Babić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
07.03.2023
Članovi
3
3 (Proceduralni aspekt)
P7-4
Kršenje
3
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
Broj predstavke
45391/16
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Dana 28. maja 2011. godine, oko ponoći, podnosilac je uhapšen zbog vređanja policijskih službenika dok je bio pod uticajem alkohola. Prema navodima policije, tokom njihove intervencije, podnosilac je zamahnuo desnom rukom prema glavi službenika D.S. Službenik je blokirao udarac, udario ga u trup i stavio mu desnu ruku u zglob, dok je drugi policijski službenik isto učinio sa njegovom levom rukom. Zatim su ga policijski službenici lisicama vezali, smestili ga u policijski kombi i odveli ga u policijsku stanicu. Događaj je posmatrao prijatelj podnosioca, I.K. Podnosilac tvrdi da ga je policija udarala i šutirala u kombiju tokom puta do policijske stanice, iako priznaje da je bio pod uticajem alkohola i da se ne seća svega jer je nekoliko puta gubio svest.

Prema policijskim izveštajima, po dolasku u policijsku stanicu, podnosilac je iskočio iz kombija i bacio se na zemlju, udarivši glavu. Prema podnosiocu, jedan od policijskih službenika ga je gurnuo iz kombija.

U policijskoj stanici, podnosilac je odbio da ga pregleda lekar, koji je primetio da ima ogrebotinu ispod desnog obrva. Nakon toga, podnosilac je smeštenten u sobu za treznjenje. Nakon izlaska iz te sobe narednog dana, podnosilac je zatražio pregled od lekara, koji je primetio da ima nekoliko modrica. Podnosilac je zatim saslušan i izjavio da nije napao policijske službenike, već da su ga oni napali, što potvrđuju modrice ispod oba oka, slomljen nos i slomljena rebra. Nakon puštanja iz pritvora, podnosilac je odmah otišao u bolnicu, tvrdeći da ga je policija pretukla. Utvrđeno je da ima hematome ispod oba oka i na oba gornja ramena, kao i ogrebotine na oba gornja ramena i levom delu trupa. Dalji pregled je pokazao da ima i slomljenu rebro. Lekar je poslao medicinski izveštaj policiji. U međuvremenu, policijski službenici koji su učestvovali u hapšenju podneli su pisane izveštaje o upotrebi sile. U konačnom izveštaju, zapolednik policijjske jedinice izvestio je rukovodioca da je upotreba sile bila zakonita i opravdana.

Dana 30. maja 2011. godine zamenik komandira policijske jedinice dostavio je izveštaj načelniku policije u kojem je naveo da je sila koju je policija koristila bila zakonita i opravdana, što je ovaj potvrdio.

Protiv podnosica je, zbog remeće ja javnog reda i mira i vređanja policijskih službenika tokom izvršavanja dužnosti, pokrenut prekršajni postupak koji je okončan izricanjem novčane kazne koja nikada nije naplaćena.

U međuvremenu, policija je nadležnom tužilaštvu prosledila izveštaj o uncidentu i telesnim povredama podnosioca. Nepune dve nedelje nakon toga, policija je podnela krivični prijavu protiv podnosioca zbog napada na službeno lice, za šta je proglašen krivim i kažnjen na kaznu zatvora od šest meseci uslovno.

Tokom suđenja sudac je izvršio uvid u spis koji se odnosi na prekršajni postupak. Podnosilac je tvrdio da ga je policija zlostavljala i da je neuspešno pokušao podneti krivičnu prijavu policiji u vezi toga. Sud je odredio medicinsko veštačenje kojim je zaključeno da su njegove povrede mogle biti uzrokovane na različite načine i da su najverojatnije zadobijene pre prvog lekarskog pregleda u policijskoj stanici iako veštak nije mogao isključiti mogućnost da su zadobijene kasnije. Veštak je naveo da do preloma rebra ne može doći padom na ravnu površinu ili stavljanjem lisica. Sud je odbio žalbu podnosioca predstavke ističući da u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi, sud nije u obavezi da razmatra ovo pitanje. Naknadnu ustavnu tužbu koju je podnosilac podneo Ustavni sud je odbio a da nije pružio nikakvo obrazloženje u vezi s podnositeljevim tvrdnjama o zlostavljanju.

