Aplikant se žalio po članu 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka pred Ustavnim sudom, jer mu Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije dao priliku da se izjasni na odgovore na apelaciju koje su dostavili drugi učesnici u postupku.

Osporeni postupak Ustavnog suda tiče se pravičnost i ishoda postupka za ratne zločine koji je vođen protiv aplikanta pred Sudom BiH i, posebno, tiče se pitanja da li je Apelaciono veće tog suda propustilo da razmotri predlog aplikanta da se ponovno ispitaju svedoci koji su svedočili protiv njega. Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su, postupajući u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda, dostavili svoje izjašnjenje. Ta izjašnjenja Ustavni sud nije dostavio aplikantu, jer to nisu predviđala Pravila suda, koja su važila u to vreme.

Dana 11. marta 2020. godine Ustavni sud je odbacio aplikantov predmet. Ta odluka aplikantu je uručena 2. juna 2020. godine. U cilju usklađivanja postupka sa praksom Evropskog suda, Ustavni sud je kasnije odlučio da počne sva izjašnjenja da dostavlja apelantima na komentare.

Pozivajući se na principe utvrđene u svojoj sudskoj praksi u vezi sa pojmom „nepostojanje značajne štete”, Sud se nije složio sa vladom da aplikant nije pretrpio “značajnu štetu” u smislu člana 35. stav 3 (b) Konvencije time što nije bio obavešten o navedenom izjašnjenju. Dok nedostavljeno izjašnjenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine nije sadržavalo ništa novo ili relevantno za ovaj predmet, Sud Bosne i Hercegovine se u svom izjašnjenju nije ograničio na ponavljanje razloga datih u pobijanoj odluci tog suda. Tvrdio je da aplikant zapravo nije podneo zahtev za ponovno ispitivanje svedoka protiv njega i pozvao se, s tim u vezi, na zapisnik sa jednog od ročišta održanih pred navedenim sudom. Štaviše, Ustavni sud se u svojoj odluci izričito oslonio na te argumente. Shodno tome, Sud odbacuje prigovor Vlade.

Sud ponavlja da pravo na kontradiktornost postupka garantovano članom 6. stav 1. Konvencije znači u krivičnom predmetu da se i tužiocu i odbrani mora dati prilika da se upoznaju sa izjašnjenjima i dokazima koje izvede druga strana i da daju svoj komentar na ista. Mogu se naći različiti načini na koje nacionalno pravo može ispuniti taj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svesna da je izjašnjenje podneseno i da ima realnu mogućnost da da svoj odgovor na isto.

U ovom konkretnom smislu, sve što zahteva pravo na kontradiktorni postupak jeste da strane imaju uvid na sva dostavljena izjašnjenja i da mogu dati svoje odgovore na njih, a u cilju uticanja na odluku suda. U praksi se radi samo o prosleđivanju izjašnjenja jedne strane drugoj i određivanju roka za eventualne odgovore na ista. Reč je o jednostavnoj administrativnoj proceduri koji će produžiti postupak za najviše nekoliko sedmica. U tom smislu, Sud ponavlja da se obaveza okončanja suđenja u razumnom roku ne može tumačiti na način koji bi prekršio druga procesna prava iz člana 6. Prema tome, sprovedena procedura nije aplikantu omogućila da pravilno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i samim time ga je lišila prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET BAOTIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 49560/20)

PRESUDA

STRAZBUR

18. oktobar 2022.godine

Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Baotić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:

Tim Eicke, Predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije, i Ilse Freiwirth, zamjenik registrara Odjela,

Imajući u vidu:

Postupak u ovom predmetu pokrenut je aplikacijom protiv Bosne i Hercegovine (br. 22893/05), koju je Sudu podnio g. Mate Baotić, državljanin

Bosne i Hercegovine i Hrvatske, rođen 1967. godine sa prebivalištem u Orašju (“aplikant”), kojeg zastupa g. D. Dabić, advokat iz Orašja, dana 30. oktobra 2022.godine, u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”);

odluku Suda da Vladu Bosne i Hercegovine (“vlada”) koju zastupa v.d. zastupnica H. Bačvić obavijesti o žalbi koja se odnosi na pravo na kontradiktornost postupka pred Ustavnim sudom i odluci da preostali dio aplikacije proglasi nedopuštenim; i izjašenjenja stranaka.

