Čolić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
18.11.2021
Članovi
6
6-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Broj predstavke
49083/18
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet se odnosi na parnični postupak u kojem je podnosiocu predstavke, uprkos uspehu u ostvarivanju naknade štete protiv osobe koja ga je fizički napala, naloženo da plati troškove postupka tuženom u iznosu većem od onog koji je njemu stvarno dosuđen na ime naknade štete.

Dana 25. novembra 2003. podnosilac predstavke podneo je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu radi naknade štete protiv izvesnog B.H., navodeći da ga je 27. decembra 2001. on fizički napao u restoranu u Zagrebu. Podnosilac je potraživao iznos približno 4.350,00 eura. Tuženi je osporio tužbeni zahtev kao neosnovan tvrdeći da ga nikada nije napao i da je podnosilac navodnu povredu mogao zadobiti okliznuvši se na ledu. Radi predostrožnosti, tuženi je prigovorio i iznosu potraživane naknade štete. Dana 29. decembra 2009. sud je pribavio mišljenje medicinskog veštaka, u kojem je procenjen iznos štete koju je podnosilac pretrpeo. U skladu s tim mišljenjem, 8. februara 2010. podnosilac predstavke je smanjio svoj prvobitni zahtev na približno 1.730,00 eura. Dana 20. decembra 2011. prvostepeni sud doneo je presudu kojom je podnosiocu dosudio ukupan iznos od približno 1.130,00 eura na ime naknade štete i približno 1.310,00 eura na ime troškova. Sud je odbio njegov zahtev naknade troškova za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti jer je utvrdio da njegove povredne nisu imale dugotrajne posledice. Istovremeno, sud je odbio preostali deo tužbenog zahteva i naložio mu je da tuženom plati približno 2.000,00 eura na ime troškova.

Županijski sud u Zagrebu delimično je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova te je podnosiocu dosudio dodatni iznos od približno 930,00 eura, uzevši u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke podneo tužbu radi naknade štete zbog fizičkog napada, da tuženom nisu nastali nikakvi dodatni troškovi zbog prvobitno većeg tužbenog zahteva te da su troškovi postupka uglavnom nastali kako bi se dokazalo da je tužbeni zahtev osnovan, a ne koji je tačan iznos pretrpljene štete.

Tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je preinačio drugostepenu odluku i potvrdio odluku prvostepenog suda o troškovima. Takođe je naložio podnosiocu da tuženom plati dodatni iznos od približno 250,00 eura na ime troškova postupka revizije. Vrhovni sud smatrao je da se prilikom obračuna troška stranaka, u slučaju kada se vrednost predmeta spora menjala tokom postupka, visina troška za svaku pojedinačnu parničnu radnju mora utvrditi prema vrednosti predmeta spora u trenutku preduzimanja te radnje, srazmerno ostvarenom uspehu stranaka.

Podnosilac predstavke podneo je ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda prigovarajući povredama svojih prava na pošteno suđenje i na mirno uživanje vlasništva, koji je tužbu proglasio nedopuštenom uz obrazloženje da pobijana odluka ne podleže oceni ustavnosti.

U obraćanju ESLJP, podnosilac predstavke prigovorio je povredi prava na pristup sudu zbog prekomernog iznosa troškova dosuđenih tuženom. Pozvao se na član 6. stavak 1. Konvencije.

Sud je istakao da su opšta načela u pogledu pristupa sudu sažeta u predmetu Zubac protiv Hrvatske (presuda Velikog veća, 2018). Kad je reč o troškovima postupka, Sud je u ranijim odlukama već naveo da nametanje znatnog finansijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog članom 6. stavkom 1. Konvencije. Dalje, Sud je takođe ranije naveo da se pravilo „gubitnik plaća” može smatrati ograničenjem prava na pristup sudu namenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja preteranih tužbenih zahteva pred sudovima. Sud je nadalje potvrdio da se takvo ograničenje prava na pristup sudu ne može smatrati samo po sebi nespojivim s članom 6. stav 1. Konvencije. Međutim, iznos troškova ocenjenih u svetlu konkretnih okolnosti datog predmeta bitan je činilac pri odlučivanju da li je osoba uživala pravo na pristup sudu.

U ovom predmetu Sud primećuje da je tužbeni zahtev podnosioca utvrđen osnovanim i da mu je dosuđeno oko 75 % njegovog konačnog zahteva za naknadu štete. Iako je zahtev podnosioca u odnosu na jedan aspekt pretrpljene štete, i to duševne boli koja je rezultirala smanjenjem životne aktivnosti, u celosti odbijen, to ne menja činjenicu da je ipak uspeo dokazati da se predmetno delo dogodilo kao i njegovu uzročno-posledičnu vezu sa štetom koju je stvarno pretrpeo.

Sud nadalje primećuje da je tuženi tokom celog postupka osporavao osnove tužbenog zahteva podnosioca nastojeći dokazati da ga nikada nije fizički napao i da mu stoga nikada nije naneo nikakvu štetu. Tuženi je samo radi predostrožnosti prigovorio i iznosu naknade štete koju je podnosilac potraživao. Sud ne smatra da je Vrhovni sud to u dovoljnoj meri uzeo u obzir u ovom predmetu. Umjesto toga, mehanički je smatrao da je, tekom početnog dela postupka, kada se, čini se, većina parničnih radnji odvijala, podnosilac predstavke „kvantitativno uspeo” sa samo približno 25% potraživanog iznosa. Istovremeno je zanemario činjenicu da je podnosilac „kvalitativno” uspeo s osnovama svog tužbenog zahteva, odnosno uspešno je dokazao činjenicu da je šteta koju mu je uzrokovao tuženik stvarno nastala.

Stoga, Sud utvrđuje da je postupak u konkretnom predmetu rezultovao apsurdnim ishodom da je podnosiocu predstavke, koji je dokazao da ga je B.H. fizički napao, naloženo da mu plati troškove u dvostruko većem iznosu od onog koji je njemu dosuđen na ime naknade štete kao posledice napada i da Vlada nije iznela dovoljno uverljive razloge kojima bi to opravdala. Sledom toga, Sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud primenio domaće zakonodavstvo u ovom predmetu bio izvan prihvatljive slobode procene dodeljene domaćim sudovima na temelju člana 6. stav 1.

Sudu zaključuje da je u okolnostima ovog predmeta sporno ograničenje narušilo samu bit prava podnosioca predstavke na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Podnosilac predstavke prigovorio je i da je prekomeran nalog za plaćanje troškova u ovom predmetu doveo do povrede njegovg prava na imovinu protivno članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Imajući u vidu svoju sudsku praksu o ovoj temi (predmet Perdigão protiv Portugala) kao i razloge zbog kojih je utvrdio povredu člana 6. stav 1. zbog prekomernih troškova postupka, Sud smatra da je predmetno mešanje bilo propisano zakonom, da je bilo u opšem interesu, ali da se njime nije postigla potrebna pravična ravnoteža između uključenog općeg interesa i prava podnosioca na mirno uživanje imovine. Posledično, mešanje nije bilo srazmerno. Stoga je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET ČOLIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 49083/18)

PRESUDA

Članak 6. stavak 1. (građanski aspekt) • Pristup sudu • Članak 1. Protokola br. 1 • Mirno uživanje vlasništva • Nerazmjeran nalog podnositelju za plaćanje troškova u privatnom parničnom postupku u dvostruko većem iznosu od naknade koja mu je dosuđena • Jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove i sporove u koje je uključena država • Primjena mjerodavnog domaćeg zakonodavstva nije bila unutar prihvatljive slobode procjene dodijeljene domaćim sudovima

STRASBOURG

18. studenoga 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Čolić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:         

Péter Paczolay, predsjednik,
Ksenija Turković,
Alena Poláčková,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 49083/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ljupko Čolić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 12. listopada 2018.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. listopada 2021. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na parnični postupak u kojem je podnositelju zahtjeva, unatoč uspjehu u ostvarivanju naknade štete protiv privatne osobe koja ga je fizički napala, naloženo platiti troškove postupka tuženiku u iznosu većem od onog koji je njemu stvarno dosuđen na ime naknade štete.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1939. godine i živi u Zagrebu. Zastupao ga je g. E. Geber, odvjetnik iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 25. studenoga 2003. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu radi naknade štete protiv izvjesnog B.H., navodeći da ga je 27. prosinca 2001. potonji fizički napao u restoranu u Zagrebu. Podnositelj zahtjeva potraživao je ukupno 32.200,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 4.350,00 eura (EUR)). Tuženik je osporio podnositeljev tužbeni zahtjev kao neosnovan tvrdeći da ga nikada nije napao i da je podnositelj navodnu ozljedu mogao zadobiti okliznuvši se na ledu. Radi predostrožnosti, tuženik je prigovorio i iznosu potraživane naknade štete. 
  5. Dana 29. prosinca 2009. sud je pribavio mišljenje medicinskog vještaka, u kojem je procijenjen iznos štete koju je podnositelj zahtjeva pretrpio. U skladu s tim mišljenjem, 8. veljače 2010. podnositelj zahtjeva smanjio je svoj prvobitni zahtjev na 12.860,00 kuna (približno 1.730,00 eura). Konkretno, potraživao je 4.000,00 kuna za pretrpljene fizičke bolove, 5.000,00 kuna za strah, 3.500,00 kuna za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti i 360,00 kuna za tuđu pomoć i njegu.
  6. Dana 20. prosinca 2011. prvostupanjski sud donio je presudu kojom je podnositelju dosudio ukupno 8.360,00 kuna (približno 1.130,00 eura) na ime naknade štete i 9.750,00 kuna (približno 1.310,00 eura.) na ime troškova. Konkretno, sud mu je dosudio 3.500,00 kuna za pretrpljene fizičke bolove, 4.500,00 kuna za strah i 360,00 kuna za tuđu pomoć i njegu. Sud je odbio njegov zahtjev u iznosu od 3.500,00 kuna za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti jer je utvrdio da njegove ozljede nisu imale dugotrajne posljedice. Istovremeno, sud je odbio preostali dio podnositeljeva tužbenog zahtjeva i naložio mu je da tuženiku plati 14.886,00 kuna (približno 2.000,00 eura) na ime troškova. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a. Kao vrijednost predmeta spora sud je uzeo iznos od 32.200,00 kuna iz tužbe, odnosno iznos potraživanja tužitelja prema zadnjem postavljenom preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 08.02.2010. godine u iznosu od 12.860,00 kuna.

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika … i to odredbe navedene tarife u vrijeme poduzimanja određene radnje po kvalificiranom punomoćniku stranke, odnosno odvjetniku. … sveukupno trošak ovog dijela postupka [do 8. veljače 2010.] iznosi 17.687,40 kuna. Ali, kako je [podnositelj zahtjeva] u ovom dijelu postupka uspio u omjeru od 25,96 % to mu pripada trošak u iznosu od 4.591,65 kuna. … sveukupno trošak ovog dijela postupka [od 8. veljače 2010.] iznosi 2.767,50 kuna. Ali, kako je [podnositelj zahtjeva] u ovom dijelu postupka uspio u omjeru od 65,01% to mu pripada trošak u iznosu od 1.799,15 kuna.

Sud je u cijelosti dosudio [podnositelju zahtjeva] trošak plaćenih predujmova za vještačenja u ukupnom iznosu od 3.360,00 kuna obzirom da su ista bila potrebna za vođenje spora, odnosno za točno utvrđenje činjeničnog stanja.

Dakle, [podnositelju zahtjeva] je dosuđen trošak u sveukupnom iznosu od 9.750,80 kuna.

[Podnositelju zahtjeva] je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka…

...

… dobiva sveukupni trošak tuženika u ovom dijelu postupka [do 8. veljače 2010.] u iznosu od 17.220,00 kuna. Ali, kako je tuženik u ovom dijelu postupka uspio u omjeru od 74,04% to mu pripada trošak u iznosu od 12.749,69 kuna.

… dobiva sveukupni trošak tuženika u ovom dijelu postupka [od 8. veljače 2010.] u iznosu od 3.997,50 kuna. Ali, kako je tuženik u ovom dijelu postupka uspio u omjeru od 34,99% to mu pripada trošak u iznosu od 1.389,73 kune.

Sud je tuženiku u cijelosti dosudio…trošak plaćenih predujmova za vještačenja u ukupnom iznosu od 738,00 kuna obzirom da su ista bila potrebna za vođenje spora, odnosno za točno utvrđenje činjeničnog stanja.

Dakle, [tuženiku] je dosuđen trošak u sveukupnom iznosu od 14.886,42 kune.“ 

  1. Dana 20. svibnja 2014., povodom žalbe, Županijski sud u Zagrebu djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu troškova te je podnositelju dosudio dodatni iznos od 6.906,97 kuna (približno 930,00 eura). Konkretno, drugostupanjski sud uzeo je u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva podnio tužbu radi naknade štete zbog fizičkog napada, da tuženiku nisu nastali nikakvi dodatni troškovi zbog prvobitno većeg tužbenog zahtjeva te da su troškovi postupka uglavnom nastali kako bi se dokazalo da je tužbeni zahtjev osnovan, a ne koji je točan iznos pretrpljene štete. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Pri dosudi parničnog troška trebalo je uzeti u obzir sve okolnosti slučaja jer primjernom odredbe o razmjernoj naknadi troškova na način na koji je to učinjeno u prvostupanjskoj presudi nije postignut inače opravdan cilj. Prije svega valja uzeti u obzir da se radi o naknadi štete koju je počinio tuženik fizičkom radnjom prema [podnositelju zahtjeva]. Tuženik zbog prvotno previsoko postavljenog zahtjeva nije imao povećane troškove. Osim toga, tuženik tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u osnovi i visini te su parnični troškovi nastali vezano uz dokazivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Dakle, iz danih razloga, uspjeh u postupku pri dosudi troška parničnog postupka trebalo je cijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu te je u tom smislu odluku o trošku valjalo preinačiti.

[Podnositelju zahtjeva] je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava priznao parnični trošak u ukupnom iznosu od 20.454,90 kuna. S obzirom na to da je [podnositelj zahtjeva] u ovoj parnici uspio s tužbenim zahtjevom u omjeru od 65,01% to mu pripada trošak u iznosu od 13.297,73 kune što uvećano za troškove vještačenja od 3.360,00 kuna iznosi 16.657,73 kune koji iznos mu je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tuženik dužan naknaditi u cijelosti. Stoga je ovaj sud, pored iznosa od 9.750,80 kuna dosuđenog [podnositelju zahtjeva] u prvostupanjskoj presudi na ime troška parničnog postupka dosudio daljnji iznos od 6.906,97 kuna. S obzirom da tuženik nije uspio u parnici odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).“

  1. Dana 11. veljače 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je izvanrednu reviziju koju je izjavio tuženik. Preinačio je drugostupanjsku odluku i potvrdio je odluku prvostupanjskog suda o troškovima. Također je naložio podnositelju da tuženiku plati dodatni iznos od 1.875,00 kuna (približno 250,00 eura) na ime troškova revizijskog postupka. Vrhovni sud smatrao je da se prilikom obračuna troška stranaka, u slučaju kada se vrijednost predmeta spora mijenjala tijekom postupka, visina troška za svaku pojedinu parničnu radnju mora utvrditi prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te radnje, razmjerno ostvarenom uspjehu stranaka.
  2. Dana 14. ožujka 2016. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda prigovarajući povredama svojih prava na pošteno suđenje i na mirno uživanje vlasništva.
  3. Dana 29. ožujka 2018. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da pobijana odluka ne podliježe ocjeni ustavnosti. To je rješenje dostavljeno punomoćniku podnositelja zahtjeva 12. travnja 2018. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE ZAKONODAVSTVO

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/77 s naknadnim izmjenama i dopunama i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 151.

“(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. (2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.“ 

Članak 154.

“(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Članak 155.

„(1) Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

Članak 186. „(1) Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106.).

(2) Kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora. …“

Članak 190.

„(1) Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.

(2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

(3)Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

…“

  1. Godine 2019. članak 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku izmijenjen je te glasi kako slijedi:

„Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos … ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.”

  1. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 s naknadnim izmjenama i dopunama – „Tarifa o nagradama odvjetnika”) predviđeno je da se nagrada odvjetnika u parničnom predmetu, u načelu, obračunava razmjerno vrijednosti predmeta spora (sporni iznos) za svaku parničnu radnju. Vrijednost predmeta spora obično odgovara iznosu koji tužitelj traži u svojoj tužbi. Tarifama br. 7. – 9. predviđeno je da se nagrada za sastavljanje tužbenog zahtjeva ili tuženikova odgovora na tužbeni zahtjev i nagrada za zastupanje na ročištu obračunavaju kako slijedi:

Vrijednost predmeta spora (HRK)

Nagrada (HRK)

0,00 – 2.500,00

250,00

2.500,00 – 5.000,00

500,00

5.000,00 – 10.000,00

750,00

10.000,00 – 100.000,00

 1.000,00

100.000,00 – 250.000,00

 2.500,00

250.000,00 – 500.000,00

 5.000,00

II. MJERODAVNA DOMAĆA PRAKSA

A. Smjernice i praksa Vrhovnog suda

  1. Dana 6. lipnja 1980. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je pravno shvaćanje, koje je dostavio nižim sudovima kao praktičnu smjernicu. Naveo je da se članak 154. stavak 2. Zakona o parničnom treba tumačiti kako slijedi:

„1. Kod parcijalnog uspjeha stranaka u [parničnom] postupku (član 154.  stavak  2. Zakona  o parničnom  postupku)  potrebno  je  prilikom  određivanja  troškova postupka  izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno,  kako  s  obzirom  na  osnovu,  tako  i  s  obzirom  na visinu  usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

Stoga u slučaju:

(a) kad je tuženi osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u postupnosti ili samo osnovu pojedinih  samostalnih  dijelova  zahtjeva  (pojedini  oblik  i slično),  a  zbog  čega  su izvršena  vještačenja  i  izvedeni  drugi  dokazi  za  koje  je tužitelj  prethodnoj  snosio troškove,  tužitelju  će  se  priznati  takvi  troškovi  u  cijelosti, bez  obzira  na  visinu dosuđenog iznosa;

(b) ako  je  tuženi  osporio  samo  visinu  zahtijevane  naknade pojedinog  oblika neimovinske štete, sud će cijeniti da li tužitelju treba u cijelosti ili samo djelomično priznati troškove oko utvrđivanja visine neimovinske štete koje je tužitelj prethodno snosio, a u odnosu na visinu dosuđene naknade.“

  1. Dana 29. studenoga 2002. Vrhovni sud usvojio je Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (dalje u tekstu: „Smjernice”), koji su objavljeni 30. prosinca 2002. i 30. lipnja 2003. u publikaciji Vrhovnog suda Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. 2/2002 i 1/2003. U Smjernicama su navedeni sljedeći iznosi u kunama koji se dosuđuju za različite vrste nematerijalne štete:

 

Fizički bolovi, po danu

jaki

 

370,00

srednji

 

220,00

slabi

 

70,00

Strah

2.200,00 – 30.000,00

 

 

Duševna bol zbog smanjenja životne aktivnosti

do 25 %

7.500,00

za svakih 10 %

preko 25 % do 40 %

11.000,00

za svakih 10 %

preko 40 % do 60 %

22.000,00

za svakih 10 %

preko 60 % do 80 %

45.000,00

za svakih 10 %

preko 80 % do 100 %

75.000,00

za svakih 10 %

 

Duševna bol zbog smrti bliskog srodnika

Smrt bračnog druga ili djeteta

 

220.000,00

Gubitak ploda

 

75.000,00

 

Smrt roditelja

djetetu koje se nalazi naodgoju i skrbi kod roditelja

 

220.000,00

djetetu

 

150.000,00

 

Smrt brata ili sestre

 

75.000,00

 

 Duševna bol zbog naruženosti

jaki

vrlo uočljivo trećima

37.000,00

uočljivo samo ponekad

22.000,00

srednji

vrlo uočljivo trećima

22.000,00

uočljivo samo ponekad

11.000,00

slabi 

vrlo uočljivo trećima

5.000,00

uočljivo samo ponekad

2.500,00

Duševna bol zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe

Invaliditet bračnog druga

 

220.000,00

 

Invaliditet roditelja

djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja

 

220.000,00

djetetu

 

150.000,00

 

  1. U predmetu br. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. Vrhovni sud potvrdio je odluku nižih sudova kojom su tužitelju u cijelosti dosuđeni troškovi koje je imao u parničnom postupku za naknadu štete iako mu je dosuđeno samo 65 % iznosa naknade štete koji je potraživao. Tako odlučivši, Vrhovni sud utvrdio je kako slijedi:

„… ovaj sud je u svezi parcijalnog uspjeha stranaka u [parničnom]postupku i primjene čl. 154. st. 2. ZPP zauzeo u svezi tog pitanja pravno shvaćanje još na sjednici građanskog odjela od 6. lipnja 1980. Pravno shvaćanje zauzeto na navedenoj sjednici građanskog odjela odnosi se na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno.

To znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti zbog čega su u stvari nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Stoga je primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici u pravilu na način kako to tvrdi revident, ali iznimno i na način kako su to ocijenili nižestupanjski sudovi u konkretnoj pravnoj stvari. Nižestupanjski sudovi su u ovom postupku ocjenjivali troškove parničnog postupka uzimajući u obzir da su isti zapravo nastali samo uslijed osporavanja osnove tužbenog zahtjeva a ne i u odnosu na postavljenu visinu neimovinske štete. U konkretnom slučaju se radi upravo o primjeni takvog kvalitativnog ocjenjivanja troškova parničnog postupka.“

  1. U predmetu br. Rev 495/10 od 9. studenoga 2010. Vrhovni sud potvrdio je odluku nižeg suda da svaka stranka snosi svoje troškove u parničnom postupku za naknadu štete iako je tužitelj uspio po pitanju osnove te mu je dosuđeno 54 % iznosa naknade štete koji je potraživao jer je tuženik tijekom postupka priznao da je tužbeni zahtjev osnovan, a osporavao je samo iznos. Tako odlučivši, Vrhovni sud utvrdio je kako slijedi:

„…o … pitanju razmjernog uspjeha stranaka u  [parničnom] postupku i primjene čl. 154. st. 2. ZPP, ovaj je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje još na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980., a koje pravno shvaćanje se odnosi na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno. To znači, da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti, neovisno o visini zatraženog, a dosuđenog, iznosa. … dakle,[1] primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici je pravilo, ali iznimno, i na način kako je to navedeno i na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 6. lipnja 1980., mogu se troškovi parničnog postupka priznati samo tužitelju. Pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 6. lipnja 1980., prije svega se odnosi na troškove, primjerice, vještačenja ili očevida koji su uvijek potrebni bez obzira na visinu zatraženog tužbenog zahtjeva, primjerice, kod naknade štete. Međutim, kao što je navedeno, iznimno, zavisno od svih konkretnih okolnosti slučaja i ocjeni suda, moguće je da se troškovi parničnog postupka ocjenjuju ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, te je moguće obzirom na sve konkretne okolnosti priznati i samo tužitelju troškove parničnog postupka, a tuženiku uopće ne priznati troškove parničnog postupka ako su ti troškovi nastali isključivo i jedino u svezi raspravljanja o osnovi tužbenog zahtjeva.“

  1. U predmetu br. Revr 725/14-2 od 28. listopada 2014.[2] Vrhovni sud potvrdio je odluku nižih sudova da svaka stranka snosi svoje troškove nastale u parničnom postupku u vezi s radnim sporom, s obzirom na potraživani iznos tužbenog zahtjeva i uspjeh stranaka u postupku. Tako odlučivši, Vrhovni sud utvrdio je kako slijedi:

„… u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava nije izrazio shvaćanje da je dosuđivanje troškova postupka tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP na način sukladan tumačenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 6. lipnja 1980., samo po sebi protivno odredbama Konvencije, već je utvrdio postojanje navedenih povreda odredaba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glede iznosa troškova postupka koje je tužitelju naloženo platiti, ali sve obzirom na specifične okolnosti razmatranog slučaja u kojemu tužitelj od tužene države, zastupane po državnom odvjetništvu, potražuje naknadu nematerijalne štete zbog kaznenog djela zlostavljanja počinjenog od strane djelatnika MUP-a.

Drugostupanjski sud je u ovom predmetu odlučio baš na način koji je podudaran stajalištu Europskog suda za ljudska prava iznesenom u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske, jer je obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja (riječ je o građanskopravnom sporu dviju privatnih stranaka, u kojem revidentica tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja (diskriminacije) na radnom mjestu te naknadu štete zbog povrede prava osobnosti), odredio da svaka stranka snosi svoj trošak. Naime, sud je iskoristio dispozitivne ovlasti koje mu pruža čl. 154. st. 2. ZPP, tumačeći tu odredbu obzirom na samu svrhu i cilj pravne norme (teleološko tumačenje), jer bi, obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i [postotak] uspjeh[a] stranaka u postupku, odluka o trošku, u slučaju da je strankama naloženo da nadoknađuju jedna drugoj razmjeran dio troškova [u odnosu na kvalitativni uspjeh], za tužiteljicu mogla biti još nepovoljnija.”

  1. U predmetu br. Rev 1645/17-3 od 19. rujna 2017. Vrhovni sud djelomično je preinačio odluku nižeg suda o troškovima parničnog postupka za naknadu štete i naložio je tuženici da tužitelju plati dio njegovih troškova, iako je tužitelj uspio samo s manje od 30 % tužbenog zahtjeva. Tako odlučivši, Vrhovni sud presudio je kako slijedi:

„Cijeneći uspjeh stranaka u sporu, a posebno uvažavajući činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva te da je provedeno vještačenje vezano za visinu tužbenog zahtjeva, ovaj sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada naknada troškova zastupanja u iznosu od 31.500,00 kn...

Ovaj sud smatra da u ovom slučaju, posebice s obzirom na činjenicu da je u ovom predmetu tuženica država … koja je odgovorna za zlostavljanje tužitelja, dakle, ne radi se o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka, nema mjesta striktnoj (mehaničkoj) primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, (tu odredbu prema stajalištu ovoga suda treba primjenjivati i kvalitativno, a ne samo kvantitativno), jer bi to bilo nerazmjerno legitimnom cilju u kojem smjera navedeno pravilo navedeno u čl. 154. st. 2. ZPP-a koje od jedne stranke zahtijeva da drugoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovom uspjehu u sporu, a koji se troškovi određuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Naime, u konkretnom slučaju striktna primjena tog članka bila bi nepravedna, jer bi to značilo da bi tužitelj (koji je uspio u sporu sa 29,6% tužbenog zahtjeva) morao tuženici (obzirom na njezin uspjeh u sporu od 70,4%) sukladno tomu naknaditi znatan iznos parničnih troškova, čime bi zapravo izgubio „veliki“ dio naknade koja mu je dosuđena (u tom smislu [vidi] presudu Europskog suda za ljudska prava…).

  1. U predmetu br. Rev-3002/2014-3 od 11. srpnja 2018. Vrhovni sud djelomično je preinačio presudu nižeg suda i odluku o troškovima parničnog postupka za naknadu štete i naložio je državi kao tuženici da tužitelju plati dio troškova postupka razmjeran njegovu uspjehu u postupku. Tako odlučivši, Vrhovni sud presudio je kako slijedi:

„Odlučujući o troškovima postupka valja istaknuti da ukupni troškovi postupka na strani tužitelja iznose 80.100,00 kn. Imajući na umu djelomičan uspjeh tužitelja u ovoj parnici valjalo mu je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove postupka u iznosu 32.040,00 kn. Naime, potraživanje tužitelja za naknadu štete u konačnici je u ukupnosti utvrđeno ovom revizijskom presudom te se može kvalificirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije ... Djelomični uspjeh tužitelja ne može u ovom slučaju imati za posljedicu njegovu obvezu plaćanja troškova postupka[države], odnosno zaključak iz drugostupanjske presude da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, jer bi to u konačnici predstavljalo miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (vidi presudu Europskog suda za ljudskih prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske…)“

B. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

  1. U predmetu br. U-III-617/2011 od 2. srpnja 2015. Ustavni sud potvrdio je odluku nižih sudova kojom je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženici dio troškova razmjeran njihovu uspjehu u postupku. Pritom je Ustavni sud izričito naveo da je u obzir uzeo opća načela primjenjiva na taj predmet u svjetlu presude Suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10, 18. srpnja 2013.).
  1. U rješenju br. U-I-3004/2014 od 6. lipnja 2017. Ustavni sud odbacio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 91. Zakona o državnom odvjetništvu, kojim je predviđeno da se državnim odvjetništvima dosuđuju troškovi postupka u istom iznosu kao i odvjetnicima. Pritom je Ustavni sud izričito naveo:

„Ustavni sud napominje, međutim, da je eventualno arbitrarno tumačenje i primjena mjerodavnih odredaba ZPP-a o naknadi troškova postupka državnom odvjetništvu u slučajevima kada se ono pojavljuje kao zastupnik stranke, podložno ustavnosudskoj kontroli u postupcima pokrenutim ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona.“

  1. U predmetu br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017. Ustavni sud ukinuo je odluku nižih sudova o troškovima prema kojoj je tužitelj bio obvezan nadoknaditi tuženici troškove u skladu s uspjehom postignutim u parničnom postupku za naknadu štete. Tako odlučivši, Ustavni sud utvrdio je kako slijedi:

„…ocjena je Ustavnog suda da su i drugostupanjski i Vrhovni sud članak 154. stavak 2. ZPP-a u konkretnom predmetu primijenili mehanički, bez obraćanja dovoljno pozornosti na posebne okolnosti ovog slučaja. Paradoksalno je, naime, da država naknadama za državno odvjetništvo koje ju zastupa "uzme" podnositelju ne samo cijelu priznatu mu naknadu štete, već da podnositelj po okončanju parnice, u kojoj je uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, državi ostane dužan isplatiti iznos troškova koji znatno premašuje iznos same priznate naknade. Ocjena je Ustavnog suda da je sankcija za postavljanje previsokog tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja prestroga i da se ne može opravdati s aspekta pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da odluka o troškovima postupka Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda nije razmjerna legitimnom cilju kojem teži pravilo iz članka 154. stavka 2. ZPP-a i da je njegova primjena u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 6. stavkom 1. Konvencije.“.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je povredi prava na pristup sudu zbog prekomjernog iznosa troškova dosuđenih tuženiku. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi… svatko ima pravo da … sud pravično… ispita njegov slučaj…“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je ustvrdila da je konačna odluka u podnositeljevu predmetu bila presuda Vrhovnog suda od 11. veljače 2015. (vidi stavak 9. ove presude), a ne rješenje Ustavnog suda od 29. ožujka 2018. (vidi stavak 11. ove presude). Budući da je podnositelj zahtjeva bio zastupan po odvjetniku, trebao je znati da, prema praksi Ustavnog suda, ustavna tužba nije pravno sredstvo koje se treba iskoristiti za prigovore o troškovima postupka.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se složio.
  3. Sud primjećuje da je već ispitao i odbacio isti prigovor o nedopuštenosti u predmetu Pavlović i drugi protiv Hrvatske (br. 13274/11, stavci 30. – 39., 2. travnja 2015.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od tog zaključka u ovom predmetu.
  4. Sud nadalje primjećuje da je Ustavni sud povremeno, iako ne dosljedno, ispitivao prigovore koji se odnose na troškove postupka podnesene na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (vidi stavke 22. i 23. ove presude). Štoviše, u svom Revidiranom akcijskom izvješću podnesenom Odboru ministara u okviru izvršenja presuda u predmetima Klauz (gore citiran) i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (br. 72152/13, 6. rujna 2016.), hrvatska Vlada ustvrdila je da se od donošenja rješenja Ustavnog suda od 6. lipnja 2017. (vidi stavak 23. ove presude) ustavna tužba smatra djelotvornim pravnim sredstvom za prigovore o troškovima postupka.
  5. S obzirom na navedeno, stoga se ne može reći da su podnositelji zahtjeva koji žele podnijeti Sudu prigovor u vezi s prekomjernim troškovima oslobođeni prethodnog podnošenja ustavne tužbe. U istom smislu, bilo bi protivno načelu supsidijarnosti smatrati da ustavnu tužbu nije trebalo iscrpiti samo zato što je u to vrijeme praksa Ustavnog suda ukazivala na to da odluka koja se osporava ne podliježe ocjeni ustavnosti. Time bi se zanemarila činjenica da se takva praksa može razviti tijekom vremena i, što je još važnije, time bi se uklonio svaki poticaj za takav razvoj jer bi podnositelji zahtjeva sustavno podnosili svoje prigovore Sudu, a da ne pruže Ustavnom sudu priliku da promijeni svoju praksu (vidi Vrtar protiv Hrvatske, br. 39380/13, stavak 76., 7. siječnja 2016.). Odluke kojima je Ustavni sud odstupio od svoje standardne prakse i ispitao ustavne tužbe u vezi s troškovima postupka (vidi stavke 22. – 24. i 29. ove presude) samo pojačavaju to stajalište i zaključak koji iz njega proizlazi da se podnositelju ne može predbaciti što je podnio ustavnu tužbu protiv odluke o troškovima u njegovu predmetu.
  6. Slijedi da se Vladin prigovor o nepoštovanju pravila o šest mjeseci mora odbaciti.
  7. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu je pravo na pristup sudu bilo neopravdano ograničeno zbog prekomjernog iznosa troškova koji mu je naloženo platiti iako je uspio s tužbenim zahtjevom za naknadu štete. Potraživao je naknadu nematerijalne štete koju mu je uzrokovao B.H. u skladu s nalazom vještaka. Ako se morao bojati podnijeti tužbeni zahtjev na temelju svog subjektivnog osjećaja straha da neće biti uspješan ili da će morati platiti nerazumne troškove tuženiku, onda je takva situacija bila u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, neovisno o tome je li tuženik država ili fizička ili pravna osoba.
  2. Podnositelj zahtjeva objasnio je da je ustrajao na saslušanju i suočavanju dvaju svjedoka upravo zato što je B.H. porekao bilo kakvu odgovornost za događaj, a na podnositelju zahtjeva bio je teret dokazivanja da pokaže da su se događaj i šteta stvarno dogodili. Podnositelj zahtjeva u konačnici je dokazao da je tuženik bio odgovoran za uzrokovanje štete, ali je unatoč tome tuženiku morao platiti troškove koji su istome nastali kad je poricao svoju odgovornost.
  3. Vlada je tvrdila da se ovaj predmet značajno razlikuje od predmeta Klauz i Cindrić i Bešlić (oba gore citirana) jer se odnosi na građanski spor između privatnih stranaka, u kojem je tuženik morao angažirati odvjetnika i platiti njegov rad vlastitim sredstvima. Nadalje, postupak se nije odnosio na ozbiljnu povredu podnositeljevih ljudskih prava od strane predstavnika države, već na fizički napad koji je počinila privatna osoba.
  4. Priznajući da je pravilo „gubitnik plaća” u odnosu na troškove postupka predstavljalo ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu, Vlada je ponovila da predmetno pravilo nije samo po sebi nespojivo s člankom 6. Odredbe kojima se reguliraju troškovi parničnog postupka bile su jasne i precizne i dostupne podnositelju zahtjeva, koji je bio zastupan po odvjetniku. Štoviše, njihova je primjena u ovom predmetu bila predvidljiva i u skladu s načelom pravne sigurnosti.
  5. Vlada je naglasila da, iako je podnositelj zahtjeva tijekom postupka značajno smanjio svoj prvobitni tužbeni zahtjev, on je ipak i dalje bio prekomjeran. Da je vrijednost predmeta spora naznačio u skladu s mišljenjem vještaka, koji su utvrdili da nije pretrpio trajno smanjenje životne aktivnosti, nastali troškovi i za njega i za tuženika bili bi znatno niži. Ustrajanje podnositelja zahtjeva na suočavanju dvaju svjedoka, od kojih se jedan u više navrata nije pojavio na sudu, također je rezultiralo značajnim troškovima.
  6. Vlada je tvrdila da domaći sudovi odredbe o naknadi troškova nisu primijenili proizvoljno ili mehanički. Umjesto toga, dosljedno su primijenili to domaće pravo i pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz 1980. uzimajući u obzir posebne okolnosti predmeta.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Opća načela u pogledu pristupa sudu sažeta su u predmetu Zubac protiv Hrvatske ([VV], br. 40160/12, stavci 76. – 79., 5. travnja 2018.) kako slijedi:

“40.  Pravo na pristup sudu mora biti „praktično i učinkovito“, a ne „teoretsko ili iluzorno“.... To se zapažanje osobito odnosi na jamstva predviđena člankom 6., s obzirom na istaknuto mjesto koje pravo na pošteno suđenje zauzima u demokratskom društvu …

41. Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta ovisno o potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca (vidi Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stavak 230., ECHR 2012). Prilikom određivanja te regulacije države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako konačna odluka o pitanju poštovanja zahtjeva iz Konvencije počiva na Sudu, nije uloga Suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u ovom području. Međutim, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6., stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi gore citirani predmet Grkokatolička župa Lupeni protiv Rumunjske, stavak 89., s daljnjim referencama.“ 

  1. Kad je riječ o troškovima postupka, Sud je već smatrao da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi Stankov protiv Bugarske, br.68490/01, stavak 54., 12. srpnja 2007.; Klauz protiv Hrvatske, br.28963/10, stavak 77., 18. srpnja 2013. i Zustović protiv Hrvatske, br. 27903/15, stavak 98.,22. travnja 2021.).
  2. Nadalje, u predmetu Klauz (gore citiran) Sud je presudio da se pravilo „gubitnik plaća” u članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku može smatrati ograničenjem prava na pristup sudu namijenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima (ibid., stavci 81. i 84.).
  3. Sud je nadalje potvrdio da se takvo ograničenje prava na pristup sudu ne može smatrati samo po sebi nespojivim s člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi gore citirani predmet Stankov, stavak 52., i Harrison McKee protiv Mađarske, br. 22840/07, stavak 22., 3. lipnja 2014.). Međutim, iznos troškova ocijenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti danog predmeta bitan je čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo na pristup sudu (vidi gore citirani predmet Klauz, stavak 82.).

(b ) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Imajući na umu svoje zaključke u predmetu Klauz (gore citiran, stavak 81.), Sud smatra da je u ovom predmetu došlo do ograničenja prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Mora dalje preispitati je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastojalo ostvariti tim ograničenjem.
  2. Sud na početku primjećuje da nerazumni troškovi postupka mogu otvoriti pitanje na temelju Konvencije prvenstveno u slučajevima kada stranka uspije, barem djelomično, s osnovom tužbenog zahtjeva, ali ne s cijelim iznosom (vidi gore citirani predmet Klauz, stavak 76., i gore citirani predmet Stankov, stavak 51.). Upravo u tim slučajevima vrlo visoki troškovi postupka mogu „pojesti” veliki dio financijske naknade dosuđene stranci u predmetu ili čak cjelokupnu naknadu. Prema mišljenju Suda, ako ne postoje važni razlozi koji bi opravdali takav rezultat, takva situacija čini parnicu bespredmetnom i čini pravo te stranke na sud tek teorijskim i iluzornim (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Stankov, stavak 54.).
  3. Sud je ranije smatrao da visoki parnični troškovi mogu iznimno otvoriti i pitanje na temelju Konvencije u slučajevima kada je stranka bila potpuno neuspješna s osnovom tužbenog zahtjeva u situacijama u kojima ta stranka iz nekog razloga nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer je, primjerice, ishod postupka u predmetu ovisio o tumačenju novog pravnog pitanja (vidi, primjerice, gore citirani predmet Cindrić i Bešlić, stavak 107.).
  4. S tim u vezi, Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi, primjerice, Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća o presudama i odlukama 1997-VIII, i Pérez de Rada Cavanilles protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 43., Izvješća 1998-VIII).
  5. U ovom predmetu Sud primjećuje da je tužbeni zahtjev podnositelja utvrđen osnovanim i da mu je dosuđeno oko 75 % njegova konačnog zahtjeva za naknadu štete. Iako je točno da je, kako je to ustvrdila Vlada, zahtjev podnositelja u odnosu na jedan aspekt pretrpljene štete, i to duševne boli koja je rezultirala smanjenjem životne aktivnosti, u iznosu od približno 4.000,00 kuna u cijelosti odbijen, to ne mijenja činjenicu da je ipak uspio dokazati da se predmetno djelo dogodilo kao i njegovu uzročno-posljedičnu vezu sa štetom koju je stvarno pretrpio.
  6. Sud nadalje primjećuje da je podnositelju zahtjeva dosuđena naknada štete u iznosu od 8.360,00 kuna, a istovremeno mu je naloženo platiti troškove tuženika u iznosu od 16.760,00 kuna, odnosno u približno dvostruko većem iznosu od onoga koji mu je dosuđen na ime naknade štete. Iako, za razliku od predmeta Klauz, podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije pretrpio zlostavljanje od strane vlasti i njegov se predmet doduše nije odnosio na obvezu države da pruži naknadu za nepravde koje se mogu pripisati njezinim tijelima, Sud smatra da je ono što je za podnositelja bilo dovedeno u pitanje u ovom predmetu ipak bio osnovan zahtjev za naknadu štete uzrokovane napadom na njegov tjelesni integritet od strane privatne osobe. 51.  Osim toga, podnositelju zahtjeva nastali su troškovi zastupanja po odvjetniku u iznosu od približno 20.000,00 kuna, od čega mu je samo približno 10.000,00 kuna bilo nadoknađeno (vidi stavak 7. ove presude). Ukupno je podnositelj zahtjeva stoga potrošio približno 36.000,00 kuna na sudski postupak koji je okončan u njegovu korist, dok mu je dosuđeno samo približno 18.000,00 kuna, odnosno polovica iznosa.
  7. Sud će sada ispitati jesu li postojali posebno važni razlozi koji bi opravdali takav ishod (vidi stavak 46. ove presude).
  8. S tim u vezi, Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Klauz i Cindrić i Bešlić (oba gore citirana) jer je tuženik u predmetnom postupku bio privatna osoba, a ne država. Međutim, Sud smatra da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu. To je stoga što u obje vrste postupka stranka može biti prisiljena snositi nerazmjerno veliko financijsko opterećenje u obliku troškova postupka, što u konačnici može dovesti do povrede prava te stranke na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 16261/08, stavak 64., 12. travnja 2011.). Istovremeno, Sud smatra da činjenica da je tuženik u ovom predmetu privatna stranka predstavlja samo jedan od elemenata u ocjeni razmjernosti ograničenja prava podnositelja na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Harrison McKee, stavak 32.; vidi i predmet Egill Einarsson protiv Islanda (br. 2), br. 31221/15, stavci 37. i 40., 17. srpnja 2018., iako potonji u drugačijem kontekstu).
  9. Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj zahtjeva prvobitno podnio neopravdano pretjeran tužbeni zahtjev, što je rezultiralo visokim troškovima postupka koje mu je u konačnici naloženo platiti. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da se prema domaćem pravu u relevantno vrijeme od tužitelja u parničnom postupku zahtijevalo da naznače vrijednost predmeta spora prilikom podnošenja tužbenog zahtjeva i da je, u načelu, nisu mogli naknadno povećati bez pristanka tuženika (vidi stavak 12. ove presude). Sud istovremeno ponavlja da je nematerijalnu štetu po njezinoj prirodi teško procijeniti i da često uključuje istraživanje ranijih predmeta kako bi se na temelju sličnih okolnosti utvrdio vjerojatan iznos naknade štete (vidi gore citirane predmete Stankov, stavak 62., i Klauz, stavak 88.).
  10. U ovom predmetu, podnositelj zahtjeva prvo je potraživao 32.000,00 kuna (približno 4.350,00 eura) za nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog fizičkog napada od strane tuženika. Nakon pribavljanja relevantnih mišljenja vještaka, podnositelj je svoj zahtjev smanjio na približno 12.000,00 kuna (približno 1.600,00 eura), konkretno, 4.000,00 kuna za pretrpljene fizičke bolove, 5.000,00 kuna za strah, 3.500,00 kuna za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti i 360,00 kuna za tuđu pomoć i njegu (vidi stavak 6. ove presude). Uzimajući u obzir Smjernice Vrhovnog suda o mogućim iznosima nematerijalne štete koje je potrebno dosuditi za svaki od podnositeljevih zahtjeva (vidi stavak 16. ove presude), Sud ne smatra podnositeljev tužbeni zahtjev pretjeranim.
  11. Nadalje, Sud primjećuje da je Tarifom o nagradama odvjetnika, u skladu s kojom se troškovi svake parnične radnje obračunavaju ovisno o vrijednosti predmeta spora, predviđena ista naknada troškova odvjetnika za zahtjeve naznačene u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna (vidi stavak 14. ove presude). U takvim okolnostima, Sud se mora složiti s drugostupanjskim sudom da tuženik nije snosio nikakve dodatne troškove jer je podnositelj zahtjeva prvotno naznačio svoj zahtjev u iznosu od 32.000,00 kuna, a zatim ga smanjio na 12.000,00 kuna (vidi stavke 5., 6. i 8. ove presude).
  12. Vlada je tvrdila i da domaći sudovi odredbe o naknadi troškova nisu primijenili proizvoljno ili mehanički, već u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda iz 1980. S tim u vezi, Sud napominje da se tim pravnim shvaćanjem nastojalo razjasniti primjenu zaista nejasno sročenog članka 154. Zakona o parničnom postupku, u kojem je sudovima dana znatna diskrecijska ovlast pri odlučivanju o troškovima postupka u slučajevima djelomičnog uspjeha (vidi gore citirani predmet Klauz, stavak 94.). U pravnom shvaćanju od sudova se zahtijevalo da ocijene ne samo „kvantitativni” uspjeh stranaka, odnosno puki postotak u kojemu je svaka stranka uspjela, nego i njihov „kvalitativni” uspjeh, čime je sudovima omogućeno da uzmu u obzir druge čimbenike, kao što je osnovanost tužbenog zahtjeva (vidi, u tom smislu, izmijenjeni članak 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku iz 2019. citiran u stavku 13. ove presude). Iz sudske prakse Vrhovnog suda (vidi stavke 17. – 21. ove presude) proizlazi i da je gore navedeno pravno shvaćanje poslužilo kao svojevrsni korekcijski čimbenik u kontekstu dosuđivanja potencijalno nepoštenih ili prekomjernih troškova protiv uspješnih tužitelja.
  13. Sud nadalje primjećuje da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnove podnositeljeva tužbenog zahtjeva nastojeći dokazati da ga nikada nije fizički napao i da mu stoga nikada nije nanio nikakvu štetu. Tuženik je samo radi predostrožnosti prigovorio i iznosu naknade štete koju je podnositelj potraživao (vidi stavak 5. ove presude). Sud ne smatra da je Vrhovni sud to u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir u ovom predmetu. Umjesto toga, suprotno prethodnim predmetima o tom pitanju (vidi stavke 17. – 21.ove presude), mehanički je smatrao da je, tijekom početnog dijela postupka, kada se, čini se, većina parničnih radnji odvijala, podnositelj zahtjeva „kvantitativno uspio” sa samo približno 25 % potraživanog iznosa. Istovremeno je zanemario činjenicu da je podnositelj zahtjeva „kvalitativno” uspio s osnovama svog tužbenog zahtjeva, odnosno uspješno je dokazao činjenicu da je šteta koju mu je uzrokovao tuženik stvarno nastala.
  14. Ukratko, Sud utvrđuje da je postupak u podnositeljevu predmetu rezultirao apsurdnim ishodom da je podnositelju zahtjeva, koji je dokazao da ga je B.H. fizički napao, naloženo da mu plati troškove u dvostruko većem iznosu od onog koji je njemu dosuđen na ime naknade štete kao posljedice napada (vidi stavak 50. ove presude) i da Vlada nije iznijela dovoljno uvjerljive razloge kojima bi to opravdala. Slijedom toga, Sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud primijenio domaće zakonodavstvo u podnositeljevu predmetu bio izvan prihvatljive slobode procjene dodijeljene domaćim sudovima na temelju članka 6. stavka 1.
  15. Prethodna razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da je u okolnostima ovog predmeta sporno ograničenje narušilo samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da je prekomjeran nalog za plaćanje troškova u ovom predmetu doveo do povrede njegova prava vlasništva protivno članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora iz istih razloga kao i podnositeljev prigovor na temelju članka 6. stavka 1. u pogledu prekomjernih troškova postupka (vidi stavak 26. ove presude).
  2. Podnositelj zahtjeva nije se složio.
  3. Sud upućuje na svoja prethodno navedena utvrđenja da se Vladin prigovor o nedopuštenosti na temelju pravila o šest mjeseci mora odbaciti (vidi stavke 28. – 31. ove presude) i smatra da je isti zaključak primjenjiv mutatis mutandis u kontekstu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi gore citirani predmet Klauz, stavak 106.).
  4. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

  1. Stranke su se pozvale na svoje tvrdnje sažete u stavcima 33. – 38. ove presude.
  2. Sud ponavlja da podnositelj može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 samo ako se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo” u smislu te odredbe. „Vlasništvo” može biti „postojeće vlasništvo” ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom”. Potraživanje se može smatrati imovinom samo kad je dovoljno utvrđeno da bude ovršivo (vidi, primjerice, predmet Grčke rafinerije Stran i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994., stavak 59., Serija A br. 301-B). Budući da je podnositeljev zahtjev za naknadu štete u ovom predmetu bio priznat u iznosu koji mu je dosuđen pravomoćnom presudom Vrhovnog suda od 11. veljače 2015., Sud smatra da je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može smatrati „imovinom” zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1.
  3. Sud je ranije smatrao da znatno smanjenje iznosa tog zahtjeva koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka predstavlja miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo (vidi gore citirani predmet Cindrić i Bešlić, stavci 91. – 92.), čak i u sporovima između privatnih stanaka (vidi Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 16261/08, stavci 49. – 51., 12. travnja 2011., i Agis Antoniades protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 15434/89, odluka Komisije od 15. veljače 1990., O.I. 64, str. 237).
  4. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o ovoj temi (vidi, konkretno, predmet Perdigão protiv Portugala [VV], br. 24768/06, stavci 63. – 79., 16. studenoga 2010.) te razloge zbog kojih je utvrdio povredu članka 6. stavka 1. zbog prekomjernih troškova postupka (vidi stavke 53. – 59. ove presude), Sud smatra da je predmetno miješanje bilo propisano zakonom, da je bilo u općem interesu, ali da se njime nije postigla potrebna pravična ravnoteža između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva. Posljedično, miješanje nije bilo razmjerno.
  5. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 12.767,83 kune (približno 1.740,00 eura) na ime naknade materijalne štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. S obzirom na prirodu utvrđenih povreda, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje potraživani iznos u cijelosti, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 12.500,00 kuna (približno 1.700,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom i 6.250,00 kuna (približno 850,00 eura) na ime troškova povezanih s podnošenjem ustavne tužbe.
  2. Vlada je osporila te iznose.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 2.550,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  4. presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   1.740,00 EUR (tisuću sedamsto četrdeset eura) na ime materijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 2.550,00 EUR (dvije tisuće petsto pedeset eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 18. studenoga 2021. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener 

Péter Paczolay

Tajnica

Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Napomena Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava: Sud je u nastavku teksta u izvorniku presude omaškom, umjesto dijela rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem: Rev-495/2010 od 9. studenog 2010., citirao dio rješenja tog suda pod brojem: Rev-1083/2009 od 15. listopada 2009. koji glasi. „…[čl. 154. st. 2  ZPP-a] trebao bi se primjenjivati, u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici, u načelu, na način kako je to tvrdi revident u reviziji, ali i iznimno i na način kako su to ocijenili nižestupanjski sudovi u konkretnoj pravnoj stvari. Nižestupanjski sudovi su u ovom postupku ocjenjivali troškove parničnog postupka uzimajući u obzir da su isti zapravo nastali samo uslijed osporavanja osnove tužbenog zahtjeva a ne i u odnosu na postavljenu visinu neimovinske štete. U konkretnom slučaju se radi upravo o primjeni takvog kvalitativnog ocjenjivanja troškova parničnog postupka.“

[2] Napomena Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava: Sud je u izvorniku presude omaškom umjesto „br. Revr 725/14-2 od 28. listopada 2014.“ napisao „br. Rev 725/14-2 od 23. listopada 2014.“

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF ČOLIĆ v. CROATIA

(Application no. 49083/18)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Art 1 P1 • Peaceful enjoyment of possessions • Disproportionate costs order against applicant in private civil proceedings amounting to double his compensation award • Access-to-court guarantees applicable with equal strength to private disputes and those involving the State • Application of relevant domestic legislation not within acceptable margin of appreciation allowed to the domestic courts

STRASBOURG

18 November 2021

FINAL

18/02/2022

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Čolić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Péter Paczolay, President,
 Ksenija Turković,
 Alena Poláčková,
 Gilberto Felici,
 Erik Wennerström,
 Raffaele Sabato,
 Lorraine Schembri Orland, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 49083/18) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ljupko Čolić (“the applicant”), on 12 October 2018;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 19 October 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns civil proceedings in which, despite his success in obtaining damages against a private individual who had physically assaulted him, the applicant was ordered to pay the defendant’s costs of the proceedings in an amount higher than that which he had actually been awarded in damages.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1939 and lives in Zagreb. He was represented by Mr E. Geber, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 25 November 2003 the applicant brought a civil action for damages in the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu) against a certain B.H., alleging that he had been physically assaulted by him at a restaurant in Zagreb on 27 December 2001. The applicant claimed a total of 32,200 Croatian kunas (HRK – approximately 4,350 euros (EUR)). The defendant challenged the applicant’s claim as unfounded, claiming that he had never assaulted him and that he could have sustained the alleged injury by slipping on ice. As a precaution, the defendant also objected to the amount of damages claimed.

6.  On 29 December 2009 the court obtained an expert medical opinion, which estimated the amount of damage sustained by the applicant. In line with that opinion, on 8 February 2010 the applicant reduced his initial claim to HRK 12,860 (approximately EUR 1,730). In particular, he claimed HRK 4,000 in respect of physical pain suffered, HRK 5,000 in respect of fear, HRK 3,500 in respect of mental anguish caused by loss of amenities of life and HRK 360 in respect of assistance and care by other persons.

7.  On 20 December 2011 the first-instance court gave judgment, awarding the applicant a total of HRK 8,360 (approximately EUR 1,130) in damages and HRK 9,750 (approximately EUR 1,310) in costs. In particular, the court awarded him HRK 3,500 in respect of physical pain suffered, HRK 4,500 in respect of fear, and HRK 360 in respect of assistance and care by other persons. The court dismissed his claim in the amount of HRK 3,500 in respect of mental anguish caused by loss of amenities of life because it established that his injuries did not have lasting consequences. At the same time, the court dismissed the remainder of his claim and ordered him to pay the defendant HRK 14,886 (approximately EUR 2,000) in costs. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The decision on the costs of the proceedings is based on sections 154 and 155 of the Civil Procedure Act. The court considered the value of the subject-matter in dispute to be HRK 32,200, as indicated in the statement of claim, and later HRK 12,860, as indicated by the plaintiff in his finally specified claim submitted on 8 February 2010.

Furthermore, the court also took into account in its deliberations the provisions of the Scale of Advocates’ Fees ..., in particular the provisions in force at the time when ... the party’s lawyer conducted each specific activity.

... the total costs of the part of the proceedings [up until 8 February 2010] amount to HRK 17,687.40. Since the [applicant] succeeded with 25.96% of his claim in this part of the proceedings, he is entitled to costs in the amount of HRK 4,591.65.

... the total costs of the part of the proceedings [from 8 February 2010 onwards] amount to HRK 2,767.50. Since the [applicant] succeeded with 65.01% of his claim in this part of the proceedings, he is entitled to costs of HRK 1,799.15.

The court awards the [applicant] the full costs advanced for expert witness opinions in the total amount of HRK 3,360.00, since these were necessary for the conduct of the proceedings and to properly establish the facts.

Therefore, the [applicant] is awarded a total of HRK 9,750.80 in costs.

The [applicant] is also awarded, at his request, interest on the costs of the civil proceedings.

... the defendant’s full costs in the part of the proceedings [up until 8 February 2010] amount to HRK 17,220.00. Since the respondent had a degree of success of 74.04% in this part of the proceedings, he is entitled to costs of HRK 12,749.69.

...the defendant’s full costs in the part of the proceedings [from 8 February 2010 onwards] amount to HRK 3,997.50. Since the respondent had a degree of success of 34.99% in this part of the proceedings, he is entitled to costs of HRK 1,389.73.

The court awards the defendant the full ... costs advanced for expert witness opinions in the total amount of HRK 738, since these were necessary for the conduct of the dispute and to properly determine the facts.

Therefore, [the defendant] is awarded a total of HRK 14,886.42 in costs.”

8.  On 20 May 2014, on appeal, the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) reversed in part the first-instance judgment concerning costs and awarded the applicant a sum of additional HRK 6,906.97 (approximately EUR 930). In particular, the appellate court took into account the fact that the applicant had sued for damages for physical assault, that the defendant had incurred no additional costs because of the initially higher claim, and that the costs of the proceedings had mainly been incurred in order to prove that the claim was well-founded and not the exact amount of the damage suffered. The relevant part of that judgment reads as follows:

“In awarding litigation costs, all the circumstances of the case should have been taken into account because the manner in which the provision on the reimbursement of the proportionate part of the costs was applied in the first-instance judgment did not achieve the otherwise justified aim. Firstly, it should be taken into account that the case concerns damages caused by the respondent’s physical assault on the [applicant]. The defendant did not have to bear increased costs due to the claim which was initially set too high. In addition, during the proceedings the respondent challenged the grounds and the amount of the civil claim, and the litigation costs were incurred in relation to proving that the claim was well-founded.

Therefore, for these reasons, when awarding the costs of the civil proceedings, the degree of success in the proceedings should have been assessed in accordance with the civil claim ultimately set and the decision on costs has to be amended to that effect.

By correctly applying the substantive law, the first-instance court calculated the [applicant’s] litigation costs in the total amount of HRK 20,454.90. Since the [applicant] succeeded with 65.01% of his claim in this case, he is entitled to costs in the amount of HRK 13,297.73, plus the costs of expert witness opinions in the amount of HRK 3,360.00, that is, a total of HRK 16,657.73, an amount which the defendant is required to reimburse to him in full [pursuant to] section 154(1) of the Civil Procedure Act. Therefore, in addition to the HRK 9,750.80 awarded to the [applicant] in the first-instance judgment, this court awards him a further amount of HRK 6,906.97 in respect of the costs of the civil proceedings. Since the defendant has not succeeded in the litigation, his claim for reimbursement of the costs of the civil proceedings is dismissed (section 154(1) of the Civil Procedure Act).”

9.  On 11 February 2015 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) examined an extraordinary appeal on points of law (izvanredna revizija) lodged by the defendant. It overturned the second-instance decision and upheld the first-instance court’s decision on the costs. It also ordered the applicant to pay the defendant a further amount of HRK 1,875 (approximately EUR 250) in respect of the costs of the proceedings regarding the appeal on points of law. The Supreme Court considered that, when calculating the parties’ costs in a case where the value of the subjectmatter in dispute had changed during the course of the proceedings, the costs of each individual procedural activity had to be determined in relation to the value of the subject-matter of the dispute at the time of conducting the activity, in proportion to the parties’ degree of success.

10.  On 14 March 2016 the applicant lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s decision, alleging violations of his rights to a fair hearing and to protection of property.

11.  On 29 March 2018 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the grounds that the contested decision was not amenable to constitutional review. That decision was served on his representative on 12 April 2018.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LEGISLATION

12.  The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/77 with subsequent amendments and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Section 151

“(1)  Costs of proceedings include disbursements made during, or in relation to, the proceedings.

(2)  Costs of proceedings also include fees for the services of advocates and other persons legally entitled to remuneration.”

Section 154

“(1)  A party who loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party and his or her intervener.

(2)  If a party succeeds in the proceedings in part, the court may, having regard to the success achieved, order that each party bear its own costs or that one party reimburse the other party and the intervener the corresponding part of the costs.(3) The court may decide that one party shall reimburse in full the costs incurred by the opposing party and his or her intervener if the opposing party was unsuccessful in respect of only a relatively insignificant part of his or her claim, and where no special costs were generated [as a result].”

Section 155

“(1)  In deciding which costs shall be reimbursed to a party, the court shall take into account only those costs which were necessary for the conduct of the proceedings. When deciding which costs were necessary and their amount, the court shall carefully consider all the circumstances.

(2)  If there is a prescribed scale of advocates’ fees or other costs, the costs shall be awarded in accordance with that scale.”

Section 186

“(1)  A civil action shall contain a specific claim regarding the main claim and ancillary claims, the facts on which the plaintiff is basing the claim, evidence to support these facts and other information which must be enclosed with every submission (section 106).

(2)  When the jurisdiction, composition of the court, type of proceedings, right to lodge an appeal on points of law, authorisation for representation or right to payment of costs depend on the value of the subject matter of the dispute, and the subject of the claim is not a sum of money, the plaintiff shall indicate in the civil action the value of the subject matter of the dispute ...”

Section 190

“(1)  The plaintiff may amend the civil action until the conclusion of the main hearing.

(2)  After service of the civil action on the defendant, the consent of the defendant is required for amendment of the civil action; but even if the defendant objects, the court may allow the amendment if it deems it expedient for the final resolution of relations between the parties.

(3)  The defendant shall be deemed to have agreed to the amendment of the civil action if he or she begins litigation based on the amended civil action without previously objecting to the amendment ...”

13.  In 2019 section 154(2) of the Civil Procedure Act was amended to read as follows:

“If parties succeed in the proceedings in part, the court shall first establish the percentage in which each of them succeeded, and will then subtract the percentage of the party which succeeded to a lesser degree from that of the party that succeeded to a greater degree; following which it will establish the amount of ... total costs of the party which succeeded to a greater degree and which had been necessary for the proper conduct of the proceedings and award that party part of such total costs corresponding to the percentage remaining following the above calculation of the parties’ success in the proceedings. Proportion of success in the proceedings is assessed on the basis of the final claim, also taking into account the success of proving the grounds of the claim.”

14.  The Scale of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Official Gazette no. 142/12 with subsequent amendments – “the Scale of Advocates’ Fees”) provides that an advocate’s fees in a civil case are, as a matter of principle, calculated in proportion to the value of the subject matter of the dispute (the amount in controversy) for every procedural activity. The value of the subject matter of the dispute normally corresponds to the sum the plaintiff is seeking to obtain through his or her civil action. Scales 7 to 9 provide that the fees for drafting a statement of claim or the defendant’s reply to it and for attendance at a hearing are as follows:

 

Value of the subject matter of the dispute (HRK)

Fee (HRK)

0 – 2,500

250

2,500 – 5,000

500

5,000 – 10,000

750

10,000 – 100,000

 1,000

100,000 – 250,000

 2,500

250,000 – 500,000

 5,000

  1. RELEVANT DOMESTIC PRACTICE
    1. The Supreme Court’s guidelines and practice

15.  On 6 June 1980 the Civil Division of the Supreme Court adopted an opinion, which was forwarded to the lower courts as a practice direction. It stated that section 154(2) of the Civil Procedure Act was to be interpreted as follows:

“1.  In the event of partial success in [civil] proceedings ([section 154(2)] of the Civil Procedure Act), it is necessary to interpret the terms ‘partial success’ and ‘corresponding part of the costs’ not only qualitatively but also quantitatively, that is, by taking into account [both] the substance and quantum of the allowed or dismissed part of the claim. Therefore:

(a)  where the defendant disputed the substance of the claim in its entirety or only the substance of certain parts of the claim (such as a certain type of damage and such like), because of which an expert opinion had to be prepared or other evidence taken, the costs of which were advanced by the plaintiff, the plaintiff is entitled to have those costs reimbursed in their entirety, irrespective of the level of the amount [of damages] awarded;

(b)  where the defendant disputed only the amount of compensation sought for a particular type of non-pecuniary damage, the court has to assess whether the plaintiff should be entitled to have costs related to the determination of the level of nonpecuniary damages he or she advanced reimbursed in their entirety or only in part.”

16.  On 29 November 2002 the Supreme Court adopted The Orientation Criteria and Sums for Determining the Level of Compensation for NonPecuniary Damage (Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete – hereafter “the Guidelines”), which were published on 30 December 2002 and 30 June 2003 in the Supreme Court’s publication Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Selection of decisions of the Supreme Court of the Republic of Croatia), nos. 2/2002 and 1/2003. The Guidelines specified the following amounts in HRK to be awarded for various types of nonpecuniary damage:

 

Physical pain,

per day

severe

370

moderate

220

mild

70

Fear

2,200 – 30,000

 

Mental anguish caused by loss of amenities of life

up to 25%

7,500

for every 10%

between 25% and 40%

11,000

for every 10%

between 40% and 60%

22,000

for every 10%

between 60% and 80%

45,000

for every 10%

between 80% and 100%

75,000

for every 10%

 

 

Mental anguish for death of a close relative

Death of a spouse or child

220,000

Loss of an unborn child

75,000

 Death of a parent

for a child who was in that parent’s custody

 

220,000

for a child

150,000

Death of a brother or sister

75,000

 

 

Mental anguish for disfigurement

severe

very visible to third persons

37,000

only occasionally visible

22,000

moderate

very visible to third persons

22,000

only occasionally visible

11,000

mild

very visible to third persons

5,000

only occasionally visible

2,500

 

Mental anguish for particularly severe disability of an immediate family member

Disability of a spouse

 

220,000

 

Disability of a parent

for a child who was in that parent’s custody

 

220,000

for a child

150,000

17. In case no. Rev 1083/09-2 of 15 October 2009, the Supreme Court upheld the lower courts’ decision to award the plaintiff the entire costs he had incurred in civil proceedings for damages, even though he had only been awarded 65% of the amount of damages sought. In so deciding, the Supreme Court held as follows:

“... this court has, on [the issue of] partial success of a party in [civil] proceedings and the application of [section 154(2)] of the Civil Procedure Act, already adopted a legal opinion at a session of [its] Civil Division on 6 June 1980. The legal opinion adopted at that session ... suggests that when assessing the costs of the proceedings, it is necessary to interpret the terms ‘partial success’ and ‘corresponding part of the costs’ not only quantitatively but also qualitatively.

That means that, where the defendant disputed the substance of the claim in its entirety, because of which costs were incurred, the plaintiff is entitled to have those costs reimbursed in their entirety, irrespective of the level of the amount [of damages] awarded. Therefore, [section 154(2)] of the Civil Procedure Act should, in the event of partial success in the proceedings, in principle, apply in the manner suggested by the appellant on points of law but also, as an exception, in the way the lower courts applied it in the present case. The lower courts assessed the costs of the proceedings in this case by taking into account the fact that they were only incurred because the substance of the claim was disputed and not the level of non-pecuniary damages sought. The present case [thus] concerns precisely the application of the aforementioned qualitative approach in the assessment of the costs of the proceedings.”

18.  In case no. Rev 495/10 of 9 November 2010, the Supreme Court upheld the lower court’s decision that each party bear its own costs in civil proceedings for damages, even though the plaintiff had succeeded in terms of substance and had been awarded 54% of the amount of damages sought because the defendant admitted during the proceedings that the claim was well-founded and only disputed the amount. In so deciding, the Supreme Court held as follows:

“... on [the issue of] partial success of a party in [civil] proceedings and the application of [section 154(2)] of the Civil Procedure Act, this court has already adopted a legal opinion at a session of [its] Civil Division on 6 June 1980. That legal opinion ... suggests that, when assessing the costs of the proceedings, it is necessary to interpret the terms ‘partial success’ and ‘corresponding part of the costs’ not only quantitatively but also qualitatively.

That means that, where the defendant disputed the substance of the claim in its entirety, because of which costs were incurred, the plaintiff is entitled to have those costs reimbursed in their entirety, irrespective of the level of the amount [of damages] awarded. Therefore, [section 154(2)] of the Civil Procedure Act should, in the event of partial success in the proceedings, in principle, apply in the manner suggested by the appellant on points of law but also, as an exception, in the way the lower courts applied it in the present case. The lower courts assessed the costs of the proceedings in this case by taking into account the fact that they were only incurred because the grounds of the claim were disputed and not the level of non-pecuniary damage sought. The present case [thus] concerns precisely the application of the aforementioned qualitative approach in the assessment of the costs of the proceedings.”

19.  In case no. Rev 725/14-2 of 23 October 2014, the Supreme Court upheld the lower courts’ decision that each party bear its own costs incurred in civil proceedings regarding a labour dispute, considering the amount of the claim sought and the success of the parties in the proceedings. In so deciding, the Supreme Court held as follows:

“...  in Klauz v. Croatia, the ECHR did not find that awarding the costs of the proceedings to the defendant by applying [section 154(2)] of the Civil Procedure Act in accordance with the legal opinion adopted at the session of the Civil Division on 6 June 1980 was in itself contrary to the Convention, but held that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of the Protocol 1 to the Convention regarding the amount the plaintiff had been ordered to pay for the defendant’s costs of the proceedings, in the light of all the specific circumstances of the case, in which the plaintiff sought compensation from the State, represented by the State Attorney’s Office, for ill-treatment caused by a police officer.

In the present case, the second-instance court’s decision is compatible with the stance of the ECHR in Klauz v. Croatia, because, given all the circumstances of the present case (civil proceedings between private parties, in which the appellant on points of law claimed protection from harassment (discrimination) at work and damages for infringement of her personality rights), it ordered that each party bear its own costs of the proceedings. That is to say, the court used the discretion awarded to it under [section 154(2)] of the Civil Procedure Act, interpreting that provision in line with the purpose and objective of the legal norm (teleological interpretation), because, given the amount of the claim and [percentage of] success of the parties in the proceedings, had the costs been calculated in accordance with the success of the parties [qualitatively], they would have been even more unfavourable for the plaintiff.”

20.  In case no. Rev 1645/17-3 of 19 September 2017, the Supreme Court reversed in part the lower court’s decision concerning costs in civil proceedings for damages and ordered the defendant to pay the plaintiff part of his costs, even though the plaintiff had only succeeded with less than 30% of the claim. In so deciding, the Supreme Court held as follows:

“In accordance with the success of the parties, and particularly acknowledging the fact that the plaintiff succeeded in full with the grounds of his claim and that an expert opinion had been obtained, the court considers that in the circumstances of the present case, the plaintiff is entitled to the reimbursement of HRK 31,500 in respect of the costs of legal representation by an advocate ...

The court holds that in the present case, particularly given the fact that the defendant is the State..., which is responsible for the ill-treatment of the plaintiff, and that it is therefore not a classic civil dispute between private parties, there is no room for a strict mechanical application of [section 154(2)] of the Civil Procedure Act (in the court’s view, that provision should be applied qualitatively, not just quantitatively) because that would be disproportionate to the legitimate aim of [section 154(2)] of the Civil Procedure Act when it requires one of the parties to reimburse the other’s costs of the proceedings in accordance with their success in the proceedings, those costs being calculated in proportion to the value of the subject matter in dispute. Indeed, in the present case, strict application of that section would be unfair because it would mean that the plaintiff (who succeeded with 29.6% of the total amount of damages sought) would have to reimburse the defendant (given its success in the remaining 70.04%) a considerable portion of the costs of the proceedings, and he would, in fact, lose a ‘large’ part of the damages awarded (in that regard, [see] the ECHR’s judgment) ...”

21.  In case no. Rev-3002/2014-3 of 11 July 2018, the Supreme Court reversed in part the lower court’s judgment and the decision on costs in civil proceedings for damages and ordered the State as the defendant to pay the plaintiff part of the costs of the proceedings corresponding to his success in the proceedings. In so deciding, the Supreme Court held as follows:

“When deciding on the costs of the proceedings, it must be pointed out that the total costs of the proceedings for the plaintiff amount to HRK 80,100. Bearing in mind the plaintiff’s partial success in the proceedings, in accordance with [section 154(2)] of the Civil Procedure Act, he had to be awarded costs ... in the amount of HRK 32,040. The plaintiff’s claim for damages was finally determined in full in this judgment and can be qualified as a possession protected by Article 1 of the Protocol 1 to the Convention ... The plaintiff’s partial success cannot, in this case, result in his obligation to pay the [State’s] costs of the proceedings or the second-instance court’s conclusion that each party bear their own costs, because that would ultimately constitute an interference with the plaintiff’s right to the peaceful enjoyment of his possessions ([see] the ECHR’s judgment Klauz v. Croatia...).”

  1. The Constitutional Court’s case-law

22.  In case no. U-III-617/2011 of 2 July 2015, the Constitutional Court upheld the lower courts’ decision ordering the plaintiff to reimburse the defendant the part of the costs corresponding to their respective success in the proceedings. In doing so, the Constitutional Court expressly stated that it had considered the general principles applicable to that case in the light of the Court’s judgment in Klauz v. Croatia (no. 28963/10, 18 July 2013).

23.  In its decision no. U-I-3004/2014 of 6 June 2017, the Constitutional Court rejected a petition for review of the constitutionality of section 91 of the State Attorney’s Act, which provides that State Attorney’s Offices are to be awarded costs of proceedings in the same amount as lawyers. In doing so, the Constitutional Court expressly stated:

“The Constitutional Court notes, however, that any possible arbitrary interpretation and application of the relevant provisions of the Civil Procedure Act concerning costs of proceedings to State Attorney’s Offices is amenable to constitutional review in proceedings initiated by a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act.”

24.  In case no. U-III-4029/2013 of 19 December 2017, the Constitutional Court quashed the lower courts’ decision on costs which obliged the plaintiff to reimburse the defendant’s costs in accordance with the success achieved in civil proceedings for damages. In so deciding, the Constitutional Court held as follows:

“... the Constitutional Court holds that the second-instance court and the Supreme Court applied [section 154(2)] of the Civil Procedure Act mechanically, without taking into account the special circumstances of the present case. It is paradoxical that the State’s legal fees for the State Attorney’s Office ‘take’ not only the entire compensation awarded to the plaintiff, but that the plaintiff at the end of the proceedings, in which he succeeded entirely in terms of the substance of the claim, owes the State’s costs of the proceedings, which substantially exceed the amount of the compensation awarded. The Constitutional Court holds that the procedural sanction for bringing an inflated claim in the circumstances of the present case is too severe and cannot be justified from the aspect of a fair trial. Therefore, the Constitutional Court holds that the decision of the Zagreb County Court and the Supreme Court on costs was not proportionate to the legitimate aim pursued by [section 154(2) ...] and that its application in the present case resulted in a restriction which impaired the very essence of the applicant’s right of access to court guaranteed by Article 29 § 1 of the Constitution and Article 6 § 1 of the Convention.“

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicant complained of a breach of his right of access to a court owing to the excessive award of costs to the defendant. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility

26.  The Government submitted that the final decision in the applicants’ case had been the judgment of the Supreme Court of 11 February 2015 (see paragraph 9 above), and not the Constitutional Court’s decision of 29 March 2018 (see paragraph 11 above). As the applicant had been represented by a lawyer, he should have known that, according to the Constitutional Court’s practice, a constitutional complaint was not a remedy to be used in respect of complaints concerning costs of proceedings.

27.  The applicant disagreed.

28.  The Court notes that it has already examined the same inadmissibility argument and rejected it in the case of Pavlović and Others v. Croatia (no. 13274/11, §§ 30-39, 2 April 2015). It sees no reason to depart from that conclusion in the present case.

29.  The Court further notes that the Constitutional Court has occasionally, though not consistently, examined complaints concerning costs of proceedings raised under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraphs 22 and 23 above). What is more, in its Revised Action Report submitted to the Committee of Ministers within the framework of the execution of judgments in the cases of Klauz (cited above) and Cindrić and Bešlić v. Croatia (no. 72152/13, 6 September 2016), the Croatian Government submitted that as of the Constitutional Court’s decision of 6 June 2017 (see paragraph 23 above), a constitutional complaint was to be considered an effective remedy for complaints concerning costs of proceedings.

30.  In view of the foregoing, it cannot therefore be said that applicants wishing to submit to the Court complaints related to excessive costs are dispensed from filing a constitutional complaint beforehand. In the same vein, it would be contrary to the principle of subsidiarity to hold that a constitutional complaint should not have been exhausted just because at the time the Constitutional Court’s practice suggested that the decision being contested was not amenable to constitutional review. To do so would not only ignore the fact that such practice may evolve but would, more importantly, remove any incentive for such evolution as applicants would systematically address their complaints to the Court without giving the Constitutional Court an opportunity to change its practice (see Vrtar v. Croatia, no. 39380/13, § 76, 7 January 2016). The decisions whereby the Constitutional Court departed from its standard practice and examined constitutional complaints concerning costs of proceedings (see paragraphs 22-24 and 29 above) only reinforce this view and the resulting conclusion that the applicant cannot be blamed for lodging a constitutional complaint against the decision on costs in his case.

31.  It follows that the Government’s objection regarding noncompliance with the six-month rule must be rejected.

32.  The Court further notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

33.  The applicant maintained that his right of access to court had been unduly restricted by the excessive amount of costs he had been ordered to pay, despite having succeeded with his civil claim for damages. He claimed compensation for non-pecuniary damage caused to him by B.H. in accordance with the findings of the expert witnesses. If he had to be afraid to make a claim based on his subjective feeling of fear that it would not be successful or that he would have to pay unreasonable costs to the defendant, then such a situation was in breach of Article 6 § 1 of the Convention, irrespective of whether the defendant was the State or a natural or legal person.

34.  The applicant explained that he had insisted on hearing and confronting two witnesses precisely because B.H. had denied any responsibility for the incident and the burden of proof had been on the applicant to show that the incident and damage had actually occurred. The applicant eventually proved that the defendant had been responsible for causing the damage, but nonetheless had had to pay him for the costs he had incurred in denying his liability.

35.  The Government argued that the present case differed significantly from Klauz and Cindrić and Bešlić (both cited above), in that it concerned a civil dispute between private parties, in which the respondent had had to hire a lawyer and pay for such services from his own pocket. Furthermore, the proceedings had not concerned a serious violation of the applicant’s human rights by State agents, but rather a physical assault committed by a private individual.

36.  Acknowledging that the “loser pays” rule in respect of costs of proceedings had amounted to a restriction on the applicant’s right of access to a court, the Government reiterated that the rule in question was not per se incompatible with Article 6. The provisions governing costs of civil proceedings had been clear and precise, and accessible to the applicant, who had been represented by a lawyer. Moreover, their application in the present case had been foreseeable and in accordance with the principle of legal certainty.

37.  The Government stressed that, while the applicant had significantly reduced his initial civil claim over the course of the proceedings, it had nonetheless remained excessive. Had he set the value of the subject matter in dispute in accordance with the opinion of the expert witnesses, who had found that he had not suffered any permanent loss of amenities of life, the resulting costs for both him and the respondent would have been significantly lower. The applicant’s insistence on confronting two witnesses, one of whom had repeatedly failed to attend court, had also resulted in significant costs.

38.  The Government maintained that the domestic courts had not applied the provisions on the reimbursement of costs in an arbitrary or mechanical way. Instead, they had consistently applied that domestic law and the 1980 Supreme Court legal opinion, while taking into account the specific circumstances of the case.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

39.  The general principles regarding access to court are summarised in the case of Zubac v. Croatia ([GC], no. 40160/12, §§ 76-79, 5 April 2018) as follows:

“40.  The right of access to a court must be “practical and effective”, not “theoretical or illusory” ... This observation is particularly true in respect of the guarantees provided for by Article 6, in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial ...

41.  However, the right of access to the courts is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State, which regulation may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals (see Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 230, ECHR 2012). In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Convention’s requirements rests with the Court, it is no part of the Court’s function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 89, with further references).”

42.  As regards costs of proceedings, the Court has already held that the imposition of a considerable financial burden after the conclusion of proceedings may constitute a restriction on the right to a court guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention (see Stankov v. Bulgaria, no. 68490/01, § 54, 12 July 2007; Klauz v. Croatia, no. 28963/10, § 77, 18 July 2013 and Zustović v. Croatia, no. 27903/15, § 98, 22 April 2021).

43.  Furthermore, in Klauz (cited above), the Court held that the “loser pays” rule in section 154(1) of the Civil Procedure Act could be viewed as a restriction hindering the right of access to court aimed at discouraging potential litigants from bringing unfounded actions or submitting exaggerated claims before the courts (ibid., §§ 81 and 84).

44.  The Court has further confirmed that such a restriction on the right of access to court cannot be regarded as per se incompatible with Article 6 § 1 of the Convention (see Stankov, cited above, § 52, and Harrison McKee v. Hungary, no. 22840/07, § 22, 3 June 2014). However, the amount of costs assessed in the light of the particular circumstances of a given case is a material factor in determining whether or not a person enjoyed the right of access to court (see Klauz, cited above, § 82).

(b)  Application of the general principles to the present case

45.  Bearing in mind its conclusion in Klauz (cited above, § 81), the Court considers that in the present case there was a restriction on the applicant’s right of access to court. It must further review whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the legitimate aim sought to be achieved by means of that restriction.

46.  The Court notes at the outset that unreasonable costs of proceedings may raise an issue under the Convention primarily in cases in which a party succeeds, at least in part ,with the grounds of the civil claim, but not with its entire amount (see Klauz, cited above, § 76, and Stankov, cited above, § 51). It is in those cases that very high costs of proceedings may “consume” a large portion or even the entirety of the party’s financial award in the case. In the Court’s view, if there are no weighty reasons to justify such a result, such a situation makes the litigation pointless and renders that party’s right to a court merely theoretical and illusory (see, mutatis mutandisStankov, cited above, § 54).

47.  The Court has previously held that high litigation costs may exceptionally also raise an issue under the Convention in cases in which a party has been completely unsuccessful with the grounds of the claim, in situations where that party could for some reason not predict his or her own prospects of success because, for instance, the outcome of the proceedings in the case depended on the interpretation of a novel legal issue (see, for example, Cindrić and Bešlić, cited above, § 107).

48.  In that connection, the Court reiterates that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law. This applies in particular to the interpretation by courts of rules of a procedural nature. The Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997VIII, and Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28 October 1998, § 43, Reports 1998VIII).

49.  In the present case, the Court notes that the applicant’s claim was deemed well-founded and that he was awarded about 75% of his final claim for damages. While it is true that, as submitted by the Government, the applicant’s claim for one aspect of the damage sustained, namely mental anguish resulting in loss of amenities of life in the amount of some HRK 4,000 was dismissed in full, this does not alter the fact that he still succeeded in proving the occurrence of the act in question and its causal link to the damage actually suffered by him.

50.  The Court further notes that the applicant was awarded damages in the amount of HRK 8,360 and at the same time was ordered to pay the defendant’s costs in the amount of HRK 16,760, that is to say, approximately double the amount he had been awarded in damages. Although, in contrast to Klauz, the applicant in the present case did not suffer ill-treatment at the hands of the authorities and his case admittedly did not concern the State’s duty to compensate for wrongs attributable to its authorities, the Court considers that what was at stake for him in the present case was nonetheless a well-founded claim for damages caused by an attack on his physical integrity by a private individual.

51.  In addition, the applicant incurred around HRK 20,000 of his own costs of representation by an advocate, of which only about HRK 10,000 had been reimbursed to him (see paragraph 7 above). In total, the applicant thus spent around HRK 36,000 on the court proceedings which ended in his favour, whereas he was only awarded about HRK 18,000, that is to say, half of the amount.

52.  The Court will next examine whether there were particularly weighty reasons to justify such an outcome (see paragraph 46 above).

53.  In this connection, the Court takes note of the Government’s contention that the present case differs from Klauz and Cindrić and Bešlić (both cited above) in that the respondent in the proceedings in question was a private individual and not the State. However, the Court considers that the access-to-court guarantees apply with equal strength to private disputes as they do to those involving the State. This is so because in both types of proceedings a party can be forced to bear a disproportionate financial burden in the form of costs of proceedings, which can ultimately result in a breach of that party’s right of access to court (see, mutatis mutandisHoare v. the United Kingdom (dec.), no. 16261/08, § 64, 12 April 2011). At the same time, the Court considers that the fact that the defendant in the present case was a private party forms but an element in assessing the proportionality of the restriction of the applicant’s right of access to court (see, mutatis mutandisHarrison McKee, cited above, § 32; see also Egill Einarsson v. Iceland (no. 2), no. 31221/15, §§ 37 and 40, 17 July 2018, albeit the latter in a different context).

54.  The Government further argued that the applicant had initially lodged an unjustifiably exaggerated civil claim, which had resulted in the high costs of the proceedings he had ultimately been ordered to pay. In this connection, the Court first observes that under domestic law at the material time, plaintiffs in civil proceedings were required to indicate the value of the subject matter in dispute when lodging their statement of claim and were, in principle, unable to increase it afterwards without the consent of the defendant (see paragraph 12 above). The Court reiterates at the same time that non-pecuniary damage is inherently difficult to assess and frequently involves research into previous cases in order to establish, on the basis of similar circumstances, the likely amount of any award of compensation (see Stankov, § 62, and Klauz, § 88, both cited above).

55.  In the present case, the applicant first claimed HRK 32,000 (approximately EUR 4,350) for non-pecuniary damage sustained because of a physical attack by the defendant. After obtaining the relevant expert opinions, the applicant reduced his claim to around HRK 12,000 (approximately EUR 1,600), specifically HRK 4,000 in respect of physical pain suffered, HRK 5,000 in respect of fear, HRK 3,500 in respect of mental anguish caused by loss of amenities of life and HRK 360 in respect of assistance and care by other persons (see paragraph 6 above). Regard being had to the Guidelines of the Supreme Court on the possible amounts of nonpecuniary damage to be awarded for each of the applicant’s claims (see paragraph 16 above), the Court does not consider the applicant’s claim exaggerated.

56.  Furthermore, the Court notes that the Scale of Advocates’ Fees, in accordance with which the costs of each procedural activity are to be calculated depending on the value of the subject matter in dispute, provided for the same remuneration of lawyer’s costs for claims set between HRK 10,000 and HRK 100,000 (see paragraph 14 above). In such circumstances, the Court cannot but agree with the second-instance court that the defendant did not bear any additional costs because the applicant had initially set his claim at HRK 32,000 and then reduced it to HRK 12,000 (see paragraphs 5, 6 and 8 above).

57.  The Government also argued that the domestic courts had not applied the provisions on the reimbursement of costs in an arbitrary or mechanical way, but consistently with the Supreme Court’s 1980 legal opinion. In this connection, the Court notes that that legal opinion sought to clarify the application of the admittedly vaguely worded section 154 of the Civil Procedure Act, which left a considerable amount of discretion to the courts in deciding costs of proceedings in cases of partial success (see Klauz, cited above, § 94). The legal opinion required the courts not only to assess the “quantitative” success of the parties, that is to say, the mere percentage of success of each party, but also their “qualitative” success, thus allowing the courts to take into account other factors, such as the well-foundedness of the claim (see, in this sense, the amended section 154(2) of the 2019 Civil Procedure Act cited at paragraph 13 above). It also transpires from the Supreme Court’s case-law (see paragraphs 17-21 above) that the above-mentioned legal opinion served as a sort of corrective factor in the context of potentially unfair or excessive costs awards against successful claimants.

58.  The Court further notes that throughout the proceedings the defendant disputed the grounds of the applicant’s claim by seeking to prove that he had never physically assaulted him and thus never inflicted any damage. Only as a precaution did the defendant also object to the amount of damages claimed by the applicant (see paragraph 5 above). The Court does not consider that the Supreme Court took this sufficiently into account in the present case. Instead, and contrary to previous cases on the matter (see paragraphs 17-21 above), it mechanically considered that, during the initial part of the proceedings when most procedural activities seemed to have taken place, the applicant had “quantitatively succeeded” with only some 25% of the amount claimed. At the same time, it disregarded the fact that the applicant had “qualitatively” succeeded with the grounds of his claim, that is to say, he had successfully proved the fact that the damage caused to him by the defendant had actually occurred.

59.  In sum, the Court finds that the proceedings in the applicant’s case resulted in the absurd outcome that the applicant, who had proved that he had been physically attacked by B.H., was ordered to pay in costs to him double the amount which he had been awarded in damages as a result of the attack (see paragraph 50 above) and that the Government have failed to put forward sufficiently convincing reasons to justify this. Consequently, the Court considers that the manner in which the Supreme Court applied the domestic legislation in the applicant’s case fell outside the acceptable margin of appreciation allowed to the domestic courts under Article 6 § 1.

60.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that in the circumstances of the present case the impugned restriction impaired the very essence of the applicant’s right of access to court. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

61.  The applicant also complained that the excessive costs order in the present case had violated his property rights, contrary to Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility

62.  The Government disputed the admissibility of this complaint on the same grounds as the applicant’s complaint under Article 6 § 1 concerning the excessive costs of the proceedings (see paragraph 26 above).

63.  The applicant disagreed.

64.  The Court refers to its above findings that the six-month inadmissibility objection by the Government must be rejected (see paragraphs 28-31 above) and considers that the same conclusion applies mutatis mutandis in the context of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Klauz, cited above, § 106).

65.  The Court further notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

66.  The parties relied on their respective arguments summarised in paragraphs 33-38 above.

67.  The Court reiterates that an applicant may allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions relate to his or her “possessions” within the meaning of that provision. “Possessions” can be “existing possessions” or claims that are sufficiently established to be regarded as “assets”. A claim may be regarded as an asset only when it is sufficiently established to be enforceable (see, for example, Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, § 59, Series A no. 301B). As the applicant’s claim for compensation in the present case was acknowledged in the amount awarded to him by the final judgment of the Supreme Court of 11 February 2015, the Court considers that this claim was sufficiently established to qualify as an “asset” protected by Article 1 of Protocol No. 1.

68.  The Court has previously held that a substantial reduction of the amount of that claim resulting from the duty to pay the costs of the proceedings constitutes an interference with the applicant’s right to peacefully enjoy his possessions (see Cindrić and Bešlić, cited above, §§ 91-92), even in disputes between private parties (see Hoare v. the United Kingdom (dec.), no. 16261/08, §§ 49-51, 12 April 2011, and Agis Antoniades v. the United Kingdom, no. 15434/89, Commission decision of 15 February 1990, D.R. 64, p. 237).

69.  Having regard to its case-law on the subject (see, in particular, Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, §§ 63-79, 16 November 2010) and to the reasons for which it has found a violation of Article 6 § 1 on account of the excessive costs of the proceedings (see paragraphs 53-59 above), the Court considers that the interference in question was provided for by law, was in the general interest but did not strike the requisite fair balance between the general interest involved and the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions. Consequently, it was not proportionate.

70.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

72.  The applicant claimed HRK 12,767.83 (approximately EUR 1,740) in respect of pecuniary damage.

73.  The Government contested that claim.

74.  In view of the nature of the violations found, the Court awards the applicant the amount claimed in full, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

75.  The applicant also claimed HRK 12,500 (approximately EUR 1,700) for the costs and expenses incurred before the Court and HRK 6,250 (approximately EUR 850) in respect of costs related to the lodging of his constitutional complaint.

76.  The Government contested those amounts.

77.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,550 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

78.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No.1 to the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amountsto be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,740 (one thousand seven hundred and forty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 2,550 (two thousand five hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 18 November 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                  Péter Paczolay
 Registrar                              President

Copyright © 2023 Pravosudna akademija, Srbija