Maroslavac protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
13.02.2024
Članovi
P1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
P1-1-2
Ključne reči
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Unutrašnje polje slobodne procene
Broj predstavke
64806/16
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet se odnosi na prigovore podnositeljke predstavke na temelju člaka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju da je bilo procesnih nedostataka u inspekcijskom nadzoru njenog poslovanja i da joj je naloženo da plati porez za razdoblja u odnosu na koja je pravo države da naplati taj porez prestalo zastarom.

Godine 2001. podnositeljka predstavke, koja je javni beležnik, kupila je poslovni prostor čiju je vrednost, prema domaćem pravu, imala pravo da odbije od poreza na dobit tokom razdoblja od sledećih šest godina. Nekretnina je plaćena približno 360.000,00 eura, ali je kasnije veštačenje pokazalo da je vrednost nekretnine približno 660.000,00 eura.

Nalogom od 26. juna 2007. poreska uprava je pokrenula inspekcijski nadzor podnositeljke. Nadzor je sproveden u odnosu na porez na dodanu vrednost za razdoblje od 1.1.2003. do 31.5.2007. i porez na dobit za razdoblje od 1.1.2003 do 31.12.2006. godine. U međuvremenu, inspekcijski nadzor proširen je tako da uključuje porez na dohodak podnositeljkce za razdoblje od 1.1.2003. do 31.12.2005., o čemu je ona obaveštena 5.11.2007. godine.

Nakon izvršenog nadzora, sačinjen je zapisnik o nadzoru od 6.11.2007. u kojem je, među ostalim, navedeno da 2001., 2002. i 2003. nije iskazala prihod koji proizlazi iz revalorizacije njene imovine, protivno domaćem pravu, i da stoga iznose prijavljene u njenoj poreskoj prijavi u odnosu na porez na dobit za 2003. godinu treba povećati. Ona je podnela prigovor na ovaj zapisnik, navodeći da je nadzorom obuhvaćena 2001. i 2002. godina, koje su izvan zakonskog roka zastare. Međutim, njen je prigovor greškom dostavljen u pogrešno odeljenje Područnog ureda Zagreb. Dana 28.12.2007. Područni ured Zagreb doneo je poresko rešenje u kojem je utvrdio da je podnositeljka platila manji porez na dobit 2003., 2004. i 2005., manji PDV za sve godine od 2003. do 2007., kao i manji porez na kapitalnu dobit za 2003., 2004. i 2005. nego što je trebala. Naloženo joj je da plati dodatni porez i obračunane zatezne kamate. Ona je podnela žalbu protiv ovog rešenja. Prigovorila je, između ostalog, da su u obračun njene poreske obaveze za 2001. i 2002. uključena razdoblja za koja je nastupila zastara. Nakon toga, Područni ured Zagreb doneo je novo poresko rešenje, kojim se zamenjuje ovo od 28.12.2007. godine, u kojem je slično utvrdio da je podnositeljka platila manji porez na dobit 2003., 2004. i 2005., manji PDV za sve godine od 2003. do 2007. i manji porez na kapitalnu dobit za 2003., 2004. i 2005. nego što je trebala. Naloženo joj je da plati dodatni porez i obračunate zatezne kamate. Ona se na ovo rešenje žalila, ponovivši svoje tvrdnje. Ministarstvo finansija je odbilo njenu žalbu, nakon čega je ona podnela upravnu tužbu, koju je Upravni sud RH odbio, 19.1.2011. godine. Dana 5. maja podnositeljka je podnenela ustavnu tužbu navodeći da je postupak bio nepošten i da je došlo do povrede njenog prava na vlasništvo. Ustavni sud odbio je ovu tužbu potvrdivši obrazloženje Upravnog suda da podnositeljka nije pravovremeno podnela prigovor te napomenuvši da razdoblje na koje je inspekcijski nadzor proširen nije bilo obuhvaćeno (apsolutnim) rokom zastare utvrđenim u članu 92. Općeg poreznog zakona.

U predstavci Evropskom sudu za ljudska prava, ona je prigovorila je da su u inspekcijskom nadzoru u obzir uzete njene financijske aktivnosti u 2001. i 2002. godini i da joj je posledično naloženo da plati porez na dobit za to razdoblje iako je istekao zakonski rok zastare te da domaće vlasti nikada nisu prikladno odgovorile na njene prigovore u tom pogledu. Prigovorila je i da nije mogla na pravi način da učestvovuje u utvrđivanju svoje obveze plaćanja poreza na dohodak s obzirom na to da joj je zaključak o proširenju inspekcijskog nadzora na porez na dohodak dostavljen samo dan pre završetka inspekcijskog nadzora. Pozvala se na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Sud smatra da je rešenje domaćih tijela kojim je podnositeljki naloženo da plati određeni novčani iznos poreza na dobit predstavljalo mešanje u njeno pravo vlasništva zajamčeno članom 1. Protokola br. 1, pri čemu se podrazumeva da se to mešanje treba ispitati sa stajališta pravila iz drugog stavka člana 1. Protokola br. 1, prema kojem države imaju pravo primenjivati zakone koje smatraju potrebnima za osiguranje plaćanja poreza.

Kada je reč o opravdanosti ovog mešanja, kada govorimo o sferi poreza, dobro utvrđeno stajalište Suda je da se državama mora priznati određeni stepen dodatnog poštovanja i slobode pri izvršavanju njihovih fiskalnih funkcija u smislu testa zakonitosti.

U ovom predmetu, prilikom utvrđivanja poreske obaveze podnositeljke za 2003., u prvostepenom poreskom rešenju izričito je navedeno da je poreski organ izvršio obračun poreza za 2003. tako što je u poresku osnovicu uključio određene iznose koji su se trebali smatrati dospelima za prethodne dve godine. Sud zaključuje da je u ovom predmetu postojala dovoljno jasna pravna osnova za nalaganje podnositeljki da plati porez na dobit za 2003. godinu. Sud je uveren da je, u skladu sa njegovom ranijom praksom u pogledu zakonitosti rešenja koja su donela domaća tela, nalaganje podnositeljki predstavke da plati porez na dobit za 2003. u navedenom iznosu predstavljalo srazmernu meru koja je preduzeta radi ostvarivanja legitimnog cilja osiguranja plaćanja poreza.

Uzimajući u obzir navedena razmatranja i široku slobodu procene koju država uživa u sferi poreza, Sud smatra da je rešenje kojim je podnositeljki predstavke da plati porez na dobit bilo zakonito i nije predstavljalo nesrazmeran teret za podnositeljku. Stoga u ovom predmetu nije došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET MAROSLAVAC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 64806/16) 

PRESUDA

Članak 1. Protokola br. 1 • Osiguranje plaćanja poreza • Zakonito i razmjerno rješenje kojim je podnositeljici zahtjeva naloženo platiti neplaćeni porez na dobit nakon inspekcijskog nadzora njezinog poslovanja

STRASBOURG

13. veljače 2024.

Presuda je konačna 13. svibnja 2024.

U predmetu Maroslavac protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Frédéric Krenc,
Davor Derenčinović, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 64806/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Željka Maroslavac („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 7. studenoga 2016., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru u pogledu prava vlasništva podnositeljice zahtjeva, a da se ostatak zahtjeva proglasi nedopuštenim, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 12. prosinca 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovore podnositeljice zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju da je bilo postupovnih nedostataka u inspekcijskom nadzoru njezinog poslovanja i da joj je naloženo platiti porez za razdoblja u odnosu na koja je pravo države da naplati taj porez prestalo zastarom.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1958. i živi u Zagrebu. Zastupala ju je gđa I. Bojić, odvjetnica koja se bavi odvjetništvom u Zagrebu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Godine 2001. podnositeljica zahtjeva, koja je javna bilježnica, kupila je poslovni prostor čiju je vrijednost, prema domaćem pravu, imala pravo odbiti od poreza na dobit tijekom razdoblja od sljedećih šest godina. Podnositeljica zahtjeva platila je dotičnu nekretninu otprilike 2.700.000,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 360.000,00 eura (EUR)), ali je kasnije vještačenje pokazalo da je vrijednost nekretnine 5.000.000,00 kuna (približno 660.000,00 eura).
  5. Nalogom od 26. lipnja 2007. Područni ured Zagreb Porezne uprave Ministarstva financija (dalje u tekstu: „Područni ured Zagreb”) pokrenuo je inspekcijski nadzor podnositeljice zahtjeva. Nadzor je proveden u odnosu na porez na dodanu vrijednost (PDV) za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. svibnja 2007. i porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2006.
  6. Zaključkom od 26. listopada 2007., inspekcijski nadzor proširen je tako da uključuje porez na dohodak podnositeljice za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2005. Podnositeljica je o tom zaključku obaviještena 5. studenoga 2007.
  7. Dana 7. studenoga 2007. podnositeljici zahtjeva dostavljen je zapisnik o nadzoru od 6. studenoga 2007. u kojem je, među ostalim, navedeno da 2001., 2002. i 2003. nije iskazala prihod koji proizlazi iz revalorizacije njezine imovine, protivno domaćem pravu, i da stoga iznose prijavljene u njezinoj poreznoj prijavi u odnosu na porez na dobit za 2003. godinu treba povećati.
  8. Podnositeljica zahtjeva podnijela je prigovor na zapisnik o nadzoru navodeći da je nadzorom obuhvaćena 2001. i 2002. godina, koje su izvan zakonskog roka zastare. Tvrdila je i da nije mogla aktivno sudjelovati u postupku zbog kasne dostave zaključka o proširenju nadzora na njezin porez na dohodak. Međutim, njezin je prigovor greškom dostavljen u pogrešan odjel Područnog ureda Zagreb.
  9. Dana 28. prosinca 2007. Područni ured Zagreb donio je porezno rješenje u kojem je utvrdio da je podnositeljica platila manji porez na dobit 2003., 2004. i 2005., manji PDV za sve godine od 2003. do 2007. i manji porez na dohodak od kapitala za 2003., 2004. i 2005. nego što je trebala. Podnositeljici je stoga naloženo platiti dodatni porez i obračunane zatezne kamate. U tekstu rješenja navedeno je kako slijedi:

„S obzirom na to da porezna obveznica nije iskazala prihod od revalorizacije imovine do vrijednosti iznosa koji je prijavljen za odbitak od dobiti kao amortizacija po osnovi revalorizacije 2001., 2002. i 2003., inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da neprijavljeni prihod od revalorizacije imovine iznosi 1.462.084,59 kuna.

Posljedično, porez na dobit za 2003. … povećan je za 1.462.084,59 kuna[1].”

  1. Dana 6. veljače 2008. podnositeljica je podnijela žalbu protiv poreznog rješenja od 28. prosinca 2007. Prigovorila je, među ostalim, da su u obračun njezine porezne obveze za 2001. i 2002. uključena razdoblja za koja je nastupila zastara i da nije mogla učinkovito sudjelovati u postupku.
  2. Dana 14. veljače 2008. podnositeljičin prigovor na zapisnik o nadzoru (vidi stavak 9. ove presude) zaprimljen je u nadležnoj ispostavi Područnog ureda Zagreb.
  3. Posljedično, dana 20. veljače 2008. Područni ured Zagreb donio je novo porezno rješenje, kojim se zamjenjuje porezno rješenje od 28. prosinca 2007. (vidi stavak 10. ove presude), u kojem je slično utvrdio da je podnositeljica platila manji porez na dobit 2003., 2004. i 2005., manji PDV za sve godine od 2003. do 2007. i manji porez na dohodak od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka za 2003., 2004. i 2005. nego što je trebala. Podnositeljici je naloženo platiti dodatni porez i obračunane zatezne kamate, koje su, prema primjenjivoj stopi od 20 %, za 2003. iznosile 513.654,52 kune (približno 68.500,00 eura). Mjerodavni dijelovi tog rješenja glase kako slijedi:

„Provedenim inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da je [podnositeljica] … u svojoj glavnoj knjizi za 2001. evidentirala procijenjenu vrijednost svojeg poslovnog prostora … i da je u razdoblju od 2001. do 2006. obračunala amortizaciju i iskazala odbitke za ukupnu procijenjenu vrijednost tog poslovnog prostora.

Člankom 100. stavkom 5. Općeg poreznog zakona … predviđeno je da se inspekcijski nadzor mora proširiti na prethodna razdoblja oporezivanja ako postoje činjenice koje ukazuju na to da bi se proširenim inspekcijskim nadzorom mogao značajnije izmijeniti iznos utvrđene porezne obveze. U skladu s navedenom zakonskom odredbom, tijekom inspekcijskog nadzora u 2003. izvršen je ispravak obračuna amortizacije za 2001. i 2002.

Člankom 91. stavkom 1. Općeg poreznog zakona … predviđeno je da se tijek zastare može prekinuti svakom službenom radnjom [nadležnog] poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje porezne obveze …

Člankom 92. istog zakona predviđeno je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

Inspekcijski nadzor poslovanja [podnositeljice] obavljen je u skladu s odredbama članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona; [podnositeljica] je sudjelovala u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za poreznu obvezu na način da je davala obavijesti, predočavala evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave. U tijeku nadzora [podnositeljica] je bila svjesna uočenih nepravilnosti … na kojima se temeljilo utvrđenje da bi nadzor trebalo proširiti na porez na dohodak …

Tijekom inspekcijskog nadzora … utvrđeno je da je [podnositeljica] 2001. imala pravo na amortizaciju nabavne vrijednosti potraživanjem odbitka u iznosu od 551.446,00 kuna i da razlika između nabavne cijene i procijenjene vrijednosti iznosi 487.361,53 kune te da je radi odbitka za amortizaciju na temelju procijenjene vrijednosti trebala povećati svoj prihod od revalorizacije imovine za 487.361,53 kune … Isto vrijedi i za 2002. i 2003.

S obzirom na to da [podnositeljica] 2001., 2002. i 2003. nije iskazala prihod od revalorizacije imovine do iznosa koji je potraživan za amortizaciju po osnovi revalorizacije, inspekcijskim nadzorom utvrđen je prihod od revalorizacije u iznosu od 1.462.084,59 kuna.

Posljedično, obračun poreza na dobit za 2003. … povećan je za 1.462.084,59 kuna[2].”

  1. Dana 31. ožujka 2008. podnositeljica je podnijela žalbu protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 20. veljače 2008. Ponovila je svoje tvrdnje da je nastupila zastara njezinih poreznih obveza za 2001. i 2002. i da nije mogla učinkovito sudjelovati u postupku.
  2. Dana 9. srpnja 2008. Ministarstvo financija odbilo je podnositeljičinu žalbu utvrdivši da je prvostupanjsko porezno tijelo pravilno utvrdilo podnositeljičinu poreznu obvezu. Kad je riječ o tvrdnji o isteku zakonskog roka zastare, Ministarstvo se pozvalo na članak 100. stavak 5. Općeg poreznog zakona i navelo da su u njezinu predmetu postojale činjenice koje ukazuju na to da bi se proširenjem inspekcijskog nadzora mogao bitno izmijeniti iznos utvrđene porezne osnovice. Kad je riječ o njezinu sudjelovanju u postupku, Ministarstvo je u biti ponovilo zaključke pobijanog poreznog rješenja (vidi stavak 13. ove presude).
  3. Dana 21. listopada 2008. podnositeljica je podnijela upravnu tužbu prigovarajući, među ostalim, zbog isteka roka zastare za utvrđivanje njezine porezne obveze za 2001. i 2002. i zbog nemogućnosti učinkovitog sudjelovanja u postupku.
  4. Dana 19. siječnja 2011. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljičinu upravnu tužbu smatrajući da je podnositeljica sudjelovala u inspekcijskom nadzoru i da svoj prigovor o isteku zakonskog roka zastare nije podnijela upravnim tijelima.
  5. Dana 5. svibnja 2011. podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu navodeći da je postupak bio nepošten i da je došlo do povrede njezina prava vlasništva.
  6. Dana 4. svibnja 2016. Ustavni sud odbio je njezinu tužbu potvrdivši obrazloženje Upravnog suda da podnositeljica nije pravovremeno podnijela prigovor te napomenuvši da razdoblje na koje je inspekcijski nadzor proširen nije bilo obuhvaćeno (apsolutnim) rokom zastare utvrđenim u članku 92. Općeg poreznog zakona.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

  1. Mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br.127/2000, 26/2000, 86/2001 i 150/2002), koji je bio na snazi od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2008., glase kako slijedi:

Članak 1.

Opća odredba

„Ovaj Zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drukčije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava.

Članak 7.

Pravo na očitovanje

„Prije donošenja poreznog akta kojim se utvrđuju prava i obveze poreznog obveznika, porezno tijelo mora poreznom obvezniku omogućiti očitovanje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje poreznog akta.

Članak 90.

Zastara

„ (1) Pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

(2) Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.

…“

Članak 91.

Prekid zastare

 

„(1) Tijek zastare prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.

(2)  Tijek zastare prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljeno na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni.

(3)  Nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.“

Članak 92.

Apsolutna zastara

„ Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.“

Članak 100.

Razdoblje inspekcijskog nadzora

„(1) Inspekcijski nadzor može se obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze.

(4)  Inspekcijski nadzor kod ostalih poreznih obveznika [odnosno onih koji prijavljuju prihod u iznosu višem od 50 milijuna kuna] u pravilu obuhvaća posljednje razdoblje oporezivanja za koja je podnesena porezna prijava.

(5) Inspekcijski nadzor iz stavka 4. ovoga članka mora se proširiti na prethodna razdoblja oporezivanja ako postoje činjenice koje ukazuju da bi se proširenim inspekcijskim nadzorom mogao bitnije izmijeniti iznos utvrđene porezne obveze.“

Članak 103.

Nalog za inspekcijski nadzor

„(1) Predmet i razdoblje inspekcijskog nadzora određuje porezno tijelo nalogom.

…“

Članak 104.

 Dostava naloga za inspekcijski nadzor 

„(1) Nalog za inspekcijski nadzor dostavlja se poreznom obvezniku i to:

- velikom poreznom obvezniku 30 dana prije početka inspekcijskog nadzora,

ostalim poreznim obveznicima 15 dana prije početka inspekcijskog nadzora.

…“

Članak 108.

Obveza sudjelovanja poreznog obveznika u provedbi inspekcijskog nadzora

„1) Porezni obveznik je dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge ...“

 

  1. U odluci br. U-III-1749/2017-4 od 9. listopada 2018. Ustavni sud presudio je da je odluka Visokog upravnog suda iz 2015., prema kojoj je, nakon što su porezna tijela donijela upravno rješenje, nastavio teći samo apsolutni rok zastare, bila proizvoljna jer je negirala cijeli koncept relativnog i apsolutnog roka zastare jer bi relativna zastara prestala djelovati.
  2. U odluci br. U-III/3552/2016 od 9. srpnja 2019., donesenoj u drugom poreznom predmetu koji se odnosio na zakonske rokove zastare, Ustavni sud presudio je kako slijedi:

„U pravnim stvarima u kojima država nastupa de iure imperii, legitimna je svrha instituta zastare potraživanja samoograničavanje i "samosankcioniranje" države, na način da vlastitim tijelima nalaže određenu dinamiku i učinkovitost u postupanju s time što im nameće jasno određen i svima poznat vremenski okvir unutar kojeg su ovlaštena postupati u predmetima u kojima se odlučuje o pravnom položaju građana, napose ako je riječ o nametanju obveza ili o izricanju sankcija. Ovlaštenje državnih tijela prestaje izvan vremenskog okvira određenog propisanim rokom nastupa apsolutne zastare te nakon toga građani više ne mogu biti izloženi "pritisku" mogućih odluka državnih tijela i "tereta" koje bi im država tim svojim odlukama mogla nametnuti. Prema tome, država ima neosporno pravo donositi zakonite odluke kojima građanima nameće određene terete, ali i građani imaju neosporno pravo ne biti neograničeno dugo izloženi takvim, makar i zakonitim odlukama (naime, načelo vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i od države zahtijeva agilnost i učinkovitost), pa institut zastare potraživanja uspostavlja pravičnu ravnotežu između države i građana u smislu članka 14. stavka 2. Ustava.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA Br. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su u inspekcijskom nadzoru u obzir uzete njezine financijske aktivnosti u 2001. i 2002. godini i da joj je posljedično naloženo platiti porez na dobit za to razdoblje iako je istekao zakonski rok zastare te da domaće vlasti nikada nisu prikladno odgovorile na njezine prigovore u tom pogledu. Prigovorila je i da nije mogla učinkovito sudjelovati u utvrđivanju svoje obveze plaćanja poreza na dohodak s obzirom na to da joj je zaključak o proširenju inspekcijskog nadzora na porez na dohodak dostavljen samo dan prije završetka inspekcijskog nadzora.
  2. Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a)  Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je iznos poreza na dobit koji joj je naloženo platiti za 2003. uključivao dospjele iznose u 2001. i 2002. Međutim, nije joj se moglo valjano naložiti da plati te iznose jer je za svako potraživanje poreza na dobit u odnosu na ta razdoblja nastupila zastara. Stoga je miješanje u njezino pravo vlasništva u mjeri u kojoj se odnosilo na te iznose bilo nezakonito.
  2. Podnositeljica je nadalje prigovorila da nijedno domaće tijelo nije ispitalo osnovanost njezine tvrdnje u tom pogledu, iako ju je iznijela već u svojem prigovoru na zapisnik o nadzoru i ponovila je kad se koristila svim drugim naknadnim pravnim sredstvima. Ni upravna tijela ni Upravni sud nisu porekli da je inspekcijski nadzor u biti proširen na 2001. i 2002. Međutim, nisu pružili nikakvo objašnjenje zašto je to učinjeno i kakve je posljedice proizvelo za porezne obveze podnositeljice za 2003. Porezna tijela pozvala su se na članak 100. stavak 5. Općeg poreznog zakona, kojim je omogućeno proširenje inspekcijskog nadzora na prethodna razdoblja. Međutim, nisu objasnila kako je to bilo u skladu sa stavkom 1. iste odredbe, kojim je predviđeno da se inspekcijski nadzor može obavljati samo za razdoblja za koja nije nastupila zastara. Štoviše, Upravni sud i Ustavni sud pogrešno su i proizvoljno odbacili njezinu tvrdnju o zakonskom roku zastare uz obrazloženje da nije iznijela tu tvrdnju pred upravnim tijelima.
  3. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da je način na koji su domaća tijela odgovorila na njezinu tvrdnju o zakonskom roku zastare primjenjivom na 2001. i 2002. bio proizvoljan i nezakonit i u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti kada je riječ o mjerodavnim odredbama o zastari u Općem poreznom zakonu. U njezinu slučaju zakonski rok zastare utvrđen u članku 90. Općeg poreznog zakona istekao je najkasnije 1. siječnja 2006. jer u tri neposredno prethodne godine porezna tijela nisu poduzela nikakve radnje u odnosu na nju, dok je apsolutni rok zastare na temelju članka 92. zakona bio potpuno nebitan.
  4. Na kraju, podnositeljica je tvrdila i da zaključak o proširenju inspekcijskog nadzora nije bio donesen u odgovarajućem obliku, da nikada nije bila usmeno obaviještena o tom proširenju kako je tvrdila Vlada i da joj je zaključak o proširenju dostavljen samo dan prije donošenja zapisnika o nadzoru, protivno domaćem pravu.

(a) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da miješanje u pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva nije bilo nezakonito. Objasnila je da su porezna tijela, kad su provodila inspekcijski nadzor za 2003., uvidjela da je nadzor potrebno proširiti na prethodna razdoblja jer postoje činjenice koje ukazuju na to da bi se proširenim nadzorom bitno izmijenio iznos obveze porezne obveznice na temelju članka 100. stavka 5. Općeg poreznog zakona. Konkretno, utvrđeno je da je podnositeljica zahtjeva obračunavala akumuliranu amortizaciju poslovnog prostora koji je stekla 2001. tijekom razdoblja od 2001. do 2006., u suprotnosti s računovodstvenim konvencijama u pogledu odbitaka za amortizaciju troškova nabave i revalorizacije imovine, protivno Zakonu o porezu na dobit i protivno relevantnoj uputi, objavljenoj na internetskim stranicama poreznih tijela, kojima je predviđeno da su, ako je imovina revalorizirana u prethodnom poreznom razdoblju, ali dobitci od revalorizacije nisu bili uključeni u prijavu za to porezno razdoblje, ti dobitci trebali biti uključeni u sljedeću prijavu poreza na dohodak.
  2. Proširenje inspekcijskog nadzora na 2001. i 2002. stoga je predstavljalo sastavni i nužni dio inspekcijskog nadzora provedenog za 2003. Prema mišljenju Vlade, za takvo proširenje nije nastupila zastara jer je zakonski rok zastare za 2003. počeo teći od 1. siječnja 2005., dok je prva službena radnja poreznog tijela poduzeta 26. lipnja 2007. donošenjem naloga o provođenju nadzora. Isto tako, proširenje nadzora nije bilo protivno apsolutnom roku zastare, koji bi u podnositeljičinu predmetu istekao tek 1. siječnja 2011.
  3. Nadalje, na temelju članka 105. stavka 2. Općeg poreznog zakona, ako porezni obveznik smatra da inspekcijski nadzor nije proveden u skladu s nalogom, može podnijeti prigovor poreznom tijelu koje ga je provelo. Ne samo da podnositeljica zahtjeva nikad nije podnijela takav prigovor nego je i dostavila tražene informacije za proširenje inspekcijskog nadzora na 2001. i 2002.
  4. Iz gore navedenih razloga i imajući u vidu da je podnositeljica pravnica i koristila se profesionalnim knjigovodstvenim uslugama, mjerodavno zakonodavstvo moralo joj je biti predvidljivo i trebala je biti svjesna opsega utvrđivanja poreza.
  5. Kad je riječ o prigovoru podnositeljice zbog nemogućnosti da sudjeluje u dijelu inspekcijskog nadzora, tužena država tvrdila je da je podnositeljica imala priliku iznijeti svoje očitovanje o svim okolnostima inspekcijskog nadzora i tijekom samog nadzora i nakon njega. Konkretno, porezni inspektori upozorili su podnositeljicu zahtjeva na nepravilnosti u vezi s njezinim porezom na dohodak koji nije bio obuhvaćen prvotnom poreznom prijavom. Nadalje, mogla je iznijeti nove činjenice i nove dokaze i u prigovoru na zapisnik o nadzoru i u žalbi protiv prvostupanjskog poreznog rješenja. Stoga se ne može reći da je tijekom postupka podnositeljica zahtjeva na bilo koji način bila stavljena u neravnopravan položaj. 2. Ocjena Suda

2. Ocena suda

(a)   Je li došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva?

  1. Sud smatra da je rješenje domaćih tijela kojim je podnositeljici zahtjeva naloženo platiti određeni novčani iznos poreza na dobit predstavljalo miješanje u njezino pravo vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1, pri čemu se podrazumijeva da se to miješanje treba ispitati sa stajališta pravila iz drugog stavka članka 1. Protokola br. 1, prema kojem države imaju pravo primjenjivati zakone koje smatraju potrebnima za osiguranje plaćanja poreza (vidi Gasus  Dosier-und Fördertechnik GmbH  protiv  Nizozemske, 23. veljače 1995., stavak 59., Serija A br. 306; Špaček, s.r.o., protiv Češke Republike, br. 26449/95, stavci 39. i 41., 9. studenoga 1999.; i Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, stavak 59., ECHR 2008).
  2. Preostaje utvrditi je li miješanje bilo zakonito i u skladu s načelom razmjernosti sadržanim u toj odredbi (vidi Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, br. 11082/06 i 13772/05, stavci 869. – 870., 25. srpnja 2013.), uzimajući u obzir široku slobodu procjene koju države uživaju u sferi poreza (vidi gore navedeni predmet Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH, stavak 60.; i „Bulves” AD protiv Bugarske, br. 3991/03, stavak 63., 22. siječnja 2009.).

(b) Je li miješanje bilo zakonito?

  1. Kad govori o „zakonu”, članak 1. Protokola br. 1 aludira na isti pojam na koji Konvencija upućuje drugdje pri korištenju tog izraza, pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne zahtjeve (osobito dostupnost i predvidljivost) (vidi Cantoni protiv Francuske, 15. studenoga 1996., stavak 29., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V i gore navedeni predmet Špaček, s.r.o., stavak 54.).
  2. Nadalje, kada je riječ o sferi poreza, dobro utvrđeno stajalište Suda je da se državama mora priznati određeni stupanj dodatnog poštovanja i slobode pri izvršavanju njihovih fiskalnih funkcija u smislu testa zakonitosti (vidi Bežanić i Baškarad protiv Hrvatskee, br. 16140/15 i 13322/16, stavak 64., 19. svibnja 2022., i OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, stavak 559., 20. rujna 2011.).
  3. U ovom predmetu, prilikom utvrđivanja porezne obveze podnositeljice za 2003., u prvostupanjskom poreznom rješenju izričito je navedeno da je porezno tijelo u njezinu poreznu osnovicu za 2003. uključilo određene iznose koji su se trebali smatrati dospjelima za prethodne dvije godine (vidi stavak 13. ove presude). Vlada nije porekla da je podnositeljici zahtjeva bilo naloženo platiti određene iznose kao rezultat njezinih financijskih aktivnosti u 2001. i 2002.
  4. Nadležna porezna tijela objasnila su da se, na temelju članka 100. stavka 5. Općeg poreznog zakona, inspekcijski nadzor može proširiti na prethodna razdoblja ako postoje činjenice koje ukazuju na to da bi se proširenim inspekcijskim nadzorom mogao značajnije izmijeniti iznos utvrđene porezne obveze (vidi stavke 13. i 15. ove presude). Vlada je dalje objasnila da je proširenje utvrđivanja porezne obveze podnositeljice zahtjeva uzimanjem u obzir njezinih financijskih aktivnosti za 2001. i 2002. bilo predvidljivo na temelju uputa o obračunu poreza na dobit za dotičnu godinu, koje su objavljene na internetskim stranicama poreznih tijela (vidi stavak 30. ove presude).
  5. Iako bi bilo poželjno da je Upravni sud Republike Hrvatske dao jasan odgovor na prigovor podnositeljice o isteku zakonskog roka zastare u njezinu predmetu, Sud ne vidi razlog da dovodi u pitanje tumačenje i primjenu mjerodavnog zakonodavstva od strane domaćih sudova u podnositeljičinu predmetu smatrajući da je ponajprije na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stavak 140., ECHR 2012), osobito imajući na umu da se u pitanjima oporezivanja državama može priznati dodatni stupanj slobode pri izvršavanju njihovih fiskalnih funkcija u smislu testa zakonitosti (vidi stavak 38 ove presude).
  6. Prema mišljenju Suda, u tom se pogledu mora primijetiti da u predmetu podnositeljice zahtjeva nije izvršeno ponovno utvrđivanje porezne obveze za godine 2001. ili 2002. Ponovno utvrđivanje bilo je ograničeno na sljedeće godine počevši od 2003., u skladu s materijalnim poreznim pravom koje je bilo na snazi u to vrijeme. Za 2001. i 2002. doista su provjereni obračuni i prijave poreza, ali samo s ciljem utvrđivanja toga jesu li i kako te činjenice utjecale na poreznu obvezu za 2003. i svaku sljedeću godinu. Smatrati, kao što su to učinila domaća porezna tijela i sudovi, da to nije bilo isključeno odredbama o zakonskom roku zastare za utvrđivanje poreznih obveza i opsegu nadzora, stvar je tumačenja i primjene domaćeg prava za koje Sud utvrđuje da nije bilo ni proizvoljno ni očigledno nerazumno u okolnostima ovog predmeta.
  7. Prema tome, Sud zaključuje da je u ovom predmetu postojala dovoljno jasna pravna osnova za nalaganje podnositeljici da plati porez na dobit za 2003.

(c)    Je li miješanje težilo legitimnom cilju?

  1. Sud smatra da su rješenja domaćih tijela težila cilju koji je bio u općem interesu – odnosno cilju osiguranja plaćanja poreza, kako je predviđeno zakonodavstvom, u području u kojem država ima široku slobodu procjene (vidi gore navedeni predmet OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, stavak 606.).

(d)    Je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu je težilo?

  1. Preostaje utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite prava vlasništva podnositeljice zahtjeva.
  2. Sud na početku primjećuje da je, kao rezultat inspekcijskog nadzora o kojem je riječ, podnositeljici zahtjeva naloženo platiti približno 68.500,00 eura na ime neplaćenog poreza na dobit i kamata za 2003. (vidi stavak 13 ove presude). Ni taj iznos ni primjenjiva porezna stopa, koja je iznosila 20 %, ne mogu se, prema mišljenju Suda, s kvantitativnog stajališta smatrati pretjeranima (vidi Kršćanska vjerska zajednica Jehovinih svjedoka protiv Armenije (odl.), br. 73601/14, stavak 53., 29. rujna 2020.).
  3. Nadalje, ništa ne ukazuje na to, niti je podnositeljica zahtjeva navela, da je ubiranje takvog iznosa poreza na dobit u bitnome narušilo njezinu financijsku situaciju ili financijsku situaciju njezina javnobilježničkog ureda – što je jedan od čimbenika kojima Sud daje težinu kada procjenjuje je li u određenom predmetu postignuta pravična ravnoteža (vidi N. K. M. protiv Mađarske, br. 66529/11, stavak 42., 14. svibnja 2013.; Cacciato protiv Italije (odl.), br. 60633/16, 16. siječnja 2018.).
  4. Konačno, i jednako važno, podnositeljica je imala na raspolaganju postupovno jamstvo kojim je mogla osporiti iznose koji su joj određeni, konkretno, mogućnost pokretanja upravnog spora. Ona je to pravno sredstvo iskoristila i, suprotno svojim tvrdnjama (vidi stavak 23. ove presude), mogla je učinkovito sudjelovati u tom postupku i iznositi različite prigovore pred domaćim tijelima. Ništa ne pokazuje da je postupak donošenja odluka kojim je potvrđeno određivanje iznosa poreza kojemu se prigovara bio nepošten ili proizvoljan (vidi i stavak 41. ove presude).
  5. Sud je uvjeren da je, podložno njegovim utvrđenjima u pogledu zakonitosti rješenja koja su donijela domaća tijela, nalaganje podnositeljici zahtjeva da plati porez na dobit za 2003. u gore navedenom iznosu predstavljalo razmjernu mjeru koja je poduzeta radi ostvarivanja legitimnog cilja osiguranja plaćanja poreza.

(e) Zaključak

  1. Uzimajući u obzir gore navedena razmatranja i široku slobodu procjene koju država uživa u sferi poreza, Sud smatra da je rješenje kojim je podnositeljici zahtjeva naloženo platiti porez na dobit bilo zakonito i nije predstavljalo nerazmjeran teret za podnositeljicu.
  2. Stoga u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten
  2. presuđuje, s pet glasova prema dva, da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 13. veljače 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

             Hasan Bakırcı 

Arnfinn Bårdsen

                   Tajnik 

Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2.

Poslovnika Suda, zajedničko suprotstavljeno mišljenje sudaca Ilievskog i Derenčinovića prilaže se ovoj presudi.

A. R. B.

H. B. 

 

ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDACA

ILIEVSKOG I DERENČINOVIĆA

  1. Većina je zauzela stav da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, unatoč prigovoru podnositeljice zahtjeva da je država provela nadzor podnositeljice i naložila joj da plati dodatni porez i kamate u odnosu na razdoblje za koje je, prema hrvatskom zakonodavstvu, nastupila zastara. Stav većine navodno je bio opravdan širokom slobodom procjene koju države imaju u poreznim pitanjima i domaćim zakonodavstvom kojim su poreznim tijelima dane široke ovlasti da inspekcijske nadzore prošire na prethodna razdoblja oporezivanja.

  2. Ne možemo se složiti sa stavom naših uvaženih kolega iz nekoliko razloga.

  3. U ovom predmetu, prilikom utvrđivanja porezne obveze podnositeljice za 2003., u prvostupanjskom poreznom rješenju od 28. prosinca 2007. izričito je navedeno da je porezno tijelo u njezinu utvrđenu poreznu osnovicu za 2003. (za koju u to vrijeme nije nastupila zastara) uključilo određene iznose koji su se trebali smatrati dospjelima u odnosu na prethodne dvije godine (2001. i 2002., za koje jest nastupila zastara u to vrijeme).

  4. Na temelju članka 90. stavka 1. Općeg poreznog zakona, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, zakonski rok zastare za utvrđivanje porezne obveze za sve vrste poreza, uključujući i porez na dobit, bio je tri godine računajući od kraja godine u kojoj je porezna obveza prvi put nastala (relativna zastara). Taj (relativni) rok zastare mogao se prekinuti svakom službenom radnjom tijela, kako je predviđeno člankom 91. Općeg poreznog zakona, nakon čega bi zastarni rok počeo ponovno teći. Međutim, čak i u slučaju prekida roka zastare, na temelju članka 92. Općeg poreznog zakona, apsolutni rok zastare za bilo koju poreznu obvezu, nakon čijeg se isteka takva obveza više nije mogla uzeti u obzir, istekao bi nakon šest godina.

  5. Kada se te odredbe primijene na činjenice u ovom predmetu, čini se vrlo jasnim da je za svako utvrđivanje podnositeljičine obveze za porez na dobit za 2001. i 2002. nastupila zastara 1. siječnja 2006. odnosno 1. siječnja 2007. jer porezna tijela nisu poduzela nikakvu radnju koja bi prekinula rok zastare predviđen člankom 90. stavkom 1. Općeg poreznog zakona. Međutim, domaća porezna tijela zanemarila su te odredbe utvrđivanjem i nalaganjem plaćanja određenih neplaćenih poreza, prvo u poreznom rješenju od 28. prosinca 2007., a zatim u drugom poreznom rješenju od 20. veljače 2008., uključujući poreze u odnosu na razdoblja za koja je nastupila zastara (2001. i 2002.). Podnositeljica je prigovor da je rok zastare istekao iznijela i nadležnim poreznim tijelima i zatim pred domaćim sudovima (uključujući Ustavni sud). Međutim, njezine su tvrdnje odbijene po kratkom postupku, bez navođenja ikakvog uvjerljivog obrazloženja. Štoviše, domaća tijela ni u jednom trenutku nisu objasnila zašto inspekcijski nadzor nije bio službeno proširen na ta razdoblja, konkretno, i kako je to propisano zakonom, slanjem službene obavijesti podnositeljici o tome, s obzirom na to da bi u protivnom zakonitost svakog takvog proširenja bila dovedena u pitanje i na temelju Općeg poreznog zakona i na temelju mjerodavne sudske prakse upravnih sudova.

  6. Pravila kojima se uređuje izračun i istek različitih rokova zastare (relativnog i apsolutnog) bila su utvrđena vrlo jasno, precizno i nedvosmisleno u domaćem zakonodavstvu. Štoviše, postojala je bogata domaća sudska praksa koja ih je potvrđivala. Primjerice, u presudi br. Usž335/2014-5 od 15. travnja 2014., Visoki upravni sud presudio je da je relativni rok zastare za utvrđivanje obveze poreza na imovinu, koji je počeo teći 1. siječnja 2007., završio 1. siječnja 2010. i da nakon tog datuma više nije postojala pravna osnova za donošenje rješenja o utvrđivanju porezne obveze (vidi i presudu Upravnog suda u Rijeci br. UsI-1597/2012-8 od 1. prosinca 2013.).

  7. Nije na Sudu da tumači i primjenjuje domaće pravo. Međutim, Sud je dužan ocijeniti jesu li domaća tijela, posebice sudovi, uspjela ili propustila osigurati dovoljne postupovne mjere zaštite od proizvoljnosti pri primjeni i tumačenju domaćeg zakonodavstva. To je osobito slučaj kada podnositelj iznese relevantan i dobro argumentiran prigovor ili prigovore, kao što je onaj iznesen u ovom predmetu koji se odnosi na istek roka zastare. S obzirom na gore navedene zakonske odredbe i dobro utvrđenu sudsku praksu domaćih sudova o tom pitanju, smatramo da su tvrdnje koje je iznijela podnositeljica zahtjeva bile konkretne, relevantne i važne (vidi, mutatis mutandis, Tarvydas protiv Litve, br. 36098/19, stavak 52., 23. studenoga 2021.; i Mala protiv Ukrajine, br. 4436/07, stavak 48., 3. srpnja 2014., i ondje navedene izvore prava). Prema tome, domaći sudovi trebali su dati uvjerljiv odgovor na tvrdnju podnositeljice zahtjeva o isteku zakonskog roka zastare u njezinu predmetu.

  8. U tom pogledu ponavljamo da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost određivanjem roka za pokretanje sudskog postupka, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidi, u kontekstu članka 6. Konvencije, Vegotex International S. A. protiv Belgije [VV], br. 49812/09, stavak 116., 3. studenoga 2022., i Oleksandr Volkov protiv Ukrajine, br. 21722/11, stavak 137., ECHR 2013; i, u kontekstu članka 7. Konvencije, vidi Savjetodavno mišljenje o primjenjivosti zastare na kazneni progon, osudu i kaznu za kazneno djelo koje u biti predstavlja čin mučenja [VV], zahtjev br. P16-2021-001, armenski Kasacijski sud, stavak 72., 26. travnja 2022.).

  9. U hrvatskom pravnom sustavu zastara je pravno načelo i norma ustavnog značaja. Nema sumnje da je zastara dio javnog poretka i dio je strogih propisa kojih su se sva tijela, među ostalim i porezna uprava, dužna pridržavati. Nadalje, dana 7. studenoga 2014. na sjednici svojeg Financijskog, radnopravnog i imovinskopravnog odjela Visoki upravni sud donio je zaključak da se na zastaru u poreznim predmetima pazi po službenoj dužnosti.

  10. U tom kontekstu, napominjemo da nijedno domaće tijelo nikada nije dalo sadržajan odgovor na tvrdnju podnositeljice zahtjeva da je za dio njezine utvrđene porezne obveze zapravo nastupila zastara. Dok su se porezna tijela samo općenito pozvala na članak 100. stavak 5. Općeg poreznog zakona, prema kojem se inspekcijski nadzor u određenim okolnostima može proširiti na prethodna razdoblja (vidi stavke 13. i 15. presude), nisu objasnila kako je to u skladu sa zakonskim rokom zastare za utvrđivanje porezne obveze kako je utvrđeno u članku 90. Općeg poreznog zakona ili s člankom 100. stavkom 1. Općeg poreznog zakona, kojim je predviđeno da se inspekcijski nadzor može obavljati samo za razdoblja za koja nije nastupila zastara (vidi stavak 20. presude).

  11. Nakon toga je Upravni sud Republike Hrvatske pogrešno odbio tvrdnju podnositeljice o isteku zakonskog roka zastare jer je iznesena isključivo u njezinoj upravnoj tužbi (vidi stavak 17. presude), unatoč činjenici da je tu tvrdnju iznijela tijekom upotrebe svih pravnih sredstava koja je iskoristila (vidi stavke 9., 11. i 14. presude). Štoviše, Ustavni sud došao je do istog netočnog zaključka te je dodatno napomenuo da u podnositeljičinu predmetu nije istekao apsolutni rok zastare na temelju članka 92. Općeg poreznog zakona kad se provodio inspekcijski nadzor, a da nije uzeo u obzir učinak (relativnog) roka zastare kako je definirano u članku 90. stavku 1. Općeg poreznog zakona (vidi stavak 19. presude). Istaknuli bismo da je tumačenje mjerodavnog domaćeg zakonodavstva od strane Ustavnog suda očigledno proizvoljno. To je u suprotnosti s logikom roka zastare na temelju domaćeg prava, među ostalim poreznog prava, prema kojoj je, nakon što relativni rok zastare istekne zbog neaktivnosti domaćih tijela, apsolutni rok zastare nebitan i nije primjenjiv. Apsolutni rok zastare primjenjuje se samo u slučajevima kada su državna tijela prekinula relativni rok zastare zbog određenih, službenih, procesnih radnji. Budući da u takvim slučajevima rok zastare možda nikad neće isteći, logika je apsolutnog roka zastare spriječiti bezbrojne prekide relativnih rokova zastare zbog procesnih radnji koje poduzimaju državna tijela. Posljedično, svako tumačenje apsolutnog roka zastare kojim se zanemaruje relativne rokove zastare ne samo da je očigledno proizvoljno i nezakonito već je i suprotno samoj logici razlikovanja dviju vrsta roka zastare koji su postojali u relevantno vrijeme u hrvatskom zakonodavstvu.

  12. Nažalost, u odluci većine nije odgovoreno na taj ni na brojne druge propuste domaćih tijela, uključujući sudova, u odgovaranju na tvrdnje koje je iznijela podnositeljica zahtjeva. Prema našemu mišljenju, toleriranje takvog očitog zanemarivanja prava pozivanjem na široku slobodu procjene u pitanjima povezanima s porezom nije osnovano i čini zaštitu od proizvoljnosti na temelju članka 1. Protokola br. 1 gotovo iluzornom. Široka sloboda procjene ne može se upotrebljavati kao štit za zaštitu financijskih interesa države kada je riječ o pitanjima javnog poretka, kao što je to bio slučaj u ovom predmetu. Zanemarujući načelo pravne sigurnosti svojstveno svakoj materijalnoj odredbi Konvencije, uključujući članak 1. Protokola br. 1, većina nije provela kontrolu na razini koja se očekuje od ovog Suda. Stoga moramo zaključiti da miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na mirno uživanje vlasništva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim mjerama zaštite od proizvoljnosti i stoga nije bilo zakonito u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Približno 195.000,00 eura

[2] Približno 195.000,00 eura

______________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Ureda Zastupnika Republiek Hrvatske pred ESLJP

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MAROSLAVAC v. CROATIA

(Application no. 64806/16)

JUDGMENT

Art 1 P1 • Secure the payment of taxes • Lawful and proportionate decision ordering the applicant to pay unpaid profit tax following a tax audit of her financial affairs

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

13 February 2024

FINAL

13/05/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.
It may be subject to editorial revision.

In the case of Maroslavac v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Jovan Ilievski,
 Pauliine Koskelo,
 Saadet Yüksel,
 Lorraine Schembri Orland,
 Frédéric Krenc,
 Davor Derenčinović, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 64806/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Željka Maroslavac (“the applicant”), on 7 November 2016;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the applicant’s property rights and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 12 December 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on the latter date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention that a tax audit of her financial affairs had been procedurally flawed, and that she had been ordered to pay taxes for periods in respect of which the right of the State to collect those taxes had become time-barred.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1958 and lives in Zagreb. She was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  In 2001 the applicant, who is a notary public, purchased business premises the value of which, according to domestic law, she had the right to deduct from her profit tax (porez na dobit) over the period of the following six years. The applicant had paid about 2,700,000 Croatian kunas (HRK; approximately 360,000 euros (EUR)) for the property in question, but a later expert opinion showed its value to be HRK 5,000,000 (approximately EUR 660,000).

6.  By a decision dated 26 June 2007, the Zagreb Office of the Ministry of Finance’s Tax Administration (hereinafter: “the Zagreb Office”) began a tax audit of the applicant. The audit was performed in respect of value-added tax (VAT – porez na dodanu vrijednost) for the period between 1 January 2003 and 31 May 2007, and profit tax for the period between 1 January 2003 and 31 December 2006.

7.  By a determination (zaključak) dated 26 October 2007, the tax audit was extended to include the applicant’s income tax for the period between 1 January 2003 and 31 December 2005. The applicant was notified of that decision on 5 November 2007.

8.  On 7 November 2007 the applicant was served with an audit report dated 6 November 2007 which stated, among other things, that in 2001, 2002 and 2003 she had not shown the income arising from the revaluation of her assets, contrary to domestic law, and that therefore the sums declared in her tax return in respect of profit tax for 2003 needed to be increased.

9.  The applicant lodged an objection against the audit report, in which she stated that the audit had covered the years 2001 and 2002, which fell outside the statutory limitation period. She also maintained that she had been unable to actively participate in the proceedings because of the late service of the decision to extend the audit to include her income tax. However, her objection was mistakenly sent to the wrong department within the Zagreb Office.

10.  On 28 December 2007 the Zagreb Office issued a tax ruling (porezno rješenje) establishing that the applicant had paid less profit tax in 2003, 2004 and 2005, less VAT for all years between 2003 and 2007, and less income tax on capital for 2003, 2004 and 2005 than she should have done. The applicant was therefore ordered to pay the additional tax and accrued default interest. The text of the ruling stated as follows:

“Given that the taxpayer failed to show the income from the revaluation of the assets up to the value of the amount declared for deduction from profits as amortisation (amortizacija) on the basis of the revaluation in 2001, 2002 and 2003, the tax audit established that the undeclared income from the revaluation of the assets amounted to 1,462,084.59 kunas.

As a consequence, the profit tax for 2003 ... has been increased by 1,462,084.59 kunas[1].”

11.  On 6 February 2008 the applicant lodged an appeal against the tax ruling of 28 December 2007. She complained, among other things, that the calculation of her tax liability for 2001 and 2002 had covered periods in respect of which the statutory limitation period had expired, and that she had been unable to participate effectively in the proceedings.

12.  On 14 February 2008 the applicant’s objection to the audit report (see paragraph 9 above) was received at the relevant department of the Zagreb Office.

13.  As a consequence, on 20 February 2008 the Zagreb Office issued a fresh tax ruling, replacing the one of 28 December 2007 (see paragraph 10 above), similarly finding that the applicant had paid less profit tax in 2003, 2004 and 2005, less VAT for all years between 2003 and 2007, and less income tax on capital gains for 2003, 2004 and 2005 than she should have done. The applicant was ordered to pay the additional tax and accrued default interest, which, at the applicable rate of 20%, for 2003 amounted to HRK 513.654,52 (approximately EUR 68,500). The relevant parts of that decision read as follows:

“The tax audit carried out established that [the applicant] ... had recorded the estimated value of her business premises in her general ledger for the year 2001 ... and that in the period between 2001 and 2006 she calculated amortisation and showed deductions for the total estimated value of those business premises.

Section 100(5) of the General Tax Act ... provides that a tax audit must be extended to previous taxation periods if there are facts which indicate that such an extended tax audit might alter the calculation of tax liability to a significant extent. In line with the legal provision cited, during the tax audit a correction of amortisation calculations for 2001 and 2002 was made in the year 2003.

Section 91(1) of the General Tax Act ... provides that the limitation period may be interrupted by any official action of the [relevant] authority carried out with a view to assessing tax liability ...

Section 92 of the same Act provides that the absolute statutory limitation period for the right of a tax authority to assess tax liability and interest, to initiate minor offence proceedings, and to collect taxes, interest, enforcement costs and fines expires six years from the date on which the statutory limitation period first started to run.

...

The tax audit of [the applicant’s] business was carried out in accordance with the provisions of section 108(1) of the General Tax Act; [the applicant] participated in the assessment of the facts relevant to tax liability by providing information and presenting records, business books, business documentation and other documents. In the course of the audit [the applicant] was aware of the irregularities noted, ... on which the finding that the audit should be extended to cover income tax was based ...

...

During the tax audit, ... it was established that in 2001 [the applicant] had the right to amortisation on the purchase value by claiming a deduction in the amount of HRK 551,446 and that the difference between the purchase price and the estimated value was HRK 487,361.53, and that in order to make deductions for amortisation based on the estimated value she should have increased her income from the revaluation of the assets by HRK 487,361.53 ... The same is true for 2002 and 2003.

Given that [the applicant] in 2001, 2002 and 2003 failed to show the income from the revaluation of the assets up to the amount claimed for amortisation on the basis of the revaluation, the tax audit established income from the revaluation in the amount of HRK 1,462,084.59.

As a consequence, the profit tax calculation for 2003 ... is increased by HRK 1,462,084.59[2].”

14.  On 31 March 2008 the applicant lodged an appeal against the firstinstance tax ruling of 20 February 2008. She repeated her arguments relating to the expiry of the statutory limitation period in respect of the calculation of her tax liability for 2001 and 2002, as well as her inability to participate effectively in the proceedings.

15.  On 9 July 2008 the Ministry of Finance dismissed the applicant’s appeal, finding that the first-instance tax authority had correctly assessed the applicant’s tax liability. As regards her argument concerning the expiry of the statutory limitation period, the Ministry referred to section 100(5) of the General Tax Act and stated that in her case there had been facts indicating that extending the audit might significantly alter the amount of the assessable tax base. As regards her participation in the proceedings, the Ministry in essence repeated the conclusions of the contested tax ruling (see paragraph 13 above).

16.  On 21 October 2008 the applicant brought an action for judicial review, complaining about, among other things, the expiry of the statutory limitation period for assessing her tax liability for 2001 and 2002 and her inability to participate effectively in the proceedings.

17.  On 19 January 2011 the Administrative Court of the Republic of Croatia (Upravni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s action for judicial review, holding that she had taken part in the tax audit and that she had failed to raise her complaint concerning the expiry of the statutory limitation period with the administrative authorities.

18.  On 5 May 2011 the applicant lodged a constitutional complaint, alleging that the proceedings had been unfair and that there had been a breach of her property rights.

19.  On 4 May 2016 the Constitutional Court dismissed her complaint, upholding the Administrative Court’s reasoning that the applicant had failed to timely raise her complaint, and noting that the period to which the tax audit had been extended had not been covered by the (absolute) statutory limitation period set out in section 92 of the General Tax Act.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

20.  The relevant provisions of the General Tax Act (Opći porezni zakon, Official Gazette nos. 127/2000, 26/2000, 86/2001 and 150/2002), as in force between 1 January 2001 and 31 December 2008, read as follows:

Section 1

General provisions

“This Act governs the relationship between taxpayers and tax authorities that apply regulations on taxes and other public benefits, unless otherwise regulated by special laws on certain types of taxes and other public benefits, and represents the common basis of the tax system.”

Section 7

Right to declaration

“Prior to the issuing of a tax order establishing the rights and obligations of a taxpayer, the tax authority shall provide the taxpayer with the opportunity to submit a declaration of the facts and circumstances essential to the issuing of the tax order.”

Section 90

Statutory limitation

“(1)  The right of a tax authority to assess tax liability and interest, to initiate minor offence proceedings and to collect taxes, interest, enforcement costs and fines, and the right of taxpayers to refunds of taxes, interest, enforcement costs and fines, shall be subject to a statutory limitation period of three years including the date on which statutory limitation commences.

(2)  The statutory limitation period for the right to assess tax liabilities and interest shall start to run after the end of the year in which the tax liability and interest should have been assessed.

...”

Section 91

Interruption of statutory limitation

“(1)  The statutory limitation period shall be interrupted by any official action of a tax authority directed at the assessment or collection of taxes, interest, enforcement costs or fines of which the taxpayer is notified.

(2)  The statutory limitation period shall be interrupted by an action of a taxpayer, of which the tax authority is notified, involving the exercise of the right to a refund of taxes collected without legal grounds or of overpaid taxes, interest, enforcement costs or fines.

(3)  Following the undertaking of the actions referred to in subsections 1 and 2 of this section, the statutory limitation period shall begin running again.”

Section 92

Absolute statutory limitation

“The absolute statutory limitation period for the right of a tax authority to assess tax liability and interest, to initiate minor offence proceedings and to collect taxes, interest, enforcement costs and fines shall expire six years from the date on which statutory limitation first started to run.”

Section 100

Audit period

“1.  A tax audit may be performed for the period in respect of which the statutory limitation of the right to the determination of tax liability has not expired.

...

4.  A tax audit for other persons [that is, those reporting income of more than 50 million Croatian kunas] shall in principle cover the last taxation period in respect of which a taxation report was submitted.

5.  A tax audit as provided for in subsection 4 of this section shall be extended to cover a previous taxation period if there are facts which indicate that such an extended tax inspection may alter the calculation of the tax liability to a significant extent.”

Section 103

Audit order

“1.  The tax authority shall issue an order to establish the subject and duration of a tax audit.

...”

Section 104

Delivery of the audit order

“1.  The order for the audit shall be served on the taxpayer as follows:

- thirty days prior to the commencement of the audit in respect of a large taxpayer,

- fifteen days prior to the commencement of the audit in respect of other taxpayers.

...”

Section 108

Mandatory taxpayer participation in conducting an audit

“1.  A taxpayer shall be obliged to participate in the establishment of the facts essential to taxation by providing information, presenting records, business ledgers, business documentation and other documents ...”

21.  In its decision no. U-III-1749/2017-4 of 9 October 2018 the Constitutional Court held that a decision of the High Administrative Court from 2015, according to which, after the tax authorities had issued an administrative decision, only the absolute statutory limitation period would continue to run had been arbitrary because it rendered nugatory the entire concept of relative and absolute statutory limitation periods, since relative statutory limitation would cease to operate.

22.  In its decision no. U-III/3552/2016 of 9 July 2019, given in another tax case concerning statutory limitation periods, the Constitutional Court held as follows:

“In legal matters in which the State acts de iure imperii, the legitimate purpose of the concept of limitation periods is the self-limitation and ‘self-sanctioning’ of the State, in such a way that it imposes on its own bodies a certain dynamism and efficiency in dealing with cases by imposing on them a clearly defined and publicised time frame within which they are authorised to act in cases in which the legal status of citizens is being decided, especially if they lead to the imposition of obligations or penalties. The authority of State bodies ends once the prescribed period of absolute statutory limitation has expired, and after that citizens can no longer be exposed to the ‘pressure’ of possible decisions of State bodies or the ‘burden’ that the State could impose on them with such decisions. The State therefore has an indisputable right to make legal decisions that impose certain burdens on citizens, but citizens also have an indisputable right not to be exposed indefinitely to such decisions even if they are lawful (that is, the principle of the rule of law and legal certainty of an objective legal order applies and the State requires agility and efficiency), so statutory limitation periods establish a fair balance between the State and citizens for the purposes of Article 14, paragraph 2, of the Constitution.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

23.  The applicant complained that the tax audit had taken into account her financial activities in 2001 and 2002 and that she had consequently been ordered to pay profit tax for that period although the statutory limitation period had expired, and that the domestic authorities had never properly addressed her complaints in that respect. She also complained that she had been unable to participate effectively in the determination of her obligation to pay income tax given that the decision extending the tax audit to include her income tax had been served on her only a day before the tax inspection had ended.

24.  She relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility

25.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

26.  The applicant maintained that the amount of profit tax that she had been ordered to pay in respect of 2003 had included the amounts due in 2001 and 2002. However, she could not validly have been ordered to pay those amounts since any claim for profit tax in respect of those periods had been time-barred. The interference with her property rights in so far as it concerned those amounts had therefore been unlawful.

27.  The applicant further complained that none of the domestic authorities had examined the merits of her argument in that respect, although she had raised it as early as in her objection to the audit report and had repeated it when pursuing all other subsequent remedies. Neither the administrative authorities nor the Administrative Court had denied that the tax audit had in essence been extended to include 2001 and 2002. However, they had failed to give any explanation as to why this had been done and what consequences it had produced for the applicant’s tax obligations for 2003. The tax authorities had referred to section 100(5) of the General Tax Act, which made it possible to extend a tax audit to previous periods. However, they had failed to explain how this had been in accordance with subsection 1 of the same provision, which provided that a tax audit could only be performed in respect of periods which had not become time-barred. Moreover, the Administrative Court and the Constitutional Court had incorrectly and arbitrarily rejected her argument about the statutory limitation period on the grounds that she had failed to raise that argument with the administrative authorities.

28.  The applicant submitted that the manner in which the domestic authorities had addressed her argument concerning the statutory limitation period applicable to 2001 and 2002 had been arbitrary and unlawful and contrary to the principle of legal certainty where it concerned the relevant provisions on limitation in the General Tax Act. In her case, the statutory limitation period set out in section 90 of the General Tax Act had expired at the latest on 1 January 2006, since for the three immediately preceding years the tax authorities had not undertaken any actions in respect of her, whereas the absolute statutory limitation period under section 92 of the Act had been wholly irrelevant.

29.  Finally, the applicant also argued that the decision to extend the tax audit had not been given in the appropriate form, that she had never been orally informed of that extension as claimed by the Government and that she had been served with the decision on the extension only a day before the audit report had been issued, contrary to domestic law.

(a)  The Government

30.  The Government maintained that the interference with the applicant’s property rights had not been unlawful. They explained that, while conducting the tax inspection for 2003, the tax authorities had realised that it was necessary to extend the audit to the previous periods since there were facts that indicated that an extended audit would significantly alter the amount of the taxpayer’s liability under section 100(5) of the General Tax Act. In particular, the applicant had been found to have calculated the accumulated depreciation of the business premises she had acquired in 2001 throughout the period between 2001 and 2006, contrary to the accounting conventions regarding deductions for amortisations of purchase costs and asset revaluation, contrary to the Profit Tax Act and contrary to the relevant instruction, published on the tax authorities’ website, which provided that if assets had been revalued in the previous tax period but the gains from the revaluation had not been included in the return for that tax period, those gains were to be included in the following income tax return.

31.  The extension of the tax audit to 2001 and 2002 thus represented an integral and necessary part of the tax audit conducted for the year 2003. In the Government’s view, such an extension was not time-barred since the statutory limitation period for the year 2003 had started to run from 1 January 2005, whereas the first official action by the tax authority had taken place on 26 June 2007 with the issuing of the order to conduct an audit. Nor was the extension of the audit contrary to the absolute statutory limitation period, which in the applicant’s case would have expired only on 1 January 2011.

32.  Moreover, under section 105(2) of the General Tax Act, if the taxpayer considered that the tax audit had not been conducted in accordance with the order, he or she could lodge a complaint with the tax authority which had carried it out. The applicant had not only never raised such a complaint but had also provided the information requested for the extension of the tax audit to the years 2001 and 2002.

33.  For the above reasons and bearing in mind that the applicant was a legal professional and used professional bookkeeping services, the applicable legislation must have been foreseeable to her, and she should have been aware of the scope of the tax assessment.

34.  As regards the applicant’s complaint about her inability to participate in part of the tax audit, the respondent State maintained that she had had the opportunity to present her observations on all the circumstances of the tax audit both during the audit itself and afterwards. In particular, the tax inspectors had warned the applicant about irregularities related to her income tax which had not been covered by the initial tax demand. Moreover, she could have raised new facts and put forward new evidence both in her objection to the audit report and in her appeal against the first-instance tax ruling. It could therefore not be said that during the proceedings the applicant had been placed in an unequal position in any way.

  1. The Court’s assessment

(a)  Whether there was an interference with the applicants’ property rights

35.  The Court considers that the domestic authorities’ decision ordering the applicant to pay a certain amount of money in profit tax constituted an interference with her property rights guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1, it being understood that such an interference is to be examined from the standpoint of the rule in the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 under which the States have the right to enforce such laws as they deem necessary to secure the payment of taxes (see Gasus Dosier-und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands, 23 February 1995, § 59, Series A no. 306; Špaček, s.r.o., v. the Czech Republic, no. 26449/95, §§ 39 and 41, 9 November 1999; and Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 59, ECHR 2008).

36.  It remains to be determined whether the interference was lawful and compatible with the proportionality principle inherent in that provision (see Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia, nos. 11082/06 and 13772/05, §§ 86970, 25 July 2013), having regard to the wide margin of appreciation enjoyed by the State in the tax sphere (see Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH, cited above, § 60; and “Bulves” AD v. Bulgaria, no. 3991/03, § 63, 22 January 2009).

(b)  Whether the interference was lawful

37.  When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to the very same concept as that to which the Convention refers elsewhere when using that term – a concept that comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements (notably those of accessibility and foreseeability) (see Cantoni v. France, 15 November 1996, § 29, Reports of Judgments and Decisions 1996V and Špaček, s.r.o., cited above, § 54).

38.  Furthermore, where the tax sphere is concerned, the Court’s wellestablished position is that States may be afforded some degree of additional deference and latitude in the exercise of their fiscal functions under the lawfulness test (see Bežanić and Baškarad v. Croatia, nos. 16140/15 and 13322/16, § 64, 19 May 2022, and OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos v. Russia, no. 14902/04, § 559, 20 September 2011).

39.  In the present case, in assessing the applicant’s tax liability for 2003, the first-instance tax ruling explicitly stated that the tax authority had included in her tax base for 2003 certain sums which should have been due for the previous two years (see paragraph 13 above). The Government did not deny that the applicant had been ordered to pay certain amounts as a result of her financial activities in 2001 and 2002.

40.  The competent tax authorities explained that under section 100(5) of the General Tax Act, a tax audit could be extended to earlier periods if there were facts which indicated that such an extended tax audit might alter the calculation of tax liability to a significant extent (see paragraphs 13 and 15 above). The Government further explained that the extension of the assessment of the applicant’s tax liability by taking into account her financial activities for the years 2001 and 2002 had further been foreseeable on the basis of the instructions on the calculation of the profit tax for the year in issue, which had been published on the tax authorities’ website (see paragraph 30 above).

41.  While it would have been desirable for the Administrative Court of the Republic of Croatia to have given a clear answer to the applicant’s complaint as regards the expiration of the statutory limitation period in her case, the Court sees no reason to question the domestic courts’ interpretation and application of the relevant legislation to the applicant’s case, considering that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see, among many other authorities, Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 140, ECHR 2012), in particular bearing in mind that in taxation matters the States may be afforded an additional degree of latitude in the exercise of their fiscal functions under the lawfulness test (see paragraph 38 above).

42.  In the Court’s view, it must in this respect be noted that no reassessment of the tax liability for the years 2001 or 2002 took place in the applicant’s case. The reassessment was limited to the subsequent years starting with 2003, in line with the substantive tax law in force at the time. For 2001 and 2002 the accounts and tax declarations were indeed checked, but only with a view to establishing whether and how those facts had an impact on the tax liability for 2003 and any following year. To consider, as the domestic tax authorities and courts did, that this was not precluded by the provisions on statutory limitation period for the determination of tax liabilities and the scope of audits, is a matter of interpretation and application of domestic law which the Court finds was neither arbitrary nor manifestly unreasonable in the circumstances of the present case.

43.  Consequently, the Court concludes that in the present case there existed a sufficiently clear legal basis for ordering the applicant to pay profit tax for 2003.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

44.  The Court considers that the domestic authorities’ decisions pursued an aim that was in the general interest  that is to say to secure the payment of taxes, as envisaged by legislation, in an area where the State has a wide margin of appreciation (see OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, cited above, § 606).

(d)  Whether the interference was proportionate to the legitimate aim pursued

45.  It remains to be determined whether a fair balance was struck between the demands of the general interest and the requirements of the protection of the applicant’s property rights.

46.  The Court observes at the outset that as a result of the tax audit at issue, the applicant was ordered to pay approximately EUR 68,500 in respect of unpaid profit tax and interests for 2003 (see paragraph 13 above). Neither that amount, not the applicable tax rate, which amounted to 20%, could in the Court’s view from the quantitative standpoint be considered exorbitant (see Christian Religious Organization of Jehovah’s Witnesses v. Armenia (dec.), no. 73601/14, § 53, 29 September 2020).

47.  Furthermore, there is nothing to indicate, nor has it been suggested by the applicant, that the levying of such a sum in profit tax fundamentally undermined her financial situation or that of her notary office – one of the factors to which the Court has given weight when gauging whether a fair balance has been struck in a given case (see N.K.M. v. Hungary, no. 66529/11, § 42, 14 May 2013; Cacciato v. Italy (dec.), no. 60633/16, 16 January 2018).

48.  Finally, and equally importantly, the applicant had at her disposal a procedural guarantee by which to challenge the imposed sums, specifically the possibility of bringing judicial review proceedings. She made use of that remedy and, contrary to her claims (see paragraph 23 above), she was able to effectively participate in those proceedings and raise her various complaints before the domestic authorities. There is nothing to show that the decisionmaking process confirming the imposition of the amount of taxes complained of was unfair or arbitrary (see also paragraph 41 above).

49.  The Court is satisfied that, subject to its findings in respect of the lawfulness of the decisions delivered by the domestic authorities, ordering the applicant to pay profit tax for 2003 in the above amount, constituted a proportionate measure that was undertaken in pursuance of the legitimate aim of securing the payment of taxes.

(e)  Conclusion

50.  Having regard to the above considerations and the wide margin of appreciation enjoyed by the State in the tax sphere, the Court considers that the decision ordering the applicant to pay profit tax was lawful and did not amount to a disproportionate burden on her.

51.  There has accordingly been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, unanimously, the application admissible;
  2. Holds, by five votes to two, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 13 February 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen
 Registrar President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the joint dissenting opinion of Judges Ilievski and Derenčinović is annexed to this judgment.

A.R.B.
H.B.
 

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES ILIEVSKI AND DERENČINOVIĆ

1.  The majority have taken the position that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, despite the applicant’s complaint that the State had audited her and ordered her to pay additional tax and interest in respect of a period which, according to Croatian legislation, was time-barred. The majority’s position was purportedly justified by the broad margin of appreciation that States have in tax matters and by the domestic legislation that gave the tax authorities broad powers to extend tax audits to previous taxation periods.

2.  We cannot agree with the position of our distinguished colleagues, for several reasons.

3.  In the present case, in assessing the applicant’s tax liability for 2003, the first-instance tax ruling of 28 December 2007 explicitly stated that the tax authority had included in her assessable tax base for 2003 (which was not time-barred at that time) certain sums that should have been due in respect of the previous two years (2001 and 2002, which were time-barred at that time).

4.  Under section 90(1) of the General Tax Act, as in force at the relevant time, the statutory limitation period for assessing tax liability applicable to all types of taxes, including profit tax, was three years starting from the end of the year in which the tax liability first arose (relativna zastara). That (relative) limitation period could be interrupted by any official action on the part of the authorities, as provided in section 91 of the General Tax Act, after which the limitation period would start to run again. However, even in the event of interruption of the limitation period, under section 92 of the General Tax Act, the absolute limitation period for any tax liability – upon the expiry of which any such liability could no longer be taken into account – would expire after six years.

5.  When these provisions are applied to the facts of the present case, it seems to be very clear that any assessment of the applicant’s profit tax liability for 2001 and 2002 had become time-barred on 1 January 2006 and 1 January 2007, respectively, because no action had been taken by the tax authorities that would have interrupted the limitation period provided for by section 90(1) of the General Tax Act. However, the domestic tax authorities disregarded these provisions by assessing and ordering the payment of certain unpaid taxes, first in the tax ruling of 28 December 2007 and subsequently in a second tax ruling of 20 February 2008, including taxes in respect of periods that had become time-barred (2001 and 2002). The applicant raised the objection that the limitation period had expired both with the competent tax authorities and subsequently before the domestic courts (including the Constitutional Court). However, her arguments were dismissed in summary fashion, without providing any plausible reasoning. What is more, at no time did the domestic authorities ever explain why the tax audit had not been formally extended to those periods, in particular – and as required by law – by sending the applicant a formal notice to that effect, failing which the lawfulness of any such extension would be called into question both under the General Tax Act and the relevant case-law of the administrative courts.

6.  The rules governing the calculation and expiry of the different limitation periods (relative and absolute) had been set out very clearly, precisely, and unambiguously in the domestic legislation. There was, moreover, abundant domestic case-law supporting them. For example, the High Administrative Court, in judgment no. Usž-335/2014-5 of 15 April 2014, held that the relative statutory limitation period for the determination of property tax liability, which had started to run on 1 January 2007, had ended on 1 January 2010 and that, after that date, there had been no legal basis for issuing a decision determining tax liability (see also the Rijeka Administrative Court’s judgment no. UsI-1597/2012-8 of 1 December 2013).

7.  It is not for the Court to interpret and apply domestic law. However, the Court is required to assess whether the domestic authorities, most notably the courts, have succeeded or failed to provide sufficient procedural safeguards against arbitrariness in the application and interpretation of domestic legislation. This is especially the case when the applicant raises relevant and well-argued objection(s), such as that raised in the present case concerning the expiry of the limitation period. In view of the legal provisions cited above and the well-established jurisprudence of the domestic courts on the matter, we consider that the arguments raised by the applicant were specific, pertinent and important (see, mutatis mutandisTarvydas v. Lithuania, no. 36098/19, § 52, 23 November 2021; and Mala v. Ukraine, no. 4436/07, § 48, 3 July 2014, and the authorities cited therein). Accordingly, the domestic courts should have provided a plausible reply to the applicant’s submission as to the expiry of the statutory limitation period in her case.

8.  In this regard, we reiterate that limitation periods serve several important purposes, namely to ensure legal certainty by setting a time-limit on bringing judicial proceedings, protect potential defendants from stale claims which might be difficult to counter and prevent the injustice that might arise if courts were required to decide upon events which took place in the distant past on the basis of evidence which might have become unreliable and incomplete because of the passage of time (see, in the context of Article 6 of the Convention, Vegotex International S.A. v. Belgium [GC], no. 49812/09, § 116, 3 November 2022, and Oleksandr Volkov v. Ukraine, no. 21722/11, § 137, ECHR 2013; and, in the context of Article 7 of the Convention, see the Advisory opinion on the applicability of statutes of limitation to prosecution, conviction and punishment in respect of an offence constituting, in substance, an act of torture [GC], request no. P16-2021-001, Armenian Court of Cassation, § 72, 26 April 2022).

9.  In the Croatian legal system, the statute of limitations is a legal principle and norm of constitutional rank. There is no doubt that statutes of limitation are part of public order and form part of the body of strict law with which all authorities, including the tax administration, are obliged to comply. Moreover, on 7 November 2014, at the meeting of its Financial, Labour and Property Department, the High Administrative Court adopted a conclusion that the statutory time-limits in tax cases were to be examined ex officio.

10.  Against this background, we note that no domestic authority ever gave a substantive response to the applicant’s argument that part of her assessed tax liability had in fact been time-barred. While the tax authorities only made a general reference to section 100(5) of the General Tax Act, under which a tax audit could be extended to earlier periods under certain circumstances (see paragraphs 13 and 15 of the judgment), they failed to explain how this tallied with the statutory limitation period for the assessment of tax liability as set out in section 90 of the General Tax Act, or with section 100(1) of the General Tax Act, which provided that a tax audit could only be performed for periods in respect of which the statutory limitation period had not expired (see paragraph 20 of the judgment).

11.  Subsequently, the Administrative Court of the Republic of Croatia erroneously dismissed the applicant’s argument concerning the expiry of the statutory limitation period as having been made solely in her action for judicial review (see paragraph 17 of the judgment), despite the fact that she had submitted her argument to that effect in the course of all the legal remedies she had pursued (see paragraphs 9, 11 and 14 of the judgment). Moreover, the Constitutional Court reached the same incorrect conclusion and noted, in addition, that in the applicant’s case the absolute limitation period under section 92 of the General Tax Act had not expired when the tax audit was carried out, without taking into account the effect of the (relative) statutory limitation period as defined in section 90(1) of the General Tax Act (see paragraph 19 of the judgment). As a way of observation, this interpretation of the relevant domestic legislation by the Constitutional Court is manifestly arbitrary. It goes against the logic of the limitation period under domestic law, including tax law, whereby, once the relative limitation period has expired on account of inactivity on the part of the domestic authorities, the absolute limitation period is irrelevant and does not apply. The absolute limitation period is applicable only in cases where the authorities have interrupted the relative limitation period by reason of specific, official, procedural actions. Since the limitation period might never expire in such cases, the logic of an absolute limitation period is to prevent countless interruptions of relative limitation periods as a result of procedural actions taken by the authorities. Consequently, any interpretation of the absolute limitation period that disregards relative limitation periods is not only manifestly arbitrary and unlawful but also runs counter to the very logic of distinguishing between two types of limitation periods existing at the relevant times in Croatian legislation.

12.  Regrettably, the majority’s decision does not respond to this and numerous other failures on the part of the domestic authorities, including the courts, in addressing the arguments raised by the applicant. In our opinion, tolerating such blatant disregard for the law by appealing to a broad margin of appreciation in tax-related matters is not well-founded and makes protection against arbitrariness under Article 1 of Protocol No. 1 close to illusory. A broad margin of appreciation cannot be used as a shield to protect the State’s financial interests when it comes to public order issues, as was the case here. By disregarding the principle of legal certainty inherent in every substantive provision of the Convention, including Article 1 of Protocol No. 1, the majority failed to exercise the level of scrutiny expected of this Court. Therefore, we cannot but conclude that the interference with the applicant’s right to the peaceful enjoyment of her possessions was not accompanied by sufficient procedural safeguards against arbitrariness and was thus not lawful within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

 ______________________________

[1]Approximately 195,000 euros.

[2] Approximately 195,000 euros.

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija