Malagić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
17.11.2022
Članovi
8
8-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
8
8-1
Ključne reči
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
Srazmernost
Broj predstavke
29417/17
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Slučaj se odnosi na pritužbe podnositeljke predstavke da je, zbog nemogućnosti države da je zaštiti od nasilja u porodici, došlo do kršenja njenih prava garantovanih članom 2, 3 i 8 Konvencije.

Podnositeljka predstavke je od 2008. godine bila u braku s policajcem N.M., s kojim je imala dvoje dece. Početkom jula 2014. godine, okončan je razvod braka. Tokom 2012. i 2013. godine podnositeljka je N.M. tri puta prijavila policiji zbog nasilja u porodici, navodeći da joj je pretio oduzimanjem dece ili ubistvom ako ga prijavi policiji jer nije želeo da izgubi posao. Takođe je navela da ju je konstantno tukao i primoravao na seksualne odnose.Juna 2013. godine, nadležno tužilaštvo naredilo je istragu protiv N.M. u vezi sa krivičnim delima pretnji, teških telesnih povreda, zanemarivanja deteta, ometanja prikupljanja dokaza, nezakonitog lišavanja slobode i produženog krivičnog dela silovanja. Vlasti su saslušale N.M. i nekoliko svedoka, pretražile njegovo mesto stanovanja i rad, mobilni telefon i laptop, te dobile nekoliko stručnih mišljenja. Psihijatrijsko i psihološko stručno mišljenje od 22. aprila 2013. tvrdilo je da N.M. nema psihičkih ili psiholoških problema. Jula 2013. godine, podignuta je optužnica protiv N.M. za krivična dela pretnji (uključujući i upotrebu vatrenog oružja), ometanja prikupljanja dokaza, zanemarivanja deteta, nezakonitog lišavanja slobode i silovanja.

Na ročištu održanom 12. marta 2014. godine, Županijski sud u Puli oslobodio je N.M. iz pritvora i nametnuo mu preventivne mere u obliku zabrane prilaska podnositeljki u radijusu od 50 metara, zabrane direktnog ili indirektnog kontakta s njom i zabrane prilaska njenom mestu stanovanja u radijusu od 1 kilometra. Međutim, tokom aprila 2014. godine, podnositeljka je prijavljivala da tokom noći neko dolazi na terasu stana i da se plaši da je N.M. pokušava zastrašiti pre suđenja. Na ročištu održanom 30. aprila 2015. godine pročitan je psihološki i psihijatrijski stručni izveštaj o podnositeljki. Navedeno je da podnositeljka nema mentalnih poteškoća ili zavisnosti. Međutim, navelo se da pati od posttraumatskog stresnog poremećaja i poremećaja ličnosti kao rezultat prethodnog zlostavljanja. Međutim, u decembru 2015. godine je podnositeljka ponovo prijavila da je suprug uznemirava. Eksplicitno je navela da se plaši za svoj život i da su joj kočnice i kvačilo na automobilu otkazali četiri puta. Tokom istog meseca, policija je obavila neformalni razgovor sa zaposlenim u lokalnom centru za socijalnu zaštitu, koji je izjavio da je 5. novembra 2015. godine N.M. došao da prijavi podnositeljku jer mu nije dozvolila da decu vodi sa sobom kad je imao pravo na kontakte. Marta 2016. godine, Županijski sud u Puli dalje je produžio preventivnu meru protiv N.M. Oslonio se na broj i ozbiljnost krivičnih dela za koja je optužen, način njihovog izvršenja, uključujući upotrebu vatrenog oružja, dužinu inkriminiranog perioda i posledičnu odlučnost koju je N.M. pokazao u nezakonitom ponašanju prema podnositeljki. Sud je takođe naglasio da je N.M. navodno pretnji životu podnositeljke čak i nakon što se njihov brak završio, tražeći od nje da povuče krivičnu prijavu i ponovivši da mu niko neće verovati u optužbama jer je policajac. N.M. je uložio žalbu tvrdeći da dosadašnji dokazi, uključujući psihijatrijske izveštaje podnositeljke, ne ukazuju na razumnu sumnju protiv njega.

Aprila 2016. godine, Vrhovni sud je odbacio žalbu N.M., smatrajući da sve okolnosti slučaja ukazuju na stvarnu i neposrednu opasnost od ponavljanja krivičnih dela od strane N.M., što opravdava nastavak zabrane prilaska. Naglasio je da primena preventivnih mera zahteva drugi stepen razumne sumnje, koji je potvrđen optužnicom, dok su sudovi bili sprečeni da dalje procenjuju činjenice ili krivičnu odgovornost optuženog.

Na ročištu održanom jula 2016. godine, tužilaštvo je predložilo produženje mera zabane prilaska. Sud je međutim doneo odluku na se zabrana prilaska treba okončati navodeći da za time više nema potrebe, budući da je mera bial na snazi duže od dve godine.
Žalbe podnositeljke koje su usledile su odbačene.

Podnositeljka je prigovorila da nacionalni sudovi nisu uspeli da zaštite njen fizički integritet ukidanjem zabrane prilaska nametnute N.M., a da pritom nisu procenili da li on i dalje predstavlja opasnost po nju i njihovu decu. Oslanjala se na članove 2, 3 i 8 Konvencije. Sud smatra da se predmet treba razmatrati u okviru člana 8 Konvencije, u skladu sa ranijom praksom suda u sličnim predmetima.

Sud primećuje da su nacionalni sudovi, čim su saznali za prirodu i ozbiljnost optužbi protiv N.M., stavili N.M. u pritvor u trajanju od oko jedanaest meseci. Ta mera je kasnije zamenjena zabranom prilaska s ciljem zaštite fizičkog integriteta podnositeljke i njene dece. Sud je zadovoljan što su vlasti inicijalno preduzele odgovarajuće korake kako bi zaštitile podnositeljku od daljih pretnji i nasilja od strane N.M. bez odlaganja.

Sud primećuje da je zabrana prilaska izdata u okviru tekućeg krivičnog postupka protiv N.M. i da prema domaćem pravu takva preventivna mera može trajati koliko je potrebno i najkasnije do pravosnažnosti presude u krivičnom postupku. Sud dalje primećuje da je domaći sud redovno procenjivao potrebu za produženjem preventivne mere oslanjajući se na nekoliko određujućih faktora zbog kojih je N.M. i dalje predstavljao pretnju sigurnosti podnositeljke i zbog čega bi mera trebalo da bude produžena. Međutim, Sud ne može da ne primeti da su svaki put kada su sudovi produžili pomenutu zabranu prilaska, koristili isti stereotipni način razmišljanja. Nasuprot tome, prilikom ocene potrebe za održavanjem zabrane prilaska N.M. izrečene 8. jula 2016. godine, nadležni sud je nakon dužeg vremena izvršio novo ocenjivanje rizika po fizički integritet podnositeljke u svetlu proteka vremena. Primećeno je da se N.M. pridržavao navedene preventivne mere tokom celog perioda njenog trajanja, koji je iznosio oko dve i po godine. Iako bi bilo poželjno da je domaći sud dao dodatna obrazloženja svoje odluke, to ne znači da njegova ocena rizika od potencijalnog daljeg nasilja nije bila autonomna, proaktivna ili sveobuhvatna, ili da nije uzimala u obzir specifičnu dinamiku porodičnog nasilja ili rizik od daljeg eskaliranja nasilja.

U vezi s tim, Sud primećuje da u relevantnom vremenu nije bilo daljih dokazanih akata nasilja N.M. prema podnositeljki tokom otprilike tri i po godine. Osim toga, sve tvrdnje podnositeljke o daljim pretnjama i zastrašivanjima bile su pravovremeno praćene i konačno odbačene od strane nadležnih vlasti. U ovom slučaju, s obzirom na to da je N.M. bio ili u pritvoru ili ograničen u pristupu podnositeljki ukupno oko tri i po godine, tokom kojih nije kršio tu zabranu, Sud ne smatra da je odluka domaćeg suda o ukidanju zabrane prilaska bila nerazumna ili očigledno nesrazmerna okolnostima.

Na kraju, podnositeljka je izričito prigovarala činjenici da joj, prema domaćem pravu, nije bilo omogućeno, kao žrtvi u toku krivičnog postupka, osporavanje sudske odluke o ukidanju zabrane prilaska N.M. radi zaštite njenih prava iz člana 8 Konvencije. U vezi s tim, Sud primjeuje da pravo na žalbu žrtava protiv zabrane prilaska ni na koji način nije apsolutni zahtev prema relevantnim međunarodnim standardima.

Sud ne uočava nikakvo nepostupanje nadležnih vlasti u ispunjenju njihove pozitivne obaveze zaštite fizičkog integriteta podnositeljke. Stoga nije došlo do povrede člana 8 Konvencije u ovom slučaju.




Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MALAGIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 29417/17)

PRESUDA

Članak 8. • Pozitivne obveze • Privatni život • Odgovarajuće mjere poduzete u odgovarajuće vrijeme radi zaštite tjelesnog integriteta podnositeljice zahtjeva, pri čemu se u obzir uzela opetovanost nasilja u obitelji koje je počinio njezin bivši suprug • Odluka domaćih sudova o ukidanju mjere zabrane približavanja koja je bila na snazi više od tri godine nije bila nerazumna ili očigledno nerazmjerna u danim okolnostima • Postojanje pravnog okvira koji podnositeljici omogućuje da prigovori nasilju u obitelji i zatraži zaštitu od vlasti

STRASBOURG

17. studenoga 2022.

KONAČNA

3. travnja 2023

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Malagić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Péter Paczolay, predsjednik,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland,
Ioannis Ktistakis,
Davor Derenčinović, suci
i Liv Tigerstedt, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 29417/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Lenka Malagić („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 6. travnja 2017. godine, odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 30. studenoga 2021., 29. ožujka 2022. i 4. listopada 2022., donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednje navedenog datuma:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovore podnositeljice zahtjeva na temelju članaka 2., 3. i 8. Konvencije da domaće vlasti nisu zaštitile njezin tjelesni integritet jer su ukinule zaštitne mjere određene njezinu nasilnom bivšem suprugu i da nije imala mogućnost pobijati tu odluku pred domaćim sudovima.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1985. godine i živi u Marčani. Zastupao ju je g. G. Marjanović, odvjetnik iz Rijeke.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

A. Pozadina predmeta

  1. Godine 2008. podnositeljica zahtjeva udala se za N. M.-a, policijskog službenika, te su imali dvoje djece rođene u travnju 2008. odnosno prosincu 2009.
  2. Dana 8. srpnja 2014. Općinski sud u Puli razveo je brak podnositeljice i N. M.-a.

