Simić protiv Bosne i Herzegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
17.05.2022
Članovi
10
10-1
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
Broj predstavke
39764/20
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Odbor
Sažetak
Aplikant je Mirko Simić, državljanin Bosne i Hercegovine koji živi u Brčkom. On je advokat.

Predmet se odnosi na vic koji je g. Simić ispričao na sudu kako bi ilustrovao svoju kritiku postupka u kojem je on zastupao klijenta. Zbog toga je kažnjen zbog nepoštivanja suda (novčanom kaznom od 1.000 KM). Odluka je potvrđena po žalbi.

Pozivajući se na član 10. Konvencije (sloboda izražavanja), aplikant se žali da njegova sloboda izražavanja nije ispoštovana.

Sud prvo primećuje da su kritičke primedbe, koje su domaći sudovi ocenili uvredljivim, aplikant izneo u kontekstu sudskog postupka. Drugim rečima, one su izrečene u okolnostima u kojima su prava njegovog klijenta, prirodno, morala biti energično branjena (vidi predmet Radobuljac protiv Hrvatske). Štaviše, primedbe su iznesene u žalbi, za razliku od kritike sudije izrečene, na primer, u medijima (vidi Morice protiv Francuske [Veliko vijeće], br. 29369/10). Dakle, šira javnost nije bila upoznata sa njima. Domaći sudovi, u svom ispitivanju slučaja, nisu dali dovoljnu težinu kontekstu u kojem su navedene primedbe.

Štaviše, Sud nije uveren da bi se aplikantove primedbe, suprotno onome što je tvrdila Vlada, mogle protumačiti kao neopravdani lični napadi s isključivom namerom da se uvredi sud, ili članovi suda. Zaista, njegovi komentari su bili usmereni na način na koji je drugostepeni sud primenio pravila o dokazivanju u slučaju njegovog klijenta. Iako je tačno da je ton osporenih primedbi bio zajedljiv, ili čak sarkastičan, upotreba takvog tona u primedbama o sudijama smatrana je kompatibilnom sa članom 10.

Sud se slaže sa Vladom i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da advokati, kao nezavisni profesionalci, igraju ključnu ulogu u osiguravanju poverenja javnosti u sudove. Ta posebna uloga advokata u sprovođenju pravde podrazumeva niz dužnosti; posebno, njihovo profesionalno ponašanje mora biti diskretno, pošteno i dostojanstveno. Međutim, da bi građani imali poverenje u sprovođenje pravde, moraju imati poverenja u sposobnost pravne profesije da obezbedi efektivno zastupanje.

Gore navedeni elementi navode Sud na zaključak da razlozi koje su naveli domaći sudovi da opravdaju mešanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nisu bili „relevantni i dovoljni“. Sud ima na umu suštinski supsidijarnu ulogu sistema Konvencije. Međutim, imajući u vidu propust domaćih sudova da pruže relevantne i dovoljne razloge da opravdaju mešanje u pitanju, Sud zaključuje da se ne može reći da su primenili standarde koji su bili „u skladu sa principima sadržanim u članu 10” ili da su „svoje odluke zasnivali na prihvatljivoj proceni relevantnih činjenica“. Sud shodno tome zaključuje da mešanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

Ovaj nalaz čini nepotrebnim da Sud ispituje da li je iznos novčane kazne u ovom slučaju bio srazmeran cilju kojem se težilo.

Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ČETVRTI ODJEL

PREDMET SIMIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija broj 39764/20)

PRESUDA 

STRASBOURG

17.05.2022. godine

Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće uredničke izmjene.  

U predmetu Simić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), koji zasjeda kao komisija sastavljena od:   

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudija, i
Ilse Freiwirth, zamjenica registara Odjela;

Imajući u vidu Aplikaciju (broj 39764/20), protiv Bosne i Hercegovine koju je dana 30.7.2020. godine, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljem tekstu „Konvencija“), Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine g. Mirko Simić nastanjen u Brčkom (u daljem tekstu „aplikant“), a koga je zastupao g. A. Ramić, advokat iz Brčkog; Odluku da se o Aplikaciji obavijesti vlada Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu „Vlada“), koju je zastupala v.d. zastupnica, gđa. J. Cvijetić; izjašnjenje stranaka;

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 26.04.2022. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

PREDMET SLUČAJA

  1. Aplikant je zastupao tužitelja u parničnom postupku u vezi sa naknadom štete. Parnični sud je djelimično uvažio zahtjev tužitelja. U svojoj reviziji izjavljenoj u vezi sa pravnim pitanjima, aplikant je ispričao šalu o profesoru koji je od studenata tražio da navedu i imena, a ne samo broj žrtava bombardiranja Hirošime, i rekao da ga je drugostepeni sud tretirao isto kao što je u toj šali profesor tretirao svoje studente. Dana 22.11.2017. godine Apelacioni sud distrikta Brčko, postupajući kao sud trećeg stepena, odbio je reviziju izjavljenu u vezi sa pravnim pitanjima. Također, dana 20.12.2017. godine, isti sud je aplikantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000 konvertibilnih maraka (oko 510 eura) zbog nepoštovanja suda. Taj sud je smatrao da su aplikantove primjedbe bile uvredljive. Apelacioni sud Brčko Distrikta u drugačijem sastavu i Ustavni sud, dana 26.03.2018. godine, odnosno 26.03.2020. godine, potvrdili su Rješenje od 20.12.2017. godine. Pozvali su se na predmet Žugić protiv Hrvatske (broj 3699/08, 31.05.2011. godine), u kojem Sud nije našao povredu člana 10. Konvencije. Aplikant je novčanu kaznu platio 2018. godine.

OCJENA SUDA

  1. Aplikant se žalio prema članu 10. Konvencije, jer je novčano kažnjen zbog nepoštovanja suda.
  2. Sud primjećuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3 (a) Konvencije, niti je neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Iz tog razloga se mora proglasiti prihvatljivom.
  3. Strane su saglasne da je kažnjavanje aplikanta zbog nepoštovanja suda predstavljalo uplitanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, da je to uplitanje bilo propisano zakonom i da se njime nastojao postići legitiman cilj očuvanja autoriteta pravosuđa. Stoga još ostaje da se ispita da li je to uplitanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10. Konvencije. Opća načela za ocjenu neophodnosti uplitanja u ostvarivanje slobode izražavanja u ovom konkretnom kontekstu ponovljena su u presudi Radobuljac protiv Hrvatske (broj 51000/11, tačke 56-61, 28.6.2016.godine). Naročito, Sud mora posmatrati sporno uplitanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi zbog kojih se aplikant tereti, kao i kontekst u kojem su iznesene. Sud, također, posebno mora utvrditi da li je uplitanje o kojem je riječ „srazmjerno legitimnim ciljevima koji se nastoje postići“, te da li su razlozi koje navode domaće vlasti kako bi ga opravdale „relevantni i dostatni“. Pri tome se Sud mora uvjeriti da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10. i, štaviše, da su svoju odluku zasnovale na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica.
  4. Sud prvo zapaža da je sporne primjedbe, koje su domaći sudovi smatrali uvredljivima, aplikant iznio u kontekstu sudskog postupka. Drugim riječima, one su iznesene pred forumom pred kojim je prirodno da su se prava njegovog klijenta trebala energično braniti (vidi presudu Radobuljac, citiranu gore, tačka 62, i druge izvore citirane u njoj). Nadalje, primjedbe su iznesene u žalbi, za razliku od kritike sudije koja je izrečena, na primjer, u medijima (vidi Morice protiv Francuske [VV], broj 29369/10, tačke 136-38, ESLJP 2015. godine). Prema tome, šira javnost nije znala za njih. Prilikom razmatranja ovog predmeta, domaći sudovi nisu dali dovoljno težine kontekstu u kojem su primjedbe iznesene.
  5. Štaviše, Sud nije uvjeren, suprotno tvrdnjama Vlade, da bi se primjedbe aplikanta mogle protumačiti kao neopravdan lični napad čija je jedina namjera da uvrijedi sud ili članove suda (vidi Čeferin protiv Slovenije, broj 40975/08, tačka 59, 16.1.2018. godine, za razliku od presude Žugić, citirane gore, tačka 47). Zaista, njegovi komentari su se odnosili na način na koji je drugostepeni sud primijenio pravila o dokazima u slučaju njegovog klijenta. Iako je istina da je ton spornih primjedbi bio zajedljiv, ili čak sarkastičan, korištenje takvog tona u primjedbama o sudijama smatralo se spojivim sa članom 10. (vidi presudu Morice, citiranu gore, tačka 139)
  6. Sud se slaže s Vladom i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da advokati, kao neovisne stručne osobe, imaju ključnu ulogu u osiguravanju da sudovi uživaju povjerenje javnosti. Ta posebna uloga advokata u pravosudnom postupku podrazumijeva niz obaveza. Naročito, njihovo  profesionalno držanje mora biti diskretno, iskreno i dostojanstveno (vidi presudu Morice, citiranu gore, tačka 133). Međutim, da bi javnost imala povjerenja u pravosudni postupak ona mora imati povjerenja u sposobnost pravne profesije da pruži efikasno zastupanje (ibid, tačka 132).
  7. Navedeni elementi su naveli Sud na zaključak da razlozi koje su domaći sudovi iznijeli kako bi opravdali uplitanje u pravo aplikanta na slobodu izražavanja nisu „relevantni i dostatni“. Sud ima u vidu fundamentalno supsidijarnu ulogu sistema Konvencije (vidi, na primjer, Dubská i Krejzová protiv Češke Republike [VV], broj 28859/11 i 28473/12, tačka 175, ESLJP 2016. godine). Međutim, imajući u vidu propust domaćih sudova da pruže relevantne i dostatne razloge kojima bi opravdali uplitanje o kojemu je riječ, Sud smatra da se ne može reći da su oni primijenili standarde koji su „u skladu s načelima sadržanim u članu 10.“ ili da su „zasnovali svoje odluke na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica“. Sud, dakle, zaključuje da uplitanje u pravo aplikanta na slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
  8. S obzirom na ovo utvrđenje, nije potrebno da Sud ispituje da li je visina novčane kazne u predmetnom slučaju bila srazmjerna cilju koji se nastojao postići.
  9. Zbog svega navedenog, donesen je zaključak da je došlo do povrede člana 10.  Konvencije.

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Na ime materijalne štete, aplikant je zatražio 510 eura (EUR) što odgovara iznosu novčane kazne koja mu je izrečena zbog nepoštovanja suda (vidi tačku 1. ove presude). Također je tražio 4.500 eura na ime nematerijalne štete, te 2.550 eura na ime troškova i izdataka koje je imao pred Ustavnim sudom i ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila aplikantova potraživanja.
  3. Sud je utvrdio da izricanje novčane kazne aplikantu zbog nepoštovanja suda predstavlja kršenje člana 10. Konvencije. Prema tome, postoji dovoljna uzročno-posljedična veza između navodne materijalne štete i utvrđene povrede. Sud stoga prihvaća zahtjev aplikanta za naknadu materijalne štete u iznosu izrečene novčane kazne. Sud mu, dakle, dosuđuje  510 eura po ovom osnovu, uvećano za svaki porez koji mu može biti zaračunat. Kada je riječ o nematerijalnoj šteti, Sud dosuđuje iznos koji je zatražio aplikant, plus svaki porez koji bi se mogao zaračunati. Konačno, s obzirom na dokumente koje ima u posjedu, Sud smatra opravdanim dosuditi puni iznos koji aplikant potražuje na ime troškova i izdataka, uvećan za svaki porez koji mu se može zaračunati.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD  JE, JEDNOGLASNO,

  1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;

  2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 10.  Konvencije;

  3. Utvrdio:

a)  da tužena država u roku od tri mjeseca mora platiti aplikantu sljedeće iznose pretvorene u valutu tužene države po tečaju na dan izmirenja:

(i)  510 EUR (pet stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete;

(ii) 4.500 EUR (četiri hiljade pet stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(iii)  2.550 EUR (dvije hiljade pet stotina i pedeset eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i zadataka;

b)   da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 17.05. 2022. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Ilse Freiwirth                                                                     Tim Eicke

zamjenica registrara                                                          predsjednik

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF SIMIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 39764/20)

JUDGMENT

STRASBOURG

17 May 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Simić v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Tim Eicke, President,
 Faris Vehabović,
 Pere Pastor Vilanova, judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 39764/20) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 30 July 2020 by a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Mirko Simić, who lives in Brčko (“the applicant”) and who was represented by Mr A. Ramić, a lawyer practising in Brčko;

the decision to give notice of the application to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their Acting Agent, Ms J. Cvijetić;

the parties’ observations.

Having deliberated in private on 26 April 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The applicant represented the plaintiff in civil proceedings concerning damages. The civil courts upheld the plaintiff’s claim in part. In his appeal on the points of law, the applicant told a joke about a professor who expected his students to provide the names, and not only the number, of the victims of the bombing of Hiroshima, and stated that the second-instance court had treated him like the professor treated his students in that joke. On 22 November 2017 the Brčko District Court of Appeal, acting as the third-instance court, rejected the appeal on the points of law. Furthermore, on 20 December 2017 the same court fined the applicant 1,000 convertible marks (approximately 510 euros) for contempt of court. It considered the applicant’s remarks to be insulting. On 26 March 2018 and 26 March 2020, the Brčko District Court of Appeal, in another formation, and the Constitutional Court, respectively, upheld the decision of 20 December 2017. They relied on Žugić v. Croatia (no. 3699/08, 31 May 2011), in which the Court found no violation of Article 10 of the Convention. The applicant paid the fine in 2018.

THE COURT’S ASSESSMENT

2.  The applicant complained under Article 10 of the Convention because he had been fined for contempt of court.

3.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

4.  The parties agree that the applicant’s punishment for contempt of court amounted to an interference with his right to freedom of expression, that the interference was prescribed by law and that it pursued the legitimate aim of maintaining the authority of the judiciary. It remains therefore to be examined whether the interference was “necessary in a democratic society” within the meaning of Article 10 of the Convention. The general principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression in this particular context were restated in Radobuljac v. Croatia (no. 51000/11, §§ 56-61, 28 June 2016). Notably, the Court must look at the impugned interference in the light of the case as a whole, including the content of the remarks held against the applicant and the context in which they were made. In particular, it must determine whether the interference in question was “proportionate to the legitimate aims pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based their decisions on an acceptable assessment of the relevant facts.

5.  The Court first notes that the critical remarks, which were regarded as insulting by the domestic courts, were made by the applicant in the context of judicial proceedings. In other words, they were made in a forum where his client’s rights were naturally to be vigorously defended (see Radobuljac, cited above, § 62, and other authorities cited therein). Moreover, the remarks were conveyed in an appeal, as opposed to criticism of a judge voiced in, for instance, the media (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, §§ 136-38, ECHR 2015). Thus, the general public were not aware of them. The domestic courts, in their examination of the case, failed to give sufficient weight to the context in which the remarks had been made.

6.  What is more, the Court is not convinced that the applicant’s remarks, contrary to what has been argued by the Government, could be interpreted as gratuitous personal attacks with the sole intent to insult a court, or members of a court (see Čeferin v. Slovenia, no. 40975/08, § 59, 16 January 2018, and contrast Žugić, cited above, § 47). Indeed, his comments were aimed at the manner in which the second-instance court had applied the rules of evidence in his client’s case. While it is true that the tone of the impugned remarks was caustic, or even sarcastic, the use of such a tone in remarks about judges has been regarded as compatible with Article 10 (see Morice, cited above, § 139).

7.  The Court agrees with the Government and the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina that lawyers, as independent professionals, play a key role in ensuring that the courts enjoy public confidence. That special role of lawyers in the administration of justice entails a number of duties; notably, their professional conduct must be discreet, honest and dignified (see Morice, cited above, § 133). However, for members of the public to have confidence in the administration of justice they must have confidence in the ability of the legal profession to provide effective representation (ibid., § 132).

8.  The above elements lead the Court to conclude that the reasons adduced by the domestic courts to justify the interference with the applicant’s right to freedom of expression were not “relevant and sufficient”. The Court is mindful of the fundamentally subsidiary role of the Convention system (see, for instance, Dubská and Krejzová v. the Czech Republic [GC], nos. 28859/11 and 28473/12, § 175, ECHR 2016). However, bearing in mind the failure of the domestic courts to provide relevant and sufficient reasons to justify the interference in question, the Court finds that they cannot be said to have applied standards that were “in conformity with the principles embodied in Article 10” or to have “based their decisions on an acceptable assessment of the relevant facts”. The Court accordingly concludes that the interference with the applicant’s right to freedom of expression was not “necessary in a democratic society”.

9.  This finding makes it unnecessary for the Court to examine whether the amount of the fine in the present case was proportionate to the aim pursued.

10.  There has therefore been a violation of Article 10 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

11.  With regard to pecuniary damage, the applicant claimed 510 euros (EUR) corresponding to the fine he had been ordered to pay for contempt of court (see paragraph 1 above). He also claimed EUR 4,500 in respect of non-pecuniary damage and EUR 2,550 in respect of costs and expenses incurred before the Constitutional Court and this Court.

12.  The Government contested the applicant’s claims.

13.  The Court has found that the imposition of the fine on the applicant for contempt of court was in breach of Article 10 of the Convention. Therefore, there is a sufficient causal link between the alleged pecuniary damage and the violation found. The Court therefore accepts the applicant’s claim in respect of pecuniary damage in the amount of the fine. Accordingly, it awards him EUR 510 under this head, plus any tax that may be chargeable. As concerns non-pecuniary damage, the Court awards the amount claimed by the applicant plus any tax that may be chargeable. Lastly, having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award the full amount claimed by the applicant in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable to him.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 510 (five hundred and ten euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 4,500 (four thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 2,550 (two thousand five hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 17 May 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth                                                        Tim Eicke
 Deputy Registrar                                                  President

Copyright © 2022 Pravosudna akademija, Srbija