Mastilović i drugi protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
24.02.2022
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pristup sudu
Broj predstavke
28754/10
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PETO ODJELJENJE

PREDMET MASTILOVIĆ I DRUGI protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 28754/10) 

PRESUDA 

Član 35 stav 3 (a) • Ratione personae • Nemogućnost Suda da sa sigurnošću utvrdi identitet određenih podnosilaca predstavke • Nejasnoće u dokumentima podnijetim Sudu i imenima na izvodima iz matične knjige rođenih ne odgovaraju onim iz domaćih presuda

Član 6 stav 1 (građanski aspekt) • Pristup sudu • Neizvršavanje pravosnažnih sudskih presuda i poravnanja donijetih u korist podnosilaca predstavke protiv društvenog preduzeća čiji je većinski vlasnik bila država a koje je u međuvremenu postalo insolventno • Društveno preduzeće dužnik, iako je nezavisno pravno lice, nema dovoljnu institucionalnu i operativnu nezavisnost od države, da bi se ista oslobodila odgovornosti   

STRAZBUR

24. februar 2022. godine 

Presuda je postala pravosnažna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.  

U predmetu Mastilović i drugi protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Síofra O’Leary, predsjednica,
Ganna Yudkivska,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Lado Chanturia,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Mattias Guyomar, sudije,
i Martina Keller, zamjenica Registrara Odjeljenja,

Razmatrajući: predstavku (br. 28754/10) koju je protiv Crne Gore, na osnovu člana 34 Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: „Konvencija“),  10. maja 2010. godine Sudu podnijelo dvadeset pet državljana Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: „podnosioci predstavke“), čiji detalji su navedeni u priloženoj tabeli; odluku da se o predstavci obavijesti Vlada Crne Gore (u daljem tekstu: „Vlada“);  izjašnjenja stranaka;

činjenicu da Vlada Bosne i Hercegovine nije željela da interveniše u konkretnom predmetu, nakon što je o pravu da se umiješa obaviještena na osnovu člana 36 stav 1 Konvencije i Pravila 44 stav 1 (a) Poslovnika Suda; Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost 18. januara 2022. godine,

Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana: 

UVOD

  1. Konkretan predmet se odnosi na neizvršenje presuda i sudskih poravnanja u korist podnosilaca predstavke protiv društvenog preduzeća koje je bilo većinski u državnom vlasništvu, a koje je nakon toga postalo insolventno, koja pritužba treba da bude ispitana na osnovu člana 6 Konvencije.

ČINJENICE

  1. Datumi rođenja i mjesto prebivališta podnosilaca predstavke navedeni su u priloženoj tabeli. Podnosioce predstavke je prvobitno zastupao g-din B. Simović, advokat iz Podgorice. Dana 3. jula 2018. godine on je isključen iz daljeg postupanja u svojstvu zastupnika pred Sudom (vidjeti stavove 8-21 dolje). Prvi, deseti, sedamnaesti i devetnaesti podnosilac predstavke su angažovali g-dina M. Šipovca, advokata iz Nevesinja, Bosna i Hercegovina (BiH). Jedanaestom, osamnaestom i dvadeset trećem podnosiocu predstavke je dozvoljeno da sami sebe zastupaju. Ostale podnosioce predstavke je zastupala g-đa M. Simović, advokatica iz Podgorice.
  2. Vladu Crne Gore je zastupala njena zastupnica, g-đa V. Pavličić. 
  3. Činjenice predmeta, kako su ih podnijele stranke, mogu biti sumirane kako slijedi.

I.  ZAHTJEVI PODNOSILACA PREDSTAVKE

  1. Dana 11. septembra 1994. godine podnosioci predstavke bili su putnici u autobusu koji je bio u vlasništvu društvenog preduzeća (vidjeti, mutatis mutandis, R. Kačapor i drugi protiv Srbije, br. 2269/06 i 5 drugih, stavovi 6 i 71-75, 15. januar 2008. godine). Autobus je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi u kojoj su podnosioci predstavke zadobili različite povrede.
  2. U periodu od 1996. godine do 2005. godine, u građanskim postupcima protiv autobuskog preduzeća, sedmom, dvanaestom, dvadesetom, dvadeset prvom, dvadeset drugom i dvadeset petom podnosiocu predstavke je dosuđena naknada nematerijalne štete (po osnovu sudskih presuda ili sudskih poravnanja). Ostalim podnosiocima predstavke je dosuđena i naknada nematerijalne štete i troškova postupka. Neki iznosi su bili u jugoslovenskim dinarima (YUN), neki u njemačkim markama (DEM), a neki u eurima (EUR). 
  3. Dana 26. februara 1996. godine „društveno preduzeće“ – dužnik je transformisano u dioničarsko društvo čiji je većinski vlasnik bila država. Dana 26. maja 1997. godine Privredni sud u Podgorici je pokrenuo stečajni postupak protiv dužnika. Dana 23. decembra 2009. godine sud je zaključio stečajni postupak protiv dužnika, ali je nastavio postupak protiv imovine dužnika. Ovu odluku je potvrdio Apelacioni sud 9. aprila 2010. godine. Relevantne odluke donijete u korist podnosilaca predstavke (vidjeti stav 6 gore) su ostale neizvršene do danas zbog stečajnog postupka nad preduzećem dužnikom koje je prolazilo tranziciju iz planske u tržišnu ekonomiju (vidjeti stav 44 dolje). 

II.  IMENA PODNOSILACA PREDSTAVKE, PODACI I ZASTUPANJE

  1. U maju 2010. godine, g-din B. Simović je podnio obrazac predstavke u ime podnosilaca predstavke, navodeći ime prvog podnosioca predstavke i prilažući zajedničko punomoćje za sve podnosioce predstavke sa fotokopijama njihovih navodnih potpisa. Ni obrazac predstavke ni punomoćje nijesu sadržali bilo kakve identifikacione podatke o podnosiocima predstavke, poput datuma ili mjesta rođenja, adrese ili brojeva telefona. Imena nekih podnosilaca predstavke nijesu odgovarala potpisima pored njih. Konkretno, ime prve podnositeljke predstavke je navedeno kao „Dragica“ u obrascu predstavke, ali je odštampano kao „Slavojka“ na zajedničkom punomoćju. Potpis pored imena je sadržao ime „Dragica“. Imena drugog, petog, desetog, dvanaestog, sedamnaestog i dvadesetog podnosioca predstavke su se blago razlikovali od potpisanih imena. Rukopis imena drugog podnosioca predstavke je ukazivao da se radi o ženi.  
  2. Septembra 2010. godine g-din B. Simović je dostavio posebna punomoćja u kome su adrese nekih podnosilaca predstavke bile nečitko napisane.  
  3. U novembru 2010. godine, dostavio je ovjereno punomoćje za sve, osim za desetog i dvadeset petog podnosioca predstavke. Potpisi najmanje šesnaest podnosilaca predstavke (prvog, drugog, trećeg, četvrtog, osmog, devetog, jedanaestog, dvanaestog, četrnaestog, petnaestog, šesnaestog, osamnaestog, devetnaestog, dvadesetog, dvadeset prvog i dvadeset trećeg podnosioca predstavke) na ovim punomoćjima su se razlikovali u odnosu na potpise na punomćjima dostavljenim u septembru 2010. godine. Mnogi su se takođe razlikovali od onih na zajedničkom punomoćju koje je prvobitno dostavljeno uz obrazac predstavke.
  4. Neka imena su se takođe razlikovala. Konkretno, ime prve podnositeljke predstavke više nije bilo ni Dragica ni Slavojka već Draginja. Ime drugog podnosioca predstavke je ukazivalo da se radi o muškarcu. Imena dvanaestog, devetnaestog, dvadesetog i dvadeset drugog podnosioca predstavke su se razlikovala od onih koja su prvobitno navedena. Prezimena trećeg, devetog i dvadesetog podnosioca predstavke su se takođe razlikovala. Punomoćja za devetu i dvadesetu podnositeljku predstavke su sadržala djevojačko prezime i prezime stečeno nakon zaključenja braka.
  5. Na gornjem lijevom dijelu punomoćja koje je dostavljeno u novembru 2010. godine su se nalazila imena g-dina B. Simović i g-đe M. Simović, koja je tada bila advokatski pripravnik u njegovoj advokatskoj kancelariji. U izjavama o davanju punomoćja je naznačeno da podnosioci predstavke ovlašćuju g-dina B. Simovića da bude njihov punomoćnik. Ime g-đe M. Simović se nije pojavljivalo u izjavi o davanju punomoćja. 
  6. U julu 2016. godine g-din Simović je Sudu podnio novu predstavku za istih dvadeset pet podnosilaca predstavke. Neki datumi rođenja podnosilaca predstavke su se razlikovali od onih koji su navedeni u predmetnojpredstavci. Sud je zahtijevao od g-dina Simovića da dostavi izvode iz matične knjige rođenih podnosilaca predstavke.
  7. U septembru 2016. godine dostavljeni su izvodi iz matične knjige rođenih podnosilaca predstavke, u kojima su navedena njihova imena, uključujući djevojačka prezimena i prezimena stečena nakn zaključenja braka, gdje je to bilo primjenjivo.  
  8. Iz izvoda iz matične knjige rođenih proizilazi da se imena prvog, dvanaestog, sedamnaestog, devetnaestog, dvadesetog i dvadeset drugog podnosioca predstavke razlikuju od onih koja su navedena u domaćim sudskim odlukama. (vidjeti prilog)  
  9. Odluka koja se očigledno odnosila na treću podnositeljku predstavke je sadržala različito ime i djevojačko prezime (vidjeti prilog). Drugi nalog suda koji se odnosio na treću podnositeljku predstavke iz istog niza domaćih postupaka sadržao je njeno ime i djevojačko prezime kako je navedeno u njenom izvodu iz matične knjige rođenih.  
  10. Imena drugog i devetog podnosioca predstavke u njihovim izvodima iz matične knjige rođenih su odgovarala imenima iz odluka domaćih sudova i punomoćja. Domaća presuda u odnosu na devetu podnositeljku predstavke je sadržala njeno djevojačko prezime.
  11. U februaru 2018. godine Sud je pozvao strane da dosave komentare o gore navedenim neusaglašenostima i podacima podnosilaca predstavke. 
  12. U martu 2018. godine prvobitni punomoćnik podnosilaca predstavke je ispravio ime drugog podnosioca predstavke koje je bilo pogrešno napisano u obrascu predstavke. Takođe je naveo imena drugih podnosilaca predstavke onako kako su navedena u njihovim izvodima iz matične knjige rođenih i naveo da su razlike nastale usljed štamparskih grešaka. Dostavio je dvadeset novih adresa, od kojih neke i dalje izazivaju sumnju u vjerodostojnost (na primjer, izgleda da najmanje jedna od naznačenih ulica zapravo ne postoji). Takođe je dostavio telefonske brojeve deset podnosilaca predstavke.   
  13. Registrar je pokušao da kontaktira podnosioce predstavke čiji su telefonski brojevi dostavljeni. Izgleda da neki od njih nikada nijesu živjeli na adresama koje su navedene u obrascu predstavke (devetnaesti i dvadeset treći podnosilac predstavke), jednog podnosioca predstavke g-din Simović nije obavijestio o postupku pred Sudom (desetog podnosioca predstavke), jedan podnosilac predstavke nije bio dostupan na dostavljenom broju telefona (dvadeset četvrti podnosilac predstavke), a za broj koji je dostavljen za jednog podnosioca predstavke se ispostavilo da je nepostojeći (dvadeset peti podnosilac predstavke). 
  14. Dana 3. jula 2018. godine prvobitni punomoćnik podnosilaca predstavke je isključen iz postupanja pred Sudom u skladu sa Pravilom 36 stav 4 (b) Poslovnika Suda. Podnosioci predstavke su imenovali druge zastupnike ili odabrali da sami sebe zastupaju (vidjeti stav 2 gore).
  15. Članom 342 Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine (objavljenom u Sl. listu SFRJ, br. 004/77, 036/77, 006/80, 036/80, 043/82, 069/82, 058/84, 074/87, 057/89, 020/90, 027/90 i 035/91 i Sl. listu FRJ br. 027/92, 031/93, 024/94, 012/98, 015/98 i 03/02) je predviđeno, inter alia, da greške u imenima i druge očigledne greške u pisanju sud može ispraviti u svakom trenutku. Ispravke će se vršiti posebnim rješenjem i unijeće se na kraju izvornika.

RELEVANTNI ZAKONSKI OKVIR

  1. Zakon o parničnom postupku (objavljen u Sl. listu RCG, br. 022/04, 028/05 i 076/06 i Sl. listu CG, br. 073/10, 047/15, 048/15, 051/17, 075/17 i 062/18) je stupio na snagu 10. jula 2004. godine i time je stavljen van snage Zakon o parničnom postupku iz 1977. godine. Član 351 ovog Zakona je isti kao član 342 prethodnog.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE I ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1 

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu članova 6 i 14 Konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka i sudskih poravnanja protiv preduzeća dužnika. Sud smatra da pritužbe treba da budu ispitane na osnovu člana 6 stav 1 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stav 126, 20. mart 2018. godine; Kravchenko protiv Rusije, br. 34615/02, stav 29, 2. april 2009. godine i Kešelj i drugi protiv Crne Gore [Odbor], br. 33264/11, stav 16, 13. februar 2018. godine), čiji relevantni dijelovi glase kako slijedi:

Član 6 stav 1

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na ... suđenje u razumnom roku pred ... sudom...”.

A. Prihvatljivost

1. Podnesci stranaka

(a) Vlada

  1. U svom odgovoru na pismo Suda (vidjeti stav 18 gore), Vlada je iznijela sumnje u vjerodostojnost podnijete dokumentacije. Konkretno, bilo je nemoguće precizno identifikovati podnosioce predstavke na osnovu podnijete dokumentacije i uvjeriti se da su to ista lica koja su bila stranke u postupcima pred domaćim sudovima.
  2. Vlada je tvrdila da je g-din B. Simović preduzeo određene korake pred Sudom u ime podnosilaca predstavke bez njihovog punomoćja, što predstavlja nepoštovanje Suda i zloupotrebu prava na pojedinačnu predstavku. U prvobitnom obrascu predstavke su nedostajali nužni detalji predviđeni Pravilom 47 Poslovnika Suda. Konkretno, grupno je naveo imena podnosilaca predstavke, bez navođenja bilo kakvih identifikacionih podataka. Potpisi prvog, desetog i dvanaestog podnosioca predstavke su se razlikovali u odnosu na navedena imena, a u potpisu dvadeset trećeg podnosioca predstavke je bilo pomiješano ćirilično i latinično pismo i bilo je nejasno ko se potpisao. Rukopis potpisa i ime prve podnositeljke predstavke se razlikovao u punomoćjima dostavljenim u septembru i novembru 2010. godine. Punomoćje za tu podnositeljku predstavke je ovjereno u Novom Sadu, gradu u Srbiji, a nejasna je veza između tog grada i podnositeljke predstavke jer nije navedena njena adresa. Takođe je bilo drugih nedostataka i kontradiktornosti u vezi sa identitetom nekih drugih podnosilaca predstavke, kao što su različita imena, potpisi, rukopis, naročito u odnosu na drugog, petog, devetog, jedanaestog, dvanaestog, četrnaestog, šesnaestog, sedamnaestog, osamnaestog, devetnaestog, dvadesetog, dvadeset prvog, dvadeset trećeg i dvadeset četvrtog podnosioca predstavke. Rukopis potpisa na punomoćju petnaestog podnosioca predstavke je bio isti kao i na punomoćju trećeg, dvadeset trećeg i dvadeset četvrtog podnosioca predstavke, što budi sumnju da je punomoćja potpisalo isto lice.
  3. Dalje u izjašnjenju, Vlada je izričito ponovila gore navedene stavove i tvrdila da predstavku treba proglasiti neprihvatljivom zbog zloupotrebe prava na predstavku. Vlada je izrazila sumnje u autentičnost dokumentacije u cjelosti, i u to da je g-đa M. Simović, navodna nova punomoćnica nekih podnosilaca predstavke, postupala u dobroj vjeri. Naime, nakon što je prvobitni punomoćnik podnosilaca predstavke onemogućen da ih zastupa pred Sudom zbog ponašanja, određeni podnosioci predstavke su ovlastili njegovu ćerku, g-đu M. Simović, da ih zastupa. Punomoćja koja je dostavio prvobitni zastupnik podnosilaca predstavke su sadržala ne samo njegovo ime, već i ime njegove ćerke, što ukazuje na činjenicu da je ona bila uključena u sve propuste i zloupotrebe od samog početka. U vrijeme kada je predstavka podnijeta ona je bila pripravnik u advokatskoj kancelariji svog oca, a zatim je nastavila advokatsku praksu sa njim. Ukoliko bi joj bilo dozvoljeno da zastupa podnosioce predstavke, to bi de facto obesmislilo odluku Suda da njenom ocu onemogući da ih zastupa. Vlada je dostavila njen izvod iz matične knjige rođenih kao dokaz da je ćerka prvobitnog punomoćnika podnosilaca predstavke.  
  4. Vlada je takođe tvrdila da imena nekih podnosilaca predstavke kako su navedena u izvodima iz matične knjige rođenih, ne odgovaraju imenima koja su navedena u domaćim presudama. Ovo se konkretno odnosi na prvog i dvadesetog podnosioca predstavke. Vlada je smatrala da je ovo značajno, ne samo zbog identifikacije stranaka u postupku pred Sudom, već i zbog mogućeg izvršenja odluke Suda. 

(b) Podnosioci predstavke

  1. Prvi, deseti, sedamnaesti i devetnaesti podnosilac predstavke su ostavili na procjenu Suda zastupanje ostalih podnosilaca predstavke. Ipak, naveli su da davanje punomoćja g-đi M. Simović od strane drugih podnosilaca predstavke ne treba da bude na njihovu štetu. Prva podnositeljka predstavke je takođe tvrdila da je njeno ime pogrešno napisano u domaćoj presudi zbog greške domaćih sudova, što takođe ne treba da bude na njenu štetu. 
  2. Jedanaesti, osamnaesti i dvadeset treći podnosilac predstavke, koji su sami sebe zastupali, nijesu iznijeli komentare u tom smislu. 
  3. Ostali podnosioci predstavke su naveli da su njihova punomoćja bila stvarna i autentična, što je i potvrđeno od strane Suda. Tvrdnje Vlade o njihovom novom punomoćniku su neprikladne i netačne, kao i omalovažavajuće i apsurdne. Konkretno, ona je diskriminisana na osnovu toga što je ćerka njihovog prethodnog advokata. Osim toga, Vlada je nezakonito pribavila njen izvod iz matične knjige rođenih, jer je ona bila jedina koja ga je mogla pribaviti. Dostavljen je bez njenog pristanka, čime je otkriven njen jedinstveni matični broj i time prekršeno njeno pravo na privatnost i zaštita ličnih podataka.

2. Ocjena Suda

(a) Zloupotreba prava na predstavku

  1. Sud je dosljedno utvrdio da bilo koji vid ponašanja podnosioca predstavke koji je očigledno suprotan sa svrhom prava na pojedinačnu predstavku kao što je predviđeno Konvencijom, te kojim se ometa pravilno funkcionisanje Suda ili propisno sprovođenje postupaka pred njim, predstavlja zloupotrebu prava na predstavku (vidjeti Miroļubovs i drugi protiv Letonije, br. 798/05, stavovi 62 i 65, 15. septembar 2009. godine). Konkretno, Sud je odbacio predstavke kao zloupotrijebljene na osnovu člana 35 stav 3 Konvencije ukoliko su svjesno zasnovane na netačnim činjenicama ili pogrešnim informacijama (vidjeti Gross protiv Švajcarske [VV], br. 67810/10, stav 28, ECHR 2014; Pirtskhalaishvili protiv Gruzije (odl.), br. 44328/05, 29. april 2010. godine; i Řehák protiv Česke Republike (odl.), br. 67208/01, 18. maj 2004. godine), ukoliko očigledno nemaju bilo kakvu realnu svrhu (vidjeti Jovanović protiv Srbije (odl.), br. 40348/08, 7. mart 2014. godine), ukoliko sadrže uvrjedljiv jezik (vidjeti, npr. Řehák, gore citirana), ili ukoliko se prekrši princip povjerljivosti postupka prijateljskog poravnanja (vidjeti, npr., Popov protiv Moldavije (br. 1), br. 74153/01, stav 48, 18. januar 2005. godine). Ipak, odbacivanje predstavke na osnovu zloupotrebe prava na predstavku je izuzetna mjera (vidjeti Miroļubovs i drugi, gore citirana, stav 62) i do sada je primijenjena samo u ograničenom broju predmeta. 
  2. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da se Vlada pozvala na zloupotrebu prava na predstavku jer su neki podnosioci predstavke ovlastili ćerku prvobitnog punomoćnika da ih zastupa u daljem postupku. Sud primjećuje u ovom smislu da se njeno ime pojavljuje na vrhu prvobitnih punomoćja. Ipak, jasno je navedeno da je ona tada bila advokatski pripravnik u advokatskoj kancelariji i, što je još važnije, jasno je navedeno da je samo prvobitni punomoćnik podnosilaca predstavke bio ovlašćen da ih zastupa (vidjeti stav 12 gore). Njegova ćerka tada nije bila ovlašćena da ih zastupa. Dok je prvobitnom punomoćniku podnosilaca predstavke kasnije oduzeto pravo da postupa kao njihov punomoćnik pred Sudom (vidjeti stavove 2 i 21 gore) ovo nikada nije bio slučaj sa njegovom ćerkom, koja je trenutno punomoćnik svih podnosilaca predstavke, osim njih sedam (vidjeti stav 2 gore). Sud smatra da sama činjenica da je radila kao advokatski pripravnik u kancelariji svog oca u tom periodu, ne može biti uzeto kao dokaz da je učestvovala u bilo kom ponašanju svog oca. Konačno, kada su u pitanju naknadna punomoćja koja su joj data, Sud ne vidi razlog da ih ne smatra autentičnim.
  3. U smislu gore navedenog, Sud smatra da činjenica da su neki podnosioci predstavke ovlastili ćerku prvobitnog punomoćnika da bude njihova novi punomoćnik, ne predstavlja okolnost koja bi opravdala odluku o proglašenju predstavke neprihvatljivom zbog zloupotrebe prava na predstavku. Iz gore navedenog slijedi da prethodni prigovori Vlade u ovom smislu moraju biti odbijeni. Ipak, Sud će ispitati u daljem tekstu neusaglašenosti na koje je ukazala tužena Vlada u vezi sa imenima i prezimenima određenih podnosilaca predstavke, i onih koja se pojavljuju u presudama domaćih sudova na koje se pozivaju podnosioci predstavke i njihova advokatica.

(b)   Usaglašenost ratione personae

(i)  Prvi, dvanaesti, sedamnaesti, devetnaesti, dvadeseti i dvadeset drugi podnosilac predstavke 

  1. Sud primjećuje da su za određeni broj podnosilaca predstavke priložena različita imena i prezimena tokom postupka. Nekada je to čak dovelo do toga da osoba bude različitog pola. Potpisi podnosilaca predstavke su se u više navrata razlikovali. Prvobitno su njihove adrese nedostajale, a kada su dostavljene, neke su bile nečitke, a za određene je postojala sumnja u njihovu vjerodostojnost, a za neke su podnosioci predstavke potvrdili da nikada nijesu na tim adresama živjeli (vidjeti stavove 8-11, 13, 15-16 i 1920).  
  2. U smislu gore navedenog, Sud će uzeti kao validna imena podnosilaca predstavke koja su navedena u njihovim izvodima iz matične knjige rođenih. Sud primjećuje da imena prvog, dvanaestog, sedamnaestog, devetnaestog, dvadesetog i dvadeset drugog podnosioca predstavke kako su navedena u izvodima iz matične knjige rođenih, ne odgovaraju imenima navedenim u domaćim presudama (vidjeti prilog). Dok su se navodne neusaglašenosti smatrale štamparskim greškama, Sud primjećuje da su se takve greške mogle i trebale ispraviti na osnovu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (vidjeti stavove 22-23 gore). Ipak, primjećuje da, iako su dotični podnosioci predstavke imali veoma jednostavnu proceduralnu mogućnost da isprave navedene greške, niko od njih očigledno nije ni pokušao da to uradi, čime su ostavili otvoreno pitanje da li su oni zaista bili lica u čiju korist su donijete ove presude ili postignuta poravnanja. Iako to može biti slučaj, Sud se ne može baviti špekulacijama u tom smislu,  niti može sa sigurnošću utvrditi identitet dotičnih podnosilaca predstavke. Nejasnoće u izvornoj predstavci, skupa sa ponašanjem prvobitnog punomoćnika podnosilaca predstavke, doveli su doveli su do nekoliko razmjena među Sudom i strankama i upotrebe značajnih resursa (vidjeti stavove 8-21 gore). Ukoliko se ove greške mogu pripisati njihovom prvom punomoćniku, podnosioci predstavke imaju mogućnost, na osnovu domaćeg zakona, da pokrenu to pitanje. Sud je takođe saglasan sa izjašnjenjem Vlade da može biti poteškoća prilikom izvršavanja odluka i poravnanja u slučaju kada se imena onih koji zahtijevaju njihova izvršenja ne poklapaju sa imenima koja su u istima navedena. Shodno tome, Sud na može a da ne smatra da je pritužba prvog, dvanaestog, sedamnaestog, devetnaestog, dvadesetog i dvadeset drugog podnosioca predstavke neusaglašena ratione personae sa odredbama Konvencije  u smislu člana 35 stav 3 (a) i mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stav 4. 

(ii)    Treća podnositeljka predstavke

  1. Sud primjećuje da je u relevantnoj odluci u odnosu na treću podnositeljku predstavke bilo navedeno njeno djevojačko prezime i različito ime, koje nije odgovaralo imenu iz izvoda iz matične knjige rođenih (vidjeti prilog). Ipak, primjećuje se da je u drugom aktu u spisu predmeta u odnosu na treću podnositeljku predstavke, koji je izdat tokom istog niza građanskih postupaka, navedeno i njeno ime i djevojačko prezime, kako je navedeno u izvodu iz matične knjige rođenih (vidjeti stav 16 gore). Iako je takva greška takođe trebala biti ispravljena na domaćem nivou, Sud može prihvatiti da je treća podnositeljka predstavke dokazala svoj identitet i da je ona zaista lice u čiju korist je donijeta domaća odluka. Time, Sud smatra da primjedbe Vlade u dijelu u kojem se odnose na treću podnositeljku predstavke moraju biti odbačene.   

(iii)  Drugi i deveti podnosilac predstavke

  1. Sud primjećuje da je ime drugog podnosioca predstavke bilo pogrešno napisano samo u prvobitnom obrascu predstavke. Grešku je kasnije ispravio prvobitni punomoćnik (vidjeti stav 19 in limine gore). Ime drugog podnosioca predstavke kako je navedeno u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih, odgovara imenu navedenom u ovjerenom punomoćju i imenu navedenom u relevantnoj domaćoj presudi (vidjeti stav 17 gore). 
  2. Takođe se primjećuje da je presuda donijeta u korist devete podnositeljke predstavke sadržala njeno djevojačko prezime koje odgovara njenom imenu na punomoćju ovjerenom u relevantnoj opštini i njenom djevojačkom prezimenu kako je navedeno u izvodu iz matične knjige rođenih. Takođe se primjećuje da je i na izvodu iz matične knjige rođenih  i na ovjerenom punomoćju jasno navedeno njeno prezime stečeno sklapanjem braka (vidjeti stavove 11 in fine i 17 gore). 
  3. U smislu gore navedenog, Sud smatra da u odnosu na drugog i devetog podnosioca predstavke ne postoje sumnje u njihov identitet ili greške u tom smislu koje treba da budu ispravljene na domaćem nivou. Stoga, Sud smatra da primjedbe Vlade u dijelu koji se može shvatiti da se odnosi na drugog i devetog podnosioca predstavke, moraju biti odbačene.

3. Zaključak Suda

  1. Sud primjećuje da pritužba drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog, sedmog, osmog, devetog, desetog, jedanaestog, trinaestog, četrnaestog, petnaestog, šesnaestog, osamnaestog, dvadeset prvog, dvadeset trećeg, dvadeset četvrtog i dvadeset petog podnosioca predstavke nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35 Konvencije. Stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Osnovanost (u odnosu na drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog, sedmog, osmog, devetog, desetog, jedanaestog, trinaestog, četrnaestog, petnaestog, šesnaestog, osamnaestog, dvadeset prvog, dvadeset trećeg, dvadeset četvrtog i dvadeset petog podnosioca predstavke) 

  1. Jedanaesti, osamnaesti i dvadeset treći podnosilac predstavke nijesu iznijeli dalje komentare u ovom smislu. Ostali podnosioci predstavke potvrdili su svoje pritužbe.
  2. Vlada nije iznijela komentare u ovom smislu. 
  3. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da su sudske presude i sudska poravnanja u odnosu na gore navedene podnosioce predstavke ostala neizvršena do danas. Sud često utvrđuje povrede člana 6 Konvencije i/ili člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju u predmetima koji pokreću pitanja slična onima iz ovog predmeta, a naročito u predmetima koji se tiču privrednih društava u kojima je u toku restruktuiranje, privatizacija i/ili drugi oblici prelaza iz planirane u tržišnu ekonomiju (vidjeti R. Kačapor i drugi protiv Srbije, gore citirana, stavovi 115-16, Crnišanin i drugi protiv Srbije, br. 35835/05 i 3 druge, stavovi 123-24, 13. januar 2009. godine i Mijanović protiv Crne Gore, br. 19580/06, stavovi 86-91, 17. septembar 2013. godine i Kešelj i drugi, gore citirana, stav 23). Takva preduzeća dužnici, kako objašnjava Sud, uprkos činjenici da su zasebno pravno lice, ne uživaju dovoljnu institucionalnu i operativnu nezavisnost od države da bi to moglo da oslobodi državu od odgovornosti po Konvenciji (vidjeti Mijanović, stavovi 61-68, i R. Kačapor i drugi, stav 98, obije gore citirane).
  4. Nakon ispitivanja cjelokupnog materijala koji mu je dostavljen, Sud smatra da Vlada nije dostavila bilo koju činjenicu ili argument koji bi mogao ubijediti Sud da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu. Shodno tome, bilo je povrede člana 6 stav 1 Konvencije (vidjeti Kešelj i drugi, gore citirana, stav 24). U svijetlu ovog zaključka, Sud smatra da nije neophodno da posebno ispituje pritužbu podnosilaca predstavke na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Članom 41 Konvencije je predviđeno: 

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

  1. U odnosu na materijalnu štetu, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, trinaesti, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, dvadeset prvi, dvadeset četvrti i dvadeset peti podnosilac predstavke su tražili iznose koji su im dosuđeni na domaćem nivou. Konkretno, deseti podnosilac predstavke je zahtijevao da iznosi koji su mu dosuđeni budu konvertovani u eure. Peti, sedmi i dvadeset peti podnosilac predstavke su naveli da treba da im budu isplaćeni iznosi koji su jednaki iznosima koji su im tada dosuđeni u dinarima, „u skladu sa trenutnim tržišnim vrijednostima“. 
  2. Deseta podnositeljka predstavke je nadalje tražila 15,00 eura mjesečno, počev od 1. januara 2001. godine, na ime nematerijalne štete. Takođe je tražila 150,00 eura na ime troškova i izdataka postupka pred Sudom. 
  3. Drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, trinaesti, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, dvadeset prvi, dvadeset četvrti i dvadeset peti podnosilac predstavke su tražili  po 3.000,00 eura na ime nematerijalne štete. Takođe su tražili 11.250,00 eura na ime troškova i izdataka (5.250,00 eura za troškove nastale tokom domaćih postupaka i 6.000,00 eura za troškove nastale tokom postupka pred Sudom). 
  4. Jedanaesti, osamnaesti i dvadeset treći podnosilac predstavke nijesu podnijeli zahtjev za pravičnim zadovoljenjem.
  5. Vlada je osporila predloženi način preračuna iznosa dosuđenih u dinarima. Takođe je osporila sve zahtjeve u vezi troškova postupka kao neosnovane. 
  6. Uzimajući u obzir povrede utvrđene u konkretnom predmetu i svoju sudsku praksu (vidjeti Mijanović, stavovi 93-95, R. Kačapor i drugi, , stavovi 123-26 i Crnišanin i drugi, , stavovi 137-139 sve gore citirane), Sud utvrđuje da Vlada mora da plati drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, osmom, devetom, desetom, trinaestom, četrnaestom, petnaestom, šesnaestom, dvadeset prvom, dvadeset četvrtom i dvadeset petom podnosiocu predstavke iznose utvrđene u pravosnažnim sudskim presudama i sudskim poravnanjima, umanjene za bilo koje iznose koji je do sada mogao biti isplaćen po tom osnovu (vidjeti Kešelj i drugi, gore citirana, stav 33).
  7. Sud smatra da tužena država takođe  mora osigurati izvršenje relevantnih domaćih odluka u odnosu na jedanaestog, osamnaestog i dvadeset trećeg podnosioca predstavke, iako nijesu tražili pravično zadovoljenje, na način što će im isplatiti iznose dosuđene na domaćem nivou (vidjeti Pralica protiv Bosne i Hercegovine, br. 38945/05, stavovi 19-20, 27. januar 2009. godine; i izvori tamo citirani), umanjene za bilo koje iznose koji su im već mogli biti isplaćeni po ovom osnovu. 
  8. Dalje, Sud smatra da su drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, trinaesti, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, dvadeset prvi, dvadeset četvrti i dvadeset peti podnosilac predstavke pretrpjeli određenu nematerijalnu štetu zbog povreda Konvencije koje su utvrđene u ovom predmetu. Sud dodjeljuje po 2.000,00 eura svakom od njih na ime naknade nematerijalne štete, kao i troškova i izdatka nastalih pred domaćim sudovima i Sudom, umanjeno za bilo koje iznose koji su im do sada mogli biti isplaćeni po tom osnovu na domaćem nivou. U tom smislu, Sud ne dodjeljuje ništa jedanaestom, osamnaestom i dvadeset trećem podnosiocu predstavke, s obzirom na to da nijesu podnijeli zahtjev u tom smislu.
  9. Sud smatra da je prikladno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

1. Proglašava, većinom glasova, pritužbu prvog, dvanaestog, sedamnaestog, devetnaestog, dvadesetog i dvadeset drugog podnosioca predstavke neprihvatljivom; 

2. Proglašava, jednoglasno, pritužbu drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog, sedmog, osmog, devetog, desetog, jedanaestog, trinaestog, četrnaestog, petnaestog, šesnaestog, osamnaestog, dvadeset prvog, dvadeset trećeg, dvadeset četvrtog i dvadeset petog podnosioca predstavke u vezi sa neizvršenjem pravosnažnih presuda domaćih sudova i sudskih poravnanja prihvatljivim; 

3. Utvrđuje, jednoglasno, da je bilo povrede člana 6 Konvencije; 

4. Utvrđuje, jednoglasno, da nije neophodno da se posebno ispituje pritužba na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;  

5. Utvrđuje, jednoglasno,

(a) da tužena država treba da plati drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, osmom, devetom, desetom, jedanaestom, trinaestom, četrnaestom, petnaestom, šesnaestom, osamnaestom, dvadeset prvom, dvadeset trećem, dvadeset četvrtom i dvadeset petom podnosiocu predstavke, iz sopstvenih sredstava u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti ove presude, u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, iznose dosuđene na domaćem nivou, umanjene za bilo koje iznose koji su već isplaćeni po tom osnovu;  

(b)  da tužena država treba da plati drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, osmom, devetom, desetom, trinaestom, četrnaestom, petnaestom, šesnaestom, dvadeset prvom, dvadeset četvrtom i dvadeset petom podnosiocu predstavke, u istom roku, po 2.000,00 EUR (dvije hiljade eura), na ime nematerijalne štete i troškova i izdataka, umanjeno za bilo koje iznose koji su po tom osnovu već isplaćeni na domaćem nivou, uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocima predstavke; 

(c)  da će se od dana isteka gore pomenuta tri mjeseca do dana isplate na navedene iznose obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

6. Odbija, većinom glasova, ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem. 

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi, 24. februara 2022. godine u skladu sa Pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

  Martina Keller 

Síofra O’Leary

  zamjenik registrara

predsjednik 

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudije Mourou-Vikström je priloženo uz ovu presudu.

S.O.L.

M.K.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MOUROU-VIKSTRÖM

(Prevod) 

Ne mogu da se složim sa stavom većine da se pritužbe koje je Sudu podnijelo šest podnosilaca predstavke (navedeni kao prvi, dvanaesti, sedamnaesti, devetnaesti, dvadeseti i dvadeset drugi podnosilac predstavke) proglase neprihvatljivim. 

Prije razmatranja pitanja o odbacivanju pritužbi podnosilaca predstavke po formalnom osnovu, vrijedno je pomenuti pozadinu predmeta.

Podnosioci predstavke su imali tu nesreću da budu putnici autobusa koji je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi 11. septembra 1994. godine. Pretrpjeli su povrede i u periodu između 1996. i 2005. godine pokrenuli nekoliko građanskih postupaka protiv autobuskog preduzeća, koje je bilo većinski u državnom vlasništvu. 

Nekim podnosiocima predstavke je dosuđena naknada na ime nematerijalne štete (po osnovu presuda ili sudskih poravnanja), dok je drugima dosuđena i naknada na ime nematerijalne štete i troškova postupka. 

Predmetne odluke nijesu nikada izvršene i ovi propusti su bili povod za podnošenje predstavke Sudu. 

Vijeće je jednoglasno utvrdilo da je bilo povrede u odnosu na podnosioce predstavke koji su navedeni kao drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, jedanaesti, trinaesti, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, osamnaesti, dvadeset prvi, dvadeset treći, dvadeset četvrti i dvadeset peti podnosilac predstavke. 

Ipak, proglasilo je neprihvatljivim pritužbe koje je podnijelo drugih šest podnosilaca predstavke, na osnovu toga što (vidjeti stav 36 presude) njihova imena, kako su navedena u izvodima iz matične knjige rođenih, nijesu odgovarala imenima navedenim u presudama domaćih sudova kojim im je dosuđena naknada. 

Vijeće je utvrdilo:

- da se identitet ovih podnosilaca predstavke ne može utvrditi sa sigurnošću; 

- da su, na osnovu člana 342 Zakona o parničnom postupku iz 1997. godine trebali da traže ispravljanje grešaka koje su napravili domaći sudovi u predmetnim odlukama.

Vijeće je potvrdilo u stavu 36 presude da su ovo bile prosto štamparske greške. Ni u jednom trenutku nije bilo riječi o namjeri podnosilaca predstavke da prevare Sud kako bi obezbijedili korist preuzimajući identitet drugog lica. 

Vijeće je pokazalo pretjeran formalizam prilikom utvrđivanja da podnosioci predstavke treba da snose teret i odgovornost za ispravljanje štamparskih grešaka koje se vjerovatno mogu pripisati domaćim sudovima i proglašavanja predstavke podnijete Sudu neprihvatljivom zbog pasivnosti podnosilaca predstavke.  

Precizna identifikacija ovih štamparskih grešaka podržava zapažanje da je nametnut prekomjeran zahtjev. 

Br.

Ime podnosioca predstavke

(na izvodu iz matične knjige rođenih)

Ime u domaćoj presudi

1

Draginja MASTILOVIĆ

Dragica MASTILOVIĆ

12

Dragica ILIĆ

Draga ILIĆ

17

Radislavka MUČIBABIĆ

Radislava MUČIBABIĆ

19

Veselinka PAROVIĆ

Vesna PAROVIĆ

20

Vidosava POJUŽINA (djevojačko prezime IVANIŠEVIĆ)

Vida IVANIŠEVIĆ

22

Kosa ŠIPOVAC

Kosana ŠIPOVAC

Dakle, greške se većinom odnose na imena, a ne na prezimena

Štaviše, detaljnija analiza je pokazala da je kod svakog od ovih podnosilaca predstavke, najmanje tri a negdje čak i osam identičnih slova. 

Zahtjev koji je nametnula većina ne odgovara fleksibilnom, in concreto pristupu u skladu sa pravičnošću uslova prihvatljivosti, koji bi se mogao podržati u skladu sa primjenom Pravila 47 Poslovnika Suda. 

 

PRILOG

Lista predmeta

Br.

Ime podnosioca predstavke (u izvodu iz matične knjige rođenih)

Ime u domaćim presudama ili poravnanjima

Iznosi dosuđeni na domaćem nivou (naknada i troškovi postupka)

Datum rođenja

Mjesto prebivališta

1

Draginja MASTILOVIĆ (prva podnositeljka predstavke)

Dragica MASTILOVIĆ

- YUN 56,000 sa kamatom;

- YUN 408

4.15.1954. 

Nevesinje, BiH

2

Branislav AĆIMOVIĆ (drugi podnosilac predstavke)

isto

- DEM 7,000   sa kamatom;

- DEM 729

23.02.1966.

Ontario, Kanada

3

Milanka AĆIMOVIĆ (djevojačko prezime STEVANOVIĆ) (treća podnositeljka predstavke)

Jovanka STEVANOVIĆ

-   DEM 3,000 (bez kamate); 

-   EUR 137.38

14.05.1976.

Ontario, Kanada

4

Dušanka ANDRIĆ (četvrta podnositeljka predstavke)

isto

- EUR 14,000  sa kamatom;

 - EUR 904.94

06.03.1948.

Nevesinje, BiH

5

Nedeljko BOTIĆ (peti podnosilac predstavke)

isto

- DEM 21,000 sa kamatom;

- YUN 8,150

14.11.1959.

Nevesinje, BiH

6

Radmila BOŽIĆEVIĆ (šesta ponositeljka predstavke)

isto

- DEM 9,000   sa kamatom;

- DEM 903,40

05.11.1951.

Nevesinje, BiH

7

Dobrila BUDALIĆ (sedma podnositeljka predstavke) 

isto

- YUN 105,000 sa kamatom;

- bez troškova

28.03.1964

Nevesinje, BiH

8

Mitra ĆORIĆ (osma podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 3,750   sa kamatom;

 - DEM 905,37

10.10.1953.

Nevesinje, BiH

9

Radojka ĐURICA (djevojačko prezime ILIĆ) (deveta podnositeljka predstavke)

Radojka ILIĆ

- DEM 11,750 sa kamatom;

- DEM 1,356.95

27.08.1973.

Nevesinje, BiH

10

Koviljka GAČIĆ (deseta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 5,250   sa kamatom;

- DEM 1,204.59

02.08.1958.

Nevesinje, BiH

11

Zora GLAVAŠ (jedanaesta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 9,000   sa kamatom;

- DEM 1,175.28

10.02.1957.

Mostar, BiH

12

Dragica ILIĆ (dvanaesta podnositeljka predstavke)

Draga ILIĆ

- EUR 10,000 (bez kamate, bez troškova)

25.07.1961.

Novi Sad, Srbija

13

Ljubica KNEŽEVIĆ (trinaesta podnositeljka predstavke)

isto

- EUR 20,000  sa kamatom

- EUR 409,25 

17.10.1961.

Nevesinje, BiH

14

Radislavka KRAMAR (četrnaesta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 10,750 sa kamatom;

 - DEM 113,63

25.05.1956.

godine

Nevesinje, BiH

15

Gordana LOJPUR (petnaesta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 21,500 sa kamatom;

- DEM 902,54

04.05.1956.

Gacko, BiH

16

Anđa MAČAR (šesnaesta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 7,000   sa kamatom;.

 - DEM 882.62

01.08.1953.

Nevesinje, BiH

17

Radislavka MUČIBABIĆ (sedamnaesta podnositeljka predstavke)

Radislava MUČIBABIĆ

 

- EUR 2,500    sa kamatom;

-  EUR 675

31.03.1953.

 

Nevesinje, BiH

18

Marija NADAŽDIN (osamnaesta podnositeljka predstavke)

isto

- YUN 45,000 sa kamatom;

 - YUN 5,150

26.12.1939.

 

Mostar, BiH

19

Veselinka PAROVIĆ (devetnaesta podnositeljka predstavke) 

Vesna PAROVIĆ

- DEM 7,500   sa kamatom;

 - DEM 1,182.62

25.01.1958.

 

Nevesinje, BiH

20

Vidosava POJUŽINA (djevojačko prezime IVANIŠEVIĆ) (dvadeseta podnositeljka predstavke)

Vida IVANIŠEVIĆ

- YUN 70,000 sa kamatom;

- bez troškova

27.06.1960.

 

Nevesinje, BiH

21

Ilija SAVIĆ (dvadeset prvi podnosilac predstavke)

isto

- DEM 3,000   sa kamatom;

- bez troškova

02.08.1950.

 

Nevesinje, BiH

22

Kosa ŠIPOVAC (dvadeset druga podnositeljka predstavke)

Kosana ŠIPOVAC

- YUN 65,000 sa kamatom;

 - bez troškova

29.03.1948.

 

Nevesinje, BiH

23

Tihana SUDAR (dvadeset treća podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 5,500   sa kamatom;

 - DEM 219.35

18.05.1960.

Mostar, BiH

24

Ljiljana VASILJEVIĆ (dvadeset četvrta podnositeljka predstavke)

isto

- DEM 13,750 sa kamatom;

- DEM 513,44

15.08.1958.

 

Nevesinje, BiH

25

Anđelka VUČIĆ (dvadeset peta podnositeljka predstavke)

isto

- YUN 25,000 sa kamatom;

 - bez troškova

28.08.1960.

 

Mostar, BiH

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF MASTILOVIĆ AND OTHERS v. MONTENEGRO

(Application no. 28754/10)

JUDGMENT

Art 35 § 3 (a) • Ratione personae • Court’s inability to establish the identity of some applicants with certainty • Lack of clarity in documents submitted before the Court and names on birth certificates not corresponding to those in domestic judgments

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Non-enforcement of final court judgments and court-approved settlements in favour of the applicants against a predominantly State-owned company, in the meantime insolvent • Debtor company, albeit a separate legal entity, lacking sufficient institutional and operational independence from the State to absolve the latter from responsibility

STRASBOURG

24 February 2022

FINAL

24/05/2022

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Mastilović and Others v. Montenegro, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Síofra O’Leary, President,
 Ganna Yudkivska,
 Stéphanie Mourou-Vikström,
 Lado Chanturia,
 Ivana Jelić,
 Arnfinn Bårdsen,
 Mattias Guyomar, judges, 
and Martina Keller, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 28754/10) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by twenty-five nationals of Bosnia and Herzegovina (“the applicants”), whose details are listed in the appendix, on 10 May 2010;

the decision to give notice of the application to the Montenegrin Government (“the Government”);

the parties’ observations;

the fact that the Government of Bosnia and Herzegovina have not expressed a wish to intervene in the present case, after being notified under Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court of their right to do so;

Having deliberated in private on 18 January 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the non-enforcement of judgments and court-approved settlements in favour of the applicants against a predominantly State-owned company, which has since become insolvent, a complaint which falls to be examined under Article 6 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicants’ dates of birth and places of residence are set out in the appendix. They were initially represented by Mr B. Simović, a lawyer practising in Podgorica. On 3 July 2018 he was excluded from acting as a representative before the Court (see paragraphs 8-21 below). The first, tenth, seventeenth and nineteenth applicants appointed Mr M. Šipovac, a lawyer practising in Nevesinje, Bosnia and Herzegovina (BIH). The eleventh, eighteenth and twenty-third applicants were granted leave to represent themselves. The remaining applicants appointed Ms M. Simović, a lawyer practising in Podgorica.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. THE APPLICANTS’ CLAIMS

5.  On 11 September 1994 the applicants were passengers on a bus operated by a “socially-owned” company (društveno preduzeće) (see, mutatis mutandisR. Kačapor and Others v. Serbia, nos. 2269/06 and 5 others, §§ 6 and 71-75, 15 January 2008). The bus was involved in an accident in which the applicants suffered various injuries.

6.  Between 1996 and 2005, in civil proceedings against the bus company, the seventh, twelfth, twentieth, twenty-first, twenty-second and twenty-fifth applicants were awarded compensation in respect of non-pecuniary damage (under court judgments or court-approved settlement agreements). The remaining applicants were awarded both compensation in respect of non-pecuniary damage and the costs of the proceedings. Some of the sums were in Yugoslav dinars (YUN), some in German marks (DEM) and some in euros (EUR).

7.  On 26 February 1996 the “socially-owned” debtor was transformed into a predominantly State-owned joint stock company (dioničarsko društvo). On 26 May 1997 the Podgorica Commercial Court (Privredni sud) opened insolvency proceedings against the debtor company. On 23 December 2009 the court terminated (zaključio) the insolvency proceedings against the debtor but continued the proceedings against the debtor’s estate. This decision was upheld by the Court of Appeal (Apelacioni sud) on 9 April 2010. The relevant decisions issued in favour of the applicants (see paragraph 6 above) remain unenforced to date due to the insolvency proceedings in respect of the debtor company undergoing transition from a planned to a market economy (see paragraph 44 below).

  1. THE APPLICANTS’ NAMES, DATA AND REPRESENTATION

8.  In May 2010 Mr B. Simović submitted an application form on behalf of the applicants indicating the first applicant’s name and enclosing a collective authority form for all the applicants with photocopies of their alleged signatures. Neither the application form nor the authority form contained any identification data about the applicants such as dates or places of birth, addresses or telephone numbers. The names indicated for some of the applicants did not correspond to the signatures next to them. In particular, the first applicant’s first name was specified as “Dragica” in the application form but typed as “Slavojka” in the collective authority form. The signature next to it read Dragica. The first names of the second, fifth, tenth, twelfth, seventeenth and twentieth applicants also differed slightly from those in the signatures. The spelling of the second applicant’s name indicated that it was a woman.

9.  In September 2010 Mr B. Simović submitted separate authority forms in which some of the applicants’ addresses were illegible.

10.  In November 2010 he submitted certified authority forms for all the applicants, save for the tenth and twenty-fifth applicants. The signatures of at least sixteen applicants (the first, second, third, fourth, eighth, ninth, eleventh, twelfth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, nineteenth, twentieth, twenty-first and twenty-third applicants) on these authority forms were different from the signatures on the authority forms submitted in September 2010. Many also differed from those on the collective authority form initially provided with the application form.

11.  Some of the names also differed. In particular, the first applicant’s first name was no longer Dragica or Slavojka, but Draginja. The second applicant’s first name indicated that it was a man. The first names of the twelfth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants differed from those initially provided. The third, ninth and twentieth applicants’ surnames were different. The authority forms for the ninth and twentieth applicants contained both their maiden and married names.

12.  The top left part of the authority form submitted in November 2010 bore the names of Mr B. Simović and Ms M. Simović, a trainee lawyer (advokatski pripravnik) at his law firm at the time. The authorisation statements specified that the applicants authorised Mr B. Simović to be their representative. Ms M. Simović’s name did not appear in the authorisation statements.

13.  In July 2016 Mr. Simović lodged a new application with the Court on behalf of the same twenty-five applicants. Some of the applicants’ dates of birth and names differed from those in the present application. The Court requested Mr Simović to submit the applicants’ birth certificates.

14.  In September 2016 the applicants’ birth certificates (izvod iz matične knjige rođenih) were submitted, specifying their names, including maiden and married names where applicable.

15.  It appears from the birth certificates that the first names of the first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants differed from those indicated in the relevant domestic decisions (see Appendix).

16.  The decision apparently relating to the third applicant bore a different first name and her maiden name (see Appendix). Another court writ relating to the third applicant issued in the same set of domestic proceedings bore her first name and maiden name as indicated in her birth certificate.

17.  The names of the second and ninth applicants in their birth certificates corresponded to the names in the domestic decisions and the authority forms. The domestic judgment for the ninth applicant bore her maiden name.

18.  In February 2018 the Court invited the parties to comment on the above inconsistencies and on the applicants’ whereabouts.

19.  In March 2018 the applicants’ initial representative corrected the second applicant’s name, which had been misspelled in the application form. He also specified the names of the other applicants as indicated in their birth certificates and submitted that the differences had been owing to clerical errors. He provided twenty new addresses, some of which still raised concerns about their veracity (for example, it would appear that at least one of the streets indicated did not actually exist). He also provided the telephone numbers of ten of the applicants.

20.  The Registry attempted to contact the applicants for whom telephone numbers had been provided. It appears that some of them had never lived at the addresses indicated in the application form (the nineteenth and twenty-third applicants), one applicant had not been informed of the proceedings before the Court by Mr. B. Simović (the tenth applicant), one applicant could not be reached on the number provided (the twenty-fourth applicant) and the number provided for another applicant turned out to be non-existent (the twenty-fifth applicant).

21.  On 3 July 2018 the applicants’ initial representative was excluded from acting as a representative before the Court in accordance with Rule 36 § 4 (b) of the Rules of the Court. The applicants appointed other representatives or chose to represent themselves (see paragraph 2 above).

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

22.  Section 342 of the 1977 Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, nos. 004/77036/77006/80036/80043/82069/82058/84074/87057/89020/90027/90 and 035/91, and the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia nos. 027/92031/93024/94012/98015/98 and 03/02) provided, inter alia, that errors in names and other obvious mistakes in spelling would be corrected by the court at any time. The corrections were made by means of a separate decision and would be inserted at the end of the original decision.

23.  The 2004 Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro nos. 022/04028/05 and 076/06, and the Official Gazette of Montenegro nos. 073/10047/15048/15051/17075/17 and 062/18) entered into force on 10 July 2004 and thus replaced the 1977 Civil Procedure Act. Section 351 thereof replicates section 342 of the earlier Act.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1

24.  The applicants complained under Articles 6 and 14 of the Convention about the non-enforcement of the final court decisions and court-approved settlements against the debtor company. The Court considers that this complaint falls to be examined under Article 6 § 1 of the Convention (see, mutatis mutandisRadomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 126, 20 March 2018; Kravchenko v. Russia, no. 34615/02, § 29, 2 April 2009; and Kešelj and Others v. Montenegro [Committee], no. 33264/11, § 16, 13 February 2018), the relevant parts of which read as follows:

Article 6 § 1

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”.

  1. Admissibility
    1. The parties’ submissions

(a)  The Government

25.  In their response to the Court’s letter (see paragraph 18 above), the Government submitted that they doubted the credibility of the documentation submitted. In particular, it had been impossible to properly identify the applicants on the basis of the documentation submitted and ascertain that they were the same as those who had been parties to the proceedings before the national courts.

26.  They submitted that Mr B. Simović had taken certain steps before the Court on behalf of the applicants without their authorisation, which amounted to disrespect of the Court and abuse of the right of individual application. The initial application form had lacked the necessary details required by Rule 47 of the Rules of Court. In particular, it had collectively indicated the applicants’ names without any identification data. The signatures of the first, tenth, and twelfth applicants had differed from the names indicated, and the signature for the twenty-third applicant had been a mixture of Cyrillic and Latin, and it was unclear who had signed it. The signatures of the first applicant in the authority forms provided in September and November 2010 had been in different handwriting and with different first names. The authority form for that applicant had been certified in Novi Sad, a city in Serbia, and the link between that city and the applicant was unclear, as no address had been indicated for her. There had also been other failures and contradictions regarding the identity of some of the other applicants, such as different names, signatures, handwriting, particularly as regards the second, fifth, ninth, eleventh, twelfth, fourteenth, sixteenth, seventeenth, eighteenth, nineteenth, twentieth, twenty-first, twenty-third, and twenty-fourth applicants. The signature on the fifteenth applicant’s authority form had been in the same handwriting as the signature of the third, twenty-third and twenty-fourth applicants, raising doubts that the authority forms had been signed by the same person.

27.  In their further observations, the Government explicitly reaffirmed the above submissions and maintained that the application should be declared inadmissible for abuse of the right of petition. They doubted the authenticity of the documentation as a whole, and that Ms M. Simović, the alleged new representative of some of the applicants, had acted in good faith. Notably, after the applicants’ initial representative had been restricted from representing them before the Court owing to his conduct, certain applicants had authorised his daughter, Ms. M. Simović, to be their representative. The authority forms submitted by the applicants’ previous representative had borne not only his name, but also his daughter’s name, which indicated that she had been involved in all the failures and abuses from the start. At the time the application had been lodged, she had been a trainee at her father’s firm, and she continued to practise law with him. If she were allowed to represent the applicants, this would de facto render meaningless the Court’s decision to restrict her father from representing them. The Government submitted her birth certificate as proof that she was the daughter of the applicants’ initial representative.

28.  The Government also submitted that the names of some of the applicants as indicated in their birth certificates had not corresponded to the names indicated in the domestic judgments. They referred in particular to the first and twentieth applicants. The Government considered this important not only for the identification of the parties to the proceedings before the Court, but also for potential execution of a decision by the Court.

(b)  The applicants

29.  The first, tenth, seventeenth and nineteenth applicants left it to the Court to assess the representation of the other applicants. They submitted, however, that the authorisation of Ms M. Simović by the other applicants should not be to their detriment. The first applicant also maintained that her first name had been misspelled in the domestic judgment owing to an error by the domestic courts, which should not be to her detriment either.

30.  The eleventh, eighteenth and twenty-third applicants, who represented themselves, made no comment in this regard.

31.  The remaining applicants submitted that all the authorisations had been real and authentic, as verified by the Court. The Government’s submissions about their new representative were inappropriate and incorrect, as well as belittling and absurd. In particular, they discriminated against her on the basis of her being the daughter of their previous representative. In addition, the Government had obtained her birth certificate unlawfully, as she was the only one who could obtain it. It had been submitted without her consent, revealing her unique identification number (jedinstveni matični broj) and thereby breaching her right to privacy and personal data protection.

  1. The Court’s assessment

(a)  Abuse of the right of petition

32.  The Court has consistently held that any conduct of an applicant that is manifestly contrary to the purpose of the right of individual application as provided for in the Convention and impedes the proper functioning of the Court or the proper conduct of the proceedings before it, constitutes an abuse of the right of application (see Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, §§ 62 and 65, 15 September 2009). In particular, the Court has rejected applications as abusive under Article 35 § 3 of the Convention if they were knowingly based on untrue facts or misleading information (see Gross v. Switzerland [GC], no. 67810/10, § 28, ECHR 2014; Pirtskhalaishvili v. Georgia (dec.), no. 44328/05, 29 April 2010; and Řehák v. Czech Republic (dec.), no. 67208/01, 18 May 2004), if they manifestly lacked any real purpose (see Jovanović v. Serbia (dec.), no. 40348/08, 7 March 2014), if they contained offensive language (see, for example, Řehák, cited above) or if the principle of confidentiality of friendly settlement proceedings had been breached (see, for example, Popov v. Moldova (no. 1), no. 74153/01, § 48, 18 January 2005). However, the rejection of an application on grounds of abuse of the right of application is an exceptional measure (see Miroļubovs and Others, cited above, § 62) and has so far been applied only in a limited number of cases.

33.  Turning to the present case, the Court notes that the Government referred to the abuse of the right of petition because some of the applicants had authorised the daughter of their initial representative to represent them further. The Court observes in this regard that her name appeared at the top of the initial authority forms. However, they clearly specified that she was a trainee lawyer at the firm at the time and, more importantly, clearly referred only to the applicants’ initial representative as being authorised to represent them (see paragraph 12 above). His daughter had not been authorised to represent them at that time. While the applicants’ initial representative was later restricted from acting as a representative before the Court (see paragraphs 2 and 21 above), this has never been the case with his daughter, who is currently the representative of all but seven of the applicants (see paragraph 2 above). The Court considers that the mere fact that she was working as a trainee lawyer at her father’s law firm at the time cannot be taken as proof that she took part in any of her father’s conduct. Lastly, as regards the subsequent authorisations given to her, the Court sees no reason to consider them unauthentic.

34.  In view of the above, the Court considers that the fact that some of the applicants authorised the initial representative’s daughter to be their new representative does not amount to a circumstance such as would justify a decision to declare the application inadmissible as an abuse of the right of petition.  It follows that the Government’s preliminary objection in this regard must be dismissed. The Court will, however, examine below the discrepancies referenced by the respondent Government in relation to the names and surnames provided in relation to some applicants and those figuring in domestic court judgments on which those applicants and their representative rely.

(b)  Compatibility ratione personae

(i)     The first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants

35.  The Court notes that during the proceedings various names, both first names and surnames, were provided for a number of applicants. Sometimes this even amounted to a person having a different gender. The applicants’ signatures differed on various occasions. Their addresses were first lacking and, when provided, some were illegible, some raised doubts as to their veracity and, for some, the applicants confirmed that they had never lived there (see paragraphs 8-11, 13, 15-16, and 19-20).

36.  In view of the above, the Court will take as valid the applicants’ names specified in their birth certificates. It notes that the first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants’ names as specified in their birth certificates did not correspond to the names specified in the domestic judgments (see Appendix). While this was attributed to clerical errors, the Court notes that such errors could and should have been rectified pursuant to the relevant provisions of the Civil Procedure Act (see paragraphs 22-23 above). It notes, however, that even though the applicants in question had a very simple procedural possibility to do so, none of them apparently ever attempted to do so, thus leaving open the question whether they were indeed the persons in favour of whom the judgments were issued or settlements reached. While this may well be the case, the Court cannot speculate in that regard, nor can it establish the identity of these applicants with certainty on its own. The lack of clarity in the original application combined with the conduct of the original representative led to several rounds of exchanges between the Court and the parties and the use of precious resources (see paragraphs 8-21 above). Should the errors be attributable to their initial legal representative the applicants have a possibility under domestic law to pursue any such issue. The Court also agrees with the Government’s observation that there may be obstacles in enforcing decisions and settlements when the names of those seeking their enforcement do not coincide with those indicated therein. That being so, the Court cannot but consider that the complaint of the first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

(ii)   The third applicant

37.  The Court notes that the relevant decision in respect of the third applicant indicated her maiden name and a different first name, the latter not corresponding to the first name specified in her birth certificate (see Appendix). It is observed, however, that another writ in the case file relating to the third applicant, issued in the course of the same set of civil proceedings, indicated both her first name and her maiden name as specified in the birth certificate (see paragraph 16 above). Even though such an error should also have been rectified domestically, the Court can accept that the third applicant has proven her identity and that she is indeed the person in favour of whom the relevant domestic decision was issued. That being so, the Court considers that the Government’s objection, in so far as it is understood to also relate to the third applicant, must be rejected.

(iii)  The second and ninth applicants

38.  The Court notes that the second applicant’s name was misspelled only in the initial application form. The error was later rectified by his initial representative (see paragraph 19 in limine above). The second applicant’s name as specified in his birth certificate corresponded to the name on the certified authority form and the name specified in the relevant domestic judgment (see paragraph 17 above).

39.  It is also observed that the judgment in favour of the ninth applicant bore her maiden name, which corresponded to her name on the authority form certified in the relevant municipality and her maiden name as specified in her birth certificate. It is also observed that her birth certificate and the certified authority form clearly also specified her married name (see paragraphs 11 in fine and 17 above).

40.  In view of the above, the Court considers that, in respect of the second and ninth applicants, there are no doubts about their identity or errors in that regard that would need to be rectified domestically. The Court therefore considers that the Government’s objection, in so far as it is understood to be also related to the second and ninth applicants, must be rejected.

  1. The Court’s conclusion

41.  The Court notes that the complaint of the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, eleventh, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, twenty-first, twenty-third, twenty-fourth and twenty-fifth applicants is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits (as regards the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, eleventh, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, twenty-first, twenty-third, twenty-fourth and twenty-fifth applicants)

42.  The eleventh, eighteenth and twenty-third applicants made no further comments in this regard. The remaining applicants reaffirmed their complaint.

43.  The Government made no comment in this regard.

44.  Turning to the present case, the Court notes that the court judgments and court-approved settlements in respect of the above-mentioned applicants remain unenforced to date. The Court has frequently found violations of Article 6 of the Convention and/or Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in cases raising issues similar to those in the present case, particularly in cases concerning companies undergoing restructuring, privatisation and/or other forms of transition from a planned to a market economy (see R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above, §§ 115-16; Crnišanin and Others v. Serbia, nos. 35835/05 and 3 others, §§ 123-24, 13 January 2009; Mijanović v. Montenegro, no. 19580/06, §§ 86-91, 17 September 2013; and Kešelj and Others, cited above, § 23). Such debtor companies, as explained by the Court, despite the fact that they are separate legal entities, do not enjoy “sufficient institutional and operational independence from the State” to absolve the latter from its responsibility under the Convention (see Mijanović, §§ 61-68, and R. Kačapor and Others, § 98, both cited above).

45.  After examining all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention (see Kešelj and Others, cited above, § 24). In the light of this conclusion, the Court considers that it is not necessary to examine separately the applicants’ complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

46.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

47.  In respect of pecuniary damage, the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, twenty-first, twenty-fourth and twenty-fifth applicants claimed the amounts awarded domestically. In particular, the tenth applicant requested that the amounts awarded be converted into euros. The fifth, seventh, and twenty-fifth applicants submitted that they should be paid amounts equivalent to those awarded in dinars at the time, “in accordance with the current market prices”.

48.  The tenth applicant further claimed EUR 15 per month, starting as of 1 January 2001, in respect of non-pecuniary damage. She also claimed EUR 150 in respect of costs and expenses before the Court.

49.  The second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, twenty-first, twenty-fourth and twenty-fifth claimed EUR 3,000 each for non-pecuniary damage. They also claimed EUR 11,250 in respect of costs and expenses (EUR 5,250 for those incurred in the domestic proceedings and EUR 6,000 for those incurred before the Court).

50.  The eleventh, eighteenth and twenty-third applicants made no claim for just satisfaction.

51.  The Government contested the proposed method of recalculating the amounts awarded in dinars. They also contested all the claims in respect of the costs of the proceedings as unfounded.

52.  Having regard to the violations found in the present case and its own case-law (see Mijanović, §§ 93-95; R. Kačapor and Others, §§ 123-26; and Crnišanin and Others, §§ 137-39, all cited above), the Court finds that the Government must pay the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, twenty-first, twenty-fourth and twenty-fifth applicants the sums established in the final court judgments and court-approved settlements, less any amounts which may have already been paid on this basis (see Kešelj and Others, cited above, § 33).

53.  The Court considers that the respondent State must also secure the enforcement of the relevant domestic decisions in respect of the eleventh, eighteenth and twenty-third applicants, even though they made no claim for just satisfaction, by way of paying them the amounts awarded domestically (see Pralica v. Bosnia and Herzegovina, no. 38945/05, §§ 19-20, 27 January 2009; and the authorities cited therein), less any amounts which may have already been paid on this basis.

54.  Furthermore, the Court considers that the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, twenty-first, twenty-fourth and twenty-fifth applicants sustained some nonpecuniary loss arising from the breaches of the Convention found in this case. The Court awards EUR 2,000 to each of them, to cover the non-pecuniary damage suffered, as well as the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court, less any amounts which may have already been paid in that respect at the domestic level. The Court awards nothing in this respect to the eleventh, eighteenth and twenty-third applicants given that they made no claim in this regard.

55.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, by a majority, the complaint of the first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants inadmissible;
  2. Declares, unanimously, the complaint of the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, eleventh, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, twenty-first, twenty-third, twenty-fourth and twenty-fifth applicants related to the non-enforcement of the final court judgments and court-approved settlements admissible;
  3. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 6 of the Convention;
  4. Holds, unanimously, that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds, unanimously,

(a) that the respondent State is to pay the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, eleventh, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, twenty-first, twenty-third, twenty-fourth and twenty-fifth applicants, from its own funds and within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the sums awarded at the domestic level, less any amounts which may have already been paid on this basis;

(b) that the respondent State is to pay the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, twenty-first, twenty-fourth and twenty-fifth applicants, within the same period, EUR 2,000 (two thousand euros) each, in respect of non-pecuniary damage and costs and expenses, less any amounts which may have already been paid in that regard at the domestic level, plus any tax that may be chargeable to the applicants;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses, by a majority, the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 February 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Martina Keller                                     Síofra O’Leary
 Deputy Registrar                              President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Mourou-Vikström is annexed to this judgment.

S.O.L.
M.K.

DISSENTING OPINION OF JUDGE MOUROU-VIKSTRÖM

(Translation)

I am unable to concur with the majority’s position in declaring inadmissible the complaints lodged with the Court by six of the applicants (listed as the first, twelfth, seventeenth, nineteenth, twentieth and twenty-second applicants).

Before considering the question of the rejection of these applicants’ complaints on formal grounds, it is worth noting the background to the case.

The applicants had the misfortune to be passengers on a bus that was involved in a road accident on 11 September 1994. They sustained injuries and between 1996 and 2005 brought various sets of civil proceedings against the bus company, which was predominantly State-owned.

Some of the applicants were awarded compensation in respect of non-pecuniary damage (under court judgments or court-approved settlement agreements), while others were awarded both compensation in respect of non-pecuniary damage and the costs of the proceedings.

The decisions in question have never been enforced, and those failings were what gave rise to the applications to the Court.

The Chamber held unanimously that there had been a violation in respect of the applicants listed as the second, third, fourth, fifth, sixth, seventh, eighth, ninth, tenth, eleventh, thirteenth, fourteenth, fifteenth, sixteenth, eighteenth, twenty-first, twenty-third, twenty-fourth and twenty-fifth applicants.

However, it declared inadmissible the complaints brought by the other six applicants, on the grounds (see paragraph 36 of the judgment) that their names as recorded in their birth certificates did not correspond to the names specified in the domestic judgments awarding them compensation.

The Chamber found:

    that the identity of these applicants could not be established with certainty;

    that they should have applied under section 342 of the 1977 Civil Procedure Act for rectification of the errors made by the domestic courts that had given the decisions. The Chamber acknowledged in paragraph 36 of the judgment that these were simply clerical errors. At no time was there any reference to the slightest fraudulent intention on the applicants’ part in seeking to deceive the Court in order to secure undue advantages by usurping another person’s identity.

The Chamber displayed excessive formalism in finding that the applicants should be made to bear the burden and responsibility of rectifying clerical errors that were probably attributable to the domestic courts, and in referring to the applicants’ inaction as a ground for declaring their application to the Court inadmissible.

Precise identification of these clerical errors supports the observation that an excessive requirement was imposed.

No.

Applicant’s name

(on birth certificate)

Name in domestic judgment

1

Draginja MASTILOVIĆ

Dragica MASTILOVIĆ

12

Dragica ILIĆ

Draga ILIĆ

17

Radislavka MUČIBABIĆ

Radislava MUČIBABIĆ

19

Veselinka PAROVIĆ

Vesna PAROVIĆ

20

Vidosava POJUŽINA (maiden name IVANIŠEVIĆ)

Vida IVANIŠEVIĆ

22

Kosa ŠIPOVAC

Kosana ŠIPOVAC

The errors thus mainly concerned forenames and not surnames.

A more detailed analysis, moreover, shows that for each of these applicants, at least three and as many as eight initial letters are the same.

The requirement imposed by the majority does not correspond to a flexible, in concreto approach in line with the fairness of the admissibility criteria, as could be advocated with regard to the application of Rule 47 of the Rules of Court.

Copyright © 2022 Pravosudna akademija, Srbija