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 27. septembra 2022. godine,

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

OKOLNOSTI PREDMETA

Aplikant se žalio po članu 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka pred Ustavnim sudom, jer mu Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije dao priliku da se izjasni na odgovore na apelaciju koje su dostavili drugi učesnici u postupku.
Osporeni postupak Ustavnog suda tiče se pravičnost i ishoda postupka za ratne zločine koji je vođen protiv aplikanta pred Sudom BiH i, posebno, tiče se pitanja da li je Apelaciono vijeće tog suda propustilo da razmotri prijedlog aplikanta da se ponovno ispitaju svjedoci koji su svjedočili protiv njega. Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su, postupajući u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda, dostavili svoje izjašnjenje. Ta izjašnjenja Ustavni sud nije dostavio aplikantu, jer to nisu predviđala Pravila suda, koja su važila u to vrijeme. Dana 11. marta 2020. godine Ustavni sud je odbacio aplikantov predmet. Ta odluka aplikantu je uručena 2. juna 2020. godine. U cilju usklađivanja postupka sa praksom Evropskog suda, Ustavni sud je kasnije odlučio da počne sva izjašnjenja da dostavlja apelantima na komentare.

OCJENA SUDA

I. DOPUŠTENOST

Pozivajući se na principe utvrđene u svojoj sudskoj praksi u vezi sa pojmom „nepostojanje značajne štete” (vidi Sylka protiv Poljske (odl.), br. 19219/07, § 27, od 3. juna 2014. godine), Sud se nije složio sa vladom da aplikant nije pretrpio “značajnu štetu” u smislu člana 35. stav 3 (b) Konvencije time što nije bio obaviješten o navedenom izjašnjenju. Dok nedostavljeno izjašnjenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine nije sadržavalo ništa novo ili relevantno za ovaj predmet, Sud Bosne i Hercegovine se u svom izjašnjenju nije ograničio na ponavljanje razloga datih u pobijanoj odluci tog suda. Tvrdio je da aplikant zapravo nije podnio zahtjev za ponovno ispitivanje svjedoka protiv njega i pozvao se, s tim u vezi, na zapisnik sa jednog od ročišta održanih pred navedenim sudom. Štaviše, Ustavni sud se u svojoj odluci izričito oslonio na te argumente (vidi BENet Praha, spol. s r.o. protiv Češke Republike, br. 33908/04, stav 135., od 24. februara 2011. godine; Hrdalo protiv Hrvatske, br. 23272/07, stav 37., od 27. septembra 2011. godine i Maravić Markeš protiv Hrvatske, br. 70923/11, stav 52., 9. januara 2014. godine, Holub protiv Češke Republike (odl.), br. 24880/05, od 14. decembra 2010. godine). Shodno tome, Sud odbacuje prigovor Vlade.
Sud napominje da aplikacija nije ni očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije, niti je nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

II. OSNOVANOST

Sud ponavlja da pravo na kontradiktornost postupka garantovano članom 6. stav 1. Konvencije znači u krivičnom predmetu da se i tužiocu i odbrani mora dati prilika da se upoznaju sa izjašnjenjima i dokazima koje izvede druga strana i da daju svoj komentar na ista. Mogu se naći različiti načini na koje nacionalno pravo može ispuniti taj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je izjašnjenje podneseno i da ima realnu mogućnost da da svoj odgovor na isto (vidi Murtazaliyeva protiv Rusije [VV], br. 36658/05, stav 91, od 18. decembra 2018. godine; vidi, takođe, Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stav 42, od 25. aprila 2013. godine). U tom kontekstu, pridaje se poseban značaj mogućnosti pojave na ročištu kao i organizaciji sudstva i izricanju pravde (vidi, između ostalih autoriteta, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stav 140., ESLJP 2005‑IV).
Vlada je pozvala Sud da usvoji manje restriktivan pristup tokom ispitivanja da li bi odgovor aplikanta mogao imati bilo kakav uticaj na osporenu odluku kao u Verdú Verdú protiv Španije, br. 43432/02, stavovi 2728, od 15. februara 2007. godine, i tamo citiranih vlasti. Sud je, međutim, prvo uzeo u obzir posebne okolnosti tog predmeta i izričito se pozvao na te posebne okolnosti u tom predmetu (vidi Verdú Verdú, naveden iznad, stav 28.). Dalje, ističe da je u kasnijim odlukama potvrdio svoju utvrđenu praksu, iznad navedenu (vidi Hudáková i ostali protiv Slovačke, br. 23083/05, stavovi 28-29., od 27. aprila 2010. godine; BENet Praha, spol. s r.o., naveden iznad, stav 140.; i Maravić Markeš, naveden iznad, stav 52.).
Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da bi prestrogo tumačenje pravila moglo biti u suprotnosti s načelom procesne ekonomičnosti i da bi predstavljalo nesrazmjeran teret funkcionisanju Ustavnog suda. U ovom konkretnom smislu, sve što zahtijeva pravo na kontradiktorni postupak jeste da strane imaju uvid na sva dostavljena izjašnjenja i da mogu dati svoje odgovore na njih, a u cilju uticanja na odluku suda. U praksi se radi samo o proslijeđivanju izjašnjenja jedne strane drugoj i određivanju roka za eventualne odgovore na ista. Riječ je o jednostavnoj administrativnoj proceduri koji će produžiti postupak za najviše nekoliko sedmica. U tom smislu, Sud ponavlja da se obaveza okončanja suđenja u razumnom roku ne može tumačiti na način koji bi prekršio druga procesna prava iz člana 6. (vidi Nideröst-Huber protiv Švicarske, od 18. februara 1997. godine, stav 30, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I i BENet Praha, spol.s r.o., gore citirano, stav 141.).
Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. u predmetima koji pokreću pitanja slična onima u ovom predmetu (vidi Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, st. 59-66, ESLJP 2005 V; BENet Praha, spol. s r.o., gore citirano, stavovi 139-46; Hrdalo, gore citirano, stavovi 34-40; i Maravić Markeš, gore citirano, stavovi 46-57). Smatra da Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili argument koji bi Sud mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu.
Prema tome, sprovedena procedura nije aplikantu omogućila da pravilno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i samim time ga je lišila prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

Aplikant nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu. Stoga, Sud smatra da nema potrebe da mu se dosudi bilo kakav iznos po toj osnovi.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE, JEDNOGLASNO

Proglasio aplikaciju dopuštenom;
Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi dana 18. oktobra 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Ilse Freiwirth	Tim Eicke
zamjenik registrara	predsjednik

____________________________________________________________________________

Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava
http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

FOURTH SECTION

CASE OF BAOTIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 49560/20)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 October 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Baotić v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

Tim Eicke, President,

Faris Vehabović,

Pere Pastor Vilanova, Judges,

and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 49560/20) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 30 October 2020 by a national of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Mato Baotić, born in 1967 and detained in Orašje (“the applicant”) who was represented by Mr D. Dabić, a lawyer practising in Orašje;

the decision to give notice of the complaint concerning the right to adversarial proceedings before the Constitutional Court to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their Acting Agent, Ms H. Bačvić, and to declare inadmissible the remainder of the application; and

the parties’ observations.

Having deliberated in private on 27 September 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1. The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention about the fairness of Constitutional Court proceedings, because the Constitutional Court had not allowed him an opportunity to comment on observations filed by other participants in the proceedings.

2. The impugned Constitutional Court proceedings concerned the fairness and outcome of the applicant’s war crimes trial before the Court of Bosnia and Herzegovina and, in particular, the issue whether the Appeals Chamber of that court had failed to consider his motion to have re-examined witnesses against him. In accordance with Rule 23 of the Rules of the Constitutional Court, the Court of Bosnia and Herzegovina and the Prosecutor of Bosnia and Herzegovina submitted their observations. Since this was not envisaged by its Rules at that time, the Constitutional Court did not transmit them to the applicant. On 11 March 2020 it dismissed the applicant’s case. That decision was served on the applicant on 2 June 2020. With a view to harmonising its procedure with the case-law of this Court, the Constitutional Court has later decided to start transmitting all observations to the appellants for comments.

THE COURT’S ASSESSMENT

ADMISSIBILITY

3. The Court, referring to the principles established in its case-law regarding the notion of “significant disadvantage” (see Sylka v. Poland (dec.), no. 19219/07, § 27, 3 June 2014), disagrees with the Government that the applicant did not suffer any “significant disadvantage” for the purposes of Article 35 § 3 (b) of the Convention by the non-communication of the observations in question. Whereas the non-communicated observations of the Prosecutor of Bosnia and Herzegovina did not contain anything new or relevant to the case, the Court of Bosnia and Herzegovina did not limit itself in its observations to restating the reasons given in the contested decision of that court. It asserted that the applicant had in fact failed to lodge a motion to have re-examined witnesses against him and referred, in that regard, to the minutes of one of the hearings held before that court. Moreover, the Constitutional Court explicitly relied on those arguments in its decision (see BENet Praha, spol. s r.o. v. the Czech Republic, no. 33908/04, § 135, 24 February 2011; Hrdalo v. Croatia, no. 23272/07, § 37, 27 September 2011; and Maravić Markeš v. Croatia, no. 70923/11, § 52, 9 January 2014; contrast Holub v. the Czech Republic (dec.), no. 24880/05, 14 December 2010). Accordingly, the Court dismisses the Government’s objection.

4. The Court notes that the application is otherwise neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

MERITS

5. The Court reiterates that the right to an adversarial trial guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention means, in a criminal case, that both prosecution and defence must be given the opportunity to have knowledge of and comment on the observations filed and the evidence adduced by the other party. Various ways are conceivable in which national law may meet this requirement. However, whatever method is chosen, it should ensure that the other party will be aware that observations have been filed and will have a real opportunity to comment on them (see Murtazaliyeva v. Russia [GC], no. 36658/05, § 91, 18 December 2018; see also, Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, § 42, 25 April 2013). In this context, importance is attached to appearances as well as to the increased sensitivity to the fair administration of justice (see, among other authorities, Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 140, ECHR 2005‑IV).

6. The Government invited the Court to adopt a less strict approach by examining whether the applicant’s response could have had any influence on the impugned decision, like in Verdú Verdú v. Spain, no. 43432/02, §§ 27-28, 15 February 2007, and the authorities cited therein. The Court, however, first takes note of the special circumstances of that case and the explicit reference to those special circumstances in that case (see Verdú Verdú, cited above, § 28). It further observes that in its subsequent decisions it has confirmed its established case-law mentioned above (see Hudáková and Others v. Slovakia, no. 23083/05, §§ 28-29, 27 April 2010; BENet Praha, spol. s r.o., cited above, § 140; and Maravić Markeš, cited above, § 52).

7. The Court cannot accept the Government’s contention that too strict an interpretation of the rule could contravene the principle of procedural economy and that it would place a disproportionate burden on the functioning of the Constitutional Court. In this particular context all that the right to adversarial proceedings requires is for the parties to have the opportunity to have knowledge of and comment on all observations submitted, with a view to influencing the court’s decision. In practice it is just a matter of forwarding the observations of one party to the other party and setting a deadline for possible comments. This is a straightforward administrative act which will prolong the proceedings for several weeks at most. In this context the Court reiterates that the obligation to complete a trial within a reasonable time cannot be interpreted in such a way as would violate other procedural rights under Article 6 (see Nideröst-Huber v. Switzerland, 18 February 1997, § 30, Reports of Judgments and Decisions 1997-I and BENet Praha, spol. s r.o., cited above, § 141).

8. The Court has often found violations of Article 6 § 1 in cases raising issues similar to that of the present case (see Milatová and Others v. the Czech Republic, no. 61811/00, §§ 59-66, ECHR 2005‑V; BENet Praha, spol. s r.o., cited above, §§ 139-46; Hrdalo, cited above, §§ 34-40; and Maravić Markeš, cited above, §§ 46-57). It considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in this case.

9. Accordingly, the procedure followed did not enable the applicant to participate properly in the proceedings before the Constitutional Court and thus deprived him of a fair hearing within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. There has therefore been a violation of that provision.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

10. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;

Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 18 October 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Ilse Freiwirth Tim Eicke
Deputy Registar President