B. Kaznene prijave

  1. Dana 2. studenoga 2012. podnositeljica zahtjeva nazvala je policiju i navela da ju N. M. verbalno zlostavlja. Nakon intervencije policije i obavijesnih razgovora s brojnim svjedocima, dana 4. ožujka 2013. Prekršajni sud u Puli proglasio je i podnositeljicu i njezina supruga krivima za nasilje u obitelji.
  2. U međuvremenu, dana 25. studenoga 2012. podnositeljica zahtjeva i N. M. podnijeli su kaznene prijave jedno protiv drugog. Podnositeljica je N. M.a prijavila zbog upućivanja prijetnji i nanošenja tjelesne ozljede. Policija je obavila obavijesni razgovor s podnositeljicom i pitala ju želi li biti smještena u sigurnu kuću, na što je ona odgovorila da se ne boji svojeg supruga, da on ne nosi svoje službeno oružje kući i da nije prijetio da će ju ubiti.
  3. Dana 13. siječnja 2013. podnositeljica zahtjeva podnijela je još jednu kaznenu prijavu protiv N. M.-a u kojoj ga je optužila da joj je prijetio da će ju ubiti. Policija je obavila obavijesni razgovor s N. M.-om i, prema navodima Vlade, na podnositeljičin prijedlog odredila mjeru opreza, i to zabranu približavanja podnositeljici i njihovoj djeci tijekom razdoblja od osam dana.
  4. Dana 3. travnja 2013. podnositeljica zahtjeva dala je detaljnu izjavu pred Općinskim državnim odvjetništvom u Puli, u kojoj je objasnila da ju je N. M. stalno tukao i prisiljavao na spolni odnos, uključujući umetanje stranih predmeta u vaginu. Navela je i da joj je N. M. prijetio da će joj oduzeti djecu ili ju ubiti ako ga ikad prijavi policiji jer nije htio izgubiti posao. Državno odvjetništvo poslalo je njezinu izjavu policiji ističući da sadržava ozbiljne optužbe da je počinjen niz kriminalnih radnji koje se progoni po službenoj dužnosti, uključujući nasilje u obitelji, upućivanje prijetnji i nanošenje tjelesne ozljede. U skladu s tim, policiji je naloženo da provede daljnje izvide o tome jesu li ikakva druga kaznena djela počinjena na štetu podnositeljice zahtjeva.
  5. Istog dana N. M. je uhićen i zadržan u pritvoru.
  6. Dana 10. travnja 2013. podnositeljica zahtjeva dala je izjavu pred Županijskim državnim odvjetništvom u Puli, u kojoj je detaljno objasnila da ju je N. M. tukao i seksualno zlostavljao i da je morala ispunjavati njegove seksualne žudnje da bi joj dao novac za gorivo, hranu i druge troškove. Podnositeljica je navela i da nikome nije rekla za silovanja jer se i sramila i bojala se N. M.-a.
  7. Dana 28. lipnja 2013. Županijsko državno odvjetništvo u Puli naložilo je provođenje istrage protiv N. M.-a u vezi s kaznenim djelima prijetnje, nanošenja teške tjelesne ozljede, zanemarivanja djeteta, sprječavanja dokazivanja, protupravnog oduzimanja slobode i produljenog kaznenog djela silovanja. Vlasti su obavile obavijesne razgovore s N. M.-om i nizom svjedoka, pretražile su njegovo mjesto stanovanja i radno mjesto, njegov mobitel i prijenosno računalo i odredile su niz vještačenja. U nalazu i mišljenju psihijatrijsko-psihološkog vještačenja od 22. travnja 2013. navedeno je da N. M. ne pati od nikakvih psihijatrijskih ili psiholoških problema.
  8. Dana 29. srpnja 2013. Županijsko državno odvjetništvo u Puli podiglo je optužnicu protiv N. M.-a za kaznena djela prijetnje (među ostalim i vatrenim oružjem), sprječavanja dokazivanja, zanemarivanja djeteta, protupravnog oduzimanja slobode i silovanja.
  9. Na ročištu održanom 12. ožujka 2014. Županijski sud u Puli pustio je N. M.-a na slobodu i odredio mu mjere opreza, i to zabrane približavanja iz članka 98. Zakona o kaznenom postupku, a zabranio mu je približavanje podnositeljici na udaljenost manju od 50 metara, uspostavljanje ili održavanje izravne ili neizravne veze s podnositeljicom i približavanje mjestu njezina stanovanja na udaljenost manju od jednog kilometra. Navedenu je mjeru sud redovito preispitivao.
  10. Dana 20. ožujka 2014. podnositeljica zahtjeva nazvala je policiju kako bi prijavila da se njezin suprug „možda ne pridržava zabrane približavanja” s obzirom na informacije koje je čula od njihova djeteta. Policija je izradila službenu zabilješku i uputila podnositeljicu da sve zbog čega se osjeća nesigurno i uplašeno prijavi policijskom službeniku zaduženom za nadzor nad zabranom približavanja.
  11. Dana 4. travnja 2014. podnositeljica zahtjeva nazvala je policiju navodeći da „četiri noći zaredom netko naopako izvrće ručna teretna kolica s drvima na njezinoj terasi” te je smatrala da joj to N. M. „pokušava poslati poruku da je u blizini”. Ustvrdila je da se opet boji i smatra da ju N. M. pokušava zastrašiti prije rasprave.
  12. Dana 12. travnja 2014. podnositeljica je nazvala voditelja policijskog Odjela za maloljetničku delinkvenciju i prijavila da N. M. odbija omogućiti joj telefonski kontakt s njezinom djecom, koja su boravila s njim.
  13. Dana 12. prosinca 2014. u disciplinskom postupku koji se vodio protiv N. M.-a utvrđeno je da nije kriv za neprimjereno ponašanje u okviru i izvan službe zbog navodno nasilnog ponašanja prema podnositeljici.
  14. Na ročištu održanom 30. travnja 2015. pročitano je mišljenje psihološko-psihijatrijskog vještačenja podnositeljice. Navedeno je da podnositeljica ne boluje ni od kakvih duševnih smetnji ili ovisnosti. Međutim, boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja i poremećaja osobnosti koji je posljedica ranijeg zlostavljanja.
  15. Dana 1. listopada 2015. pročitano je još jedno mišljenje psihološkopsihijatrijskog vještačenja podnositeljice. Navedeno je da podnositeljica ne boluje ni od kakvih duševnih smetnji ili posttraumatskog stresnog poremećaja, da može davati iskaze pred sudom i da ima narcisoidne, histrionične i disocijalne crte ličnosti.
  16. Dana 4. prosinca 2015. podnositeljica zahtjeva nazvala je policiju tvrdeći da ju suprug ponovno uznemirava. Izričito je navela da se boji za vlastiti život i da kočnice i spojka u njezinu automobilu nisu radile u četiri navrata.
  17. Dana 10. prosinca 2015. policija je obavila neformalni razgovor s podnositeljicom zahtjeva, koja je ponovila da ju je N. M. nedavno uznemiravao i izazivao i da ona želi da to ponašanje prestane.
  18. Dana 14. prosinca 2015. policija je obavila neformalni razgovor s djelatnikom lokalnog centra za socijalnu skrb, koji je naveo da je 5. studenoga 2015. N. M. došao prijaviti podnositeljicu jer njihovoj djeci nije dopustila da odu s njim kad je imao pravo na susret i druženje.
  19. Dana 4. siječnja 2016. policija je naložila provođenje izvida o prijavi podnositeljice da ju suprug uznemirava. Izvidi su pokazali da nije utvrđeno da je N. M. prekršio mjeru opreza  zabrane približavanja koja mu je određena i da se primjereno ponaša prema djeci. Prijavljeno ponašanje stoga nije predstavljalo kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti ili na prijedlog žrtve. Podnositeljica zahtjeva obaviještena je o tom zaključku dopisom Državnog odvjetništva od 9. veljače 2016.
  20. Dana 14. ožujka 2016. Županijski sud u Puli dalje je produljio mjere opreza određene N. M.-u (vidi stavak 15 ove presude). Pozvao se na brojnost i težinu kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, način njihova počinjenja, među ostalim vatrenim oružjem, duljinu inkriminiranog razdoblja i posljedičnu upornost koju je pokazao u svojem protupravnom postupanju prema podnositeljici. Taj je sud istaknuo i da je N. M. navodno podnositeljici prijetio smrću čak i nakon što je njihov brak okončan zahtijevajući da podnositeljica povuče kaznenu prijavu i ponavljajući da nitko neće povjerovati u njezine optužbe jer je on policijski službenik.
  21. N. M. je podnio žalbu ustvrdivši da do tada podneseni dokazi, uključujući i psihijatrijska vještačenja podnositeljice, ne ukazuju na postojanje osnovane sumnje protiv njega.
  22. Dana 8. travnja 2016. Vrhovni sud odbio je žalbu N. M.-a protiv gore navedenog rješenja smatrajući da okolnosti predmeta ukazuju na stvarnu i neposrednu opasnost da će N. M. ponoviti kaznena djela, zbog čega je opravdana daljnja primjena mjere zabrane približavanja koja mu je određena. Naglasio je da je za primjenu mjera opreza potreban različit stupanj osnovane sumnje, koji proizlazi iz optužnice, dok sudovi nisu ovlašteni preispitivati činjenice ili kaznenu odgovornost optuženika.
  23. Dana 28. lipnja 2016. Županijski sud u Puli primio je treći nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihološkog vještačenja podnositeljice koje je izradila Psihijatrijska bolnica Rab. Navedeno je da podnositeljica, koju je zlostavljao otac dok je bila dijete, ne boluje ni od kakvih duševnih smetnji, ali boluje od mješovitog poremećaja osobnosti antisocijalnog i histrionskog oblika.
  24. Na sjednici održanoj 8. srpnja 2016. državni odvjetnik predložio je daljnje produljenje mjere opreza, dok je odvjetnik N. M.-a ustvrdio da optuženik odavno ne živi s podnositeljicom, da N. M. nije nasilan i da se osnovana sumnja protiv njega značajno promijenila. Podnositeljica zahtjeva, kao žrtva, na tu sjednicu nije pozvana niti je na njoj bila zastupana. Županijski sud u Puli ukinuo je zabranu približavanja određenu N. M.-u uz sljedeće obrazloženje:

„…uzimajući u obzir vrijeme koje je N. M. proveo u istražnom zatvoru, … tj. od 3. travnja 2013. do 12. ožujka 2014., kao i činjenicu da se zabrana približavanja provodi od 12. ožujka 2014. … i zadnji je put produljena rješenjem od 14. ožujka 2016., odnosno primjenjivala se dulje od dvije godine, tijekom kojeg razdoblja [N. M.] nije [prekršio navedenu zabranu], s obzirom na sve navedeno …, smatra se da više nije potrebno primjenjivati [mjere zabrane približavanja] …”

  1. Podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu protiv tog rješenja, koju je Županijski sud u Puli proglasio nedopuštenom 21. srpnja 2016. uz obrazloženje da žrtva kaznenog djela nema pravo na žalbu protiv rješenja kojim se ukida mjera opreza. Tu je odluku potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. rujna 2016.
  2. Ustavna tužba koju je podnositeljica zahtjeva zatim podnijela proglašena je nedopuštenom 30. studenoga 2016. uz obrazloženje da pobijano rješenje ne predstavlja pojedinačni akt koji podliježe ocjeni ustavnosti.
  3. U razdoblju od 4. prosinca 2015. do 22. ožujka 2019. podnositeljica zahtjeva podnijela je nekoliko kaznenih prijava protiv N. M.-a zbog prijetnje, zlostavljanja djece i uznemiravanja. Sve te prijave odbijene su kao nepotkrijepljene.
  4. Presudom od 14. svibnja 2019. N. M. je oslobođen svih optužbi (vidi stavak 14 ove presude). Pozivajući se na iskaze brojnih svjedoka i vještačenja provedena u predmetu, sud je detaljno obrazložio zašto ga nije proglasio krivim ni za jednu optužbu.
  5. Povodom žalbe Državnog odvjetništva, dana 17. rujna 2020. Vrhovni sud odbacio je optužbu u odnosu na protupravno oduzimanje slobode kao nepravovremenu. Potvrdio je i oslobođenje N. M.-a u pogledu preostalih optužbi zaključivši da nije bilo dovoljno dokaza koji pokazuju da je stvarno počinio djela nasilja u obitelji ili zlostavljanja na štetu podnositeljice ili njihove djece.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. DOMAĆE PRAVO I MATERIJALI

  1. Članci 23. i 35. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 23. stavak 1.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.”

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku, (Narodne novine br. 152/08, s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 98.

Mjere opreza

„(1) [Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 123. ovog Zakona zbog kojih je moguće odrediti] istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, sud i državni odvjetnik će, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, obrazloženim rješenjem odrediti primjenu jedne ili više takvih mjera. Pritom će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom.

(2) Mjere opreza jesu:

2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja

4)  zabrana približavanja određenoj osobi

5)  zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom

(3) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti stan te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba. …

(5) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije započinjanja kaznenog postupka mjere opreza određuje i ukida državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.

(6)  Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude [u kaznenom postupku]. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca državni odvjetnik …, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te ju rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. …

(7) Protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje mjere. …”

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona iz 1997. (Narodne novine br. 110/97, s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe Članak 213.

„(1) Roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja zlostavi dijete ili maloljetnu osobu, …”

Nasilničko ponašanje u obitelji Članak 215.a

„Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj: kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”

  1. Mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona iz 2011. (Narodne novine br. 125/11, s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno:

Prijetnja

Članak 139.

„(1) Tko drugome ozbiljno prijeti … da bi ga ustrašio ili uznemirio … kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili mu oduzeti slobodu … kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. …

(4) … kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu, osim ako je … počinjeno … prema … članu obitelji.”

Sprječavanje dokazivanja Članak 306.

„(1) Tko s ciljem da navede na davanje lažnog iskaza … uporabi silu, prijetnju ili kakav drugi oblik prisile [protiv druge osobe]… kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.”

  1. Mjere zaštite od nasilja u obitelji u prekršajnom zakonodavstvu predviđene su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine br. 137/2009, s daljnjim izmjenama i dopunama). Nasilje u obitelji definira se kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja (članak 4.). Tim je zakonom predviđeno da se postupci koji se odnose na nasilje u obitelji moraju voditi hitno (članak 5.). Njime je predviđen niz zaštitnih mjera za žrtve i mogućnost izricanja novčanih kazni i kazne zatvora u trajanju do devedeset dana za djela nasilja u obitelji (članci 10. – 23.).
  2. Mjerodavni dijelovi Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske za 2020. glase kako slijedi:

„Uzroci navedenom porastu slučajeva femicida višeznačni su te iziskuju stručna istraživanja i analize koje nadilaze format ovog Izvješća. No, Pravobraniteljica je, analizirajući naš sustav prevencije rodno utemeljenog nasilja, zaštite žrtava i progona počinitelja, utvrdila kako policija, sudovi i državna odvjetništva nisu u dovoljnoj mjeri educirani za rodno osjetljiv pristup u procesuiranju obiteljskog nasilja, posebice pojedini suci / pojedine sutkinje i državni odvjetnici / državne odvjetnice. Individualne procjene potreba žrtava i procjene rizika za žrtve ili se uopće ne provode ili su samo formalne pa često ne odgovaraju stvarnim potrebama zaštite žrtava. Mjere zaštite žrtava rijetko se izriču, a one izrečene ne provode se učinkovito, posebice u slučajevima nasilja u obitelji koje se kvalificira kao kazneno djelo – policija i dalje provjere provođenja mjere obavlja isključivo preko žrtava. Policija u pojedinim slučajevima nije u stanju razlučiti primarnog agresora od žrtve, stoga i dalje u nekim slučajevima nasilja u obitelji i nasilja prema ženama egzistira pojava dvostrukih uhićenja i dvostrukih terećenja.”

II. PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća (2012/29/EU) od 25. listopada 2012. uspostavljeni su minimalni standardi za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Mjerodavnim dijelom te direktive, koja se trebala prenijeti u nacionalna zakonodavstva država članica Europske unije do 16. studenoga 2015. godine, predviđeno je kako slijedi:

Članak 18.

Pravo na zaštitu

„Ne dovodeći u pitanje prava na obranu, države članice osiguravaju dostupnost mjera za zaštitu žrtava i članova njihovih obitelji od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde, uključujući zaštitu od rizika emocionalne i psihološke štete te zaštitu dostojanstva žrtava tijekom ispitivanja i svjedočenja. Ako je potrebno, takve mjere također uključuju postupke uspostavljene na temelju nacionalnog prava kojima se predviđa fizička zaštita žrtava i članova njihovih obitelji.”

III. MEĐUNARODNO PRAVO

  1. Konvencijom Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”), koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. listopada 2018. godine, u mjerodavnom je dijelu predviđeno kako slijedi:

Poglavlje IV. – Zaštita i potpora

Članak 18. – Opće obveze

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere za zaštitu svih žrtava od bilo kojih daljnjih djela nasilja.

3.  Stranke će osigurati da mjere poduzete u skladu s ovim poglavljem:

–   budu utemeljene na razumijevanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da su usredotočene na ljudska prava i sigurnost žrtve;

–   budu utemeljene na sveobuhvatnom pristupu koji uzima u obzir odnose između žrtava, počinitelja, djece i njihova šireg društvenog okružja;

– budu usmjerene na izbjegavanje sekundarne viktimizacije;…”

Poglavlje VI. – Istraga, kazneni progon, postupovno pravo i zaštitne mjere

Članak 49. – Opće obveze

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se istrage i sudski postupci u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije provode bez nepotrebnih odgađanja uzimajući u obzir prava žrtve tijekom svih stadija kaznenog postupka.

Članak 50. – Trenutni odgovor, sprječavanje i zaštita

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da tijela odgovorna za provedbu zakona žurno odgovore na sve oblike nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije te da na odgovarajući način pruže žrtvama primjerenu i trenutnu zaštitu.”

Članak 51. – Procjena opasnosti i upravljanje rizikom

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da procjena opasnosti od nastupanja smrti, ozbiljnosti situacije i opasnosti od ponovljenog nasilja bude provedena od strane svih nadležnih tijela kako bi se upravljalo rizikom te da, ako je to potrebno, bude osigurana koordinirana sigurnost i potpora.

2.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da pri procjeni opasnosti iz stavka 1., u svim stadijima istrage i primjene zaštitnih mjera, bude valjano uzeta u obzir činjenica da počinitelji djela nasilja, obuhvaćeni područjem primjene ove Konvencije, posjeduju ili imaju pristup vatrenom oružju.”

Članak 52. – Hitni nalozi za udaljavanje

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da nadležna tijela, u situacijama neposredne opasnosti, imaju ovlast narediti počinitelju nasilja u obitelji da napusti mjesto stanovanja žrtve ili osobe izložene riziku, na dovoljno dugo vremensko razdoblje, te zabraniti počinitelju ulazak u mjesto stanovanja ili uspostavljanje kontakta sa žrtvom ili osobom izloženom riziku. Mjere poduzete u skladu s ovim člankom prednost će dati sigurnosti žrtava ili osobama izloženim riziku.”

Članak 56. – Mjere zaštite

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi zaštitile prava i interese žrtava, uključujući i njihove posebne potrebe kao svjedoka, u svim stadijima istrage i sudskog postupka, a osobito:

a. osiguravajući njihovu zaštitu kao i zaštitu njihovih obitelji i svjedoka, od zastrašivanja, osvete i ponovne viktimizacije …”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da nacionalni sudovi nisu zaštitili njezin tjelesni integritet jer su ukinuli mjeru zabrane približavanja određenu N. M.-u, a da nisu ocijenili predstavlja li on još uvijek opasnost za nju i njihovu djecu. Pozvala se na članke 2., 3. i 8. Konvencije. Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 114., 20. ožujka 2018.), smatra da predmet treba ispitati na temelju članka 8. Konvencije (vidi A. protiv Hrvatske, br. 55164/08, stavak 57., 14. listopada 2010.), koji glasi kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svojega privatnog i obiteljskog života…”

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila dostupna domaća pravna sredstva. Ako je smatrala da su, nakon ukidanja mjera opreza, ona i njezina djeca još uvijek u opasnosti, mogla je pokrenuti prekršajni postupak protiv N. M.-a zbog nasilja u obitelji u obliku uhođenja ili uznemiravanja. U takvom bi postupku nadležni sud mogao utvrditi postojanje takvih oblika nasilja i odrediti odgovarajuće zaštitne mjere. Podredno, mogla je podnijeti novu kaznenu prijavu.
  2. Podnositeljica zahtjeva nije se složila.
  3. Sud ponavlja da, na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije, on može razmatrati zahtjev tek nakon što se iscrpe sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego što se ti navodi podnesu Sudu (vidi, primjerice, Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava zahtijeva da podnositelj zahtjeva iskoristi uobičajena pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji. Da bi bilo djelotvorno, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
  4. Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma. Istovremeno, ono načelno zahtijeva da se prigovori, koje se namjerava naknadno iznijeti na međunarodnoj razini, prvo iznesu pred domaćim vlastima, barem u biti i u skladu s formalnim pretpostavkama propisanima domaćim pravom (vidi Pajić protiv Hrvatske, br. 68453/13, stavak 42., 23. veljače 2016. i ondje navedene predmete).
  5. Sud primjećuje da se podnositeljičin prigovor ponajprije odnosi na propust države da ju zaštiti od prijetnji N. M.-a i drugih oblika nasilja u obitelji, osobito kao rezultat odluke o ukidanju preventivne mjere određene radi zaštite podnositeljice. S tim u vezi Sud primjećuje da je podnositeljica već podnijela kaznene prijave protiv N. M.-a (vidi stavke 8 i 9 ove presude) i da je kazneni postupak protiv njega još uvijek bio u tijeku u relevantno vrijeme kada je zabrana približavanja bila ukinuta (vidi stavak 30 ove presude). Stoga je već uložila stalne napore da nadležna domaća tijela obavijesti o ponašanju kojemu prigovara. Nadalje, podnositeljica je obavijestila policiju o brojnim naknadnim incidentima uhođenja i uznemiravanja koje je počinio N. M. (vidi stavke 22 i 33 ove presude), ali bezuspješno (vidi stavak 25 ove presude). U takvim okolnostima Sud ne vidi kako bi podnošenje još jedne kaznene prijave ili pokretanje još jednog prekršajnog postupka za podnositeljicu predstavljalo djelotvorno pravno sredstvo koje vrijedi iskoristiti. Prema tome, prigovor Vlade mora se odbiti.
  6. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je njezin tjelesni integritet bio ugrožen ukidanjem mjere zabrane približavanja određene njezinu nasilnom suprugu prije okončanja kaznenog postupka protiv njega. Uskraćeno joj je djelotvorno pravno sredstvo protiv rješenja o ukidanju mjere zabrane približavanja određene N. M.-u radi sprječavanja ponovnog počinjenja protupravnih djela protiv nje, u situaciji u kojoj nadležni državni odvjetnik nije podnio žalbu protiv tog rješenja iako je za to bio ovlašten zakonom. Podnositeljica zahtjeva nije smjela biti lišena prava na preispitivanje odluke koja je bila presudna za njezinu osobnu sigurnost samo zbog činjenice da ovlašteno tijelo nije postupilo u skladu s načelom zaštite sigurnosti i prava žrtava.
  2. Podnositeljica je navela da je bila žrtva višestrukih silovanja, nasilja, prijetnji i protupravnog oduzimanja slobode na posebno okrutan i ponižavajući način tijekom duljeg vremenskog razdoblja. N. M. je prijetio da će ju ubiti ako odbije povući kaznenu prijavu protiv njega. Budući da je policijski službenik, iskoristio je različite mjere za izbjegavanje progona. Sve navedeno ukazivalo je na opasnost od ponavljanja kaznenog djela, što se nije promijenilo od zadnjeg produljenja mjera opreza, a postojanje te opasnosti raspravni sud trebao je ispitati prilikom odlučivanja o produljenju te mjere.
  3. Konačno, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je odluka o ukidanju mjere opreza bila u suprotnosti s pravom Europske unije o zaštiti prava, potpori i zaštiti žrtava kaznenih djela, prema kojem države članice trebaju osigurati dostupnost mjera za zaštitu žrtava i članova njihovih obitelji od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da su nadležna tijela ispunila svoje pozitivne obveze na temelju Konvencije reagirajući brzo i profesionalno na svaku prijavu nasilnog ponašanja i prijetnji koju je podnositeljica zahtjeva podnijela. Policija je ovom predmetu posebno ozbiljno pristupila s obzirom na to da je N. M. policijski službenik. N. M. je prvotno bio smješten u istražni zatvor jedanaest mjeseci, a zatim su mu određene odgovarajuće mjere opreza u trajanju od dvije i pol godine. Te je mjere policija u potpunosti nadzirala i ni u jednom trenutku nije utvrđeno da su prekršene. Ukratko, podnositeljičin tjelesni integritet bio je zaštićen mjerama koje su odredila nadležna nacionalna tijela u razdoblju od gotovo četiri godine.
  2. Vlada je nadalje naglasila da se vlasti ne mogu smatrati odgovornima za činjenicu da je podnositeljica zahtjeva odbila određene mjere koje su joj ponuđene (kao što je smještaj u skloništu) ili za činjenicu da je naknadno izmijenila svoj iskaz pred nadležnim sudom u vezi s određenim događajima. Ne može se zaključiti ni da su mjere koje su provela nadležna tijela bile nedjelotvorne jer je N. M. prekinuo navodno nasilno ponašanje protiv podnositeljice čim je ona podnijela prvu kaznenu prijavu. Nakon ukidanja zabrane približavanja određene N. M.-u nijedna činjenica nije ukazivala na to da je bilo koje pravo podnositeljice ugroženo ili da N. M. predstavlja opasnost za njezinu sigurnost ili život.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud je već presudio, u raznim kontekstima, da pojam „privatnog života” u smislu članka 8. Konvencije uključuje tjelesni i psihološki integritet osobe (vidi, primjerice, A i B protiv Hrvatske, br. 7144/15, stavak 106., 20. lipnja 2019.).
  2. Sud je utvrdio da pozitivne obveze države, u nekim slučajevima na temelju članaka 2. ili 3. Konvencije, a u drugim slučajevima na temelju članka 8. zasebno ili u vezi s člankom 3., uključuju: (a) obvezu da u praksi uspostave i primjenjuju odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja privatnih osoba; (b) obvezu poduzimanja razumnih mjera kako bi se izbjegla stvarna i neposredna opasnost od ponovljenog nasilja za koje su vlasti znale ili su morale znati, te (c) obvezu provođenja učinkovite istrage o činovima nasilja (vidi, među najnovijim predmetima, X i drugi protiv Bugarske [VV], br. 22457/16, stavak 178., 2. veljače 2021.; Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavak 164., 15. lipnja 2021.; i također Volodina protiv Rusije (br. 2), br. 40419/19, stavak 49., 14. rujna 2021. i ondje navedene predmete).
  3. Sud je u brojnim prilikama naglasio i da države imaju pozitivnu obvezu uspostaviti i djelotvorno primjenjivati sustav kažnjavanja svih oblika nasilja u obitelji i osigurati dostatne zaštitne mjere za žrtve (vidi Opuz protiv Turske, br.33401/02, stavak 145., ECHR 2009, i Bălşan protiv Rumunjske, br.49645/09, stavak 57., 23. svibnja 2017.). U mjerodavnim međunarodnim materijalima postoji konsenzus da su sveobuhvatne pravne i druge mjere nužne kako bi se žrtvama nasilja u obitelji pružilo djelotvornu zaštitu i jamstva (vidi gore navedeni predmet Kurt, stavak 161., s daljnjim upućivanjima).
  4. U kontekstu prava na život, Sud je presudio da vlasti moraju utvrditi postoji li stvarna i neposredna opasnost za život jedne ili više identificiranih žrtava nasilja u obitelji provođenjem autonomne, proaktivne i sveobuhvatne procjene rizika, uzimajući u obzir poseban kontekst nasilja u obitelji (vidi gore navedeni predmet Kurt, stavak 190.).
  5. U takvoj je situaciji prije svega riječ o vođenju računa o ponavljanju uzastopnih epizoda nasilja unutar neke obitelji (vidi gore navedeni predmet Kurt, stavak 164., s daljnjim upućivanjima).općenito gledajući općeg stajališta, domaći pravni okvir primjeren za pružanje zaštite od nasilja koje počine privatne osobe u svakom pojedinom slučaju. Drugim riječima, paket instrumenata dostupnih pravnih i operativnih mjera mora uključenim tijelima osigurati niz dostatnih mjera, primjerenih i razmjernih procijenjenoj razini rizika u okolnostima predmeta (ibid., stavak 179.).

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Sud na početku smatra da je zbog okolnosti ovog predmeta, osobito prijetnje podnositeljičinu tjelesnom i duševnom zdravlju, kao i njezine ranjivosti kao navodne žrtve nasilja u obitelji, među ostalim silovanja, njezin predmet obuhvaćen pojmom privatnog života zaštićenog na temelju članka 8. Konvencije (vidi Hajduová protiv Slovačke, br. 2660/03, stavak 49., 30. studenoga 2010.; gore navedeni predmet A protiv Hrvatske, stavak 58.; B. protiv Republike Moldavije, br. 61382/09, stavak 71., 16. srpnja 2013.; i Bevacqua i S. protiv Bugarske, br. 71127/01, stavak 79., 12. lipnja 2008.). 
  2. Zadaća Suda u ovom predmetu nije zamijeniti nadležna domaća tijela prilikom utvrđivanja najprikladnijih metoda za zaštitu pojedinaca od napada na njihov osobni integritet, već preispitati na temelju Konvencije odluke koje su ta tijela donijela prilikom izvršavanja svojih ovlasti. Sud će stoga ispitati, kao što je to učinio u brojnim predmetima o nasilju u obitelji, jesu li nacionalne vlasti, osobito sudovi, prilikom postupanja u predmetu podnositeljice zahtjeva, prekršile svoju pozitivnu obvezu na temelju članka 8. Konvencije (vidi gore navedeni predmet Hajduová, stavci 46. – 47.; Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, stavak 46., 5. ožujka 2009.; i gore navedeni predmet B. protiv Republike Moldavije, stavak 73.).
  3. Prijetnja, silovanje, zlostavljanje djeteta i sprječavanje dokazivanja bili su kažnjivi prema kaznenom zakonu koji je u relevantno vrijeme bio na snazi u Hrvatskoj. Tim su zakonom za neka od tih kaznenih djela, kao što je prijetnja, bile predviđene strože kazne ako su počinjena protiv bliskih osoba, kao što su članovi obitelji. Vlasti su kaznene istrage u takvim slučajevima trebale pokretati po službenoj dužnosti (vidi stavak 39 ove presude). Osim toga, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji sadržavao je daljnje pravilnike za osiguranje minimalne zaštite za žrtve nasilja u obitelji (vidi stavak 40 ove presude). Sud stoga smatra da je podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju pravni okvir koji joj omogućava da prigovori nasilju u obitelji i da zatraži zaštitu od vlasti (vidi Ž. B. protiv Hrvatske, br. 47666/13, stavak 58., 11. srpnja 2017.).
  4. Sud će sada ispitati jesu li poštovanje mjerodavnih postupovnih pravila od strane domaćih vlasti i način na koji su kaznenopravni mehanizmi primijenjeni u ovom predmetu bili manjkavi do te mjere da to predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države na temelju članka 8. Konvencije kako je navela podnositeljica zahtjeva.
  5. S tim u vezi, Sud će uzeti u obzir činjenicu da su domaće vlasti imale obvezu zaštititi podnositeljicu zahtjeva kao navodnu žrtvu teških nasilnih kaznenih djela od stvarne i neposredne opasnosti od daljnjeg nasilja i u tom smislu provoditi procjenu rizika u redovitim razmacima kao sastavni dio svojih pozitivnih obveza na temelju članka 8. Konvencije (vidi, u kontekstu članka 2. i procjene rizika za život, gore navedeni predmet Kurt, stavak 190.), uzimajući u obzir poseban kontekst nasilja u obitelji (vidi gore navedeni predmet Volodina, stavak 86.) i činjenicu da se ono ponavlja. Doista, Sud je naglasio da vlasti moraju propisno uzeti u obzir dinamiku nasilja u obitelji kad procjenjuju rizik od daljnje eskalacije nasilja, čak i nakon određivanja neke mjere zabrane i zaštite (vidi gore navedeni predmet Kurt, stavak 175.).
  6. Sud s tim u vezi primjećuje da su nacionalni sudovi N. M.-u odredili istražni zatvor u trajanju od približno jedanaest mjeseci čim su vlasti postale svjesne prirode i težine optužbi protiv njega (vidi stavak 11 ove presude). Ta je mjera naknadno zamijenjena zabranom približavanja namijenjenom zaštiti tjelesnog integriteta podnositeljice zahtjeva i njezine djece (vidi stavak 15 ove presude). Sud je uvjeren da su vlasti stoga u početku poduzele odgovarajuće korake kako bi zaštitile podnositeljicu od daljnjih prijetnji i nasilja N. M.-a bez ikakvih odgoda (usporedi gore navedeni predmet Kurt, stavci 191. – 194.).
  7. Sud primjećuje da je zabrana približavanja bila određena u okviru kaznenog postupka koji je bio u tijeku protiv N. M.-a i da se prema domaćem pravu takva mjera opreza može primjenjivati dokle god za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude u kaznenom postupku (vidi stavak 37 ove presude). Zadaća suda bila je redovito ispitivati je li još uvijek potrebno primjenjivati mjeru opreza. (ibid.).
  8. Sud nadalje primjećuje da je domaći sud doista redovito ispitivao postoji li potreba za produljenjem mjere opreza pozivajući se na nekoliko odlučujućih čimbenika u pogledu toga zašto N. M. i dalje predstavlja opasnost za sigurnost podnositeljice zahtjeva i zašto bi se mjera trebala produljiti (vidi stavak 26 ove presude).
  9. Međutim, Sud mora primijetiti da su sudovi, svaki put kad su produljili navedenu zabranu približavanja, upotrijebili isto stereotipno obrazloženje (vidi, u kontekstu članka 5., Merabishvili protiv Gruzije [VV], br. 72508/13, stavak 222., 28. studenoga 2017.).
  10. Nasuprot tome, kad je 8. srpnja 2016. ocjenjivao potrebu produljenja mjere zabrane približavanja određene N. M.-u, nadležni je sud nakon dužeg vremena ponovno procijenio rizik za tjelesni integritet podnositeljice s obzirom na protek vremena. Primijetio je da se N. M. pridržavao navedene mjere opreza tijekom cijelog razdoblja u kojem je bila određena (vidi stavak 30. ove presude), odnosno oko dvije i pol godine. Iako bi bilo poželjno da je domaći sud dao dodatne razloge za svoju odluku, to ne znači da njegova procjena rizika od potencijalnog daljnjeg nasilja nije bila autonomna, proaktivna ili sveobuhvatna ili da nije uzeo u obzir posebnu dinamiku nasilja u obitelji ili rizik od daljnje eskalacije nasilja (vidi gore navedeni predmet Kurt, stavak 175.).
  11. S tim u vezi, Sud primjećuje da u relevantno vrijeme nije bilo daljnjih dokazanih djela nasilja N. M.-a nad podnositeljicom zahtjeva otprilike tri i pol godine. Štoviše, pravovremeno se postupalo povodom svih navoda podnositeljice o bilo kakvim daljnjim prijetnjama i zastrašivanjima, a te su navode nadležna tijela u konačnici odbila (vidi stavak 25 ove presude; vidi i stavak 33 ove presude).
  12. Kad ocjenjuje odluku o neproduljenju mjere zabrane približavanja određene N. M.-u, Sud mora uzeti u obzir i to je li navedenim rješenjem uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ (vidi, mutatis mutandis, Levchuk protiv Ukrajine, br. 17496/19, stavak 83., 3. rujna 2020.; vidi i gore navedeni predmet Kurt, stavak 182.) odnosno, u danim okolnostima, između prava podnositeljice zahtjeva na njezin osobni integritet s jedne strane i prava N. M.-a na poštovanje privatnog života i slobodu kretanja s druge strane.
  13. U ovom trenutku Sud ponavlja da je rješevanje problema tumačenja domaćeg zakonodavstva prvenstveno zadaća nacionalnih sudova te da nije na Sudu da to čini umjesto njih kad je riječ o tom pitanju (vidi Söderman protiv Švedske [VV], br. 5786/08, stavak 102., ECHR 2013, i gore navedeni predmet Bălşan, stavak 67.). Sud dalje naglašava da domaćim sudovima mora priznati značajnu slobodu u izboru odgovarajućih mjera, ali istovremeno mora zadržati i određene ovlasti preispitivanja, kao i ovlast interveniranja u predmete u kojima je prisutan očiti nerazmjer između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ (vidi, mutatis mutandis, Valiulienė protiv Litve, br. 33234/07, stavak 76., 26. ožujka 2013.).
  14. U ovom predmetu, s obzirom na to da je N. M. ili bio u istražnom zatvoru ili mu je bilo zabranjeno približavati se podnositeljici ukupno oko tri i pol godine, tijekom kojeg razdoblja nije prekršio tu zabranu, Sud ne smatra da je odluka domaćeg suda da ukine zabranu približavanja onda kada je to učinio bila nerazumna ili očito nerazmjerna u danim okolnostima.
  15. Konačno, podnositeljica zahtjeva izričito je prigovorila zbog činjenice da prema domaćem pravu nije mogla, kao žrtva u kaznenom postupku koji je u tijeku, pobijati rješenje suda o ukidanju mjere zabrane približavanja određene N. M.-u kako bi zaštitila svoja prava iz članka 8. Konvencije.
  16. S tim u vezi, Sud primjećuje da pravo žrtava na žalbu protiv rješenja o zabrani približavanja nipošto nije apsolutni uvjet prema relevantnim međunarodnim standardima niti je predviđeno u brojnim domaćim zakonima država članica Vijeća Europe. Iako odredbe i Direktive o pravima žrtava i Istanbulske konvencije propisuju opću obvezu zaštite žrtava kaznenog djela, a osobito nasilja u obitelji, od ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde, kao i obvezu da se prava žrtve uzimaju u obzir u svim fazama kaznenog postupka (vidi stavke 42 – 43 ove presude), one ipak ne zahtijevaju posebno pravo žrtava na žalbu u pitanjima kao što su zabrane približavanja ili istražni zatvor određeni navodnom počinitelju.
  17. U svjetlu gore navedenog, Sud ne nalazi nikakav propust nadležnih vlasti da ispune svoju pozitivnu obvezu zaštite tjelesnog integriteta podnositeljice zahtjeva. Konkretno, bile su svjesne ozbiljnih optužbi protiv N. M.-a i poduzele su različite vrste odgovarajućih mjera u odgovarajuće vrijeme kako bi zaštitile tjelesni integritet podnositeljice zahtjeva (usporedi N. P. i N. I. protiv Bugarske (odl.), br. 72226/11, stavak 87., 3. svibnja 2016.) uzimajući u obzir opetovanost nasilja u obitelji.
  18. U skladu s tim, u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 6. I 13. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva dalje je prigovorila da odluka o ukidanju zabrane približavanja određene N. M.-u nije bila pravilno obrazložena, što je predstavljalo povredu članka 6. Konvencije. Prigovorila je i da nije imala djelotvorno pravno sredstvo protiv te odluke, u suprotnosti s člankom 13. Konvencije.
  2. Vlada je tvrdila da članak 6. Konvencije nije primjenjiv na postupke koji se odnose na mjere opreza i da je, u svakom slučaju, podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju niz zaštitnih mehanizama za zaštitu svojeg tjelesnog integriteta koje nije iskoristila.
  3. S obzirom na navedene razloge i zaključak donesen u odnosu na članak 8. Konvencije (vidi stavke 61. – 78. ove presude), Sud ne smatra potrebnim odvojeno ispitati dopuštenost ili osnovanost prigovora podnositeljice na temelju članaka 6. i 13. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD:

  1. utvrđuje, jednoglasno, da je prigovor na temelju članka 8. Konvencije dopušten
  2. presuđuje, s četiri glasa prema trima, da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije
  3. presuđuje, jednoglasno, da nema potrebe odvojeno ispitati dopuštenost i osnovanost prigovora na temelju članaka 6. i 13. Konvencije.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 17. studenoga 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.        

            Liv Tigerstedt 

Péter Paczolay

         Zamjenica tajnika 

Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sutkinje Schembri Orland i sudaca Ktistakisa i Derenčinovića prilaže se ovoj presudi.

P. P. C.

L. T.

 

ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUTKINJE SCHEMBRI ORLAND I SUDACA KTISTAKISA I DERENČINOVIĆA

  1. U ovom predmetu riječ je o ukidanju zabrane približavanja određene kao mjere opreza u okviru kaznenog postupka koji je još bio u tijeku za više teških kaznenih djela nasilja u obitelji. Podnositeljica zahtjeva, navodna žrtva zlostavljanja od strane bračnog druga, prigovorila je da je ukidanje zabrane približavanja predstavljalo povredu njezina prava, inter alia, na zaštitu njezina osobnog (tjelesnog) integriteta zajamčenog člankom 8. Konvencije. Nadalje je prigovorila da nije mogla, kao žrtva, pobijati ukidanje zabrane približavanja pred domaćim sudovima.
  2. Nažalost, ne možemo se složiti s obrazloženjem i analizom većine u ovom predmetu jer smatramo da je na temelju činjenica trebalo utvrditi povredu članka 8. Konvencije.
  3. Čini se da se, općenito, domaći sudovi nisu pridržavali standarda za procjenu rizika koje je uspostavio Sud ni prilikom određivanja (i produljivanja) zabrane približavanja ni u odluci o ukidanju zabrane približavanja. U kontekstu pozitivne obveze zaštite žrtava nasilja u obitelji, propust vlasti da provedu autonomnu, proaktivnu i sveobuhvatnu procjenu rizika prije ukidanja zabrane približavanja rezultirao je izlaganjem žrtve neposrednom riziku od ponavljajućeg nasilja tuženika.
  4. Činjenica da je optuženi suprug u konačnici oslobođen optužbi (u odnosu na neke optužbe nastupila je zastara) ne bi trebala umanjiti strogu kontrolu opasnosti od ponavljanja nasilja za navodnu žrtvu u stvarnom vremenu koju su državna tijela dužna provoditi uzimajući u obzir poseban kontekst nasilja u obitelji. Ishod postupka i oslobođenje tuženika tu nisu relevantni jer procjena rizika kao element obveze zaštite nije obveza rezultata, već je obveza sredstava (vidi, primjerice, Volodina protiv Rusije (br. 2), br. 40419/19, 14. rujna 2021.).
  5. Okolnosti ovog konkretnog predmeta ukazuju na posebnu ranjivost podnositeljice zahtjeva kao navodne žrtve nasilja u obitelji, među ostalim silovanja u braku, seksualnog zlostavljanja i prijetnji vatrenim oružjem, koje je počinio njezin suprug, koji je bio i policijski službenik. Zabrana približavanja određena je nakon podizanja optužnice protiv N. M.-a i nakon što je N. M. bio u istražnom zatvoru jedanaest mjeseci. N. M.-u je bilo zabranjeno približavati se podnositeljici na udaljenost manju od pedeset metara i uspostavljati ili održavati izravne ili neizravne veze s podnositeljicom te posjećivati mjesto njezina stanovanja na udaljenosti manjoj od jednog kilometra. Zabrana približavanja sama po sebi nije predstavljala ekstremnu mjeru koja bi dovela do ozbiljnog miješanja u slobodu kretanja tuženika.
  6. U smislu hrvatskog prava, optužbe su bile dovoljno ozbiljne da zahtijevaju progon prema Kaznenom zakonu za više teških kaznenih djela, a ne prema Zakonu o nasilju u obitelji, koji se odnosi na prekršaje. Nadalje, Zakonom o kaznenom postupku predviđeno je da mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba i do pravomoćnosti presude (u kaznenom postupku) ili do izvršnosti pravomoćne presude (to se odnosi na zabranu približavanja). To ne znači da ukidanje mjere opreza ne može biti opravdano prije okončanja postupka, pod uvjetom da se provede pravilna procjena rizika, koja uključuje sveobuhvatno odvagivanje interesa žrtve i optuženika. Nadalje, u svojoj odluci o produljenju zabrane približavanja Vrhovni sud naglasio je da je za primjenu mjera opreza potreban različit stupanj osnovane sumnje, koji proizlazi iz optužnice, dok su sudovi onemogućeni dalje  preispitivati činjenice ili kaznenu odgovornost optuženika.
  7. Zadnje produljenje zabrane približavanja određeno je 14. ožujka 2016., a Vrhovni sud potvrdio ga je 8. travnja 2016. Županijski sud pozvao se na brojnost i težinu kaznenih djela koja su N. M.-u stavljena na teret, način njihova počinjenja, među ostalim vatrenim oružjem, trajanje kažnjivog ponašanja i posljedičnu upornost koju je N. M. pokazao u svojem nasilnom ponašanju prema podnositeljici. Taj je sud istaknuo i da je N. M. navodno podnositeljici prijetio smrću čak i nakon što je njihov brak okončan zahtijevajući da podnositeljica povuče kaznenu prijavu i ponavljajući da nitko neće povjerovati u njezine optužbe jer je on policijski službenik.
  8. Tri mjeseca kasnije, dana 8. srpnja 2016. Županijski sud u Puli ukinuo je zabranu približavanja određenu N. M.-u upotrijebivši sljedeće stereotipno obrazloženje (vidi stavak 30. presude):

„…uzimajući u obzir vrijeme koje je N. M. proveo u istražnom zatvoru, … tj. od 3. travnja 2013. do 12. ožujka 2014., kao i činjenicu da se zabrana približavanja provodi od 12. ožujka 2014. … i zadnji je put produljena rješenjem od 14. ožujka 2016., odnosno primjenjivala se dulje od dvije godine, tijekom kojeg razdoblja [N. M.] nije [prekršio navedenu zabranu], s obzirom na sve navedeno …, smatra se da više nije potrebno primjenjivati [mjere zabrane približavanja] …”

  1. Sud je primijetio da su sudovi, svaki put kad su produljili zabranu približavanja, upotrijebili isto stereotipno obrazloženje, dok je nasuprot tome nadležni sud, kad je ocjenjivao potrebu za zadržavanjem mjere zabrane približavanja određene N. M.-u, nakon dužeg vremena ponovno procijenio rizik za tjelesni integritet podnositeljice uzimajući u obzir isključivo protek vremena. Nadalje, u relevantno vrijeme nije bilo daljnjih dokazanih djela nasilja N. M.-a nad podnositeljicom zahtjeva otprilike tri i pol godine. Štoviše, pravovremeno se postupalo povodom svih navoda podnositeljice o bilo kakvim daljnjim prijetnjama i zastrašivanju, a te su navode nadležna tijela u konačnici odbila.
  2. Sud je stoga zaključio da u ovom predmetu, s obzirom na to da je N. M. ili bio u istražnom zatvoru ili mu je bilo zabranjeno približavati se podnositeljici ukupno oko tri i pol godine, tijekom kojeg razdoblja nije prekršio tu zabranu, odluka domaćeg suda da ukine zabranu približavanja onda kada je to učinio nije bila nerazumna ili očito nerazmjerna u danim okolnostima.
  3. Sud je dakle, u osnovi, smatrao da je ukidanje zabrane približavanja bilo opravdano na temelju toga što su rješenja o produljenju bila ponavljajuća, što se optuženik dobro ponašao dok je bio u istražnom zatvoru i dok je zabrana približavanja bila na snazi, a protek vremena predstavljao je dokaz o pravilnoj procjeni rizika u kojoj su na odgovarajući način odvagnuti interesi optuženika i žrtve.
  4. Čak bi i letimična procjena temelja za odluku o ukidanju pokazala ne samo da se ukidanje mjere temeljilo na nebitnim razmatranjima već i da interesi žrtve nisu uzeti u obzir, a pogotovo nisu bili dio testa vaganja suprotstavljenih interesa kojeg su sudovi bili dužni provesti.
  5. Dobro ponašanje, kao što je nekršenje važeće mjere za zaštitu u odnosu na žrtvu dok je ta mjera na snazi ili dok je osoba u istražnom zatvoru, samo po sebi nije bitno prilikom procjene rizika od buduće opasnosti. Kršenje mjere zaštite povlači za sobom sankcije, a nije poduzeta nikakva daljnja istraga kako bi se utvrdilo bi li optuženik mogao predvidljivo predstavljati rizik nakon što mjera zaštite više ne bude na snazi. Nadalje, razumno je pretpostaviti da je „dobro ponašanje” tuženika bilo logična posljedica primjene zabrane približavanja.
  6. Kad je riječ o proteku vremena, zaštitna mjera ne može biti podložna ukidanju samo zbog trajanja glavnog (kaznenog postupka). To je i opasno za žrtvu i nelogično. Doista, zašto bi žrtva morala ispaštati zbog nedjelotvornosti kaznenopravnog sustava i zašto bi tuženik, bez obzira na presumpciju nevinosti, od toga imao koristi? Sa zabrinutošću primjećujemo da su u ovom predmetu neke od optužbi odbijene zbog isteka roka zastare: duljina trajanja postupka u ovom predmetu u suprotnosti je s obvezom provođenja istrage i presuđivanja u predmetima o nasilju u obitelji bez nepotrebnih odgoda. Paradoksalno je da su se u predmetu koji se odnosi na obvezu zaštite, domaće vlasti više usredotočile na psihološko-psihijatrijsko vještačenje žrtve nego tuženika.
  7. Konkretno, iako ne želimo dovesti u pitanje mogućnost ukidanja mjera opreza zbog proteka vremena ili zbog dobrog ponašanja osobe kojoj su određene, smatramo da to u ovom predmetu nije bilo dostatno. Odluka vlasti o tome koje će operativne mjere poduzeti u određenom slučaju neizbježno zahtijeva pažljivo odvagivanje suprotstavljenih prava o kojima je riječ (vidi Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavak 182., 15. lipnja 2021.), no domaći sud nije proveo takvo odvagivanje. Nadalje, imajući na umu da je cilj mjera opreza spriječiti ponavljanje nasilja u obitelji (vidi gore navedeni predmet Volodina), puko utvrđenje da je optuženik u određenom vremenskom razdoblju poštovao zakon, bez sveobuhvatne analize rizika s kojima je navodna žrtva nastavila živjeti, bilo je nespojivo s obvezom država da uzmu u obzir ranjivost žrtava nasilja u obitelji kad ispunjavaju svoje pozitivne obveze na temelju članka 8. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Levchuk protiv Ukrajine, br. 17496/19, stavak 87., 3. rujna 2020.).
  8. To stoga nije bila, suprotno onome što se tvrdi u presudi, „procjena rizika koja je bila autonomna, proaktivna i sveobuhvatna”. Doista, nadležni sud samo je odvagnuo interese optuženika i nije razmatrao relevantne čimbenike kao što su težina optužbi ili okolnosti navodnih kaznenih djela i njihovo ponavljanje. Protek vremena i dobro ponašanje ne oslobađaju sud koji provodi preispitivanje od provođenja pravilne ponovne ocjene koja odgovara na pitanje zašto prethodno navedeni razlozi više ne postoje. Nije se razmatrala ni činjenica da je kazneni postupak još uvijek bio u tijeku i da je još u fazi dokazivanja. U biti, nije provedena nikakva istraga, ocjena ili obrazloženje o tome zašto čimbenici povezani s opasnošću za život koji su opravdavali održavanje naloga više nisu primjenjivi. Ukratko, domaći sud nije pružio nikakav uvjerljiv argument o tome zašto je, ako uopće jest, smatrao da je opasnost za podnositeljicu zahtjeva prestala postojati u kontekstu posebne dinamike situacije nasilja u obitelji.
  9. Štoviše, ništa u spisu predmeta ne ukazuje na to da su vlasti saslušale ikakve relevantne svjedoke, kao što su, primjerice, socijalni radnici koji su možda bili uključeni u predmet, ili da su nastojale pribaviti bilo kakve druge dokaze kako bi objasnile kako se relevantna situacija promijenila u razdoblju od ožujka 2016., kada je mjera opreza zadnji put bila produljena iz vrlo ozbiljnih razloga, do 8. srpnja 2016., kada je ukinuta isključivo na temelju toga što se N. M. određeno vrijeme pridržavao te mjere. Zapravo, jedini dokaz koji je izveden u usporednom kaznenom postupku tijekom tog razdoblja bilo je vještačenje podnositeljice zahtjeva kojim je utvrđeno da podnositeljica boluje od neodređene vrste poremećaja osobnosti (vidi stavak 29. presude). Sud nije vidio, niti je domaći sud obrazložio, je li i kako takav nalaz mogao imati ikakav utjecaj na odluku domaćeg suda o mjeri opreza.
  10. Konačno, u predmetima o nasilju u obitelji, koje zbog njihove osjetljivosti nacionalni sudovi ispituju u skladu s posebnim sudskim postupcima, države ugovornice obvezne su osigurati koherentan nacionalni mehanizam za sudsko preispitivanje mjera zabrane približavanja. Ta obveza države nije poštovana u ovom predmetu: Vrhovni sud potvrdio je zabranu približavanja 8. travnja 2016., a niži sud odlučio je, samo tri mjeseca kasnije, ukinuti ju na temelju stereotipnog obrazloženja, bez novih činjenica, kako je gore navedeno.
  11. Zaključno, smatramo da su, s obzirom na dokaze koji su bili, ili su trebali biti, dostupni domaćim vlastima u relevantno vrijeme, bili dovoljno zamjetni brojni značajni čimbenici povezani s opasnošću za život koji su uzeti u obzir kada je zabrana približavanja određena i produljena, ali su zanemareni kada se zaštitnu mjeru ukidalo. Takav zaključak nameće pitanje može li ozbiljno manjkava procjena rizika ipak dovesti do odgovarajućih zaštitnih mjera u određenim činjeničnim scenarijima.
  12. Propust vlasti da provedu autonomnu, proaktivnu i sveobuhvatnu analizu rizika u ovom predmetu ukazuje na dublji strukturni problem. U tom pogledu upućujemo na predmete koji se odnose na Hrvatsku, u kojima je Sud ocjenjivao slična pitanja (obvezu zaštite žrtve nasilja u obitelji). Ne dovodeći u pitanje činjenicu da se tijekom godina povećala osviještenost relevantnih aktera unutar sustava o važnosti procjene rizika, čini se da još uvijek ima prostora za značajno poboljšanje sustava sprječavanja i kažnjavanja nasilja u obitelji u Hrvatskoj.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

PREVOD PRESUDE PREUZET SA  https://uredzastupnika.gov.hr/sudska-praksa/clanak-8-pravo-na-postovanje-privatnog-i-obiteljskog-zivota/160/doc/4031

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MALAGIĆ v. CROATIA

(Application no. 29417/17)

JUDGMENT

Art 8 • Positive obligations • Private life • Appropriate measures taken at appropriate times to protect applicant’s physical integrity, with due account of recurring nature of domestic violence by her former husband • Domestic courts’ decision to lift restraining order in force for over three years not unreasonable or manifestly disproportionate in circumstances • Existence of legal framework allowing applicant to complain about domestic violence and seek authorities’ protection

STRASBOURG

17 November 2022

FINAL

03/04/2023

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Malagić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Péter Paczolay, President,

Krzysztof Wojtyczek,

Alena Poláčková,

Raffaele Sabato,

Lorraine Schembri Orland,

Ioannis Ktistakis,

Davor Derenčinović, judges,

and Liv Tigerstedt, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 29417/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Lenka Malagić (“the applicant”), on 6 April 2017;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 30 November 2021, 29 March 2022 and 4 October 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s complaints under Articles 2, 3 and 8 of the Convention that the domestic authorities failed to protect her physical integrity in that they terminated precautionary measures imposed on her violent former husband and that she had no possibility of challenging that decision before the domestic courts.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1985 and lives in Marčana. She was represented by Mr G. Marjanović, a lawyer practising in Rijeka.

3.  The Government were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. Background of the case

5.  In 2008 the applicant married N.M., a police officer, and they had two children born in April 2008 and December 2009, respectively.

6.  On 8 July 2014 the Pula Municipal Court (Općinski sud u Puli) dissolved the marriage between the applicant and N.M.

  1. Criminal complaints

7.  On 2 November 2012 the applicant called the police stating that N.M. was verbally abusing her. Following a police intervention and interviews with a number of witnesses, on 4 March 2013 the Pula Minor Offences Court (Prekršajni sud u Puli) found both the applicant and her husband guilty of domestic violence.

8.  Meanwhile, on 25 November 2012, the applicant and N.M. each filed a criminal complaint against the other. The applicant reported N.M. for threatening behaviour and bodily injury. The police interviewed the applicant and asked her whether she wanted accommodation in a Safe House, to which she replied that she was not afraid of her husband, that he did not bring his duty weapon home and that he had not threatened to kill her.

9.  On 13 January 2013 the applicant lodged another criminal complaint against N.M. accusing him of threatening to kill her. The police interviewed N.M. and, according to the Government, at the applicant’s request ordered a precautionary measure (mjera opreza) prohibiting him from approaching the applicant and their children for a period of eight days.

10.  On 3 April 2013 the applicant gave a detailed statement before the Pula Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Puli), in which she explained that N.M. had continuously beaten her and forced her to have sexual intercourse, including inserting foreign objects into her vagina. She also stated that N.M. had threatened to take away her children or to kill her if she ever reported him to the police because he did not want to lose his job. The State Attorney’s Office sent her statement to the police, pointing out that it contained serious accusations that a number of criminal acts which were to be prosecuted ex officio had been committed, including domestic violence, threats and bodily injury. Accordingly, the police were ordered to conduct further inquiries into whether any other criminal offences had been committed against the applicant.

11.  On the same day, N.M. was arrested and remanded in custody.

12.  On 10 April 2013 the applicant gave a statement before the Pula County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Puli) explaining in detail that N.M. had beaten and sexually abused her and that she had to satisfy his sexual desires in order for him to give her money for gas, food and other expenses. The applicant added that she had not told anyone about the rapes because she had been both ashamed and afraid of N.M.

13.  On 28 June 2013 the Pula County State Attorney’s Office ordered an investigation against N.M. in relation to the criminal offences of uttering threats, severe bodily injury, neglect of a child, obstructing the taking of evidence, unlawful deprivation of liberty and a prolonged criminal offence of rape. The authorities interviewed N.M. and a number of witnesses, searched his place of residence and work, his cell phone and laptop, and obtained a number of expert opinions. A psychiatric and psychological expert opinion dated 22 April 2013 stated that N.M. did not suffer from any psychiatric or psychological problems.

14.  On 29 July 2013 the Pula County State Attorney’s Office issued an indictment against N.M. for criminal offences of uttering threats (including with use of a firearm), obstructing the taking of evidence, neglect of a child, unlawful deprivation of liberty and rape.

15.  At a hearing held on 12 March 2014, the Pula County Court released N.M. from detention and imposed on him precautionary measures (mjere opreza) in form of a restraining order under Article 98 of the Code of Criminal Procedure, prohibiting him from approaching the applicant within 50 meters, making or maintaining direct or indirect contact with her and approaching her place of residence within 1 kilometre. The said measure was reviewed by the court on regular basis.

16.  On 20 March 2014 the applicant called the police to report that her husband “may not be complying with the restraining order” owing to information she had heard from their child. The police made an official note and instructed the applicant to report directly to the police officer in charge of the supervision of the restraining order anything which made her feel unsafe or scared.

17.  On 4 April 2014 the applicant called the police alleging that “for four consecutive nights someone had been turning a wheelbarrow containing wood upside down on her terrace”, and she believed that it was N.M., “trying to send her a message that he was nearby”. She submitted that she was again afraid and believed that N.M. was trying to intimidate her before the trial.

18.  On 12 April 2014 the applicant called the Head of the Juvenile Delinquency Police Department and reported that N.M. was refusing her telephone contact with her children, who were staying with him.

19.  On 12 December 2014, in disciplinary proceedings against him, N.M. was found not guilty of inappropriate behaviour in and outside the service for allegedly violent behaviour towards the applicant.

20.  At a hearing held on 30 April 2015 a psychological and psychiatric expert opinion concerning the applicant was read out. It stated that the applicant did not suffer from any mental disability or addiction. However, she did suffer from post-traumatic stress disorder and personality disorder resulting from previous abuse.

21.  On 1 October 2015 another psychological and psychiatric expert opinion concerning the applicant was read out. It stated that the applicant did not suffer from any mental disability or post-traumatic stress, that she was able to give statements before the court and that she had narcissistic, histrionic and dissocial personality traits.

22.  On 4 December 2015 the applicant called the police claiming that her husband was again harassing her. She explicitly stated that she was afraid for her life and that the brakes and the clutch on her car had failed to function on four occasions.

23.  On 10 December 2015 the police carried out an informal interview with the applicant, who reiterated that N.M. had recently been harassing and provoking her and that she wanted that behaviour to stop.

24.  On 14 December 2015 the police carried out an informal interview with an employee of the local social welfare centre, who stated that on 5 November 2015 N.M. had come to report the applicant because she had not allowed their children go with him on an occasion when he was entitled to contacts.

25.  On 4 January 2016 the police ordered an inquiry into the applicant’s complaint that her husband was harassing her. Inquiries showed that it was not established that N.M. had violated the restraining order imposed on him and that he was behaving adequately towards their children. The reported conduct did thus not constitute a criminal act prosecutable ex officio or at the proposal of the victim. The applicant was informed of that conclusion by a letter of the State Attorney’s Office dated 9 February 2016.

26.  On 14 March 2016 the Pula County Court further prolonged the precautionary measure against N.M. (see paragraph 15 above). It relied on the number and seriousness of the criminal offences he had been charged with, the manner of their committal, including the use of firearms, the length of the incriminating period and the consequent determination he had showed in his illegal behaviour towards the applicant. The court also pointed out that N.M. had allegedly threatened the applicant’s life even after their marriage had ended, requesting her to withdraw her criminal complaint and reiterating that nobody would believe her accusations since he was a police officer.

27.  N.M. appealed submitting that the evidence put forward so far, including the applicant’s psychiatric reports, did not indicate a reasonable doubt against him.

28.  On 8 April 2016 the Supreme Court dismissed N.M.’s appeal against the above decision deeming that all the circumstances of the case indicate a real and immediate danger of N.M. repeating the criminal offences, which justified the continuation of the restraining order against him. It stressed that the application of precautionary measures required a different degree of reasonable doubt, which had been confirmed by the indictment, whereas the courts were precluded from further assessing facts or the criminal liability of the accused.

29.  On 28 June 2016 the Pula County Court received a third psychiatric and psychological expert report issued by the Rab Psychiatric Hospital concerning the applicant. It stated that the applicant, who had been abused by her father when she was a child, did not suffer from any mental disability, but suffered from a form of mixed personality disorder of antisocial and histrionic type.

30.  At a session held on 8 July 2016, the State Attorney proposed further prolongation of the precautionary measure, whereas N.M.’s lawyer submitted that the accused’s cohabitation with the applicant had ceased a long time ago, that N.M. was not violent and that the reasonable suspicion against him had significantly changed. The applicant, as the victim, was neither summoned nor represented at that session. The Pula County Court terminated the restraining order imposed on N.M. with the following reasoning:

“...taking into account the time which N.M. had spent in investigative detention, ... i.e. from 3 April 2013 until 12 March 2014, as well the fact that the restraining order was implemented from 12 March 2014 ... and was last extended by a ruling of 14 March 2016, i.e. that it had been applied for over two years, during which period [N.M.] did not [violate the said order], in view of all of the above ..., it is considered that there is no longer any need to apply [the restraining measures] ...”

31.  The applicant lodged an appeal against that decision, which was declared inadmissible by the Pula County Court on 21 July 2016 on the grounds that a victim of a crime had no right of appeal against a decision terminating precautionary measures. That decision was upheld by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 13 September 2016.

32.  The applicant’s subsequent constitutional complaint was declared inadmissible on 30 November 2016 on the grounds that the challenged decision was not an individual act amenable to constitutional review.

33.  Between 4 December 2015 and 22 March 2019 the applicant filed several criminal complaints against N.M. for threat, abuse of the children and harassment. All of those complaints were dismissed as unsubstantiated.

34.  By a judgment dated 14 May 2019, N.M. was acquitted of all charges (see paragraph 14 above). Relying on statements given by numerous witnesses and expert opinions obtained in the case, the court gave detailed reasons why it did not find him guilty under any of the charges.

35.  On appeal by the State Attorney, on 17 September 2020 the Supreme Court rejected the accusation in respect of unlawful taking of liberty as being time-barred. It also upheld N.M.’s acquittal in respect of the remaining charges, concluding that there had been insufficient evidence to show that he had actually committed acts of domestic violence or abuse against the applicant or their children.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. DOMESTIC LAW AND MATERIALS

36.  Articles 23 and 35 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with subsequent amendments) read as follows:

Article 23 § 1

“No one may be subjected to any form of ill-treatment or, without his/her consent, to medical or scientific experiments.”

Article 35

“Respect for and legal protection of each person’s private and family life, dignity, and reputation shall be guaranteed.”

37.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 152/08, with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Article 98

Precautionary measures

“(1)  [If the conditions set out in Article 123 of this Code have been met for ordering] investigative detention, or detention has already been ordered, the court and the State Attorney shall, if the same purpose may be achieved by any of the precautionary measures, issue a ruling with a statement of reasons to carry out one or more such precautionary measures. The defendant shall be warned that in the case of failure to carry out the ordered precautionary measure it may be replaced by investigative detention.

(2)  Precautionary measures are:

...

2)  prohibition to visit a certain place or territory;

...

4)  prohibition to approach a certain person;

5)  prohibition to establish or maintain contacts with a certain person;

...

(3)  Precautionary measures may not entail the restriction of a defendant’s right to his own apartment, to unimpeded contacts with members of his household, spouse or common-law spouse, parents, children, adopted child or adoptive parent, except where the proceedings are conducted on account of a criminal offence committed to the detriment of any of these persons...

...

(5)  Precautionary measures may be ordered before and during criminal proceedings. Before the indictment, precautionary measures are applied and terminated by the State Attorney. After the indictment is filed and until the judgment becomes final, the measures are applied, prolonged and terminated by the court before which the proceedings are conducted.

(6)  Precautionary measures may last as long as they are necessary and at the longest until the judgment [in the criminal proceedings] becomes final. The duration of precautionary measures shall not be limited by the duration of investigative detention. The State Attorney ... or the court conducting the proceedings shall examine every two months ex officio whether the need for precautionary measures still exists and issue a ruling prolonging them or terminating them if they are no longer necessary. ...

(7)  The parties may appeal against the ruling ordering, prolonging or terminating a precautionary measure, which does not stay the execution of the ruling...”

38.  The relevant provisions of the Criminal Code 1997 (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/97 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Neglect and abuse of a child or a minor

Article 213

“(1)  A parent, adopter, guardian or another person who severely neglects his duties in maintaining or educating a child or a juvenile shall be punished by imprisonment between six months and three years.

(2)  The same punishment as referred to in paragraph 1 of this Article shall be inflicted on a parent, adopter, guardian or another person who abuses a child or a minor ...”

Domestic violence

Article 215a

“A family member who by his or her violent, abusive or particularly insolent conduct puts another member of the family into a humiliating position shall be punished by imprisonment of between six months and five years.”

39.  The relevant provisions of the Criminal Code 2011 (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 125/11 with subsequent amendments), as in force at the material time, provided:

Threat

Article 139

“(1)  Whoever seriously threatens another ... so as to frighten or disturb ... shall be punished by a fine or imprisonment up to one year.

(2)  Whoever seriously threatens to kill or to inflict serious bodily injury on another, or to kidnap or deprive a person of his liberty ... shall be punished by a fine or by imprisonment up to three years...

(4)  ... criminal act from paragraph 2 of this Article shall be prosecuted following a motion, unless if ... it has been committed ... towards a family member.”

Obstructing the taking of evidence

Article 306

“(1)  Whoever uses force, threat or another sort of pressure ... [to another] with the aim of giving a false testimony... shall be punished by imprisonment between one and eight years.”

40.  Measures of protection from domestic violence in the minor offence legislation are provided for in the Protection against Domestic Violence Act (Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Official Gazette no. 137/2009, with further amendments). Domestic violence is defined as any form of physical, mental, sexual or economic violence (section 4). The Act provides that proceedings concerning domestic violence must be conducted with urgency (section 5). It provides for a number of protective measures for the victims and the possibility of the imposition of fines and imprisonment for a period of up to ninety days for acts of domestic violence (sections 10-23).

41.  The relevant parts of the 2020 Annual Report of the Ombudswoman for the Equality of Sexes of the Republic of Croatia read as follows:

“The reasons for the aforementioned increase in femicide cases are multifaceted and require expert research and analysis that go beyond the format of this report. However, having analysed our system of prevention of gender-based violence, protection of victims and prosecution of perpetrators, the Ombudsperson determined that the police, courts and state attorneys’ offices are not sufficiently educated for a gender-sensitive approach in the processing of domestic violence, especially individual judges and state attorneys. Individual assessments of victims’ needs and risk assessments for victims are either not carried out at all or are only formal and often do not correspond to the real needs of victim protection. Victim protection measures are rarely imposed, and those imposed are not effectively implemented, especially in cases of domestic violence is qualifies as a criminal offence – the police continue to verify the execution of the measure exclusively through the victims. In some cases, the police are unable to distinguish the primary aggressor from the victim, therefore, in some cases of domestic violence and violence against women, the occurrence of double arrests and double charges still exists.”

  1. EUROPEAN UNION LAW

42.  The Directive of the European Parliament and of the Council (2012/29/EU) of 25 October 2012 establishes minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime. The relevant part of the Directive, which was to be transposed into the national legislations of the European Union Member States by 16 November 2015, provides as follows:

Article 18

Right to protection

“Without prejudice to the rights of the defence, Member States shall ensure that measures are available to protect victims and their family members from secondary and repeat victimisation, from intimidation and from retaliation, including against the risk of emotional or psychological harm, and to protect the dignity of victims during questioning and when testifying. When necessary, such measures shall also include procedures established under national law for the physical protection of victims and their family members.”

  1. INTERNATIONAL LAW

43.  The Council of Europe Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“Istanbul Convention”), which came into force in respect of Croatia on 1 October 2018, insofar as relevant, provides as follows:

Chapter IV – Protection and support
Article 18 – General obligations

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to protect all victims from any further acts of violence.

...

3.  Parties shall ensure that measures taken pursuant to this chapter shall:

  be based on a gendered understanding of violence against women and domestic violence and shall focus on the human rights and safety of the victim;

  be based on an integrated approach which takes into account the relationship between victims, perpetrators, children and their wider social environment;

  aim at avoiding secondary victimisation...”

Chapter VI – Investigation, prosecution, procedural law and protective measures
Article 49 – General obligations

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that investigations and judicial proceedings in relation to all forms of violence covered by the scope of this Convention are carried out without undue delay while taking into consideration the rights of the victim during all stages of the criminal proceedings.”

Article 50 – Immediate response, prevention and protection

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the responsible law enforcement agencies respond to all forms of violence covered by the scope of this Convention promptly and appropriately by offering adequate and immediate protection to victims.”

Article 51 - Risk assessment and risk management

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that an assessment of the lethality risk, the seriousness of the situation and the risk of repeated violence is carried out by all relevant authorities in order to manage the risk and if necessary to provide co‐ordinated safety and support.

2.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the assessment referred to in paragraph 1 duly takes into account, at all stages of the investigation and application of protective measures, the fact that perpetrators of acts of violence covered by the scope of this Convention possess or have access to firearms.”

Article 52 – Emergency barring orders

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the competent authorities are granted the power to order, in situations of immediate danger, a perpetrator of domestic violence to vacate the residence of the victim or person at risk for a sufficient period of time and to prohibit the perpetrator from entering the residence of or contacting the victim or person at risk. Measures taken pursuant to this article shall give priority to the safety of victims or persons at risk. 

Article 56 – Measures of protection

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to protect the rights and interests of victims, including their special needs as witnesses, at all stages of investigations and judicial proceedings, in particular by:

a.  providing for their protection, as well as that of their families and witnesses, from intimidation, retaliation and repeat victimisation...”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

44.  The applicant complained that the national courts had failed to protect her physical integrity by terminating the restraining order imposed on N.M. without assessing whether he still posed a danger to her and their children. She relied on Articles 2, 3 and 8 of the Convention. The Court, as the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 114, 20 March 2018), considers that the case falls to be examined under Article 8 of the Convention (see A. v. Croatia, no. 55164/08, § 57, 14 October 2010), which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life...”

  1. Admissibility

45.  The Government argued that the applicant had failed to exhaust the available domestic remedies. If she had considered that, after the termination of the precautionary measures, she or her children had still been in danger, she could have brought renewed minor-offence proceedings against N.M. for domestic violence in the form of stalking or harassment. In such proceedings, the competent court would have been able to establish the existence of such forms of violence and to order appropriate protective measures. Alternatively, she could have lodged a fresh criminal complaint.

46.  The applicant disagreed.

47.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

48.  The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time, it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Pajić v. Croatia, no. 68453/13, § 42, 23 February 2016, and cases referred to therein).

49.  The Court notes that the applicant’s complaint primarily concerns the State’s failure to protect her from N.M.’s threats and other forms of domestic violence, in particular as a result of the decision to terminate the preventive measures issued to protect her. In that connection, the Court notes that the applicant already filed criminal complaints against N.M. (see paragraphs 8 and 9 above) and that the criminal proceedings against him were still pending at the material time, when the restraining order had been terminated (see paragraph 30 above). She had thus already made a sustained effort to bring the behaviour complained of to the attention of the competent domestic authorities Moreover, the applicant informed the police about a number of subsequent incidents of stalking and harassment by N.M. (see paragraphs 22 and 33 above) but without success (see paragraph 25 above). In such circumstances the Court does not see how filing another criminal complaint or instituting another set of minor-offence proceedings would have constituted an effective remedy worth pursuing for the applicant. Consequently, the Government’s objection must be dismissed.

50.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

(a)  The applicant

51.  The applicant maintained that her physical integrity had been endangered by the termination of the restraining order against her violent husband before the end of the criminal proceedings against him. She had been denied an effective legal remedy against the decision on terminating the restraining order issued in respect of N.M. in order to prevent the repeated commission of unlawful offences against her, in a situation where the competent State Attorney had failed to appeal against that decision, although he had been legally authorised to do so. The applicant should not have been deprived of her right to secure the re-examination of a decision which was decisive for her personal safety merely due to the fact that the authorised body had not acted in accordance with the principle of protecting the safety and rights of victims.

52.  The applicant alleged that she had been the victim of multiple rapes, violence, threats and unlawful deprivation of liberty in a particularly cruel and humiliating manner over an extended period of time. N.M. had threatened to kill her if she refused to withdraw her criminal complaint against him. Being a police officer, he had also used various measures to avoid prosecution. All of the above indicated the danger of recidivism which had not changed since the precautionary measures had been last extended, and the existence of which the trial court should have examined when deciding on the extension of that measure.

53.  Finally, the applicant argued that the decision to terminate the precautionary measure had been contrary to European Union law safeguarding the rights, support and protection of victims of crime, according to which Member States were to ensure the availability of measures to protect victims and members of their families from secondary and repeated victimisation, intimidation and retaliation.

(b)  The Government

54.  The Government argued that the competent authorities had fulfilled their positive obligations under the Convention by reacting promptly and professionally to each report of violent behaviour and threats to the applicant. The police had taken the case particularly seriously, bearing in mind that N.M. was a police officer. N.M. had been initially detained for a period of eleven months, and afterwards had been subject to appropriate precautionary measures for a period of two-and-a-half years. Those measures had been fully supervised by the police and had at no point been found to be violated. In sum, the applicant’s physical integrity had been protected by the measures ordered by the competent national authorities for a period of almost four years.

55.  The Government further stressed that the authorities could not be held responsible for the fact that the applicant had rejected some of the measures offered to her (such as sheltered accommodation) or for the fact that she had subsequently revised her statement before the competent court regarding certain events. Nor could it be concluded that the measures implemented by the competent authorities were ineffective, since N.M. had ceased his alleged violent behaviour against the applicant as soon as she had filed the first criminal complaint. After the termination of the restraining order issued against N.M., not a single fact suggested that any of the applicant’s rights had been jeopardised or that N.M. had posed a threat to her safety or life.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

56.  The Court has already held, in various contexts, that the concept of private life within the meaning of Article 8 of the Convention includes a person’s physical and psychological integrity (see, for example, A and B v. Croatia, no. 7144/15, § 106, 20 June 2019).

57.  The Court has found that the States’ positive obligations – in some cases under Articles 2 or 3 and in other instances under Article 8 taken alone or in combination with Article 3 of the Convention – comprise: (a) the obligation to establish and apply in practice an adequate legal framework affording protection against violence by private individuals; (b) the obligation to take the reasonable measures in order to avert a real and immediate risk of recurrent violence of which the authorities knew or ought to have known, and (c) the obligation to conduct an effective investigation into the acts of violence (see, most recently, X and Others v. Bulgaria [GC], no. 22457/16, § 178, 2 February 2021; Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, § 164, 15 June 2021; and also Volodina v. Russia (no. 2), no. 40419/19, § 49, 14 September 2021, and cases cited therein).

58.  The Court has also stressed on numerous occasions that States have a positive obligation to establish and apply effectively a system punishing all forms of domestic violence and to provide sufficient safeguards for the victims (see Opuz v. Turkey, no. 33401/02, § 145, ECHR 2009, and Bălşan v. Romania, no. 49645/09, § 57, 23 May 2017). There was a common understanding in the relevant international material that comprehensive legal and other measures were necessary to provide victims of domestic violence with effective protection and safeguards (see Kurt, cited above, § 161, with further references).

59.  In the context of the right to life, the Court has held that the authorities must establish whether there exists a real and immediate risk to the life of one or more identified victims of domestic violence by carrying out an autonomous, proactive and comprehensive risk assessment, taking due account of the particular context of domestic violence (see Kurt, cited above, § 190). In such a situation it is above all a question of taking account of the recurrence of successive episodes of violence within the family unit (see Kurt, cited above, § 164, with further references).

60.  The Court accordingly needs to be satisfied that, from a general point of view, the domestic legal framework is adequate to afford protection against acts of violence by private individuals in each particular case. In other words, the toolbox of legal and operational measures available must give the authorities involved a range of sufficient measures to choose from, which are adequate and proportionate to the level of risk that has been assessed in the circumstances of the case (ibid., § 179).

(b)  Application of the general principles to the present case

61.  At the outset, the Court considers that the circumstances of the present case, in particular the threat to the applicant’s physical and mental welfare, as well as her vulnerability as an alleged victim of domestic violence, including rape, bring the situation in her case within the notion of private life protected under Article 8 of Convention (see Hajduová v. Slovakia, no. 2660/03, § 49, 30 November 2010; A v. Croatia, cited above, § 58; B. v. the Republic of Moldova, no. 61382/09, § 71, 16 July 2013; and Bevacqua and S. v. Bulgaria, no. 71127/01, § 79, 12 June 2008).

62.  The Court’s task in the present case is not to substitute itself for the competent domestic authorities in determining the most appropriate methods for protecting individuals from attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their powers. The Court will therefore examine, as it has done in a number of domestic violence cases, whether the national authorities, especially the courts, in handling the applicant’s case, have breached their positive obligation under Article 8 of the Convention (see Hajduová, cited above, §§ 46-47; Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 46, 5 March 2009; and B. v. the Republic of Moldova, cited above, § 73).

63.  The criminal law in force at the relevant time in Croatia punished threat, rape, abuse of a child and obstruction from taking evidence. For some of those crimes, such as uttering threat, it also provided for a harsher sentence if committed against close persons, such as family members. Criminal investigations in such cases were to be opened of the authorities’ own motion (see paragraph 39 above). In addition, the Protection against Domestic Violence Act contained further regulations to ensure a minimum of protection for victims of domestic violence (see paragraph 40 above). The Court therefore considers that the applicant had at her disposal a legal framework allowing her to complain about domestic violence and to seek the authorities’ protection (see Ž.B. v. Croatia, no. 47666/13, § 58, 11 July 2017).

64.  The Court will now examine whether or not the domestic authorities’ compliance with the relevant procedural rules, as well as the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case, were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention, as alleged by the applicant.

65.  In that connection, the Court will have regard to the fact that the domestic authorities were under a duty to protect the applicant as the alleged victim of serious violent offences from a real and immediate threat of further violence and in that sense to conduct a risk assessment at regular intervals as an integral part of their positive obligations under Article 8 of the Convention (see, in the context of Article 2 and the lethality risk assessment, Kurt, cited above, § 190), taking due account of the particular context of domestic violence (see Volodina, cited above, § 86) and its recurring nature. Indeed, the Court has stressed that the dynamics of domestic violence must duly be taken into account by the authorities when they assess the risk of a further escalation of violence, even after the issuance of a barring and protection order (see Kurt, cited above, § 175).

66.  The Court observes in that connection that as soon as the authorities became aware of the nature and gravity of the accusations against N.M., the national courts had placed him in pre-trial detention for a period of some eleven months (see paragraph 11 above). That measure was subsequently replaced with a restraining order aimed at protecting the physical integrity of the applicant and her children (see paragraph 15 above). The Court is satisfied that the authorities have thus initially taken adequate steps in order to protect the applicant from further threats and violence by N.M. without any delays (compare Kurt, cited above, §§ 191-94).

67.  The Court notes that the restraining order was issued in the framework of ongoing criminal proceedings against N.M. and that under domestic law such a precautionary measure could be applied as long as necessary and at the latest until the judgment in the criminal proceedings became final (see paragraph 37 above). It was for the court to assess on a regular basis whether the need to apply the precautionary measure persisted (ibid.).

68.  The Court further notes that the domestic court indeed regularly assessed the need to prolong the precautionary measure relying on several determinant factors why N.M. still posed a threat to the applicant’s safety and why the measure should be extended (see paragraph 26 above).

69.  However, the Court cannot but note that each time the courts prolonged the said restraining order, they used the same stereotypical reasoning (see in the context of Article 5, Merabishvili v. Georgia [GC], no. 72508/13, § 222, 28 November 2017).

70.  In contrast, when assessing the necessity of maintaining the restraining order imposed on N.M. on 8 July 2016, the competent court after a long time performed a fresh assessment of the risk to the applicant’s physical integrity in light of the passage of time. It noted that N.M. had been complying with the said precautionary measure throughout the period it had been imposed (see paragraph 30 above), which was about two and a half years. While it would have been desirable for the domestic court to have given further reasons for its decision, this does not mean that its assessment of risk of potential further violence had not been autonomous, proactive or comprehensive, or that it failed to take into consideration the specific dynamics of domestic violence or the risk of a further escalation of violence (see Kurt, cited above, § 175).

71.  In that connection, the Court notes that at the material time there had been no further proven acts of violence of N.M. towards the applicant for about three and a half years. Moreover, all of the applicant’s allegations concerning any further threats and intimidations had been timely followed up and ultimately dismissed by the relevant authorities (see paragraph 25 above; see also paragraph 33 above).

72.  In assessing the decision not to prolong the restraining order against N.M., the Court must also take into account whether the said ruling achieved a fair balance between the competing interests at stake (see, mutatis mutandisLevchuk v. Ukraine, no. 17496/19, § 83, 3 September 2020; see also Kurt, cited above, § 182), in the circumstances the applicant’s right to her personal integrity on the one hand, and N.M.’s rights to respect for his private life and his freedom of movement on the other.

73.  At this juncture, the Court reiterates that it is primarily for the national courts to resolve problems of interpretation of domestic legislation, and the Court is not in a position to take their place in this matter (see Söderman v. Sweden [GC], no. 5786/08, § 102, ECHR 2013, and Bălşan, cited above, § 67). The Court further stresses that it must grant substantial deference to the national courts in the choice of appropriate measures, while also maintaining a certain power of review and the power to intervene in cases of manifest disproportion between the competing interests at stake (see, mutatis mutandis, Valiulienė v. Lithuania, no. 33234/07, § 76, 26 March 2013).

74.  In the present case, given that N.M. had been either in detention or restricted from approaching the applicant for a total of about three and a half years, during which he did not disobey that prohibition, the Court does not find the domestic court’s decision to lift the restraining order when it did unreasonable or manifestly disproportionate in the circumstances.

75.  Finally, the applicant expressly complained about the fact that under domestic law, it was not open to her, as the victim in a pending criminal case, to challenge the court’s decision to terminate the restraining order against N.M. in order to protect her rights under Article 8 of the Convention.

76.  In this connection, the Court notes that the right to appeal of victims against restraining orders is by no means an absolute requirement under the relevant international standards nor is it provided in many domestic laws of Council of Europe Member States. Although the provisions of both the Victims’ Rights Directive and the Istanbul Convention impose the general obligation to protect the victims of crime, and in particular of domestic violence, from repeat victimisation, intimidation and retaliation, as well as to take into consideration the rights of the victims at all stages of the criminal proceedings (see paragraphs 42-43 above), they do not go so far as to require the specific right of appeal of victims in matters such as restraining orders or detention imposed against the alleged perpetrator.

77.  In light of the above, the Court does not discern any failure on the part of the relevant authorities to fulfill their positive obligation to protect the applicant’s physical integrity. In particular, they were aware of serious accusations against N.M. and took various types of appropriate measures at the appropriate times to protect the applicant’s physical integrity (compare N.P. and N.I. v. Bulgaria (dec.), no. 72226/11, § 87, 3 May 2016), taking due account of the recurring nature of domestic violence.

78.  Accordingly, there has been no violation of Article 8 of the Convention in the present case.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 6 AND 13 OF THE CONVENTION

79.  The applicant further complained that the decision to terminate the restraining order against N.M. had not been properly reasoned, in breach of Article 6 of the Convention. She also complained that she had no effective remedy against that decision, contrary to Article 13 of the Convention.

80.  The Government argued that Article 6 of the Convention was not applicable to the proceedings concerning precautionary measures and that, in any event, the applicant had had a number of protective mechanisms at her disposal in order to protect her physical integrity, which she had failed to use.

81.  In view of the reasons adduced and the conclusion reached in respect of Article 8 of the Convention (see paragraphs 61-78 above), the Court does not consider it necessary to examine separately the admissibility or merits of the applicant’s complaints under Articles 6 and 13 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, unanimously, the complaint under Article 8 admissible;
  2. Holds, by four votes to three, that there has been no violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds, unanimously, that there is no need to examine separately the admissibility and merits of the complaints under Articles 6 and 13 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 17 November 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

 Liv Tigerstedt                        Péter Paczolay
 Deputy Registrar                   President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Schembri Orland, Ktistakis and Derenčinović is annexed to this judgment.

P.P.C.
L.T.
 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES SCHEMBRI ORLAND, KTISTAKIS AND DERENČINOVIĆ

1.  This case concerns the revocation of a precautionary restraining order (RO) within the context of criminal proceedings which were still ongoing for multiple serious criminal offences of domestic violence. The applicant, the alleged victim of the spousal abuse, complained that the termination of the restraining order was in breach of her right, inter alia, to the protection of her personal (physical) integrity as guaranteed by Article 8 of the Convention. She further complained that it was not possible for her, as a victim, to challenge the termination of the RO before the domestic courts.

2.  We are regrettably unable to share the reasoning and analysis of the majority in this case, as we are of the opinion that the facts merited a finding of a violation of Article 8 of the Convention.

3.  It seems that, in general, the risk assessment standards established by the Court were not followed by the domestic courts either in granting (and extending) the RO or in the decision on its termination. In the context of the positive obligation to protect the victims of domestic violence, the failure of the authorities to conduct an autonomous, proactive and comprehensive risk assessment prior to the termination of the RO resulted in the victim being placed at imminent risk of recurring violence by the defendant.

4.  The fact that the accused husband was ultimately acquitted of the charges (some of the charges became time-barred) should not detract from the rigorous scrutiny which the State authorities are obliged to conduct, taking due account of the particular context of domestic violence, of the risk of a recurrence of violence for the alleged victim in real time. The outcome of the proceedings and the acquittal of the defendant are of no relevance here because risk assessment as an element of the obligation to protect is not an obligation of result but one of means (see, for instance, Volodina v. Russia (no. 2), no. 40419/19, 14 September 2021).

5.  The circumstances of this particular case point to the applicant’s particular vulnerability as an alleged victim of domestic violence, including marital rape, sexual abuse and threats with the use of a firearm, by her husband who was also a policeman. The RO was issued consequent to the filing of an indictment against N.M. and after he had been in detention for eleven months. N.M. was prohibited from approaching the applicant within fifty metres and from making or maintaining direct or indirect contact with her, and from approaching her place of residence within one kilometre. The RO did not represent, in itself, an extreme measure that would seriously interfere with the defendant’s freedom of movement.

6.  In terms of Croatian law, the charges were serious enough to merit prosecution under the Criminal Code for several serious criminal offences, rather than under the Domestic Violence Act, which concerns misdemeanours. Furthermore, the Code of Criminal Procedure provides that precautionary measures may be kept in place for as long as they are necessary and until the judgment (in criminal proceedings) becomes final or until the final judgment becomes enforceable (this applies to the restraining order). This is not to say that the termination of a precautionary measure may not be justified prior to conclusion of the proceedings, provided that a proper risk assessment is carried out, involving a comprehensive weighing of the interests of the victim and the accused. Moreover, the Supreme Court, in its decision extending the RO, emphasised that the application of precautionary measures required a different degree of reasonable doubt, which had been confirmed by the indictment, whereas the courts were precluded from further assessing the facts or the criminal liability of the accused.

7.  The final extension of the RO was ordered on 14 March 2016 and upheld by the Supreme Court on 8 April 2016. The County Court relied on the number and seriousness of the criminal offences with which N.M. had been charged, the manner of their committal, including the use of firearms, the duration of the offending conduct and the consequent determination N.M. had shown in his violent behaviour towards the applicant. The court also pointed out that N.M. had allegedly threatened the applicant’s life even after their marriage had ended, requesting her to withdraw her criminal complaint and reiterating that nobody would believe her accusations since he was a police officer.

8.  Three months later, on 8 July 2016, the Pula County Court terminated the restraining order imposed on N.M., employing the following stereotypical reasoning (see paragraph 30 of the judgment):

“... taking into account the time which N.M. had spent in investigative detention, ... i.e. from 3 April 2013 until 12 March 2014, as well [as] the fact that the restraining order was implemented from 12 March 2014 ... and was last extended by a ruling of 14 March 2016, i.e. that it had been applied for over two years, during which period [N.M.] did not [violate the said order], in view of all of the above ..., it is considered that there is no longer any need to apply [the restraining measures] ...”

9.  The Court noted that each time the courts had prolonged the restraining order they had used the same stereotypical reasoning, whereas in contrast, when assessing the necessity of maintaining the restraining order imposed on N.M. the competent court, after a long time, had performed a fresh assessment of the risk to the applicant’s physical integrity, taking into account solely the passage of time. Furthermore, at the material time there had been no further proven acts of violence by N.M. towards the applicant for about three and a half years. Moreover, all of the applicant’s allegations concerning any further threats and intimidation had been followed up in a timely manner and ultimately dismissed by the relevant authorities.

10.  The Court therefore concluded that in the present case, given that N.M. had been either in detention or prohibited from approaching the applicant for a total of about three and a half years, during which he had not breached that prohibition, the domestic court’s decision to lift the restraining order when it did was not unreasonable or manifestly disproportionate in the circumstances.

11.  Basically, therefore, the Court considered that the termination of the RO was justified on the basis that the decisions prolonging it had been repetitive, the accused had demonstrated good behaviour whilst in detention and whilst the RO was in effect, and the passage of time constituted evidence of a proper risk assessment that weighed up adequately the interests of the accused and of the victim.

12.  Even a cursory appraisal of the basis of the termination decision would demonstrate that not only was the revocation of the order based on irrelevant considerations, but that the interests of the victim were not taken into account, let alone formed part of the balancing exercise that the courts were obliged to undertake.

13.  Good behaviour, as in not breaching an effective protection order in relation to the victim whilst that order is in place or whilst in detention, is not relevant in itself when assessing the risk of future danger. A breach of a protection order entails sanctions, and no further investigation was undertaken to determine whether the accused might foreseeably present a risk once the protection order was no longer in place. Furthermore, it is reasonable to assume that the “good behaviour” of the defendant was the logical consequence of the application of the RO.

14.  As for the passage of time, a protective measure cannot be subject to revocation merely because of the duration of the principal (criminal proceedings). This is as dangerous for the victim as it is illogical. Really, why should the victim have to suffer as a result of the inefficiency of the criminal justice system and why should the defendant, regardless of the presumption of innocence, benefit from it? We note with concern that in this case some of the charges were dismissed owing to the expiry of the statute of limitations: the length of the proceedings in the present case is in contravention of the obligation to investigate and adjudicate in cases of domestic violence without unnecessary delays. It is paradoxical that in a case which concerns the obligation to protect, the domestic authorities were more focused on the psychological and psychiatric assessment of the victim than of the defendant.

15.  In particular, while we do not wish to call into question the possibility of terminating precautionary measures owing to the passage of time or on account of the good behaviour of the person on whom they were imposed, in our view this was insufficient in the present case. The decision by the authorities as to which operational measures to take in a particular case inevitably requires a careful weighing of the competing rights at stake (see Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, § 182, 15 June 2021), yet no such weighing had been done by the domestic court. Moreover, bearing in mind that the aim of precautionary measures is to forestall the recurrence of domestic violence (see Volodina, cited above), a mere finding that the accused had obeyed the law for a certain period of time, without a comprehensive analysis of the risks the alleged victim continued to live with, was incompatible with the States’ duty to take into consideration the vulnerability of the victims of domestic violence when discharging their positive obligations under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandisLevchuk v. Ukraine, no. 17496/19, § 87, 3 September 2020).

16.  This was not therefore – contrary to what is asserted in the judgment – “an assessment of risk that was autonomous, proactive and comprehensive”. Indeed, the competent court only weighed the interests of the accused and gave no consideration to relevant factors such as the gravity of the charges or the circumstances of the alleged offences and their repetition. The passage of time and good behaviour do not absolve a reviewing court from a proper reassessment addressing the issue why the reasons previously adduced are no longer existent. Neither was any consideration given to the fact that the criminal proceedings were still ongoing and still at the evidentiary stage. In essence, no investigation, assessment or reasoning was undertaken as to why the lethality factors which had justified maintaining the order no longer applied. In a nutshell, the domestic court gave no convincing argument as to why, if at all, it considered that the danger to the applicant had ceased to exist in the context of the specific dynamics of a domestic violence situation.

17.  Moreover, nothing in the case file indicates that the authorities heard any relevant witnesses, such as for instance any social workers who may have been involved in the case, or sought to obtain any other evidence so as to explain how the relevant situation had changed between March 2016, when the precautionary measure had last been prolonged for very serious reasons, and 8 July 2016, when it was terminated on the sole ground that N.M. had complied with the measure for a certain amount of time. In fact, the only evidence adduced in the parallel criminal proceedings during that period was an expert opinion concerning the applicant finding that she suffered from an unspecified type of personality disorder (see paragraph 29 of the judgment). The Court did not see, nor did the domestic court explain, whether and how such a report could have had any bearing on the latter’s decision on the precautionary measure.

18.  Finally, in cases of domestic violence, which because of their sensitivity are examined by the national courts under special judicial procedures, the Contracting States are obliged to provide a coherent national mechanism for the judicial review of restraining orders. This obligation on the State was not observed in the present case: the Supreme Court upheld the RO on 8 April 2016 and the lower court decided, only three months later, to terminate it on the basis of stereotypical reasoning, without new facts, as set out above.

19.  In conclusion, we consider that in view of the evidence that was, or should have been, available to the domestic authorities at the material time a number of significant lethality factors were sufficiently discernible which were considered when the RO was granted and extended but ignored when the protective measure was lifted. Such a conclusion begs the question whether a seriously flawed risk assessment can nevertheless lead to adequate protective measures in some factual scenarios.

20.  The failure of the authorities to conduct an autonomous, proactive and comprehensive risk analysis in this case points to a deeper structural problem. In this regard, we refer to the cases concerning Croatia, in which similar issues (the obligation to protect a victim of domestic violence) were assessed by the Court. Notwithstanding the fact that the awareness of the relevant actors within the system as to the importance of the risk assessment has improved over the years, there still seems to be room for substantial improvement of the system for the prevention and punishment of domestic violence in Croatia.

 

Copyright © 2024 Pravosudna akademija, Srbija