Podnosilac predstavke prigovorio je, na temelju člana 3. Konvencije, da ga je tokom hapšenja policija zlostavljalao i da nije sprovedena efikasna istraga u tom pogledu. Prigovorio je i na temelju člana 4. Protokola br. 7 da mu je suđeno dva puta za isto delo.

Što se tiče navoda o kršenju člana 3 Konvencije, Sud je uveren da je podnosilac izneo dovoljno elemenata za stvaranje čvrste pretpostavke da je telesne povrede kojima prigovara zadobio u policijskom pritvoru. Međutim, Vlada nije pružila zadovoljavajuće i uverljivo objašnjenje uzroka povreda dostavljanjem dokaza kojima se utvrđuju činjenice koje dovode u sumnju verziju događaja koju je iznela žrtva niti je sprovedena istraga o incidentu koja je u skladu s Konvencijom.

Na temelju svih materijala koji su mu dostavljeni Sud stoga utvrđuje da Vlada nije na zadovoljavajući način utvrdila da su povrede podnosioca prouzrokovane na neki drugi način osim postupanjem kojemu je bio podvrgnut u policijskom pritvoru. Stoga je došlo do povrede člana 3. Konvencije u njegovom materijalnom aspektu.

U odnosu na navodnu povredu člana 4 Protokola 7 uz Konvenciju, Sud je uveren da su nadležni sudovi međusobno komunicirali u odgovarajućoj meri i da su izrečene sankcije, skromna novčana kazna i uslovna kazna zatvora, bile različite prirode i kao takve podnosiocu nisu nametnule prekomeran teret. Konačno, s obzirom na to da je policija pokrenula krivični postupak samo mesec dana nakon prekršajnog postupka, Sud smatra da su ta dva postupka bila dovoljno povezana i u naravi i u vremenu da bi bila u skladu s kriterijumom bis iz člana 4. Protokola br. 7. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s članom 35. stav 3. tačka (a) i stav 4. Konvencije
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   

DRUGI ODJEL

PREDMET BABIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 45391/16)     

PRESUDA 

STRASBOURG

7. ožujka 2023.   

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  

U predmetu Babić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 45391/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ilija Babić („podnositelj zahtjeva”), koji je rođen 1981. godine i živi u Opatiji i kojeg je zastupao g. B. Kozjak, odvjetnik iz Virovitice, podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 29. srpnja 2016. odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o navodnom zlostavljanju i pravu da se ne bude dva puta suđen za isto djelo, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten,

očitovanja stranaka,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. veljače 2023. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Predmet se odnosi na navodno policijsko zlostavljanje prema podnositelju zahtjeva prilikom njegova uhićenja i na njegove naknadne osude i u prekršajnom i u kaznenom postupku.

I. NAVODNO ZLOSTAVLJANJE

  1. Dana 28. svibnja 2011. oko ponoći podnositelj je uhićen zbog vrijeđanja policijskih službenika dok je bio pod utjecajem alkohola. Prema navodima policije, tijekom njihove intervencije podnositelj je desnom rukom zamahnuo prema glavi policijskog službenika D.S.-a. Policijski službenik blokirao je udarac, koljenom ga udario u trup i primijenio zahvat „ključ na laktu“ na njegovoj desnoj ruci dok je drugi policijski službenik isto učinio na njegovoj lijevoj ruci. Policijski službenici zatim su mu stavili lisice, smjestili ga u policijski kombi i odvezli u policijsku postaju. Događaju je svjedočio podnositeljev prijatelj I.K.
  2. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su ga policijski službenici u kombiju tijekom vožnje u policijsku postaju udarali šakama i nogama, iako je priznao da je bio u pijanom stanju i da se ne sjeća svega jer se sigurno nekoliko puta onesvijestio.
  3. Prema navodima policije, nakon dolaska u policijsku postaju podnositelj zahtjeva iskočio je iz kombija i bacio se na tlo te je udario glavom. Prema navodima podnositelja zahtjeva, jedan od policijskih službenika gurnuo ga je iz kombija.
  4. Podnositelj je u policijskoj postaji odbio pregled liječnika, koji je utvrdio da ima ogrebotinu ispod desne obrve.
  5. Podnositelj je zatim smješten u prostoriju za triježnjenje. Nakon što je sljedeći dan pušten iz te prostorije, podnositelj je zatražio da ga pregleda liječnik, koji je utvrdio da ima nekoliko modrica.
  6. Nakon toga je obavljen obavijesni razgovor s podnositeljem, koji je izjavio da nije napao policijske službenike, nego su oni napali njega, što dokazuju modrice na oba njegova oka, slomljen nos i slomljeno rebro. 
  7. Nakon što je pušten iz pritvora, podnositelj zahtjeva odmah je otišao u bolnicu navodeći da ga je policija pretukla. Utvrđeno je da ima hematome ispod oba oka i na obje nadlaktice, kao i ogrebotine na obje nadlaktice i lijevoj strani trupa. Daljnjim pregledom utvrđeno je i da mu je slomljeno rebro. Liječnik je medicinsko izvješće poslao policiji.
  8. U međuvremenu, policijski službenici koji su sudjelovali u uhićenju podnijeli su pisana izvješća o upotrebi sile.
  9. Dana 30. svibnja 2011. zamjenik zapovjednika policijske jedinice poslao je izvješće glavnom ravnatelju policije u kojem je navedeno da je policijska upotreba sile bila zakonita i opravdana, što je glavni ravnatelj potvrdio.

II. PREKRŠAJNI POSTUPAK

  1. Dana 28. svibnja 2011. policija je zatražila da se protiv podnositelja pokrene postupak na temelju članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira zbog vrijeđanja policijskih službenika tijekom izvršavanja dužnosti u 00.13 sati dana 28. svibnja 2011. ispred kafića u Slatini.
  2. Dana 15. srpnja 2011. podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 190,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 25,00 eura). Ta novčana kazna nikad nije naplaćena.

III. KAZNENI POSTUPAK

  1. Dana 16. lipnja 2011. policija je poslala posebno izvješće Državnom odvjetništvu o incidentu i tjelesnim ozljedama koje je podnositelj zadobio.
  2. Dana 29. lipnja 2011. policija je protiv podnositelja podnijela kaznenu prijavu zbog napada na policijskog službenika, kaznenog djela iz članka 318. Kaznenog zakona.
  3. Dana 20. srpnja 2011. podnositelj zahtjeva optužen je da je napao policijskog službenika D.S.-a zamahujući desnom rukom u smjeru njegove glave, nakon što je vrijeđao policijske službenike tijekom izvršavanja dužnosti u vezi s narušavanjem javnog reda i mira oko 00.30 sati dana 28. svibnja 2011. ispred kafića u Slatini.
  4. Tijekom suđenja sudac je izvršio uvid u spis koji se odnosi na prekršajni postupak. Podnositelj je tvrdio da ga je policija zlostavljala i da je neuspješno pokušao podnijeti kaznenu prijavu policiji u vezi toga. Sud je odredio medicinsko vještačenje kojim je zaključeno da su podnositeljeve ozljede mogle biti uzrokovane na različite načine i da su najvjerojatnije zadobivene prije prvog liječničkog pregleda u policijskoj postaji, iako vještak nije mogao isključiti mogućnost da su zadobivene kasnije. Vještak je naveo da do prijeloma rebra ne može doći padom na ravnu površinu ili stavljanjem lisica.
  5. Dana 26. veljače 2013. podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz primjenu uvjetne osude.
  6. Dana 19. prosinca 2013. Županijski sud u Bjelovaru odbio je žalbu podnositelja zahtjeva ističući da u kaznenom postupku protiv podnositelja nije nadležan razmatrati njegove prigovore o zlostavljanju tijekom uhićenja.
  7. Naknadnu ustavnu tužbu koju je podnositelj podnio Ustavni sud odbio je 25. veljače 2016. a da nije pružio nikakvo obrazloženje u vezi s podnositeljevim tvrdnjama o zlostavljanju.
  8. Podnositelj zahtjeva prigovorio je, na temelju članka 3. Konvencije, da ga je tijekom uhićenja zlostavljala policija i da nije provedena učinkovita istraga u tom pogledu. Prigovorio je i na temelju članka 4. Protokola br. 7 da mu je suđeno dva puta za isto djelo.

OCJENA SUDA

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

A. Dopuštenost

  1. U okolnostima ovog predmeta, u kojima je podnositelj zahtjeva tijekom obavijesnog razgovora u policijskoj postaji jasno izjavio da su ga pretukli policijski službenici (vidi stavak 7 ove presude) i u kojima je bolnički liječnik koji ga je pregledao i utvrdio opseg ozljeda koje je navodno zadobio u policijskom pritvoru poslao medicinsko izvješće policiji sljedeći dan (vidi stavak 8 ove presude), došlo je do postupovne obveze države da istraži dotične navode (vidi Hajnal protiv Srbije, br. 36937/06, stavci 96. – 97., 19. lipnja 2012.). Sud stoga ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da je podnositelj trebao podnijeti kaznenu prijavu protiv policijskih službenika koji su ga navodno zlostavljali.
  2. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da podnositelj zahtjeva nije podnio ustavnu tužbu, Sud primjećuje da je on podnio ustavnu tužbu nakon što je osuđen za kazneno djelo, u kojoj je naveo da ga je policija zlostavljala i prigovorio o načinu na koji je njegova tvrdnja o zlostavljanju rješavana, no Ustavni sud na tu tvrdnju nije odgovorio. U tim okolnostima tvrdnja Vlade da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva mora se odbiti.
  3. Nadalje, s obzirom na prirodu podnositeljevih ozljeda, kao i njegovu tvrdnju da su zadobivene u policijskom pritvoru (vidi stavak 8 ove presude), Sud je uvjeren da su bile dovoljno ozbiljne da dosegnu „minimalan stupanj težine” na temelju članka 3. Konvencije.
  4. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije niti je nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Postupovni aspekt

  1. Opća načela o postupovnim obvezama države u pogledu navodnog zlostavljanja u policijskom pritvoru sažeta su u predmetu Bouyid protiv Belgije ([VV], br. 23380/09, stavci 114. – 123., ECHR 2015).
  2. Primjenjujući ta načela na ovaj predmet, Sud primjećuje da, unatoč tome što su ih podnositelj zahtjeva i liječnik koji je ocijenio njegove ozljede obavijestili o podnositeljevu navodnom zlostavljanju u policijskom pritvoru (vidi stavak 21 ove presude), vlasti nikada nisu pokrenule službenu kaznenu istragu radi utvrđivanja načina na koji su te ozljede zadobivene i mogućeg pokretanja postupka protiv odgovornih osoba. Jedini korak koji je policija poduzela bila je interna ocjena zakonitosti i opravdanosti upotrebe sile (vidi stavak 10 ove presude), što se ne može smatrati neovisnom istragom incidenta (usporedi Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, stavci 98. – 99.,9. srpnja 2015., i Najafli protiv Azerbajdžana, br. 2594/07, stavak 52., 2. listopada 2012.).
  3. Iako je točno da su vlasti naknadno odredile medicinsko vještačenje o opsegu podnositeljevih ozljeda (vidi stavak 16. ove presude), Sud mora primijetiti da je to učinjeno u kontekstu kaznenog postupka protiv podnositelja zbog optužbi za napad na policijskog službenika te da raspravni sud nije donio nikakve zaključke o podnositeljevoj tvrdnji o zlostavljanju. Kao što je priznao žalbeni sud (vidi stavak 18 ove presude), kazneni sud za to nije bio ni opremljen ni nadležan.
  4. Prethodno navedeno dostatno je da Sud zaključi da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu postupovnom aspektu.

2. Materijalni aspekt

  1. Opća načela o materijalnim obvezama države u pogledu navodnog zlostavljanja u policijskom pritvoru sažeta su u predmetu Bouyid (gore naveden, stavci 81. – 90.).
  2. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su ga policijski službenici u kombiju na putu do policijske postaje udarali nogama i šakama (vidi stavak 3 ove presude). Iako je priznao da je dotične večeri bio u pijanom stanju, pri tvrdnji o zlostavljanju ostao je od prvog ispitivanja policije pa nadalje (vidi stavak 8 ove presude).
  3. Kad ga je liječnik prvi put pregledao nakon dolaska u policijsku postaju, primijetio je samo jednu ogrebotinu ispod desne obrve (vidi stavak 5 ove presude), dok je sljedeći dan primijetio određene modrice. Štoviše, neposredno nakon puštanja iz policijske postaje podnositelj je imao više modrica, ogrebotina i slomljeno rebro (vidi stavak 8 ove presude). Naknadnim medicinskim vještačenjem utvrđeno je da su njegove ozljede mogle biti uzrokovane na više načina, ali i da nije mogao slomiti rebro dok su mu stavljane lisice ili kad je pao na ravnu površinu iz kombija, kako je tvrdila policija (vidi stavak 16. ove presude).
  4. S obzirom na gore navedeno, Sud je uvjeren da je podnositelj zahtjeva iznio dovoljno elemenata za stvaranje čvrste pretpostavke da je tjelesne ozljede kojima prigovara zadobio u policijskom pritvoru i za prebacivanje tereta dokazivanja na Vladu (usporedi gore navedeni predmet Bouyid, stavak 83.; usporedi nasuprot tomu Perkov protiv Hrvatske, br. 33754/16, stavak 48., 20. rujna 2022.).
  5. Međutim, Vlada nije pružila zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje uzroka ozljeda dostavljanjem dokaza kojima se utvrđuju činjenice koje dovode u sumnju verziju događaja koju je iznijela žrtva (vidi gore navedeni predmet Bouyid, stavak 83.) niti je provedena istraga o incidentu koja je u skladu s Konvencijom (vidi stavak 28 ove presude). Na temelju svih materijala koji su mu dostavljeni Sud stoga utvrđuje da Vlada nije na zadovoljavajući način utvrdila da su ozljede podnositelja zahtjeva uzrokovane na neki drugi način osim postupanjem kojemu je bio podvrgnut u policijskom pritvoru.
  6. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA Br. 7 UZ KONVENCIJU

  1. Mjerodavna načela o pravu da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari sažeta su u predmetu Galović protiv Hrvatske (br. 45512/11, stavci 107. i 113., 31. kolovoza 2021.).
  2. Sud je već presudio da je prekršajni postupak u Hrvatskoj „kaznene” prirode u smislu članka 4. Protokola br. 7 (ibid., stavak 105.; vidi i Bajčić protiv Hrvatske, br. 67334/13, stavci 27. – 28., 8. listopada 2020.) i ne vidi razlog da u ovom predmetu presudi drukčije.
  3. Kad je riječ o elementu idem, Sud primjećuje da je u prekršajnom postupku podnositelj zahtjeva bio optužen za vrijeđanje policijskih službenika (vidi stavak 11 ove presude), dok je u naknadnom kaznenom postupku bio optužen zbog pokušaja napada na jednog od policijskih službenika nakon što ih je vrijeđao tijekom izvršavanja dužnosti (vidi stavak 15 ove presude). Podnositelj stoga nije bio osuđen za potpuno ista djela u oba postupka, iako se sve dogodilo tijekom istog incidenta oko 00.30 sati dana 28. svibnja 2011. ispred kafića u Slatini (usporedi nasuprot tomu Maresti protiv Hrvatske, br. 55759/07, stavak 64., 25. lipnja 2009.).
  4. Međutim, čak i ako prihvati da se činjenice optužbi u određenoj mjeri preklapaju (usporedi gore navedeni predmet Bajčić, stavak 38.), kad je riječ o elementu bis, Sud primjećuje da su se tim dvama postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe: zaštita javnog reda i mira s jedne strane i tjelesnog integriteta policijskog službenika s druge strane. Nadalje, dvojnost postupaka bila je predvidljiva posljedica za podnositelja zahtjeva, i u pravu i u praksi tužene države.
  5. Sud je nadalje uvjeren da su nadležni sudovi međusobno komunicirali u odgovarajućoj mjeri (vidi stavak 16. ove presude) i da su izrečene sankcije, skromna novčana kazna i kazna zatvora uz primjenu uvjetne osude, bile različite prirode i nisu podnositelju zahtjeva nametnule prekomjeran teret (usporedi gore navedeni predmet Bajčić, stavak 44.). Konačno, s obzirom na to da je policija pokrenula kazneni postupak samo mjesec dana nakon prekršajnog postupka, Sud smatra da su ta dva postupka bila dovoljno povezana i u naravi i u vremenu da bi bila u skladu s kriterijem bis iz članka 4. Protokola br. 7.
  6. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 50.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i 7.825,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred Ustavnim sudom i pred Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 12.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uza sve poreze koji bi se mogli zaračunati.
  4. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. utvrđuje da su prigovori koji se odnose na policijsko zlostavljanje prema podnositelju zahtjeva dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten,

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije i u njegovu postupovnom aspektu i u njegovu materijalnom aspektu,

3. presuđuje

(a)   da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose:

(i)   12.000,00 EUR (dvanaest tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati,

(ii) 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva,

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda,

4. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 7. ožujka 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

       Dorothee von Arnim 

Pauliine Koskelo

         Zamjenica tajnika 

Predsjednica

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

PREVOD PRESUDE PREUZET SA SAJTA ZASTUPNIKA REPUBLIKE HRVATSKE PRED ESLJP

 https://uredzastupnika.gov.hr/sudska-praksa/clanak-3-zabrana-mucenja/155/doc/3829

 

 

SECOND SECTION

CASE OF BABIĆ v. CROATIA

(Application no. 45391/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

7 March 2023

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Babić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Pauliine Koskelo, President,
 Lorraine Schembri Orland,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 45391/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 29 July 2016 by a Croatian national, Mr Ilija Babić (“the applicant”), who was born in 1981, lives in Opatija and was represented by Mr B. Kozjak, a lawyer practising in Virovitica;

the decision to give notice of the complaints concerning alleged illtreatment and the right not to be tried twice for the same offence to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 7 February 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns the applicant’s alleged ill-treatment by the police during his arrest and his subsequent convictions in both minor-offence and criminal proceedings.

  1. ALLEGED ILL-TREATMENT

2.  On 28 May 2011, at around midnight, the applicant was arrested for insulting police officers while under the influence of alcohol. According to the police, during their intervention, the applicant swung his right hand towards officer D.S.’s head. The officer blocked the blow, kneed him in the torso and placed his right arm in an elbow lock, while another police officer did the same with his left arm. The officers then handcuffed him, placed him in a police van and took him to the police station. The event was witnessed by the applicant’s friend, I.K.

3.  The applicant submitted that he had been punched and kicked by the police officers in the van during the journey to the police station, although he admitted that he had been drunk and did not remember everything as he must have passed out several times.

4.  According to the police, on arriving at the police station the applicant jumped out of the van and threw himself on the ground, hitting his head. According to the applicant, one of the police officers pushed him out of the van.

5.  At the police station, the applicant refused to be examined by a doctor, who noted that he had a scratch under his right eyebrow.

6.  The applicant was then put in a sobering-up room. Following his release from that room the next day, the applicant requested to be examined by a doctor, who noted that he had several bruises.

7.  The applicant was then interviewed and stated that he had not attacked the police officers, but that they had attacked him, as evidenced by the bruises on both his eyes, his broken nose and broken rib.

8.  Following his release from custody, the applicant immediately went to hospital, stating that he had been beaten up by the police. He was found to have haematomas under both eyes and on both upper arms, as well as scratches on both upper arms and the left side of his torso. A further examination showed that he also had a broken rib. The doctor sent a medical report to the police.

9.  Meanwhile, the police officers involved in the arrest submitted written reports on their use of force.

10.  On 30 May 2011 the deputy commander of the police unit sent a report to the chief of police stating that the force used by the police had been lawful and justified, which the latter confirmed.

  1. MINOR-OFFENCE PROCEEDINGS

11.  On 28 May 2011 the police requested that the applicant be prosecuted under section 17 of the Minor Offences against Public Order and Peace Act for verbally insulting police officers during the performance of their duties at 12.13 a.m. on 28 May 2011 in front of a café in Slatina.

12.  On 15 July 2011 the applicant was convicted as charged and fined 190 Croatian kunas (HRK – approximately 25 euros). The fine was never collected.

  1. CRIMINAL PROCEEDINGS

13.  On 16 June 2011 the police sent a special report to the State Attorney’s Office about the incident and the physical injuries sustained by the applicant.

14.  On 29 June 2011 the police lodged a criminal complaint against the applicant for assaulting a police officer, a criminal offence under Article 318 of the Criminal Code.

15.  On 20 July 2011 the applicant was indicted for assaulting officer D.S. by swinging his right arm in the direction of his head, after insulting police officers during the performance of their duties in connection with a public order disturbance at around 12.30 a.m. on 28 May 2011 in front of a café in Slatina.

16.  During the trial, the judge consulted the case file relating to the minor-offence proceedings. The applicant contended that he had been ill-treated by the police and that he had unsuccessfully attempted to lodge a criminal complaint with the police in that connection. The court ordered an expert medical opinion, which concluded that his injuries could have been caused in various ways and had most likely been inflicted before his first medical examination at the police station, although the expert could not rule out that they had been inflicted later. The expert also stated that a broken rib could not be caused by falling onto a flat surface or being handcuffed.

17.  On 26 February 2013 the applicant was found guilty as charged and given a six-month suspended sentence.

18.  On 19 December 2013 the Bjelovar County Court dismissed an appeal by the applicant, stressing that it was not within its competence in the criminal proceedings against him to deal with his complaints of ill-treatment during his arrest.

19.  A subsequent constitutional complaint lodged by the applicant was dismissed on 25 February 2016 by the Constitutional Court, without any reasoning concerning his allegations of ill-treatment.

20.  The applicant complained, under Article 3 of the Convention, that he had been ill-treated by the police during his arrest and that there had been no effective investigation in that connection. He also complained, under Article 4 of Protocol No. 7, that he had been tried twice for the same offence.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION
    1. Admissibility

21.  In the circumstances of the present case, where the applicant, during his interview at the police station, clearly stated that he had been beaten up by police officers (see paragraph 7 above), and where the hospital doctor who examined him and established the extent of the injuries allegedly sustained by him in police custody sent a medical report to the police the next day (see paragraph 8 above), the State’s procedural obligation to investigate the allegations in question was triggered (see Hajnal v. Serbia, no. 36937/06, §§ 96-97, 19 June 2012). The Court therefore cannot accept the Government’s argument that the applicant should have lodged a criminal complaint against the police officers who allegedly ill-treated him.

22.  As regards the Government’s contention that the applicant failed to lodge a constitutional complaint, the Court notes that he did lodge a constitutional complaint following his criminal conviction stating that he had been ill-treated by the police and complaining about the manner in which his allegation of ill-treatment had been dealt with, but the Constitutional Court provided no reply to this assertion. In those circumstances, the Government’s argument that the applicant failed to exhaust domestic remedies must be dismissed.

23.  Furthermore, in view of the nature of the applicant’s injuries, as well as his claim that they had been sustained in police custody (see paragraph 8 above), the Court is satisfied that they were sufficiently serious to reach the “minimum level of severity” under Article 3 of the Convention.

24.  The Court further notes that this complaint is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Procedural aspect

25.  The general principles concerning the State’s procedural obligations in respect of alleged ill-treatment in police custody are summarised in Bouyid v. Belgium ([GC], no. 23380/09, §§ 114-23, ECHR 2015).

26.  Applying those principles to the present case, the Court notes that, despite being informed of the applicant’s alleged ill-treatment in police custody by him and the doctor who assessed his injuries (see paragraph 21 above), the authorities never opened an official criminal investigation with a view to establishing the manner in which those injuries had been sustained and possibly prosecuting the persons responsible. The only step the police undertook was an internal assessment of the legality and justification of the use of force (see paragraph 10 above), which cannot be considered to be an independent investigation into the incident (compare Mafalani v. Croatia, no. 32325/13, §§ 98-99, 9 July 2015, and Najafli v. Azerbaijan, no. 2594/07, § 52, 2 October 2012).

27.  While it is true that the authorities subsequently obtained an expert medical opinion concerning the extent of the applicant’s injuries (see paragraph 16 above), the Court cannot but note that this was done in the context of the criminal proceedings against him on charges of assaulting a police officer and that the trial court did not reach any conclusions in respect of his allegations of ill-treatment. As acknowledged by the appellate court (see paragraph 18 above), the criminal court was neither equipped nor competent to do so.

28.  The foregoing is sufficient for the Court to conclude that there has been a violation of Article 3 of the Convention under its procedural limb.

  1. Substantive aspect

29.  The general principles concerning the State’s substantive obligations in respect of alleged ill-treatment in police custody are summarised in Bouyid (cited above, §§ 81-90).

30.  The applicant submitted that the police officers had kicked and punched him in the van on the way to the police station (see paragraph 3 above). Although he admitted that he had been drunk on the evening in question, he maintained the allegation of ill-treatment from his first police questioning onwards (see paragraph 8 above).

31.  When he was first seen by the doctor on arriving at the police station, a single scratch below his right eyebrow was noted (see paragraph 5 above), whereas the following day some bruises were noted. Moreover, immediately after his release from the police station, the applicant was found to have multiple bruises, scratches and a broken rib (see paragraph 8 above). The subsequent expert medical opinion noted that his injuries could have been caused in many ways, but also that he could not have broken a rib while being handcuffed or falling onto a flat surface from a van, as claimed by the police (see paragraph 16 above).

32.  In view of the above, the Court is satisfied that the applicant has submitted sufficient elements to create a strong presumption that he sustained the bodily injuries complained of in police custody, and to shift the burden of proof to the Government (compare Bouyid, cited above, § 83; contrast Perkov v. Croatia, no. 33754/16, § 48, 20 September 2022).

33.  However, the Government have not provided a satisfactory and convincing explanation for the cause of those injuries by producing evidence establishing facts which cast doubt on the account of events given by the victim (see Bouyid, cited above, § 83), nor was a Convention-compliant investigation conducted into the incident (see paragraph 28 above). On the basis of all the material before it, the Court therefore finds that the Government have not satisfactorily established that the applicant’s injuries were caused otherwise than by the treatment to which he was subjected in police custody.

34.  There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention under its substantive limb.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

35.  The relevant principles concerning the right not to be tried or punished twice for the same offence are summarised in Galović v. Croatia (no. 45512/11, §§ 107 and 113, 31 August 2021).

36.  The Court has already held that minor-offence proceedings in Croatia are “criminal” in nature for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 (ibid., § 105; see also Bajčić v. Croatia, no. 67334/13, §§ 27-28, 8 October 2020), and sees no reason to hold otherwise in the present case.

37.  As regards the idem element, the Court notes that in the minor-offence proceedings, the applicant was charged with insulting police officers (see paragraph 11 above), whereas in the subsequent criminal proceedings he was charged with attempting to assault one of them after insulting police officers during the performance of their duties (see paragraph 15 above). The applicant was thus not convicted for exactly the same acts in both sets of proceedings, even though they all occurred during the same incident at around 12.30 a.m. on 28 May 2011 in front of a café in Slatina (contrast Maresti v. Croatia, no. 55759/07, § 64, 25 June 2009).

38.  However, even accepting that the facts of the accusations overlap to a certain extent (compare Bajčić, cited above, § 38), as regards the bis element, the Court notes that the two sets of proceedings pursued complementary purposes: the protection of public order on the one hand and the physical integrity of a police officer on the other. Moreover, the duality of the proceedings was a foreseeable consequence for the applicant, both in law and in the practice of the respondent State.

39.  The Court is further satisfied that the competent courts interacted to an adequate degree (see paragraph 16 above) and that the sanctions imposed – a modest fine and a suspended prison sentence – were different in nature and did not make the applicant bear an excessive burden (compare Bajčić, cited above, § 44). Lastly, given that the criminal proceedings were initiated by the police only one month after the minor-offence proceedings, the Court considers that the two sets of proceedings were sufficiently connected both in substance and in time to be compatible with the bis criterion in Article 4 of Protocol No. 7.

40.  Accordingly, this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

41.  The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage and EUR 7,825 in respect of costs and expenses incurred before the Constitutional Court and before the Court.

42.  The Government contested those claims.

43.  The Court awards the applicant EUR 12,000 in respect of nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

44.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award EUR 3,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaints concerning the applicant’s ill-treatment by the police admissible and the remainder of the application inadmissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention under both its substantive and procedural limbs;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 March 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                            Pauliine Koskelo
 Deputy Registrar                                 President

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija