Blečić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
08.03.2006
Članovi
8
8-1
35
35-3
P1-1
P1-1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Broj predstavke
59532/00
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
U predmetu Blečić protiv Hrvatske, Evropski Sud za ljudska prava zaseda u Velikom veću.

Predmet je formiran na osnovu predstavke, koju je podnela hrvatska državljanka, rodjena 1926. godine i živi u Rimu. Oslonila se na povredu Čl.8 Konvencije i Čl.1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Podnositeljka predstavke i njen suprug, 1953. godine, zajedno su stekli stanarsko pravo na stanu u Zadru, a nakon njegove smrti, podnositeljka je postala jedini nosilac navedenog prava. Jula 1991. godine, podnositeljka je otišla u posetu kod svoje ćerke, koja živi u Rimu, a stan u Zadru je zaključala, zajedno sa svojim stvarima. Krajem avgusta 1991. godine, u Dalmaciji je došlo do eskalacije oružanih sukoba, a Zadar je ubrzo bio izložen konstantnom bombardovanju. U medjuvremenu, podnositeljki je bilo obustavljeno isplaćivanje penzije, izgubila je zdravstveno osiguranje i u tim okolnostima je odlučila da ostane u Rimu. U novembru 1991. godine, u stan podnositeljke, provalio je izvesni M.F i uselio se, zajedno sa suprugom i dvoje dece, a uz pomoć službenika iz opštine.
Dana 12. februara 1992. godine, Opština Zadar je pred Opštinskim sudom u Zadru, pokrenula postupak protiv podnositeljke, radi otkaza njenog stanarskog prava. Nakon sprovedenog postupka, Opštinski sud donosi presudu u korist opštine, koju, nakon izjavljene žalbe podnositeljke, Županijski sud u Zadru, ukida i vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku dana 18. januara 1994. godine, Opštinski sud u Zadru, ponovo odlučuje u korist opštine i podnositeljki otkazuje stanarsko pravo, a nakon izjavljene žalbe, Županijski sud u Zadru ponovo ukida presudu Opštinskog suda. Dana 10. aprila 1995. godine, Opština Zadar izjavljuje reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je reviziju usvojio, ukinuo presudu Županijskog suda i potvrdio presudu Opštinskog suda u Zadru, dana 15. februara 1996. godine. Podnositeljka predstavke izjavljuje Ustavnu žalbu, dana 8. novembra 1996. godine, koju Ustavnu sud, tri godine kasnije, odbija i utvrdjuje da nije došlo do povrede prava podnositeljke.

Evropski Sud za ljudska prava, koji je u predmetnom slučaju zasedao u Velikom veću, glasovima jedanaest prema šest odlučuje da ne može da prihvati odlučivanje o osnovanosti predmeta. U dodatku presude, nalaze se tri izdvojena mišljenja.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET BLEČIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 59532/00)

PRESUDA

STRASBOURG

8. ožujak 2006.

Ova presuda je konačna, ali može podlijegati uredničkim izmjenama

U predmetu Blečić protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava zasjedajući u velikom vijeću u sastavu:

g. L. Wildhaber, predsjednik, g. C.L. Rozakis,
g. J.-P. Costa,
Sir Nicolas Bratza,
g. B.M. Zupančič,
g. L. Caflisch,
g. L. Loucaides,
g. I. Cabral Barreto,
g. C. Bîrsan,
gđa N. Vajić,
g. J. Hedigan,
g. M. Ugrekhelidze,
gđa A. Mularoni,
g. S. Pavlovschi,
4g. L. Garlicki,
gđa R. Jaeger,
g. David Thór Björgvinsson, suci,
i g. T.L. Early, zamjenik tajnika velikog vijeća,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 14. rujna 2005. i 1. veljače 2006.donosi sljedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

1. Postupak je pokrenut na temelju zahtjeva (br. 59532/00) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Krstina Blečić („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 6. svibnja 2000.

2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupao je Međunarodni odbor za ljudska prava (ICHR), udruga sa sjedištem u Sarajevu i g. Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu („Vlada“) su zastupale njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-Karajković, a potom gđa Štefica Stažnik.

3. Podnositeljica zahtjeva je osobito navela kako joj je zbog otkaza stanarskog prava povrijeđeno pravo na poštivanje njenog doma i pravo na mirno uživanje vlasništva. Pozvala se na članak 8. Konvencije i na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1.

5. Dana 30. siječnja 2003. vijeće tog Odjela u sastavu g. C.L. Rozakis, gđa F. Tulkens, g. P. Lorenzen, gđa N. Vajić, g. E. Levits, g. V. Zagrebelsky i gđa E. Steiner te g. S. Nielsen, tadašnji zamjenik tajnika Odjela, proglasilo je gornje prigovore dopuštenima.

6. Dana 29. srpnja 2004. vijeće Odjela čiji članovi su bili sljedeći suci: g.C.L. Rozakis,g.P. Lorenzen, g.G. Bonello, gđaF. Tulkens, gđaN. Vajić, gđa S. Botoucharova i gđa E. Steiner te g. S. Quesada, zamjenik tajnika Odjela jednoglasno je presudilo da nije došlo niti do povrede članka 8. Konvencije, niti članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

7. Dana 27. listopada 2004. podnositeljica zahtjeva je zatražila da se predmet uputi velikom vijeću, u skladu s člankom 43. Konvencije i pravilom 73. Poslovnika Suda. Odbor velikog vijeća je 15. prosinca 2004. prihvatio taj zahtjev.

8. Sastav velikog vijeća određen je sukladno članku 27., stavcima 2. i 3. Konvencije te pravilu 24. Pravilnika Suda.

9. I podnositeljica zahtjeva i Vlada su podnijeli pisana očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva.
10. Komentari treće strane o osnovanosti zahtjeva primljeni su od Međunarodnog centra za pravnu zaštitu ljudskih prava („INTERIGHTS“), kojem je Predsjednik dozvolio miješanje u pismeni postupak (članak 36., stavak 2. Konvencije i pravilo 44., stavak 2.). Stranke su odgovorile na te komentare (pravilo 44., stavak 5.). Dana 26. travnja 2005. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju („OSCE“) kojoj je dozvoljeno miješanje u pismeni postupak pred vijećem, obavijestila je Sud da nema ništa za dodati komentarima koje je ranije podnijela vijeću.

11. Javna rasprava je održana u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building), dana 14. rujna 2005. (pravilo 59., stavak 3.).

Pred Sudom su nastupili:

(a) za Vladu

gđa Š. Stažnik, zastupnica Vlade,
Lord Lester of Herne Hill Q.C. zastupnik
g. D. Maričić, zamjenik zastupnice,
gđa Z. Hrvoj Šipek, zamjenica glavnog državnog odvjetnika, savjetnica

(b) za podnositeljicu zahtjeva

g. F.J.L. Diaz, odvjetnik,
g. P. Troop, odvjetnik višeg stupnja,
g. T. Vukičević, odvjetnik,zastupnik
g. M. Moratti,savjetnik

Sud je saslušao obraćanja gđe Stažnik, Lorda Lester of Herne Hill Q.C., g. Diaza i g. Troopa te odgovore na pitanja postavljena od strane Suda.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

12. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1926. godine i trenutno živi u Rimu, Italija.

13. Godine 1953. podnositeljica zahtjeva je zajedno sa svojim suprugom stekla stanarsko pravo na stanu u Zadru. Nakon što joj je 1989. godine umro suprug, podnositeljica zahtjeva postala je jedinom nositeljicom stanarskoga prava.

14. Dana 19. lipnja 1991., stupio je na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. On je uređivao prodaju stanova u društvenom vlasništvu nad kojima je prethodno postojalo stanarsko pravo.

15. Dana 26. srpnja 1991. godine podnositeljica zahtjeva otišla je u posjet svojoj kćeri koja je živjela u Rimu. Kod kćeri je namjeravala ostati preko ljeta. Stan u Zadru je zaključala i u njemu ostavila sav namještaj i svoje osobne stvari. Jednog je susjeda zamolila da u njenoj odsutnosti plaća račune i vodi brigu o stanu.

16. Međutim, krajem kolovoza 1991. godine u Dalmaciji je došlo do eskalacije oružanog sukoba, što je dovelo do ozbiljnih prometnih poteškoća u tom području, uključujući i grad Zadar. Od 15. rujna 1991. grad Zadar je bio izložen stalnom bombardiranju, a opskrba strujom i vodom je bila prekinuta više od sto dana.

17. Podnositeljica zahtjeva je navela da su joj u listopadu 1991. godine hrvatske vlasti obustavile isplatu mirovine udovice vojnog oficira te da je isplata nastavljena u travnju 1994. godine. Vlada je navela da je mirovina podnositeljice bila isplaćivana iz Jugoslavenskog vojnog mirovinskog fonda u Beogradu, a ne iz Hrvatskog mirovinskog fonda tako da su joj vlasti iz Beograda obustavile isplatu mirovine u prosincu 1991.

18. Po riječima podnositeljice zahtjeva, izgubila je i pravo na zdravstveno osiguranje. Vlada je tvrdila da joj zdravstveno osiguranje nije nikad bilo obustavljeno ni prekinuto.

19. U tim okolnostima, podnositeljica je odlučila ostati u Rimu.

20. U studenom 1991. u stan podnositeljice zahtjeva u Zadru je provalio i uselio se izvjesni M.F. sa suprugom i dvoje djece. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je M.F. pomogao službenik iz općine koji mu je pribavio listu praznih stanova u Zadru, uključujući i njen.

21. Dana 12. veljače 1992. godine Općina Zadar je pred Općinskim sudom u Zadru pokrenula građanski postupak protiv podnositeljice zahtjeva radi otkaza njenog stanarskoga prava temeljem toga što je bila odsutna iz stana više od šest mjeseci bez opravdanog razloga, suprotno članku 99. Zakona o stambenim odnosima.

22. U svojim podnescima domaćem sudu podnositeljica zahtjeva je objasnila kako je od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine bila prisiljena boraviti kod kćeri u Rimu. U Zadar se nije mogla vratiti, budući da nije imala sredstava za uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje, a bila je i lošeg zdravlja. Nadalje, tijekom svog boravka u Rimu od susjeda je saznala da je u njen stan provalio M.F. sa svojom obitelji. Kad se raspitivala o svom stanu i svojim stvarima u stanu, M.F. joj je preko telefona prijetio.

23. Dana 9. listopada 1992. godine Općinski sud u Zadru je podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Sud je utvrdio kako je podnositeljica zahtjeva napustila Zadar 26. srpnja 1991. i nije se vratila do 15. svibnja 1992. godine. Naveo je kako u relevantnom razdoblju građanima Zadra nije bio izdan nikakav nalog da napuste grad zbog eskalacije oružanih sukoba, već je odluka o napuštanju grada ili ostanka u njemu bila osobna odluka svakoga građanina. Sud je na temelju toga utvrdio kako se izbivanje podnositeljice zahtjeva nije moglo opravdati ratom u Hrvatskoj.

24. Sud nije prihvatio obrazloženje podnositeljice zahtjeva da se tijekom svoga boravka u Rimu razboljela i da nije mogla putovati. Utvrđeno je kako je podnositeljica zahtjeva dugo vremena bolovala od spinalne artroskleroze i difuzne osteoporoze, koje nisu utjecale na njenu sposobnost putovanja. Iako je 25. ožujka 1992. iščašila rame, nakon imobilizacije ozlijeđenoga zgloba mogla je putovati. Nadalje, do 25. ožujka 1992. godine iz stana je već bila izbivala dulje od šest mjeseci.

25. Daljnje obrazloženje podnositeljice zahtjeva da je u listopadu 1991. godine prestala primati mirovinu, pa je stoga ostala bez sredstava za uzdržavanje, sud nije prihvatio kao opravdani razlog za ne vraćanje u Zadar. Sud je smatrao da je podnositeljici zahtjeva novac mogla poslati kći. Stoga je sud zaključio kako razlozi kojima podnositeljica zahtjeva obrazlaže to što nije živjela u stanu nisu opravdani.

26. Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva Županijski sud u Zadru ukinuo je presudu dana 10. ožujka 1993. godine. Županijski sud je utvrdio kako prvostupanjski sud nije pažljivo uzeo u obzir osobne prilike podnositeljice zahtjeva, i to njenu dob i loše zdravstveno stanje, činjenicu da je ostala bez mirovine i činjenicu da je u Zadru živjela sama. Nadalje, odluku podnositeljice zahtjeva da svoj boravak u Rimu produlji trebalo je pažljivo ocijeniti s obzirom na objektivne okolnosti u relevantno vrijeme, to jest činjenicu da je Zadar svakodnevno bio izložen granatiranju, te da u relevantnom razdoblju nije imao redovitu opskrbu vodom i električnom energijom, te da su stan podnositeljice zahtjeva zaposjele treće osobe.

Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu.
27. U ponovljenom postupku, dana 18. siječnja 1994. godine, Općinski sud u Zadru je ponovno odlučio u korist općine i podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Primijetio je kako je ona iz stana izbivala više od šest mjeseci bez opravdanog razloga te je u biti ponovio utvrđenja iz presude od 9. listopada 1992. godine.

28. Podnositeljica zahtjeva se žalila. Dana 19. listopada 1994. godine Županijski je sud u Zadru preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev općine. Utvrdio je kako su eskalacija rata i osobne prilike podnositeljice zahtjeva opravdali njeno izbivanje iz stana.

29. Dana 10. travnja 1995. godine Općina Zadar izjavila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju.

30. Dana 15. veljače 1996. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju, preinačio presudu Županijskoga suda i potvrdio presudu općinskog suda. Utvrdio je kako razlozi za izbivanje iz stana koje je navela podnositeljica zahtjeva nisu opravdani. Mjerodavni dio presude Vrhovnoga suda glasi kako slijedi:

"Uvjeti života za sve građane Zadra bili su isti u periodu agresije na Hrvatsku i slučaj tuženice, kako to s osnovom navodi revident, nije moguće a niti opravdano izdvojiti iz konteksta te agresije, a to znači i ocjenjivati ga izvan svih onih okolnosti koje su obilježavale to vrijeme a time i određivale ponašanje svakog pojedinca.

Ocjenjujući u tom kontekstu i odluku tuženice da se u vrijeme agresije na Zadar u grad ne vraća već ostane u Italiji po nalaženju ovog suda, nasuprot pravnom shvaćanju suda drugog stupnja, ne opravdava nekorištenje stana. Tuženica je što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja s obzirom na svoje zdravstveno stanje i prometne veze mogla doći u Zadar, njezino zdravstveno stanje boravkom u Zadru ne bi bilo bitno narušeno, mogla se brinuti sama o sebi, a to što je radi osiguranja najnužnijih životnih potreba trebala ulagati znatnu psihičku i fizičku snagu, a takvim uvjetima života bili su izloženi svi žitelji Zadra od najmlađih do najstarijih koji su ostali u gradu, po nalaženju ovoga suda ne predstavlja opravdani razlog za nedolazak tuženice u Zadar i s tim u vezi opravdan razlog nekorištenja stana. "

31. Dana 8. studenoga 1996. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdila je kako joj je povrijeđeno pravo na poštivanje njenog doma i pravo vlasništva, te kako joj je uskraćeno pravo na pošteno suđenje.

32. Dana 5. studenog 1997. Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.

33. Dana 8. studenoga 1999. godine Ustavni sud je odbio tužbu podnositeljice zahtjeva. Utvrdio je kako je Vrhovni sud, utvrdivši da je izbivanje podnositeljice zahtjeva iz stana u razdoblju dužem od šest mjeseci neopravdano, ispravno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na činjenično stanje koje su utvrdili niži sudovi. Ustavni sud je zaključio kako ustavna prava podnositeljice zahtjeva nisu bila povrijeđena.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

34. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske iz 1990. ("Narodne novine" br. 56/1990 i 135/1997), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase kako slijedi:

Članak 16.

“Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. ”

Članak 34.

“1. Dom je nepovrediv.”

 Članak 48.

“1. Jamči se pravo vlasništva.
2. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su 
pridonositi općem dobru. ”

Članak 90.

“3. Samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.”

Članak 134.

“Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.”

B. Ustavni zakon o Ustavnom sudu

35. Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/1999), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviđale su da svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava (članak 59.). Ustavna tužba, u pravilu, ne sprječava primjenu osporavanoga akta (članak 63.). Odlukom kojom se ustavna tužba usvaja, ukida se osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo, te se vraća nadležnom tijelu na ponovni postupak. (članak 72.).

C. Zakon o potvrđivanju Konvencije

36. Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", br. 18/1997) stupio je na snagu 5. studenog 1997. Njime je Konvencija, kao međunarodni ugovor, postala sastavni dio hrvatskog pravnog sustava.

D. Zakon o stambenim odnosima

1. Mjerodavne odredbe

37. Zakon o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993), kakav je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviđao je da nositelj stanarskog prava ("stanar") ima pravo na trajno korištenje stana za stanovanje, davanje stana u podnajam te sudjelovanje u upravljanju zgradom u kojoj se nalazi stan. Zakon je također predviđao da stanar, uz suglasnost davaoca stana na korištenje, može zamijeniti stan za drugi te, iznimno, koristiti dio stana u poslovne svrhe.

38. Članak 67. predviđao je da članovi obiteljskog domaćinstva stanara mogu steći stanarsko pravo nakon smrti stanara.

39. Članak 99. glasi kako slijedi:

“1. Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad [...] prestane koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.

2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stava 1. ovoga člana ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga.”

40. Na temelju članka 105. (1) davatelj stana trebao je podnijeti tužbu nadležnom sudu radi otkaza stanarskog prava. Stanarsko pravo smatralo se otkazanim u trenutku kada je sudska presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev davatelja stana na korištenje postala res judicata (vidi, inter alia, odluku Vrhovnog suda br. Rev-1009/1993-2 od 15. lipnja 1994).

2. Praksa Vrhovnog suda

41. U odlukama br. Rev-3839/93-2 od 19. siječnja 1994., Rev-2276/00-2 od 21. studenog 2000. i Rev-590/03-2 od 17. prosinca 2003., Vrhovni sud tumačio je članak 99. (1) Zakona o stambenim odnosima na slijedeći način:

“Ratne okolnosti per se, bez navođenja drugih posebnih okolnosti zbog kojih nije bilo moguće korištenje stana, ne predstavljaju opravdan razlog za nekorištenje stana.”

42. U nizu odluka (primjerice u predmetima Rev-152/1994-2 od 23. veljače 1994., Rev-1780/1996-2 od 10. ožujka 1999., Rev-1606/00-2 od 1. listopada 2003., Rev-998/03-2 od 4. prosinca 2003. i Rev-590/03-2 of 17. prosinca 2003.), počevši s odlukom br. Rev-155/1994-2 od 16. veljače 1994., Vrhovni sud je tumačio drugi vid članka 99. (1) Zakona o stambenim odnosima na slijedeći način:

“Okolnost što treća osoba nezakonito koristi stan sama po sebi nije opravdan razlog za nekorištenje stana od strane stanara. Drugim riječima, ako stanar propusti poduzeti određene radnje da vrati posjed stana u zakonskom roku iz članka 99. (1) Zakona o stambenim odnosima, tada nezakonito korištenje stana od strane treće osobe nije zapreka otkazu stanarskog prava.”

E. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

43. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ("Narodne novine" br. 27/1991), kakav je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, omogućavao je nositelju stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu kupnju stana pod povoljnim uvjetima od davatelja stana na korištenje.

F. Zakon o parničnom postupku

44. Odredbe Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" br. 53/1991 i 91/1992), kako su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviđale su mogućnost podnošenja revizije Vrhovnom sudu protiv drugostupanjske odluke.

U predmetima u kojima je prvostupanjska presuda bila preinačena drugostupanjskom presudom, koju je međutim Vrhovni sud preinačio i potvrdio prvostupanjsku presudu, prvostupanjska presuda postaje res judicata onda kada je Vrhovni sud donio svoju odluku.

III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A. Bečka Konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969.

45. Članak 28. Bečke Konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. ("Bečka Konvencija") predviđa:

Ugovori nemaju retroaktivni učinak

“Ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, odredbe ugovora ne vežu stranku glede bilo kojeg čina ili činjenice koji su prethodili datumu stupanja tog ugovora na snagu za tu stranku, niti glede bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga datuma. ”

B. Stalni međunarodni sud pravde

46. Stalni međunarodni sud pravde (“PCIJ”) bavio se pitanjem svoje nadležnosti ratione temporis u nekoliko predmeta. U predmetu Phosphates in Morocco (Prethodni prigovor) između Italije i Francuske, talijanska Vlada smatrala je, inter alia, da su lišenje vlasništva određenih talijanskih državljana uslijed odluka francuske Uprave za rudnike od 8. siječnja 1925., te uskrata pravde koja je potom uslijedila, bili nesukladni sa međunarodnim obvezama Francuske. Ratifikacija izjave kojom je Francuska priznala obveznu nadležnost PCIJ položena je 25. travnja 1931. U svojoj presudi od 14. lipnja 1938. (P.C.I.J., Serija A/B, br. 74, str. 10-30), ispitujući francuski prethodni prigovor na temelju nepostojanja nadležnosti ratione temporis, PCIJ je utvrdio:

“Francuska Vlada temelji svoj prigovor na slijedećem odlomku u svojoj izjavi: "...u svim sporovima koji mogu proizaći nakon ratifikacije ove izjave u odnosu na situacije ili činjenice koje su se dogodile nakon ove ratifikacije’. (str. 22)

...

[Obvezna nadležnost Suda] postoji samo unutar granica u kojima je prihvaćena. U ovom predmetu, razlozi na kojima se zasniva prigovor ratione temporis podnesen od francuske Vlade su potpuno jasni: pod obveznu nadležnost potpadaju samo one situacije ili činjenice koje su se dogodile nakon ratifikacije te one glede kojih je došlo do spora, dakle one koje se moraju smatrati izvorom spora. (str. 23)

...

...Situacije i činjenice koje čine predmet ograničenja ratione temporis trebaju se razmatrati kako u pogledu njihovog datuma u odnosu na datum ratifikacije tako i u pogledu njihove povezanosti sa rođenjem spora. Situacije ili činjenice nastale nakon ratifikacije mogu poslužiti za zasnivanje obvezne nadležnosti Suda samo ako je glede njih došlo do spora. (str. 24)

...

Oduka Uprave za rudnike, zbog svog datuma, ne ulazi u nadležnost Suda. Talijanska Vlada pokušavala je promijeniti tu posljedicu tvrdeći da... odluka iz 1925. predstavlja samo nepotpunu povredu međunarodnog prava; te da je ta povreda postala konačna tek slijedom određenih akata koji su se dogodili nakon ključnog datuma te zbog konačnog odbijanja da se na bilo koji način otkloni situacija nastala 1925., te da su ti akti doveli do spora između dvije vlade. (str. 27)

...

Sud ne može smatrati uskratu pravde koju navodi talijanska Vlada čimbenikom koji je doveo do ovog spora. U svom zahtjevu, talijanska Vlada je predstavila odluku Uprave za rudnike kao nezakonit međunarodni akt... Zbog toga mi u toj odluci trebamo tražiti povredu međunarodnog prava – konačnom aktu koji, sam po sebi, izravno povlači međunarodnu odgovornost. Ako bi se taj akt mogao pripisati državi i ako bi bio protivan pravu koje prema ugovoru ima druga država, utvrdila bi se odmah međunarodna odgovornost između dvije države. U tim okolnostima navodna uskrata pravde... ima samo za posljedicu mogućnost da nezakonit akt i dalje postoji. Ona nema utjecaja bilo na donošenje akta ili na odgovornost koja iz tog slijedi. (p. 28)

... Prigovor radi uskrate pravde ne može se odvojiti od kritike koju talijanska Vlada upućuje protiv odluke Uprave za rudnike od 8. siječnja 1925., jer Sud ne može smatrati da je uskrata pravde utvrđena ako najprije nije uvjeren u postojanje prava fizičke osobe za koje se navodi da mu je bila odbijena sudska zaštita. No Sud ne može donijeti takav zaključak bez dovođenja u pitanje odluke Uprave za rudnike iz 1925. Slijedi da ispitivanje opravdanosti ovog prigovora ne bi bilo moguće bez proširenja nadležnosti suda na činjenicu koja zbog svog datuma nije predmet te nadležnosti.

Zaključno, Sud smatra da spor iznesen pred njega od strane talijanske Vlade... ne proizlazi iz situacija ili činjenica nastalih nakon ratifikacije prihvata od strane Francuske obvezne nadležnosti, te posljedično nije nadležan za odlučivanje u ovom sporu." (str. 28-29)

C. Međunarodni sud pravde

47. Pitanje vremenske nadležnosti pojavljivalo se također i u brojnim predmetima pred Međunarodnim sudom pravde (“ICJ”). U predmetu glede Određenog vlasništva (Lihtenštajn protiv Njemačke), Prethodni prigovori, Lihtenštajn je smatrao da su određene odluke njemačkih sudova donesene u razdoblju između 1995. i 1998., kojima je proglašena nedopuštenom tužba princa Hansa-Adama II od Lihtenštajna podnesena radi povrata slike koja je 21. lipnja 1945. konfiscirana od strane Čehoslovačke, na temelju "Benešovih zakona", bile protivne međunarodnom pravu. U ovim odlukama o dopuštenosti, njemački sudovi pozvali su se na Konvenciju o izravnanju pitanja uzrokovanih ratom i okupacijom, koja je potpisana 1952., i izmijenjena 1954., a koja je stupila na snagu 5. svibnja 1955. (“Konvencija o izravnanju”). Kako bi se utvrdila nadležnost ICJ, Lihtenštajn se pozvao u svom zahtjevu na članak 1. Europske konvencije o mirnom rješavanju sporova od 29. travnja 1957., koja je stupila na snagu između Lihtenštajna i Njemačke dana 18. veljače 1980. U svojoj presudi od 10. veljače 2005., ispitujući prethodni prigovor Njemačke, zasnovan na nedostatku nadležnosti ratione temporis, ICJ je utvrdio:

“47. Sud će sada razmotriti ima li ovaj spor izvor ili stvarni povod u činjenicama ili situacijama koje su se dogodile u 1990 u Njemačkoj te, posebice, u odlukama njemačkih sudova u predmetu slike Pieter van Laera, ili je njegov izvor ili stvarni povod u Benešovim zakonima na temelju kojih je slika konfiscirana, te Konvenciji o izravnanju na koju su se pozvali njemački sudovi kada su se proglasili nenadležnima za odlučivanje u tom predmetu.

48. Sud primjećuje da nije sporno da je ovaj spor pokrenut odlukama njemačkih sudova u gore spomenutom predmetu. Ovaj zaključak, međutim, ne otklanja pitanje o kojem je Sud pozvan odlučiti, jer na temelju članka 27. (a) Europske konvencije o mirnom rješavanju sporova, kritično pitanje nije datum nastanka spora, već datum kada su se dogodile činjenice ili situacije u odnosu na koje je došlo do spora....

51. ...Sud ... smatra da odluke njemačkih sudova u predmetu slika Pietera van Laera ne mogu biti razdvojene od Konvencije o izravnanju i Benešovih zakona, te se, posljedično, te odluke ne mogu smatrati izvorom ili stvarnim povodom spora između Lihtenštajna i Njemačke.

52. Sud zaključuje da, premda je ovaj postupak pokrenut od strane Lihtenštajna zbog odluka njemačkih sudova glede slike Pietera Van Laera, ti događaji imaju svoj izvor u određenim mjerama poduzetim od strane Čehoslovačke 1945., koje su dovele do konfiskacije imovine pojedinih državljana Lihtenštajna, uključujući i princa Franza Josefa II od Lihtenštajna, jednako kao i u posebnom režimu koji je uspostavljen Konvencijom o izravnanju. Dok su ove odluke pokrenule spor između Lihtenštajna i Njemačke, izvor ili pravi povod sporu treba tražiti u Konvenciji o izravnanju i u Benešovim zakonima. U svjetlu odredbe članka 27. (a) Europske konvencije o mirnom rješavanju sporova, preliminarni prigovor Njemačke treba se usvojiti.”

D. Nacrt članaka Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti država za međunarodno protupravne akte

48. Mjerodavne odredbe Nacrta članaka od odgovornosti država za međunarodno protupravne akte, kako je usvojen od strane Komisije za međunarodno pravo 9. kolovoza 2001. (za tekst nacrta članaka i komentar vidi Izvješće Komisije za međunarodno pravo o radu pedeset i treće sjednice, Službeno glasilo Opće skupštine UN, Pedeset i treće zasjedanje, Dodatak br. 10 (A/56/10), pogl.IV.E.1 i pogl.IV.E.2, str. 46 i 133-145) koji glase kako slijedi:

Članak 13.

Važeće međunarodne obveze za državu

“Neki akt države ne predstavlja povredu međunarodnih obveza, osim ako država nije vezana obvezom o kojoj se radi u trenutku nastanka akta.”

Članak 14.

Produljenje razdoblja povrede međunarodne obveze

“1. Povreda međunarodne obveze aktom države koji nema trajni karakter nastaje u trenutku kada je akt izveden, čak i ako su njegovi učinci trajni. 

2. Povreda međunarodne obveze aktom države koji ima trajni karakter produljuje se za cijelo razdoblje tijekom kojega akt postoji i ostaje u nesukladnosti s međunarodnom obvezom.

3.Povreda međunarodne obveze države koja od države zahtjeva sprečavanje određenog događaja nastaje kada nastaje i događaj i produljuje se na cijelo razdoblje tijekom kojeg se događaj nastavlja i ostaje u nesukladnosti s tom međunarodnom obvezom.”

IV. IZJAVA HRVATSKE NA TEMELJU BIVŠIH ČLANAKA 25. I 46. KONVENCIJE

49. Dana 5. studenog 1997., prilikom polaganja instrumenta o ratifikaciji Konvencije kod Glavnog tajnika Vijeća Europe, hrvatski ministar vanjskih poslova dao je slijedeću izjavu (sadržanu u ratifikacijskom instrumentu):

“Republika Hrvatska priznaje na neodređeno vrijeme, u skladu s člankom 25. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, člankom 6. Protokola br. 4. i člankom 7. Protokola br. 7., nadležnost Europske komisije za ljudska prava za ispitivanje zahtjeva upućenih Glavnom tajniku Vijeća Europe od bilo koje fizičke osobe, ne-vladine udruge ili grupe pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava zajamčenih Konvencijom i njenim Protokolima, ako su se činjenice navedene povrede tih prava dogodile nakon što su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku.

Republika Hrvatska priznaje na neodređeno vrijeme, u skladu s člankom 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, člankom 6. Protokola br. 4. i člankom 7. Protokola br. 7., kao ipso facto obveznu i bez posebnog sporazuma, nadležnost Europskog suda za ljudska prava u svim stvarima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije i njenih Protokola te koji se odnose na činjenice koje su se dogodile nakon što su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku.”

 

PRAVO

I PRETHODNI PRIGOVORI VLADE

50. Vlada je uložila dva prethodna prigovora, koji se temelje na nenadležnosti Suda ratione temporis za razmatranje zahtjeva i na tome što podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva.

A. Nadležnost ratione temporis

1. Tvrdnje Vlade

51. Vlada je ustvrdila kako prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi institucija Konvencije (vidi odluku Komisije u predmetu B.A. v. Turkey, br. 15505/89, od 12. ožujka 1990., neobjavljena, i odluku Komisije u predmetu K. v. Turkey, br. 14206/88, od 11. srpnja 1989., Decisions and Reports 62, str. 307-308), Sud nije bio nadležan ratione temporis u predmetima u kojima se odluka koju su donijeli domaći sudovi nakon stupanja na snagu Konvencije odnosila na događaje koji su se dogodili prije toga datuma.

52. Nadalje, prema sudskoj praksi Međunarodnoga suda pravde („ICJ“), za uspostavu nadležnosti ratione temporis nije bio važan datum kada je nastao spor, nego datum kada su se dogodile činjenice ili situacije koje su dovele do spora (vidi naprijed citirani predmet Certain Property (Liechtenstein v. Germany), Prethodni prigovori, stavci 48.-49. i 52.).

53. Ovaj se predmet nije mogao razlikovati od predmeta Jovanović v. Croatia ((dec.), no. 59109/00, ECHR 2002-III). U svojoj odluci o dopuštenosti Vijeće je pogriješilo kada je naglasilo razliku između trenutačnog značaja odluke o odbacivanju u predmetu Jovanović i postupka za otkaz stanarskog prava u ovome predmetu. Zanemarilo je činjenicu da je postupak protiv podnositeljice zahtjeva bio pokrenut zato što je prestala koristiti svoj stan kroz neprekinuto razdoblje dulje od šest mjeseci. Takva je situacija počela kad je podnositeljica napustila stan u srpnju 1991. godine i nastavila se do veljače 1992. godine kad je Općina Zadar protiv nje podnijela građansku tužbu. Sve odluke domaćih sudova temeljile su se isključivo na izbivanju podnositeljice zahtjeva tijekom toga razdoblja i na tome je li ili nije postojao opravdani razlog za to izbivanje. U svojoj odluci, jedinoj donesenoj u ovome predmetu nakon datuma ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske („odlučan datum“) Ustavni sud se ograničio na ispitivanje je li materijalno pravo na snazi tijekom naprijed navedenoga razdoblja bilo pravilno primijenjeno. Stoga činjenica da se u predmetu Jovanović radilo o otpuštanju s posla nakon kojega je slijedila žalba u disciplinskom postupku i sudski postupak, dok se u ovome predmetu radilo o izbivanju podnositeljice zahtjeva iz stana nakon koje je slijedio sudski postupak radi otkaza njenog stanarskog prava s tog osnova, predstavlja nebitnu razliku. Štoviše, u obadva je predmeta ustavna tužba bila podnesena prije, ali ju je Ustavni sud odbio nakon odlučnog datuma.
54. U svakom slučaju, stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva prestalo je kad je Vrhovni sud donio svoju presudu, što je bilo prije odlučnog datuma. To je bio trenutačni čin koji nije doveo do trajne situacije. Odluka Ustavnog suda nakon toga nije sadržavala nikakve elemente na temelju kojih bi ju se moglo smatrati izvornom ili samostalnom odlukom.

2. Tvrdnje podnositeljice zahtjeva

55. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da činjenice koje su se dogodile između srpnja 1991. godine i veljače 1992. godine nisu ni na koji način bile odlučne za utvrđivanje nadležnosti Suda ratione temporis, budući su one samo omogućile državi izvršiti svoju ovlast i tražiti otkaz njenoga stanarskog prava u sudskom postupku. Ona je svoj dom izgubila u postupku radi otkaza njenog stanarskog prava, a ne zbog razloga trenutačnoga čina kao što je otpuštanje s posla u predmetu Jovanović. Cilj nije bio postignut do konačnog ishoda postupka krajem 1999. godine. Izravno odlučna odluka je stoga bila odluka Ustavnoga suda, budući je taj sud ispitao je su li bila povrijeđena njena prava na poštivanje njenog doma i mirno uživanje njenog vlasništva, a imao je ovlast ukinuti presudu Vrhovnoga suda i vratiti predmet radi donošenja nove odluke. Stoga su odlučne činjenice predmeta bili oni akti države, koji su se dogodili nakon njenog izbivanja iz stana, a koji su povrijedile njena prava iz Konvencije. Te činjenice su bile stvarni predmet spora pred Sudom.

56. Nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na dotičnu državu, sve radnje i propusti moraju biti u skladu s Konvencijom, čak i ako su bili puki nastavak već postojeće situacije. Iako je istina da Sud može ispitati samo činjenice koje su se dogodile nakon datuma ratifikacije, mogao bi uzeti u obzir činjenice prije toga ukoliko bi mogle biti relevantne za razumijevanje onih činjenica koje su se dogodile nakon tog datuma.

57. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je Vladino pozivanje na odluku ICJ-a bilo irelevantno jer je sudska praksa Suda značajno različita od prakse ICJ-a, zbog posebne naravi Konvencije. Sud je, za razliku od ICJ-a, priznavao trajne povrede.

58. U svakom slučaju, prestanak stanarskog prava podnositeljice zahtjeva doveo je do trajne situacije budući je bila spriječena u svako doba vratiti se u svoj dom.

3. Odluka Vijeća

59. U svojoj konačnoj odluci o dopuštenosti Vijeće je na svoj poticaj ispitalo svoju vremensku nadležnost. Utvrdilo je da stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nije prestalo time što je bila napustila stan, nego odlukama domaćih sudova nakon toga. U tom pogledu ovaj se predmet značajno razlikuje od premeta Jovanović, u kojemu su događaji kojima se prigovaralo (odluka kojom je podnositelju zahtjeva dan otkaz) predstavljali jedan trenutačni čin, a postupke nakon toga je pokrenuo podnositelj zahtjeva kako bi pobijao taj čin.

60. Nadalje, u postupku pred domaćim sudovima stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nije bilo otkazano jednom jedinom odlukom. Naprotiv, ono je bilo predmetom cijelog niza postupaka pred domaćim sudovima.

61. Vijeće je prihvatilo da se veći dio postupka odvijao prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, i da je presuda Vrhovnoga suda bila donesena prije toga datuma. Međutim, ono što je bilo važno je činjenica da je Ustavni sud donio konačnu odluku (u značenju u smislu Konvencije) dana 8. studenog 1999. godine, dakle, nakon odlučnoga datuma. To je bilo tako jer je ishod postupka pred Ustavnim sudom bio izravno odlučan za prava podnositeljice zahtjeva zaštićena Konvencijom. Od toga se suda tražilo da odluči jesu li presude nižih sudova povrijedile prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma i mirno uživanje njenog vlasništva, tj. da ispita iste prigovore koje je ona postavila u svom zahtjevu pred Sudom.

62. Stoga je Vijeće presudilo da ovaj zahtjev spada u nadležnost Suda ratione temporis.

4. Ocjena Suda

(a) Je li Sud nadležan u ovome stadiju postupka odlučivati o Vladinom prigovoru ratione temporis

63. Sud primjećuje da Vlada nije uložila nikakav prigovor o nedopuštenosti zbog nenadležnosti ratione temporis u fazi odlučivanja o dopuštenosti. Ipak, Vijeće je u svojoj konačnoj odluci o dopuštenosti odlučilo ispitati svoju vremensku nadležnost na svoj poticaj, smatrajući da to pitanje treba razmotriti. Vlada je svoj prigovor ratione temporis prvi puta uložila u svome očitovanju pred velikim vijećem. Podnositeljica zahtjeva, sa svoje strane, nije zatražila od Suda da odbaci Vladin prethodni prigovor primjenjujući Pravilo 55. Poslovnika Suda, prema kojemu „tužena ugovorna stranka mora svaki prigovor o nedopuštenosti, u mjeri u kojoj joj to dopuštaju narav prigovora i okolnosti, podnijeti u svojim pismenim ili usmenim očitovanjima o dopuštenosti zahtjeva.

64. Stoga se postavlja pitanje je li Vlada izgubila pravo na podnošenje svojega prethodnoga prigovora u ovoj fazi postupka.

65. Sud podsjeća da veliko vijeće nije spriječeno odlučiti o pitanjima koja se tiču dopuštenosti zahtjeva na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije, budući da ta odredba omogućuje Sudu odbaciti zahtjeve koje smatra nedopuštenima „u bilo kojoj fazi postupka“. Stoga Sud može, čak i u fazi odlučivanja o osnovanosti, ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopuštenim, ako zaključi kako bi ga trebalo proglasiti nedopuštenim zbog jednog od razloga navedenih u prva tri stavka članka 35. Konvencije (vidi, inter alia, predmet Azinas v. Cyprus [GC], br. 56679/00, stavak 32., ECHR 2004-III, i predmet Odièvre v.France[GC], br. 42326/98, stavak 22., ECHR 2003-III).

66. U ovome predmetu Sud nalazi da se, bez obzira na zahtjeve iz Pravila 55 Poslovnika Suda, koji u svakome slučaju treba tumačiti na način sukladan s Konvencijom, posebice njenim člankom 32., ne može smatrati da je Vlada spriječena postaviti pitanje vremenske nadležnosti pred velikim vijećem.

67. Prvo, nesukladnost ratione temporis je stvar koja se tiče nadležnosti Suda, a ne pitanje dopuštenosti u uskom smislu toga izraza. Budući je opseg nadležnosti Suda određen samom Konvencijom, posebice člankom 32., a ne tvrdnjama stranaka u nekom konkretnom predmetu, sama činjenica da nema prigovora nesukladnosti ne može proširiti tu nadležnost. Presuditi suprotno značilo bi da, kada se tužena država odrekne svoga prava pozvati se na nesukladnost ili kad propusti pozvati se na nesukladnost, Sud bi trebao presuditi o osnovanosti prigovora protiv te države koji se odnosi na pravo koje nije zajamčeno Konvencijom ili na pravo iz Konvencije koje još nije obvezujuće za nju, npr. temeljem valjane klauzule o pridržavanju (nesukladnost ratione materiae) ili zato što još nije ratificirala dodatni Protokol (nesukladnost ratione personae).

Isto mora biti točno i za vremensku nadležnost Suda, budući da načelo ne-retroaktivnosti (vidi stavak 45. ove presude) funkcionira tako da ratione temporis ograničava primjenu odredbi o nadležnosti, a ne samo materijalnih odredbi Konvencije.

Stoga se Sud, u skladu sa stavom koji je zauzela Komisija o toj stvari (vidi odluku Komisije u predmetu Nielsen v. Denmark, br. 343/57, od 2. rujna 1959., Yearbook 2, str. 454), treba uvjeriti da je nadležan u svakom predmetu koji je iznesen pred njega, te stoga ima obvezu ispitati pitanje svoje nadležnosti u svakoj fazi postupka.

68. Drugo, Sud je već presudio da on nema mogućnost zanemariti primjenu drugog kriterija dopuštenosti, naime pravila o šest mjeseci, samo zbog toga što Vlada nije uložila prethodni prigovor u tom smislu (vidi predmet Walker v. the United Kingdom (dec.), br. 34979/97, ECHR 2000-I). Dolazeći do toga zaključka, Sud je objasnio da je pravilo o šest mjeseci, kojime se odražava želja ugovornih stranaka da se već donijete odluke ne dovode u pitanje nakon proteka nekog nedefiniranog vremenskog razdoblja, služilo interesima ne samo tužene Vlade, nego i pravne sigurnosti kao vrijednost same po sebi. Dodao je da je to pravilo odmjerilo vremenska ograničenja nadzora koji vrše organi Konvencije i dalo znak pojedincima i državnim vlastima, koje je to razdoblje preko kojega takav nadzor nije više moguć (vidi naprijed citirani predmet Walker). S obzirom na činjenicu da je svrha ograničenja ratione temporis spriječiti mogućnost podnošenja Sudu, u obliku zahtjeva, činjenica koje datiraju iz razdoblja kad tužena država nije bila u položaju predvidjeti međunarodnu odgovornost ili pravni postupak kojemu su ove činjenice mogle biti uzrokom, Sud smatra da se ovo obrazloženje glede pravila o šest mjeseci primjenjuje a forteriori u ovome predmetu.

69. Treće, usprkos tome što Vlada nije ranije uložila mjerodavni prigovor, i bez dovođenja u pitanje gornjih razmatranja, Vijeće je ispitalo svoju nadležnost ratione temporis na svoj poticaj, a stranke su se na to pitanje osvrnule u svojim očitovanjima pred velikim vijećem. Stoga je pitanje vremenske nadležnosti živo otvoreno pitanje koje treba biti ispitano.

(b) Ograničenja vremenske nadležnosti Suda

70. Sud podsjeća da, u skladu s općim pravilima međunarodnoga prava (vidi stavak 45. ove presude), odredbe Konvencije ne obvezuju ugovornu stranku u odnosu na bilo koji akt ili činjenicu koji su se dogodili ili na bilo koju situaciju koja je prestala postojati prije datuma stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu stranku (vidi, na primjer, predmet Kadiķis v. Latvia (dec.), br. 47634/99, 29. lipanj 2000.).

71. On nadalje primjećuje da je, u svojim izjavama danim na temelju bivših članaka 25. i 46. Konvencije (vidi stavak 49. ove presude), Hrvatska priznala nadležnost organa Konvencije da postupaju po pojedinačnim zahtjevima na temelju činjenica koje su se dogodile nakon što su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Hrvatsku. Ove izjave ostaju važeće za utvrđivanje nadležnosti Suda za zaprimanje pojedinačnih zahtjeva na temelju sadašnjeg članka 34. Konvencije, i na temelju članka 6. Protokola br. 11., koji glasi kako slijedi:

„Kad je neka visoka ugovorna stranka dala izjavu kojom priznaje nadležnost Komisije ili sudbenosti Suda na temelju prijašnjeg članka 25. ili 46. Konvencije, glede predmeta koji su nastali ili su proizašli iz činjenica koje su se dogodile nakon svake takve izjave, to ograničenje vrijedi i glede sudbenosti Suda na temelju ovoga Protokola.“

72. Dakle, Sud nije nadležan ispitati zahtjeve protiv Hrvatske ukoliko se navodne povrede temelje na činjenicama koje su se dogodile prije odlučnog datuma. Međutim, pitanje temelji li se navodna povreda na činjenici koja se dogodila prije ili nakon određenoga datuma dovodi do poteškoća kada, kao što je to slučaj u ovome predmetu, činjenice na koje se oslanja padaju djelomično unutar, a djelomično izvan razdoblja nadležnosti Suda.

(c) Sudska praksa Suda

73. U predmetu Stamoulakatos v. Greece (no. 1) (presuda od 26. listopada 1993., Series A br. 271), podnositelj zahtjeva je prigovorio protiv raznih osuda donesenih protiv njega in absentia od strane grčkih sudova prije datuma na koji je Grčka prihvatila pravo na pojedinačne zahtjeve na temelju bivšeg članka 25. Konvencije. Međutim, on je žalbe protiv tih osuda, koje su bile nakon toga odbijene, uložio nakon tog datuma. Sud je presudio da su te žalbe, iako su bile podnesene nakon mjerodavnog datuma, bile blisko povezane s postupkom koji je doveo do njegovih osuda.

Rastavljanje tih žalbi od događaja koji su doveli do njih, bilo bi ravno poništenju izjave Grčke kojim prihvaća pravo pojedinačnih zahtjeva. Prema tome, Sud je zahtjev proglasio nesukladnim s Konvencijom ratione temporis.

74. U predmetu Kadiķis v. Latvia (citiranom u ovoj presudi) podnositelj zahtjeva tražio je od Središnjeg izbornog povjerenstva da mu dozvoli potpisati peticiju bez udaranja žiga u putovnici, jer bi postojanje žiga otkrilo njegovo političko mišljenje i njegove simpatije za određenu političku stranku. Tumačeći šutnju Središnjeg izbornog povjerenstva koja je uslijedila, kao implicitnu odluku kojom se odbija njegov zahtjev, podnositelj je podnio tužbu sudu protiv te odluke. Ove su se činjenice dogodile prije datuma ratifikacije, a postupak nakon tužbe podnositelja zahtjeva, koji je završio s konačnom odlukom kojim je njegov zahtjev odbijen, dogodio se nakon toga datuma.

U predmetu Jovanović v. Croatia (naprijed citiranom) podnositelj zahtjeva dobio je otkaz zbog svog navodnog sudjelovanja na „referendumu“ za srpsku autonomiju u Hrvatskoj. Njegova žalba u disciplinskom postupku i njegova građanska tužba nakon toga bile su neuspješne. Podnio je ustavnu tužbu pobijajući ustavnost sudskih odluka kojima je odbijena njegova građanska tužba, a koje su bile donesene prije ratifikacije. Ustavni sud je odbio njegovu ustavnu tužbu nakon ratifikacije.

Sud je smatrao da su implicitna odluka Izbornog povjerenstva u predmetu Kadiķis i otpuštanje s posla podnositelja zahtjeva u predmetu Jovanović trenutni akti koji nisu doveli do trajne situacije povrede Konvencije. Smatrao je da bi rastavljanje odluka domaćih sudova donesenih nakon ratifikacije, od događaja koji su doveli do sudskog postupka, predstavljalo davanje retroaktivnog učinka Konvenciji, što bi bilo protivno općim načelima međunarodnoga prava. Stoga je ove zahtjeve proglasio nesukladnima s Konvencijom ratione temporis.

Sud je slijedio isti pristup u predmetima Litovchenko v. Russia (dec.), br. 69580/01, 18. travanj 2002., Kikots and Kikota v. Latvia (dec.), br. 54715/00, 6. lipanj 2002. i Veeber v. Estonia (br. 1), br. 37571/97, 7. studeni 2002.

75. U predmetu Moldovan and Others i Rostas and Others v. Romania ((dec.), br. 41138/98 i 64320/01 (spojeni), 13. ožujak 2001.) podnositelji zahtjeva su prigovorili inter alia na temelju članka 2. Konvencije, da su rumunjske vlasti propustile provesti djelotvornu istragu ubojstava njihovih rođaka, što se dogodilo prije ratifikacije. Sud je smatrao da je navodna obveza provesti djelotvornu istragu izvedena iz naprijed navedenih ubojstava čija se sukladnost sa Konvencijom nije mogla ispitati. Stoga je taj prigovor proglasio nesukladnim s Konvencijom ratione temporis.

76. U predmetu Zana v. Turkey (presuda od 25. studenog 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-VII) podnositelj zahtjeva je prigovorio, inter alia, na temelju članka 10. Konvencije, osudi protiv njega od 26. ožujka 1991. godine zbog izjave koju je dao novinarima u kolovozu 1987. godine. Turska je prihvatila obvezatnu nadležnost Suda samo u odnosu na činjenice i događaje koji su se dogodili nakon 22. siječnja 1990. godine, dana kada je dostavila svoju izjavu. Sud nije prihvatio tvrdnju turske vlade da je mjerodavna glavna činjenica za uspostavu nadležnosti ratione temporis bila izjava podnositelja zahtjeva novinarima. Naprotiv, glavna je činjenica bila osuda podnositelja zahtjeva, budući je ta osuda predstavljala miješanje u prava podnositelja zahtjeva na temelju članka 10. Sud je prema tome odbacio prethodni prigovor Vlade na temelju nenadležnosti ratione temporis.

(d) Odgovarajući test

77. Iz naprijed navedene sudske prakse slijedi da vremensku nadležnost Suda treba odrediti u odnosu na činjenice koje čine navodno miješanje.

Naknadni propusti pravnih sredstava kojima je cilj davanje zadovoljštine za to miješanje ne mogu to miješanje dovesti u okvir vremenske nadležnosti Suda.

78. Obično se očekuje da podnositelj zahtjeva, koji smatra da mu je država povrijedila njegova prava zajamčena Konvencijom, prvo iskoristi sredstva za zadovoljštinu koja su mu na raspolaganju na temelju domaćeg prava. Ako se pokaže da su domaća pravna sredstva neuspješna, a podnositelj zahtjeva naknadno podnese zahtjev Sudu, moguća povreda njegovih prava na temelju Konvencije neće biti uzrokovana odbijanjem da se ispravi miješanje, nego samim miješanjem, time da se podrazumijeva da ono može biti u obliku sudske presude.

79. Stoga u predmetima gdje je miješanje prethodilo ratifikaciji, a odbijanje ispravljanja se dogodilo nakon ratifikacije, zadržavanje datuma kasnijeg čina pri određivanju vremenske nadležnosti Suda dovelo bi do toga da Konvencija bude obvezujuća za tu državu u odnosu na činjenicu koja se dogodila prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na tu državu. Međutim, to bi bilo suprotno općem pravilu o ne-retroaktivnosti međunarodnih ugovora (vidi stavke 45. i 70. ove presude).

80. Štoviše, pružanje pravne zaštite obično pretpostavlja utvrđenje da je miješanje bilo nezakonito na temelju prava koje je bilo na snazi kad se miješanje dogodilo (tempus regit actum). Stoga bi svaki pokušaj ispravljanja, na temelju Konvencije, miješanja koje je bilo završilo prije nego što je Konvencija stupila na snagu, nužno vodilo do njene retroaktivne primjene.

81. Zaključno, iako je istina da od datuma ratifikacije na ovamo svi akti i propusti države moraju biti u skladu s Konvencijom (vidi presudu u predmetu Yağcı and Sargın v. Turkey, od 8. lipnja 1995., Series A br. 319-A, str. 16, stavak 40.), Konvencija ne nameće nikakve konkretne obveze državama ugovornicama da daju zadovoljštinu za povrede ili štetu uzrokovanu prije toga datuma (vidi predmet Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, stavak 38., ECHR 2004-IX). Svaki drugi pristup potkopao bi i načelo ne-retroaktivnosti iz prava o međunarodnim ugovorima i temeljno razlikovanje između povrede i ispravljanja povrede koje je u podlozi zakona o odgovornosti države.

82. Stoga je, kako bi se utvrdila vremenska nadležnost Suda, bitno utvrditi, u svakom konkretnom predmetu, točno vrijeme navodnoga miješanja. Pri tome Sud mora voditi računa i o činjenicama kojima podnositelj zahtjeva prigovara i o opsegu prava iz Konvencije za koje se tvrdi da je bilo povrijeđeno.

(e) Primjena testa na ovaj predmet

83. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da joj je otkazom stanarskog prava država povrijedila pravo na poštivanje njenoga doma i pravo na mirno uživanje njenoga vlasništva. Kad je to tako, Sud prihvaća da je otkaz njenoga stanarskoga prava bila konstitutivna činjenica za navodno miješanje. Ostaje utvrditi kad se dogodio taj otkaz.

84. Sud primjećuje kako je za prestanak stanarskog prava po hrvatskome pravu, trebala postojati odluka suda kojom se usvaja tužbeni zahtjev davatelja stana na korištenje. Stanarsko pravo je prestalo od datuma kad je ta presuda postala res judicata (vidi stavak 40. ove presude). U ovome je predmetu tu presudu 18. siječnja 1994. godine donio Općinski sud u Zadru. Međutim, budući da je nakon toga bila preinačena presudom Županijskoga suda u Zadru od 19. listopada 1994. godine, ona je postala res judicata 15. veljače 1996. godine kada je Vrhovni sud svojom presudom preinačio presudu Županijskoga suda. Stoga je u tome trenutku – ni prije ni kasnije – podnositeljica zahtjeva izgubila svoje stanarsko pravo.

85. Slijedi da je navodno miješanje u prava podnositeljice zahtjeva sadržano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konačni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva – i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala miješanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, miješanje pada izvan vremenske nadležnosti Suda.

86. Glede tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je otkaz njenoga stanarskoga prava doveo do trajne situacije (vidi stavak 58. ove presude) Sud podsjeća da je lišenje doma ili imovine pojedinca u načelu trenutačni čin i ne proizvodi trajnu situaciju „lišenja“ ovih prava (vidi, inter alia, Malhous v. the Czech Republic (dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII, i, mutatis mutandis, Ostojić v. Croatia (dec.), br. 16837/02, ECHR 2002-IX). Stoga otkaz stanarskog prava podnositeljice zahtjeva nije stvorio trajnu situaciju.

87. Jedino preostalo pitanje koje treba ispitati jest je li odluka Ustavnoga suda, posebice njegovo odbijanje ukinuti presudu Vrhovnoga suda, samo po sebi bilo nesukladno s Konvencijom.

88. U svjetlu zaključka da se miješanje dogodilo prije odlučnoga datuma (vidi stavke 84. – 85. ove presude), ustavna tužba podnositeljice zahtjeva treba se smatrati korištenjem jednoga domaćega pravnog sredstva koje je na raspolaganju. Ne može se tvrditi da je odbijanje Ustavnoga suda da pruži zadovoljštinu, tj. ukine presudu Vrhovnoga suda, predstavljalo novo ili neovisno miješanje, budući da se takva obveza ne može izvoditi iz Konvencije (vidi stavke 79. i 81. ove presude).

89. Kao što je već primijećeno (vidi stavak 80. ove presude), pružanje pravne zaštite obično pretpostavlja utvrđenje da je pobijana odluka bila nezakonita prema pravu kakvo je ono bilo kad je niži sud odlučivao o predmetu. Za Sud, postupak po ustavnoj tužbi pred hrvatskim Ustavnim sudom nije ni na koji način različit od toga. Od Ustavnog je suda zatraženo da preispita ustavnost presude Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Pravo važeće u vrijeme kad je Vrhovni sud donio svoju presudu nije obuhvaćalo Konvenciju i taj sud je stoga nije mogao primijeniti.

90. Prema općem pravilu međunarodnoga prava izraženom u članku 28. Bečke konvencije, odredbe međunarodnih ugovora ne primjenjuju se retroaktivno osim ako se stranke nisu izričito drugačije sporazumjele. To je istina posebice za međunarodne ugovore kao što je Konvencija, koja predstavlja više od pukih uzajamnih obvezujućih dogovora između država ugovornica. Ona izravno stvara prava za privatne pojedince unutar njihovih nadležnosti (vidi, inter alia, presudu u predmetu Ireland v. the United Kingdom, od 18. siječnja 1978., Series A br. 25, str. 90-91, stavak 239.). Stoga ovo gornje pravilo o ne-retroaktivnosti međunarodnih ugovora nije mjerodavno samo za sam Sud, nego, prvo i najvažnije, i za domaće sudove kad su pozvani primijeniti Konvenciju. Sud, na račun svoje supsidijarne uloge u čuvanju ljudskih prava, mora biti oprezan da ne postigne rezultat koji bi bio jednak prisiljavanju domaćih vlasti da retroaktivno primijene Konvenciju.

91. S tim u vezi, Sud primjećuje da Ustavni sud, kad je odlučivao o ustavnoj tužbi podnositeljice zahtjeva, nije mogao primijeniti Konvenciju kao međunarodni ugovor bez da se trebao suočiti sa poteškoćom koju postavlja članak 28. Bečke konvencije koji predviđa ne-retroaktivnost međunarodnih ugovora. Štoviše, budući da je Konvencija ugrađena u hrvatski pravni sustav u obliku zakona (vidi stavak 36. ove presude), i da se prema hrvatskom Ustavu iz 1990. godine zakoni ne mogu primjenjivati retroaktivno (vidi stavak 34. ove presude), Ustavni sud nije u ovome predmetu mogao primijeniti Konvenciju kad je preispitivao presudu Vrhovnoga suda. Presuditi drugačije značilo bi da je Ustavni sud bio obvezan voditi računa o Konvenciji, iako Konvencija nije bila na snazi u Hrvatskoj kad je Vrhovni sud donio svoju presudu.

(f) Zaključak

92. Budući da je činjenica, konstitutivna za miješanje koje je dovelo do ovoga zahtjeva, presuda Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine, a ne odluka Ustavnoga suda od 8. studenog 1999. godine, ispitivanje osnovanosti ovoga zahtjeva ne bi se moglo poduzeti bez protezanja nadležnosti Suda na činjenicu koja, zbog datuma kad se dogodila, nije predmet te nadležnosti. Učiniti to bilo bi suprotno općim pravilima međunarodnoga prava. Slijedi da je zahtjev nesukladan ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35., stavka 3.

93. U smislu ovog zaključka, nije potrebno da Sud ispita daljnji prigovor Vlade koji se temelji na tome što podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

presuđuje, s jedanaest glasova prema šest, da ne može prihvatiti odlučivanje o osnovanosti predmeta. 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 8. ožujka 2006. godine. 

T.L. EARLY zamjenik tajnika

Luzius WILDHABER Predsjednik

 

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, slijedeća izdvojena mišljenja dodaju se ovoj presudi:

- izdvojeno mišljenje g. Loucaidesa, kojemu se pridružuju g. Rozakis, g. Zupančić, g. Cabral Barreto, g. Pavlovischi i ògr. David Th Böjörgvinsson

- izdvojeno mišljenje g. Zupančića kojemu se pridružuje g. Cabral Barreto;

- izdvojeno mišljenje g. Cabral Barreta.

L.W. T.L.E.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA LOUCAIDESA, KOJEMU SE PRIDRUŽUJU SUCI ROZAKIS, ZUPANČIĆ, CABRAL BARRETO, PAVLOVSCHI I DAVID THÒR BJÖRGVINSSON 

Ne slažem se s mišljenjem većine da Sud nije nadležan ispitati ovaj zahtjev zbog toga što bi bio nesukladan ratione temporis. Vjerujem da je u ovome konkretnome predmetu miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma i na mirno uživanje njenog vlasništva postalo dovršeno odlukom Ustavnoga suda od 8. studenog 1999. godine, to jest, nakon što je Hrvatska priznala nadležnost organa Konvencije da postupaju po pojedinačnim zahtjevima koji se temelje na činjenicama koje su se dogodile nakon što su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Hrvatsku.

Prema domaćem pravu stanarsko pravo je moglo biti otkazano samo građanskom tužbom davatelja stana na korištenje po kojoj postupak završava presudom kojom se usvaja tužbeni zahtjev. Presuda postaje res judicata, tj. konačna, presuda protiv koje nije moguće uložiti pravni lijek, kad je prema domaćem pravu pravno nepromjenjiva1). U ovome je predmetu do toga rezultata dovela odluka Ustavnoga suda. Do tada je svaka presuda u postupku po mjerodavnoj građanskoj tužbi bila podložna pravnom lijeku koji je mogao dovesti do ukidanja te presude. Drugim riječima, dovršetak postupka po građanskoj tužbi koji je bio potreban da bi se otkazalo dotično stanarsko pravo u obliku sudske presude koja predstavlja konačno presuđivanje mjerodavnoga tužbenoga zahtjeva (res judicata) sastojalo se od niza sudskih postupaka sve do, i uključivo, postupka pred Ustavnim sudom.

Stoga se ovdje ne bavimo miješanjem u pravo iz Konvencije koje je imalo pravni učinak neovisno od svakog nastavnog sudskog postupka pokrenutog s isključivim ciljem pružanja pravne zaštite za miješanje. U ovome je predmetu miješanje bilo rezultat niza sudskih postupaka koji su završili odlukom Ustavnoga suda, koja je jedina konačna, nepromjenjiva sudska odluka u ovome postupku.

U osnovi iz toga razloga ovaj predmet možemo razlikovati od onih navedenih u stavcima 73. do 76. presude u kojima je miješanje bilo dovršeno i na snazi prije nego što je bio započet bilo koji sudski postupak. U tim predmetima miješanje nije bio autonoman događaj različit od sudskog postupka koji je nakon toga pokrenut s jedinim ciljem dobivanja naloga kojim bi se ukinula izvorna odluka ili akt konstitutivan za miješanje. Takvo razlikovanje ne može se izvesti u ovome predmetu. Sudski se postupak u ovome predmetu sastojao od različitih faza po jednoj i istoj građanskoj tužbi, a završio je zahtjevom za otkaz stanarskoga prava podnositeljice zahtjeva i posljedičnog miješanja kojemu se prigovara.

Prema mišljenju većine, navodno miješanje bilo je uzrokovano presudom Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996.: „konačnim aktom koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva“. Većina s pravom pridaje odlučnu važnost „konačnoj“ naravi presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev davatelja stana na korištenje kao bitnom uvjetu za utvrđenje mjerodavnoga miješanja u prava podnositeljice zahtjeva. Ali presuda Vrhovnoga suda nije „konačna“ u pravnom smislu. Ona je bila samo uvjetno konačna jer je prema domaćem pravu mogla biti izmijenjena jedino u postupku po ustavnoj tužbi. Ustavni sud je imao ovlast ukinuti presudu Vrhovnoga suda na isti način kao što je Županijski sud u Zadru dana 19. listopada 1994. godine preinačio presudu Općinskog suda u Zadru od 18. siječnja 1994. godine u mjerodavnom postupku. Većina navodi da je presuda koja je predstavljala otkaz stanarskog prava bila ta presuda Općinskoga suda u Zadru. Ipak mjerodavna izjava nastavlja se kako slijedi:

„Međutim, budući da je nakon toga bila preinačena presudom Županijskoga suda u Zadru od 19. listopada 1994. godine, ona je postala res judicata 15. veljače 1996. godine kada je Vrhovni sud svojom presudom preinačio presudu Županijskoga suda. Stoga je u tome trenutku – ni prije ni kasnije – podnositeljica zahtjeva izgubila svoje stanarsko pravo.

Slijedi da navodno miješanje u prava podnositeljice zahtjeva sadržano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konačni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva – i dalje postoji.“

Prema tom odlomku, većina nalazi da je potrebna „konačna“ presuda kako bi predstavljala miješanje u prava podnositeljice zahtjeva i zaključuje da ta „konačna“ presuda mora biti presuda Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Međutim, teško je razumjeti zašto tu presudu smatrati „konačnom“ ili „res judicata“ usprkos činjenici da ju je Ustavni sud mogao ukinuti po ustavnoj tužbi. Takva ustavna tužba je u stvari i bila podnesena u ovome predmetu te je Ustavnome sudu pružila priliku donijeti odluku koja je dovršila miješanje u prava podnositeljice zahtjeva nakon što je Hrvatska priznala nadležnost Suda. Stoga ovdje treba primijetiti da je Ustavni sud, kad je ispitivao predmet, bio nadležan primijeniti Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Primjena Konvencije od strane Ustavnoga suda u ovome premetu ne može se smatrati retroaktivnom primjenom Konvencije jer je odluka Ustavnoga suda sama po sebi bila dio sudske radnje koja je dovela do otkaza stanarskoga prava podnositeljice zahtjeva, te stoga dio – završni dio, u stvari – miješanja kojemu se prigovara. Može biti korisno ovdje dodati da su mjerodavna pravna načela Konvencije u svakom slučaju bila dijelom domaćega prava Hrvatske od Ustava iz 1990. godine.

Istina je da su, sve do razine Ustavnoga suda, svaka pojedinačna žalba ili prigovor koji su slijedili nakon prvotne presude kojom je otkazano stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nudili mogućnost preinačenja prethodne odluke kojom se utječe na prava podnositeljice zahtjeva. Međutim, sve dok je ovaj niz žalbi i prigovora bio niz koraka u sudskom procesu koji se sastojao od više dijelova i doveo do odluke Ustavnoga suda, koja je jedina mogla biti smatrana konačnom res judicata koja predstavlja miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva, činjenica da je funkcionirao i kao neka vrsta procesa po pravnim lijekovima u gornjem smislu ne može izmijeniti njegov značaj kao sine qua non uvjeta za otkaz stanarskog prava o kojem se radi, i, posljedično, kao preduvjet za utvrđenje mjerodavnoga miješanja.

Ukoliko je većina naglasila da je odluka Ustavnoga suda „samo dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda [presuda Vrhovnoga suda]...- i dalje postoji“, implicirajući time da je odluka Ustavnoga suda irelevantna za pitanje koje se razmatra, jer on nije preinačio presudu Vrhovnoga suda, vjerujem da je taj pristup pogrešan. Ono što je stvarno važno je to da presuda Vrhovnoga suda nije bila „konačna“ prije nego što je Hrvatska priznala nadležnost organa Konvencije, zbog toga što je postupak po ustavnoj tužbi još uvijek bio u tijeku kad je dano takvo priznanje. Nadalje, konačna odluka Ustavnoga suda koja je uslijedila bila je ta koja je postupak po relevantnoj građanskoj tužbi učinila neopozivim, otkazujući stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva i dovodeći problem miješanja kojemu podnositeljica zahtjeva prigovara u nadležnost Suda.

U svjetlu navedenoga, nalazim da je zaključak Vijeća glede vremenske nadležnosti Suda bio točan.

1) Vidi, inter alia, predmet Nikitin v. Russia, br. 50178/99, stavak 37., 15. prosinac 2004.: “....odluka je konačna ako je, prema tradicionalnom izražavanju, stekla snagu res judicata. To je slučaj kad je neopoziva, to jest kad nisu na raspolaganju nikakva daljnja redovna pravna sredstva ili kad su stranke iscrpile takva sredstva ili kad su dozvolile da protekne rok bez da su ih iskoristile“; i presudu iz SAD-a u predmetu Faison v. Hudson, 243 Va. 413, 419, 417 S.E.2d 302, 305 (1992): “[Neka] presuda nije konačna u svrhu res judicata...kad je protiv nje uložena žalba ili kad nije protekao rok određen za ulaganje žalbe.“

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA ZUPANČIĆA KOJEMU SE PRIDRUŽUJE SUDAC CABRAL BARRETO

Potpuno se slažem s onime što sudac Loucaides navodi u svojem sveobuhvatnom izdvojenom mišljenju. Ovdje bih se tek htio detaljno osvrnuti na jedan neuvjerljiv vid mišljenja većine, koji, po mome mišljenju, zaslužuje posebnu pozornost.

Srž mišljenja većine, izreka, može se naći u stavku 85. koji glasi kako slijedi:

„85. Slijedi da navodno miješanje u prava podnositeljice zahtjeva sadržano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konačni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva – i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala miješanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, miješanje pada izvan vremenske nadležnosti Suda.“ [Naknadno podcrtano]

Pitam se što bi ova presudna konstrukcija – na kojoj se temelji cijela presuda – trebala značiti. Bi li neizravno značenje moglo biti da je Ustavni sud tek propustio ispraviti navodnu povredu, tj. da je počinjenje navodne povrede počinio hrvatski Vrhovni sud? Može li se tvrditi da je Ustavni sud počinio – jer je dozvolio da miješanje i dalje postoji – počinjenje propustom?

Ako jest, zašto onda, po svoj prilici nevažni, propusti ove vrste predstavljaju domaće pravno sredstvo za koje je ovaj Sud opetovano tražio da bude iscrpljeno prije nego on postupa u predmetu? Mi u njemačkim predmetima, na primjer, prije nego u njima postupamo, zahtijevamo da bude podnesena ustavna tužba i da Savezni ustavni sud – u golom i neobrazloženom odbijanju ustavne tužbe – „dozvoli miješanju da i dalje postoji“. Hoćemo li od sada na dalje tvrditi kako, da, to jest djelotvorno pravno sredstvo – ne samo u teoriji nego i u praksi! – koje mora, mi zahtijevamo, uvijek prvo biti iscrpljeno, i, ne, odluka njemačkog Ustavnog suda – koja uključuje čak i više propuštanja, jer tamo čak i ne tražimo da se daju razlozi za odbijanje ustavne tužbe – ne predstavlja miješanje? „Oh“, reći ćemo, „ona je samo dozvolila da miješanje (bilo kojeg nižeg stupnja) i dalje postoji!“.

Hoćemo li od sada na dalje računati šestomjesečni rok od „stvarnog“ miješanja odluke nižeg stupnja, ili od trenutka kad će Ustavni sud neosjetljivo, svojim pukim propuštanjem njegovog ispravljanja, „dozvoliti da miješanje i dalje postoji“?

Doduše, ratio legis za uvjet prethodnog iscrpljenja domaćih pravnih sredstava različit je od ratio legis za vremensko ograničenje učinka Konvencije. Namjera je prvoga da se državi ugovornici u cijelosti pruži mogućnost da njena domaća tijela postupe u vezi s povredom, a drugoga da se jednostavno bavi neretroaktivnošću ugovorene obveze. Svrha pravila o šest mjeseci, s druge strane, kao i svih takvih pravila, izvodi se iz potrebe za sigurnošću i stabilnošću svih mogućih pogođenih pravnih transakcija. Nakon značajne odluke u predmetu Scozzari and Giunta v. Italy ova je svrha znatno dobila na značaju. Međutim, dosljedna praktična primjena zahtjeva o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i pravila o šest mjeseci, pretpostavlja fiksno mjesto i vrijeme događanja. Novo uvedena dvosmislenost glede pravnog značenja odbijanja ustavnih tužbi od strane Ustavnoga suda, iako sada samo u razmatranju ratione temporis, dovest će do dvojbi glede međusobne horizontalne dosljednosti naše sudske prakse. Drugim riječima, usprkos teleoloških razilaženja različitih interaktivnih doktrina (doktrine o neiscrpljivanju, o pravilu o šest mjeseci, i valjanosti ratione temporis) mora postojati praktična dosljednost u svakodnevnom donošenju odluka. U smislu formalne logike, međutim, ključni stavak 85. presude većine čini se da je izgrađen na razlikovanju između nužnog uvjeta i uzroka. Da ponovim zaključak većine, mislim da bi bilo pošteno reći da oni smatraju kako je odluka Ustavnoga suda bila potreban uvjet, ali ne i uzrok povrede.

Na žalost, ovo razlikovanje je isto toliko prividno kao što je i obmanjujuće.Znamo da samo jedan jedini odlučni uzrok kao takav ne postoji. Svaki događaj je posljedica milijardu nužnih uvjeta, tj. „uzrokovani“ događaj o kojemu se radi ne bi se dogodio da je nedostajao bilo koji od sine qua non uvjeta. U našem svakodnevnom govoru mi uzimamo samo jedan od tih nužnih uvjeta kao odlučan za ishod – i zovemo ga „uzrok“.

Međutim, kad se u pravu ocjenjuje uzročni nexus, oznaka „uzrok“ često se selektivno, ako ne uvijek proizvoljno pridodaje jednom nužnom uvjetu. Pravo obično odabire jedan nužan uvjet koji bitno ovisi o ljudskom ponašanju i predmnijevanoj dobroj volji koja ga kontrolira. To ima smisla ukoliko svaka pravna sankcija cilja slobodnu volju činitelja i dopušta si promijeniti je. Često se takva vrsta selektivnog prvenstva koje se daje jednom presudnom nužnom uvjetu – iako je to jasno obmanjujuće – tada zove „uzrok“, kao da je to bio jedini preduvjet tog događaja.

Ova teorija „odgovarajućeg uzrokovanja“1 – posebice u pravu izvanugovorne naknade štete – jednostavno predstavlja logički obmanjujuće prerušavanje za politiku zakonodavca ili namjeru suda da okrivi i sankcionira ljudski čimbenik u uzročnom lancu koji vodi do povrede koja je osnova izvanugovorne naknade štete. Umjesto da govorimo o „uzroku“, budući da se u stvari bavimo politikom sankcija, bilo bi izravnije reći zašto je određeni donositelj odluke odabrao usredotočiti krivnju na taj konkretan i određen nužni uvjet (taj određeni „ljudski čimbenik“).

1)Cf. Francis Bacon “In jure non remota causa, sed proxima, spectatur.” („U pravu se traži uzrok koji je bliži, ne koji je udaljen“. [Bac. Max. Reg. 1.]

U našem je slučaju jasno da povreda o kojoj se radi ne bi nastala da ju je ispravio Ustavni sud1. Stoga je to što je Ustavni sud dozvolio da povreda „i dalje postoji“ jasno jedan od nužnih uvjeta povrede2. Međutim čine se kako većina, ne govoreći nam zašto, želi reći kako ovaj nužni uvjet nije odlučan, presudan i mjerodavan za konačnu povredu. Drugim riječima, većina odbija ovome određenome nužnome uvjetu dati status „uzroka“.

Većina ne kaže, na primjer, da je odluka Ustavnoga suda bila jednostavno pasivno odobravanje merituma presude Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine, te kao takva ne zaslužuje da ju se za bilo što okrivi. Većina glatko izjavljuje kako puko „dozvoljavanje miješanju [presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine] da i dalje postoji“ nije dovoljan uvjet za predbacivanje krivnje. Većina ne objašnjava zašto u drugim predmetima takvo „daljnje postojanje“ ipak predstavlja nužan uvjet u smislu iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Drugim riječima, odluka većine se možda vrti u krugu, jer ona u stvari kaže da to nije uvjet jer nije dovoljan uvjet, i sigurno nije transparentna.

Nije transparentna jer na kraju ne saznajemo zašto taj jedan nužan uvjet povrede, tj. presuda Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine, jest smatrana konstitutivnom u odnosu na povredu (te zaslužuje da ju se okrivi) – a drugi nužan uvjet, tj. odluka Ustavnoga suda, nije. Nesporna činjenica jest da bez da je Ustavni sud dozvolio da presuda Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine „ i dalje postoji“ ne bi bilo povrede. Logički slijedi da je odluka Ustavnoga suda bila – time da su sve druge stvari jednake – i nužan i dovoljan uvjet povrede. Rasprave radi, možemo zamisliti i obratni slijed događaja. Odluka Vrhovnoga suda mogla je biti u korist podnositeljice zahtjeva – na recimo čisto ne-Konvencijskoj osnovi – a Ustavni ju je sud mogao preinačiti1. U tom bi se slučaju, po svoj prilici, povreda dogodila nakon presudnoga datuma i Konvencija bi bila primjenjiva ratione temporis. Veliko vijeće bi tada razmatralo osnovanost premeta i možda utvrdilo da je došlo do povrede. Međutim, prije toga trebalo bi objasniti zašto bi takav obrnuti slijed događaja doveo predmet unutar vremenskih granica Konvencije. Bi li većina tada rekla da je odluka Ustavnoga suda učinila nešto pozitivno, a ne tek dozvolila odluci Vrhovnoga suda da „i dalje postoji“? Ako bi, koja je presudna razlika između stvarne i hipotetičke situacije? Je li to razlika između „propuštanja“ i „počinjenja“? Oni od nas koji su navikli na kaznenopravna obrazloženja znaju koliko tanko može biti to razlikovanje.

Stoga sam na kraju prisiljen doći do zaključka da ili (1) stav većine ostaje logički neshvatljiv, ili (2) je odluka u ovome predmetu donesena na temelju neuvjerljivog procesnog razloga, ili (3) i jedno i drugo.

To će postati očigledno kad predmet Blečić v. Croatia počne služiti kao presedan u budućim predmetima. Hoće li ovaj predmet donijeti to da se posljednja odluka nacionalnog suda, koja ne preinačuje pretposljednju odluku – nego joj tek dozvoljava da „i dalje postoji“ - može računati kao zahtijevano domaće pravno sredstvo, ali ne i kao stvarna odluka koja predmet dovodi unutar vremenske nadležnosti Konvencije?

Bez obzira na sve to, uvjeren sam da što se tiče merituma predmeta, ovo nije kraj ove stvari. U spisu predmeta postoje naznake kako bi mogle postojati tisuće takvih predmeta. Prije ili kasnije oni će doći pred ovaj Sud. 

Međutim, većina nije dala takav argument. Da jest, to bi je izložilo očiglednom protuargumentu da se prava koja se izvode iz Ustava i prava koja se izvode iz Konvencije moraju preklapati. Iz toga razloga, na primjer, dopustiva ustavna tužba predstavlja posljednji i najbolji test za povredu, prije nego predmet dođe pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Jedina nacionalna instanca – sud posljednje instance – upravo ovlašten za davanje pravnih ocjena koje su slične našim vlastitim testovima, jesu baš ustavni sudovi. Drugim riječima, odluka Ustavnoga suda nije nevažan „propust“ zbog toga što je upravo red Ustavnim sudom trebalo ispraviti navodnu povredu. To bi, po mome mišljenju, bilo tako čak i u jurisdikcijama s jednim kolosijekom, npr. certiorari u sustavu pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Država u kojem taj sud odabire po svom nahođenju u kojim će predmetima donijeti odluku, iako taj sud nije konkretno nadležan – kao što je u stvari nadležna većina europskih ustavnih sudova – za zaštitu ustavnih prava.

1 Logički je nevažno na kojim normativnim osnovama bi se temeljilo ispravljanje povrede od strane Ustavnoga suda. Ne bi bilo važno ako bi Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je situacija koja je predstavljala povredu glede stana gđe Blečić bila nesukladna s hrvatskim Ustavom, ili, npr. gradskom uredbom Grada Zadra; taj ispravak bi, u našu svrhu, bio valjan u oba slučaja. (Cf. stavke 77.-82. mišljenja većine).

2 I drugi viši sudovi, kad potvrđuju odluke svojih nižih sudova, ponekad dozvoljavaju da njihove „navodne povrede i dalje postoje“. Razlika glede nadležnosti Ustavnoga i redovnih viših sudova sastoji se u tome što će ovi prvi ostaviti odluku na snazi ako nije u suprotnosti s Ustavom. U jurisdikcijama s dvostrukim kolosijekom referentni pravni okvir različit je za ustavne sudove, tj. oni će ponekad ostaviti odluku nižeg stupnja na snazi iako je očito nezakonita ili nelogična, jer se ustavni test odnosi samo na ustav (i ustavna prava zapisana u njemu), te je različit od uobičajenih testova zakonitosti i logike. U našem bi predmetu to moglo značiti da „omogućavanje da odluka nižeg stupnja i dalje postoji“ nije toj odluci dalo ni zakonitost ni logiku. To bi jednostavno značilo da odlukom Vrhovnoga suda nisu bila povrijeđena ustavna prava gđe Blečić.

Ponovo, bilo bi logički nebitno za našu svrhu na kakvoj normativnoj osnovi je Ustavni sud odlučio ukinuti je. U brojnim predmetima utvrdili smo povredu – i često upravo zato što je to tako – tamo gdje u domaćoj sudskoj praksi nema reference na Konvoenciju.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA CABRAL BARRETA

(Prijevod)

1. Žalim što se ne mogu složiti s nalazom većine da Sud, zbog nenadležnosti ratione temporis, ne može ispitati osnovanost predmeta.

U tome se pridružujem izdvojenim mišljenjima mojih kolega sudaca Zupančića i Loucaidesa. Štoviše, pitam se što će se nakon ove presude smatrati konačnom domaćom presudom u svrhu određivanja dies a quo za rok od šest mjeseci u kojemu podnositelji zahtjeva moraju podnijeti zahtjev i hoće li oni sa svojim predmetom morati ići pred ustavni sud kako bi iscrpili domaća pravna sredstva nakon što odluka vrhovnoga suda postane res judicata.

Jako me zanima vidjeti kako će se razvijati sudska praksa o tim pitanjima.

2. Slučajno je pitanje koje me potaknulo izraditi ovo mišljenje razmjerno neznatno u ovome predmetu, ali moglo bi imati nesagledive posljedice za uredan sudski postupak pred Sudom: je li Vlada izgubila pravo po prvi puta uložiti pred velikim vijećem prethodni prigovor da je Sud nenadležan ratione temporis (vidi stavak 64. ove presude)?

3. Prvo bih želio jasno reći da se potpuno slažem s većinom kad primjećuju: „veliko vijeće nije spriječeno odlučiti o pitanjima koja se tiču dopuštenosti zahtjeva na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije“ (vidi stavak 65. presude).

Išao bi čak i dalje: u ovome je predmetu, u kojemu je vijeće na vlastiti poticaj ispitalo svoju nadležnost ratione temporis, veliko vijeće bilo na neki način isto tako obvezatno na svoj poticaj ispitati tu stvar.

No, jedna je stvar ispitati pitanje na svoj vlastiti poticaj, a sasvim druga to učiniti na zahtjev stranaka.
Čini mi se da kad Sud donosi odluku o dopuštenosti ili osnovanosti zahtjeva, on neizravno odgovara na sva povezana pitanja, bez obzira znači li to sudsku nadležnost za postupanje po zahtjevu ili konkretna pitanja koja on postavlja, kao što je iscrpljenje domaćih pravnih sredstva ili poštivanje pravila o šest mjeseci.

Drugim riječima, kad to čini, Sud neizravno potvrđuje da je nadležan.

Kao što stavak 67. presude kaže „Sud...se treba uvjeriti da je nadležan u svakom predmetu koji je iznesen pred njega, te stoga ima obvezu ispitati pitanje svoje nadležnosti u svakoj fazi postupka.“.

4. Ako je to tako, kakvog ima smisla pitati je li ili nije Vlada izgubila pravo postaviti prethodno pitanje nadležnosti Suda?

Vjerujem da je moguće s tim u vezi napraviti slijedeće razlikovanje:

ako je Vlada izgubila to pravo, Sud ne treba podrobno ispitati to pitanje, budući da on može neizravno potvrditi svoju nadležnost, kao što to radi u svim svojim presudama, kroz utvrđenje dopuštenosti i u presudi o osnovanosti;

ako, s druge strane, Vlada nije izgubila to pravo i uloži prethodni prigovor, Sud treba razmotriti njihove tvrdnje kako bi odlučio treba li ih prihvatiti ili odbiti.

Po mome mišljenju u tome leži zanimljivost toga pitanja i ono je od odlučne važnosti ne samo za redovno vođenje posla Suda, nego i za opseg njegovog radnog opterećenja, jer dok odluka da je Vlada izgubila pravo uložiti prigovor ne traži jako puno intelektualnog napora ili materijalnog obrazloženja, znatno je teže, u načelu, analizirati tvrdnje koje navodi Vlada kako bi se odlučilo treba li ih prihvatiti ili odbiti.

Stoga je to pitanje važno.

5. Što se mene tiče, smatram da tužena Vlada, ako želi uložiti prigovor nedopuštenosti, to mora učiniti u svojem pisanom ili usmenom očitovanju o dopuštenosti zahtjeva, osim ako je spriječena izvanrednim okolnostima.

To je, mogu to ovdje spomenuti, izričito predviđeno Pravilom 55. Poslovnika Suda, koji bi postao mrtvo slovo na papiru ako bi prevladalo vrlo široko tumačenje koje je usvojila većina.

I još i više od toga, Pravilo 55. odražava dosljednu praksu i Komisije i Suda.

6. Komisija je uvijek nedvosmisleno govorila da se treba smatrati kako se izgubilo pravo na ulaganje prethodnih prigovora ako nisu uloženi prije odluke o dopuštenosti.

Prijašnji je Sud podržao taj pravac u svojoj presudi u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp od 18. lipnja 1971., Series A br. 12, str. 29-31, stavci 47.-55.. Stavak 54. glasi kako slijedi:

„54. U stvari uobičajena je praksa međunarodnih i nacionalnih sudova da se, kao opće pravilo, prigovori koji se tiču dopuštenosti trebaju uložiti in limine litis. Ovo, iako nije uvijek obvezatno, je barem zahtjev pravilnoga pravosuđenja i pravne stabilnosti. Sam Sud je u Pravilu 46., stavku 1. svoga Poslovnika točno odredio da „prethodni prigovor stranka treba predati najkasnije prije proteka roka određenoga za dostavu prvoga podneska“.

Bez dvojbe, postupak pred Sudom nije jednak postupku koji se događa pred Komisijom i obično čak ni stranke nisu iste; ali tiče se istoga predmeta i rezultat je jasne opće ekonomičnosti Konvencije prema kojoj prigovori koji se tiču nadležnosti i dopuštenosti, moraju, u načelu, biti uloženi prvo pred Komisijom, u mjeri u kojoj to dozvoljava njihov značaj i okolnosti (usporedi presudu u predmetu Stögmüller od 10. studenog 1969., Series A, ako je Vlada izgubila to pravo, Sud ne treba podrobno ispitati to pitanje, str. 41-42, stavak 8., i presudu u predmetu Matznetter od istog datuma, Series A, str. 32, stavak 6.).

Novi sud je potvrdio ta načela u svojoj presudi Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) , ECHR 1999-VII, stavak 25.:

„Sud primjećuje da Vlada nije pred Komisijom uložila prethodni prigovor, koji je sada uložila na temelju članka 34. Konvencije, da ÖZDEP nema status žrtve. Posljedično, ona je izgubila to pravo (vidi između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Zana v. Turkey od 25. studenog 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, str. 2546, stavak 44.). Međutim, u svojem je izvješću Komisija ispitala to pitanje na svoj poticaj. Ako bi se ipak presudilo da je Vlada izgubila to pravo, ona bi bili lišena mogućnosti izlagati o pitanju koje je Komisija razmotrila na svoj poticaj, a koje je bilo predmetom rasprave pred Sudom. To se čini nespojivim s načelima kontradiktornog postupka i jednakosti stranaka. Posljedično, Vladi mora biti dozvoljeno uložiti dotični prigovor, iako je uložen izvan roka.“

Ako sam ja pravilno protumačio ovu presudu, dolazi do gubitka prava osim ako je Vijeće na svoj poticaj ispitalo pitanje koje čini osnovu dotičnoga prethodnoga pitanja.

U skladu s tim tumačenjem, načela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka traže da se Vladi dozvoli iznijeti argumente o tom pitanju po prvi puta pred Velikim vijećem.

Sud je ponovno potvrdio ovaj pravac sudske prakse u svojoj presudi u predmetu Dikme od 11. srpnja 2000., ECHR 2000-VII, stavci 44. i 45.:

„44. Sud na početku primjećuje da je nadležan ispitivati prethodne prigovore ove vrste ako i ukoliko ih je tužena država već uložila pred Komisijom, u mjeri u kojoj je to dozvoljavala njihova narav i okolnosti; ako taj uvjet nije zadovoljen, Vlada je izgubila pravo pokrenuti tu stvar pred Sudom (vidi, između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp od 18. lipnja 1971., Series A br. 12, str. 29-31, stavci 47.-55., i presudu u predmetu Ciulla v. Italy od 22. veljače 1989., Series A br. 148, str. 14, stavak 28.). U ovome predmetu taj uvjet jasno nije ispunjen glede svakog od prigovora Vlade o nedopuštenosti na temelju članka 35. Konvencije (vidi stavke 42. i 43. ove presude).

Sud primjećuje da je Vladi dva puta odobreno produljenje roka danog za podnošenje očitovanja o dopuštenosti zahtjeva. Međutim, oni o tome nisu ništa rekli do trenutka kad je Komisija donijela svoju odluku o dopuštenosti dana 17. listopada 1994. godine.

45. Doduše, razlog koji dovodi do prigovora nedopuštenosti ponekad se pokaže nakon odluke kojom je zahtjev prihvaćen: na primjer, promjena domaće sudske prakse može otkriti do tada nepoznato pravno sredstvo ili podnositelj zahtjeva može formulirati novi prigovor čiju dopuštenost Vlada još nije imala priliku osporiti (vidi, između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Artico v. Italy od 13. svibnja 1980., Series A br. 37, str. 13-14, stavak 27.). Slično tome, briga za poštivanje načela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka može učiniti potrebnim da se Vladi

Međutim, u sudskoj praksi Suda treba svratiti pozornost na ovu ili onu posebnost koja se odnosi na određene uvjete dopuštenosti, osobito one koji se tiču iscrpljenja domaćih pravnih sredstva i poštivanja pravila o šest mjeseci.

Pridržavanje pravila o šest mjeseci jedan je od uvjeta dopuštenosti koji Sud mora ispitati čak i kad tužena Vlada o tome nije rekla ništa.

U svojoj odluci Walker v the United Kingdom od 25. siječnja 2000. (citiranoj u stavku 68. presude), Sud je o ovoj stvari imao za reći ovo:

„...pravilo [o šest mjeseci], kojime se odražava želja ugovornih stranaka da se već donijete odluke ne dovode u pitanje nakon proteka nekog nedefiniranog vremenskog razdoblja, služilo interesima ne samo tužene Vlade, nego i pravne sigurnosti kao vrijednost same po sebi. Dodao je da je to pravilo odmjerilo vremenska ograničenja nadzora koji vrše organi Konvencije i dalo znak i pojedincima i državnim vlastima koje je to razdoblje preko kojega takav nadzor nije više moguć (vidi predmet X v. France, zahtjev br. 9587/81, odluka Komisije od 13. prosinca 1982., DR 29, str. 239-40, stavci 13. i 16. i predmet K. v. Ireland, zahtjev br. 10416/83, odluka Komisije od 17. svibnja 1984., DR 38, str. 160, stavak 6.).

Stoga Sud ne može zanemariti primjenu pravila o šest mjeseci samo zbog toga što Vlada nije uložila prethodni prigovor koji se temelji na njemu.“

S druge strane, kad se Vlada nije pozvala na neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava u fazi dopuštenosti, ona je izgubila pravo to učiniti kasnije; smatra se da se odrekla svojega prava pokrenuti to pitanje (vidi između mnogih drugih izvora prava presudu u predmetu Nikolova v. Bulgaria, od 25. ožujka 1999., ECHR 1999-II, stavak 44.).

Zaključno, htio bih ponoviti ono što je rekao Sud u predmetima Odièvre v. France, ECHR 2003-III, stavak 22., i Azinas v. Cyprus, ECHR 2004-III:

„Čak i u fazi postupka kad se odlučuje o osnovanosti i uz primjenu Pravila 55. Poslovnika Suda, Sud može ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopuštenim kad zaključi da ga je trebalo proglasiti nedopuštenim zbog jednog od razloga navedenog u prva tri stavka članka 35. Konvencije“ (podcrtao autor).

dozvoli uložiti prigovor izvan roka, na primjer kad Komisija na svoj poticaj ispituje prethodno pitanje koje tužena država nije pokrenula pred njom (vidi predmet Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], br. 23885/94, stavak 25., ECHR 1999- VIII).

Međutim, budući da ovaj predmet ne spada u tu kategoriju, Vlada je izgubila pravo uložiti prigovore o kojima je riječ.“

7. Iz navedenoga izvlačim slijedeća dva zaključka:

(a) kad Vijeće ispita tu stvar na svoj poticaj, načela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka traže da se strankama da prilika pokrenuti pitanje nadležnosti ratione temporis velikoga vijeća;

(b) u svim drugim slučajevima, tužena je Vlada, primjenom Pravila 55. Poslovnika Suda, u fazi postupka kad se odlučuje o osnovanosti izgubila pravo pozvati se na to da nisu ispunjeni uvjeti dopuštenosti, što su propustili uložiti u fazi kad se odlučuje o dopuštenosti.

Ali, možda je to ono što je većina željela reći kad govori, u stavku 69. presude, o „živome pitanju koje treba ispitati“.

Sa zanimanjem čekam hoće li praksa potvrditi da je to tako. 

 

 

 

GRAND CHAMBER

 CASE OF BLEČIĆ v. CROATIA

 (Application no. 59532/00)

JUDGMENT

STRASBOURG 

8 March 2006  

 

In the case of Blečić v. Croatia,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Luzius Wildhaber, President,
Christos Rozakis,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Lucius Caflisch,
Loukis Loucaides,
Ireneu Cabral Barreto,
Corneliu Bîrsan,
Nina Vajić,
John Hedigan,
Mindia Ugrekhelidze,
Antonella Mularoni,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Renate Jaeger,
Davíd Thór Björgvinsson, judges,
and Lawrence EarlyDeputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 14 September 2005 and on 1 February 2006,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 59532/00) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mrs Krstina Blečić (“the applicant”), on 6 May 2000.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by the International Committee for Human Rights (ICHR), an association based in Sarajevo (Bosnia and Herzegovina), and by Mr T. Vukičević, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agents, first Ms L. Lukina-Karajković and subsequently Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that her rights to respect for her home and to the peaceful enjoyment of her possessions had been violated on account of the termination of her specially protected tenancy. She relied on Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. 

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. On 30 January 2003 the above complaints were declared admissible by a Chamber of that Section, composed of Christos Rozakis, President, Françoise Tulkens, Peer Lorenzen, Nina Vajić, Egil Levits, Vladimiro Zagrebelsky and Elisabeth Steiner, judges, and Søren Nielsen, then Deputy Section Registrar.

6. On 29 July 2004 a Chamber of the Section composed of Christos Rozakis, President, Peer Lorenzen, Giovanni Bonello, Françoise Tulkens, Nina Vajić, Snejana Botoucharova and Elisabeth Steiner, judges, and Santiago Quesada, Deputy Section Registrar, held unanimously that there had been no violation of either Article 8 of the Convention or Article 1 of Protocol No. 1.

7. On 27 October 2004 the applicant requested that the case be referred to the Grand Chamber, in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73. A panel of the Grand Chamber accepted this request on 15 December 2004.

8. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

9. Both the applicant and the Government filed observations on the admissibility and merits of the application.

10. Third-party comments on the merits were received from Interights (International Centre for the Legal Protection of Human Rights), which had been granted leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The parties replied to those comments (Rule 44 § 5). On 26 April 2005 the Organisation for Security and Cooperation in Europe (OSCE), which had been granted leave to intervene in the written procedure before the Chamber, informed the Court that it had nothing further to add to the comments it had already submitted to the Chamber.

11. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 14 September 2005 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MsŠ. Stažnik,Agent,
Lord Lester of Herne Hill QC,Counsel,
MrD. Maričić,Co-Agent,
MsZ. Hrvoj Šipek, Deputy to the Principal 
      State Attorney,Adviser;

(b)  for the applicant
MrF.J.L. Diaz, Advocate,
MrP. Troop, Barrister-at-law,
MrT. Vukičević, Advocate,Counsel,
MrM. Moratti,Adviser.

 

The Court heard addresses by Ms Stažnik, Lord Lester of Herne Hill, Mr Diaz and Mr Troop, and replies to questions from the Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

12. The applicant was born in 1926 and currently lives in Rome, Italy.

13. In 1953 the applicant, together with her husband, acquired a specially protected tenancy (stanarsko pravo) of a flat in Zadar. After her husband’s death in 1989 the applicant became the sole holder of the specially protected tenancy.

14. On 19 June 1991 the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act came into force. It regulated the sale of publicly owned flats previously let under a specially protected tenancy.

15. On 26 July 1991 the applicant went to visit her daughter who lived in Rome. She intended to stay with her daughter for the summer. The applicant locked the flat in Zadar and left all her furniture and personal belongings in it. She asked a neighbour to pay the bills in her absence and to take care of the flat.

16. However, by the end of August 1991 armed conflict had escalated in Dalmatia, resulting in severe travel difficulties in that area, including the town of Zadar. From 15 September 1991, the town of Zadar was exposed to constant shelling and the supply of electricity and water was disrupted for over a hundred days.

17. The applicant submitted that in October 1991 the Croatian authorities had stopped paying her war widow’s pension and that the payments had resumed in April 1994. The Government submitted that the applicant’s pension had been paid by the Yugoslav Military Pension Fund in Belgrade rather than the Croatian Pension Fund and that it was the Belgrade authorities which had stopped paying the pension in December 1991.

18. According to the applicant, she also lost the right to medical insurance. The Government maintained that her medical insurance had never been stopped or interrupted.

19. Given these circumstances, the applicant decided to remain in Rome.

20. In November 1991 a certain M.F., with his wife and two children, broke into and occupied the applicant’s flat in Zadar. The applicant claimed that M.F. had been assisted by an official of the municipality who had provided him with a list of empty flats in Zadar, including hers.

21. On 12 February 1992 the Zadar Municipality (Općina Zadar) brought a civil action against the applicant before the Zadar Municipal Court (Općinski sud u Zadru) for termination of her specially protected tenancy on the ground that she had been absent from the flat for more than six months without justified reason, contrary to section 99 of the Housing Act.

22. In her submissions to the domestic court, the applicant explained that she had been forced to stay with her daughter in Rome from July 1991 until May 1992. She had not been able to return to Zadar since she had no means of subsistence and no medical insurance and was in poor health. Furthermore, during her stay in Rome she had learned from her neighbour that M.F. had broken into her flat with his family. When she had enquired about her flat and her possessions in it, M.F. had threatened her over the telephone.

23. On 9 October 1992 the Zadar Municipal Court terminated the applicant’s specially protected tenancy. The court found that the applicant had left Zadar on 26 July 1991 and had not returned until 15 May 1992. It stated that during the relevant period the citizens of Zadar had not been ordered to evacuate the town on account of the escalation of the armed conflict and that each citizen had had the choice to leave the town or to stay. On that basis the court found that the war in Croatia could not justify the applicant’s absence.

24. The court did not accept the applicant’s explanation that she had fallen ill during her stay in Rome and had been unable to travel. It was established that she had suffered from spinal arthrosis and diffuse osteoporosis for a long time. However, this had not affected her ability to travel. Even though her left shoulder had been dislocated on 25 March 1992, she had been able to travel following the immobilisation of the injured joint. Furthermore, by 25 March 1992 she had already been absent from the flat for more than six months.

25. The applicant’s further explanation that she had stopped receiving her pension in October 1991 and thus had been left without any means of subsistence was not accepted by the court as a justified reason for not returning to Zadar. It took the view that the applicant’s daughter could have sent her money. Therefore, the court concluded that the applicant’s reasons for not having lived in the flat were not justified.

26. Following an appeal by the applicant, the judgment was quashed by the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) on 10 March 1993.

The County Court found that the court of first instance had not given due consideration to the applicant’s personal circumstances, namely her age and poor health and the fact that she had lost her pension and lived alone in Zadar. Furthermore, the applicant’s decision to prolong her stay in Rome should have been carefully assessed against the background of the circumstances at the material time, namely that Zadar had been exposed to daily shelling and had not had a regular supply of water or electricity, and that third parties had occupied the applicant’s flat.

The case was remitted to the first-instance court.

27. In the resumed proceedings, on 18 January 1994 the Zadar Municipal Court again ruled in favour of the municipality and terminated the applicant’s specially protected tenancy. It observed that she had been absent from the flat for over six months without justified reason and repeated in substance the findings of the judgment of 9 October 1992.

28. The applicant appealed. On 19 October 1994 the County Court reversed the first-instance judgment and dismissed the municipality’s claim. It found that the escalation of the war and the applicant’s personal circumstances justified her absence from the flat.

29. On 10 April 1995 the Zadar Municipality lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).

30. On 15 February 1996 the Supreme Court allowed the appeal, reversed the County Court’s judgment and upheld the judgment of the Municipal Court. It found that the reasons submitted by the applicant for her absence from the flat were not justified. The relevant part of the Supreme Court’s judgment read as follows:

“During the aggression against Croatia, living conditions were the same for all citizens of Zadar and, as rightly submitted by the plaintiff, it is neither possible nor legitimate to separate the defendant’s case from the context of that aggression. To hold the contrary would mean assessing her case in isolation from all of the circumstances which characterised that time and determined the conduct of each individual.

Contrary to the appellate court, this Court, assessing in that context the defendant’s decision not to return to Zadar during the aggression but to stay in Italy, considers the non-use of the flat unjustified. The factual findings made in the case reveal that, in view of her state of health and the available travel connections, the defendant was able to come to Zadar; her health would not have deteriorated because of her stay in Zadar; and she could have taken care of herself. The assumption that she would have had to make a considerable mental and physical effort in order to provide for her basic living needs (all the citizens of Zadar who remained in the town, from the youngest to the oldest, were exposed to the same living conditions) does not justify her failure to return to Zadar and, accordingly, does not constitute a justified reason for the non-use of the flat.”

31. On 8 November 1996 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). She claimed that her rights to respect for her home and property had been violated and that she had been deprived of her right to a fair hearing.

32. On 5 November 1997 the Convention came into force in respect of Croatia.

33. On 8 November 1999 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint. It found that the Supreme Court had correctly applied the relevant legal provisions to the facts established by the lower courts when holding that the applicant’s absence from the flat for more than six months had been unjustified. The Constitutional Court concluded that the applicant’s constitutional rights had not been violated.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution

34. The relevant provisions of the 1990 Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990 and 135/1997), as in force at the material time, read as follows:

Article 16

“Rights and freedoms may be restricted only by law to protect the rights and freedoms of others, the legal order, public morals or health.”

Article 34

“1. The home is inviolable.”

Article 48

“1. The right to property is guaranteed.

2. Property implies duties. Holders of the title to property and property users shall have a duty to contribute to the general welfare.”

Article 90

“3. Only certain provisions of a statute may have retroactive effects.”

Article 134

“International agreements concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public shall be part of the Republic’s internal legal order and shall be [hierarchically] superior to the [domestic] statutes.”

B. The Constitutional Court Act

35. The relevant part of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/1999), as in force at the material time, provided that individuals or legal entities could lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if they considered that a judicial or administrative decision, or a decision of a legal entity invested with public authority, had violated their human rights or fundamental freedoms guaranteed by the Constitution (section 59). A constitutional complaint, in principle, did not suspend the implementation of the impugned decision (section 63). If the Constitutional Court allowed a constitutional complaint, it had to quash the impugned decision and remit the case to the competent authority for a new decision (section 72).

C. The Act incorporating the Convention

36. The Act on Ratification of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and Protocols Nos. 1, 4, 6, 7 and 11 to the Convention (Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Official Gazette – International Agreements, no. 18/1997) came into force on 5 November 1997. It incorporated the Convention as an international treaty into the Croatian legal system.

D. The Housing Act

1. Relevant provisions

37. The Housing Act (Zakon o stambenim odnosima, Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993), as in force at the material time, provided that a holder of a specially protected tenancy (“the tenant”) had a right to permanent use of the flat for living purposes, to sublet part of it to someone else and to participate in the administration of the building in which the flat was located. The Act also provided that, in agreement with the provider of the flat, the tenant could exchange it for another flat and, exceptionally, use part of it for business purposes.

38. Section 67 provided that the tenant’s cohabitants could acquire the tenancy after the tenant’s death.

39. Section 99 read as follows:

“(1) A specially protected tenancy may be terminated if the tenant ... ceases to occupy the flat for an uninterrupted period exceeding six months.

(2) A specially protected tenancy shall not be terminated under the provisions of subsection (1) of this section in respect of a person who does not use the flat on account of undergoing medical treatment, performance of military service or other justified reasons.”

40. Under section 105(1) the provider of the flat had to bring a civil action in order to terminate the specially protected tenancy. The tenancy was terminated as soon as the court’s judgment, upholding the claim of the provider of the flat, became res judicata (see, inter alia, the Supreme Court’s decision no. Rev-1009/1993-2 of 15 June 1994).

2. The case-law of the Supreme Court

41. In decisions nos. Rev-3839/93-2 of 19 January 1994, Rev-2276/00-2 of 21 November 2000 and Rev-590/03-2 of 17 December 2003, the Supreme Court interpreted section 99(1) of the Housing Act as follows:

“War events per se, without any particular reasons rendering use of the flat impossible, do not constitute a justified reason for not using it.”

42. In a series of decisions (for example, in cases nos. Rev-152/1994-2 of 23 February 1994, Rev-1780/1996-2 of 10 March 1999, Rev-1606/00-2 of 1 October 2003, Rev-998/03-2 of 4 December 2003 and Rev-590/03-2 of 17 December 2003), starting with decision no. Rev-155/1994-2 of 16 February 1994, the Supreme Court interpreted another aspect of section 99(1) of the Housing Act as follows:

“The fact that a flat that is not being used by its tenant is illegally occupied by a third person does not, per se, make the non-use [of the flat by the tenant] justified. In other words, if the tenant fails to take the appropriate steps to regain possession of the flat within the statutory time-limits set forth in section 99(1) of the Housing Act ..., then the [illegal occupation of the flat by a third person] is not an obstacle to the termination of the specially protected tenancy.”

E. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act

43. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Official Gazette no. 27/1991), as in force at the material time, entitled the holder of a specially protected tenancy of a publicly owned flat to purchase it from the provider under favourable conditions.

F. The Civil Procedure Act

44. The Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991 and 91/1992), as in force at the material time, provided that an appeal on points of law (revizija) lay to the Supreme Court against second-instance judgments.

In cases where a first-instance judgment had been reversed by the second-instance judgment but the Supreme Court reversed the latter and upheld the former, the first-instance judgment became res judicata when the Supreme Court delivered its decision.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A. The Vienna Convention of 1969 on the Law of Treaties

45. Article 28 of the Vienna Convention on the Law of Treaties of 23 May 1969 (“the Vienna Convention”) provides:

Non-retroactivity of treaties

“Unless a different intention appears from the treaty or is otherwise established, its provisions do not bind a party in relation to any act or fact which took place or any situation which ceased to exist before the date of the entry into force of the treaty with respect to that party.”

B. The Permanent Court of International Justice

46. The Permanent Court of International Justice (PCIJ) has dealt with the issue of its jurisdiction ratione temporis in several cases. In the case of Phosphates in Morocco (Preliminary Objections) between Italy and France, the Italian Government maintained, inter alia, that the dispossession of certain Italian nationals resulting from the decision of the French Mines Department of 8 January 1925, and the denial of justice that had followed, were inconsistent with international obligations incumbent on France. The ratification of the declaration by which France accepted the compulsory jurisdiction of the PCIJ was filed on 25 April 1931. In its judgment of 14 June 1938 (PCIJ, Series A/B, no74, pp. 10-30), when examining France’s preliminary objection based on the lack of jurisdiction ratione temporis, the PCIJ held:

“The French Government bases its objection on the following passage in its declaration: ‘...in any disputes which may arise after the ratification of the present declaration with regard to situations or facts subsequent to this ratification.’ [p. 22]

...

[The Court’s compulsory jurisdiction] only exists within the limits within which it has been accepted. In this case, the terms on which the objection ratione temporis submitted by the French Government is founded, are perfectly clear: the only situations or facts falling under the compulsory jurisdiction are those which are subsequent to the ratification and with regard to which the dispute arose, that is to say, those which must be considered as being the source of the dispute. [p. 23]

...

...The situations and the facts which form the subject of the limitation ratione temporis have to be considered from the point of view both of their date in relation to the date of ratification and of their connection with the birth of the dispute. Situations or facts subsequent to the ratification could serve to found the Court’s compulsory jurisdiction only if it was with regard to them that the dispute arose. [p. 24]

...

[The] decision of the Mines Department, owing to its date, falls outside the Court’s jurisdiction. The Italian Government has sought to avert this consequence by arguing ... that the decision of 1925 constituted only an uncompleted violation of international law; that this violation only became definitive as a result of certain acts subsequent to the crucial date and of the final refusal to remedy in any way the situation created in 1925, and that these acts gave rise to the dispute between the two Governments. [p. 27]

...

The Court cannot regard the denial of justice alleged by the Italian Government as a factor giving rise to the present dispute. In its Application, the Italian Government has represented the decision of the Department of Mines as an unlawful international act ... That being so, it is in this decision that we should look for the violation of international law – a definitive act which would, by itself, directly involve international responsibility. This act being attributable to the State and described as contrary to the treaty right of another State, international responsibility would be established immediately as between the two States. In these circumstances the alleged denial of justice ... merely results in allowing the unlawful act to subsist. It exercises no influence either on the accomplishment of the act or on the responsibility ensuing from it. [p. 28]

...

... [T]he complaint of a denial of justice cannot be separated from the criticism which the Italian Government directs against the decision of the Department of Mines of January 8th, 1925, for the Court could not regard the denial of justice as established unless it had first satisfied itself as to the existence of the rights of the private citizens alleged to have been refused judicial protection. But the Court could not reach such a conclusion without calling in question the decision of the Department of Mines of 1925. It follows that an examination of the justice of this complaint could not be undertaken without extending the Court’s jurisdiction to a fact which, by reason of its date, is not subject thereto.

...

In conclusion, the Court finds that the dispute submitted to it by the Italian Government ... did not arise with regard to situations or facts subsequent to the ratification of the acceptance by France of the compulsory jurisdiction, and that in consequence it has no jurisdiction to adjudicate on this dispute. [pp. 28-29]”

C. The International Court of Justice

47. The issue of temporal jurisdiction arose also in a number of cases before the International Court of Justice (ICJ). In Certain Property (Liechtenstein v. Germany), Preliminary Objections, Liechtenstein maintained that certain decisions by German courts delivered in the period between 1995 and 1998 declaring inadmissible the action of Prince Hans-Adam II of Liechtenstein for restitution of a painting, which had been confiscated by Czechoslovakia on 21 June 1945 under “the Beneš Decrees”, were in breach of international law. In these inadmissibility decisions the German courts relied on the Convention on the Settlement of Matters Arising out of the War and the Occupation, signed in 1952, as amended in 1954, which had come into force on 5 May 1955 (“the Settlement Convention”). In order to found the jurisdiction of the ICJ, Liechtenstein relied in its Application on Article 1 of the European Convention for the Peaceful Settlement of Disputes of 29 April 1957, which came into force between Liechtenstein and Germany on 18 February 1980. In its judgment of 10 February 2005, when examining Germany’s preliminary objection based on the lack of jurisdiction ratione temporis, the ICJ held:

“47. The Court will now consider whether the present dispute has its source or real cause in the facts or situations which occurred in the 1990s in Germany and, particularly, in the decisions by the German courts in the Pieter van Laer Painting case, or whether its source or real cause is the Beneš Decrees under which the painting was confiscated and the Settlement Convention which the German courts invoked as ground for declaring themselves without jurisdiction to hear that case.

48. The Court observes that it is not contested that the present dispute was triggered by the decisions of the German courts in the aforementioned case. This conclusion does not, however, dispose of the question the Court is called upon to decide, for under Article 27 (a) of the European Convention for the Peaceful Settlement of Disputes, the critical issue is not the date when the dispute arose, but the date of the facts or situations in relation to which the dispute arose.

...

51. ...The Court ... finds that the decisions of the German courts in the Pieter van Laer Painting case cannot be separated from the Settlement Convention and the Beneš Decrees, and that these decisions cannot consequently be considered as the source or real cause of the dispute between Liechtenstein and Germany.

52. The Court concludes that, although these proceedings were instituted by Liechtenstein as a result of decisions by German courts regarding a painting by Pieter van Laer, these events have their source in specific measures taken by Czechoslovakia in 1945, which led to the confiscation of property owned by some Liechtenstein nationals, including Prince Franz Josef II of Liechtenstein, as well as in the special regime created by the Settlement Convention. The decisions of the German courts in the 1990s dismissing the claim filed by Prince Hans-Adam II of Liechtenstein for the return of the painting to him were taken on the basis of Article 3, Chapter Six, of the Settlement Convention. While these decisions triggered the dispute between Liechtenstein and Germany, the source or real cause of the dispute is to be found in the Settlement Convention and the Beneš Decrees. In light of the provisions of Article 27 (a) of the European Convention for the Peaceful Settlement of Disputes, Germany’s ... preliminary objection must therefore be upheld.”

D. The International Law Commission’s Draft Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts

48. The relevant provisions of the Draft Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts, as adopted by the International Law Commission on 9 August 2001 (for the text of the Draft Articles and Commentary, see Report of the International Law Commission on the Work of its Fifty-third Session, Official Records of the General AssemblyFifty-sixth SessionSupplement no. 10 (A/56/10), chap. IV.E.1 and chap. IV.E.2, pp. 46 and 133-45) read as follows:

Article 13
International obligation in force for a State

“An act of a State does not constitute a breach of an international obligation unless the State is bound by the obligation in question at the time the act occurs.”

Article 14
Extension in time of the breach of an international obligation

“1. The breach of an international obligation by an act of a State not having a continuing character occurs at the moment when the act is performed, even if its effects continue.

2. The breach of an international obligation by an act of a State having a continuing character extends over the entire period during which the act continues and remains not in conformity with the international obligation.

3. The breach of an international obligation requiring a State to prevent a given event occurs when the event occurs and extends over the entire period during which the event continues and remains not in conformity with that obligation.”

IV. DECLARATIONS OF CROATIA UNDER FORMER ARTICLES 25 AND 46 OF THE CONVENTION

49. On 5 November 1997, when depositing the instrument of ratification of the Convention with the Secretary General of the Council of Europe, the Croatian Minister for Foreign Affairs made the following declarations (contained in the instrument of ratification):

“The Republic of Croatia recognises for an indefinite period of time, in accordance with Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Article 6 of Protocol No. 4 and Article 7 of Protocol No. 7, the competence of the European Commission of Human Rights to deal with petitions addressed to the Secretary General of the Council of Europe by any person, non-governmental organisation or group of individuals claiming to be the victim of a violation of the rights set forth in the Convention and its Protocols, where the facts of the alleged violation of these rights occur after the Convention and its Protocols have come into force in respect of the Republic of Croatia.

The Republic of Croatia recognises for an indefinite period of time, in accordance with Article 46 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Article 6 of Protocol No. 4 and Article 7 of Protocol No. 7, as compulsory ipso facto and without special agreement the jurisdiction of the European Court of Human Rights in all matters concerning the interpretation and application of the Convention and its Protocols and relating to facts occurring after the Convention and its Protocols have come into force in respect of the Republic of Croatia.”

THE LAW

THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

50. The Government raised two preliminary objections, based respectively on the Court’s lack of jurisdiction ratione temporis to entertain the application and the applicant’s failure to exhaust domestic remedies.

Jurisdiction ratione temporis

1. The Government’s submissions

51. The Government submitted that, according to the established case-law of the Convention institutions (see B.A. v. Turkey, no. 15505/89, Commission decision of 12 March 1990, unreported, and K. v. Turkey, no. 14206/88, Commission decision of 11 July 1989, Decisions and Reports 62, pp. 307-08), the Court did not have jurisdiction ratione temporis in cases where a decision given by the domestic courts after the Convention’s entry into force related to events occurring before that date.

52. Furthermore, according to the case-law of the ICJ it was not the date on which the dispute arose that was important for establishing jurisdiction ratione temporis but the date on which the facts or situations that led to the dispute occurred (see Certain Property (Liechtenstein v. Germany), Preliminary Objections, cited above, §§ 48-49 and 52).

53. The present case could not be distinguished from Jovanović v. Croatia ((dec.), no. 59109/00, ECHR 2002-III). In its admissibility decision the Chamber had erred when emphasising the difference between the instantaneous character of the dismissal decision in Jovanović and the proceedings for the termination of a specially protected tenancy in the present case. It had overlooked the fact that the proceedings against the applicant had been instituted because she had ceased to occupy her flat for an uninterrupted period exceeding six months. That situation had begun when the applicant left the flat in July 1991 and continued until February 1992, when the Zadar Municipality brought a civil action against her. All of the domestic court decisions had been based exclusively on the applicant’s absence during that period and on whether or not there was a justified reason for that absence. In its decision, which was the only one given in the case after the date of Croatia’s ratification of the Convention on 5 November 1997 (“the critical date”), the Constitutional Court had limited itself to examining whether the substantive law in force during the above-mentioned period had been properly applied. Therefore, the fact that the Jovanović case had involved a dismissal followed by a disciplinary appeal and court proceedings, whereas the present case involved the applicant’s absence followed by court proceedings aimed at terminating her tenancy on that ground, was an immaterial distinction.

Moreover, in both cases the constitutional complaint had been lodged before, but had been dismissed by the Constitutional Court after, the critical date.

54. In any event, the applicant’s tenancy had been terminated when the Supreme Court gave its judgment, which was before the critical date. It had been an instantaneous act which had not given rise to a continuing situation. The subsequent Constitutional Court decision had not contained any elements which would permit it to be seen as an original or autonomous decision.

2. The applicant’s submissions

55. The applicant argued that the facts which occurred between July 1991 and February 1992 were by no means decisive for establishing the Court’s temporal jurisdiction since they only enabled the State to exercise its power to seek termination of her tenancy through court proceedings. She had lost her home in the proceedings brought by the State to terminate her tenancy rather than by reason of an instantaneous act such as the dismissal from employment in the Jovanović case. That aim had not been achieved until the final outcome of the proceedings in late 1999. The directly decisive decision was therefore that of the Constitutional Court since that court had examined whether her rights to respect for her home and to the peaceful enjoyment of her possessions had been violated; and it had the power to quash the Supreme Court’s judgment and remit the case for a fresh decision. Therefore, the crucial facts of the case had been those State acts, subsequent to her absence from the flat, which had breached her Convention rights. Those facts were the real subject matter of the dispute before the Court.

56. After the entry into force of the Convention in respect of the State concerned, all acts and omissions had to conform to the Convention, even where they were merely extensions of an already existing situation. While it was true that the Court could examine only facts post-dating ratification, it could have regard to prior facts inasmuch as they could be relevant for the understanding of those occurring after that date.

57. The applicant claimed that the Government’s reference to the ICJ’s decision was irrelevant because the case-law of the Court was significantly different from that of the ICJ owing to the special nature of the Convention. The Court, unlike the ICJ, recognised continuing violations.

58. In any event, the termination of the applicant’s tenancy had resulted in a continuing situation since she had been prevented at all times from returning to her home.

3. The Chamber’s decision

59. In its final decision on admissibility the Chamber examined of its own motion its temporal jurisdiction. It found that the applicant’s specially protected tenancy had not been terminated by the fact that she had left the flat, but by virtue of the subsequent decisions of the domestic courts. In this respect the present case differed significantly from Jovanović, where the events complained of (the decision dismissing the applicant from work) had represented a single instantaneous act, and the subsequent proceedings had been instituted by the applicant in order to challenge that act.

60. Furthermore, in the proceedings before the domestic courts the applicant’s specially protected tenancy had not been terminated by a single decision. Rather, it had been the subject of an entire set of proceedings before the domestic courts.

61. The Chamber acknowledged that the greater part of the proceedings had taken place prior to the entry into force of the Convention in respect of Croatia, and that the Supreme Court’s judgment had been given before that date. However, what was important was the fact that the final decision (within the meaning of the Convention) had been taken by the Constitutional Court on 8 November 1999, that is to say, after the critical date. This was so because the outcome of the Constitutional Court proceedings had been directly decisive for the applicant’s rights protected by the Convention. That court had been called upon to decide whether the lower courts’ judgments had violated the applicant’s rights to respect for her home and to the peaceful enjoyment of her possessions, that is, to examine the same complaints which she had raised in her application to the Court.

62. Therefore, the Chamber held that the present application fell within the Court’s competence ratione temporis.

4. The Grand Chamber’s assessment

(a) Whether the Court is competent at this stage of the proceedings to deal with the Government’s objection ratione temporis

63. The Court notes that no plea of inadmissibility on account of lack of jurisdiction ratione temporis was made by the Government at the admissibility stage. Nevertheless, the Chamber decided in its final decision on admissibility to examine its temporal jurisdiction of its own motion, holding that the issue called for consideration. The Government raised their objection ratione temporis for the first time in their observations before the Grand Chamber. The applicant, for her part, did not ask the Court to dismiss the Government’s preliminary objection in application of Rule 55 of the Rules of Court, according to which “any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application”.

64. The question therefore arises whether the Government are estopped from raising their preliminary objection at this stage of the proceedings.

65. The Court reiterates that the Grand Chamber is not precluded from deciding questions concerning the admissibility of an application under Article 35 § 4 of the Convention, since that provision enables the Court to dismiss applications it considers inadmissible “at any stage of the proceedings”. Thus, even at the merits stage the Court may reconsider a decision to declare an application admissible if it concludes that it should have been declared inadmissible for one of the reasons given in the first three paragraphs of Article 35 of the Convention (see, inter aliaAzinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 32, ECHR 2004-III, and Odièvre v. France [GC], no. 42326/98, § 22, ECHR 2003-III).

66. In the instant case the Court finds that, notwithstanding the requirements of Rule 55 of the Rules of Court, which in any event must be interpreted in a manner compatible with the Convention, in particular Article 32 thereof, the Government cannot be considered to be precluded from raising the issue of temporal jurisdiction before the Grand Chamber.

67. Firstly, incompatibility ratione temporis is a matter which goes to the Court’s jurisdiction rather than a question of admissibility in the narrow sense of that term. Since the scope of the Court’s jurisdiction is determined by the Convention itself, in particular by Article 32, and not by the parties’ submissions in a particular case, the mere absence of a plea of incompatibility cannot extend that jurisdiction. To hold the contrary would mean that where a respondent State waived its right to plead or omitted to plead incompatibility, the Court would have to rule on the merits of a complaint against that State concerning a right not guaranteed by the Convention or on a Convention right not yet binding on it, for example by virtue of a valid reservation clause (incompatibility ratione materiae) or because it has not yet ratified an additional Protocol (incompatibility ratione personae).

The same has to be true for the Court’s temporal jurisdiction, since the non-retroactivity principle (see paragraph 45 above) operates to limit ratione temporis the application of the jurisdictional, and not only substantive, provisions of the Convention.

Accordingly, the Court, in line with the position taken by the Commission on this point (see Nielsen v. Denmark, no. 343/57, Commission decision of 2 September 1959, Yearbook 2, p. 454), has to satisfy itself that it has jurisdiction in any case brought before it, and is therefore obliged to examine the question of its jurisdiction at every stage of the proceedings.

68. Secondly, the Court has already held that it is not open to it to set aside the application of another admissibility criterion, namely the six-month rule, solely because a Government has not made a preliminary objection to that effect (see Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000-I). In reaching that conclusion it explained that the six-month rule, in reflecting the wish of the Contracting Parties to prevent past decisions being called into question after an indefinite lapse of time, served the interests not only of the respondent Government but also of legal certainty as a value in itself. It added that the rule marked out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signalled to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision was no longer possible. Having regard to the fact that the purpose of limitations ratione temporis is to preclude the possibility of submitting to the Court, by means of an application, facts dating from a period when the respondent State was not in a position to foresee the international responsibility or legal proceedings to which these facts might give rise, the Court considers that the above reasoning concerning the six-month rule applies a fortiori in the present instance.

69. Thirdly, despite the Government’s failure to raise the relevant objection earlier, and without prejudice to the above-mentioned considerations, the Chamber examined its competence ratione temporis of its own motion and the parties addressed the question in their observations before the Grand Chamber. Accordingly, the issue of temporal jurisdiction is a live issue that must be examined.

(b) Limitations on the Court’s temporal jurisdiction

70. The Court reiterates that, in accordance with the general rules of international law (see paragraph 45 above), the provisions of the Convention do not bind a Contracting Party in relation to any act or fact which took place or any situation which ceased to exist before the date of the entry into force of the Convention with respect to that Party (see, for example, Kadiķis v. Latvia (dec.), no. 47634/99, 29 June 2000).

71. It further notes that, in its declarations made under former Articles 25 and 46 of the Convention (see paragraph 49 above), Croatia recognised the competence of the Convention organs to deal with individual petitions based on facts occurring after the Convention and its Protocols had come into force in respect of Croatia. These declarations remain valid for the determination of the jurisdiction of the Court to receive individual applications under the current Article 34 of the Convention by virtue of Article 6 of Protocol No. 11, which reads as follows:

“Where a High Contracting Party had made a declaration recognising the competence of the Commission or the jurisdiction of the Court under former Article 25 or 46 of the Convention with respect to matters arising after or based on facts occurring subsequent to any such declaration, this limitation shall remain valid for the jurisdiction of the Court under this Protocol.”

72. Accordingly, the Court is not competent to examine applications against Croatia in so far as the alleged violations are based on facts having occurred before the critical date. However, the question of whether an alleged violation is based on a fact occurring prior or subsequent to a particular date gives rise to difficulties when, as in the present case, the facts relied on fall partly within and partly outside the period of the Court’s competence.

(c) The Court’s case-law

73. In Stamoulakatos v. Greece (no. 1) (26 October 1993, Series A no. 271), the applicant complained about his various convictions in absentia by Greek courts prior to the date of Greece’s acceptance of the right of individual petition under former Article 25 of the Convention. However, he had lodged appeals against these convictions, which were subsequently dismissed, after that date. The Court held that, although those appeals had been lodged after the relevant date, they were closely bound up with the proceedings that had led to his conviction. Divorcing these appeals from the events which gave rise to them would be tantamount to rendering Greece’s declaration accepting the right of individual petition nugatory. Accordingly, the Court declared the application incompatible with the Convention ratione temporis.

74. In Kadiķis (cited above) the applicant requested the Central Electoral Commission to allow him to sign a petition without having a seal affixed on his passport since the existence of the seal would reveal his political opinions and his sympathy for a particular political party. Construing the ensuing silence of the Central Electoral Commission as an implicit decision rejecting his request, the applicant brought an action in court against that decision. These facts occurred before the date of ratification, while the proceedings following the applicant’s action and ending with a final decision dismissing his claim occurred after that date.

In Jovanović (cited above) the applicant was dismissed from work because of his alleged participation in a “referendum” for Serbian autonomy in Croatia. His disciplinary appeal and his subsequent civil action were unsuccessful. He lodged a constitutional complaint challenging the constitutionality of the court decisions dismissing his civil action that had been delivered before ratification. The Constitutional Court dismissed his constitutional complaint after ratification.

The Court considered the implicit decision of the Electoral Commission in Kadiķis and the applicant’s dismissal in Jovanović as instantaneous acts which had not given rise to a continuing situation of a violation of the Convention. It held that divorcing the domestic courts’ judgments delivered after ratification from the events which had given rise to the court proceedings would amount to giving retroactive effect to the Convention, which would be contrary to general principles of international law. It accordingly declared these applications incompatible with the Conventionratione temporis.

The Court followed the same approach in Litovchenko v. Russia (dec.), no. 69580/01, 18 April 2002, Kikots and Kikota v. Latvia (dec.), no. 54715/00, 6 June 2002, and Veeber v. Estonia (no. 1), no. 37571/97, 7 November 2002.

75. In the joined cases of Moldovan and Others and Rostas and Others v. Romania ((dec.), nos. 41138/98 and 64320/01, 13 March 2001) the applicants complained, inter alia, under Article 2 of the Convention, that the Romanian authorities had failed to conduct an effective investigation into the killings of their relatives, which had taken place before ratification. The Court held that the alleged obligation to conduct an effective investigation was derived from the aforementioned killings whose compatibility with the Convention could not be examined. It therefore declared that complaint incompatible with the Convention ratione temporis.

76. In Zana v. Turkey (judgment of 25 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII) the applicant complained inter alia, under Article 10 of the Convention, about his conviction on 26 March 1991 on account of a statement he had made to journalists in August 1987. Turkey accepted the compulsory jurisdiction of the Court only in respect of facts and events which had occurred subsequent to 22 January 1990, the day on which it filed its declaration. The Court did not accept the Turkish Government’s argument that the relevant principal fact for establishing jurisdiction ratione temporis was the applicant’s statement to the journalists. Rather, the principal fact was the applicant’s conviction, since it was that conviction which constituted interference with the applicant’s rights under Article 10. The Court accordingly dismissed the Government’s preliminary objection based on lack of jurisdiction ratione temporis.

(d) The appropriate test

77. It follows from the above case-law that the Court’s temporal jurisdiction is to be determined in relation to the facts constitutive of the alleged interference. The subsequent failure of remedies aimed at redressing that interference cannot bring it within the Court’s temporal jurisdiction.

78. An applicant who considers that a State has violated his rights guaranteed under the Convention is usually expected to have resort first to the means of redress available to him under domestic law. If domestic remedies prove unsuccessful and the applicant subsequently applies to the Court, a possible violation of his rights under the Convention will not be caused by the refusal to remedy the interference, but by the interference itself, it being understood that this may be in the form of a court judgment.

79. Therefore, in cases where the interference pre-dates ratification while the refusal to remedy it post-dates ratification, to retain the date of the latter act in determining the Court’s temporal jurisdiction would result in the Convention being binding for that State in relation to a fact that had taken place before the Convention came into force in respect of that State. However, this would be contrary to the general rule of non-retroactivity of treaties (see paragraphs 45 and 70 above).

80. Moreover, affording a remedy usually presupposes a finding that the interference was unlawful under the law in force when the interference occurred (tempus regit actum). Therefore, any attempt to remedy, on the basis of the Convention, an interference that had ended before the Convention came into force would necessarily lead to its retroactive application.

81. In conclusion, while it is true that from the ratification date onwards all of the State’s acts and omissions must conform to the Convention (see Yağcı and Sargın v. Turkey, 8 June 1995, § 40, Series A no. 319‑A), the Convention imposes no specific obligation on the Contracting States to provide redress for wrongs or damage caused prior to that date (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 38, ECHR 2004‑IX). Any other approach would undermine both the principle of non-retroactivity in the law of treaties and the fundamental distinction between violation and reparation that underlies the law of State responsibility.

82. In order to establish the Court’s temporal jurisdiction it is therefore essential to identify, in each specific case, the exact time of the alleged interference. In doing so the Court must take into account both the facts of which the applicant complains and the scope of the Convention right alleged to have been violated.

(e) Application of the test to the present case

83. The applicant complained that, by terminating her specially protected tenancy, the State had violated her rights to respect for her home and to the peaceful enjoyment of her possessions. This being so, the Court accepts that the termination of her tenancy was the fact constitutive of the alleged interference. It remains to be determined when the termination occurred.

84. The Court observes that for a tenancy to be terminated under Croatian law there had to be a court judgment upholding the claim of the provider of the flat to that end. The tenancy was terminated from the date on which such a judgment became res judicata (see paragraph 40 above). In the present case, that judgment was given on 18 January 1994 by the Zadar Municipal Court. However, since it was subsequently reversed by the Zadar County Court’s judgment of 19 October 1994, it became res judicata on 15 February 1996 when the Supreme Court, by its own judgment, reversed the County Court’s judgment. Therefore, it was at that moment – neither before nor afterwards – that the applicant lost her tenancy.

85. It follows that the alleged interference with the applicant’s rights lies in the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996. The subsequent Constitutional Court decision only resulted in allowing the interference allegedly caused by that judgment – a definitive act which was by itself capable of violating the applicant’s rights – to subsist. That decision, as it stood, did not constitute the interference. Having regard to the date of the Supreme Court’s judgment, the interference falls outside the Court’s temporal jurisdiction.

86. As to the applicant’s argument that the termination of her tenancy resulted in a continuing situation (see paragraph 58 above), the Court reiterates that the deprivation of an individual’s home or property is in principle an instantaneous act and does not produce a continuing situation of “deprivation” in respect of the rights concerned (see, inter aliaMalhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII, and, mutatis mutandisOstojić v. Croatia (dec.), no. 16837/02, ECHR 2002-IX). Therefore, the termination of the applicant’s tenancy did not create a continuing situation.

87. The only remaining issue to be examined is whether the Constitutional Court’s decision, in particular its refusal to quash the Supreme Court’s judgment, was in itself inconsistent with the Convention.

88. In the light of the conclusion that the interference occurred prior to the critical date (see paragraphs 84-85 above), the applicant’s constitutional complaint should be regarded as the exercise of an available domestic remedy. It cannot be argued that the Constitutional Court’s refusal to provide redress, that is, to quash the Supreme Court’s judgment, amounted to a new or independent interference since such obligation cannot be derived from the Convention (see paragraphs 79 and 81 above).

89. As already noted (see paragraph 80 above), affording a remedy usually presupposes a finding that the impugned decision was unlawful under the law as it stood when the case was decided by a lower court. For the Court, proceedings concerning a constitutional complaint to the Croatian Constitutional Court are by no means different. The Constitutional Court was asked to review the constitutionality of the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996. The law in force at the time when the Supreme Court gave its judgment did not include the Convention and that court could not therefore apply it.

90. Under the general rule of international law expressed in Article 28 of the Vienna Convention, treaty provisions do not apply retroactively unless the parties have expressly agreed otherwise. That is true in particular of a treaty such as the Convention, which comprises more than mere reciprocal engagements between the Contracting States. It directly creates rights for private individuals within their jurisdiction (see, inter aliaIreland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 239, Series A no. 25). Therefore the above rule on non-retroactivity of treaties is relevant not only for the Court itself but also, first and foremost, for the domestic courts when they are called upon to apply the Convention. The Court, on account of its subsidiary role in safeguarding human rights, must be careful not to reach a result tantamount to compelling the domestic authorities to apply the Convention retroactively.

91. In this connection, the Court notes that the Constitutional Court, when deciding the applicant’s constitutional complaint, could not have applied the Convention as an international treaty without having faced the difficulty posed by Article 28 of the Vienna Convention providing for the non-retroactivity of treaties. Moreover, since the Convention was incorporated into the Croatian legal system in the form of a statute (see paragraph 36 above), and given that under the 1990 Croatian Constitution statutes could not be applied retroactively (see paragraph 34 above), the Constitutional Court could not in the instant case have applied the Convention when reviewing the Supreme Court’s judgment. To hold otherwise would mean that the Constitutional Court was bound to take account of the Convention, even though the Convention was not in force in Croatia when the Supreme Court adopted its judgment.

(f) Conclusion

92. Since the fact constitutive of the interference giving rise to the present application is the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996, and not the Constitutional Court’s decision of 8 November 1999, an examination of the merits of this application could not be undertaken without extending the Court’s jurisdiction to a fact which, by reason of its date, is not subject thereto. To do so would be contrary to the general rules of international law. It follows that the application is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3.

93. In view of this conclusion, it is not necessary for the Court to examine the Government’s further objection based on the applicant’s failure to exhaust domestic remedies.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds, by eleven votes to six, that it is unable to take cognisance of the merits of the case.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 8 March 2006.

Lawrence EarlyLuzius Wildhaber
Deputy RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) dissenting opinion of Judge Loucaides joined by Judges Rozakis, Zupančič, Cabral Barreto, Pavlovschi and Davíd Thór Björgvinsson;

(b) dissenting opinion of Judge Zupančič joined by Judge Cabral Barreto;

(c) dissenting opinion of Judge Cabral Barreto.

L.W.
T.L.E.

DISSENTING OPINION OF JUDGE LOUCAIDES
JOINED BY JUDGES ROZAKIS, ZUPANČIČ,
CABRAL BARRETO, PAVLOVSCHI 
AND DAVÍD THÓR BJÖRGVINSSON

I disagree with the majority’s view that the Court has no jurisdiction to examine the present application as it is incompatible ratione temporis. I believe that in this particular case the interference with the applicant’s right to respect for her home and to the peaceful enjoyment of her possessions became complete with the decision of the Constitutional Court dated 8 November 1999, that is to say, after Croatia had recognised the competence of the Convention organs to deal with individual petitions based on facts occurring after the Convention and its Protocols came into force in respect of Croatia.

Under the domestic law a specially protected tenancy could only be terminated by a civil action by the provider of the flat resulting in a judgment upholding the claim. A judgment becomes res judicata, that is, a final, unappealable judgment, when it is legally irreversible under the domestic law[1]. This result in the present case was brought about by the above decision of the Constitutional Court. Until then each judgment in the relevant civil action was subject to an appeal that could have led to the judgment being quashed. In other words the completion of the civil action which was necessary to terminate the relevant tenancy in the form of a judicial judgment amounting to a final adjudication of the relevant claim (res judicata) consisted of a chain of judicial proceedings up to and including the proceedings before the Constitutional Court.

 

Therefore, we are not dealing here with an interference with a right under the Convention which had a legal effect independently of any ensuing judicial proceedings issued with the exclusive object of remedying the interference. In the present case the interference was the result of a series of judicial proceedings ending with the decision of the Constitutional Court, which was the only final, irreversible judicial decision in these proceedings.

It is basically for this reason that the present case is distinguishable from those set out in paragraphs 73-76 of the judgment where the interference was complete and effective before any judicial proceedings were issued. In those cases the interference was an autonomous event distinct from judicial proceedings that were subsequently issued with the sole objective of securing an order setting aside the original decision or act constitutive of the interference. Such a distinction cannot be made in the present case. The judicial proceedings in this case consisted of different stages of one and the same civil action which ended in a requirement for the termination of the applicant’s tenancy and the consequent interference complained of.

According to the majority the alleged interference was caused by the judgment of the Supreme Court of 15 February 1996: “a definitive act which was by itself capable of violating the applicant’s rights.” The majority rightly attaches decisive importance to the “definitive” nature of the judgment upholding the claim of the provider of the flat as an essential condition for the establishment of the relevant interference with the applicant’s rights. But the judgment of the Supreme Court was not in a legal sense “definitive”. It was only conditionally definitive because under the domestic law it could be reversed under the constitutional complaint procedure. The Constitutional Court had power to quash the judgment of the Supreme Court in the same way that the Zadar County Court reversed on 19 October 1994 the judgment of the Zadar Municipal Court of 18 January 1994 in the relevant proceedings. The majority states that the judgment which amounted to termination of the tenancy was this Zadar Municipal Court judgment. Yet, the relevant statement continues as follows:

“84. ... However, since it was subsequently reversed by the Zadar County Court’s judgment of 19 October 1994, it became res judicata on 15 February 1996 when the Supreme Court, by its own judgment, reversed the County Court’s judgment. Therefore, it was at that moment – neither before nor afterwards – that the applicant lost her tenancy.

85. It follows that the alleged interference with the applicant’s rights lies in the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996. The subsequent Constitutional Court decision only resulted in allowing the interference allegedly caused by that judgment – a definitive act which was by itself capable of violating the applicant’s rights – to subsist. ...”

According to this passage, the majority finds that a “definitive” judgment is necessary to constitute an interference with the applicant’s rights and concludes that this “definitive” judgment must be the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996. However it is difficult to understand why they characterise this judgment as “definitive” or “res judicata” in spite of the fact that it could be set aside by the Constitutional Court after a constitutional complaint. Such a constitutional complaint was in fact lodged in this case and gave the Constitutional Court the opportunity to render its decision that completed the interference with the applicant’s rights after Croatia had recognised the jurisdiction of the Court. It should be noted here that when it examined the case the Constitutional Court had jurisdiction to apply the European Convention on Human Rights. The application of the Convention by the Constitutional Court in this case could not be considered as amounting to retroactive enforcement of the Convention because the decision of the Constitutional Court was itself part and parcel of the judicial action that resulted in the termination of the applicant’s tenancy and therefore part – the final part, in fact – of the interference complained of. It may be useful to add here that the relevant legal principles of the Convention had in any event been part of the domestic law of Croatia since the 1990 Constitution.

It is true that right up to the level of the Constitutional Court each individual appeal or complaint which followed the initial judgment terminating the applicant’s tenancy offered the possibility of a reversal of a preceding decision affecting the applicant’s rights. However, so long as this series of appeals and complaints were steps in a composite judicial process leading to the decision of the Constitutional Court which alone could be considered the final res judicata amounting to the interference with the applicant’s right, the fact that they also functioned as a kind of remedial process in the above sense cannot change their character as a sine qua non condition for the termination of the tenancy in question and, consequently, as a prerequisite for the establishment of the relevant interference.

In so far as the majority emphasised that the Constitutional Court’s decision “only resulted in allowing the interference allegedly caused by that judgment [the Supreme Court’s judgment]... to subsist”, thereby implying that the Constitutional Court’s decision was irrelevant to the question under consideration because it did not reverse the Supreme Court’s judgment, I believe that the approach is wrong. What really matters is that the Supreme Court’s judgment was not “definitive” before Croatia recognised the competence of the Convention organs because a constitutional complaint against that judgment was still pending before the Constitutional Court when such recognition was granted. Further, it is the final Constitutional Court decision which followed that made the relevant civil action irreversible thus terminating the applicant’s tenancy and bringing the problem of the interference complained of by the applicant within the competence of our Court.

In the light of the above, I find that the conclusion of the Chamber regarding the temporal jurisdiction of the Court was correct.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE ZUPANČIČ 
JOINED BY JUDGE CABRAL BARRETO

I completely agree with what Judge Loucaides spells out in his comprehensive dissenting opinion. Here, I would merely like to expound on one implausible aspect of the majority position, which in my opinion deserves special attention.

The substance of the majority opinion, the ruling, is to be found in paragraph 85, which reads:

“It follows that the alleged interference with the applicant’s rights lies in the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996. The subsequent Constitutional Court decision only resulted in allowing the interference allegedly caused by that judgment – a definitive act which was by itself capable of violating the applicant’s rights – to subsist. That decision, as it stood, did not constitute the interference. Having regard to the date of the Supreme Court’s judgment, the interference falls outside the Court’s temporal jurisdiction.” (emphasis added)

I wonder what this crucial construct – on which the whole judgment is based – is supposed to mean. Might the implication be that the Constitutional Court has merely omitted to correct the alleged violation, that is, that the commission of the alleged violation had been perpetrated by the Croatian Supreme Court? Could it be maintained that the Constitutional Court has perpetrated – because it allowed the interference to subsist – a commission by omission?

If so, why is it then that presumably irrelevant omissions of this kind are a domestic remedy that this Court has repeatedly required to be exhausted before it would deal with the case? In German cases, for example, in order to be able to deal with them we insist that the constitutional complaint be filed and that the Federal Constitutional Court – in a bare and unmotivated rejection of the complaint – “allow the interference to subsist”. Are we from now on going to maintain that, yes, this is an effective domestic remedy – not only in theory but also in practice! – which must, we insist, always first be exhausted, and, no, the decision of the German Constitutional Court – involving even more omitting, because there we do not even call for reasons to be given for the rejection of the constitutional complaint – did not constitute the interference? “Oh,” we shall say, “it merely allowed the interference (of whatever lower instance) to subsist!

Shall we from now on count the six-month limit from the “real” interference of the lower-instance decision, or from the moment when the 

 

Constitutional court will have unreceptively, by its mere omission to correct it, “allowed the interference to subsist”?

Admittedly, the ratio legis for the requirement of preliminary exhaustion of domestic remedies is different from the ratio legis for the temporal limitation of the Convention’s impact. The intent of the former is that the Contracting State be given full opportunity at domestic level to deal with the violation; the latter simply deals with the non-retroactivity of a contractual obligation. The purpose of the six-month rule, on the other hand, as of all such rules, derives from the need for security and stability of all potentially affected legal interactions. After the momentous decision in Scozzari and Giunta v. Italy ([GC], nos. 39221/98 and 41963/98, ECHR 2000-VIII) this purpose gained considerably in its significance. The consistent practical application of the requirement of exhaustion of domestic remedies and of the six-month rule, however, presupposes a fixed place and time of occurrence. The newly introduced ambiguity concerning the legal meaning of the Constitutional Courts’ rejections of constitutional complaints, although presently only in the ratione temporis consideration, will raise doubts concerning cross-lateral consistency of our case-law. In other words, despite the teleological divergences of different interacting doctrines (the non-exhaustion doctrine, the six-month rule, and the ratione temporis validity), there must be practical consistency in everyday decision-making.

In terms of formal logic, however, the key paragraph 85 of the majority judgment seems to be built upon the distinction between a necessary condition and a cause. To reiterate the majority’s conclusion, I think it would be fair to say that they hold that the Constitutional Court’s decision was a necessary condition for but not a cause of the violation.

Unfortunately, this distinction is as specious as it is misleading.

We know that single determinative causes as such do not exist. Every event is a consequence of a myriad of necessary conditions, in other words, the “caused” event in question would not have occurred if any one of the sine qua non conditions had been missing. In our everyday discourse we then pick up only one of these necessary conditions as determinative for the outcome – and we call it a “cause.”

However, when causal nexus is assessed in law, the label of “cause” is often selectively, if not always arbitrarily, attached to a single necessary condition. The law usually chooses the one necessary condition that critically depends on human conduct and the presumptive free will controlling it. This makes sense inasmuch as every legal sanction targets the free will of the actor and presumes to change it. Often this kind of selective preference for the one critical necessary condition – although this is clearly misleading – is then, as if it were the only precondition of the event, called a “cause.”

This theory of “adequate causation”[2] – especially in tort law – is simply a logically misleading disguise for a policy of the legislator or a court intent on blaming and sanctioning the human factor in the causal chain leading to the tort. Rather than speak of a “cause,” since we are in fact dealing with sanctioning policy, it would be more straightforward to say why the particular decision-maker has chosen to focus the blame on that one specific and particular necessary condition (the particular “human factor”).

In our case, it is clear that the violation in question would not have occurred had it been corrected by the Constitutional Court[3]. That the Constitutional Court permitted the violation “to subsist” is thus clearly one of the necessary conditions of the violation[4]. However, the majority, without telling us why, seem to imply that this necessary condition is not determinative, critical, and relevant for the ultimate violation. In other words, the majority refuse to grant this particular necessary condition the status of a “cause”.

The majority do not say, for example, that the Constitutional Court’s decision was simply a passive acquiescence to the merits of the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996 and as such deserving of no blame. The majority flatly state that merely “allowing the interference [of the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996] to subsist” is not a sufficient condition for blame. The majority do not explain why in other cases such “subsistence” nevertheless constitutes the necessary condition in terms of exhaustion of domestic remedies. In other words the majority’s decision is perhaps circular, because it says in effect that it is not a condition because it is not a sufficient condition, and is certainly not transparent.

It is not transparent because in the end we fail to learn why the one necessary condition of the violation, the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996, is seen as constitutive of the violation (deserving of blame) – whereas the other necessary condition, the Constitutional Court’s decision, is not. The undisputed fact is that without the Constitutional Court’s permission of continued “subsistence” of the Supreme Court’s judgment of 15 February 1996, there would be no violation. It logically follows that the Constitutional Court’s decision was – all other things being equal – both the necessary and the sufficient condition of the violation.

For the sake of argument, we can also imagine the reverse order of the events. The decision of the Supreme Court could have been in favour of the applicant – say on purely non-Conventional grounds – only for the Constitutional Court to reverse it[5]. In that case, presumably, the violation would have occurred after the critical date and the Convention would be applicable ratione temporis. The Grand Chamber would then delve into the merits of this case and perhaps find that there was a violation. Before that, however, one would have to explain why such a reverse order of events would bring the case within the temporal limits of the Convention. Would the majority then say that the Constitutional Court’s decision did something positive, rather than merely permit the Supreme Court’s judgment to “subsist”? If so, what is the crucial difference between the actual and the hypothetical situation? Is it the difference between “omission” and “commission”? Those of us used to precise pénaliste reasoning know how tenuous this distinction may be.

In the end I am, therefore, constrained to come to the conclusion either that (1) the majority’s position remains logically unintelligible, or that (2) this case has been decided on an unconvincing technicality, or (3) both of the above.

This will become apparent when Blečić begins to serve as a precedent in future cases. Will the import of this precedent be that the last decision of the national court, which does not reverse the penultimate decision – but merely permits it to “subsist” – may count as a required domestic remedy, but does not count as a real decision bringing the case within the temporal limits of the Convention?

Apart from all that, I am convinced that as far as the merits of the case are concerned this is not the end of the matter. In the case file there are indications that there may be thousands of similar cases. Sooner or later they will reach this Court.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE CABRAL BARRETO

(Translation)

1. I regret that I am unable to agree with the majority’s finding that, for lack of jurisdiction ratione temporis, the Court cannot examine the merits of the case.

On that point I join the dissenting opinions of my colleagues Judges Zupančič and Loucaides.

I wonder moreover what will be regarded as the final domestic decision after this judgment for the purpose of fixing the dies a quo for the six-month period in which applicants must lodge an application and whether they will have to take their case to a constitutional court in order to exhaust domestic remedies once a supreme court’s decision has become res judicata.

I am very curious to see how the case-law is going to develop on those questions.

2. As it happens, the question which has induced me to produce this opinion is a relatively minor one in the present case, but it could have unforeseeable consequences for orderly judicial procedure before our Court: are the Government estopped from raising for the first time before the Grand Chamber a preliminary objection that the Court lacks jurisdiction ratione temporis (see paragraph 64 of the judgment)?

3. I would first like to make it clear that I agree entirely with the majority when they observe: “the Grand Chamber is not precluded from deciding questions concerning the admissibility of an application under Article 35 § 4 of the Convention” (see paragraph 65 of the judgment).

I would go even further: in the present case, given that the Chamber had examined of its own motion its jurisdiction ratione temporis, the Grand Chamber was in a sense likewise obliged to look into the matter of its own motion.

But it is one thing to examine a question of one’s own motion and quite another to do so at the request of the parties.

It seems to me that when the Court rules on the admissibility or the merits of an application it implicitly answers all related questions, whether that means the Court’s jurisdiction to entertain the application or the specific questions it raises, such as exhaustion of domestic remedies or compliance with the six-month rule.

In other words, in so doing the Court is implicitly affirming that it has jurisdiction.

As paragraph 67 of the judgment says, “the Court ... has to satisfy itself that it has jurisdiction in any case brought before it, and is therefore obliged 

 

to examine the question of its jurisdiction at every stage of the proceedings”.

4. If that is the case, what is the point of asking whether the Government were or were not estopped from raising the preliminary question of the Court’s jurisdiction?

I believe that it is possible to draw the following distinction in this connection:

– if the Government are estopped, the Court need not examine the question in depth, since it can affirm its jurisdiction implicitly, as it does in all its judgments, through a declaration of admissibility and a judgment on the merits;

– if, on the other hand, the Government are not estopped and raise a preliminary objection, the Court is required to consider their arguments in order to decide whether these should be accepted or rejected.

That is where, in my opinion, the interest of the question lies, and it is a question of decisive importance not only for the orderly conduct of the Court’s business but also for the scale of the Court’s workload, because while a decision that the Government are estopped from raising an objection does not call for very much intellectual effort or substantive reasoning, it is quite significantly more difficult, in principle, to analyse the arguments put forward by the Government in order to decide whether these should be accepted or rejected.

Hence the importance of the question.

5. For my part, I consider that if the respondent Government wish to raise a plea of inadmissibility, they must do so, unless prevented by exceptional circumstances, in their written or oral observations on the admissibility of the application.

That, I might mention here, is what is explicitly provided in Rule 55 of the Rules of Court, which would become a dead letter if the very broad interpretation adopted by the majority were to prevail.

What is more, Rule 55 reflects the consistent practice of both the Commission and the Court.

6. The Commission always unequivocally said that preliminary objections were to be considered estopped unless raised before the decision on admissibility.

The former Court endorsed that line in its judgment in De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium (18 June 1971, §§ 47-55, Series A no. 12). Paragraph 54 of the judgment reads as follows:

“It is in fact usual practice in international and national courts that objections to admissibility should as a general rule be raised in limine litis. This, if not always mandatory, is at least a requirement of the proper administration of justice and of legal stability. The Court itself has specified in Rule 46, paragraph 1, of its Rules, that ‘a preliminary objection must be filed by a Party at the latest before the expiry of the time-limit fixed for the delivery of the first pleading’.

Doubtless, proceedings before the Court are not the same as those which took place before the Commission and usually the parties are not even the same; but they concern the same case and it results clearly from the general economy of the Convention that objections to jurisdiction and admissibility must, in principle, be raised first before the Commission to the extent that their character and the circumstances permit (compare the Stögmüller judgment of 10 November 1969, Series A, pp. 41-42, paragraph 8, and the Matznetter judgment of the same date, Series A, p. 32, paragraph 6).”

The new Court confirmed those principles in Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], no. 23885/94, § 25, ECHR 1999-VIII:

“The Court notes that the Government did not raise before the Commission the preliminary objection they have now made under Article 34 of the Convention that ÖZDEP did not have standing as a victim. Consequently, an estoppel should arise against them (see, among other authorities, the Zana v. Turkey judgment of 25 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, p. 2546, § 44). In its report, however, the Commission examined that issue of its own motion. If an estoppel was nonetheless held to arise against the Government, they would be deprived of an opportunity to make representations on a point that was considered by the Commission of its own motion and was the subject of argument before the Court. That appears inconsistent with the principles of adversarial procedure and equality of arms. Consequently, the Government must be permitted to raise the objection concerned even though it was made out of time.”

If I have correctly interpreted that judgment, there is estoppel unless the Chamber has examined of its own motion the question which forms the basis of the preliminary objection concerned.

In accordance with that interpretation, the principles of adversarial procedure and equality of arms require the Government to be allowed to present argument on the question for the first time before the Grand Chamber.

The Court reaffirmed the above line of case-law in Dikme v. Turkey, no. 20869/92, §§ 44 and 45, ECHR 2000-VIII:

“44. The Court notes at the outset that it has jurisdiction to take cognisance of preliminary pleas of this kind if and in so far as the respondent State has already raised them before the Commission to the extent that their nature and the circumstances permitted; if that condition is not satisfied, the Government are estopped from raising the matter before the Court (see, among many other authorities, the De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 29‑31, §§ 47-55, and the Ciulla v. Italy judgment of 22 February 1989, Series A no. 148, p. 14, § 28). In the instant case that condition is clearly not satisfied in respect of any of the Government’s pleas of inadmissibility under Article 35 of the Convention (see paragraphs 42 and 43 above).

The Court observes that the Government were twice granted an extension of the time allowed for submitting observations on the application’s admissibility. However, they had not commented on the matter by the time the Commission adopted its admissibility decision on 17 October 1994.

45. Admittedly, the reason prompting an objection to admissibility sometimes comes to light after the decision accepting the application: for example, a reversal of domestic case-law may disclose the existence of a hitherto unknown remedy or an applicant may formulate a new complaint whose admissibility the Government have not yet had the opportunity of contesting (see, among other authorities, the Artico v. Italy judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, pp. 13-14, § 27). Similarly, the concern to observe the principles of adversarial procedure and equality of arms may make it necessary to permit the Government to raise an objection out of time, for example where the Commission examines of its own motion a preliminary issue that was not raised before it by the respondent State (see Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], no. 23885/94, § 25, ECHR 1999-VIII).

However, since the instant case does not fall within that category, the Government are estopped from raising the objections in question.”

In this case-law of the Court, attention should, however, be drawn to this or that particularity relating to certain conditions of admissibility, especially those concerning the exhaustion of domestic remedies and compliance with the six-month rule.

Compliance with the six-month rule is one of the conditions of admissibility the Court is required to examine even where the respondent Government have said nothing about it.

In its Walker v. the United Kingdom decision of 25 January 2000 (cited in paragraph 68 of the judgment), the Court had this to say on the matter:

“... the [six-month] rule, in reflecting the wish of the Contracting Parties to prevent past decisions being called into question, after an indefinite lapse of time, serves the interests not only of the respondent Government but also of legal certainty as a value in itself. It marks out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision is no longer possible (see X v. France, application no. 9587/81, Commission decision of 13 December 1982, DR 29, pp. 239-40, §§ 13 and 16; and K. v. Ireland, application no. 10416/83, Commission decision of 17 May 1984, DR 38, p. 160, § 6).

It is therefore not open to the Court to set aside the application of the six-month rule solely because a Government have not made a preliminary objection based on it.”

On the other hand, where the Government have not pleaded non-exhaustion of domestic remedies at the admissibility stage they are estopped from doing so later; they are deemed to have waived the right to raise the question (see, among other authorities, Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 44, ECHR 1999-II).

In conclusion, I would like to repeat what the Court said in Odièvre v. France ([GC], no. 42326/98, § 22, ECHR 2003-III) and Azinas v. Cyprus ([GC], no. 56679/00, § 32, ECHR 2004-III):

“[E]ven at the merits stage and subject to Rule 55 of the Rules of Court, the Court may reconsider a decision to declare an application admissible where it concludes that it should have been declared inadmissible for one of the reasons given in the first three paragraphs of Article 35 of the Convention.” (emphasis added)

7. From the foregoing I draw two conclusions:

(a) where the Chamber has looked into this matter of its own motion, the principles of adversarial procedure and equality of arms require parties to be given the opportunity to raise the question of the Grand Chamber’s jurisdiction ratione temporis;

(b) in all other cases, the respondent Government are estopped by virtue of Rule 55 of the Rules of Court from pleading at the merits stage a failure to comply with conditions of admissibility which they omitted to raise at the admissibility stage.

But perhaps that is what the majority meant to say when they spoke, in paragraph 69 of the judgment, of a “live issue that must be examined”.

I wait with interest to see whether practice will confirm that that is so.

Sažmi komentare
Član P1-1 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija