Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Bosanski
Datum
04.10.2022
Članovi
6
6-1
41
P12-1
Kršenje
P12-1
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P12-1) Opšta zabrana diskriminacije
Broj predstavke
8701/21
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predstavka se odnosi na pitanje naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život za sudije i sudske službenike na državnom nivou BIH. Iako se isti zakon primenuje na obe kategorije, državni sudovi su odlučili da su sudski službenici imali pravo na navedene naknade tek od januara 2013. godine, ali da su sudije imale pravo na iste i za period pre januara 2013. godine. Aplikanti su bili, ili su još uvek, sudski službenici Suda Bosne i Hercegovine (“Državni sud”). Pozivaju se na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

U februaru 2012.godine, devedeset sedam sudija i službenika Državnog suda pokrenuli su parnični postupak pred navedenim sudom tražeći naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Pozvali su se na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine obzirom da zakon kojim se regulišu plate, za razliku od zakona kojim su regulisane plate svih ostalih javnih službenika na državnom nivou, u to vreme nije predviđao navedene naknade.

Državni sud je u aprilu 2012. godine prekinuo parnični postupak i podneo zahtev za apstraktnu ocenu ustavnosti. U januaru 2013. godine, Ustavni sud je, po ovom zahtevu Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine proglasio neustavnim (odnosno, suprotno zabrani diskriminacije i principu nezavisnosti sudstva) u delu u kojem nije predviđena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine je naložio u roku od šest meseci zakon uskladi sa Ustavom. Parlamentarna skupština je to učinila tek 2020. godine.

S obzirom na sukob interesa, Državni sud se nije mogao sam baviti ovim građanskim predmetom. Morao se obratiti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da isti prosledi drugom sudu. S obzirom na to da su bile neophodne zakonske izmene kako bi se Državnom sudu omogućilo da to učini u odnosu na svoje sudije, već imajući ovlaštenja da to učini u odnosu na sudske službenike, u septembru 2013.godine odlučio je da na osnovu statusa tužilaca predmet razdvoji na dva predmeta (sve sudije u jednom predmetu i svi sudski službenici u drugom). Ubrzo nakon toga, podneo je zahtev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da predmet sudskih službenika prosledi drugom sudu. U martu 2014. godine, nakon usvajanja potrebnih zakonskih izmena, isto je urađeno i u slučaju sudija. Dana 8. oktobra 2013. i 3. aprila 2014. godine, Vrhovni sud je oba predmeta prosledio Opštinskom sudu u Sarajevu koji je 27. novembra 2015. godine doneo presudu u predmetu koji uključuje sudske službenike (uključujući pokojnu suprugu jednog od aplikanata i sve ostale aplikante u ovom slučaju), usvajajući njihov zahtev. Tako im je od 2009. godine dodeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život.

Tokom postupka, tužena država je tvrdila da se tužbenom zahtevu može udovoljiti samo u pogledu perioda nakon donošenja odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine zato što odluke kojima se zakoni proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Sud je odbio taj argument na osnovu toga što je zahtev aplikanata za naknadu štete očigledno bio zasnovan na diskriminatornoj prirodi osporenog zakona, a ne na njegovoj neustavnosti. S tim u vezi, ocenio je da, iako je tačno da je osporeni zakon bio neustavan od januara 2013. godine, da je čak i pre januara 2013. godine bio diskriminatoran, odnosno od samog donošenja. Tužena Država je izjavila žalbu na tu presudu.

Kantonalni sud u Sarajevu je jula 2017. godine preinačio prvostepenu presudu od 27. novembra 2015. godine. On se složio da se tužbenom zahtevu aplikanata može udovoljiti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine jer odluke Ustavnog suda kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Zbog toga je ukupna nadoknada smanjena sa oko 750.000 KM na 250.000 KM u odnosu na materijalnu štetu i sa oko 8.000 KM na oko 1.000 KM u odnosu na sudske troškove. Aprila 2018. godine Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je drugostepenu presudu od jula 2017. godine. Ta odluka je aplikantima dostavljena 16. maja 2018. godine, nakon čega je pedeset aplikanata u predmetnom slučaju podnelo ustavnu apelaciju. Oni su se žalili da im je, uprkos tome što je Ustavni sud ocenio da je osporeni zakon bio diskriminatoran od dana donošenja, drugostepenim i trećestepenim presudama, dodeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine. U tim presudama je tako u potpunosti zanemarena ocena Ustavnog suda i propušteno je da se u potpunosti otklone posledice diskriminacije koju je taj sud utvrdio. Prema njihovom mišljenju, predmetne presude su stoga diskriminatorne i proizvoljne.

Dana 13. jula 2018. godine Opštinski sud je doneo presudu u predmetu sudija. Kao i u slučaju sudskih službenika, dodeljena im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Tužena država je izjavila žalbu na navedenu presudu. Dana 27. februara 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu, u drugačijem sastavu nego u predmetu koji se odnosi na sudske službenike, potvrdio je prvostepenu presudu od 13. jula 2018. godine. Ovoga puta, ne navodeći niti jedan razlog za promenu prakse, odbacio je tvrdnju države da se zahtev aplikanata može odobriti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine. Tužena država u ovom slučaju nije podnela žalbu zbog primenjenog prava, niti ustavnu apelaciju.

Obzirom da je njihov predmet pred Ustavnim sudom još bio u toku, dana 15. aprila 2019. godine aplikanti koji nisu bili sudije, tom sudu su dostavili konačnu odluku u vezi sa sudijama Državnog suda i tvrdili da su njome dokazane njihove tvrdnje da je trebalo da im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život trebala biti dodeljena od 2009. godine. Takođe su tvrdili da suprotan ishod u gotovo identičnom slučaju predstavlja diskriminaciju. Ustavni sud je 20. maja 2020. godine doneo odluku u slučaju aplikanata u predmetnom slučaju. Sud je smatrao da nije mogao uzeti u obzir odluku koja se odnosi na sudije Državnog suda jer su ga o toj odluci aplikanti obavestili tek nakon više od šezdeset dana od dana dostave poslednje odluke u njihovom predmetu, što je izvan roka predvuđenog Pravilima Suda. S obzirom na činjenicu da su odluke donesene u slučaju aplikanata bile u skladu s opštim pravilom prema kojem odluke kojima se propisi proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i u odsustvu bilo koje druge naznake proizvoljnosti ili diskriminacije, odbio je apelaciju aplikanata. Ta odluka je aplikantima dostavljena 23. juna 2020. godine.

Aplikanti su se žalili na osnovu člana 6. stav 1. na ishod navedenog parničnog postupka.

Sud napominje da, iako je suština pritužbe aplikanata po članu 6. stav 1. ishod njihovog građanskog / parničnog postupka, oni se takođe žale, iako indirektno, na ishod postupka pred Ustavnim sudom. Iako Vlada nije uložila prigovor na primenjivost ovog člana na postupak pred Ustavnim sudom, Sud smatra da se o ovom pitanju mora pozabaviti samovoljno.

Sud je svestan posebne uloge i statusa Ustavnog suda, čiji je zadatak da osigura usklađenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti sa Ustavom i koji, u onim državama koje su obezbedile pravo na pojedinačnu predstavku, omogućava dodatnu pravnu zaštitu građana na nacionalnom nivou u pogledu njihovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom. U isto vreme, Sud je dosledno smatrao da postupci pred Ustavnim sudom u principu ne izlaze van delokruga člana 6. stav 1. Kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo, kao u ovom slučaju, Ustavni sudski postupci spadaju u delokrug člana 6. stav 1. Konvencije ako je njihov ishod direktno odlučujući za predmetno pravo. S tim u vezi, Sud napominje da se u slučaju usvojene apelacije, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne ograničava na identifikaciju odredbe Ustava koja je prekršena i navođenje odgovornog organa javne vlasti, već da ima ovlaštenje da ukine osporenu odluku. Stoga je jasno da je postupak pred Ustavnim sudom bio direktno odlučujući za spor oko građanskog prava aplikanata. Shodno tome, član 6. stav 1. bio primenljiv je na postupke pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

Aplikanti su tvrdili da su domaće odluke donesene u njihovom predmetu očigledno bile proizvoljne. U prilog svojoj tvrdnji, dostavili su konačnu odluku koju je Kantonalni sud u Sarajevu doneo u gotovo identičnom predmetu a u kojoj je došao do suprotnog zaključka. Činjenica da država nije osporila tu odluku je, po njihovom mišljenju, pokazatelj da je odluka donesena u tom predmetu ispravna i da je odluka donesena u njihovom slučaju pogrešna. Sasvim je logično da kada domaći sudovi donose suprotne odluke u gotovo identičnim situacijama, ni jedna ni druga odluka ne mogu biti ispravne. Aplikanti su takođe naveli da to nije ispravljeno od strane Ustavnog suda. Vlada je tvrdila da Sud nije sud četvrtog stepena. Budući da je tako, osim u slučaju evidentne proizvoljnosti, uloga Suda nije da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava od strane domaćih sudova. Isto tako, u načelu funkcija nije bila Suda da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u naizgled sličnim postupcima; mora poštovati nezavisnost tih sudova.

Što se tiče odluka donetih u građanskom predmetu aplikanata, Sud ne vidi razloga da se ne slaži sa Ustavnim sudom, da su one jasno bile u skladu sa opštim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i da stoga nisu bili proizvoljne. Sud smatra prikladnim da u tom pogledu istakne važnost principa supsidijarnosti i podeljene odgovornosti. Protokol br. 15. uz Konvenciju uveo je je princip supsidijarnosti u Preambulu Konvencije.

Sud ima u vidu činjenicu da je u skoro identičnom slučaju donesena suprotna/različita odluka, naime u slučaju sudija Državnog suda, ali da se to dogodilo nakon više meseci nakon što je odluka u predmetu aplikanta postala konačna. Štaviše, Sud je već priznao da je mogućnost oprečnih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost na području svoje teritorijalne nadležnosti. Takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji. Prema tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Aplikanti su se dalje žalili na osnovu člana 1. Protokola br. 12 jer su im određene naknade iz radnog odnosa dodijeljene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su analognoj kategoriji državnih službenika te naknade odobrene i za period prije 2013. godine. Iako Vlada nije uložila prigovor u pogledu primenjivosti ovog člana, Sud smatra da ovo pitanje mora riješiti na vlastitu inicijativu.

Sud napominje da su aplikanti u ovom predmetu imali pravo naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život prema domaćem zakonu, barem u periodu nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine. Iako nije jasno da li su aplikanti imali pravo na te naknade i u odnosu na period pre januara 2013. godine, član 1. Protokola br. 12 proširuje obim zaštite ne samo na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“, kako bi tekst stava 1. mogao sugerisati, već i izvan toga. Ovo posebno proizilazi iz stava 2., koji dalje propisuje da niko ne može biti diskriminisan od strane organa javne vlasti, pri čemu termin “javni organ” obuhvata sudove. Stoga se član 1. Protokola br. 12 primenjuje na činjenice ovog predmeta.

Aplikanti su tvrdili da su u skladu sa Zakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006, sudski službenici Državnog suda i sudije tog suda imali pravo na iste naknade iz radnog odnosa. Ipak, aplikantima su te naknade odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su sudijama te naknade odobrene i za period pre 2013. godine. Budući da ni domaći sudovi ni Vlada nisu naveli razloge niti dali objektivno i razumno opravdanje za ovaj različit tretman, aplikanti su tvrdili da su bili diskriminisani.

Sud naglašava da u uživanju prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, član 14. Konvencije, kao i Protokol 12 uz Konvenciju, pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Za potrebe člana 14, razlika u tretmanu je diskriminatorna ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, odnosno ako ne teži “legitimnom cilju” ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti” između upotrebljenog sredstva i cilja koji se želi postići. Pojam diskriminacije u smislu člana 14. takođe uključuje slučajeve u kojima se jedna osoba ili grupa tretiraju, bez odgovarajućeg opravdanja, nepovoljnije od druge, iako Konvencija ne zahteva povoljniji tretman. Sud je, takođe, u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini, ili „statusu“, mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14. Reči “drugi status” dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne. Sud je stoga zaključio da posedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije, policijski čin ili, u nekim okolnostima, vojni čin može se smatrati „drugim statusom“ u smislu člana 14.

Osvrćući se na ovaj slučaj, Sud smatra da su sudski službenici (kategorija državnih službenika kojoj aplikanti pripadaju i sudije Državnog suda bili u relevantno sličnoj situaciji za potrebe ove apelacije, jer se isti pravni režim primenjuje na obe kategorije javnih službenika u pogledu naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Analiza pitanja da li se dve osobe ili grupe nalaze u uporedivoj situaciji za potrebe analize različitog tretmana i diskriminacije je specifična i kontekstualna. Nije sporno da su sudskim službenicima – uključujući aplikante u ovom slučaju – dodeljene naknade za rad o kojima je reč samo za period nakon januara 2013. godine dok su sudijama te naknade odobrene i za period pre januara 2013. Prema tome, dve kategorije javnih službenika su tretirane različito. Sud je primetio da obrazloženje domaćih sudova nije bilo direktno zasnovano na prepoznatljivoj karakteristici, ili „statusu“ strana u parnici, već je bilo iskazano neutralnim terminima.

Iako nema razloga verovati da su domaći sudovi imali diskriminatornu nameru, Sud je smatrao da se opšta politika ili mera koja ima nesrazmerno štetne efekte na određenu grupu može smatrati diskriminatornom čak i kada nije posebno usmerena na tu grupu. Takva situacija može predstavljati „posrednu diskriminaciju“, koja ne zahteva nužno diskriminatorsku nameru.

Posebnost ovog slučaja je da su sudije i sudski službenici Državnog suda podneli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su parnični sudovi potom razdvojili predmet na dva predmeta na osnovu njihovog statusa i doneli suprotne zaključke u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima. Kao rezultat tog posebnog spleta okolnosti, svim sudskim službenicima Državnog suda odobrena je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine, dok su svim sudijama te beneficije odobrene i za period pre januara 2013. Shodno tome, Sud nalazi da je ova razlika u tretmanu bila zasnovana na „drugom statusu“ u smislu člana 1. Protokola br. 12.

Iako je Sud već priznao da je mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost nad područjem svoje teritorijalne nadležnosti, imajući u vidu vrlo posebne okolnosti ovog slučaja koje su iznad navedene i obzirom da nije dostavljeno nikakvo opravdanje, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12.

Alikanti su dalje tvrdili da je ishod postupka na koji se žale bio u suprotnosti sa članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.1. Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju takođe došlo do povrede člana 14. Konvencije ili člana 1. Protokola br. 1., budući da je razmatranjem povrede člana 1 Protokola 12 ovo pitanje već razmatrano.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET PINKAS I OSTALI protiv BOSNE I

HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 8701/21)

PRESUDA  

Član 6. stav 1. (građanski) • Različite presude domaćih sudova koje se odnose na period prava na naknade za rad za sudije i aplikante odnosno sudske službenike • Nema “dubokih i dugotrajnih” razlika u domaćoj sudskoj praksi

• Ustavnom sudu nije podnošen zahtjev za ocjenu usklađenosti i primjenu proceduralnih pravila Ustavnog suda, posljedično odluka kojom je sudijama odobrena naknada za duži vremenski period nije bila predmet ispitivanja na osnovu ustavne apelacije aplikanata”.  

Član 1. Protokola br. 12 • Zabrana diskriminacije • Neopravdana razlika u tretmanu domaćih sudova, na osnovu „drugog statusa“, sudskih službenika u odnosu na sudije, u pogledu perioda sticanja prava na naknade za rad.

STRAZBUR

04. oktobar 2022. godine

Ova presuda će biti konačna pod okolnostima utvrđenim u članu 44. stav 2. Konvencije. Može biti predmet uredničkih izmjena. 

U predmetu Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sastavu:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, Predsjednica,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Yonko Grozev,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking,
Ana Maria Guerra Martins, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (broj 8701/21) protiv Bosne i Hercegovine koja je Sudu podnesena u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) koju je dana 17. decembra 2020.godine podnio 51 građanin Bosne i Hercegovine

(vidi dodatak); odluku da se obavijesti Vlada Bosne i Hercegovine (“vlada”) o pritužbama aplikanata na ishod građanskog postupka prema članovima 6. stav 1. i 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i članu 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju i da preostali dio aplikacijeu proglasi neprihvatljivim; i izjašnjenju strana.

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 7. juna i 6. septembra 2022. godine

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD 

  1. Aplikacija se odnosi na pitanje naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život za sudije i sudske službenike na državnom niovu. Iako se isti zakon primjenjuje na obje kategorije, državni sudovi su odlučili da su sudski službenici imali pravo na navedene naknade tek od januara 2013. godine, ali da su sudije imale pravo na iste i za period prije januara 2013. godine. Aplikanti su bili, ili su još uvijek, sudski službenici Suda Bosne i Hercegovine (“Državni sud”). Pozivaju se na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

ČINJENICE 

  1. Lični podaci aplikanta nalaze se u dodatku. Jedna od aplikanata je gđa. Hota Ćatović, advokat iz Sarajeva, koja zastupa ostale.
  2. Vladu zastupa v.d. agent gđa. H. Bačvić.
  3. Činjenice u predmetnom slučaju se mogu sažeti na dole navedeni način.
  4. U februaru 2012.godine, devedeset sedam sudija i službenika Državnog suda pokrenuli su parnični postupak pred navedenim sudom tražeći naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Pozvali su se  na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine obzirom da zakon kojim se regulišu plate (Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine), za razliku od zakona kojim su regulisane plate svih ostalih javnih službenika na državnom nivou, u to vrijeme nije predviđao navedene naknade. 
  5. Državni sud je u aprilu 2012. godine prekinuo parnični postupak i podnio zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti.
  6. U januaru 2013. godine, Ustavni sud je, po zahtjevu za apstraktnu ocjenu ustavnosti koji je podnio Državni sud, Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine proglasio neustavnim (odnosno, suprotno zabrani diskriminacije i principu nezavisnosti sudstva) u dijelu u kojem nije predviđena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine je naložio u roku od šest mjeseci zakon uskladi sa Ustavom. Parlamentarna skupština je to učinila tek 2020. godine (vidi tačku 17. ispod). 
  7. S obzirom na sukob interesa, Državni sud se nije mogao sam baviti ovim građanskim predmetom. Morao se obratiti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da isti proslijedi drugom sudu. S obzirom na to da su bile neophodne zakonske izmjene kako bi se Državnom sudu omogućilo da to učini u odnosu na svoje suce, već imajući ovlaštenja da to učini u odnosu na sudske službenike, u septembru 2013.godine odlučio je da na osnovu statusa tužilaca predmet  razdvoji na dva predmeta  (sve sudije u jednom predmetu i svi sudski službenici u drugom). Ubrzo nakon toga, podnio je zahtjev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da predmet sudskih službenika proslijedi drugom sudu. U martu 2014. godine, nakon usvajanja potrebnih zakonskih izmjena, isto je urađeno i u slučaju sudija. Dana 8. oktobra 2013. i 3. aprila 2014. godine, Vrhovni sud je oba predmeta proslijedio Opštinskom sudu u Sarajevu (dalje u tekstu: Opštinski sud).
  8. Opštinski sud je 27. novembra 2015. godine donio presudu u predmetu koji uključuje sudske službenike (uključujući pokojnu suprugu jednog od aplikanata i sve ostale aplikante u ovom slučaju), usvajajući njihov zahtjev. Tako im je od 2009. godine dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Tokom postupka, tužena (država) je tvrdila da se tužbenom zahtjevu može udovoljiti samo u pogledu perioda nakon donošenja odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. iznad) zato što odluke kojima se zakoni proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Sud je odbio taj argument na osnovu toga što je zahtjev aplikanata za naknadu štete očigledno bio zasnovan na diskriminatornoj prirodi osporenog zakona, a ne na njegovoj neustavnosti. S tim u vezi, ocijenio je da, iako je tačno da je osporeni zakon bio neustavan od januara 2013. godine, da je je čak i prije januara 2013. godine bio diskriminatoran (odnosno od samog donošenja . Tužena Država je izjavila  žalbu na tu presudu. 
  9. Kantonalni sud u Sarajevu je 11. jula 2017. godine preinačio prvostepenu presudu od 27. novembra 2015. godine. Za razliku od Opštinskog suda (vidi stav 9. iznad), složio se sa tuženim da se tužbenom zahtjevu aplikanata može udovoljiti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine jer odluke Ustavnog suda kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Zbog toga je ukupna nadoknada smanjena sa oko 750.000 konvertibilnih maraka (KM)[1] na 250.000 KM u odnosu na materijalnu štetu i sa oko 8.000 KM na oko 1.000 KM u odnosu na sudske troškove.  
  10. Dana 17. aprila 2018. godine Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je drugostepenu presudu od 11. jula 2017. godine. Ta odluka je aplikantima dostavljena 16. maja 2018. godine. 
  11. Dana 12. juna 2018. godine, pedeset aplikanata u predmetnom slučaju je podnijelo  ustavnu apelaciju. Oni su se žalili da im je, uprkos tome što je  Ustavni sud ocijenio da je osporeni zakon  bio diskriminatoran od dana donošenja, drugostepenim i trećestepenim presudama, navedenim u stavovima 10. i 11. iznad, dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine. U tim presudama je tako u potpunosti zanemarena  ocjena Ustavnog suda i propušteno je da se u potpunosti otklone posljedice diskriminacije koju je taj sud utvrdio. Prema njihovom mišljenju, predmetne presude su stoga diskriminatorne i proizvoljne.
  12. Dana 13. jula 2018. godine Opštinski sud je donio presudu u predmetu sudija. Kao i u slučaju sudskih službenika (vidi tačku 9. iznad), dodijeljena  im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Tužena država je  izjavila  žalbu na navedenu  presudu. 
  13. Dana 27. februara 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu, u drugačijem sastavu nego u predmetu koji se odnosi na sudske službenike (vidi tačku 10. iznad), potvrdio je prvostepenu presudu od 13. jula 2018. godine. Ovoga puta,  ne navodeći  niti  jedan razlog za promjenu prakse, odbacio je tvrdnju države da se zahtjev aplikanata može odobriti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine. Tužena država u ovom slučaju nije podnijela žalbu zbog primjenjenog prava, niti ustavnu apelaciju.
  14. Obzirom da je njihov predmet pred Ustavnim sudom još bio u toku (vidi stav 12. gore), dana 15. aprila 2019. godine aplikanti su tom sudu dostavili konačnu odluku u vezi sa sudijama Državnog suda (vidi stav 14. iznad) i tvrdili da su njome dokazane njihove tvrdnje da je trebalo da im je  naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život trebala biti dodijeljena od 2009. godine. Takođe su tvrdili da suprotan ishod u gotovo identičnom slučaju predstavlja diskriminaciju.
  15. Ustavni sud je 20. maja 2020. godine donio odluku u slučaju aplikanata u predmetnom slučaju. Sud je smatrao da nije mogao uzeti u obzir odluku koja se odnosi na sudije Državnog suda jer su ga o toj odluci aplikanti obavijestili tek nakon više od šezdeset dana od dana dostave posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 11. iznad). S tim u vezi, Ustavni sud se pozvao na Pravilo 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda (vidi tačku 21. u nastavku). S obzirom na činjenicu da su odluke donesene u slučaju aplikanata bile u skladu s opštim pravilom prema kojem odluke kojima se propisi proglašavaju  neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo (vidi tačku 22. u nastavku) i u odsustvu bilo koje druge naznake proizvoljnosti ili diskriminacije, odbio je apelaciju aplikanata. Ta odluka je aplikantima dostavljena 23. juna 2020. godine.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR

I. ZAKON O PLATAMA I DRUGIM NAKNADAMA U SUDSKIM I TUŽILAČKIM INSTITUCIJAMA 2006

  1. U skladu sa krajnjim ovlastima[2] i u konsultacijama  sa domaćim vlastima, dana 01.januara 2006.godine Kancelarija Visokog predstavnika je nametnula Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 90/05, 32/07 i 77/20). Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je taj zakon usvojila 30. marta 2007. godine. Prema tom zakonu, sudije, tužioci i sudski službenici na državnom nivou, za razliku od ostalih državnih službenika na državnom nivou, nisu imali pravo na topli obrok, prevoz i naknade za odvojeni život do 2020. godine kada je Zakon izmijenjen.

II. ZAKON O ZABRANI DISKRIMINACIJE 2009

  1. Zakon o zabrani diskriminacije 2009 (Zakon o zabrani diskriminacije, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 59/09 i 66/16) je stupio na snagu 05. avgusta 2009. godine. Dio 12. stav 1. tog zakona daje pravo svakom licu ili grupi lica da podnese građansku tužbu kojom se, između ostalog, traži utvrđivanje diskriminacije, okončanje diskriminacije i njenih posljedica i dobijanje naknade za materijalnu i/ili nematerijalnu štetu.

III. PRAVILA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE

  1. Važeća Pavila Ustavnog suda su stupila na snagu 01. aprila 2014. godine (prečišćeni tekst objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 94/14).
  2. Član 21. stav 6 Pravila glasi kako slijedi:

“Podnositelj zahtjeva/apelacije je dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa zahtjevom/apelacijom koje su se desile nakon podnošenja zahtjeva/apelacije Ustavnom sudu. U suprotnom, Ustavni sud će donijeti odluku prema stanju u spisu.” 

  1. Član 22. stav 3 Pravila propisuje:

“Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila [odnosno šezdeset dana od dostavljanja posljednje domaće odluke u tom predmetu] bez zahtjeva Ustavnog suda.”

Ustavni sud je dosljedno smatrao da se ovo pravilo primjenjuje na nove pritužbe podnesene u kontekstu predmeta čije je rješavanje u toku, a ne na razvoj činjeničnih i pravnih pitanja  koja se tiču  prvobitnih pritužbi (vidi, na primjer, odluku br. AP-2785/19 od 21. januara 2021. godine, u kojem se apelant prvo žalio na pravičnost disciplinskog postupka protiv njega, a potom, više od godinu dana kasnije, žalio se na diskriminaciju; odluka broj AP3410/19 od 07.04.2021. godine, kojim je apelant uveo potpuno novu pritužbu u odnosu na pravičnost suđenja za ratne zločine – da je njegova osuda zasnovana na izjavama svjedoka koje nije mogao ispitati – više od pet mjeseci nakon podnošenja ustavne apelacije; i odluku  broj AP-4566/19 od 19. maja 2021. godine, u kojoj se apelant prvobitno žalio na nedostatke istrage svojih navoda o maltretiranju, a potom je, nakon više od godine dana, podnio prigovor na pravičnost krivičnog postupka protiv njega). 

  1. Član 61. Pravila propisuje:

“(1) Ustavni sud odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njenom pravnom djelovanju (ex tunc, ex nunc).

 (2)  Odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.a) i VI/3.c) Ustava Ustavni sud može u cijelosti ili djelimično ukinuti opći akt ili njegove pojedine odredbe.

(3)  Ukinuti opšti akt, odnosno njegove ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.

(4)  Izuzetno, Ustavni sud može odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3. a) i VI/3.c) Ustava odrediti rok za usaglašavanje koji ne može biti duži od šest mjeseci.

(5) Ako se u ostavljenom roku iz stava (4) ovog člana ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju važiti. 

(6) Narednog dana od dana objavljivanja odluke iz stava (4) ovog člana u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” prestaju važiti nesaglasne odredbe.”

Ustavni sud je dosljedno smatrao (vidi, na primjer, odluku br. AP-2656/09 od 5. novembra 2013.), da odluke kojima se propis proglašava neustavnim nemaju retroaktivno dejstvo, osim ako ne odluči drugačije u skladu sa pravilom 61. stav 1. Pravila.

  1. U skladu sa članom 62. stav 1 Pravila, odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku, na ponovni postupak, osim u slučaju kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na drugi način.

IV. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU IZ 2003. GOD

  1. Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine( Zakon o parničnom postupku, Službeni glasnik Federacije BiH, br.53/03, 73/05, 19/06 i   98/15) stupio je na snagu 05. novembra 2003. godine. Član 264a Zakona glasi kako slijedi:

“(1) Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu bilo kojeg ljudskog prava ili osnovne slobode zagarantovane Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnih Protokola uz Konvenciju, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, stranka može u roku 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Bosni i Hercegovini, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili osnovna sloboda povrijeđeno.

(2)  Postupak iz stava 1. ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu,mutatis mutandis, odredaba o ponavljanju postupka. 

(3)  U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava ili slobode.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Aplikanti su se žalili na osnovu člana 6. stav 1. na ishod gore navedenog parničnog postupka. Relevantni dio tog člana glasi kako slijedi:

“Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravično ...saslušanje....pred ...sudom...”

A. Prihvatljivost

1. Što se tiče gđe. Vahide Jevtić

  1. Vlada je smatrala da je aplikacija u odnosu na gđu Vahidu Jevtić  neprihvatljiva zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova jer, za razliku od ostalih aplikanata, ona nije podnijela  ustavnu apelaciju.
  2. Aplikanti nisu dali komentar na ovu konkretnu tačku.
  3. Sud ponavlja da su države izuzete od odgovornosti pred međunarodnim tijelom za svoja djela sve dok ne budu imale priliku da isprave stvari kroz svoj pravni sistem, a oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da vrši  nadzor u pogledu pritužbi protiv neke države stoga su obavezni da prvo koriste pravne lijekove predviđene nacionalnim pravnim sistemom (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stav 70, 25. mart 2014.). Sud je, međutim, takođe često naglašavao potrebu da se pravilo iscrpljenosti primjenjuje sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (isto, stav 76, i tamo citirani organi vlasti). Nadalje je priznao da pravilo iscrpljivanja nije ni apsolutno niti se može automatski primijeniti; pri preispitivanju da li je ispoštovano, bitno je uzeti u obzir posebne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, stav 286, ECHR 2012 (isječci)).
  4. Iako je tačno da jedan od aplikanata nije uložio ustavnu apelaciju, pedeset drugih aplikanata je to učinilo, ali je njihova apelacija odbačena (vidi tačku 16. iznad). Sud smatra da je na ovaj način domaćim vlastima data mogućnost da isprave navodnu povredu. Sud ne vidi razloga da veruje da bi Ustavni sud odlučio drugačije da se aplikant pridružio ustavnoj apelacija koju je podnijelo pedeset drugih aplikanata (vidi Vasilkoski i drugi protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 28169/08, stav 46, 28. oktobar 2010.). Stoga se ovaj prigovor Vlade mora odbaciti. 

2. Što se tiče g. Dženana Pušine

  1. Vlada navodi da g. Dženan Pušina ne može tvrditi da je “žrtva” u smislu člana 34. Konvencije i da je stoga aplikacija nespojiva ratione personae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35. stav 3 (a) Konvencije u odnosu na njega jer nije bio stranka u spornom parničnom postupku.
  2. Aplikanti su pojasnili da je g. Dženan Pušina zakonski nasljednik pokojne Jasmine Pušine koja je bila stranka u parničnom postupku. Dostavili su kopiju relevantnog rješenja o nasljeđivanju.
  3. Da bi podnio predstavku u skladu sa članom 34. Konvencije, pojedinac mora biti u mogućnosti da dokaže da je  on/ona "direktno  pogođen" mjerom na koju se žali (vidi İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, stav 52, ESLJP 2000-VII; Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, § 33, ESLJP 2008; i Centar za pravne resurse u ime Valentin Câmpeanu protiv Rumunije [VV], br. 47848/08, § 96, ESLJP 2014). Štaviše, prema praksi Suda i u skladu sa članom 34. Konvencije, Sud može primati samo aplikacije koje podnose pojedinci koji su živi ili koje su podnesene u njihovo ime (vidi Varnava i ostali protiv Turske [VV], br. 16064/90 i 8 drugih, § 111, ESLJP 2009, i Centar za pravne resurske u ime Valentin Câmpeanu, iznad citiran, § 96).
  4. U slučajevima u kojima je direktna žrtva navodne povrede Konvencije umrla, Sud je pravi razliku između aplikacija u zavisnosti on toga da li je  žrtva umrla nakon što je Sudu podnijela aplikaciju i onih u kojima je ona/ona već umro/la prije toga. 
  5. U slučaju Kada je direktna žrtva umrla prije nego što je aplikacija podnesena Sudu, pristup Suda je, generalno, bio restriktivan. Obično je odbijao da dozvoli nastavak postupka bilo kojoj drugoj osobi osim ako je ta osoba bila u mogućnosti da pokaže direktan uticaj na svoja prava ili ako je aplikacija pokrenula pitanje od opšteg interesa koje se odnosi na “poštovanje ljudskih prava” a aplikant (i) kao nasljednik(ci) imao legitiman interes da nastavi sa aplikacijom (vidi Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske, br. 55929/00, §§ 21-31, 5. juli 2005.; Micallef protiv Malte [VV], br.17056/06, § 48, ESLJP 2009; and Centar za pravnu pomoć u ime Valentin Câmpeanu, citiran iznad, § 98).
  6. U konkretnom slučaju, Sud primjećuje da je pokojna Jasmina Pušina, koja je bila stranka u parničnom postupku, umrla 24. januara 2018. godine. Sud dalje primjećuje da je g. Dženan Pušina podnio ustavnu apelaciju u svojstvu supruga i nasljednika pokojne Jasmine Pušine (vidi tačku 12. iznad) i da Ustavni sud njegovu apelaciju nije odbio nego se bavio meritumom njegovog predmeta (vidi Micallef, citiran iznad, § 49). Konačno, jasno je da g. Dženan Pušina ima materijalni interes za ishod ovog predmeta, budući da on može naslijediti svaku novčanu naknadu koja bi mogla proizaći iz spornog građanskog postupka (vidi Stoimenovikj i Miloshevikj protiv Sjeverne Makedonije, br. 59842/14, § 25, 25. mart 2021.). U ovim okolnostima, prigovor Vlade mora biti odbijen.

3. Nadležnost Suda ratione materiae 

  1. Sud napominje da, iako je suština pritužbe aplikanata po članu 6. stav 1. ishod njihovog građanskog / parničnog postupka, oni se takođe žale, iako indirektno, na ishod postupka pred Ustavnim sudom (vidi tačku 41. u nastavku). Iako Vlada nije uložila prigovor na primjenjivost ovog člana na postupak pred Ustavnim sudom, Sud smatra da se o ovom pitanju mora pozabaviti samovoljno. (vidi, mutatis mutandis, Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, § 67, ESLJP 2006-III).
  2. Sud je svjestan posebne uloge i statusa Ustavnog suda, čiji je zadatak da osigura usklađenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti sa Ustavom i koji, u onim državama koje su obezbijedile pravo na pojedinačnu predstavku, omogućava dodatnu pravnu zaštitu građana na nacionalnom nivou u pogledu njihovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom (vidi Süßmann protiv Njemačke, 16. septembar 1996., § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). U isto vrijeme, Sud je dosljedno smatrao da postupci pred Ustavnim sudom u principu ne izlaze van djelokruga člana 6. stav 1. (vidi, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, br. 4907/18, § 188, 7. maj 2021.,i vlasti tamo citirane). Kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo, kao u ovom slučaju, Ustavni sudski postupci spadaju u delokrug člana 6. stav 1. Konvencije ako je njihov ishod direktno odlučujući za predmetno pravo (isto § 191).
  3. S tim u vezi, Sud napominje da se u slučaju usvojene apelacije, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne ograničava na identifikaciju odredbe Ustava koja je prekršena i navođenje odgovornog organa javne vlasti, već da ima ovlaštenje da ukine osporenu odluku (vidi član 62. stav 1. Pravila u tački 23. iznad). Stoga je jasno da je postupak pred Ustavnim sudom bio  direktno odlučujući za spor oko građanskog prava aplikanata (vidi Avdić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28357/11 i 2 druga, §§ 33-39, 19.  novembar 2013., u kojem je, iako u drugom kontekstu, Sud takođe primijenio član 6. stav 1. na postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine). 
  4. Shodno tome, član 6. stav 1.  bio primenljiv je na postupke pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

4. Zaključak

  1. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

  1. Aplikanti su tvrdili da su domaće odluke donesene u njihovom predmetu očigledno bile proizvoljne. U prilog svojoj tvrdnji, dostavili su konačnu odluku koju je Kantonalni sud u Sarajevu donio u gotovo identičnom predmetu a u kojoj je došao do suprotnog zaključka (vidi tačku 14. gore). Činjenica da država nije osporila tu odluku je, po njihovom mišljenju, pokazatelj da je odluka donesena u tom predmetu ispravna i da je odluka donesena u njihovom slučaju pogrešna. Sasvim je logično da kada domaći sudovi donose suprotne odluke u gotovo identičnim situacijama, ni jedna ni druga odluka ne mogu biti ispravne. Aplikanti su takođe naveli da to nije ispravljeno od strane  Ustavnog suda . 
  2. Vlada je tvrdila da Sud nije sud četvrtog stepena. Budući da je tako, osim u slučaju evidentne proizvoljnosti, uloga Suda nije da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava od strane domaćih sudova. Isto tako, u načelu funkcija nije bila Suda da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u naizgled sličnim postupcima; mora poštovati nezavisnost tih sudova. S tim u vezi, Vlada se pozvala na Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske ([VV], br. 13279/05, st. 50, 20. oktobar 2011.). Prema njrnom mišljenju, razlozi koje su dali domaći sudovi u spornom parničnom postupku nisu bili proizvoljni, uprkos postojanju oprečnih sudskih odluka u vezi sa istim pravnim pitanjem.
  3. Sud se slaže sa Vladom da nije njegov zadatak da zamijeni domaće sudove. Prije svega, na nacionalnim vlastima, posebno na sudovima, je da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakonodavstva. Njegova uloga je da provjeri da li su načini takvog tumačenja u skladu sa Konvencijom (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirani, stav 49, i tamo citirani organi vlasti).
  4. Sud primjećuje da su u predmetnom slučaju  sudije i sudski službenici podnijeli zajedničku građansku tužbu na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009. godine kojom su tražili određene beneficije vezane za posao (vidi stav 5. iznad).  rađanski sudovi su na osnovu statusa tužilaca i razloga ekonomičnosti postupka njihov predmet na kraju podijelili na dva predmeta (vidi tačku 8. iznad) i došli do suprotstavljeni/različitih zaključaka u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima – pitanja  da li se sporne beneficije  mogu odobriti i za period prije januara 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. iznad).
  5. Što se tiče odluka donijetih u građanskom predmetu aplikanata, Sud ne vidi razloga da se ne slaži sa Ustavnim sudom, da su one jasno bile u skladu sa opštim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i da stoga nisu bili proizvoljne (vidi tačke 16. i 22. iznad). Sud smatra prikladnim da u tom pogledu istakne važnost principa supsidijarnosti i podijeljene odgovornosti. Protokol br. 15. uz Konvenciju uveo je je princip supsidijarnosti u Preambulu Konvencije (vidi Grzęda protiv Poljske [VV], br. 43572/18, st. 324, 15. mart 2022. godine, i tamo citirane organe vlasti). 
  6. Sud ima u vidu činjenicu da je u skoro identičnom slučaju donesena suprotna/različita odluka (vidi tačku 14. iznad), naime u slučaju sudija Državnog suda, ali da se to dogodilo nakon više  mjeseci nakon što je odluka u predmetu aplikanta postala konačna. Štaviše, Sud je već priznao da je mogućnost oprečnih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost na području svoje teritorijalne nadležnosti. Takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirano, stav 51). Sud je naveo uslove u kojima su suprotstavljene odluke domaćih sudova u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje sadržanim u članu 6. stav 1. Konvencije. Jedna od njih je postojanje „dubokih i dugotrajnih“razlika u domaćoj sudskoj praksi (isto, stavovi 52. 54.), što očigledno ovdje nije slučaj.
  7. Aplikanti su pred Ustavnim sudom tvrdili da im je predmetna naknada trebala biti dodijeljena počevši od 2009. godine. Drugostepene i trećestepene presude donesene u njihovom predmetu kojima su im te naknade dodijeljene od 2013. godine bile su, po njihovom mišljenju, diskriminatorne i proizvoljne (vidi tačku 12. iznad). Kada je Kantonalni sud u Sarajevu dodijelio naknade sudijama počevši od 2009. godine, aplikanti su tu odluku dostavili Ustavnom sudu i tvrdili da je njome dokazana njihova tvrdnja (vidi tačku 15. iznad). Međutim, oslanjajući se na pravilo 22. stav 3. Pravila (za tekst Pravila i relevantnu sudsku praksu, vidi tačku 21. iznad), Ustavni sud je odlučio da odluku ne može uzeti u obzir jer su ga aplikanti o istoj obavijestili nakon više od šezdeset dana od uručenja posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 16. iznad). Ustavni sud je stoga podnošenje odluke aplikanata u predmetu sudija tretirao kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. Pravila, a ne kao promjenu pravnog i činjeničnog stanja relevantnog za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Pravila (vidi tačku 20. iznad).
  8. S tim u vezi, Sud je smatrao da pravila kojima se regulišu formalni koraci koje treba preduzeti i rokovi koje treba poštovati prilikom podnošenja apelacije, jasno imaju za cilj da obezbjede pravilno sprovođenje pravde i poštovanje, posebno, načela pravne sigurnosti (vidi Cañete de Goñi protiv Španije, br. 55782/00, stav 36., ECHR 2002-VIII, i Nakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (odl.), br. 68286/01, 24. oktobar 2002. god.). Sud je takođe prepoznao da, s obzirom na posebnu ulogu koju ima Ustavni sud kao sud poslednje instance za zaštitu osnovnih prava, postupak pred istim može biti formalniji (vidi Arribas Antón protiv Španije, br. 16563/ 11, § 50, 20. januar 2015.). Iako je tačno da Ustavni sud nije elaborirao zašto je odlučio da podnošenje odluke donesene od strane sudija u predmetu sudija tretira kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. svojih Pravila, a ne kao zakonsku i činjenični razvoj relevantan za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Pravila, aplikanti se nisu žalili ovom Sudu da je način na koji je Ustavni sud tumačio i primjenio svoja proceduralna pravila u njihovom slučaju samo po sebi proizvoljno (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, st. 83-85, 11. jul 2017. i Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, br. 29422/17, st. 30, 14. januar 2020.).
  9. Prema tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 12

  1. Aplikanti su se dalje žalili na osnovu člana 1. Protokola br. 12 jer su im određene naknade iz radnog odnosa dodijeljene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su analognoj kategoriji državnih službenika te naknade odobrene i za period prije 2013. godine. Odredba glasi kako slijedi:

“1.  „Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.“

2.  Niko ne smije biti diskriminisan od strane bilo kojeg javnog organa po bilo kojoj osnovi navedenim u stavu 1.”

A. Prihvatljivost

1. Nadležnost suda ratione materiae

  1. Iako Vlada nije uložila prigovor u pogledu primjenjivosti ovog člana, Sud smatra da ovo pitanje mora riješiti na vlastitu inicijativu (vidi, mutatis mutandis, Blečić, gore citirano, stav 67.
  2. Sud napominje da su aplikanti u ovom predmetu imali pravo naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život prema domaćem zakonu, barem u periodu nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. iznad). Iako nije jasno da li su aplikanti imali pravo na te naknade i u odnosu na period prije januara 2013. godine (vidi, na primjer, domaću odluku pomenutu u tački 14. iznad), član 1. Protokola br. 12 proširuje obim zaštite ne samo na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“, kako bi tekst stava 1. mogao sugerisati, već i izvan toga. Ovo posebno proizilazi iz stava 2., koji dalje propisuje da niko ne može biti diskriminisan od strane organa javne vlasti (vidi Savez crkava “Riječ života” i drugi protiv Hrvatske, br. 7798/08, stav 104, 9. decembar 2010.). Prema paragrafu 30. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12, termin “javni organ” obuhvata sudove.
  3. Stoga se član 1. Protokola br. 12 primjenjuje na činjenice ovog predmeta.

2. Drugi razlozi za neprihvatljivost

  1. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

  1. Aplikanti su tvrdili da su u skladu saZakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006, kada se posmatrajuzajedno sa odlukom Ustavnog suda pomenutom u tački 7. iznad, sudski službenici Državnog suda i sudije tog suda imali pravo na iste naknade iz radnog odnosa d. Ipak, aplikantima su te naknade odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. iznad). Budući da ni domaći sudovi ni Vlada nisu naveli razloge niti dali objektivno i razumno opravdanje za ovaj različit tretman, aplikanti su tvrdili da su bili diskriminisani. 
  2. Vlada se nije složila, ali nije iznijela nikakve argumente u vezi s navedenim. Samo su se pozvali na svoje argumente u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije navedene u tački 42. iznad.
  3. Bez obzira na razliku u obimu između dva člana, značenje pojma “diskriminacija” u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je da bude identično onom u članu 14. Konvencije (vidi stav 18. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12). Stoga, primjenjujući isti termin iz člana 1. Protokola br. 12, Sud ne vidi razloga da odstupi od ustaljenog tumačenja pojma „diskriminacije“(vidi Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06) i 34836/06, stav 55, ECHR 2009, i Napotnik protiv Rumunije, br.33139/13, stav 70, 20. oktobar 2020.).
  4. U tom smislu, Sud ponavlja da u uživanju prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, član 14. pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Za potrebe člana 14, razlika u tretmanu je diskriminatorna ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, odnosno ako ne teži “legitimnom cilju” ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti” između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići(vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u postupanju između udruženja vlasnika zemljišta „koje ima priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog opštinskog udruženja lovaca” i udruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma [VV], zahtjev br. P16-2021002, francuski Conseil d'État, § 72, 13. jul 2022.). Pojam diskriminacije u smislu člana 14. takođe uključuje slučajeve u kojima se jedna osoba ili grupa tretiraju, bez odgovarajućeg opravdanja, nepovoljnije od druge, iako Konvencija ne zahtijeva povoljniji tretman (vidi Biao protiv Danske [VV], broj 38590/10, § 90, 24. maj 2016.). 
  5. Sud je, takođe, u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini, ili „statusu“, mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14 (vidi Fábián protiv Mađarske [VV], br. 78117/13, § 113, 5. septembar 2017.). Međutim, lista navedena u članu 14. je ilustrativna i nije iscrpna (vidi Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stav 70, ESLJP 2010). Riječi “drugi status” (i a fortiori francuski ekvivalent toute autre situacija) dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne (vidi Clift protiv UjedinjenogKraljevstva, broj 7205/07, st. 55-59, 13. jul 2010.). Sud je stoga zaključio da posjedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije (vidi Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04 i 8 drugih, stav 115, 25. oktobar 2011.), policijski čin (vidi Beeckman i drugi protiv Belgije (odl.), br. 34952/07, § 24, 18. septembar 2018.), ili, u nekim okolnostima, vojni čin (vidi Engel i drugi protiv Holandije, 8. juna 1976., § 72, Serija A br. 22) može se smatrati „drugim statusom“ u smislu člana 14.
  6. Osvrćući se na ovaj slučaj, Sud smatra da su sudski službenici (kategorija državnih službenika kojoj aplikanti pripadaju) i sudije Državnog suda bili u relevantno sličnoj situaciji za potrebe ove apelacije, jer se isti pravni režim primjenjuje na obje kategorije javnih službenika u pogledu naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život (suprotno Gellérthegyi i drugi protiv Mađarske (odl.), br. 78135/13 i 429/14, st. 34-41, 6. mart 2018.). Činjenica da je njihov pravni status bio različit u mnogim drugim aspektima je irelevantna. Zaista, Sud je smatrao da elementi koji karakterizuju različite situacije i određuju njihovu uporedivost moraju biti ocijenjeni u svjetlu predmeta i svrhe mjere koja pravi razliku o kojoj je riječ (vidi Fábián, gore citirano, stav 121.). Analiza pitanja da li se dvije osobe ili grupe nalaze u usporedivoj situaciji za potrebe analize različitog tretmana i diskriminacije je stoga specifična i kontekstualna (vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u tretmanu između udruženja vlasnika zemljišta „koja imaju priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog opštinskog udruženja lovaca” iudruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma, gore citirano, stav 67).
  7. Nije sporno da su sudskim službenicima – uključujući aplikante u ovom slučaju – dodijeljene naknade za rad o kojima je riječ samo za period nakon januara 2013. godine dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije januara 2013. (vidi tačke 10. i 14. iznad). Prema tome, dvije kategorije javnih službenika su tretirane različito. Sud je primetio da obrazloženje domaćih sudova nije bilo direktno zasnovano na prepoznatljivoj karakteristici, ili „statusu“strana u parnici, već je bilo iskazano neutralnim terminima (vidi tačke 10. i 14. iznad; kontrast Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, broj 17484/15, stav 53, 25. jul 2017.). Takođe, nema razloga vjerovati da su domaći sudovi imali diskriminatornu namjeru.
  8. Međutim, Sud je smatrao da se opšta politika ili mjera koja ima nesrazmjerno štetne efekte na određenu grupu može smatrati diskriminatornom čak i kada nije posebno usmjerena na tu grupu. Takva situacija može predstavljati „posrednu diskriminaciju“, koja ne zahtijeva nužno diskriminatorsku namjeru (vidi Biao, citirano gore, stav 103.).
  9. Posebnost ovog slučaja je da su sudije i sudski službenici Državnog suda podnijeli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su parnični sudovi potom razdvojili predmet na dva predmeta na osnovu njihovog statusa (vidi tačku 8. iznad) i donijeli suprotne zaključke u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima. Kao rezultat tog posebnog spleta okolnosti, svim sudskim službenicima Državnog suda odobrena je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine, dok su svim sudijama te beneficije odobrene i za period prije januara 2013. Shodno tome, Sud nalazi da je ova razlika u tretmanu bila zasnovana na „drugom statusu“u smislu člana 1. Protokola br. 12.
  10. Ostaje da se utvrdi da li je ta razlika u postupanju prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama bila objektivno opravdana (vidi tačku 58. iznad). 
  11. S tim u vezi, Sud ponavlja da nakon što aplikant pokaže različit tretman, na Vladi je da pokaže da je to bilo opravdano (vidi Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, stav 57, ESLJP 2005-XII). Vlada nije ponudila nikakvo opravdanje za ovu razliku u tretmanu (vidi tačku 56. iznad). Isto važi i za domaće sudove (vidi tačku 14. iznad). Budući da je tako, Sud ne može a da ne zaključi da ova razlika u tretmanu nije imala objektivno i razumno opravdanje.
  12. Iako je Sud već priznao da je mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost nad područjem svoje teritorijalne nadležnosti (vidi tačku 46. iznad), imajući u vidu vrlo posebne okolnosti ovog slučaja koje su iznad navedene i obzirom da nije dostavljeno nikakvo opravdanje, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12.

III. OSTALA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE

  1. Alikanti su dalje tvrdili da je ishod postupka na koji se žale bio u suprotnosti sa članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.1. 
  2. Vlada je osporila taj argument.
  3. Sud primjećuje da su ove pritužbe povezane s onima koje su prethodno ispitane i da se, stoga, moraju takođe proglasiti prihvatljivim.
  4. Imajući u vidu svoj nalaz prema članu 1. Protokola br. 12 u stavu 66. iznad, Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju takođe došlo do povrede člana 14. Konvencije ili člana 1. Protokola br. 1.

IV. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Aplikanti su tražili različite iznose na ime materijalne štete, što odgovara dijelu njihovog građanskog zahtjeva koji je odbio Kantonalni sud u Sarajevu (vidi tačku 10. iznad). Svaki od njih je takođe tražio po 1.000 eura na ime nematerijalne štete. 
  2. Vlada je osporila tvrdnje aplikanata kao neosnovane.
  3. Sud napominje da nalaz povrede u tački 66. iznad aplikantima omogućava da traže preispitivanje svog predmeta (vidi tačku 24. iznad). Shodno tome, Sud smatra da nema  osnova  da se aplikantima dodijeli bilo kakav iznos na ime materijalne štete. Međutim, aplikantima dosuđuje pun iznos koji su potraživali na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat. 

B. Izdaci i troškovi

  1. Aplikanti su tražili naknadu od 80.000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u toku postupaka pred domaćim sudovima i 9.000 eura za troškove nastale tokom postupka pred Sudom. 
  2. Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj meri u kojoj je dokazano da su ti troškovi i izdaci stvarno i nužno nastali i da su razumni u pogledu iznosa. Odnosno, aplikant ih je morao platiti, ili biti u obavezi da ih plati, u skladu sa zakonskom ili ugovornom obvaezom, oni su morali biti neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva precizne račune i fakture koji su dovoljno detaljni kako bi utvrdio u kojoj mjeri su gore navedeni zahtjevi ispunjeni (vidjeti Ališić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, stav 158, ESLJP 2014.). Samo pozivanje na tarifu koju utvrđuju lokalne advokatske komore, na primjer, u tom smislu, nije dovoljno. U ovom predmetu, Sud primjećuje da aplikanti nisu dostavili nikakve dokaze (račune ili fakture) o nastalim troškovima i izdacima. Stoga se njihov zahtjev odbija zbog nedostatka dokaza. 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava aplikaciju prihvatljivom; 

  2. Utvrđuje da nije bilo povrede člana 6. stav 1. Konvencije;

  3. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju;

  4. Utvrđuje  da nema potrebe za ispitivanjem pritužbi prema članu 14. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  5. Utvrđuje     

(a)   Da tužena država treba da aplikantima, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, isplati iznos od 1.000 eura (jedna hiljada eura) na ime nematerijalne štete svakom aplikantu, plus svaki porez koji m može biti zaračunat na ovaj iznos koji će biti pretvoren u valutu tužene države prema važećem kursu na dan izmirenja;

(b)  da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

6. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu. 

Sačinjeno na engleskom jeziku, i objavljeno u pisanoj formi dana 04. oktobra 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Ilse Freiwirth                                     Gabriele Kucsko-Stadlmayer 

zamjenik registrara                                     predsjednik                                                   

DODATAK

Lista aplikanata (aplikacija br. 8701/21)

Br .

Ime i prezime aplikanta

Godina rođenja

Državljanstvo 

Mjesto prebivališta

1.

Emil PINKAS

1984

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

2.

Dženita AGIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

3.

Sanela AVDIBEGOVIĆ

1969

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

4.

Lamija AVDIĆ

1983

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

5.

Bojan AVRAMOVIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

6.

Selma BEGIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

7.

Gordana BOŽIĆ

1953

Bosna i Hercegovina

Banja Luka

8.

Feđa BULJEVIĆ

1980

Bosna i Hercegovina

Mostar

9.

Belma ČANO SEJFOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

10.

Davor CILENŠEK

1983

Bosna i Hercegovina

Kiseljak

11.

Elma ČORBADŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

12.

Muhamed ČUČAK

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

13.

Tanja CUROVIĆ

1979

Bosna i Hercegovina

Istočno Sarajevo

14.

Ana CVJETANOVIĆ

1984

Bosna i Hercegovina

Pale

15.

Dženana DELJKIĆ BLAGOJEVIĆ

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

16.

Igor DUBAK

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

17.

Lejla DŽAFERBEGOVIĆ

1979

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

18.

Medina DŽERAHOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

19.

Amir DŽONLIĆ

1959

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

20.

Zlata EKERT

1954

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

21.

Šaćir HADŽIĆ

1960

Bosna i Hercegovina

Bugojno

22.

Manuela HODŽIĆ

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

23.

Erna HODŽIĆ ČUČAK

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

24.

Amra HODŽIĆ ZEĆO

1977

Bosna i Hercegovina

Vogošća

25.

Sabina HOTA ĆATOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Ilidža

26.

Krunoslav JELIĆ

1954

Bosna i Hercegovina + Hrvatska

Sarajevo

27.

Vahida JEVTIĆ

1962

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

28.

Maja KAPETANOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

29.

Mirela KAROVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

30.

Snježana KOMADAN

1972

Bosna i Hercegovina

Pale

31.

Zijada KONJHODŽIĆ

1970

Bosna i Hercegovina +Norveška

Sarajevo

32.

Lejla KURTANOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

33.

Srđan MARKOVIĆ

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

34.

Bojan MESIĆ

1983

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

35.

Amila MILANOV

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

36.

Melika MURTEZIĆ

1980

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

37.

Danijela NOVAK

1974

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

38.

Ivana PETKOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Istočno Sarajevo

39.

Amir PJANO

1973

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

40.

Denis PODŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

41.

Milica PRANJIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Konjic

42.

Dženan PUŠINA

1972

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

43.

Stanislava RADIVOJEVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina + Hrvatska

Sarajevo

44.

Sanida RAMIĆ-VAHIDA

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

45.

Nermina ŠAKOVIĆ

1967

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

46.

Anida SARAČEVIĆ

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

47.

Amela SMAILAGIĆ ČAMDŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

48.

Berina SMAJIĆ

1971

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

49.

Neira TATLIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

50.

Mirela ZUKA

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

51.

Dražen ZUPANC

1975

Bosna i Hercegovina

Sarajevo


[1] Konvertibilna marka koristi isti fiksni kurs za euro kao i njemačka marka (1 konvertibilna marka = 0,51129 eura).

[2] Za više informacija o tim ovlastima, poznatim i kao “bonska ovlaštenja”, pogledajte Mišljenje Venecijanske komisije o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika (dokument CDL-AD(2005)004 od 11. marta 2005.god.).

 __________________________________________

Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava

http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF PINKAS AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 8701/21)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Conflicting domestic court judgments concerning period of entitlement to work-related allowances to judges and the applicant judicial clerks respectively • No “profound and long-standing” differences in the domestic case-law • Absence of claim of arbitrary interpretation and application of procedural rules by Constitutional Court, leading to non-examination of decision granting judges allowances for a longer period in the context of applicants’ constitutional appeal

Art 1 P12 • Prohibition of discrimination • Unjustified difference in treatment by domestic courts, on the basis of “other status”, of judicial clerks vis-à-vis judges, concerning period of entitlement to work-related allowances

STRASBOURG

4 October 2022

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Pinkas and Others v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, President,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Yonko Grozev,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking,
Ana Maria Guerra Martins, Judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 8701/21) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by fifty-one citizens of Bosnia and Herzegovina (“the applicants”) on 17 December 2020 (see the appendix);

the decision to give notice to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) of the complaints about the outcome of the applicants’ civil case under Articles 6 § 1 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention and to declare inadmissible the remainder of the application; and

the parties’ observations.

Having deliberated in private on 7 June and 6 September 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that
last-mentioned date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns the issue of meal, travel and family separation allowances for the judges and the judicial clerks at the State level. Although the same legislation applies to both categories, the national courts decided that the judicial clerks had been entitled to those allowances only from January 2013, but that the judges had been entitled to them also for the period before January 2013. The applicants were, or still are, judicial clerks at the Court of Bosnia and Herzegovina (“the State Court”). They invoke Articles 6 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12.

THE FACTS

2.  The applicants’ personal details are set out in the appendix. One of the applicants, Ms S. Hota Ćatović, a lawyer practising in Sarajevo, represented the others.

3.  The Government were represented by their Acting Agent, Ms H. Bačvić.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  In February 2012 ninety-seven judges and judicial clerks at the State Court brought a civil action before that court seeking meal, travel and family separation allowances starting from 2009. They relied on the Prohibition of Discrimination Act 2009 because the legislation regulating their salaries (the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006), unlike the legislation regulating the salaries of all other public servants at the State level, did not provide for those allowances at that time.

6.  In April 2012 the State Court stayed those civil proceedings and lodged an application for abstract constitutionality review.

7.  In January 2013 the Constitutional Court, on the application for abstract constitutionality review lodged by the State Court, declared the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006 unconstitutional (that is, contrary to the prohibition of discrimination and the principle of the independence of the judiciary) in so far as it did not provide for meal, travel and family separation allowances. It ordered the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina to harmonise that Act with the Constitution within six months. The Parliamentary Assembly did so only in 2020 (see paragraph 17 below).

8.  In view of a conflict of interest, the State Court could not deal with this civil case itself. It had to apply to the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina to refer it to another court. Given that legislative amendments were required to allow the State Court to do so in respect of its judges while it had the power to do so in respect of the judicial clerks, in September 2013 it decided to sever the case into two cases on the grounds of the status of the claimants (all the judges in one case and all the judicial clerks in the other case). Shortly thereafter, it applied to the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina to refer the case of the judicial clerks to another court. In March 2014, following the adoption of the required legislative amendment, it did the same with regard to the case of the judges. On 8 October 2013 and 3 April 2014, respectively, the Supreme Court referred both cases to the Municipal Court in Sarajevo (“the Municipal Court”).

9.  On 27 November 2015 the Municipal Court rendered a judgment in the case involving the judicial clerks (including the late wife of one of the present applicants and all other present applicants), granting their claim. Thus it awarded them meal, travel and family separation allowances starting from 2009. During the proceedings, the defendant (the State) argued that the claim could be granted only in respect of the period after the Constitutional Court’s decision of January 2013 (see paragraph 7 above) because decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect. The court rejected that argument on the grounds that the applicants’ claim for damages had been clearly based on the discriminatory nature of the impugned legislation, rather than on its unconstitutionality. In this connection, it held that while it was true that the impugned legislation had been unconstitutional since January 2013, it had been discriminatory even before January 2013 (that is, from the outset). The State lodged an appeal against that judgment.

10.  On 11 July 2017 the Cantonal Court in Sarajevo amended the first-instance judgment of 27 November 2015. Unlike the Municipal Court (see paragraph 9 above), it agreed with the defendant that the applicants’ claim could be granted in respect of the period after January 2013 only given that Constitutional Court decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect. As a result, the total award was reduced from around 750,000 convertible marks (BAM)[1] to around BAM 250,000 in respect of pecuniary damage and from around BAM 8,000 to around BAM 1,000 in respect of legal costs.

11.  On 17 April 2018 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina upheld the second-instance judgment of 11 July 2017. That decision was served on the applicants on 16 May 2018.

12.  On 12 June 2018 fifty of the present applicants lodged a constitutional appeal. They complained that although the Constitutional Court had held that the impugned legislation had been discriminatory from the outset, the second- and third-instance judgments mentioned in paragraphs 10 and 11 above had awarded them meal, travel and family separation allowances for the period after January 2013 only. Those judgments had thus totally disregarded the finding of the Constitutional Court and had failed to fully remedy the consequences of the discrimination established by that court. In their opinion, the judgments in question were therefore discriminatory and arbitrary.

13.  On 13 July 2018 the Municipal Court rendered a judgment in the case of the judges. Like in the case of the judicial clerks (see paragraph 9 above), it awarded them meal, travel and family separation allowances starting from 2009. The State lodged an appeal against that judgment.

14.  On 27 February 2019 the Cantonal Court in Sarajevo, in a different formation than in the case concerning the judicial clerks (see paragraph 10 above), upheld the first-instance judgment of 13 July 2018. This time, without providing any reasons for this reversal of case-law, it dismissed the State’s argument that the applicants’ claim could be granted in respect of the period after January 2013 only. The State failed to lodge either an appeal on points of law or a constitutional appeal in that case.

15.  On 15 April 2019, since their case before the Constitutional Court was still pending (see paragraph 12 above), the applicants submitted to that court the final decision concerning the judges at the State Court (see paragraph 14 above) and asserted that it proved their claim that they should have been awarded meal, travel and family separation allowances starting from 2009. They also submitted that the opposite outcome in an almost identical case amounted to discrimination.

16.  On 20 May 2020 the Constitutional Court rendered its decision in the case of the present applicants. It held that it could not take into consideration the decision concerning the judges at the State Court because the applicants had notified it of that decision more than sixty days from the delivery of the last decision in their own case (see paragraph 11 above). In that regard, the Constitutional Court relied on Rule 22 § 3 of its Rules (see paragraph 21 below). In view of the fact that the decisions given in the applicants’ case were in line with the general rule according to which decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect (see paragraph 22 below) and in the absence of any other indication of arbitrariness or discrimination, it dismissed the present applicants’ case. That decision was served on the applicants on 23 June 2020.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. JUDICIAL AND PROSECUTORIAL INSTITUTIONS SALARIES ACT 2006

17.  In accordance with its emergency powers[2] and in consultation with domestic authorities, on 1 January 2006 the Office of the High Representative imposed the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006 (Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 90/0532/07 and 77/20). The Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina endorsed that Act on 30 March 2007. Under that Act, the judges, prosecutors and judicial clerks at the State level, unlike other public servants at the State level, had not been entitled to meal, travel and family separation allowances until 2020 when the Act was amended.

  1. PROHIBITION OF DISCRIMINATION ACT 2009

18.  The Prohibition of Discrimination Act 2009 (Zakon o zabrani diskriminacije, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 59/09 and 66/16) entered into force on 5 August 2009. Section 12 § 1 of that Act entitles any person or group of persons to bring a civil claim seeking, inter alia, to establish discrimination, end discrimination and its consequences, and obtain compensation for pecuniary and/or non-pecuniary damage.

  1. RULES OF THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

19.  The current Rules of the Constitutional Court have been in force since 1 April 2014 (a consolidated version thereof was published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 94/14).

20.  Rule 21 § 6 of the Rules reads as follows:

“Appellants shall keep the Constitutional Court informed of any change of address and of all legal and factual developments relevant to the case which have occurred after they lodged their appeal. Otherwise, the Constitutional Court shall decide on the basis of the case file.”

21.  Rule 22 § 3 of the Rules provides:

“The appeal may not be supplemented beyond the time-limit set in Rule 18 § 1 above [that is, sixty days from the delivery of the last domestic decision in that case] without a request of the Constitutional Court.”

The Constitutional Court has consistently held that this rule applies to new complaints lodged within the context of a pending case and not to factual and legal developments relating to original complaints (see, for example, decision no. AP-2785/19 of 21 January 2021, in which the appellant first complained about the fairness of disciplinary proceedings against him and then, more than a year later, introduced a discrimination complaint; decision no. AP-3410/19 of 7 April 2021, in which the appellant introduced a totally new complaint about the fairness of a war crimes trial – that his conviction had been based on statements of witnesses, whom he had been unable to question – more than five months after the introduction of his constitutional appeal; and decision no. AP-4566/19 of 19 May 2021, in which the appellant initially complained about the deficiencies of the investigation into his allegations of ill-treatment and then, more than a year later, introduced a complaint about the fairness of criminal proceedings against him).

22.  Rule 61 of the Rules provides:

“(1) The Constitutional Court shall, in the decision granting a request, decide on its legal effect (ex tuncex nunc).

(2) In a decision establishing the incompatibility under Article VI § 3 (a) or (c) of the Constitution, the Constitutional Court may quash the general act or some of its provisions, in full or partly.

(3) The quashed general act, or its quashed provisions, shall be rendered ineffective on the next day following the date of the publication of the decision in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina.

(4) Exceptionally, the Constitutional Court may, by its decision finding the incompatibility under Article VI § 3 (a) or (c) of the Constitution, grant a time-limit for harmonisation, which may not exceed six months.

(5) If the established incompatibility is not removed within the time-limit referred to in paragraph 4 of this Article, the Constitutional Court shall, by its decision, establish that the incompatible provisions are rendered ineffective.

(6) The incompatible provisions shall be rendered ineffective on the first day following the date of publication of the decision referred to in paragraph 4 of this Article in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina.”

The Constitutional Court has consistently held (see, for example, decision no. AP-2656/09 of 5 November 2013), that decisions declaring legislation unconstitutional do not have retroactive effect, unless it decides otherwise in accordance with Rule 61 § 1 of the Rules.

23.  Pursuant to Rule 62 § 1 of the Rules, in a decision granting an appeal, the Constitutional Court will quash the challenged decision and refer the case back to the court or to the body which rendered that decision, for renewed proceedings, unless the consequences of a breach of constitutional rights may be removed in some other manner.

  1. CIVIL PROCEDURE ACT 2003

24.  The Civil Procedure Act 2003 (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 53/0373/0519/06 and 98/15) has been in force since 5 November 2003. Section 264a of that Act reads as follows:

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by Bosnia and Herzegovina, a party may, within ninety days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file an application with the first-instance court which originally adjudicated the proceedings resulting in the decision violating the human right or fundamental freedom, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions in relation to reopening proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicants complained under Article 6 § 1 about the outcome of the civil proceedings outlined above. The relevant part of that Article reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility
    1. As regards Ms Vahida Jevtić

26.  The Government maintained that the application was inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies in respect of Ms Vahida Jevtić because, unlike the other applicants, she had failed to pursue the constitutional appeal.

27.  The applicants did not comment on this particular point.

28.  The Court reiterates that States are exempted from answering before an international body for their acts until they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 70, 25 March 2014). The Court has, however, also frequently underlined the need to apply the exhaustion rule with some degree of flexibility and without excessive formalism (ibid., § 76, and the authorities cited therein). It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 286, ECHR 2012 (extracts)).

29.  While it is true that one of the present applicants did not pursue the constitutional appeal, the fifty other present applicants did so, but their appeal was dismissed (see paragraph 16 above). The Court considers that in this way the domestic authorities were afforded the opportunity to remedy the breach alleged. The Court sees no reason to believe that the Constitutional Court would have decided otherwise if the remaining applicant had joined the constitutional appeal pursued by the fifty other applicants (see Vasilkoski and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 28169/08, § 46, 28 October 2010). Therefore, this Government’s objection must be rejected.

  1. As regards Mr Dženan Pušina

30.  The Government submitted that Mr Dženan Pušina could not claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention and that the application was therefore incompatible ratione personae with the provisions of the Convention for the purposes of Article 35 § 3 (a) of the Convention in his respect because he had not been a party to the impugned civil proceedings.

31.  The applicants clarified that Mr Dženan Pušina was a legal heir of the late Jasmina Pušina who had been a party to the impugned civil proceedings. They provided a copy of the relevant inheritance decision.

32.  In order to lodge an application in accordance with Article 34 of the Convention, an individual must be able to show that he or she was “directly affected” by the measure complained of (see İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 52, ECHR 2000VII; Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 33, ECHR 2008; and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 96, ECHR 2014). Moreover, in accordance with the Court’s practice and with Article 34 of the Convention, applications can only be lodged by, or in the name of, individuals who are alive (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90 and 8 others, § 111, ECHR 2009, and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu, cited above, § 96).

33.  In cases in which the direct victim of an alleged violation of the Convention has died, the Court has differentiated between applications where that victim died after he or she had lodged an application with the Court and those where he or she had already died beforehand.

34.  Where the direct victim died before the application was lodged with the Court, the Court’s approach has generally been restrictive. It has usually declined to grant standing to any other person unless that person was able to either demonstrate a direct effect on his or her own rights or where the complaint raised an issue of general interest pertaining to “respect for human rights” and the applicant(s) as heir(s) had a legitimate interest in pursuing the application (see Marie-Louise Loyen and Bruneel v. France, no. 55929/00, §§ 21-31, 5 July 2005; Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 48, ECHR 2009; and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu, cited above, § 98).

35.  In the present case, the Court notes that the late Jasmina Pušina, who was a party to the impugned civil proceedings, died on 24 January 2018. The Court further observes that Mr Dženan Pušina lodged a constitutional appeal in his capacity as husband and heir of the late Jasmina Pušina (see paragraph 12 above) and that the Constitutional Court did not reject his appeal but dealt with the merits of his case (see Micallef, cited above, § 49). Lastly, it is clear that Mr Dženan Pušina has a material interest in the outcome of the present case, as he stands to inherit any pecuniary award that may have resulted from the impugned civil proceedings (see Stoimenovikj and Miloshevikj v. North Macedonia, no. 59842/14, § 25, 25 March 2021). In these circumstances, this Government’s objection must also be rejected.

  1. The Court’s jurisdiction ratione materiae

36.  The Court notes that while the crux of the applicants’ complaint under Article 6 § 1 is the outcome of their civil proceedings, they also complain, although indirectly, about the outcome of their Constitutional Court proceedings (see paragraph 41 below). Although the Government did not raise an objection as to the applicability of this Article to the proceedings before the Constitutional Court, the Court considers that it has to address this issue of its own motion (see, mutatis mutandisBlečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, ECHR 2006-III).

37.  The Court is aware of the special role and status of a Constitutional Court, whose task is to ensure that the legislative, executive and judicial authorities comply with the Constitution and which, in those States that have made provision for a right of individual petition, affords additional legal protection to citizens at national level in respect of their fundamental rights guaranteed by the Constitution (see Süßmann v. Germany, 16 September 1996, § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). At the same time, the Court has consistently held that Constitutional Court proceedings do not in principle fall outside the scope of Article 6 § 1 (see Xero Flor w Polsce sp. z o.o. v. Poland, no. 4907/18, § 188, 7 May 2021, and the authorities cited therein). When there is a genuine and serious dispute relating to a civil right, like in the present case, Constitutional Court proceedings come within the scope of Article 6 § 1 of the Convention if their outcome is directly decisive for the right in question (ibid., § 191).

38.  In this connection, the Court notes that in the event of a successful appeal, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina does not confine itself to identifying the provision of the Constitution that has been breached and indicating the public authority responsible, but has the power to quash the impugned decision (see Rule 62 § 1 of its Rules in paragraph 23 above). It is therefore clear that the Constitutional Court proceedings were directly decisive for a dispute over the applicants’ civil right (see Avdić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 28357/11 and 2 others, §§ 33-39, 19 November 2013, in which the Court also applied Article 6 § 1 to proceedings before the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, although in another context).

39.  Accordingly, Article 6 § 1 was applicable to the Constitutional Court proceedings in the present case.

  1. Conclusion

40.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

41.  The applicants submitted that the domestic decisions rendered in their case were manifestly arbitrary. In support of their claim, they provided a final decision given by the Cantonal Court in Sarajevo in an almost identical case reaching the opposite conclusion (see paragraph 14 above). The fact that the State did not challenge that decision was, in their view, an indication that the decision rendered in that case was correct and that the decision rendered in their case was wrong. As a matter of pure logic, when domestic courts render opposite decisions in virtually identical situations, both those decisions could not be correct. The applicants also submitted that this had not been remedied by the Constitutional Court.

42.  The Government maintained that the Court was not a court of fourth instance. That being so, save in the event of evident arbitrariness, it was not the Court’s role to question the interpretation of the domestic law by the national courts. Likewise, it was not in principle the Court’s function to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings; it must respect the independence of those courts. In this regard, the Government referred to Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, § 50, 20 October 2011). In their view, the reasons given by the domestic courts in the impugned civil proceedings were not arbitrary, despite the existence of conflicting court decisions regarding the same legal question.

43.  The Court agrees with the Government that it is not its task to take the place of the domestic courts. It is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation. Its role is to verify whether the effects of such interpretation are compatible with the Convention (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, § 49, and the authorities cited therein).

44.  In the present case, the Court observes that judges and judicial clerks at the State Court brought a joint civil action under the Prohibition of Discrimination Act 2009 seeking some work-related benefits (see paragraph 5 above). The civil courts eventually severed their case into two cases on the grounds of the status of the claimants for reasons of judicial economy (see paragraph 8 above) and reached opposite conclusions regarding one of the key legal issues raised in those cases – that is, whether the benefits at issue could be granted also for the period before January 2013 (see paragraphs 10 and 14 above).

45.  As concerns the decisions given in the applicants’ civil case, the Court sees no reason to disagree with the Constitutional Court that they were clearly in line with the general rule of domestic constitutional law according to which decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect and that they were therefore not arbitrary (see paragraphs 16 and 22 above). The Court finds it appropriate to underline in this regard the importance of the principles of subsidiarity and shared responsibility. Protocol No. 15 to the Convention has inserted the principle of subsidiarity into the Preamble to the Convention (see Grzęda v. Poland [GC], no. 43572/18, § 324, 15 March 2022, and the authorities cited therein).

46.  The Court is mindful of the fact that an opposite decision was rendered in an almost identical case (see paragraph 14 above), namely in the case of the judges at the State Court, but this happened many months after the decision in the applicants’ case had become final. Moreover, the Court has already acknowledged that the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction. Such divergences may also arise within the same court. That, in itself, cannot be considered contrary to the Convention (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, § 51). The Court has set out the conditions in which conflicting decisions of domestic courts are in breach of the fair trial requirement enshrined in Article 6 § 1 of the Convention. One of these is the existence of “profound and long-standing” differences in domestic case-law (ibid., §§ 5254), which is clearly not the situation here.

47.  Before the Constitutional Court, the applicants claimed that they should have been awarded the allowances in question starting from 2009. The second- and third-instance judgments rendered in their case, awarding them those allowances starting from 2013, were, in their opinion, discriminatory and arbitrary (see paragraph 12 above). When the Cantonal Court in Sarajevo awarded those allowances to the judges starting from 2009, the applicants submitted that decision to the Constitutional Court and asserted that it proved their claim (see paragraph 15 above). However, relying on Rule 22 § 3 of its Rules (for the text of the Rule and the relevant case-law, see paragraph 21 above), the Constitutional Court decided that it could not take it into consideration because the applicants had notified it of that decision more than sixty days from the delivery of the last decision in their own case (see paragraph 16 above). The Constitutional Court thus treated the submission by the applicants of the decision rendered in the case of the judges as a new complaint under Rule 22 § 3 of its Rules, rather than a legal and factual development relevant to the case under Rule 21 § 6 of its Rules (see paragraph 20 above).

48.  In this regard, the Court has held that the rules governing the formal steps to be taken and the time-limits to be complied with in lodging an appeal are clearly aimed at ensuring a proper administration of justice and compliance, in particular, with the principle of legal certainty (see Cañete de Goñi v. Spain, no. 55782/00, § 36, ECHR 2002-VIII, and Nakov v. the Former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 68286/01, 24 October 2002). The Court has also recognised that, in view of the special role played by the Constitutional Court as the court of last resort for the protection of fundamental rights, proceedings before it may be more formal (see Arribas Antón v. Spain, no. 16563/11, § 50, 20 January 2015). While it is true that the Constitutional Court did not elaborate as to why it decided to treat the submission by the applicants of the decision rendered in the case of the judges as a new complaint under Rule 22 § 3 of its Rules, rather than a legal and factual development relevant to the case under Rule 21 § 6 of its Rules, the applicants did not complain before this Court that the way in which the Constitutional Court had interpreted and applied its procedural rules in their case was in itself arbitrary (see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12, §§ 83-85, 11 July 2017, and Lazarević v. Bosnia and Herzegovina, no. 29422/17, § 30, 14 January 2020).

49.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12

50.  The applicants further complained under Article 1 of Protocol No. 12 because they had been granted certain work-related allowances for the period after January 2013 only, while an analogous category of public servants had been granted those allowances also for the period before 2013. That provision reads as follows:

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

  1. Admissibility
    1. The Court’s jurisdiction ratione materiae

51.  While the Government did not raise an objection as to the applicability of this Article, the Court considers that it has to address this issue of its own motion (see, mutatis mutandisBlečić, cited above, § 67).

52.  The Court notes that the applicants in the present case were entitled to meal, travel and family separation allowances under domestic law at least in respect of the period after the Constitutional Court decision of January 2013 (see paragraph 7 above). Although it is not clear whether the applicants were entitled to those allowances also in respect of the period before January 2013 (see, for example, the domestic decision mentioned in paragraph 14 above), Article 1 of Protocol No. 12 extends the scope of protection not only to “any right set forth by law”, as the text of paragraph 1 might suggest, but beyond that. This follows in particular from paragraph 2, which further provides that no one may be discriminated against by a public authority (see Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia, no. 7798/08, § 104, 9 December 2010). According to paragraph 30 of the Explanatory Report to the Protocol No. 12, the term “public authority” covers the courts.

53.  Article 1 of Protocol No. 12 therefore applies to the facts of the present case.

  1. Other grounds for inadmissibility

54.  The Court notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

55.  The applicants argued that pursuant to the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006, read together with the Constitutional Court decision mentioned in paragraph 7 above, the judicial clerks at the State Court and the judges at that court were entitled to the same work-related allowances. Nevertheless, the applicants had been granted those allowances in respect of the period after January 2013 only, whereas the judges had been granted those allowances also for the period before 2013 (see paragraphs 10 and 14 above). Since neither the domestic courts nor the Government had indicated reasons, let alone provided objective and reasonable justification, for this differential treatment, the applicants maintained that they had been discriminated against.

56.  The Government disagreed, but failed to submit any arguments in that connection. They only referred to their arguments concerning Article 6 § 1 of the Convention set out in paragraph 42 above.

57.  Notwithstanding the difference in scope between the two Articles, the meaning of the notion of “discrimination” in Article 1 of Protocol No. 12 was intended to be identical to that in Article 14 of the Convention (see paragraph 18 of the Explanatory Report to the Protocol No. 12). Therefore, in applying the same term under Article 1 of Protocol No. 12, the Court sees no reason to depart from the established interpretation of “discrimination” (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 55, ECHR 2009, and Napotnik v. Romania, no. 33139/13, § 70, 20 October 2020).

58.  In this vein the Court reiterates that in the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed by the Convention, Article 14 affords protection against different treatment of individuals in analogous, or relevantly similar, situations. For the purposes of Article 14, a difference in treatment is discriminatory if it “has no objective and reasonable justification”, that is, if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality” between the means employed and the aim sought to be realised (see Advisory opinion on the difference in treatment between landowners’ associations “having a recognised existence on the date of the creation of an approved municipal hunters’ association” and landowners’ associations set up after that date [GC], request no. P16-2021-002, French Conseil d’État, § 72, 13 July 2022). The notion of discrimination within the meaning of Article 14 also includes cases where a person or group is treated, without proper justification, less favourably than another, even though the more favourable treatment is not called for by the Convention (see Biao v. Denmark [GC], no. 38590/10, § 90, 24 May 2016).

59.  The Court has also established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or “status”, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (see Fábián v. Hungary [GC], no. 78117/13, § 113, 5 September 2017). However, the list set out in Article 14 is illustrative and not exhaustive (see Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 70, ECHR 2010). The words “other status” (and a fortiori the French equivalent toute autre situation) have been given a wide meaning and their interpretation has not been limited to characteristics which are personal in the sense that they are innate or inherent (see Clift v. the United Kingdom, no. 7205/07, §§ 55-59, 13 July 2010). The Court has thus held that the holding, or otherwise, of high office (see Valkov and Others v. Bulgaria, nos. 2033/04 and 8 others, § 115, 25 October 2011), police rank (see Beeckman and Others v. Belgium (dec.), no. 34952/07, § 24, 18 September 2018), or, in some circumstances, military rank (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 72, Series A no. 22) can be regarded as “other status” for the purposes of Article 14.

60.  Turning to the present case, the Court considers that the judicial clerks (a category of public servants to which the applicants belong) and the judges at the State Court were in a relevantly similar situation for the purposes of this complaint, because the same legal regime applied to both categories of public servants in respect of meal, travel and family separation allowances (contrast Gellérthegyi and Others v. Hungary (dec.), nos. 78135/13 and 429/14, §§ 34-41, 6 March 2018). The fact that their legal status was different in many other respects is irrelevant. Indeed, the Court has held that the elements which characterise different situations, and determine their comparability, must be assessed in the light of the subject-matter and purpose of the measure which makes the distinction in question (see Fábián, cited above, § 121). The analysis of the question of whether or not two persons or groups are in a comparable situation for the purposes of an analysis of differential treatment and discrimination is thus both specific and contextual (see Advisory opinion on the difference in treatment between landowners’ associations “having a recognised existence on the date of the creation of an approved municipal hunters’ association” and landowners’ associations set up after that date, cited above, § 67).

61.  It is not in dispute that the judicial clerks – including the applicants in the present case – were granted the work-related allowances at issue in respect of the period after January 2013 only, whereas the judges were granted those allowances also for the period before January 2013 (see paragraphs 10 and 14 above). The two categories of public servants were thus treated differently. The Court has noted that the reasoning of the domestic courts was not directly based on an identifiable characteristic, or “status”, of the litigants, but it was couched in neutral terms (see paragraphs 10 and 14 above; contrast Carvalho Pinto de Sousa Morais v. Portugal, no. 17484/15, § 53, 25 July 2017). There is also no reason to believe that the domestic courts had discriminatory intent.

62.  However, the Court has held that a general policy or measure that has disproportionately prejudicial effects on a particular group may be considered discriminatory even where it is not specifically aimed at that group. Such a situation may amount to “indirect discrimination”, which does not necessarily require a discriminatory intent (see Biao, cited above, § 103).

63.  The special feature of the instant case is that the judges and the judicial clerks at the State Court brought a joint civil action relying on the same legal provisions, that the civil courts then severed their case into two cases on the grounds of their status (see paragraph 8 above) and reached opposite conclusions regarding one of the key legal issues raised in those cases. As a result of that special set of circumstances, all of the judicial clerks at the State Court were granted meal, travel and family separation allowances in respect of the period after January 2013 only, whereas all of the judges were granted those benefits also for the period before January 2013. Accordingly, the Court finds that this difference in treatment was based on “other status” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 12.

64.  It remains to be established whether that difference in treatment of individuals in analogous or relevantly similar situations was objectively justified (see paragraph 58 above).

65.  In this regard, the Court reiterates that once the applicant has shown a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 57, ECHR 2005-XII). The Government did not offer any justification for this difference in treatment (see paragraph 56 above). The same is true in respect of the domestic courts (see paragraph 14 above). That being the case, the Court cannot but conclude that this difference in treatment had no objective and reasonable justification.

66.  While the Court has already acknowledged that the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction (see paragraph 46 above), having regard to the very particular circumstances of the present case set out above and where no justification whatsoever was submitted, the Court considers that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

67.  The applicants further maintained that the outcome of the proceedings complained of was contrary to Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

68.  The Government contested that argument.

69.  The Court notes that these complaints are linked to those examined above and must therefore likewise be declared admissible.

70.  Having regard to its finding under Article 1 of Protocol No. 12 in paragraph 66 above, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has also been a violation of Article 14 of the Convention or Article 1 of Protocol No. 1.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

72.  The applicants claimed different sums in respect of pecuniary damage, corresponding to the part of their civil claim rejected by the Cantonal Court in Sarajevo (see paragraph 10 above). They also claimed 1,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage.

73.  The Government contested the applicants’ claims as unfounded.

74.  The Court notes that the finding of a violation in paragraph 66 above allows the applicants to seek re-examination of their case (see paragraph 24 above). Consequently, the Court considers that there is no call to award the applicants any sum on account of pecuniary damage. However, it awards the applicants the full amount claimed in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

75.  The applicants claimed EUR 80,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 9,000 for those incurred before the Court.

76.  The Government considered that claim to be unsubstantiated.

77.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. That is to say, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the breaches found or to obtain redress. The Court requires itemised bills and invoices that are sufficiently detailed to enable it to determine to what extent the above requirements have been met (see Ališić and Others v. Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 60642/08, § 158, ECHR 2014). Simple reference to the tariff fixed by the local bar associations, for example, is insufficient in this regard. In the present case, the Court notes that the applicants have not submitted any evidence (bills or invoices) about the costs and expenses incurred. Therefore, their claim is rejected for lack of substantiation.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  4. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,000 (one thousand euros) each, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 October 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth Gabriele                                 Kucsko-Stadlmayer
 Deputy Registrar                                         President

 

Copyright © 2023 Pravosudna akademija, Srbija