji zahtjeva navode dvije povrede članka 6. stavak 1. Konvencije, koji propisuje kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku...pravično... ispita njegov slučaj.”

Kao prvo, tvrde da im je uskraćeno pravo pristupa sudu jer je Općinski sud u Zagrebu prekinuo postupak sukladno izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima.

Kao drugo, postupci pokrenuti 29. studenog odnosno 14. prosinca 1994. pred Općinskim sudom u Zagrebu povodom njihovih tužbi za naknadu štete nisu okončani u “razumnom roku”.

A. Pristup sudu

22. Vlada tvrdi da su podnositelji zahtjeva imali pristup sudu te da su to pravo iskoristili kada su Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli dvije građanske tužbe za naknadu štete.

Istina je da su postupci prekinuti slijedom donošenja novog zakona. Međutim, ovakvo stanje je samo privremeno i postupci će biti nastavljeni po donošenju novog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

Vlada isključivo nastoji donijeti nove propise kojima bi se predvidjelo bolje rješenje, u skladu s europskim normama i resursima države.

23. Podnositelji tvrde da postupak gotovo da nije uopće uznapredovao čak ni prije izmjena i dopuna zakona. Nadalje, njihovo pravo na pristup sudu je ozbiljno narušeno jer već više od šest godine nije donesen nikakav novi propis kojim bi se uređivala odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. To pokazuje da Vlada nema namjeru riješiti njihovo stanje.

24. Sud ponavlja da postupovna jamstva predviđena člankom 6. svakome daju pravo da sudu ili sudištu podnese bilo kakvu tužbu vezanu uz njegova građanska prava i obveze. Shodno tome, ovaj članak sadrži “pravo na sud”, pri čemu pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje sudskih postupaka u građanskim predmetima, predstavlja jedan od vidova istog (vidi presudu u predmetu Golder v. United Kingdom od 21. veljače 1975., Serija A, br. 18, str. 13.-18., st. 28.-36.).

Nadalje, Sud smatra da pravo na pristup sudu također štiti provedbu konačnih, obvezujućih sudskih odluka, koje – u državama koji prihvaćaju vladavinu prava – ne mogu ostati nedjelotvorne na štetu jedne od stranaka (vidi presudu u predmetu Hornsby v. Greece od 19. ožujka 1997., Reports of Judgements and Decisions 1997- II. str. 510, st. 40.).

25. Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva u ovom predmetu imali mogućnost pokretanja pravnog postupka te da su je iskoristili kada su Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu protiv države za naknadu štete u vezi s njihovom uništenom imovinom.

Time samim po sebi nisu ispunjeni svi zahtjevi postavljeni člankom 6. stavak 1. Konvencije. Valja također utvrditi je li stupanj pristupa predviđen odredbama domaćih zakona dovoljan da bi se osiguralo pojedinčevo “pravo na sud”, a s obzirom na načelo vladavine prava u demokratskom društvu (vidi presudu u predmetu Ashingdane v. United Kingdom od 28. svibnja 1985., Serija A, br. 93, str. 24-25, st. 57). Sud podsjeća da svrha Konvencije nije zajamčiti prava koja su teoretska ili prividna, već prava koja su praktična i djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Airey v. Ireland od 9. listopada 1979., Serija A, br. 32, str. 12-14, st. 24 i predmetu Garcia Manibardo v. Spain, br. 38695/97 od 15. veljače 2000., st. 43, neobjavljena).

U vezi s time, Sud ponavlja da se člankom 6. stavak 1. Konvencije jamči pravo pristupa sudu radi rješavanja građanskih sporova. Sud smatra da ovo pravo pristupa sudu ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na “rješavanje” spora od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi pravni sustav države ugovornice pojedincu omogućavao podnošenje građanske tužbe sudu, a da mu pritom ne jamči rješavanje predmeta donošenjem konačne odluke u sudskom postupku. Isto tako, bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. sadrži podroban opis postupovnih jamstava koja se pružaju strankama u parnici – tj. jamstva pravičnog, javnog i brzog postupka – bez da ime jamči konačno rješavanje njihovih građanskih sporova (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu u predmetu Hornsby v. Greece, str. 510, st. 40.).

26. Člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, podnositelji zahtijeva su spriječeni u ostvarivanju prava da o njihovoj građanskoj tužbi za naknadu štete odluku donese građanski sud utoliko što se njime određuje prekid svih postupaka povodom zahtjeva za naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata do donošenja novih odredbi kojima bi se uređivalo to pitanje.

Dakle, podnositeljima zahtjeva je onemogućeno rješavanje njihovih tužbi na temelju zakona (vidi prethodnu točku 13. i 17.).

27. Sud ponavlja da je u predmetu Immobiliare Saffi ustanovio povredu prava podnositeljevog poduzeća na pristup sudu sukladno članku 6. stavak 1. Konvencije, utoliko što je izvršenje konačne presude prekinuto tijekom razdoblja od više od šest godina uslijed zakonodavne intervencije (vidi presudu u predmetu Immobiliare Saffi v. Italy od 28. srpnja 1999., Reports 1999-V, str. 95, st. 70.).

28. U predmetnom slučaju, Sud primjećuje da je postupak prekinut, i to ne u fazi izvršenja konačne presude, već ranije, čak i prije nego što je prvostupanjski sud donio bilo kakvu presudu povodom građanske tužbe koju su podnositelji zahtjeva podnijeli radi naknade štete.

29. Postupci su prekinuti rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 24. travnja 1998. odnosno 19. srpnja 2000. godine. Međutim, postupci su de facto prekinuti još od 17. siječnja 1996. godine, kada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, kojim je predviđen prekid svih postupaka za naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata. Sukladno tom zakonu, Općinski sud u Zagrebu nije mogao nastaviti s ispitivanjem tužbi podnositelja zahtjeva te od tada nisu mogli biti poduzeti nikakvi postupovni koraci.

30. S obzirom na vrijeme proteklo od donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, Sud se ne može suglasiti s tvrdnjom Vlade da je nemogućnost podnositelja zahtjeva da bude odlučeno o njihovim zahtjevima tek privremena u očekivanju donošenja novih propisa u vezi s njihovom situacijom.

31. Sud prihvaća da situacija u kojoj je protiv države podnesen značajan broj tužbi u kojima se zahtijeva isplata velikih novčanih iznosa može nalagati donošenje određenih dodatnih propisa od strane države te da je u tom smislu države uživaju određeno pravo procjene. Međutim, mjere koje se poduzimaju moraju biti u skladu s člankom 6. stavak 1. Konvencije.

32. Međutim, u predmetnom slučaju, prekid postupaka traje već više od šest godina, od čega je više od četiri godine proteklo otkako je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, pri čemu u međuvremenu nije donesen nikakav novi propis kojim bi se podnositeljima zahtjeva omogućilo rješavanje njihovih građanskih tužbi.

U tim okolnostima, Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa predviđen odredbama domaćih zakona dovoljan da bi se podnositeljima zahtjeva osiguralo “pravo na sud”.

33. Sud stoga nalazi da dugo razdoblje tijekom kojega je podnositeljima zahtjeva slijedom zakonodavnih mjera onemogućeno rješavanje njihovih građanskih tužbi u postupku pred domaćim sudovima predstavlja povredu članka 6. stavak 1. Konvencije.

B. Duljina postupaka

34. Sud primjećuje da je u trenutku kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku Općinski sud u Zagrebu bio spriječen u daljnjem rješavanju predmeta podnositelja zahtjeva na temelju zakona iz 1996. godine, iako su odluke o prekidu postupaka donesene tek kasnije.

Iz toga slijedi da sve odgode u postupku u razdoblju koje valja uzeti u obzir proizlaze

iz zakona iz 1996. Sud je ovaj vid već uzeo u obzir pri prethodnom razmatranju prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. S obzirom na svoja utvrđenja u tom pogledu (vidi prethodnu točku 33.), Sud nalazi da se na pitanje trajanja postupka mora gledati kao da je obuhvaćeno pitanjem pristupa sudu.

35. Sud stoga nalazi da pitanje duljine postupka nije potrebno ispitivati zasebno.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

36. Člankom 41. Konvencije predviđa se sljedeće:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu oštećenoj stranci.”

A. Odšteta

37. Podnositelji zahtjeva traže iznos od 227.738,70 kuna (HRK) na ime naknade za materijalnu štetu. Njihovo je obrazloženje da bi taj iznos, prema mišljenju stručnjaka, pokrio stvarnu štetu nastalu na njihovoj imovini. Smatraju da bi bilo opravdano kada bi im sud dodijelio novčanu naknadu budući da ne mogu ostvariti svoj zahtjev u Hrvatskoj. Što se tiče nematerijalne štete, podnositelji zahtjeva traže 100.000 HRK.

38. Vlada smatra da su ovi iznosi previsoki. Tvrdi da podnositelji zahtjeva mogu tražiti odštetu jedino u pogledu moguće povrede članka 6. Konvencije. Dakle, svaki zahtjev za novčanu odštetu je neosnovan jer nije na Sudu da spekulira hoće li podnositelji zahtjeva uspjeti sa svojom tužbom pred domaćim sudovima.

U odnosu na nematerijalnu štetu, Vlada je od Suda zatražila da ocijeni iznos pravedne naknade koju bi na temelju svoje sudske prakse dodijelio za prekomjerno trajanje postupka, ukoliko se ta povreda ustanovi.

U odnosu na pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu, Vlada smatra da bi utvrđivanje povrede predstavljalo dovoljnu pravednu naknadu.

39. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između povrede u vezi s kojom je podnesen prigovor i navodne materijalne štete. Sud ne može spekulirati o tome kakav bi bio ishod postupka da je vođen u skladu s člankom 6. Međutim, Sud prihvaća da je tom povredom podnositeljima zahtjeva prouzročena nematerijalna šteta koja se ne može nadoknaditi pukim utvrđivanjem povrede. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta, Sud dodjeljuje podnositeljima zajedno ukupni iznos od 10.000 eura kao naknadu za nematerijalnu štetu.

B. Zatezna kamata

40. Prema saznanjima kojima raspolaže Sud, zakonski propisana kamatna stopa koja se u Hrvatskoj primjenjuje na dan donošenja ove presude iznosi 18% godišnje.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Smatra da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije u vezi s pravom podnositelja zahtjeva na pristup sudu;

2. Smatra da se u skladu s člankom 6. stavak 1. Konvencije ne postavlja nikakvo zasebno pitanje u vezi s trajanjem postupka;

3. Smatra

(a) da tužena država u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavak 2. Konvencije podnositeljima zahtjeva treba isplatiti 10.000 EUR (deset tisuća eura) na ime nematerijalne štete, koji će se iznos pretvoriti u domaću valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja, zajedno sa svim možebitno plativim porezima;

(b) da se od isteka naprijed navedenog tromjesečnog roka do namirenja plaća obična kamata prema godišnjoj stopi od 18%;

4. Odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 1. ožujka 2002. u skladu s pravilom 77. stavak 2. i 3. Poslovnika Suda.

Erik Fribergh       Christos ROZAKIS

Tajnik                              Predsjednik

 

 

FIRST SECTION

CASE OF KUTIĆ v. CROATIA

 (Application no. 48778/99)

 JUDGMENT

 STRASBOURG 

 1 March 2002 

 

 

FINAL

 

 

01/06/2002 

 

 

 

 

 

In the case of Kutić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. RozakisPresident,
MrG. Bonello,
MrP. Lorenzen,
MrsN. Vajić,
MrsS. Botoucharova,
MrV. Zagrebelsky,
MrsE. Steinerjudges,
and Mr E. FriberghSection Registrar,

Having deliberated in private on 4 October 2001 and 21 February 2002,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 48778/99) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Mr Vojin Kutić and Ms Ana Kutić (“the applicants”), on 15 February 1999.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented before the Court by Mr A. Nobilo, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms L. Lukina-Karajković.

3. The applicants alleged, in particular, that they had had no access to a court in so far as they had been prevented from having their civil claim for damages decided owing to the enactment in 1996 of legislation providing that all proceedings concerning actions in respect of damage resulting from terrorist acts were to be stayed. They also complained that the proceedings had failed to satisfy the “reasonable time” requirement.

4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. By a decision of 4 October 2001, the Chamber declared the application admissible [Note by the Registry. The Court's decision is obtainable from the Registry].

6. The applicants and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1). The Court decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 2 in fine). The parties replied in writing to each other's observations.

7. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Proceedings instituted on 29 November 1994

8. On 26 December 1991 the applicants' house in the village of Martinec (Croatia) was destroyed by an explosion.

9. On 29 November 1994 the applicants brought an action for damages against the Republic of Croatia in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu).

A hearing was held on 2 May 1995.

10. On 12 May 1995 the applicants asked the court to request the Bjelovar Police Department (Policijska uprava Bjelovarska) to submit their report concerning the events that had led to the destruction of the applicants' property. On 19 May 1995 the court requested the report.

11. On 17 January 1996 the Croatian parliament introduced an amendment to the Civil Obligations Act which provided that all proceedings concerning actions in respect of damage resulting from terrorist acts were to be stayed pending the enactment of new legislation on the subject and that before the enactment of such new legislation damages for terrorist acts could not be sought. So far, the Croatian authorities have not enacted any new legislation regulating the matter.

12. It appears that several constitutional claims were lodged, though not by the applicants in the present case, challenging the above legislation. The Constitutional Court has not yet reached any decision.

13. On 24 April 1998 the Zagreb Municipal Court stayed the proceedings in accordance with the above legislation. No appeal was lodged against that decision.

B. Proceedings instituted on 14 December 1994

14. On 13 November 1994 the applicants' garage and the adjacent storage room and a meat-curing shed in Bjelovar were destroyed, also as a result of an explosion.

15. On 14 December 1994 the applicants brought an action for damages against the Republic of Croatia in the Zagreb Municipal Court.

16. A hearing was held on 8 May 1995. The court requested the Bjelovar Police Department to submit their report concerning the events that had led to the destruction of the applicants' property.

17. On 19 July 2000 the court stayed the proceedings. No appeal was lodged against that decision.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

18. The relevant part of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima) reads as follows:

Section 180(1)

“Responsibility for loss caused by death or bodily injury or by damage or destruction of another's property, when it results from violent acts or terror or from public demonstrations or manifestations, lies with the ... authority whose officers were under a duty, according to the laws in force, to prevent such loss.”

19. The relevant parts of the Act amending the Civil Obligations Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima – Official Gazette no. 7/1996) read as follows:

Section 1

“Section 180 of the Civil Obligations Act (Official Gazette nos. 53/9173/91 and 3/94) is repealed.”

Section 2

“Proceedings for damages instituted under section 180 of the Civil Obligations Act shall be stayed.

The proceedings referred to in the first paragraph of this section shall be continued after the enactment of special legislation governing responsibility for damage resulting from terrorist acts.”

20. The relevant part of the Civil Procedure Act provides:

Section 212

“Proceedings shall be stayed:

...

(6) where another statute so prescribes.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

21. The applicants alleged two violations of Article 6 § 1 of the Convention, which provides as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

In the first place they claimed that they had been deprived of their right of access to a court because the Zagreb Municipal Court had stayed the proceedings pursuant to the legislative amendments to the Civil Obligations Act.

Secondly, the length of the proceedings concerning their claims for damages in the Zagreb Municipal Court, instituted on 29 November and 14 December 1994 respectively, had exceeded a “reasonable time”.

A. Access to a court

22. The Government contended that the applicants had had access to a court and that they had availed themselves of it when they brought two civil actions for damages in the Zagreb Municipal Court.

It was true that the proceedings had been stayed following the enactment of new legislation. However, this situation was only temporary and the proceedings would be resumed after the enactment of a new law governing responsibility for damage resulting from terrorist acts.

The Government stated that the sole purpose was to enact regulations which would provide for a better solution, compatible with European standards and the State's resources.

23. The applicants submitted that the proceedings had hardly progressed at all even before the amendments to the legislation. Furthermore, their right of access to a court had been seriously infringed since there had been no new regulation governing responsibility for damage caused by terrorist acts for over six years. This showed the lack of intention to remedy their situation.

24. The Court reiterates that the procedural guarantees laid down in Article 6 secure to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal; in this way it embodies the “right to a court”, of which the right of access, that is the right to institute proceedings before courts in civil matters, constitutes one aspect (see Golder v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, pp. 13-18, §§ 28-36).

It has held further that the right of access to a court also protects the implementation of final, binding judicial decisions, which, in States that accept the rule of law, cannot remain inoperative to the detriment of one party (see Hornsby v. Greece, judgment of 19 March 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-II, pp. 510-11, § 40).

25. The Court notes that the applicants in the present case had the possibility of bringing legal proceedings; they availed themselves of it by suing the State in the Zagreb Municipal Court for damages in respect of their destroyed property.

This of itself does not satisfy all the requirements of Article 6 § 1. It must also be established that the degree of access afforded under the national legislation was sufficient to secure the individual's “right to a court”, having regard to the rule of law in a democratic society (see Ashingdane v. the United Kingdom, judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, pp. 24-25, § 57). The Court recalls that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see, mutatis mutandisAirey v. Ireland, judgment of 9 October 1979, Series A no. 32, pp. 12-14, § 24, and García Manibardo v. Spain, no. 38695/97, § 43, ECHR 2000-II).

In this connection, the Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention guarantees the right of access to a court for the determination of civil disputes. The Court considers that this right of access to a court includes not only the right to institute proceedings but also the right to obtain a “determination” of the dispute by a court. It would be illusory if a Contracting State's domestic legal system allowed an individual to bring a civil action before a court without ensuring that the case would be determined by a final decision in the judicial proceedings. It would be inconceivable for Article 6 § 1 to describe in detail procedural guarantees afforded to litigants – proceedings that are fair, public and expeditious – without guaranteeing the parties that their civil disputes will be finally determined (see, mutatis mutandisHornsby, cited above, pp. 510-11, § 40).

26. Section 2 of the Act amending the Civil Obligations Act stood in the way of the applicants' right to have their civil claim for damages decided by a civil court in so far as it provided that all proceedings concerning actions in respect of damage resulting from terrorist acts were to be stayed until new provisions had been enacted to regulate the matter.

Thus the applicants were prevented from pursuing their claims by operation of law (see paragraphs 13 and 17 above).

27. The Court notes that in Immobiliare Saffi it found a violation of the applicant company's right of access to a court, under Article 6 § 1 of the Convention, in so far as the enforcement of the final judgment had been stayed for over six years as a result of the intervention of the legislature (Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 70, ECHR 1999-V).

28. In the present case, the Court notes that the proceedings were stayed, not at the stage of the execution of a final judgment, but earlier, even before the first-instance court had adopted any judgment concerning the applicants' civil claim for damages.

29. The proceedings were stayed as a result of the Zagreb Municipal Court's decisions of 24 April 1998 and 19 July 2000 respectively. However, the proceedings have been stayed de facto ever since 17 January 1996 when the Act amending the Civil Obligations Act was enacted providing that all proceedings concerning actions in respect of damage resulting from terrorist acts were to be stayed. Pursuant to that Act, the Zagreb Municipal Court was not able to continue examining the applicants' claims and no procedural steps have been possible since then.

30. Having regard to the time which has elapsed since the enactment of the Act amending the Civil Obligations Act, the Court cannot agree with the Government's contention that the applicants' inability to have their claims decided is only temporary pending the enactment of new legislation concerning the applicants' situation.

31. The Court acknowledges that a situation where a significant number of claims for large sums of money are lodged against a State may call for some further regulation by the State and that in this respect the States enjoy a certain margin of appreciation. However, the measures taken must still be compatible with Article 6 § 1 of the Convention.

32. In the present case, however, the proceedings have so far been stayed for over six years, more than four of which have been after the Convention entered into force in respect of Croatia, and no new legislation has been passed in the meantime that would enable the applicants to have their civil claims determined.

In these circumstances, the Court cannot accept that the degree of access afforded under the national legislation was sufficient to secure the applicants' “right to a court”.

33. The Court finds, therefore, that the long period for which the applicants have been prevented from having their civil claims determined by the domestic courts as a consequence of a legislative measure entailed a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

B. The length of the proceedings

34. The Court notes that at the time when the Convention came into force in respect of Croatia the Zagreb Municipal Court had been prevented from continuing to deal with the applicants' cases pursuant to the 1996 legislation, although the decisions to stay the proceedings were delivered only later.

It follows that all the delays in the proceedings within the period to be taken into account resulted from the 1996 legislation. The Court has already taken this aspect into account in its consideration of the applicants' right of access to a court above. Having regard to its findings on that point (see paragraph 33 above), it finds that the issue of the length of the proceedings must be regarded as having been absorbed by the issue of access to a court.

35. The Court therefore finds that it is not necessary to examine separately the issue of the length of the proceedings.


II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

36. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

37. The applicants requested 227,738.70 kunas (HRK) in compensation for pecuniary damage. They explained that that sum, according to an expert's opinion, would cover the real damage to their property. They submitted that the Court was justified in awarding them compensation for pecuniary damage since they had not been able to realise their claim in Croatia. In respect of non-pecuniary damage they claimed HRK 100,000.

38. The Government submitted that the sums in question were excessive. They argued that the applicants could seek compensation only in respect of a possible violation of Article 6 of the Convention. Thus any claim in respect of pecuniary damage was unfounded since it was not for the Court to speculate as to whether the applicants would succeed with their claim before the domestic courts.

In respect of non-pecuniary damage, the Government asked the Court to assess the amount of just satisfaction to be awarded for the excessive length of the proceedings, if it found such a violation, on the basis of its case-law.

In respect of the applicants' right of access to a court, the Government contended that the finding of a violation would constitute sufficient just satisfaction.

39. The Court finds no causal link between the violation complained of and the pecuniary damage alleged. It cannot speculate about the outcome of the proceedings had they been in conformity with Article 6.

However, it accepts that the violation has caused the applicants non‑pecuniary damage which cannot be made good by the mere finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis and having regard to the circumstances of the case, the Court awards the applicants jointly 10,000 euros as compensation for non-pecuniary damage.

B. Default interest

40. According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Croatia at the date of adoption of the present judgment is 18% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in respect of the applicants' right of access to a court;

 

2.  Holds that no separate issue arises under Article 6 § 1 of the Convention in respect of the length of the proceedings;

 

3.  Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants jointly, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 10,000 (ten thousand euros) in respect of non-pecuniary damage to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement, together with any tax that may be chargeable;

(b) that simple interest at an annual rate of 18% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

 

4.  Dismisses the remainder of the applicants' claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 March 2002, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Erik FriberghChristos ROZAKIS
RegistrarPresident

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija