Šplajt protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
09.04.2024
Članovi
6
6-1
10
10-2
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
Broj predstavke
963/18
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predstavka se odnosi na otkaz ugovora o radu podnosioca zbog njegovih izjava u medijima, navodni nedostatak nepristrasnosti u parničnom postupku radi vraćanja na rad koji je usledio i dužinu trajanja postupka.

Podnosilac predstavke radio je kao pravnik u pravnoj službi društva U., čiji su članovi Grad Osijek i nekoliko manjih opšina i koje pre svega pruža komunalne usluge. One je, između ostalog, bio zadužen za primanje pritužbi zaposlenih. U novembru 2007. godine, dva dnevna lista objavila su članke u kojima se navodi da je društvo U. kršilo prava iz radnog odnosa dvoje svojih zaposlenih, da direktor društva nema vremena da se sastane se sa zaposlenima i da je arogantan prema njima i da su dva rukovodioca iz tog društva i sindikalni poverenik učestvovali u kriminalnim aktivnostima na štetu društva. Kao izvor informacija o problemima u radnim odnosima u društvu navedeno je dvoje oštećenih radnika, dok je u jednom od članaka kao izvor informacija o navodnim kriminalnim aktivnostima naveden podnosilac predstavke. Nije sporno da je dvoje dotičnih radnika kontaktiralo novine, kao i da ih je podnosilac savetovao da to učine i ukazao na to da će na taj način njihove pritužbe biti brže rešene. Nesporno je i da je podnosilac njihovu priču potkrepio vlastitim izjavama i pružanjem relevantnih dokumenata nakon što su ga novinari kontaktirali. U novembru 2007. podnosilac je dobio momentalni otkaz zbog izjava koje je dao u novinama i jer im je otkrio navedene informacije, koje su se smatrale netačnima i štetnima za poslovni ugled društva. Krajem meseca on je podneo krivičnu prijavu nadležnom državnom tužilaštvu u vezi s kriminalnim aktivnostima u društvu. U februaru 2013. predmet je zaključen jer informacije prikupljene policijskom istragom nisu dovele do sumnje da je počinjeno krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti.

U međuvremenu, krajem decembra 2007. podnosilac predstavke podneo je tužbu zbog nezakonitog otkaza protiv društva U. na Općinskom sudu u Osijeku. Društvo je podnelo protutužbeni zahtev tražeći od suda, ako utvrdi da je otkaz bio nezakonit, sudski raskid ugovora o radu jer zbog izjave koju je podnosilac dao u razdoblju nakon otkaza, a koja je bila ponižavajuća za druge zaposlene, njegov dalji radni odnos više nije bio moguć. Presudom od 22. decembra 2011. Općinski sud utvrdio je da je otkaz podnosiocu predstavke nezakonit. Konkretno, presudio je da je on, ostvarujući svoju slobodu izražavanja, otkrio informacije od javnog interesa u svrhu informisanja javnosti o nepravilnostima u javnom preduzeću i da društvo nije dokazalo da je u komunikaciji s medijima namerno dao netačne informacije. Istovremeno, sud je usvojio protivtužbeni zahtev društva i sudski raskinuo ugovor o radu podnosioca s danom 7.12.2011. Kao posledica toga, podnosiocu predstavke dosuđeni su zaostale plate i naknada u iznosu od deset mesečnih plata.

Povodom žalbi obeju stranaka, presudom iz novembra 2012. Županijski sud u Osijeku preinačio je prvostepenu presudu. Presudio je da otkaz ugovora o radu nije bio nezakonit i stoga je odbio i njegovu tužbu i protivtužbeni zahtev društva. Smatrao je da zaposleni imaju obavezu odanosti i da je njegov prikaz društva u medijima u negativnom svetlu bio opravdan razlog za njegov otkaz.

Avgusta 2013. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju podnosioca prihvatajući obrazloženje Županijskog suda. Nakon ovoga podnosilac je podneo ustavnu tužbu, koju je Ustavni sud odbio.

Podnosilac predstavke pred Sudom je prigovorio, na temelju člana 10. Konvencije, da je otkaz njegovoga ugovora o radu doveo do povrede njegove slobode izražavanja. Prigovorio je i na temelju člana 6. stavka 1. Konvencije zbog nedostatka nepristranosti Županijskog suda i prekomjrne dužine trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
Sud prvo primećuje da je podnosilac, između ostalog, optužio tri člana upravnog osoblja društva U. za učešće u kriminalnim aktivnostima. Sud utvrđuje da bi otkrivanje dotičnih informacija, ako su verodostojne, bilo u javnom interesu.

Kad je reč o verodostojnosti otkrivenih informacija i šteti za poslodavca, Sud primećuje da su optužbe koje je podnosilac izneo, iznesene u visokotiražnom dnevnom listu, nedvosmilesleno štetne za poslovni ugled i interese društva kao i za ugled dotičnih članova upravnog osoblja. Sadržale su konkretne činjenične navode, koje je kao takve bilo moguće dokazivati, a njihova težina zahtevala je znatno obrazloženje. Međutim, podnosilac nije pružio nikakve dokaze za te navode, a javni tužilac nije utvrdio da postoji sumnja da je počinjeno krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti. Kad je reč o dobroj veri podnosioca, Sud smatra da sadržaj i ton njegovih izjava, zajedno s nedostatkom bilo kakve činjenične osnove i činjenicom da je krivičnu prijavu podneo tek nakon otkaza, ukazuju na to da te izjave nisu bile motivisane istinskom željom da informiše javnost o nepravilnostima u društvu U., već njegovim ličnim nezadovoljstvom. Stoga, iako je otkaz njegovog ugovora o radu bio teška sankcija za njegovo postupanje, navedena razmatranja dovoljna su da Sud zaključi da mešanje u njegovu slobodu izražavanja nije bilo nerazmjerno legitimnom cilju kojemu se težilo te se stoga može smatrati „nužnim u demokratskom društvu” u smislu stava 2. članka 10. Konvencije.

Sud stoga ne smatra potrebnim da ispituje da je li mešanje o kojem je reč bilo „nužno u demokratskom društvu” u pogledu drugih otkrivenih informacija. Iz toga proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju člana 35. stava 3. tačke (a) Konvencije jer je očigledno neosnovan i da se stoga mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavu 4. Konvencije.

Kad je reč o prigovoru podnositelja o navodnom nedostatku nepristrasnosti Županijskog suda u Osijeku, Sud prvo primećuje da je predsednik tog suda u relevantno vreme, sudija Z.V., bio zaposlen u društvu U. 1983. godine. Dalje, njegova je kći onde počela da radi približno pet meseci nakon otkaza ugovora o radu podnosioca, ali nije dobila njegov posao, kako je podnosilac tvrdio. Što je još važnije, Sud primećuje da dotični sudija nije postupao u veću koje je odlučivalo o žalbi podnosioca i ništa ne upućuje na to da članovi veća nisu bili dovoljno nezavisni u donošenju odluke u pogledu podnosioca predstavke.

Iz toga proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju člana 35. stava 3. tačka (a) Konvencije jer je očigledno neosnovan i stoga se mora odbaciti.
U pogledu navoda da je došlo do povrede člana 6 stav 1 zbog prekomerne dužine trajanja postupka, Sud primećuje da je postupak kome se prigovara trajao tri godine i deset i po meseci.

Sud ističe da se razumnost dužine trajanja postupka mora ceniti u svetlu okolnosti predmeta i imajući na umu sledeće kriterijume: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnosioca predstavke pitanje u sporu. Nadalje posebno ističe da je u radnim sporovima potrebno pokazati posebnu revnost, i naglašava da je često utvrđivao povrede člana 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su otvorena pitanja slična onome u ovom predmetu i nakon ispitivanja svih materijala koji su mu dostavljeni Sud ne nalazi nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uveriti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu. Sud stoga smatra da je u ovom predmetu dužina trajanja postupka bila prekomerna i da nije ispunila pretpostavku „razumnog roka”. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. na toj osnovi.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGI ODJEL

PREDMET ŠPLAJT protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 963/18)

PRESUDA 

STRASBOURG

9. travnja 2024.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Šplajt protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 963/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Vladimir Šplajt („podnositelj zahtjeva”), koji je rođen 1957. i živi u Osijeku i kojemu je dopušteno da se sam zastupa u postupku pred Sudom, podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 30. prosinca 2017.,

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o slobodi izražavanja, nepristranosti i duljini trajanja postupka, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. ožujka 2024., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Zahtjev se odnosi na izvanredan otkaz podnositeljeva ugovora o radu zbog njegovih izjava u medijima, navodni nedostatak nepristranosti u parničnom postupku radi vraćanja na rad koji je uslijedio i duljinu trajanja postupka.
  2. Konkretno, podnositelj zahtjeva radio je kao pravnik u pravnoj službi društva U., čiji su članovi Grad Osijek i nekoliko manjih općina i koje ponajprije pruža komunalne usluge. Podnositelj je, inter alia, bio zadužen za primanje pritužbi zaposlenika.
  3. Dana 6. i 8. studenoga 2007. dva dnevna lista objavila su članke u kojima se navodi da je društvo U. kršilo prava iz radnog odnosa dvoje svojih zaposlenika, da direktor društva nema vremena sastati se sa zaposlenicima i arogantan je prema njima i da su dva rukovoditelja tog društva i sindikalni povjerenik sudjelovali u kriminalnim aktivnostima na štetu društva.
  4. Konkretno, kad je riječ o posljednjem navodu, u jednom od članaka navedeno je da su jedan od rukovoditelja društva i sindikalni povjerenik smislili plan prema kojem će društvo uplaćivati premije za njihovo životno osiguranje, ali ih je na kraju otkrio bivši direktor društva čiji su potpis krivotvorili. U članku se navodi i da je jedan drugi rukovoditelj uzrokovao štetu društvu u iznosu od HRK 100.000,00 (EUR 13.272,00). U članku se dalje navodi da je taj rukovoditelj, koji je bio i nogometni sudac, prevario Hrvatski nogometni savez naplaćujući prekomjerne putne troškove.
  5. Kao izvor informacija o problemima u radnim odnosima u društvu navedeno je dvoje oštećenih zaposlenika (vidi stavak 3. ove presude), dok je u jednom od članaka kao izvor informacija o navodnim kriminalnim aktivnostima naveden podnositelj zahtjeva (vidi stavak 4. ove presude). Nije sporno da je dvoje dotičnih zaposlenika kontaktiralo novine, te da ih je podnositelj zahtjeva savjetovao da to učine i ukazao na to da će na taj način njihove pritužbe biti brže riješene. Nije sporno ni da je podnositelj njihovu priču potkrijepio vlastitim izjavama i pružanjem relevantnih dokumenata nakon što su ga novinari kontaktirali.
  6. Dana 21. studenoga 2007. podnositelj zahtjeva dobio je izvanredni otkaz zbog izjava koje je dao u novinama i jer im je otkrio navedene informacije (vidi stavke 3. – 4. ove presude), koje su se smatrale netočnima i štetnima za poslovni ugled društva.
  7. Dana 27. studenoga 2007. podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu u vezi s kriminalnim aktivnostima u društvu (vidi stavak 4. ove presude). Dana 20. veljače 2013. predmet je zaključen jer informacije prikupljene policijskim izvidima nisu dovele do sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti.
  8. Dana 27. prosinca 2007. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu zbog nezakonitog otkaza protiv društva [U] na Općinskom sudu u Osijeku. Društvo je podnijelo protutužbeni zahtjev tražeći od suda, ako utvrdi da je otkaz bio nezakonit, sudski raskid ugovora o radu jer zbog izjave koju je podnositelj dao u razdoblju nakon otkaza, a koja je bila ponižavajuća za druge zaposlenike, njegov daljnji radni odnos više nije bio moguć.
  9. Presudom od 22. prosinca 2011. Općinski sud utvrdio je da je podnositeljev otkaz nezakonit. Konkretno, presudio je da je podnositelj zahtjeva, ostvarujući svoju slobodu izražavanja, otkrio informacije od javnog interesa u svrhu informiranja javnosti o nepravilnostima u javnom društvu i da društvo nije dokazalo da je u komunikaciji s medijima namjerno dao netočne informacije. Istodobno, sud je usvojio protutužbeni zahtjev društva i sudski raskinuo podnositeljev ugovor o radu s danom 7. prosinca 2011. Kao posljedica toga, podnositelju zahtjeva dosuđeni su zaostale plaće i naknada u iznosu od deset mjesečnih plaća.
  10. Povodom žalbi obiju stranaka, presudom od 22. studenoga 2012. Županijski sud u Osijeku preinačio je prvostupanjsku presudu. Presudio je da podnositeljev otkaz nije bio nezakonit i stoga je odbio i njegovu tužbu i protutužbeni zahtjev društva. Smatrao je da zaposlenici imaju obvezu odanosti i da je njegov prikaz društva u medijima u negativnom svjetlu bio opravdan razlog za njegov otkaz.
  11. Dana 28. kolovoza 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju podnositelja izrijekom prihvaćajući obrazloženje Županijskog suda.
  12. Dana 18. studenoga 2013. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu. Ustvrdio je da je presuda građanskih sudova dovela do povrede njegova prava na rad i njegove slobode izražavanja, koji su oboje zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske. Prigovorio je i zbog nedostatka nepristranosti jer je nakon njegova otkaza na njegovo radno mjesto u društvu zaposlena kći predsjednika Županijskog suda u Osijeku Z.V.-a i jer je i sam predsjednik u prošlosti bio zaposlenik tog društva.
  13. Dana 21. rujna 2017. Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu, a 2. listopada 2017. obavijestio ga je o svojoj odluci.
  14. U razdoblju od 29. listopada 2013. do 3. prosinca 2018. podnositelj je podnio četiri prijedloga za ponavljanje navedenog parničnog postupka na raznim osnovama, od kojih su tri odbačena, a jedan se još ispituje.
  15. Podnositelj zahtjeva pred Sudom je prigovorio, na temelju članka 10. Konvencije, da je otkaz njegova ugovora o radu doveo do povrede njegove slobode izražavanja. Prigovorio je i na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije zbog nedostatka nepristranosti Županijskog suda (vidi stavak 12. ove presude) i prekomjerne duljine trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

OCJENA SUDA

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

  1. Opća načela o zviždačima i slobodi izražavanja na radnom mjestu izložena su u predmetu Guja protiv Moldavije [VV], br. 14277/04, stavci 73. – 78., ECHR 2008, i potvrđena i konsolidirana u predmetu Halet protiv Luksemburga [VV], br. 21884/18, stavci 111. – 154., 14. veljače 2023.
  2. Nije sporno da je otkaz podnositeljeva ugovora o radu zbog njegove komunikacije s medijima predstavljao miješanje u njegovu slobodu izražavanja. To miješanje temeljilo se na mjerodavnim odredbama Zakona o radu i stoga je bilo zakonito. Nadalje, nije se tvrdilo da su informacije koje je podnositelj otkrio bile povjerljive. Miješanje je stoga težilo legitimnom cilju zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno poslovnog ugleda i interesa društva U. 18.  Kad je riječ o tome je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”, Sud ponavlja da u predmetima o slobodi izražavanja na radnom mjestu od domaćih sudova očekuje da odvagnu dotična prava ili interese u skladu s kriterijima utvrđenima u njegovoj sudskoj praksi (vidi gore navedeni predmet Halet, stavci 114. i 171. – 205.), točnije:

–  pitanje jesu li bili dostupni alternativni načini za otkrivanje

–  javni interes za otkrivene informacije

–  vjerodostojnost otkrivenih informacija – pitanje je li zviždač postupao u dobroj vjeri – štetne učinke otkrivanja – težinu sankcije.

  1. U ovom predmetu domaći sudovi (vidi stavke 10. – 11. i 13. ove presude), osim prvostupanjskog suda (vidi stavak 9. ove presude), kategorički su smatrali da zaposlenici, zbog obveze odanosti, nikada ne bi smjeli medijima otkrivati informacije štetne za ugled poslodavca. Stoga, ukazavši na to da su otkrivene informacije bile štetne za poslovni ugled društva U., ti sudovi nisu ispitali predmet u svjetlu preostalih kriterija.
  2. Budući da domaći sudovi nisu proveli potrebni test vaganja u skladu s kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda (vidi stavak 18. ove presude), Sud smatra da sam mora provesti vaganje jer ima dovoljno elemenata da to učini.
  3. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da je podnositelj zahtjeva, inter alia, optužio tri člana upravnog osoblja društva U. za sudjelovanje u kriminalnim aktivnostima (vidi stavak 4. ove presude).
  4. Bili su dostupni alternativni načini za otkrivanje tih informacija, ponajprije podnošenje kaznene prijave. Međutim, podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu tek nakon što je dobio otkaz (vidi stavke 6. – 7. ove presude).
  5. Sud nadalje utvrđuje da bi otkrivanje dotičnih informacija, ako su vjerodostojne, bilo u javnom interesu.
  6. Kad je riječ o vjerodostojnosti otkrivenih informacija i šteti za poslodavca, Sud primjećuje da su podnositeljeve optužbe, iznesene u visokotiražnom dnevnom listu, nedvojbeno bile štetne za poslovni ugled i interese društva te za ugled dotičnih članova upravnog osoblja. Sadržavale su konkretne činjenične navode, koje je kao takve bilo moguće dokazivati, a njihova težina zahtijevala je znatno obrazloženje. Međutim, podnositelj zahtjeva nije pružio nikakve dokaze za te navode, a državni odvjetnik nije utvrdio da postoji sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti (vidi stavak 7. ove presude).
  7. Kad je riječ o podnositeljevoj dobroj vjeri, Sud smatra da sadržaj i ton njegovih izjava, zajedno s nedostatkom bilo kakve činjenične osnove i činjenicom da je kaznenu prijavu podnio tek nakon otkaza, ukazuju na to da te izjave nisu bile motivirane istinskom željom da informira javnost o nepravilnostima u društvu U., već njegovim osobnim nezadovoljstvom.
  8. Stoga, iako je otkaz podnositeljeva ugovora o radu bio teška sankcija za njegovo postupanje, navedena razmatranja dovoljna su da Sud zaključi da miješanje u njegovu slobodu izražavanja nije bilo nerazmjerno legitimnom cilju kojemu se težilo te se stoga može smatrati „nužnim u demokratskom društvu” u smislu stavka 2. članka 10. Konvencije (usporedi Balenović protiv Hrvatske (odl.), br. 28369/07, 30. rujna 2010.).
  9. Sud stoga ne smatra potrebnim ispitati je li miješanje o kojem je riječ bilo „nužno u demokratskom društvu” u pogledu drugih otkrivenih informacija (vidi stavak 3. ove presude).
  10. Iz toga proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije jer je očigledno neosnovan i da se stoga mora odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEDOSTATKA NEPRISTRANOSTI

  1. Opća načela o nepristranosti sudova izložena su u predmetima Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavci 93. – 99., ECHR 2009, i Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavci 73. – 78., ECHR 2015.
  2. Kad je riječ o prigovoru podnositelja zahtjeva o navodnom nedostatku nepristranosti Županijskog suda u Osijeku (vidi stavak 15. ove presude), Sud prvo primjećuje da je predsjednik tog suda u relevantno vrijeme, sudac Z.V., najkasnije bio zaposlen u društvu U. 1983. godine. Nadalje, njegova je kći ondje počela raditi približno pet mjeseci nakon otkaza podnositeljeva ugovora o radu i nije dobila njegov posao, kako je podnositelj zahtjeva to tvrdio (vidi stavak 12. ove presude).
  3. Što je još važnije, Sud primjećuje da dotični sudac nije sudjelovao u vijeću koje je odlučivalo o podnositeljevoj žalbi (vidi stavak 10. ove presude) i da ništa ne upućuje na to da članovi vijeća nisu bili dovoljno neovisni o njemu kao predsjedniku suda. U odnosu na potonje pitanje Sud upućuje na svoja utvrđenja u predmetu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske, br. 24810/06, stavci 78. – 97., 22. prosinca 2009., u smislu da na temelju hrvatskog prava predsjednici sudova ne mogu utjecati na izbor sudaca izvjestitelja ili sastav vijeća i da se ne može razumno smatrati da su njihove ovlasti u suprotnosti s unutarnjom neovisnošću sudaca ili da na nju imaju „obeshrabrujući” učinak.
  4. Iz toga proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije jer je očigledno neosnovan i da se stoga mora odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PREKOMJERNE DULJINE TRAJANJA POSTUPKA

  1. Sud primjećuje da je postupak kojemu se prigovara trajao tri godine i deset i pol mjeseci, od 18. studenoga 2013. do 2. listopada 2017. (vidi stavke 12. – 13. i 15. ove presude).
  2. Nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
  3. Sud ponavlja da se razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na umu sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelje zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000VII). Nadalje ponavlja da je u radnim sporovima potrebno pokazati posebnu revnost (vidi Ruotolo protiv Italije, 27. veljače 1992., stavak 17., Serija A br. 230-D).
  4. Sud je često utvrđivao povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su otvorena pitanja slična onome u ovom predmetu (vidi, primjerice, Šikić protiv Hrvatske, br. 9143/08, stavci 33. – 38., 15. srpnja 2010.).
  5. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu dostavljeni Sud ne nalazi nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da donese drukčiji zaključak u ovom predmetu. Konkretno, iako je 24. listopada 2014. podnositelj Ustavnom sudu predložio da zastane s ispitivanjem predmeta do odluke o jednom od njegovih prijedloga za ponavljanje postupka (vidi stavak 14. ove presude), ništa ne ukazuje na to da je taj sud to učinio. Isto tako, iako je točno da su se građanski sudovi pozvali na te prijedloge za ponavljanje postupka kao na razlog zašto nisu mogli dostaviti Ustavnom sudu spis predmeta, Sud taj razlog ne smatra opravdanim jer su mogli dostaviti presliku.
  6. Sud stoga smatra da je u ovom predmetu duljina trajanja postupka bila prekomjerna i da nije ispunila pretpostavku „razumnog roka”.
  7. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. na toj osnovi.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravednu naknadu. Sud stoga smatra da nema potrebe dosuditi mu bilo kakav iznos po toj osnovi.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je prigovor o duljini trajanja postupka dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine trajanja postupka.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. travnja 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 

       Dorothee von Arnim 

Pauliine Koskelo

         Zamjenica tajnika 

Predsjednica

 Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 ________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF ŠPLAJT v. CROATIA

(Application no. 963/18)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 April 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Šplajt v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Pauliine Koskelo, President,
 Lorraine Schembri Orland,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 963/18) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 30 December 2017 by a Croatian national, Mr Vladimir Šplajt (“the applicant”), who was born in 1957 and lives in Osijek and who was granted leave to represent himself in the proceedings before the Court;

the decision to give notice of the complaints concerning freedom of expression, impartiality and length of proceedings to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 12 March 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns the applicant’s summary dismissal from work on account of his statements to the media, the alleged lack of impartiality in the subsequent civil proceedings for his reinstatement and the length of those proceedings.

2.  In particular, the applicant worked as an in-house lawyer for company U. the shareholders of which are the Osijek Township and a number of smaller municipalities, and which primarily provides public utility services. He was in charge, inter alia, of receiving employees’ complaints.

3.  On 6 and 8 November 2007 two daily newspapers published articles suggesting that company U. had been breaching the employment rights of two of its employees, that its director had no time for seeing the employees and behaved arrogantly towards them, and that two of its managers and a trade union representative had been involved in criminal activities to the detriment of the company.

4.  Specifically, as regards the last point, one of the articles suggested that one of the company’s managers and a trade union representative had come up with a scheme whereby the company would pay premiums for their own life insurance but had eventually been caught by the company’s former director whose signature they had forged. The article also suggested that another manager caused damage to the company to the tune of HRK 100,000 (EUR 13,272). The article further suggested that that manager, who was also a football referee, had defrauded the Croatian Football Association by charging excessive travel expenses.

5.  The two aggrieved employees were mentioned as the source of the information concerning employment-related issues in the company (see paragraph 3 above) whereas, in one of the articles, the applicant was mentioned as the source of the information concerning alleged criminal activities (see paragraph 4 above). It is undisputed that the two employees in question contacted the newspapers but that the applicant had advised them to do so suggesting that in that way their grievances would be addressed more quickly. It is also beyond dispute that the applicant corroborated their story with his own statements and by providing relevant documents after he was himself contacted by the journalists.

6.  On 21 November 2007 the applicant was summarily dismissed (izvanredni otkaz) because of his statements to the newspapers and for disclosing to them the above information (see paragraphs 3-4 above), which were regarded as being false and damaging to the company’s business reputation.

7.  On 27 November 2007 the applicant lodged a criminal complaint with the relevant State Attorney’s Office regarding the criminal activities in the company (see paragraph 4 above). On 20 February 2013 the case was closed because the information collected through police inquiries had not given rise to a suspicion that a criminal offence subject to State-assisted prosecution had been committed.

8.  On 27 December 2007 the applicant brought a civil action for wrongful dismissal against the company in the Osijek Municipal Court seeking reinstatement. The company lodged a counterclaim asking the court, if it found that the dismissal had been wrongful, to judicially terminate the employment (sudski raskid ugovora o radu) because, due to a statement the applicant had made in the period after his dismissal and which was demeaning to other employees, the continuation of his employment was no longer possible.

9.  In a judgment of 22 December 2011, the Municipal Court found that the applicant’s dismissal was wrongful. In particular, it held that the applicant, in the exercise of his freedom of expression, had disclosed information in the public interest with a view to informing the public of the irregularities in a public company, and that the company had not proved that in his communication with the media he had deliberately given false information. At the same time, the court allowed the company’s counterclaim and judicially terminated his employment with the effect from 7 December 2011. As a consequence, the applicant was awarded salary arrears and a compensation corresponding to ten monthly salaries.

10.  Following appeals by both parties, by a judgment of 22 November 2012 the Osijek County Court overturned the first-instance judgment. It held that the applicant’s dismissal had not been wrongful and therefore dismissed both his action and the company’s counterclaim. It held that employees had a duty of loyalty and that his depiction of the company in the media in a negative light had been a valid reason for his dismissal.

11.  On 28 August 2013 the Supreme Court dismissed the applicant’s subsequent appeal on points of law explicitly endorsing the reasons given by the County Court.

12.  On 18 November 2013 the applicant lodged a constitutional complaint. He submitted that the civil courts’ judgment had been in breach of his right to work and his freedom of expression, both guaranteed by the Croatian Constitution. He also complained of a lack of impartiality because, after his dismissal, the daughter of the Osijek County Court’s president Z.V. had been employed at his job in the company, and because the president had himself been its employee in the past.

13.  On 21 September 2017 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint, and on 2 October 2017 notified him of its decision.

14.  In the period between 29 October 2013 and 3 December 2018 the applicant lodged four requests for reopening of the above civil proceedings on various grounds, three of which were rejected whereas one is still pending.

15.  Before the Court, the applicant complained, under Article 10 of the Convention, that his dismissal had violated his freedom of expression. He also complained under Article 6 § 1 of the Convention about the lack of impartiality of the County Court (see paragraph 12 above) and the excessive length of the proceedings before the Constitutional Court.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

16.  The general principles concerning whistle-blowers and freedom of expression in the workplace have been set out in Guja v. Moldova [GC], no. 14277/04, §§ 73-78, ECHR 2008, and confirmed and consolidated in Halet v. Luxembourg [GC], no. 21884/18, §§ 111-154, 14 February 2023.

17.  It was not disputed that the applicant’s dismissal on account of his communications with the press constituted an interference with his freedom of expression. That interference was based on the relevant provisions of the Labour Act and thus lawful. Furthermore, it has not been argued that the information the applicant disclosed was confidential. The interference therefore pursued the legitimate aim of protecting the reputation or rights of others, namely the business reputation and interests of company U.

18.  As to whether the interference was “necessary in a democratic society”, the Court reiterates that in cases concerning freedom of expression in the workplace it expects the domestic courts to weigh up the rights or interests concerned in conformity with the criteria established in its case-law (see Halet, cited above, §§ 114 and 171-205), namely:

- whether or not alternative channels for the disclosure were available;

- the public interest in the disclosed information;

- the authenticity of the disclosed information;

- whether the whistle-blower acted in good faith;

- the detrimental effects of the disclosure; and

- the severity of the sanction.

19.  In the present case, the domestic courts (see paragraphs 10-11 and 13 above), save for the first-instance court (see paragraph 9 above), categorically held that, because of their duty of loyalty, employees should never disclose to the media information harmful for the employer’s reputation. Therefore, implying that the disclosed information had been detrimental for the business reputation of company U., those courts did not examine the case in the light of the remaining criteria.

20.  Since the domestic courts therefore failed to carry out the required balancing exercise in conformity with the criteria laid down in the Court’s case‑law (see paragraph 18 above), the Court finds that it must undertake that balancing exercise itself as it has sufficient elements to do so.

21.  In that connection the Court first notes that the applicant, inter alia, accused three of the staff members of the company U. of being involved in criminal activities (see paragraph 4 above).

22.  The alternative channels for the disclosure of that information were available, notably, lodging of a criminal complaint. However, the applicant lodged his criminal complaint only after he had been dismissed (see paragraphs 6-7 above).

23.  The Court further finds that the disclosure of the information in question, if authentic, would have been in public interest.

24.  As regards the authenticity of the disclosed information and the detriment to the employer, the Court notes that the applicant’s accusations, made in high‑circulation daily newspapers, were undoubtedly detrimental for the business reputation and interests of the company and for the reputation of the staff members concerned. They contained specific allegations of fact, which as such were susceptible to proof, and their seriousness required substantial justification. The applicant, however, provided no evidence whatsoever for those allegations and the State Attorney found no suspicion that a criminal offence subject to State-assisted prosecution had been committed (see paragraph 7 above).

25.  As regards the applicant’s good faith, the Court considers that the content and the tone of his statements, coupled with the lack of any factual basis and the fact that he lodged his criminal complaint only after his dismissal, suggests that those statements were not motivated by his genuine concern to inform the public of the irregularities in the company U., but by his personal grievances.

26.  Therefore, even though the applicant’s dismissal was a severe sanction for his behaviour, the above considerations are sufficient for the Court to conclude that the interference with his freedom of expression was not disproportionate to the legitimate aim pursued and thus may be regarded as “necessary in a democratic society” within the meaning of paragraph 2 of Article 10 of the Convention (compare Balenović v. Croatia (dec.), no. 28369/07, 30 September 2010).

27.  The Court therefore finds no need to examine whether the interference in question was “necessary in a democratic society” regarding the other information disclosed (see paragraph 3 above).

28.  It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention for being manifestly ill-founded and that it must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF LACK OF IMPARTIALITY

29.  The general principles concerning the impartiality of tribunals have been set out in Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, §§ 93-99, ECHR 2009, and Morice v. France [GC], no. 29369/10, §§ 73-78, ECHR 2015.

30.  As regards the applicant’s complaint concerning the alleged lack of impartiality of the Osijek County Court (see paragraph 15 above), the Court first notes that the president of that court at the relevant time, Judge Z.V., had last been employed with the company U. in 1983. Moreover, his daughter had started working there some five months after the applicant’s dismissal and did not take his job, as he claimed (see paragraph 12 above).

31.  More importantly, the Court notes that the judge in question did not sit in the panel which decided the applicant’s appeal (see paragraph 10 above), and that there is nothing to suggest that the members of the panel were not sufficiently independent of him as the court president. On the latter point, the Court refers to its findings in Parlov-Tkalčić v. Croatia, no. 24810/06, §§ 78-97, 22 December 2009 to the effect that under Croatian law court presidents cannot influence the choice of judge rapporteurs or the composition of panels and that their powers cannot reasonably be viewed as running counter or having “chilling” effects on the internal independence of judges.

32.  It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention for being manifestly ill-founded and that it must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF EXCESSIVE LENGTH OF PROCEEDINGS

33.  The Court notes that the proceedings complained of lasted three years and ten and a half months, from 18 November 2013 until 2 October 2017 (see paragraphs 12-13 and 15 above).

34.  It further notes that this complaint is neither manifestly ill‑founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

35.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII). It further reiterates that special diligence is necessary in employment disputes (see Ruotolo v. Italy, 27 February 1992, § 17, Series A no. 230-D).

36.  The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see, for example, Šikić v. Croatiano. 9143/08, §§ 33-38, 15 July 2010).

37.  Having examined all the material submitted to it, the Court has not found any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. In particular, while the applicant on 24 October 2014 asked the Constitutional Court to suspend the examination of the case until one of his requests for reopening was decided (see paragraph 14 above), there is nothing to suggest that the court did so. Likewise, while it is true that the civil courts referred to those reopening requests as the reason why they could not have provided the Constitutional Court with the case-file, the Court does not consider that reason justified as they could have provided a copy.

38.  The Court therefore considers that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

39.  There has accordingly been a breach of Article 6 § 1 on that account.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

40.  The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint concerning the length of the proceedings admissible and the remainder of the application inadmissible;
  1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the excessive length of the proceedings.

Done in English, and notified in writing on 9 April 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                            Pauliine Koskelo
 Deputy Registrar                                    President

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija