Rebac protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
26.03.2024
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak po ustavnoj žalbi
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6-1) Suđenje u akuzatorskom postupku
Broj predstavke
31832/20
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Aplikant se žalio u smislu člana 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka Ustavnog suda, jer mu Ustavni sud nije dao priliku da se izjasni o iskazima koje su dali drugi učesnici u postupku. Osporeni postupak Ustavnog suda odnosio se na pravo na slobodu, pravo na poštovanje aplikantovog privatnog života i korespondencije te pravo da ne bude zlostavljan a tiče se njegovog boravka u pritvoru.

Vlada je tvrdila da je aplikant trebao da traži preispitivanje odluke Ustavnog suda donesene u njegovom slučaju prema pravilu 68. Poslovnika Ustavnog suda, kao i da je Sud već utvrdio da je pravni lek na koji se Vlada pozvala delotvoran pravni lek u slučaju pogreške napravljene od strane Ustavnog suda. Sud međutim zaključuje da pravni lek o kome je reč nije bio delotvoran pravni lek koji je ovaj aplikant morao koristiti.

Sud naglašava da koncept pravičnog suđenja uključuje temeljno pravo na kontradiktorni postupak, što znači mogućnost strana u krivičnom ili građanskom postupku da se upoznaju o svim izvedenim dokazima ili podnesenim izjašnjenjima kako bi se o njima izjasnili.

Sud navodi da u konkretnom slučaju primenjeni postupak nije omogućio aplikantu da propisno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i time ga je lišio pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTI ODJEL

PREDMET REBAC protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 31832/20)

PRESUDA 

STRASBOURG

26. mart 2024. godine

Ova presuda je konačna ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Rebac protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:

Anja Seibert-Fohr, predsjednica,
Faris Vehabović,
Sebastian Răduleţu, sudije,

i Valentin Nicolescu, v.d. zamjenik registrara Odjela, Imajući u vidu: aplikaciju (br. 31832/20) protiv Bosne i Hercegovine koju je u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”) dana 26. juna 2020. godine Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, g. Marin Rebac, rođen 1962. godine i  živi u Derventi (“aplikant”) kojeg je zastupao g. D. Dabić, advokat iz Orašja; odluku da se Vlada Bosne i Hercegovine ("Vlada"), koju zastupa njihova v.d. zastupnica, gđa J. Cvijetić, obavijesti o pritužbi koja se odnosi na pravo na kontradiktorni postupak pred Ustavnim sudom i da se preostali dio aplikacije proglasi nedopuštenim;  izjašnjenje Vlade; nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici dana 5. marta 2024. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

PREDMET SLUČAJA

  1. Aplikant se žalio u smislu člana 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka Ustavnog suda, jer mu Ustavni sud nije dao priliku da se očituje o izjašnjenjima podnesenim od strane drugih učesnika u postupku. 
  2. Osporeni postupak Ustavnog suda odnosio se na pravo na slobodu, pravo na poštivanje aplikantovog privatnog života i korespondencije te pravo da ne bude zlostavljan. U skladu sa pravilom 23. Poslovnika Ustavnog suda, Kantonalno tužilaštvo Posavskog kantona i Općinski sud Orašje su podnijeli svoja izjašnjenja. Budući da to nije bilo predviđeno njegovim tadašnjim Poslovnikom, Ustavni sud ih nije dostavio aplikantu. Dana 20. maja 2020. godine, isti je odbacio ovaj slučaj.   U cilju usklađivanja svoje procedure sa sudskom praksom ovog Suda, Ustavni sud je 2021. godine odlučio da počne proslijeđivati sva izjašnjenja apelantima na očitovanje.   

OCJENA SUDA

I. DOPUŠTENOST

A. Da li su iscrpljeni svi domaći pravni lijekovi

  1. Vlada je tvrdila da je aplikant trebao tražiti preispitivanje odluke Ustavnog suda donesene u njegovom slučaju prema pravilu 68. Poslovnika Ustavnog suda. Sud je već utvrdio da je pravni lijek na koji se Vlada pozvala djelotvoran pravni lijek u slučaju pogreške napravljene od strane Ustavnog suda (vidi, u ilustrativne svrhe, Tutundžić protiv Bosne i Hercegovine (odl.) [Odbor], br. 44312/19, tačka 6., 28. februar 2023.). Međutim, budući da Poslovnikom Ustavnog suda, u relevantnom vremenu, nije bilo predviđeno da apelanti moraju imati priliku da se očituju o izjašnjenjima podnesenim od strane drugih učesnika u postupku (vidi tačku 2. gore), jasno je da Ustavni sud nije napravio nikakvu grešku u konkretnom slučaju. Nadalje, Vlada nije pružila nikakvu sudsku praksu koja bi pokazala da je Ustavni sud odlučio preispitati svoju odluku u sličnom predmetu. Sud stoga zaključuje da pravni lijek o kome je riječ nije bio djelotvoran pravni lijek koji je ovaj aplikant morao koristiti. Shodno tome, Sud odbacuje ovaj prigovor Vlade. 

B. Da li je aplikant pretrpio značajnu štetu

  1. Osvrćući se na drugi prigovor Vlade u pogledu dopuštenosti, Sud, pozivajući se na načela utvrđena u svojoj sudskoj praksi vezana za pojam „značajne štete” (vidi Sylka protiv Poljske (odl.), br. 19219/07, tačka 27., 3. juni 2014.), se ne slaže sa Vladom da aplikant nije pretrpio nikakvu „značajnu štetu” u smislu člana 35. stav 3. (b) Konvencije nedostavljanjem spornih izjašnjenja. Dok nedostavljeno izjašnjenje Općinskog suda u Orašju nije sadržavalo ništa novo ili relevantno za predmet, Tužilaštvo je dalo nove informacije. Tvrdilo je da je aplikantu zapravo predlagana hrana u redovnim intervalima tokom njegovog policijskog pritvora, ali da je on odbio nekoliko obroka (posebno burek, jer mu se navodno nije sviđao, i sendvič, jer ga je napravio policijski službenik). S tim u vezi Tužilaštvo se pozvalo na pritvorski zapisnik. Štaviše, Ustavni sud se u svojoj odluci izričito pozvao na tu informaciju (vidi Hrdalo protiv Hrvatske, br. 23272/07, tačka 37., 27. septembar 2011.; Maravić Markeš protiv Hrvatske, br. 70923/11, tačka 52., 9. januar 2014.; Janáček protiv Češke Republike, br. 9634/17, tačka 52., 2. februar 2023.; te uporedi Holub protiv Češke Republike (odl.), br. 24880/05, 14. decembar 2010.). Shodno tome, ovaj prigovor se Vlade također mora odbaciti. 

C. Zaključak

  1. Sud konstatira da aplikacija inače nije ni očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije niti nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopuštenom. 

II. MERITUM

  1. U skladu sa ustaljenom sudskom praksom Suda, koncept pravičnog suđenja uključuje temeljno pravo na kontradiktorni postupak. Pravo na kontradiktorni postupak u principu znači mogućnost strana u krivičnom ili građanskom postupku da se upoznaju sa, i očituju o, svim izvedenim dokazima ili podnesenim izjašnjenjima s ciljem utjecanja na odluku suda. Ovaj se zahtjev također može primijeniti pred ustavnim sudom (vidi, na primjer, Gaspari protiv Slovenije, br. 21055/03, tačka 50., 21. juli 2009.). 
  2. Vlada je pozvala Sud da usvoji manje strog pristup ispitivanjem da li je aplikantov odgovor mogao imati bilo kakav utjecaj na spornu odluku, kao u predmetu Verdú Verdú protiv Španjolske, br. 43432/02, tačke 27.-28., 15. februar 2007., i izvori citirani u istoj. Sud, međutim, prvo prima na znanje  posebne okolnosti tog predmeta i izričito pozivanje na te posebne okolnosti u tom predmetu (vidi Verdú Verdú, citirano gore, tačka 28.). Sud nadalje primjećuje da je u svojim kasnijim odlukama potvrdio svoju gore navedenu ustaljenu sudsku praksu (vidi Hudáková i drugi protiv Slovačke, br. 23083/05, tačke 28.-29., 27. april 2010.; Maravić Markeš, citirano gore, tačka 52.; i Janáček, citirano gore, tačka 54.). 
  3. Sud ne može prihvatiti argument Vlade da bi prestrogo tumačenje ovog pravila moglo biti u suprotnosti sa principom ekonomičnosti postupka i da bi stavilo nesrazmjeran teret na funkcioniranje Ustavnog suda. Kao što je gore navedeno, u ovom konkretnom kontekstu sve što pravo na kontradiktorni postupak zahtijeva je da strane imaju priliku upoznati se sa, i očitovati se o, svim dostavljenim izjašnjenjima, s ciljem utjecanja na odluku suda. U praksi se radi samo o prosljeđivanju izjašnjenja jedne strane drugoj strani i određivanju roka za moguće komentare. Riječ je o jednostavnom upravnom činu koji će produžiti postupak za najviše nekoliko sedmica. U tom kontekstu Sud ponavlja da se obaveza završetka suđenja u razumnom roku ne može tumačiti na način kojim bi se kršila druga proceduralna prava prema članu 6. (vidi Nideröst-Huber protiv Švicarske, 18. februar 1997., tačka 30., Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, i BENet Praha, spol. s r.o. protiv Češke Republike, br. 33908/04, tačka 141., 24. februar 2011.). 
  4. Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. u predmetima koji pokreću pitanja slična onim u konkretnom slučaju (vidi, među mnogim drugim izvorima, Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, tačke 59.-66., ECHR 2005-V; Maravić Markeš, citirano gore, tačke 46.-57.; i Janáček, citirano gore, tačke 46.-56.). Sud smatra da Vlada nije iznijela nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu. 
  5. Shodno tome, primijenjeni postupak nije omogućio aplikantu da propisno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i time ga je lišio pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe. 

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Aplikant nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu. Shodno tome, Sud smatra da nema potrebe da mu se dodijeli bilo kakav iznos po tom osnovu.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava aplikaciju dopuštenom;
  2. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 26. marta 2024. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

             

        Valentin Nicolescu

Anja Seibert-Fohr

    v.d. zamjenik registrara

predsjednica

 

Prevod presude preuzet sa sajta Ministarstva ya ljudska prava i izbeglice

http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA#PresudePoDatumima

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF REBAC v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 31832/20)

JUDGMENT 

STRASBOURG

26 March 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Rebac v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Anja Seibert-Fohr, President,
 Faris Vehabović,
 Sebastian Răduleţu, judges,
and Valentin Nicolescu, Acting Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 31832/20) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 26 June 2020 by a national of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Marin Rebac, born in 1962 and living in Derventa (“the applicant”) who was represented by Mr D. Dabić, a lawyer practising in Orašje;

the decision to give notice of the complaint concerning the right to adversarial proceedings before the Constitutional Court to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their Acting Agent, Ms J. Cvijetić, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the Government’s observations;

Having deliberated in private on 5 March 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention about the fairness of Constitutional Court proceedings, because the Constitutional Court had not allowed him an opportunity to comment on observations filed by other participants in the proceedings.

2.  The impugned Constitutional Court proceedings concerned the right to liberty, the right to respect for the applicant’s private life and correspondence and the right not to be ill-treated. In accordance with Rule 23 of the Rules of the Constitutional Court, the Cantonal Prosecutor’s Office of the Posavina Canton and the Orašje Municipal Court submitted their observations. Since this was not envisaged by its Rules at that time, the Constitutional Court did not transmit them to the applicant. On 20 May 2020 it dismissed the case. With a view to harmonising its procedure with the case-law of this Court, in 2021 the Constitutional Court decided to start transmitting all observations to the appellants for comments.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ADMISSIBILITY
    1. Whether all domestic remedies have been exhausted

3.  The Government claimed that the applicant should have sought review of the Constitutional Court decision rendered in his case under Rule 68 of the Rules of the Constitutional Court. The Court has already held that the remedy to which the Government referred is an effective remedy in case of a mistake made by the Constitutional Court (see, for illustrative purposes, Tutundžić v. Bosnia and Herzegovina (dec.) [Committee], no. 44312/19, § 6, 28 February 2023). However, since the Rules of the Constitutional Court did not envisage, at the relevant time, that the appellants must have an opportunity to comment on observations filed by other participants in the proceedings (see paragraph 2 above), it is clear that the Constitutional Court did not make any mistake in the present case. Furthermore, the Government did not provide any case-law showing that the Constitutional Court had decided to review its decision in a similar case. The Court, therefore, concludes that the remedy in question was not an effective remedy which the present applicant had to use. Accordingly, the Court dismisses this Government’s objection.

  1. Whether the applicant has suffered a significant disadvantage

4.  Turning to the Government’s second admissibility objection, the Court, referring to the principles established in its case-law regarding the notion of “significant disadvantage” (see Sylka v. Poland (dec.), no. 19219/07, § 27, 3 June 2014), disagrees with the Government that the applicant did not suffer any “significant disadvantage” for the purposes of Article 35 § 3 (b) of the Convention by the non-communication of the observations at issue. Whereas the non-communicated observations of the Orašje Municipal Court did not contain anything new or relevant to the case, the Prosecutor’s Office provided new information. It asserted that the applicant had in fact been proposed food at regular intervals during his police custody, but that he had refused several meals (notably, a burek, because he had allegedly not liked it, and a sandwich, because it had been made by a police officer). It referred, in that connection, to the custody record. Moreover, the Constitutional Court explicitly relied on that information in its decision (see Hrdalo v. Croatia, no. 23272/07, § 37, 27 September 2011; Maravić Markeš v. Croatia, no. 70923/11, § 52, 9 January 2014; Janáček v. the Czech Republic, no. 9634/17, § 52, 2 February 2023; and contrast Holub v. the Czech Republic (dec.), no. 24880/05, 14 December 2010). Accordingly, this objection of the Government must also be dismissed.

  1. Conclusion

5.  The Court notes that the application is otherwise neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. MERITS

6.  In accordance with the Court’s well-established case-law, the concept of a fair trial comprises the fundamental right to adversarial proceedings. The right to adversarial proceedings means in principle the opportunity for the parties to a criminal or civil trial to have knowledge of and comment on all evidence adduced or observations filed with a view to influencing the court’s decision. This requirement may also apply before a constitutional court (see, for example, Gaspari v. Slovenia, no. 21055/03, § 50, 21 July 2009).

7.  The Government invited the Court to adopt a less strict approach by examining whether the applicant’s response could have had any influence on the impugned decision, like in Verdú Verdú v. Spain, no. 43432/02, §§ 27-28, 15 February 2007, and the authorities cited therein. The Court, however, first takes note of the special circumstances of that case and the explicit reference to those special circumstances in that case (see Verdú Verdú, cited above, § 28). It further observes that in its subsequent decisions it has confirmed its established case-law mentioned above (see Hudáková and Others v. Slovakia, no. 23083/05, §§ 28-29, 27 April 2010; Maravić Markeš, cited above, § 52; and Janáček, cited above, § 54).

8.  The Court cannot accept the Government’s contention that too strict an interpretation of the rule could contravene the principle of procedural economy and that it would place a disproportionate burden on the functioning of the Constitutional Court. As noted above, in this particular context all that the right to adversarial proceedings requires is for the parties to have the opportunity to have knowledge of and comment on all observations submitted, with a view to influencing the court’s decision. In practice it is just a matter of forwarding the observations of one party to the other party and setting a deadline for possible comments. This is a straightforward administrative act which will prolong the proceedings for several weeks at most. In this context the Court reiterates that the obligation to complete a trial within a reasonable time cannot be interpreted in such a way as would violate other procedural rights under Article 6 (see Nideröst-Huber v. Switzerland, 18 February 1997, § 30, Reports of Judgments and Decisions 1997-I, and BENet Praha, spol. s r.o. v. the Czech Republic, no. 33908/04, § 141, 24 February 2011).

9.  The Court has often found violations of Article 6 § 1 in cases raising issues similar to that of the present case (see, among many other authorities, Milatová and Others v. the Czech Republic, no. 61811/00, §§ 59-66, ECHR 2005V; Maravić Markeš, cited above, §§ 46-57; and Janáček, cited above, §§ 46-56). It considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in this case.

10.  Accordingly, the procedure followed did not enable the applicant to participate properly in the proceedings before the Constitutional Court and thus deprived him of a fair hearing within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. There has therefore been a violation of that provision.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

11.  The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 26 March 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Valentin Nicolescu                             Anja Seibert-Fohr
 Acting Deputy Registrar                  President

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija