J.Č. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
13.12.2022
Članovi
6
7
8
35
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 7) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Broj predstavke
11504/18
Zbirke
Sudska praksa
Odluka ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na osudu podnositeljke u prekršajnom postupku zbog odbijanja obavezne vakcinacije deteta. Ona je u septembru 2013. potpisala izjavu kojom odbija da vakciniše dete rođeno u junu 2013. vakcinama Pentaxim i Engerix. U izjavi je, između ostalog, navedeno da odbijanjem da vakciniše svoje dete u skladu sa programom obavezne vakcinacije školskog i predškolskog uzrasta koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, podnositeljka razume da dete neće moći da pohađa vrtić.

Nadležna ispostava Uprave za sanitarnu inspekciju Ministarstva zdravstva izdala je prekršajni nalog protiv podnositeljke jer ova nije dizvolila obaveznu vakcinaciju svoga deteta. Izrečena joj je novčana kazna u skladu sa Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Ona je podnela prigovor na prekršajni nalog tvrdeći da je njeno starije dete osoba s teškim invaliditetom zbog, kako je smatrala, nuspojava vakcina koje je primilo i da je htela da se njenu kćer testira kako bi se isključile sve takve nuspojave. Prekršajni sud u Varaždinu proglasio je podnositeljku krivom za prekršaj iz članka 77. Zakona, izrekao joj je sudsku opomenu i naložio joj da plati 200,00 kuna na ime troškova postupka. Nakon toga, ona je podnela ustavnu tužbu protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu. Ustavni sud odbio je ovu ustavnu tužbu.

Podnositeljka predstavke prigovorila je, na temelju člana 6. stav 1. Konvencije, da je sudska praksa domaćih sudova bila nedosledna po pitanju sankcioniranja roditelja koji odbijaju da vakcinišu svoju decu. Dalje je prigovorila, na temelju člana 7. Konvencije, da zakonodavstvo na temelju kojeg je osuđena nije bilo ni dostupno ni predvidljivo u svojoj primeni. Konačno, prigovorila je, na temelju člana 8. Konvencije, da je njena osuda u prekršajnom postupku zbog odbijanja obavezne vakcinacije njenog deteta predstavljala povredu njenog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života.

Sud primećuje da je podnositeljka predstavke dostavila četiri sudske odluke, donesene u razdoblju od 2014. do 2018., u kojima roditelji nisu proglašeni krivima iako su odbili da vakcinišu svoju decu. Vlada je tvrdila da su u razdoblju od 2014. do 2018. nacionalni sudovi doneli 216 presuda kojima su roditelje osudili za isto delo; samo Prekršajni sud u Varaždinu osudio je roditelje u 26 predmeta, u tri predmeta odbio je optužbe zbog nastupanja zastare, a oslobodio je optužbe jednog roditelja čije je dete imalo medicinsku kontraindikaciju za vakcinaciju. Sud primećuje da se čini da su presude na koje se pozvala podnositeljka suprotne odluci donesenoj u njenom predmetu. Međutim, činjenice u barem jednom od tih predmeta nisu uporedive s činjenicama u njenom predmetu. Dalje, iz brojnih sudskih presuda i statističkih podataka koje je dostavila Vlada proizlazi da je u najvećem delu sudske prakse primenjen pristup usvojen u predmetu podnositeljke predstavke, odnosno da su roditelji proglašeni krivima za prekršaj ako su odbili da vakcinišu svoju decu. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s članom 35. stav 3. tačka (a) i stav 4. Konvencije.

U odnosu na navodnu povredu člana 7. Konvencije, podnositeljka predstavke tvrdila je da je osuđena na temelju zakonske odredbe koja je upućivala na Program vakcinacije, ali da Program vakcinacije nikada nije objavljen u Narodnim novinama.
Sud primećuje da je Pravilnik o vakcinaciji, koji je objavljen u Narodnim novinama i na koji se domaći sud pozvao kada je osudio podnositeljku predstavke, sadržavao relevantni vremenski okvir unutar kojeg treba obaviti vakcinaciju dece svakom od obaveznih vakcina. Na osnovu ovoga, kao i činjenice da je obaveznost vakcinacije u Hrvatskoj opšepoznata, i na snazi već desetlećima, kao i izjave koju je podnositeljka potpisala kada je odbila vakcinaciju svoga deteta, Sud ne nalazi osnovu za njen prigovor da nije mogla da predvidi moguće pravne posledice odbijanja vakcinacije. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s članom 35. stav 3. tačka (a) i stav 4. Konvencije.

U odnosu na navodnu povredu člna 8 Konvencije, Sud smatra da je osuda podnositeljke predstavke dovela do mešanja u njeno pravo na poštovanje privatnog života. To mešanje bilo je u skladu sa zakonom, odnosno članom 77. Zakona, i težilo je legitimnim ciljevima zaštite zdravlja i zaštite prava drugih. Sud je uveren da su domaće vlasti pri izricanju kazne podnositeljiki predstavke za odbijanje obavezne vakcinacije njenog deteta iznele relevantne i dovoljne razloge te da je, imajući na umu njihovu široku slobodu procene o tom pitanju, ovaj prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu sa članom 35. stav 3. tačka (a) i stav 4. Konvencije.

Iz ovih razloga Sud jednoglasno utvrđuje da je predstavka nedopuštena.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

ODLUKA

Zahtjev br. 11504/18

J. Č. protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava  (Drugi odjel), zasjedajući 13. prosinca 2022. u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 11504/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa J. Č. („podnositeljica zahtjeva”), koja je rođena 1976. godine i živi u Novom Marofu i koju je zastupala gđa S. Mandac, odvjetnica iz Zagreba, podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 2. ožujka 2018.,

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o pravnoj sigurnosti, načelu da nema kazne bez zakona i poštovanju privatnog života, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, odluku da ime podnositeljice zahtjeva ne bude objavljeno, očitovanja stranaka, nakon vijećanja odlučuje kako slijedi:

PREDMET SPORA

  1. Predmet se odnosi na osudu podnositeljice u prekršajnom postupku zbog odbijanja obveznog cijepljenja njezine kćeri.
  2. Dana 16. rujna 2013. podnositeljica je potpisala izjavu kojom odbija cijepiti svoju kćer rođenu 23. lipnja 2013. cjepivima Pentaxim i Engerix protiv difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize i hepatitisa B. U izjavi je, između ostalog, navedeno da propustom da cijepi svoje dijete u skladu s Programom obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi (dalje u tekstu: „Program cijepljenja”) koji je na snazi u Hrvatskoj podnositeljica shvaća da njezino dijete neće moći pohađati vrtić.
  3. Dana 26. rujna 2013. Ispostava Novi Marof Uprave za sanitarnu inspekciju Ministarstva zdravstva izdala je prekršajni nalog protiv podnositeljice zahtjeva jer podnositeljica nije dopustila obvezno cijepljenje svoje kćeri. Podnositeljici je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 270,00 eura (EUR)) zbog počinjenja prekršaja kažnjivog na temelju članka 77. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (dalje u tekstu: „Zakon”). U toj je odredbi navedeno da će se svaki roditelj koji ne izvrši obvezu cijepljenja utvrđenu Programom cijepljenja kazniti novčanom kaznom u iznosu do 2.000,00 kuna u prekršajnom postupku.
  4. Podnositeljica zahtjeva podnijela je prigovor na prekršajni nalog tvrdeći da je njezino starije dijete osoba s teškim invaliditetom zbog, kako je smatrala, nuspojava cjepiva koje je primilo i da je htjela da se njezinu kćer testira kako bi se isključile sve takve nuspojave.
  5. Dana 3. listopada 2014. Prekršajni sud u Varaždinu proglasio je podnositeljicu krivom za prekršaj iz članka 77. Zakona, izrekao joj je sudsku opomenu i naložio joj da plati 200,00 kuna (približno 27,00 eura) na ime troškova postupka. Taj je sud primijetio da su člankom 40. Zakona propisana obvezna cjepiva, među ostalim i ona koja je podnositeljica zahtjeva odbila. Nadalje, Programom cijepljenja, kao i Pravilnikom o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi (dalje u tekstu: „Pravilnik o cijepljenju”), propisani su precizni rokovi u kojima svako dijete treba primiti svako od obveznih cjepiva. Taj je sud nadalje primijetio da je Ustavni sud nedavno potvrdio ustavnost obveznog cijepljenja u svrhu zaštite zdravlja djece i da je presudio da roditelji odbijanjem cijepljenja ugrožavaju zdravlje svoje djece i drugih osoba koje se ne mogu cijepiti zbog zdravstvenog stanja ili kod kojih cijepljenje ne bi postiglo potrebnu razinu zaštite te je tako tim osobama povrijeđeno pravo na zdrav život. Stoga je Ustavni sud smatrao da je, radi osiguranja prava tih osoba, opravdano propisati obvezno cijepljenje građana protiv bolesti čije je sprječavanje u interesu države.
  6. Podnositeljica je zatim podnijela ustavnu tužbu protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu. Dana 11. lipnja 2017. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva.
  7. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, da je sudska praksa domaćih sudova bila nedosljedna o pitanju sankcioniranja roditelja koji odbijaju cijepiti svoju djecu. Nadalje je prigovorila, na temelju članka 7. Konvencije, da zakonodavstvo na temelju kojeg je osuđena nije bilo ni dostupno ni predvidljivo u svojoj primjeni. Konačno, prigovorila je, na temelju članka 8. Konvencije, da je njezina osuda u prekršajnom postupku zbog odbijanja obveznog cijepljenja njezina djeteta predstavljala povredu njezina prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

OCJENA SUDA

  1. Na početku Sud smatra da nije potrebno ispitati preliminarni prigovor Vlade da podnositeljica nije pretrpjela značajnu štetu jer je zahtjev u svakom slučaju nedopušten iz razloga navedenih u nastavku.

A. Navodna povreda članka 6. Konvencije

  1. Opća načela primjenjiva u predmetima koji se odnose na proturječne odluke u sudskoj praksi domaćih sudova sažeta su u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske ([VV], br.13279/05, stavci 49. – 58. i 61., 20. listopada 2011.).
  2. Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva dostavila četiri sudske odluke, donesene u razdoblju od 2014. do 2018., u kojima roditelji nisu proglašeni krivima unatoč tome što su odbili cijepiti svoju djecu, dok je Vlada dostavila otprilike dvadeset i pet presuda, donesenih u istom razdoblju, u kojima su roditelji koji su odbili cijepljenje proglašeni krivima za prekršaj na temelju članka 77. Zakona. Vlada je ustvrdila i da su u razdoblju od 2014. do 2018. nacionalni sudovi donijeli 216 presuda kojima su roditelje osudili za isto djelo; samo Prekršajni sud u Varaždinu osudio je roditelje u dvadeset i šest predmeta, u trima predmetima odbio je optužbe zbog nastupanja zastare, a oslobodio je optužbe jednog roditelja čije je dijete imalo medicinsku kontraindikaciju za cijepljenje.
  3. Sud primjećuje da se doista čini da su presude na koje se pozvala podnositeljica suprotne odluci donesenoj u njezinu predmetu. Međutim, činjenice u barem jednom od tih predmeta nisu usporedive s činjenicama u predmetu podnositeljice zahtjeva. Nadalje, iz brojnih sudskih presuda i statističkih podataka koje je dostavila Vlada proizlazi da je u najvećem dijelu sudske prakse primijenjen pristup usvojen u predmetu podnositeljice zahtjeva, odnosno da su roditelji proglašeni krivima za prekršaj ako su odbili cijepiti svoju djecu.
  4. U takvim okolnostima Sud smatra da podnositeljica zahtjeva nije dokazala da postoje dugotrajne i duboke razlike u sudskoj praksi domaćih sudova o tom pitanju ili da se u domaćem pravnom sustavu ne mogu ispraviti moguće nedosljednosti (usporedi Derbuc i drugi protiv Hrvatske (odl.), br. 53977/14 i 41902/15, stavci 43. – 45., 15. ožujka 2022.).
  5. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

B. Navodna povreda članka 7. Konvencije

  1. Mjerodavna načela proizašla iz sudske prakse Suda na temelju članka 7. Konvencije sažeta su u predmetu Vasiliauskas protiv Litve ([VV], br. 35343/05, stavci 153. – 155., ECHR 2015).
  2. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je osuđena na temelju zakonske odredbe koja je upućivala na Program cijepljenja, ali da Program cijepljenja nikada nije objavljen u Narodnim novinama.
  3. Sud primjećuje da, iako je točno da je članak 77. Zakona doista bio blanketna norma jer je upućivao na Program cijepljenja, koji nikada nije objavljen u Narodnim novinama, to ne znači da je pravna osnova na kojoj je podnositeljica osuđena bila nedostupna ili nepredvidljiva.
  4. Prije svega, čak i pod pretpostavkom da podnositeljica zahtjeva nije mogla pronaći Program cijepljenja na internetu u relevantno vrijeme ili da ju pedijatar njezina djeteta nije obavijestio o rasporedu cijepljenja, kao što je trebao učiniti prema navodima Vlade, posljedice propusta roditelja da cijepi svoje dijete jasne su već iz članka 40. Zakona u vezi s člankom 77. Nadalje, Pravilnik o cijepljenju, koji je objavljen u Narodnim novinama i na koji se domaći sud pozvao kada je osudio podnositeljicu zahtjeva, sadržavao je relevantni vremenski okvir unutar kojeg treba cijepiti djecu svakim od obveznih cjepiva (vidi stavak 5. ove odluke). Na temelju tih dokumenata, kao i činjenice da je obveznost cijepljenja u Hrvatskoj općepoznata, i na snazi već desetljećima, kao i izjave koju je podnositeljica potpisala kada je odbila cijepljenje svojeg djeteta (vidi stavak 2 ove odluke), Sud ne nalazi osnovu za njezin prigovor da nije mogla predvidjeti moguće pravne posljedice odbijanja cijepljenja djeteta.
  5. Iz gore navedenih razloga Sud smatra da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da se mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

C. Navodna povreda članka 8. Konvencije

  1. Mjerodavna načela proizašla iz sudske prakse Suda na temelju članka 8. Konvencije u kontekstu cijepljenja djece sažeta su u predmetu Vavřička i drugi protiv Češke Republike ([VV], br. 47621/13 i pet drugih zahtjeva, stavci 273. – 289., 8. travnja 2021.).
  2. Sud smatra da je osuda podnositeljice zahtjeva dovela do miješanja u njezino pravo na poštovanje privatnog života (usporedi gore navedeni predmet Vavřička i drugi, stavak 264.). To miješanje bilo je u skladu sa zakonom, odnosno člankom 77. Zakona, i težilo je legitimnim ciljevima zaštite zdravlja i zaštite prava drugih (usporedi ibid., stavak 272.).
  3. Kad je riječ o razmjernosti mjere o kojoj je riječ, Sud mora ponoviti argumente koje je iznijelo Veliko vijeće u predmetu Vavřička i drugi (ibid., stavci 290. – 312.), u kojem nije utvrdilo nikakav problem sa sustavom obveznog cijepljenja djece u Češkoj Republici, koji je u mnogočemu vrlo sličan sustavu obveznog cijepljenja u Hrvatskoj.
  4. Konkretno, obveza cijepljenja u Hrvatskoj odnosi se na deset bolesti u odnosu na koje znanstvena zajednica cijepljenje smatra djelotvornim i sigurnim. Izuzeće od te obveze dopušteno je posebice u odnosu na djecu s medicinskom kontraindikacijom za cijepljenje. Nadalje, ne postoji odredba koja dopušta prisilno cijepljenje.
  5. Godine 2014. Ustavni sud ocjenjivao je ustavnost sustava obveznog cijepljenja i njegovu suglasnost s člankom 35. Ustava, kojim je zajamčeno poštovanje privatnog i obiteljskog života. Pozivajući se na znanstvene dokaze koji dokazuju da je aktivna imunizacija najdjelotvornija i najsigurnija mjera za sprječavanje zaraznih bolesti, Ustavni sud smatrao je da je obveznost imunizacije protiv određenih bolesti mjera kojom država ispunjava svoju pozitivnu obvezu poštovanja privatnog života i osiguravanja zdravog života svojih građana u skladu s člankom 8. Konvencije.
  6. Podnositeljica je tvrdila da ne želi cijepiti svoje drugo dijete prije nego što se provede odgovarajuće testiranje kako bi se potvrdilo da dijete neće razviti autizam, kao što se to dogodilo njezinu prvorođenom djetetu nakon što je primilo cjepiva o kojima je riječ. S tim u vezi, Vlada je objasnila da se testiranje prije cijepljenja može obaviti, i tada ga plaća država, samo u slučajevima medicinske potrebe, koja se utvrđuje nakon što pedijatar pregleda dijete. Ustvrdila je i da nije bilo dostupnog testiranja u pogledu kontraindikacije za koju je podnositeljica bila zabrinuta (autizam) i da ta kontraindikacija nikada nije bila povezana s cjepivima koja je podnositeljica odbila za svoju kćer. U ovom predmetu, nakon što nije pronašao kontraindikacije za cijepljenje djeteta podnositeljice zahtjeva, nadležni pedijatar odbio je naručiti bilo kakve dodatne pretrage smatrajući ih nepotrebnima. Sud nije u položaju preispitivati medicinsku procjenu liječnika u ovom predmetu i, općenito gledano, ne vidi razlog da dovodi u pitanje primjerenost domaćeg sustava u tom pogledu dokle god je sigurnost cjepiva koje se upotrebljava pod stalnim nadzorom nadležnih tijela (usporedi gore navedeni predmet Vavřička i drugi, stavak 301.).
  7. Konačno, kad je riječ o intenzitetu miješanja u prava podnositeljice zahtjeva kao roditelja, Sud primjećuje da joj je samo izrečena sudska opomena u prekršajnom postupku, što je sankcija koja se ne može smatrati nerazmjernom (usporedi gore navedeni predmet Vavřička i drugi, stavak 304.). Nadalje, Sud ponavlja da se ne može smatrati nerazmjernim da država od osoba za čije zdravlje cijepljenje predstavlja vrlo malu opasnost zahtijeva da prihvate tu univerzalno provođenu zaštitnu mjeru radi upisa u predškolsku ustanovu. Zakonodavna vlast imala je valjanu i legitimnu mogućnost donijeti takvu odluku, koja je u potpunosti u skladu s razlogom zaštite zdravlja stanovništva (usporedi ibid., stavak 306.).
  8. U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud je uvjeren da su domaće vlasti pri izricanju kazne podnositeljici zahtjeva za odbijanje obveznog cijepljenja njezina djeteta iznijele relevantne i dostatne razloge te da je, imajući na umu njihovu široku slobodu procjene o tom pitanju (usporedi ibid., stavak 280.), ovaj prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

Iz tih razloga Sud jednoglasno

utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 19. siječnja 2023.

       Dorothee von Arnim                                             Pauliine Koskelo

         Zamjenica tajnika                                                   Predsjednica

  

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

prevod odluke preuzet je sa sajta Zastupnika Repiblike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija