Galović protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
31.08.2021
Članovi
6
6+6-3
6+6-3-c
6-1
6-3
6-3-b
6-3-c
41
P7-4
Kršenje
6
6+6-3-c
6-1
6-3
6-3-c
Nekršenje
6
6+6-3
6-1
6-3
6-3-b
6-3-c
P7-4
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3) Pravo na odbranu
(Čl. 6-3-b) Odgovarajuće mogućnosti ili uslovi
(Čl. 6-3-b) Dovoljno vreme
(Čl. 6-3-c) Lična odbrana
(Čl. 6-3-c) Odbrana putem branioca
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari
Broj predstavke
45512/11
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke proglašen je krivim za nekoliko prekršaja nasilja u porodici na štetu svoje supruge i dece, koje je počinio u razdoblju od 2006. do 2008. godine.

Oktobra 2006. godine, Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnosioca krivim za prekršaj nasilja u porodici prema njegovoj maloletnoj kćeri. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana uslovno godimnu dana. Ferbuara 2007. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnosioca krivim za prekršaj nasilja u porodici na štetu njegove supruge i sina počinjen nekoliko dana ranije. 30. siječnja 2007. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset dana, a prethodna uslovna osuda je opozvana te je osuđen na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od pedeset i devet dana. U aprilu mesecu iste godine, ponovo je osuđen za prekršaj nasilja u porodici na štetu njegove supruge, sina i maloletne kćeri počinjen ranije istoga dana. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četrdeset uslovno sa rokom provere od deset meseci. U januaru 2008. godine, Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnosioca krivim za prekršaj nasilja u porodici jer je nekoliko dana ranije verbalno vređao svoje kćeri i svoju suprugu. Ponovo mu je izrečena kazna zatvora, ovoga puta u trajanju od sedamdeset i šest dana uslovno na godinu dana.
Početkom novembra 2008. godine, Centar za socijalni rad Kutina primio je prijavu od supruge podnosioca u kojoj je navela da se om nasilnički ponašao u njihovoj porodičnoj kući, kao i da joj od 2005. godine preti da će je ubiti. Dostavila je medicinsku dokumentaciju od istoga dana iz koje je proizlazilo da je zadobila povrede glave. Centar za socijalnu skrb Kutina podneo je krivičnu prijavu policiji. Istog dana policija je pokrenula prekršajni postupak protiv podnosioca pred Prekršajnim sudom u Zagrebu zbog prekršaja nasilja u porodici, zbog događaja koji se desio prethodnog dana, na štetu tada već njegove bivšnj supruge, i na štetu njegove kćeri M.G. Istog dana on je uhapšen i stavlјen u pritvor. Dve nedelјe nakon ovoga, Prekršajni sud u Zagrebu proglasio ga je krivim za nasilje u porodici i izrekao kaznu zatvora u trajanju od trideset dana.

Protiv njega je, u novembru 2008. godine, njegova supruga podnela krivičnu prijavu zbog događaja koji se dogodio tog istog meseca, a policija je prijavu dopunila prethodnim događajima koji su obuhvatali razdoblje od februara 2005. do novembra 2008. Na temelju ove prijave, Opšinsko tužilaštvo podnelo je optužni predlog protiv podnosioca predstavke zbog četiri krivična dela nasilničkog ponašanja u porodici počinjena na štetu njegove bivše supruge i njihove dece, te za jedno krivično delo zapuštanja i zlostavljanja deteta počinjeno na štetu njegove maloletne kćeri. Opšinski sud proglasio je podnosioca krivim za navedena krivična dela, te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina uz sigurnosnu meru obaveznog lečenja od zavisnosti od alkohola. Protiv ove presude podnosilac i njegov branilac E.H., podneli su žalbu Županijskom sudu. Podnosilac je uz žalbu dostavio dopis navodeći da je otkazao punomoćje E.H.-u, nakon čega mu je postavljen novi branilac, S.A. Županijski sud je održao sednicu o kojoj je obavestio samo podnosiočevog bivšeg branioca E.H.-a, te je na toj sednici, bez održavanja rasprave i u odsutnosti podnositelja predstavke i njegovg branioca, smanjio izrečenu kaznu zatvora te potvrdio prvostepenu u preostalom delu. Povodom zahteva podnosioca za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude, Vrhovni sud je ukinuo drugostrepenu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje jer je Županijski sud o žalbenoj sednici obavestio samo njegovog bivšeg branioca E.H.-a, kome je punomoćje bilo otkazano, a nije obavestio novog branioca S.A.-a. U ponovljenom postupku, Županijski sud je održao sednicu na koju nije pozvao podnositelja nego samo njegovog novog branioca S.A.-a, te je doneo presudu istovetnu prethodnoj. Podnosilac je zatim podneo još jedan zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude navodeći, između ostalog, da je zbog prethodne osude u nekoliko prekršajnih postupaka, njegova krivična osuda predstavljala drugu osudu za isto delo. Vrhovni sud je odbio njegov zahtev. Ustavni sud je proglasio podnosiočevu ustavnu tužbu nedopuštenom.

Pred Evropskim sudom podnosilac predstavke je prigovorio da nije imao odgovarajuće vreme za pripremu svoje odbrane ta da se nije mogao braniti sam ni uz pomoć pravnog zastupnika jer je o sednici žalbenog veća obavešten samo 4 dana pre održavanja sednice i jer mu nije omogućeno prisustvovanje sednici. Takođe je prigovorio da mu je dva puta suđeno i da je dva puta kažnjen za isto delo.

U odnosu na deo predstavke u kome se podnosilac poziva na član 6 stav 1 i stav 3 (b) i (c), Evropski sud je istakao da je podnosilac tokom celog prvostepenog postupka imao branioca po vlastitom izboru (E.H.-a) te je imao dovoljno vremena i mogućnosti da se posavetuje s tim braniocem i pripremi svoju odbranu. Nisu postojala nikakva ograničenja u pogledu broja ili trajanja susreta između podnosioca i njegovog izabranog branioca. U fazi kada je Vrhovni sud predmet vratio na ponovno odlučivanje žalbenom sudu, podnosilac je već bio iskoristio pomoć izabranog branioca te je imao dovoljno vremena za pripremu odbrane što dokazuje i činjenica da je u pisanoj obrani i u podnesenim žalbama detaljno analizirao predmet i opširno upućivao na sve glavne dokaze.

Stoga, kratko razdoblje na koje podnosilac ukazuje, od dana kada je primio obaveštenje o sednici žalbenog veća i održavanja te sednice nije dovelo do ograničenja njegovog prava na odgovarajuće vreme i mogućnost za pripremu odbrane niti njegovo pravo da ga zastupa izabrani branilac. Stoga nije došlo do povrede člana 6 stav 1 i 3 (b) i (c) Konvencije u tom pogledu.

Međutim, u pogledu okolnosti da podnosilac nije prisustvovao sednice žalbenog veća,
Evropski sud je, u skladu sa dobro utvrđenom sudskom praksom (Zahirović protiv Hrvatske, Lonić protiv Hrvatske, Arps protiv Hrvatske) utvrdio povredu člana 6 stav 1 i 3 (b) i (c) Konvencije.

Takođe je prigovorio da mu je suđeno i da je osuđen na kaznu zatvora dva puta za isto delo, i to i u prekršajnom i u krivičnoim postupku. U odnosu na prigovor podnosioca da mu je dva puta suđeno i da je dva puta kažnjen za isto delo u prekršajnom i krivičnom postupku,

Evropski sud je, primenom Engel kriterijuma, najpre ispitao jesu li ti postupci bili krivične prirode u autonomnom smislu člana 4 Protokola br.7 uz Konvenciju. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog dela zajedno s težinom kazne, Evropski sud je zaključio da su se oba postupka u ovome predmetu odnosila na „krivičnu“ stvar.

Evropski sud je zatim ispitao element „idem“ načela ne bis in idem. Ovaj element pojašnjen je u presudi Sergey Zolotukhin protiv Rusije. U skladu sa principom uspostavljenom u toj presudi, utvrđivanje jesu li predmetna dela bila ista (idem) zavisi od ocene koja se temelji na činjenicama, a ne o formalnoj oceni bitnih obeležja dela. Pritom se treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje upućuju na istog okrivljenog i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru.

U konkretnom predmetu, optužni predlog u krivičnom postupku, uz činjenice obuhvaćene prekršajnim postupcima, sadržavao je i niz dodatnih činjenica. Drugim rečima, domaći sudovi nastojali su pokazati da je ponašanje podnosioca predstavke, koje je u nekoliko navrata bilo sankciosano u prekršajnim postupcima, na kraju doseglo takav nivo ozbiljnosti da se moglo razmatrati i kazniti na temelju krivičnog zakona. Evropski sud je stoga prihvatio da su činjenice u naknadnom krivičnom postupku delimično bile istovetne činjenicama u prekršajnim postupcima, te je posledično morao ispitati je li došlo do dupliranja (bis) postupka u suprotnosti s članom 4. Protokola br. 7.

Vođenje dva postupka neće biti u suprotnosti s ovim članom Konvencije ako su ta dva postupka „dovoljno povezana u naravi i u vremenu“ (A i B protiv Norveške). Kako bi se utvrdila povezanost u naravi dva postupaka potrebno je ispitati:
1. da li se njima nastojala ostvariti komplementarna svrha i time odgovoriti na različite aspekte spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;
2. da li je dupliranje postupaka bilo predvidljiva posledica istog spornog ponašanja (idem);
3. da li su postupci vođeni na način da se što više izbegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliranja postupka, a posebno dupliranje u prikupljanju i oceni dokaza, najprije odgovarajućom saradnjom između različitih nadležnih tela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;
4. da li je kazna izrečena u postupku koji je prvi pravnosnažno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravnosnažno okončan, kako bi se sprečilo da pojedinac na kraju snosi prekomeran teret.

Hrvatska zakonodavna vlast uredila je društveno nepoželjno ponašanje u vidu nasilničkog ponašanja prema članovima porodice u obliku integrisanog dvojnog postupka. Jedan čin nasilja u porodici sankcionisan je kao prekršaj dok je obrazac takvog ponašanja, odnosno ponavljajuće i trajno nasilje u obitelji sankcionisano kao krivično delo. Svrha prekršajnog postupka bila je pružiti brz odgovor na konkretan slučaj nasilja u porodici kako bi se pravovremeno i delotvorno sprečila dalja eskalacija nasilja, dok je svrha krivičnog postupka odgovoriti na situacije ponavljanja nasilja u porodici. U slučaju podnositelja predstavke, događaji sankcionisani prekršajnim postupcima pokazali su obrazac ponašanja koji je zahtevao „jači“ odgovor države u vidu krivičnog gonjenja. Evropski sud je stoga utvrdio da su takvi dvojni postupci predstavljali komplementarni odgovor na društveno neprihvatljivo ponašanje nasilja u porodici.

U odnosu na pitanje je li dupliranje postupaka moglo biti predvidljivo za podnosioca predstavke, Evropski sud je naglasio da je on, nakon što se u više navrata nasilnički ponašao prema članovima svoje porodice, morao biti svestan da će takvo ponašanje imati posledice u vidu pokretanja prekršajnog postupka na temelju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji zbog pojedinačnog događaja nasilja, te pokretanje krivičnog postupka zbog trajnog i ponavljajućeg nasilničkog ponašanja u porodici, kako je određeno Kaznenim zakonom.

Što se tiče načina vođenja postupaka, krivični sud je uzeo u obzir sve prethodne presude donesene u prekršajnim postupcima te je koristio određene materijalne dokaze iz tih postupaka. Stoga je Evropski sud zaključio da je saradnja i koordinacija dvaju sudova bila odgovarajuća, kao i da su ta dva postupka činila koherentnu celinu.

S obzirom na izrečene sankcije, Evropski sud je primetio da je krivični sud izričito naglasio da je podnosilac predstavke već bio kažnjen u pet prekršajnih postupaka te mu je u kaznu uračunao vreme koje je proveo u pritvoru na temelju osuda u prekršajnim postupcima. Prema tome, nacionalni sudovi osigurali su da izrečena kazna bude srazmerna težini počinjenog dela. Stoga se ne može reći da je podnosilac predstavke snosio prekomerni teret.

Razmatrajući povezanost dvaju postupaka u vremenu, Evropski sud je utvrdio da su u ovom predmetu nadležni domaći organi pokrenuli prekršajni postupak svaki put kad je došlo do izolovanog slučaja nasilja u porodici, a nakon što je niz događaja u razdoblju od približno 3 godine kulminirao, pokrenuli su poslednji prekršajni postupak, a otprilike mesec dana nakon toga i krivični postupak zbog krivičnog dela nasilničkog ponašanja u pordici u produženom trajanju. Evropski sud je stoga zaključio da su različiti postupci bili dovoljno povezani u vremenu da se naknadno pokretanje krivičnog postupka ne može smatrati protivnim članu 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Dakle, postupci koji su se vodili protiv podnosioca predstavke i izrečene kazne činili su koherentnu i srazmernu celinu kojom je omogućeno kažnjavanje kako pojedinačnih dela koje je on počinio tako i obrasca njegovog ponašanja na delotvoran, srazmeran i odvraćajući način. Stoga nije došlo do povrede člana 4 Protokola br. 7 uz Konvenciju.
Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL 

PREDMET GALOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 45512/11)

PRESUDA

Članak 4. Protokola br. 7 • Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari • Postupci i sankcije za prekršaje i kaznena djela činili su dio koherentne cjeline za kažnjavanje pojedinačnih činova i obrazaca nasilja u obitelji na djelotvoran, razmjeran i odvraćajući način • Dvojnost postupaka imala je komplementarne svrhe i bila je predvidljiva za podnositelja zahtjeva • Suradnja među sudovima, uračunavanje oduzimanja slobode i dovoljna povezanost u vremenu između različitih postupaka, imajući u vidu posebnu dinamiku u kontekstu nasilja u obitelji

Članak 6. stavak 1. (kazneni aspekt) i članak 6. stavak 3. točke (b) i (c) • Pošteno suđenje • Odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane prije sjednice žalbenog suda i poštovanje prava na zastupanje po odvjetniku • Odsutnost podnositelja zahtjeva sa sjednice žalbenog suda 

STRASBOURG

31. kolovoza 2021.

 Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2.  Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Galović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Péter Paczolay, predsjednik,
Ksenija Turković,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Ioannis Ktistakis, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: gore navedeni zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Miljenko Galović („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 18. srpnja 2011., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru u pogledu prava da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari, u pogledu odsustva podnositelja zahtjeva sa sjednice drugostupanjskog suda te o prigovorima o njegovu pravu da se brani sam ili uz djelotvornu pomoć odvjetnika i njegovu pravu da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane, a da se ostatak zahtjeva proglasi nedopuštenim, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 29. lipnja 2021., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Podnositelj zahtjeva osuđen je za nekoliko prekršaja nasilja u obitelji. U konačnici je i u kaznenom postupku temeljem optužnog prijedloga osuđen za nasilničko ponašanje u obitelji i zapuštanje ili zlostavljanje djeteta. Prigovorio je na temelju članka 6. stavka 3. točke (b) Konvencije da, zbog kratkog razdoblja između datuma na koji je obaviješten o sjednici žalbenog suda i stvarnog datuma te sjednice, nije imao dovoljno vremena pronaći odvjetnika i pripremiti svoju obranu. Nadalje je prigovorio da je njegova odsutnost sa sjednice žalbenog suda dovela do povrede njegovih prava na temelju članka 6. stavka 3. točke (c) Konvencije. Konačno, podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je suđeno dva puta i da je dva puta kažnjen za isto djelo u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1957. godine i živi u Zagrebu. Podnositelja zahtjeva pred Sudom je zastupala gđa T. Milanković Podbrežnički, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Hrvatsku Vladu zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 4. srpnja 2007. Općinski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim u kaznenom postupku za nasilničko ponašanje u obitelji i zapuštanje ili zlostavljanje maloljetnog djeteta u razdoblju od ožujka 2002. do kraja veljače 2005. godine. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja od pet godina. Ta je presuda potvrđena u žalbenom postupku, a uvjetna osuda naknadno je opozvana (vidi stavak 33. ove presude).

A. Prekršajni postupak

  1. U međuvremenu, dana 6. listopada 2006. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj nasilja u obitelji na temelju članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (vidi stavak 68. ove presude) na štetu njegove maloljetne kćeri Z.G., počinjen 5. listopada 2006. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja od godinu dana.
  2. Dana 2. veljače 2007. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj nasilja u obitelji na štetu njegove supruge Mi.G. i sina H.G. počinjen 30. siječnja 2007. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset dana, a njegova je prethodna uvjetna osuda opozvana (vidi stavak 6. ove presude) te je osuđen na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od pedeset i devet dana.
  3. Dana 3. travnja 2007. isti je sud proglasio podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj nasilja u obitelji na štetu njegove supruge Mi.G., sina H.G. i maloljetne kćeri Z.G. počinjen ranije istoga dana. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četrdeset dana uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja od deset mjeseci.
  4. Dana 16. siječnja 2008. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj nasilja u obitelji jer je 10. siječnja 2008. verbalno vrijeđao svoje kćeri Z.G. i M.G. i svoju suprugu Mi.G. Podnositelju je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedamdeset i šest dana uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja od godinu dana, uzimajući u obzir prethodno izrečenu uvjetnu osudu (vidi stavak 8. ove presude),. Ta je presuda potvrđena u žalbenom postupku.
  5. Dana 4. studenoga 2008. Centar za socijalnu skrb Kutina primio je prijavu od Mi.G. Ona je navela da se podnositelj zahtjeva 3. studenoga 2008. nasilnički ponašao u njihovoj obiteljskoj kući, da ju je krivio za gubitak posla i da joj od 2005. godine prijeti da će je ubiti. Dostavila je medicinsku dokumentaciju od istoga dana iz koje je proizlazilo da je zadobila ozljede glave. Centar za socijalnu skrb Kutina podnio je kaznenu prijavu policiji.
  6. Dana 4. studenoga 2008. policija je pokrenula prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Prekršajnim sudom u Zagrebu zbog prekršaja nasilja u obitelji iz članka 4. i članka 18. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji počinjenog 3. studenoga 2008. na štetu Mi.G., koja je tada već bila njegova bivša supruga, i na štetu njegove kćeri M.G.
  7. Istog dana podnositelj je uhićen i smješten u pritvor.
  8. Dana 17. studenoga 2008. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za nasilje u obitelji na štetu Mi.G. i njegove starije kćeri M.G. te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od trideset dana. Istodobno je opozvao prethodnu uvjetnu osudu podnositelja zahtjeva (vidi stavke 8. i 9. ove presude) te mu je izrekao kaznu zatvora u ukupnom trajanju od 112 dana. Mjerodavni dio te presude glasio je kako slijedi:

“Okrivljenik Miljenko Galović , … kriv je što je dana 3. i 4. studenog 2008. g. u 10,02 sati u [njegovoj] obiteljskoj kući… u alkoholiziranom stanju, nasilnički se ponašao u [svojoj] obitelji na način da je  dana 3. studenog 2008. oko 16,00 sati verbalno vrijeđao svoju kćerku M.G. i bivšu suprugu Mi.G. riječima “Kurvetine, droljetine, zbog vas sam izgubio posao!, da bi potom njegova kćer M. napustila kuću, te ju je po povratku kući oko 20,30 sati nastavio  vrijeđati riječima “Droljetino, kurvetino, ti i tvoja mama, zbog vas sam izgubio posao”, nakon čega se zaključala u sobu dok je okrivljenik udarao po vratima njene sobe, nastavljajući je vrijeđati  riječima “Droljetino, kurvetino, gubi se iz kuće, odi svom jebaču, gubi se!”, te je dana 3. studenog 2008. g. u 17,00 sati verbalno napao svoju bivšu suprugu Mi.G. riječima: „Kurvetino jedna, znaš li da sam ja danas zbog tebe dobio otkaz, ja ću tebe izbaciti van iz kuće, ja ću te ubiti, sada više nemaš alimentacije, banka će ti sjesti na imovinu, vidiš kako si glupa, moslavačko zagorska kurvetino!“ nakon čega je otišao spavati, da bi u 18.30 sati kada se probudio došao u sobu gdje se nalazila njegova bivša supruga te nastavio s verbalnim vrijeđanjem riječima „Kurvetino, ja sam danas izgubio posao!“, da bi ju potom i fizički napao na način da je prišao krevetu na kojem je sjedila te ju je s obje ruke uhvatio za kosu i bacio ju na krevet na način da ju je s lijevom rukom držao za kosu, a desnom rukom otvorenim dlanom ju je više puta udario  po lijevoj strani lica u predjelu uha te govorio „Ajde zovi, zovi, ubit ću te prije nego dođe policija, ako me staviš u zatvor, ja ću te naći nakon dvije godine, moja si!“

...

Sud je izvršio uvid u… zapisnik o utvrđivanju alkohola u krvi [od 4.studenog 2008. g.]“

  1. Presudom od 28. siječnja 2009. Visoki prekršajni sud izmijenio je pravnu kvalifikaciju djela i presudio da je riječ o djelu iz članka 18. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne članka 18. stavka 3. tog zakona. Osim toga, odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomoćna.

B. Kazneni postupak

  1. Dana 4. studenoga 2008. Mi.G. je podnijela kaznenu prijavu protiv podnositelja zahtjeva policiji u Kutini u vezi s događajima od 3. studenoga 2008. Dana 2. prosinca 2008. policija je njezinu kaznenu prijavu dopunila prethodnim događajima koji su obuhvaćali razdoblje od veljače 2005. do 4. studenoga 2008. te ju je dostavila Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
  2. Od dana 2. prosinca 2008. podnositelj zahtjeva se nalazio u pritvoru ne zbog počinjenja prekršaja, već zbog sumnje da je počinio kaznena djela: nasilničko ponašanje u obitelji na štetu svoje supruge, svojih dviju kćeri i sina; te zapuštanje i zlostavljanje djeteta na štetu svoje mlađe kćeri.
  3. Dana 3. prosinca 2008., pozivajući se među ostalim na dokumente na temelju kojih je vođen prethodni prekršajni postupak, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo je od istražnog suca da provede istražne radnje u odnosu na podnositelja zahtjeva u vezi sa kaznenim djelima: četiri kaznena djela nasilničkog ponašanja u obitelji počinjena na štetu njegove bivše supruge, njegovih dviju kćeri i sina te jedno kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta na štetu njegove mlađe kćeri Z.G. Istog dana podnositelja zahtjeva saslušao je istražni sudac istog suda, u nazočnosti E.H., branitelja po vlastitom izboru podnositelja zahtjeva. Podnositelj je opovrgnuo optužbe koje su mu stavljene na teret. Istražni sudac podnositelju je odredio pritvor u trajanju od četrdeset osam sati zbog opasnosti da će utjecati na svjedoke.
  4. Pritvor podnositelja zahtjeva naknadno je produljivan tijekom istrage i suđenja.
  5. Dana 12. prosinca 2008. podnositelj zahtjeva dostavio je istražnom sucu svoju pisanu obranu.
  6. Dana 15. prosinca 2008. istražni sudac saslušao je: psihijatrijskog vještaka koji je 2005. godine obavio psihijatrijsko vještačenje podnositelja zahtjeva, odvjetnika iz Centra za socijalnu skrb zaduženog za podnositelja zahtjeva i njegovu obitelj, te bivšu suprugu podnositelja zahtjeva Mi.G. Ni podnositelj ni njegov branitelj nisu bili prisutni.
  7. Dana 20. siječnja 2009. istražni sudac saslušao je podnositeljeva sina H.G. i stariju kćer M.G. Podnositeljev branitelj bio je prisutan.
  8. Dana 21. siječnja 2009. istražni sudac saslušao je podnositeljevu mlađu kćer Z.G. Ni podnositelj ni njegov branitelj nisu bili prisutni.
  9. Dana 26. siječnja 2009. Državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu (dalje u tekstu: „Općinski sud”) za kaznena djela: četiri kaznena djela nasilničkog ponašanja obitelji kako je određeno u članku 215.a Kaznenog zakona počinjena na štetu njegove bivše supruge, njegovih dviju kćeri i sina; te jedno kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta kako je određeno u članku 213. Kaznenog zakona počinjeno na štetu njegove maloljetne kćeri Z.G. Prema optužnom prijedlogu, ta su djela počinjena u razdoblju od veljače 2005. do 3. studenoga 2008. godine. 
  10. Dana 10. veljače 2009. Općinski sud odredio je psihijatrijsko vještačenje podnositelja zahtjeva.
  11. Dana 23. veljače 2009. podnositelj zahtjeva dostavio je dodatnu pisanu obranu.
  12. Dana 10. ožujka 2009. psihijatar je dostavio nalaz i mišljenje u odnosu na podnositelja zahtjeva, utvrdivši da je u vrijeme navodnog počinjenja kaznenih djela njegova sposobnost shvaćanja značenja svog postupanja bila smanjena, no ne značajno.
  13. Dana 11. ožujka 2009. podnositelj zahtjeva dostavio je dodatnu pisanu obranu.
  14. Dana 17. ožujka 2009. podnositelj je dostavio svoj pisani „završni govor”.
  15. Na raspravi održanoj pred Općinskim sudom 24. ožujka 2009. podnositelj zahtjeva i tri svjedoka dali su iskaze.
  16. Dana 19. svibnja 2009. podnositelj zahtjeva dostavio je dodatnu pisanu obranu.
  17. Daljnje rasprave održane su 2. i 23. lipnja te 7. i 14. srpnja 2009.godine. Nekoliko svjedoka i psihijatrijski vještak dali su iskaze.
  18. Dana 15. lipnja 2009. podnositelj zahtjeva zatražio je od suda dopuštenje da razgleda spis. Njegov je zahtjev prihvaćen.
  19. Presudom od 14. srpnja 2009. Općinski sud proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za jedno kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta u odnosu na njegovu tada maloljetnu kćer Z.G. te je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Proglašen je krivim i za ukupno četiri kaznena djela nasilničkog ponašanja u obitelji u odnosu na: njegovu kćer Z.G., za koje djelo je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci; njegovu kćer M.G., za koje djelo je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci; njegova sina H.G., za koje djelo je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci; i njegovu bivšu suprugu Mi.G., za koje djelo je utvrđena kazna zatvora u trajanju od godinu dana. Istodobno mu je opozvana uvjetna osuda od dvije godine koja je bila primijenjena u ranijem kaznenom postupku (vidi stavak 5. ove presude) te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Određena mu je i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Mjerodavni dio presude glasio je:

“Okrivljeni MILJENKO GALOVIĆ … kriv je što je u vremenu od veljače 2005. do 03. studenog 2008. u ... u stanu gdje je u zajedničkom kućanstvu živio sa malodobnom kćeri Z.., te punoljetnom kćerkom M. i punoljetnim sinom H., te kao izvanbračni suprug Mi. G., učestalo u alkoholiziranom stanju u prisutnosti mldb. Z., iako je znao da može ugroziti njen psihofizički razvoj, pred istom verbalno i fizički napadao suprugu M. i punoljetnu djecu, na način da je izvanbračnu suprugu Mi. nazivao pogrdnim imenima: "kurvo, droljo", te joj psovao majku, prijetio da će je ubiti i prodati, te ju fizički napadao na način da ju je šamarao, čupao za kosu, te bacao na pod, a sve u prisutnosti malodobne Z., te kćerke M. i sina H., te je [prijetio da će] izvanbračnu suprugu M. i djecu izbaciti iz stana i prijetio da će ih ubiti,a jednom prigodom u prosincu 2007. je uzeo kuhinjski nož, te ga izvanbračnoj supruzi M. stavio pod vrat i rekao joj da je poslala agente USKOK-a da ga traže po gostionicama, te nasrtao na izvanbračnu suprugu i mahao nožem, dok je kćeri M. također upućivao uvrede da je "kurva, drolja i moslavačka kurva", te da ide svom jebaču, a sinu H. također upućivao uvrede da je "imbecil, idiot", psovao mu majku i govorio da "puši kurac", a prilikom vrijeđanja je naguravao H., uslijed kojeg ponašanja okrivljenika je H. početkom 2007. odselio iz stana. [Okrivljeni] je malodobnoj Z. učestalo govori da je: "debela prasica, da je nitko neće jebati, da je debela drolja", hvatao ju za glavu i tjerao iz stana, te se tako ponašao prema Z. i nakon što je postala punoljetna, a koje ponašanje je kulminiralo 3. studenog 2008. kada je okrivljeni verbalno napao izvanbračnu suprugu Mi. i kćer M. govoreći im da su "kurvetine i droljetine", a kada je izvanbračna supruga Mi. ostala sama sa njim u stanu, ponovno verbalno napao imenovanu, govoreći joj da je kurva i da je zbog nje dobio otkaz, da će ju izbaciti iz kuće i da će ju ubiti, nakon čega ju je fizički napadao na način da ju je zgrabio za kosu, bacio na krevet i udarao šakama po glavi, te nastavio vrijeđati govoreći joj da je: "glupa, moslavačko-zagorska drolja", od kojih udaraca po glavi je izvanbračnoj supruzi raskrvario uho, te joj tom prigodom [okrivljeni] upućivao prijetnje da ako nazove policiju da će ju ubiti, a nakon što se kćer M. vratila istoga dana kući, ušao u sobu imenovane, te joj govorio" "droljo, kurvo, zbog tebe sam izgubio posao, gubi se iz kuće", nakon čega je hodao po kući za M., te ju nastavio i dalje vrijeđati pogrdnim riječima, uslijed kojeg ponašanja okrivljenika su bile učestale intervencije policijskih službenika, te je okrivljenik svojim ponašanjem ugrozio pravilan psihofizički razvoj svoje malodobne kćeri Z. koja je zbog navedenog ponašanja okrivljenika u tretmanu psihijatra …, dok je kod kćerke M., sina H. i izvanbračne supruge Mi. izazvalo osjećaj straha, uznemirenosti i ugroženosti za vlastiti život i zdravlje.

U tijeku postupka, sud je izvršio uvid u … zapisnik o utvrđivanju alkohola od [4. studenog 2008.]..., presudu Prekršajnog suda u Zagrebu [od 4. studenog 2008.]..., medicinsku dokumentaciju Mi.G. [vezano za incident od 3. studenog 2008.g.]...

… 

S obzirom na kaznena djela nasilničkog ponašanja iz čl. 215a KZ počinjena na štetu Z.G., M.G., Mi.G. i H.G., sud je utvrdio da je [podnositelj zahtjeva] u inkriminiranom periodu svojim izrazito drskim, agresivnim, bezosjećajnim ponašanjem članove svoje obitelji doveo u ponižavajući položaj verbalno i fizički ih ugrožavajući, napadajući i prijeteći, a što proizlazi kako iz iskaza svih saslušanih svjedoka, tako i iz u spisu priležećih materijalnih dokaza. Sama težina ponašanja [podnositelja zahtjeva] s obzirom na inkriminirana mu kaznena djela vidljiva je i u činjenici da oni takovo ponašanje od strane okrivljenika trpe od 1995. godine, da njegova starija kćer M.G. navodi da je mislila da [njegovo ponašanje] nije kažnjivo dok god ih ne tuče te da sami oštećenici pozivaju policiju tek kad "voda dođe do grla" s obzirom da su u neprestanom strahu zbog agresivnog ponašanja [podnositelja zahtjeva]. Niti cijeli niz prekršajnih osuda, niti ranija kaznena presuda zbog istovrsnih kaznenih djela nije dovela do promjene ponašanja [podnositelja zahtjeva], već isto kulminira 3. studenog 2008. godine kada Mi.G. i odlazi od kuće, strahujući za vlastiti život.

[U navedenu] se kaznu zatvora uračunava vrijeme koje je [podnositelj zahtjeva] izdržao temeljem rješenja Prekršajnog suda u Zagrebu od [10. siječnja 2008.] od 11. siječnja do 16. siječnja 2008. i [na temelju rješenja suda od 17. studenog 2008.] od 5. studenog do 2. prosinca 2008. godine….“

  1. Prvostupanjska presuda dostavljena je podnositeljevu odvjetniku E.H. 13. kolovoza 2009. godine.
  2. Podnositelj zahtjeva ostao je u pritvoru.
  3. Dana 19. kolovoza 2009. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv prvostupanjske presude i zatražio je da se održi rasprava. Opširno je prigovorio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene domaćeg prava u svom predmetu.
  4. Dopisom od istog datuma, koji je prvostupanjski sud primio dan kasnije, podnositelj zahtjeva otkazao je punomoć koja je bila izdana E.H., njegovu odvjetniku.
  5. Dana 24. kolovoza 2009. podnositelj zahtjeva uputio je dopis Općinskom sudu, navodeći da mu je potreban novi branitelj. Dostavio je popis osam odvjetnika i zatražio da mu se omogući da ih kontaktira telefonom. Općinski sud zaprimio je taj dopis 25. kolovoza 2009.
  6. Drugim dopisom od 25. kolovoza 2009. podnositelj zahtjeva obavijestio je Općinski sud da je otkazao punomoć izdanu E.H. i zatražio je da mu se omogući da telefonom kontaktira četiri druga odvjetnika. Općinski sud zaprimio je taj dopis 26. kolovoza 2009. Podnositelj zahtjeva podnio je isti zahtjev u dopisu od 26. kolovoza 2009.
  7. Dana 31. kolovoza 2009. E.H. je u ime podnositelja zahtjeva podnio žalbu protiv prvostupanjske presude.
  8. Dana 7. rujna 2009. podnositelj zahtjeva zatražio je dopuštenje da razgleda dio spisa.
  9. Dana 9. rujna 2009. predsjednik Općinskog suda postavio je S.A.  braniteljem podnositelja zahtjeva i podnositelju je poslao presliku dijela spisa u koji je podnositelj zatražio uvid.
  10. Dana 14. rujna podnositelj zahtjeva obavijestio je Općinski sud da nema povjerenja u S.A. te je prigovorio da njegovu zahtjevu da telefonom kontaktira tri odvjetnika nije bilo pravilno udovoljeno. Objasnio je da je pisao dvama odvjetnicima i da je dopise poslao preporučenom poštom, ali da nije primio nikakvu potvrdu o primitku. Kad je riječ o trećem odvjetniku, broj na koji mu je bilo dopušteno nazvati ga nije bio točan.
  11. Dana 16. rujna podnositelj je ponovno kontaktirao E.H. Istog dana D.L., drugi odvjetnik, posjetio je podnositelja u zatvoru. 
  12. Dana 23. rujna 2009. predsjedavajući sudac raspravnog vijeća dopustio je podnositelju zahtjeva da kontaktira dva odvjetnika.
  13. Dana 27. rujna 2009. podnositelj zahtjeva osobno je podnio dodatnu žalbu protiv svoje osuđujuće presude.
  14. Dana 29. rujna 2009. podnositelj je kontaktirao odvjetnika J.M.
  15. Dana 7. listopada 2009. dva odvjetnika, J.M. i A.D., posjetila su podnositelja zahtjeva u zatvoru.
  16. Dana 23. listopada 2009. predsjednik raspravnog vijeća Općinskog suda obavijestio je Županijski sud u Zagrebu (dalje u tekstu: „Županijski sud”) da je podnositelj zatražio uvid u spis.
  17. Županijski sud obavijestio je samo bivšeg podnositeljeva branitelja E.H. o sjednici zakazanoj za 2. studenoga 2009. na kojoj će se ispitati žalba.
  18. Presudom od 2. studenoga 2009. donesenom na toj sjednici, Županijski je sud ispitao sve žalbe koje su podnijeli i podnositelj zahtjeva i njegov branitelj E.H. Djelomično je prihvatio njihove tvrdnje te je podnositelju smanjio kaznu na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca, bez održavanja rasprave i u odsutnosti podnositelja zahtjeva i odvjetnika E.H. i S.A. Žalbe su u preostalom dijelu odbijene te je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. 
  19. Dana 19. studenoga 2009. podnositelj zahtjeva iz pritvorske je jedinice odveden u zatvor, gdje je počeo izdržavati kaznu.
  20. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdio je, inter alia, da nije bio obaviješten o sjednici na kojoj je Županijski sud ispitao njegovu žalbu i donio presudu, iako je prema pravilima kaznenog postupka optuženik koji je zatražio održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom morao biti obaviješten o takvoj sjednici. Samo je njegov bivši branitelj E.H. bio obaviješten, iako u to vrijeme više nije zastupao podnositelja.
  21. Dana 20. siječnja 2010. Vrhovni sud ukinuo je drugostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Presudio je da je Županijski sud prekršio pravila kaznenog postupka obavijestivši o sjednici od 2. studenoga 2009. bivšeg podnositeljeva branitelja E.H., a ne njegova trenutačnog branitelja S.A., koji je bio postavljen po službenoj dužnosti.
  22. Dana 5. veljače 2010. podnositelj zahtjeva premješten je iz zatvora u pritvorsku jedinicu u Zagrebu. Istog dana dostavljena mu je odluka Vrhovnog suda od 20. siječnja 2010. godine.
  23. Dana 9. veljače 2010. podnositelj je zatražio od Županijskog suda da mu se omogući da telefonom kontaktira pet odvjetnika. Taj je zahtjev registriran na Županijskom sudu 10. veljače 2010. te je dostavljen Općinskom sudu, koji ga je zaprimio 15. veljače 2015. godine.
  24. U međuvremenu, 12. veljače 2010. godine Županijski je sud obavijestio podnositelja zahtjeva i njegova branitelja postavljenog po službenoj dužnosti S.A. da je sjednica pred tim sudom, na kojoj će se ispitati žalba podnositelja zahtjeva, zakazana za 16. veljače 2010.
  25. Dopisom koji je Županijski sud primio dan prije sjednice podnositelj zahtjeva zatražio je od suda da odgodi sjednicu za tjedan dana i da mu dopusti da se sam zastupa. Objasnio je da je o sjednici bio obaviješten samo četiri dana unaprijed, poslijepodne u petak 12. veljače 2010., te da stoga nije imao dovoljno vremena pripremiti obranu niti ikoga kontaktirati. Naglasio je da je pisao trima odvjetnicima dok je bio u zatvoru. Istodobno je zatražio dopuštenje da se sam zastupa jer je „sudjelovao u događajima [u odnosu na koje] je bio optužen”, a po zanimanju je upravni pravnik. Kad je riječ o odvjetniku S.A., podnositelj zahtjeva naveo je da ga ne poznaje i da nikada nije s njim razgovarao o svom predmetu. Ponovio je da je tražio da prisustvuje sjednici kako bi iznio više pojedinosti o relevantnim činjenicama i motivima svoje bivše supruge za navodno davanje lažnog iskaza i manipuliranje njihovom djecom. Priložio je i podneske o optužbama koje su mu stavljene na teret.
  26. Dana 16. veljače 2010. predsjedavajući sudac raspravnog vijeća Općinskog suda dopustio je podnositelju zahtjeva da telefonom kontaktira pet odvjetnika koje je naveo u svom zahtjevu. 
  27. Sjednica Županijskog suda održana je kako je i zakazana 16. veljače 2010. godine. Podnositelj zahtjeva, koji je u to vrijeme još uvijek bio u pritvoru, nije bio pozvan, a njegov branitelj postavljen po službenoj dužnosti S.A. nije bio prisutan. Sjednici nije prisustvovao ni nadležni državni odvjetnik. 
  28. Nakon sjednice Županijski je sud donio presudu istovjetnu svojoj prethodnoj presudi od 2. studenoga 2009. – podnositelju je smanjio kaznu na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca i odbio je ostatak njegove žalbe. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

“Na sjednici vijeća nije osigurana nazočnost okrivljenika Miljenka Galovića, koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, jer vijeće nije smatralo svrhovitim njegovo prisustvo.“

  1. Dana 17. veljače 2010. podnositelj zahtjeva osobno je podnio još jedan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Vrhovnom sudu, koji zahtjev je dopunio 30. ožujka te 18. i 22. travnja 2010. Tvrdio je, inter alia, sljedeće: (a) o sjednici Županijskog suda od 16. veljače 2010. bio je obaviješten samo četiri dana unaprijed te stoga nije imao dovoljno vremena za pripremu svoje obrane; (b) branitelj koji mu je postavljen po službenoj dužnosti nikada ga nije kontaktirao i nije prisustvovao sjednici; (c) zbog vremenskih ograničenja i premještanja iz zatvora u pritvorsku jedinicu nije imao dovoljno vremena angažirati odvjetnika po vlastitom izboru koji bi ga zastupao pred Županijskim sudom; (d) nije bio pozvan na sjednicu  žalbenog suda; i (e) s obzirom na njegove prethodne osude za nasilje u obitelji u kaznenom postupku i u nekoliko prekršajnih postupaka, njegova kaznena osuda u pobijanoj presudi predstavljala je drugu osudu za isto djelo.
  2. Presudom od 27. travnja 2010. godine Vrhovni je sud odbio podnositeljev zahtjev. Bavio se samo pitanjem o načelu ne bis in idem u vezi s presudom Prekršajnog suda u Zagrebu od 17. studenoga 2008. (vidi stavak 13 ove presude). Mjerodavni dio presude glasi:

“Činjenični opis prekršaja za koje je [podnositelj zahtjeva] presudom Prekršajnog suda proglašen krivim …, nije identičan s činjeničnim opisom … kaznenih djela za koje je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2009. … [on] proglašen krivim. Naime, Miljenko Galović proglašen je krivim za jedno kazneno djelo iz čl. 213 st. 1 i 2 KZ i četiri kaznena djela iz čl. 215 a KZ, počinjena u razdoblju od veljače 2005. do 3. studenog 2008 godine, a okolnost da je [on] unutar tog razdoblja u dva navrata svojim ponašanjem ostvario obilježja prekršaja iz čl.18 st. 1

Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na štetu istih oštećenika, za [koji prekršaj] je proglašen krivim presudom prekršajnog suda, nikako se ne može podvesti pod presuđenu stvar, zbog čega nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 368 t. 3 ZKP.“

  1. Rješenjem od 27. siječnja 2011. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je naknadnu ustavnu tužbu koju je podnio podnositelj zahtjeva nedopuštenom. Presudio je da nije nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu protiv odluke Vrhovnog suda povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
  2. Dana 16. ožujka 2012. podnositelj zahtjeva uvjetno je pušten s izdržavanja kazne zatvora.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavno domaće pravo u pogledu odsutnosti optuženika u kaznenom postupku sa sjednica žalbenog vijeća izloženo je u predmetu Arps protiv Hrvatske, br. 23444/12, stavci 12. – 15., 25. listopada 2016.
  2. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe Članak 213.

“(1) Roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.[1]

(2)  Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja zlostavi dijete ili maloljetnu osobu, prisili je na rad koji ne odgovara njezinoj životnoj dobi, ili na pretjerani rad, ili na prosjačenje, ili je iz koristoljublja navodi na ponašanje koje je štetno za njezin razvitak, ili je općeopasnim radnjama ili na drugi način izloži pogibelji.“

Nasilničko ponašanje u obitelji

Članak 215.a

„Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

  1. Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine br. 116/2003), inter alia, određen je prekršaj nasilja u obitelji i predviđene su sankcije koje se mogu izreći osobama osuđenima za to djelo. Mjerodavne odredbe glase:

Članak 4.

Nasilje u obitelji je:

– svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe,

– svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol,

– prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva,

– fizički napad bez obzira da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne,

– verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja,

– spolno uznemiravanje,

– uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja,

– protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama,

–  oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.“

Članak 18.

“(1) Član obitelji koji počini nasilje iz članka 4. ovoga Zakona kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 1.000,00 do 10.000,00 kuna ili kaznom zatvora do 60 dana. (2) Član obitelji koji ponovi nasilje u obitelji kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 5.000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 15 dana.

(3)  Punoljetni član obitelji koji u nazočnosti djeteta ili maloljetne osobe počini nasilje u obitelji kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 30 dana.

(4)  Punoljetni član obitelji koji ponovi nasilje u obitelji iz stavka 3. ovoga članka kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 7.000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 40 dana.

(5) Ako je nasilje iz stavka 3. ovoga članka počinjeno na štetu djeteta ili maloljetne osobe počinitelj će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 7.000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 40 dana.“

  1. U svojoj presudi III Kr 50/11-4 od 17. siječnja 2013. Vrhovni je sud presudio kako slijedi:

“ … nije u pravu podnositelj zahtjeva kada ističe da nije bilo uvjeta za vođenje ovog kaznenog postupka protiv njega, jer je za isti događaj već suđen u prekršajnom postupku…

Suprotno tvrdnji iz zahtjeva osuđenika, potrebno je reći da je proglašen krivim za jedno produljeno kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215.a KZ-a, čije su radnje činjene u više navrata na način da je verbalno napadao oštećenicu, kao i fizički u vremenskom periodu od 26. ožujka 2002. do 25. rujna 2004. godine na način da bi udarao rukama po tijelu i glavi, odguravao, a ona pala na tlo, a inače je invalid koji se kreće pomoću štaka, te u dva navrata udario stolicom po glavi i tijelu.

U odnosu na tako postavljenu inkriminaciju potrebno je reći da je nasilničko ponašanje osuđenika vršeno u cijelom kriminalnom razdoblju i mimo, u tri navrata, uspostavljene medicinske dokumentacije.

...u odnosu na događaj koji predstavlja sam kraj produljenog kaznenog djela i odnosi se na 25. rujna 2009. godine ispostavljena je medicinska dokumentacija i osuđenik je zbog obiteljskog nasilja proglašen krivim u prekršajnom postupku…

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, radi se o produljenom kaznenom djelu iz čl. 215.a KZ, koji se sastoji od više radnji obiteljskog nasilja kojima je oštećenica bila izložena, gotovo svakodnevno, dovodeći je na taj način u ponižavajući položaj zbog čega presuda Prekršajnog suda u K. u odnosu na događaj od 25. rujna 2004. godine nikako ne znači sudsku odluku o identičnoj stvari o kojoj su odlučivali sudovi u redovnom kaznenom postupku. Ovo stoga što je u prekršajnom postupku utvrđena krivnja osuđenog samo za jednu jedinu radnju obiteljskog nasilja koja je izvršena na sam dan 24. rujna 2004., dok se ostale radnje i njihovi oblici [nasilja u obitelji], u odnosu na dva prethodna događaja uopće ne spominju u činjeničnom opisu prekršaja, pa se već iz tih razloga ne može se raditi o presuđenoj stvari, kako to pogrešno sugerira osuđenik u svom zahtjevu…“

II. PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Mjerodavna sudska praksa Suda Europske unije (CJEU) citirana je u predmetu Bajčić protiv Hrvatske, br. 67334/13, stavak 15., 8. listopada 2020. Vidi i presudu CJEU-a u spojenim predmetima C-596/16 Enzo di Puma i C-597/16 Antonio Zecca donesenu 20. ožujka 2018.

III. MEĐUNARODNO PRAVO

  1. Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”), koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. listopada 2018. godine, u mjerodavnom je dijelu predviđeno kako slijedi:

Članak 18. stavak 1.

“Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere za zaštitu svih žrtava od bilo kojih daljnjih djela nasilja.“ 

Članak 45. stavak 1.

“Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da su kaznena djela propisana u skladu s ovom Konvencijom kažnjiva učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama, uzimajući u obzir njihovu težinu.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. I STAVKA 3. TOČAKA (B) I (C) KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da u postupku pred Županijskim sudom nije imao odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje obrane i da se nije mogao braniti ni sam ni uz pomoć odvjetnika jer je o sjednici od 16. veljače 2010. bio obaviješten samo četiri dana unaprijed. Također, nije mu ni pružena mogućnost da prisustvuje toj sjednici. Pozvao se na članak 6. stavak 1. i stavak 3. točke (b) i (c) Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“1. … u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da … sud pravično… ispita njegov slučaj …

3.  Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

(b)  da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane; 

(c)  da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

...”

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Članak 6. stavak 3. točke (b) i (c) – zastupanje po odvjetniku u žalbenom postupku i odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane

  1. Sud smatra da je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. stavka 3. točke (b) Konvencije usko povezan s njegovim prigovorom koji se odnosi na njegovo pravo da bude zastupan po odvjetniku u žalbenoj fazi postupka. Prema tome, pitanja je li poštovano njegovo pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane i je li poštovano njegovo pravo da bude zastupan po odvjetniku moraju se zajedno ispitati.

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da, zbog kratkog razdoblja između njegova primitka obavijesti o žalbenoj sjednici i stvarnog održavanja te sjednice, nije imao dovoljno vremena angažirati odvjetnika i na odgovarajući način pripremiti svoju obranu.
  2. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva imao dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje obrane u žalbenom postupku jer je njegov izabrani odvjetnik E.H. primio prvostupanjsku presudu 13. kolovoza 2009., a i podnositelj zahtjeva i E.H. podnijeli su žalbe protiv te presude. Nakon što je podnositelj zahtjeva otkazao punomoć E.H., domaći su sudovi podnositelju zahtjeva postavili branitelja po službenoj dužnosti te su prihvatili i njegove zahtjeve da kontaktira druge odvjetnike. Nakon što je Vrhovni sud ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet žalbenom sudu, žalbeni je sud morao odlučiti o istim žalbama koje je već ispitao, odnosno žalbama koje su u kolovozu 2009. podnijeli podnositelj zahtjeva i E.H.
  3. Nacionalni su sudovi prihvatili i podnositeljeve ponovljene zahtjeve da kontaktira druge odvjetnike te su dopustili da ga tri odvjetnika posjete u zatvoru. Podnositelj zahtjeva bio je odgovoran za činjenicu da nije angažirao nekog drugog odvjetnika.
  4. Podnositelj zahtjeva bio je obaviješten o sjednici žalbenog suda četiri dana unaprijed, a s obzirom na činjenicu da je žalbeni sud morao odlučiti o žalbama podnesenima u kolovozu 2009., to se razdoblje nije moglo smatrati nedovoljnim za pripremu obrane. Štoviše, kada je podnositelj zahtjeva zatražio odgodu sjednice žalbenog suda za sedam dana, nije objasnio koja je svrha te odgode.

(b) Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Pravo na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. bezuvjetno je pravo. Međutim, pitanje što predstavlja pošteno suđenje ne može ovisiti o jedinstvenom nepromjenjivom pravilu, već mora ovisiti o okolnostima konkretnog predmeta. Sudu je na temelju članka 6. stavka 1. od primarne važnosti procijeniti ukupnu poštenost kaznenog postupka (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 50541/08 i tri druga predmeta, stavak 250., 13. rujna 2016.).
  2. Usklađenost s pretpostavkama poštenog suđenja mora se u svakom predmetu ispitati s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na temelju izdvojenog razmatranja jednog određenog aspekta ili događaja, iako se ne može isključiti da određeni čimbenik može biti toliko odlučujući da omogućava da se poštenost suđenja ocijeni u ranijoj fazi postupka. Prilikom ocjenjivanja cjelokupne poštenosti postupka, Sud će uzeti u obzir, prema potrebi, minimalna prava navedena u članku 6. stavku 3., koja su primjer pretpostavki poštenog suđenja u odnosu na tipične postupovne situacije do kojih dolazi u kaznenim predmetima. Stoga se ona mogu smatrati posebnim aspektima pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku iz članka 6. stavka 1. Međutim, ta minimalna prava nisu cilj sama po sebi: njihov je suštinski cilj uvijek doprinijeti osiguravanju poštenosti kaznenog postupka u cjelini (ibid., stavak 251.).
  3. Članak 6. stavak 3. točka (b) optuženiku jamči „odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane”, pa stoga podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti obrane koje se poduzimaju u ime optuženika mogu obuhvaćati sve ono što je „nužno” za pripremu glavne rasprave. Optuženiku se mora omogućiti da svoju obranu organizira na odgovarajući način i bez ikakvih ograničenja u pogledu mogućnosti iznošenja svih bitnih argumenata obrane pred raspravnim sudom, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi Mayzit protiv Rusije, br. 63378/00, stavak 78., 20. siječnja 2005.; Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stavak 220., 9. listopada 2008.; Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stavak 51., 10. srpnja 2012.; i Chorniy protiv Ukrajine, br. 35227/06, stavak 37., 16. svibnja 2013.).
  4. Prilikom ocjenjivanja toga je li optuženik imao odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje obrane, osobito je potrebno voditi računa o naravi postupka, kao i o složenosti predmeta i fazi postupka (vidi gore citirani predmet Gregačević, stavak 51., i Albert i Le Compte protiv Belgije, 10. veljače 1983., stavak 41., Serija A br. 58). S tim u vezi, Sud napominje da jamstva iz članka 6. stavka 3. točke (b) nadilaze suđenja i obuhvaćaju sve faze sudskog postupka (vidi D.M.T. i D.K.I. protiv Bugarske, br. 29476/06, stavak 81., 24. srpnja 2012., i gore citirani predmet Chorniy, stavak 38.).
  5. Kad je riječ o pravu na odvjetnika, Sud ponavlja da je pravo svakoga tko je optužen za kazneno djelo na djelotvornu obranu odvjetnika, dodijeljenog po službenoj dužnosti ako je potrebno, kako je zajamčeno člankom 6. stavkom 3. točkom (c), jedna od temeljnih značajki poštenog suđenja (vidi Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, stavak 51., ECHR 2008; Dvorski protiv Hrvatske [VV], br. 25703/11, stavak 76, ECHR 2015; i Simeonovi protiv Bugarske [VV], br. 21980/04, stavak 112., 12. svibnja 2017. (izvadci)). Međutim, dodjeljivanje branitelja samo po sebi ne osigurava djelotvornost pomoći koju branitelj može pružiti svojoj stranci. Ipak, državu se ne može smatrati odgovornom za svaki nedostatak kod odvjetnika koji je postavljen u okviru sustava besplatne pravne pomoći. S obzirom na neovisnost pravne struke od države, vođenje obrane u osnovi je na okrivljeniku i njegovu branitelju, neovisno o tome imenuje li se branitelj iz sustava besplatne pravne pomoći ili se privatno financira. Nadležna nacionalna tijela dužna su na temelju članka 6. stavka 3. točke (c) intervenirati samo ako je propust odvjetnika iz sustava besplatne pravne pomoći da pruži djelotvornu pravnu pomoć očigledan ili ako su na drugi način u dovoljnoj mjeri obaviještena o tom propustu (vidi Czekalla protiv Portugala, br. 38830/97, stavak 60., ECHR 2002-VIII, i Orlov protiv Rusije, br. 29652/04, stavak 108., 21. lipnja 2011.).

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Prigovori podnositelja zahtjeva povezani su sa žalbenom fazom postupka i odnose se na podnositeljevu navodnu nemogućnost da pripremi obranu i angažira odvjetnika u kratkom razdoblju između njegova primitka obavijesti o sjednici žalbenog suda i stvarnog održavanja te sjednice. Sud primjećuje da je prvostupanjska presuda donesena 14. srpnja 2009. (vidi stavak 33. ove presude), a 13. kolovoza 2009. dostavljena je E.H., branitelju kojega je izabrao podnositelj (usporedi s gore citiranim predmetom Chorniy, stavak 41.). I podnositelj zahtjeva i E.H. podnijeli su žalbe (vidi stavke 36. i 40. ove presude). Podnositelj zahtjeva također je otkazao punomoć E.H. Nakon toga je podnio nekoliko zahtjeva da kontaktira druge odvjetnike.
  2. Sud primjećuje da su nacionalni sudovi 9. rujna 2009. podnositelju zahtjeva postavili branitelja po službenoj dužnosti, S.A., (vidi stavak 42. ove presude), nakon što je podnositelj otkazao punomoć E.H. Podnositelj je prigovorio da nema povjerenja u S.A. te je zatražio od suda da mu se omogući da kontaktira druge odvjetnike (vidi stavak 43. ove presude). Njegov je zahtjev prihvaćen – kontaktirao je nekoliko drugih odvjetnika, a tri odvjetnika posjetila su ga u zatvoru (vidi stavke 44., 47. i 48. ove presude). Međutim, podnositelj nije angažirao drugog odvjetnika. 
  3. Dana 2. studenoga 2009. žalbeni je sud odbio žalbe koje su podnijeli podnositelj zahtjeva i E.H. te je potvrdio prvostupanjsku presudu (vidi stavak 51. ove presude). Dana 20. siječnja 2010. Vrhovni sud ukinuo je presudu žalbenog suda i vratio je predmet na ponovno odlučivanje. Treba naglasiti da je žalbeni sud trebao odlučiti o žalbama koje su podnositelj zahtjeva i E.H. podnijeli 19. odnosno 31. kolovoza 2009. te da u vrijeme kada je Vrhovni sud vratio predmet žalbenom sudu podnositelj zahtjeva nije mogao podnositi daljnje žalbe ni dopuniti svoje prethodne žalbe. Nema nikakvih naznaka, a podnositelj zahtjeva nikada nije iznio nikakve tvrdnje u tom pogledu, da nije imao dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu žalbe, ili da nije imao pomoć odvjetnika u vezi sa žalbom, ili da je bio spriječen u pripremi žalbe u bilo kojem drugom pogledu (usporedi gore citirani predmet Chorniy, stavak 40.).
  4. Sud naglašava i da je tijekom cijelog suđenja pred prvostupanjskim sudom podnositelja zahtjeva zastupao E.H., odvjetnik po njegovu vlastitom izboru, te da je imao dovoljno vremena i mogućnosti da se posavjetuje s tim odvjetnikom i pripremi svoju obranu (usporedi nasuprot tome Falcão dos Santos protiv Portugala, br. 50002/08, stavak 44., 3. srpnja 2012.). Nema ni naznaka da su postojala bila kakva ograničenja broja ili trajanja susreta podnositelja zahtjeva i njegova izabranog odvjetnika E.H. u bilo kojoj fazi postupka (usporedi Lambin protiv Rusije, br. 12668/08, stavak 45., 21. studenoga 2017.).
  5. Stoga je u fazi kada je Vrhovni sud vratio predmet žalbenom sudu na ponovno ispitivanje žalbi podnositelja zahtjeva i E.H. (vidi stavak 54. ove presude) podnositelj zahtjeva već bio iskoristio pomoć svog izabranog odvjetnika i imao dovoljno vremena za pripremu obrane. S tim u vezi, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva, uz pomoć odvjetnika, iznio svoju obranu pred istražnim sucem (vidi stavak 19. ove presude) i na suđenju pred prvostupanjskim sudom (vidi stavak 30. ove presude) te je u tri navrata dostavio dodatne pisane argumente obrane (vidi stavke 25., 27. i 28. ove presude). Nacionalni sudovi pružili su podnositelju zahtjeva dovoljno prilika da angažira drugog odvjetnika, ali on to nije učinio.
  6. U svojoj usmenoj i pisanoj obrani, kao i u žalbama, podnositelj zahtjeva detaljno je analizirao predmet i opširno je upućivao na sve glavne dokaze, uključujući mišljenja vještaka i iskaze svjedoka (vidi stavke 19., 25., 27. – 30. i 36. ove presude; usporedi i gore citirani predmet Lambin, stavak 44.).
  7. S obzirom na konkretne okolnosti predmeta, Sud smatra da kratko razdoblje između podnositeljeva primitka obavijesti o sjednici žalbenog suda i stvarnog održavanja te sjednice nije dovelo do ograničenja podnositeljeva prava na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane ni njegova prava da bude zastupan po odvjetniku u kaznenom postupku protiv njega do te mjere da bi se moglo reći da nije imao pošteno suđenje.
  8. U skladu s tim, nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točaka (b) i (c) Konvencije u tom pogledu.

2. Članak 6. stavak 3. točka (c) – odsutnost podnositelja zahtjeva sa sjednice žalbenog suda

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegovo odsustvo sa sjednice žalbenog suda održane 16. veljače 2010. dovelo do povrede njegova prava da se brani sam.
  2. Vlada je tvrdila da je na temelju mjerodavnog domaćeg prava žalbeni sud imao diskrecijsko pravo odlučiti hoće li omogućiti okrivljeniku da prisustvuje sjednici žalbenog vijeća. Nadalje, budući da tužiteljstvo nije podnijelo žalbu protiv prvostupanjske presude i nije bilo pozvano na sjednicu žalbenog vijeća, Vlada je smatrala da podnositelj zahtjeva nije bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tužiteljstvo. Nadalje, žalba podnositelja zahtjeva bila je vrlo detaljna i uglavnom se odnosila na ocjenu činjenica. S obzirom na sve te okolnosti, Županijski sud nije imao razloga saslušati ga osobno.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud napominje da je već utvrdio povredu članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije u predmetima protiv Hrvatske u kojima je otvoreno slično pitanje kao u ovom predmetu (vidi predmete Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stavci 58. – 64., 25. travnja 2013.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, stavci 94. – 102., 4. prosinca 2014., i Arps protiv Hrvatske, br. 23444/12, stavci 24. – 29., 25. listopada 2016.).
  2. U gore navedenim predmetima Sud je razmatrao iste tvrdnje kao i one koje je Vlada iznijela u ovom predmetu. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu dostavljeni, Sud smatra da Vlada nije izložila nijednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da u ovom predmetu donese drugačiji zaključak.
  3. Prema tome, došlo je do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR. 7 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je suđeno dva puta za isto djelo. Pozvao se na članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

“1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države. 

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja. 

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.“

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je bio dva puta kažnjen za isto djelo dvjema presudama Prekršajnog suda u Zagrebu (vidi stavke 9. i 13. ove presude) i presudom Općinskog suda od 14. srpnja 2009. (vidi stavak 33. ove presude). Tvrdio je da su prekršajni postupci i kazneni postupak imali istu svrhu jer su se prekršaj iz članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kaznena djela iz članka 215.a Kaznenog zakona odnosili na nasilničko ponašanje u obitelji koje obuhvaća iste oblike nasilja i uznemiravanja. Svrha obaju djela bila je utvrditi da je nasilničko ponašanje neprihvatljivo, nezakonito i zabranjeno.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je i da su dokazi bili izvedeni i ocijenjeni odvojeno u svakom postupku i da sankcije koje su mu izrečene u prekršajnom postupku nisu bile uračunate u kaznu koja mu je u konačnici izrečena u kaznenom postupku.
  3. Vlada je svoje tvrdnje usmjerila na osudu podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku od 17. studenoga 2008. (vidi stavak 9. ove presude). Tvrdila je da se njegova osuda u kaznenom postupku za četiri kaznena djela nasilničkog ponašanja u obitelji i jedno kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta u razdoblju od gotovo tri godine (od 2005. do 3. studenoga 2008.) ne može smatrati istom kao i njegova osuda u prekršajnom postupku za jedan prekršaj nasilja u obitelji u odnosu na događaje od 3. i 4. studenoga 2008. U kaznenom postupku podnositelj zahtjeva bio je osuđen za brojne činove nasilja koji su se sastojali od uvreda, prijetnji i fizičkih napada počinjenih tijekom duljeg vremenskog razdoblja u odnosu na četiri člana njegove obitelji, dok je u prekršajnom postupku bio osuđen za jedan prekršaj počinjen u odnosu na dva člana njegove obitelji tijekom dva uzastopna dana.
  4. Vlada je naglasila da činjenična pozadina događaja od 3. studenoga 2008. u odnosu na koju je podnositelj zahtjeva bio osuđen u kaznenom postupku nije ista kao činjenična pozadina u odnosu na koju je bio osuđen u prekršajnom postupku. U potonjem slučaju podnositelj zahtjeva bio je osuđen jer je 3. studenoga 2008., nakon što je verbalno vrijeđao svoju bivšu suprugu i kćer M.G., nekoliko puta ošamario svoju bivšu suprugu po lijevom obrazu i uhu te joj time nanio lakše tjelesne ozljede (kontuzijske ozljede glave i krvarenje iz uha). Podnositelj zahtjeva bio bi osuđen u kaznenom postupku neovisno o događajima od 3. studenoga 2008. - verbalni napad na kćer M.G. i verbalni i fizički napad na bivšu suprugu Mi.G. - jer nije bilo potrebno navesti svaki pojedini verbalni ili fizički napad na člana obitelji da bi se dokazalo postojanje kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji.
  5. Vlada je tvrdila da su ta dva postupka bila blisko povezana u naravi i vremenu i da su predstavljala jedinstven komplementaran odgovor države na nezakonito ponašanje podnositelja zahtjeva. Svrha prekršajnog postupka bila je kažnjavanje svakog događaja zasebno, dok je svrha kaznenog postupka bila zaštita članova obitelji od nasilja kojem su bili izloženi tijekom dužeg razdoblja.
  6. Vlada je istaknula da su u oba postupka bili korišteni isti materijalni dokazi, dok je raspravni sud u kaznenom postupku bio obvezan saslušati sve svjedoke osobno te nije mogao koristiti izjave svjedoka dane u prekršajnom postupku. Konačno, podnositeljeva kazna iz prekršajnog postupka uračunata je u njegovu kaznu u kaznenom postupku.

2. Ocjena Suda

(a) Jesu li svi postupci o kojima je riječ bili kaznene prirode

  1. U usporedivim predmetima protiv Hrvatske koji su se odnosili na prekršaje Sud je, na temelju „kriterija Engel” (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22), presudio da je prekršajni postupak „kaznene” prirode u smislu članka 4. Protokola br. 7 (vidi Bajčić protiv Hrvatske, br. 67334/13, stavci 27. – 28., 8. listopada 2020.; i, u kontekstu prigovora na temelju članka 6., Marčan protiv Hrvatske, br. 40820/12, stavak 33., 10. srpnja 2014.).
  2. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog djela, zajedno s težinom kazne, Sud ne vidi razlog da odstupi od zaključka donesenog u tim prethodnim predmetima te presuđuje da su se oba postupka u ovom predmetu odnosila na „kaznenu” stvar u autonomnom smislu članka 4. Protokola br. 7.

(b) Jesu li djela za koja je podnositelj zahtjeva progonjen bila ista (idem)

  1. Pojam „isto djelo”, element idem načela ne bis in idem u članku 4. Protokola br. 7, pojašnjen je u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([VV], br. 14939/03, stavci 78. – 84., ECHR 2009). Slijedom pristupa usvojenog u toj presudi, jasno je da utvrđivanje toga jesu li predmetna djela bila ista (idem) ovisi o ocjeni koja se temelji na činjenicama (ibid., stavak 84.), a ne, primjerice, o formalnoj ocjeni koja se sastoji od usporedbe „bitnih obilježja” djela. Zabrana u članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju odnosi se na kazneni progon ili suđenje za drugo „djelo” ukoliko potonje proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (ibid., stavak 82.). Prema mišljenju Suda, izjave o činjenicama koje se odnose i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i na djelo za koje je optužen odgovarajuća su polazna točka za njegovo odlučivanje o pitanju jesu li činjenice u oba ta postupka bile istovjetne ili bitno iste (vidi, s tim u vezi, gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 83.). Sud se prilikom ispitivanja stoga treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak (ibid., stavak 84.).
  2. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva prvo je osuđen u prekršajnom postupku u odnosu na dva odvojena događaja – presudama od 16. siječnja 2008. u odnosu na događaj koji se dogodio 10. siječnja 2008. (vidi stavak 9. ove presude), a zatim presudom od 17. studenoga 2008. za događaj od 3. studenoga 2008. (vidi stavak 13. ove presude).
  3. Nakon toga je u kaznenom postupku podnositelj zahtjeva optužen i 14. srpnja 2009. proglašen krivim za četiri kaznena djela nasilničkog ponašanja u obitelji počinjena na štetu članova njegove obitelji u razdoblju od veljače 2005. do studenoga 2008. godine. Sud primjećuje da je osuda podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku, iako se u njoj ne upućuje izričito na neki konkretan događaj od 10. siječnja 2008., jasno obuhvaćala razdoblje od veljače 2005. do studenoga 2008., pa je stoga implicitno obuhvaćala sve događaje koji su se možda dogodili tijekom tog razdoblja.
  4. S druge strane, u presudi kaznenog suda izričito se upućuje na događaj od 3. studenoga 2008. u odnosu na koji je podnositelj zahtjeva proglašen krivim u prekršajnom postupku 17. studenoga 2008. (vidi stavak 13. ove presude). I u odluci donesenoj u prekršajnom postupku 17. studenoga 2008. i u presudi donesenoj u kaznenom postupku 14. srpnja 2009. upućuje se na iste riječi koje je podnositelj zahtjeva izgovorio svojoj kćeri i bivšoj supruzi te na fizički napad podnositelja zahtjeva na štetu potonje. U objema odlukama ti su događaji opisani gotovo istim izrazima i jasno upućuju na iste događaje od 3. studenoga 2008.
  5. Istodobno, Sud primjećuje da je optužni prijedlog u kaznenom postupku sadržavao niz dodatnih činjenica koje nisu bile obuhvaćene odlukom u spornom prekršajnom postupku, odnosno činove nasilja u obitelji na štetu podnositeljeve mlađe kćeri Z.G. i njegova sina H.G., kao i, najznačajnije, činjenicu da se nasilničko ponašanje podnositelja zahtjeva događalo tijekom dužeg vremenskog razdoblja (vidi stavak 23. ove presude). Kazneni postupak stoga se odnosio na kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji kako je određeno člankom 215.a Kaznenog zakona (vidi stavak 69. ove presude). Štoviše, u osudi za kazneno djelo navedeno je nekoliko primjera nasilničkog ponašanja podnositelja zahtjeva na štetu članova njegove obitelji i izričito je navedeno da je takvo ponašanje kulminiralo događajem od 3. studenoga 2008. (vidi stavak 33. ove presude). Iz toga proizlazi da je uključivanje događaja od 3. studenoga 2008. poslužilo samo za davanje primjera jednog slučaja  - konkretno, najnasilnijeg - podnositeljeva kažnjivog ponašanja koje je trajalo približno tri godine i uzrokovalo strah, tjeskobu i rizik za živote članova njegove obitelji (vidi stavak 33. ove presude). Drugim riječima, domaći su sudovi nastojali pokazati da je ponašanje podnositelja zahtjeva, koje je u nekoliko navrata bilo sankcionirano u prekršajnim postupcima, na kraju doseglo takav prag ozbiljnosti da se moglo razmatrati i kazniti na temelju kaznenog zakona.
  6. Sud primjećuje da su činjenice za koje je podnositelj zahtjeva već bio osuđen u dva sporna prekršajna postupka bile sastavni dio naknadnog kaznenog postupka. Sud stoga prihvaća da su činjenice u naknadnom kaznenom postupku djelomično bile istovjetne činjenicama u dvama prekršajnim postupcima kojima se prigovara. S obzirom na to, mora se isključiti svako moguće proizvoljno postupanje od strane pravosudnog sustava u suprotnosti s načelom ne bis in idem u tim postupcima. Sud će stoga ispitati je li došlo do dupliciranja (bis) postupka u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7.

(c) Je li došlo do dupliciranja postupka (bis)

  1. Kako je Veliko vijeće objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške ([VV], br. 24130/11 i 29758/11, stavak 130., 15. studenoga 2016.), članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti. Konkretno, kako bi Sud bio uvjeren da nije došlo do dupliciranja suđenja ili kazne (bis) koje je zabranjeno člankom 4. Protokola br. 7, tužena država mora uvjerljivo pokazati da su dotična dva postupka bila „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu”. Drugim riječima, mora pokazati da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da svrhe koje se nastoje ostvariti i sredstva koja se koriste za njihovo ostvarenje trebaju biti u naravi komplementarni i povezani u vremenu nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene (ibid., stavak 130.). Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni kazneni i upravni postupci smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnima kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju: –  pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time odgovoriti, ne samo in abstracto već i in concreto, na različite aspekte spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;

–   pitanje je li dvojnost dotičnih postupaka bila predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog spornog ponašanja (idem);

–   pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;

–   i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret, s tim da je najmanje vjerojatno da će taj rizik postojati ako postoji mehanizam kojim se osigurava da ukupan iznos svih izrečenih sankcija bude razmjeran (ibid., stavci 131. – 132.).

  1. Sud na početku ponavlja da države imaju pozitivnu obvezu na temelju članaka 3. i 8. Konvencije osigurati i održavati odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja u obitelji (vidi Ž.B. protiv Hrvatske, br. 47666/13, stavci 47. i 49., 11. srpnja 2017.). Kad je riječ o primjerenosti pravnog okvira za zaštitu od nasilja u obitelji, Sud primjećuje da u mjerodavnim međunarodnim materijalima postoji konsenzus da su nužne sveobuhvatne pravne i druge mjere kako bi se žrtvama nasilja u obitelji pružila djelotvorna zaštita (vidi, primjerice, stavak 71. ove presude). Te mjere posebice uključuju kriminalizaciju nasilja u obitelji propisivanjem djelotvornih, razmjernih i odvraćajućih sankcija (ibid., stavak 51.).
  2. Sud nadalje napominje da države ugovornice u svojim pravnim sustavima imaju različite pristupe kriminalizaciji nasilja u obitelji. Sud je već utvrdio da se pravna rješenja predviđena Kaznenim zakonom i Prekršajnim zakonom koji su bili primjenjivi u Hrvatskoj u relevantno vrijeme ne čine protivnima mjerodavnim međunarodnim standardima (vidi gore citirani predmet Ž.B., stavci 38. – 39. i 56.). Sud nadalje ponavlja da je na domaćim vlastima bilo da ocijene činjenična utvrđenja i odluče, u skladu s domaćim pravom kako ga tumače nacionalni sudovi, kako bi se ponašanje podnositelja zahtjeva trebalo kvalificirati i procesuirati (vidi Rohlena protiv Češke Republike, [VV], br. 59552/08, stavak 55., ECHR 2015).
  3. S tim u vezi, Sud primjećuje da je nasilje u obitelji rijetko pojedinačan događaj; ono obično obuhvaća kumulativno i međusobno povezano fizičko, psihološko, spolno, emocionalno, verbalno i financijsko zlostavljanje člana uže obitelji ili partnera te nadilazi okolnosti pojedinačnog slučaja (vidi Volodina protiv Rusije, br. 41261/17, stavak 71., 9. srpnja 2019.). Ponavljanje uzastopnih epizoda nasilja u okviru osobnih odnosa ili zatvorenih krugova predstavlja poseban kontekst i dinamiku nasilja u obitelji (vidi ibid., stavak 86.; i Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavak 164., 15. lipnja 2021.). Stoga je Sud već prepoznao da se nasilje u obitelji može smatrati posebnim oblikom produljenog kaznenog djela koje karakterizira trajni obrazac ponašanja (vidi gore citirani predmet Rohlena, stavak 72.; i Valiulienė protiv Litve, br. 33234/07, stavak 68., 26. ožujka 2013.) u kojem svaki pojedinačni događaj čini sastavni dio šireg obrasca.
  4. S obzirom na gore navedeno, Sud primjećuje da je hrvatska zakonodavna vlast u relevantno vrijeme odlučila društveno nepoželjno ponašanje u vidu nasilničkog ponašanja prema članovima obitelji regulirati u obliku integriranog dvojnog procesa. Samo jedan čin nasilja u obitelji, koji nije predstavljao neko drugo kazneno djelo kažnjivo na temelju Kaznenog zakona, trebao je biti sankcioniran kao prekršaj nasilja u obitelji. Takav prekršaj bio je uglavnom usmjeren na događaj i obuhvaćao je širi raspon ponašanja izvan granica tradicionalnog kaznenog prava. Ako je postojao obrazac takvog ponašanja, Kaznenim je zakonom u relevantno vrijeme bila predviđena dodatna mogućnost podnošenja optužnog prijedloga za kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji kako je određeno člankom 215.a Kaznenog zakona. Vrhovni sud Republike Hrvatske protumačio je članak 215.a Kaznenog zakona, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, u sličnim okolnostima kao u ovom predmetu, kao produljeno kazneno djelo kojim se nastoji odgovoriti na ponavljajuće i trajno ponašanje u odnosima (vidi stavak 69. ove presude; vidi i gore citirani predmet Rohlena, stavak 72.).
  5. Sud primjećuje da je svrha prekršajnog postupka bila pružiti brz odgovor na konkretan slučaj nasilja u obitelji koji sam po sebi nije predstavljao neko kazneno djelo na temelju Kaznenog zakona kako bi se pravovremeno i djelotvorno spriječilo daljnju eskalaciju nasilja u obitelji i kako bi se pružila zaštita žrtvi. To je u podnositeljevu predmetu učinjeno u više odvojenih navrata (vidi stavke 6., 7., 8., 9. i 13. ove presude). Nakon što je nezakonito ponašanje podnositelja zahtjeva doseglo određeni stupanj težine, protiv njega je pokrenut kazneni postupak s ciljem rješavanja postojeće situacije nasilja na sveobuhvatan način (vidi, mutatis mutandis, A. protiv Hrvatske, br. 55164/08, stavak 76., 14. listopada 2010.). Pojedinačni događaji sankcionirani u dvama prekršajnim postupcima kojima se prigovara, promatrani zajedno s drugim događajima, pokazali su obrazac ponašanja i doprinijeli su ocjeni ozbiljnosti kažnjivog ponašanja podnositelja zahtjeva, a tek su promatrani u cijelosti pokazivali kumulativni učinak na njegove žrtve. U tim okolnostima Sud nema razloga dovoditi u pitanje razloge za takvo djelomično dupliciranje postupka, kojim dupliciranjem se nastojao ostvariti opći interes pružanja brzog i odgovarajućeg odgovora na nasilje u obitelji, koje ima posebno štetne učinke na žrtvu, obitelj i društvo u cjelini, postupnim pojačavanjem odgovora države. Sud napominje da su takvi dvojni postupci predstavljali komplementaran odgovor na društveno neprihvatljivo ponašanje u vidu nasilja u obitelji (usporedi, nasuprot tome, Nodet protiv Francuske, br. 47342/14, stavak 48., 6. lipnja 2019.).
  6. Sud nadalje naglašava da dupliciranje postupka i kazni može biti dopušteno samo pod uvjetima predviđenima i iscrpno određenima jasnim i preciznim pravilima koja pojedincima omogućuju da predvide koja su djela ili propusti podložni takvom dupliciranju postupka i kazni, čime se osigurava da se pravo zajamčeno člankom 4. Protokola br. 7 kao takvo ne dovodi u pitanje i da se očuva pravna sigurnost. Kad je riječ o pitanju je li dvojnost postupaka mogla biti predvidljiva za podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva, nakon što se u više navrata nasilnički ponašao prema članovima svoje uže obitelji, trebao biti svjestan da njegovo ponašanje može imati posljedice kao što su pokretanje prekršajnog postupka za određeni pojedinačni događaj na temelju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kaznenog postupka za trajno i ponavljajuće ponašanje u vidu nasilničkog ponašanja u obitelji koje je kriminalizirano na temelju Kaznenog zakona.
  7. Kad je riječ o načinu vođenja postupka, Sud primjećuje da je kazneni sud primio na znanje sve prethodne presude u prekršajnim postupcima protiv podnositelja zahtjeva (vidi stavak 33. ove presude) i da je koristio određene materijalne dokaze iz tih postupaka (primjerice, isti zapisnik o utvrđivanju alkohola u krvi od 4. studenoga 2008.; vidi stavke 13. i 33. ove presude). Činjenica da je kazneni sud ponovno odlučio na suđenju saslušati određene svjedoke, kao što su Mi.G. i M.G., može se smatrati svojstvenom značajkom kaznenog postupka i pretpostavkom kojom se štite prava optuženika na temelju članka 6. Konvencije. Sud stoga zaključuje da su suradnja i koordinacija između dvaju sudova bile odgovarajuće i da su ta dva postupka činila koherentnu cjelinu (vidi, a contrario, predmet Kapetanios i drugi protiv Grčke, br. 3453/12 i dva druga predmeta, stavci 65. – 74., 30. travnja 2015., u kojem su podnositelji zahtjeva prvo bili oslobođeni optužbi u kaznenom postupku, a kasnije su im izrečene teške upravne novčane kazne za isto ponašanje). Slijedom toga, podnositelj zahtjeva nije pretrpio štetu povezanu s dupliciranjem postupka veću od one koja je bila strogo nužna.
  8. Kad je riječ o izrečenim sankcijama, Sud prvo primjećuje da je u svakoj od podnositeljevih osuda u prekršajnim postupcima u obzir bila uzeta kazna koja mu je bila izrečena u prethodnom prekršajnom postupku (vidi stavke 7., 9. i 13. ove presude). Nakon toga je kazneni sud izričito potvrdio da je podnositelj zahtjeva već bio kažnjen u pet prekršajnih postupaka. Isto tako, u kaznu je uračunao vrijeme koje je podnositelj zahtjeva proveo u pritvoru na temelju dviju osuda u prekršajnim postupcima od 10. siječnja 2008. i 17. studenoga 2008. kojima podnositelj zahtjeva prigovara (vidi stavak 13. ove presude). Prema tome, domaći sudovi primijenili su načelo uračunavanja oduzimanja slobode i osigurali da ukupna količina kazni izrečenih podnositelju zahtjeva bude razmjerna težini predmetnog djela (usporedi gore citirani predmet A i B, stavak 144.; i usporedi nasuprot tome Glantz protiv Finske, br. 37394/11, stavak 61., 20. svibnja 2014., i Nykänen protiv Finske, br. 11828/11, stavak 51., 20. svibnja 2014.). Stoga se ne može reći da je podnositelj zahtjeva snosio prekomjeran teret (vidi mjerodavne kriterije izložene u predmetu A i B protiv Norveške, citirane u stavku 113. ove presude).
  9. Konačno, razmatrajući povezanost različitih postupaka u vremenu, Sud primjećuje da element vremena u posebnom kontekstu nasilja u obitelji s obzirom na njegovu posebnu dinamiku (vidi stavak 116. ove presude) poprima posebno značenje. U tom je kontekstu važno to da domaći kaznenopravni sustav djelotvorno rješava slučajeve nasilja u obitelji, pojedinačno i sveukupno, stvarajući odgovarajuće odvraćajuće učinke koji mogu osigurati djelotvorno sprječavanje nezakonitih činova (vidi, primjerice, Bălşan protiv Rumunjske, br. 49645/09, stavci 71. i 87., 23. svibnja 2017.; vidi i stavak 71 ove presude). Kao što je već navedeno, u ovom su predmetu vlasti intervenirale, kad su bile obaviještene, svaki put kad je došlo do izoliranog slučaja nasilja u obitelji kako bi žrtvama pružile neposrednu pomoć (vidi stavke 6., 7., 8., 9. i 13. ove presude). Nakon što je niz događaja koji su se dogodili relativno vremenski blizu, odnosno u razdoblju od približno tri godine, dosegao određeni stupanj težine i „kulminirao” (kako je to naveo domaći kazneni sud; vidi stavak 33. ove presude) događajem od 3. studenoga 2008., vlasti su pokrenule posljednji prekršajni postupak, a otprilike mjesec dana nakon toga i kazneni postupak za produljeno kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona (vidi stavke 11. i 17. ove presude, vidi i gore citirani predmet Rohlena, stavci 20., 33., 61. i 72.). Štoviše, kaznena istraga započela je 3. prosinca 2009., nakon što je Prekršajni sud u Zagrebu proglasio podnositelja zahtjeva krivim za nasilje u obitelji u vezi s posljednjim događajem (vidi stavak 13. ove presude),  a  protiv podnositelj je podnesen  optužni  prijedlog 26. siječnja 2009., dva dana prije nego što je presuda u prekršajnom postupku postala pravomoćna (vidi stavke 17. i 23. ove presude). Stoga je zanemariva bilo koja šteta koja je mogla nastati za podnositelja zahtjeva zbog istovremenog vođenja tih dvaju postupaka u tako kratkom razdoblju. Kazneni postupak nakon toga je trajao osam mjeseci u prvom stupnju i još dvije i pol godine u žalbenoj fazi i pred Ustavnim sudom. Stoga je Sud uvjeren da su različiti postupci bili dovoljno povezani u vremenu da se naknadno pokretanje kaznenog postupka ne može smatrati zloupotrebom (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavak 151.; i usporedi nasuprot tome Johannesson i drugi protiv Islanda, br. 22007/11, stavak 54., 18. svibnja 2017.; i gore citirani predmet Kapetanios, stavak 67.).
  10. Zaključno, prema mišljenju Suda, ciljevi kažnjavanja kojim se odgovara na različite aspekte istog ponašanja trebaju se razmatrati u cjelini, a u ovom su predmetu ostvareni vođenjem dvaju predvidljivih komplementarnih vrsta postupaka koji su, kako to zahtijeva sudska praksa Suda, bili dovoljno povezani u naravi i u vremenu da bi se smatralo da čine dio integriranog sustava sankcija prema hrvatskom pravu za djela nasilja u obitelji. U tim je postupcima postojala odgovarajuća razina suradnje između sudova, a izrečene kazne, promatrane zajedno, nisu podnositelju nametnule prekomjeran teret, već su bile razmjerne težini djela. U svjetlu gore navedenog, Sud utvrđuje da nije došlo do zloupotrebe prava države da izrekne kaznu (jus puniendi) i ne može zaključiti da je podnositelj zahtjeva pretrpio bilo kakvu nerazmjernu štetu kao posljedicu dupliciranja postupka i kazni u situaciji u kojoj je kazneni postupak za produljeno kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji vođen nakon što je u prekršajnim postupcima doneseno pet prethodnih osuda za pojedinačna djela koja su bila sastavni dio obrasca ponašanja podnositelja zahtjeva (vidi, a contrario, gore citirani predmet Kapetanios i drugi, stavci 65. – 74.; vidi i mjerodavnu sudsku praksu CJEUa citiranu u stavku 70 ove presude). Umjesto toga, ti postupci i kazne činili su koherentnu i razmjernu cjelinu kojom je bilo omogućeno kažnjavanje i pojedinačnih djela koja je počinio podnositelj zahtjeva i obrasca njegova ponašanja na djelotvoran, razmjeran i odvraćajući način (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavci 112., 130. i 147.; i gore citirani predmet Bajčić, stavak 46.).
  11. Iz toga proizlazi da nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 856.000,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 114.130,00 eura (EUR)) na ime naknade materijalne štete zbog gubitka plaće u razdoblju koje je proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, gubitka dobiti i neodržavanja kuće. Potraživao je i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 700.000,00 kuna (približno 93.300,00 eura).
  2. Vlada je te zahtjeve smatrala pretjeranima, neosnovanima i nepotkrijepljenima.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje taj zahtjev. S druge strane, utvrđuje da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio nematerijalnu štetu kao rezultat utvrđene povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije, koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 1.500,00 eura na toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi mu se mogli zaračunati.

B.Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 10.000,00 kuna (približno 1.360,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije ispunio pretpostavke navedene u pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda jer nije specificirao svoj zahtjev za troškove i izdatke niti je dostavilo bilo kakve dokumente kojima ga potkrepljuje iako je bio pozvan to učiniti. U tim okolnostima, Sud ne dosuđuje ništa po toj osnovi (pravilo 60. stavak 3.).

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točaka (b) i (c) Konvencije u pogledu kratkog razdoblja tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva morao pripremiti svoju obranu prije sjednice žalbenog suda;

  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije u pogledu odsutnosti podnositelja zahtjeva sa sjednice žalbenog vijeća;

  4. presuđuje da nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju;

  5. presuđuje

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 1.500,00 EUR (tisuću petsto eura), uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju, na ime naknade nematerijalne štete, koji je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedeni iznos koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 31. kolovoza 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Renata Degener                                                                  Péter Paczolay

        Tajnica                                                                          Predsjednik

  

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Napomena Ureda zastupnika: U izvorniku presude na engleskom jeziku omaškom je umjesto kazne zatvora u trajanju „do tri godine“ navedena kazna zatvora u trajanju „do pet godina“.

 

FIRST SECTION

CASE OF GALOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 45512/11)

JUDGMENT

Art 4 P7 • Right not to be tried or punished twice • Proceedings and penalties for minor offences and on indictment forming part of a coherent whole to punish individual acts and patterns of domestic violence in an effective, proportionate and dissuasive manner • Duality of proceedings following complementary purposes and foreseeable for applicant • Interaction between courts, deduction of sentence and sufficient connection in time between various proceedings, bearing in mind specific dynamics in the context of domestic violence

Art 6 § 1 (criminal) and Art 6 § 3 (b) and (c) • Fair hearing • Adequate time and facilities to prepare defence before appeal court session and respect for the right to be legally represented • Applicant’s absence from appeal court session

STRASBOURG

31 August 2021

FINAL

30/11/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Galović v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Péter Paczolay, President,
 Ksenija Turković,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Alena Poláčková,
 Gilberto Felici,
 Erik Wennerström,
 Ioannis Ktistakis, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the above application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Miljenko Galović (“the applicant”), on 18 July 2011,

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the right not to be tried or punished twice, the applicant’s absence from the session of the second-instance court, and the complaints concerning his right to defend himself in person or through effective legal assistance and his right to be afforded adequate time and facilities to prepare his defence, and to declare inadmissible the remainder of the application,

Having deliberated in private on 29 June 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applicant was convicted of several minor offences of domestic violence. Ultimately, he was also convicted of domestic violence and child neglect in criminal proceedings on indictment. He complained under Article 6 § 3 (b) of the Convention that, owing to the brevity of the period between the date when he had been informed of the appeal court’s session and the actual date of that session, he had not had sufficient time to find a lawyer and to prepare his defence. He further complained that his absence from the appeal court session resulted in a breach of his rights under Article 6 § 3 (c) of the Convention. Finally, the applicant complained that he had been tried and convicted twice of the same offence contrary to Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1957 and lives in Zagreb. He was represented before the Court by Ms T. Milanković Podbrežnički, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Croatian Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 4 July 2007 the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) found the applicant guilty in criminal proceedings concerning domestic violence and neglect and abuse of a minor child for the period between March 2002 and the end of February 2005. He was sentenced to two years’ imprisonment suspended for a period of five years. That judgment was upheld on appeal and the suspended sentence was subsequently revoked (see paragraph 33 below).

  1. The minor-offence proceedings

6.  Meanwhile, on 6 October 2006 the Zagreb Minor Offences Court (Prekršajni sud u Zagrebu) found the applicant guilty of a minor offence of domestic violence under section 4 of the Protection against Domestic Violence Act (see paragraph 68 below) against his minor daughter Z.G., committed on 5 October 2006. He was sentenced to fifty days’ imprisonment suspended for one year.

7.  On 2 February 2007 the Zagreb Minor Offences Court found the applicant guilty of a minor offence of domestic violence against his wife Mi.G. and his son H.G committed on 30 January 2007. He was sentenced to ten days’ imprisonment, whereas his previous suspended sentence had been revoked (see paragraph 6 above) and he was sentenced to a total of fifty nine days’ imprisonment.

8.  On 3 April 2007 the same court found the applicant guilty of a minor offence of domestic violence against his wife Mi.G., his son H.G. and his minor daughter Z.G. committed earlier that same day. He was sentenced to forty days’ imprisonment suspended for ten months.

9.  On 16 January 2008 the Zagreb Minor Offences Court found the applicant guilty of a minor offence of domestic violence, in that on 10 January 2008 he had verbally insulted his daughters Z.G. and M.G. and his wife Mi.G. The applicant was given a suspended sentence of seventy-six days’ imprisonment, taking into account a previously imposed suspended sentence (see paragraph 8 above), with a one-year probation period. That judgment was upheld on appeal.

10.  On 4 November 2008 the Kutina Social Welfare Centre received a complaint from Mi.G. She alleged that on 3 November 2008 the applicant had behaved violently in their family home, had blamed her for the loss of his job and had been threatening to kill her since 2005. She produced medical documentation of the same day, indicating that she had sustained injuries to her head. The Kutina Social Welfare Centre lodged a criminal complaint with the police.

11.  On 4 November 2008 the police instituted minor-offence proceedings against the applicant before the Zagreb Minor Offences Court for the minor offence of domestic violence under section 4 and section 18(3) of the Protection against Domestic Violence Act committed on 3 November 2008 against Mi.G. – who by that time was his former spouse – and his daughter M.G.

12.  On the same day the applicant was arrested and placed in detention.

13.  On 17 November 2008 the Zagreb Minor Offences Court found the applicant guilty of violent behaviour within the family towards Mi.G. and his older daughter M.G. and sentenced him to thirty days’ imprisonment. At the same time it revoked the applicant’s previous suspended sentence (see paragraphs 8 and 9 above), and imposed a sentence of 112 days’ imprisonment in total. The relevant part of that judgment read as follows:

“The accused, Miljenko Galović, ... is guilty in that on 3 and 4 November 2008 at 10.02 a.m. in [his] family house in ... while being under the influence of alcohol, he behaved violently within [his] family, in that on 3 November 2008 at about 4 p.m. he verbally insulted his daughter M.G. and former spouse Mi.G. by saying to them ‘Whores, sluts, I have lost my job because of you!’, after which his daughter M. left the house, and after her return at about 8.30 p.m. he continued to insult her by saying ‘Slut, whore, you and your mother, I have lost my job because of you!’, after which she locked herself in a room while the accused banged at the door of her room, continuing to insult her by saying ‘Slut, whore, get out of the house, go to your lover, go away!’, and on 3 November 2008 at 5 p.m. he verbally assaulted his former spouse Mi.G. by saying ‘Whore, do you know that I got fired today because of you. I will throw you out of the house, I will kill you. Now you have no alimony, the bank will take your assets. See how stupid you are, a whore from Moslavina-Zagorje!’, after which he went to sleep and when he woke up at 6.30 p.m. he went to the room where his former spouse was and continued to verbally insult her by saying ‘Whore, I lost my job today’, after which he physically assaulted her by approaching the bed on which she was sitting, grabbing her by the hair with both hands and throwing her onto the bed. He [continued to] hold her by the hair with his left hand and with his right hand he slapped her several times on the left cheek and ear while saying to her ‘Come on, shout, shout, I will kill you before the police arrive. If you put me in prison, after two years I will find you, you are mine!’

...

The court inspected ... the record of examination of blood alcohol [of 4 November 2008].”

14.  By a judgment of 28 January 2009, the High Minor Offences Court altered the legal characterisation of the offence and held that it was an offence under section 18(1) of the Protection against Domestic Violence Act, and not section 18(3) of that Act. Otherwise, it dismissed an appeal by the applicant and upheld the first-instance judgment, which thus became final.

  1. The proceedings on indictment

15.  On 4 November 2008 Mi.G. lodged a criminal complaint against the applicant with the Kutina police, concerning the events of 3 November 2008. On 2 December 2008 the police supplemented Mi.G.’s criminal complaint with previous events covering the period between February 2005 and 4 November 2008 and forwarded it to the Zagreb Municipal State Attorney’s Office.

16.  On 2 December 2008 the applicant was transferred from detention for minor offences to criminal detention, on suspicion of having committed criminal offences: domestic violence against his spouse, his two daughters and his son; and child neglect and abuse against his younger daughter.

17.  On 3 December 2008, referring among other things to documents on the basis of which the previous minor offence proceedings had been conducted, the Zagreb Municipal State Attorney’s Office requested the investigating judge to conduct investigative activities in respect of the applicant in relation to criminal offences: four counts of domestic violence perpetrated against his former spouse, his two daughters and his son, and one count of child neglect and abuse against his younger daughter Z.G. On the same day the applicant was heard by an investigating judge of the same court, in the presence of E.H, a defence lawyer of his own choosing. He denied the charges against him. The investigating judge ordered that the applicant be detained for forty-eight hours on the grounds that there was a danger that he would suborn witnesses.

18.  The applicant’s detention was subsequently extended throughout the investigation and his trial.

19.  On 12 December 2008 the applicant sent his written defence to the investigating judge.

20.  On 15 December 2008 the investigating judge heard evidence from: an expert witness in psychiatry who had carried out a psychiatric examination of the applicant in 2005, a lawyer from the Social Welfare Centre in charge of the applicant and his family, and the applicant’s former spouse Mi.G. Neither the applicant nor his defence lawyer was present.

21.  On 20 January 2009 the investigating judge heard evidence from the applicant’s son H.G and his older daughter M.G. The applicant’s defence lawyer was present.

22.  On 21 January 2009 the investigating judge heard evidence from the applicant’s younger daughter Z.G. Neither the applicant nor his defence lawyer was present.

23.  On 26 January 2009 the Zagreb State Attorney’s Office indicted the applicant before the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu, hereinafter “the Municipal Court”) for criminal offences: four counts of domestic violence as defined in Article 215a of the Criminal Code, perpetrated against his former spouse, his two daughters and his son; and one count of child neglect and abuse as defined in Article 213 of the Criminal Code, committed against his minor daughter Z.G. According to the indictment, these offences were perpetrated in the period between February 2005 and 3 November 2008.

24.  On 10 February 2009 the Municipal Court ordered a psychiatric assessment of the applicant.

25.  On 23 February 2009 the applicant submitted an additional written defence.

26.  On 10 March 2009 a psychiatrist submitted a report on the applicant, finding that at the time of the alleged offences his capacity to understand his actions had been reduced, but not significantly.

27.  On 11 March 2009 the applicant submitted an additional written defence.

28.  On 17 March 2009 the applicant submitted his written “closing arguments”.

29.  At a hearing held before the Municipal Court on 24 March 2009, the applicant and three witnesses gave evidence.

30.  On 19 May 2009 the applicant submitted an additional written defence.

31.  Further hearings were held on 2 and 23 June, and on 7 and 14 July 2009. Several witnesses and an expert in psychiatry gave evidence.

32.  On 15 June 2009 the applicant asked the court to allow him to consult the case file. His request was granted.

33.  By a judgment of 14 July 2009, the Municipal Court found the applicant guilty of one count of child neglect and abuse in respect of his then minor daughter Z.G. and imposed a sentence of ten months’ imprisonment. He was also found guilty of four counts of domestic violence in total in respect of: his daughter Z.G., for which a prison term of six months was imposed; his daughter M.G., for which a prison term of nine months was imposed; his son H.G., for which a prison term of seven months was imposed; and his former spouse Mi.G., for which a prison term of one year was imposed. At the same time his suspended sentence of two years which had been imposed in a previous set of criminal proceedings was revoked (see paragraph 5 above), and he was sentenced cumulatively to five years’ imprisonment. A security measure of compulsory treatment for alcohol addiction was also imposed on him. The relevant part of the judgment read:

“The accused, Miljenko Galović, ... is guilty in that in the period between February 2005 and 3 November 2008 in ... , in the flat where he lived in the same household with his daughter Z., a minor, ..., adult daughter M. ... and adult son H., as the common-law spouse of Mi.G., [while] frequently under the influence of alcohol in the presence of Z., a minor, even though he knew that he could put her psycho-physical development at risk, he was verbally and physically assaulting his spouse Mi. and adult children, in that he was calling his common-law spouse ugly names: ‘whore, slut’, and cursing her mother, threatening to kill and sell her, and was physically attacking her by slapping her, pulling her hair and throwing her to the ground, all this in the presence of Z., a minor, and his daughter M. and son H., and [was threatening to] throw his common-law spouse Mi. and the children out of the flat, and threatening to kill them, and on one occasion in December 2007 he took a kitchen knife and put it to the throat of his common-law spouse Mi. and told her that she had to send the agents of the [prosecuting authorities for organised crime] to search for him in bars, and he charged at [his common-law spouse] while brandishing the knife, while he insulted his daughter M. by telling her that she was a ‘whore, slut and a whore from Moslavina’, and to go to her lover, and he also insulted his son H. by telling him that he was ‘an imbecile, an idiot’, and cursed his mother, and said to him ‘give me a blowjob’, and at the same time he pushed H. This caused H. to move out of the flat at the beginning of 2007. [The accused] was frequently telling Z., a minor, that she was a ‘fat pig’, that ‘nobody would fuck her’, and that she was ‘a fat slut’. He grabbed her by the head and pushed her out of the flat, and continued to treat Z. in the same manner when she became an adult ... This behaviour culminated in [the events] on 3 November 2008 when the accused verbally assaulted his common-law spouse Mi. and daughter M. by telling them that they were ‘whores and sluts’, and when his common-law spouse Mi. stayed in the flat with him alone he verbally assaulted her again by telling her that she was a whore and that he had been fired because of her, [and] that he would throw her out of the house and kill her. He then physically assaulted her, in that he grabbed her hair, threw her onto a bed and hit her on the head, and continued to insult her by telling her that she was a ‘stupid whore from Moslavina and Zagorje’. Those blows made her ear bleed, and [the accused] threatened her by saying that if she called the police then he would kill her. When their daughter M. came home on the same day he entered her room and said to her ‘slut, whore, I lost my job because of you, get out of the house’, after which he followed her around the house and continued to insult her. This behaviour caused frequent police interventions and the accused, through his behaviour, put the proper psycho-physical development of his minor daughter Z. at risk. [Z.] is in psychiatric treatment owing to the accused’s behaviour ... while [his behaviour] caused his daughter M., son H. and common-law spouse Mi. to fear for their life and health [and] to experience anxiety [in this respect].

...

In the course of the proceedings, the court inspected ... record of examination of blood alcohol [of 4 November 2008]..., the Zagreb Minor Offences Court judgment [of 4 November 2008] ..., medical documentation concerning Mi.G. [relating to the incident of 3 November 2008]...

...

In relation to the criminal offences of domestic violence from Article 215a of the Criminal Code committed against Z.G., M.G., Mi.G and H.G., the court has established that in the incriminating period the [applicant], through his extremely rude, aggressive and ruthless behaviour, put the members of his family in a humiliating position by verbally and physically endangering them, attacking, threatening, which transpires from the statements of all heard witnesses and from the material evidence in the case file. The gravity of the [applicant’s] behaviour is also visible from the fact that [his family members] have been suffering such behaviour since 1995, that his older daughter M.G. said that she thought that [his conduct] had not been punishable as long as he was not beating them, and the fact that the victims called the police only when ‘the water came to their neck’ since they are in permanent fear due to the aggressive behaviour of the [applicant]. Not even a whole series of minor offence convictions, nor a previous criminal conviction for the same criminal offences did not result in a change in the [applicant’s] behaviour, but instead it culminated on 3 November 2008 when Mi.G. left the family home in fear of her own life.

...

The [above] prison penalty shall include the period [the applicant] had served on the basis of the Zagreb Minor Offences Court’s decision [of 10 January 2008] between 11 and 16 January 2008 and [on the basis of its decision of 17 November 2008] between 5 November until 2 December 2008 ...”

34.  The first-instance judgment was served on the applicant’s lawyer E.H. on 13 August 2009.

35.  The applicant remained in detention.

36.  On 19 August 2009 the applicant appealed against the first-instance judgment and asked that a hearing be held. He complained at length about the wrongful assessment of the facts and application of the domestic law in his case.

37.  By a letter of the same date, which was received by the first instance court a day later, the applicant revoked the power of attorney which had been issued to E.H., his lawyer.

38.  On 24 August 2009 the applicant sent a letter to the Municipal Court stating that he needed a new defence lawyer. He submitted a list of eight lawyers and asked to be able to contact them by telephone. This letter was received by the Municipal Court on 25 August 2009.

39.  By another letter of 25 August 2009, the applicant informed the Municipal Court that he had revoked the power of attorney given to E.H. and asked to be allowed to contact four other lawyers by telephone. That letter was received by the Municipal Court on 26 August 2009. The applicant made the same request in a letter of 26 August 2009.

40.  On 31 August 2009 E.H. lodged an appeal against the first-instance judgment on the applicant’s behalf.

41.  On 7 September 2009 the applicant asked for permission to consult part of the case file.

42.  On 9 September 2009 the President of the Municipal Court appointed S.A. to act as a defence lawyer for the applicant and sent the applicant a copy of the part of the case file which he had requested to consult.

43.  On 14 September the applicant informed the Municipal Court that he did not trust S.A., and he complained that a request which he had made to contact three lawyers by telephone had not been complied with properly. He explained that he had written to two lawyers and sent letters by registered mail but had not received any confirmation of receipt. As regards the third lawyer, the number on which he had been allowed to call him had been incorrect.

44.  On 16 September the applicant contacted E.H. again. On the same day D.L., another lawyer, visited the applicant in prison.

45.  On 23 September 2009 the presiding judge of the trial panel allowed the applicant to contact two lawyers.

46.  On 27 September 2009 the applicant himself lodged an additional appeal against his conviction.

47.  On 29 September 2009 the applicant contacted a lawyer J.M.

48.  On 7 October 2009 two lawyers, J.M. and A.D. visited the applicant in prison.

49.  On 23 October 2009 the president of the trial panel of the Municipal Court informed Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu, hereinafter “the County Court”) that the applicant had asked to consult the case file.

50.  The County Court informed only the applicant’s former counsel E.H. of a session scheduled for 2 November 2009 at which the appeal was to be examined.

51.  By a judgment of 2 November 2009 issued at that session, the County Court examined all appeals lodged both by the applicant and his defence lawyer E.H. It accepted in part their arguments and reduced his sentence to four years and three months’ imprisonment, without holding a hearing and in the absence of the applicant and the lawyers E.H. and S.A. The remainder of the appeals was dismissed, and in that part the firstinstance judgment was upheld.

52.  On 19 November 2009 the applicant was taken from the detention facility to prison, where he started to serve his sentence.

53.  The applicant then lodged a request for extraordinary review of a final judgment (zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). He argued, inter alia, that he had not been notified of the session at which the County Court had examined his appeal and issued its judgment, even though under the rules of criminal procedure an accused who demanded a hearing before a second-instance court had to be informed of such a session. Only his former counsel E.H. had been notified, even though he had no longer represented him at the time.

54.  On 20 January 2010 the Supreme Court quashed the second-instance judgment and remitted the case. It held that the County Court had breached the rules of criminal procedure by informing the applicant’s former defence lawyer E.H. of the session of 2 November 2009, rather than his current defence lawyer S.A., who had been officially appointed.

55.  On 5 February 2010 the applicant was transferred from prison to a detention facility in Zagreb. On the same day, the decision of the Supreme Court of 20 January 2010 was served on him.

56.  On 9 February 2010 the applicant asked the County Court to be allowed to contact five lawyers by telephone. That request was registered with the County Court on 10 February 2010 and forwarded to the Municipal Court, which received it on 15 February 2015.

57.  In the meantime, on 12 February 2010, the County Court had notified the applicant and his officially appointed defence lawyer S.A. that the session before that court, at which the applicant’s appeal was to be examined, was scheduled for 16 February 2010.

58.  By a letter received by the County Court a day before the session, the applicant asked the court to adjourn the session for a week and to grant him leave to represent himself. He explained that he had been informed of the session only four days in advance, on the afternoon of Friday, 12 February 2010, and thus had not had enough time to prepare his defence or contact anyone. He stressed that while in prison, he had written to three lawyers. At the same time, he asked for leave to represent himself, since he had “participated in the events [in respect of which] he had been charged” and was an administrative lawyer by profession. As regards the lawyer S.A., the applicant said that he did not know him and that he had never talked to him about his case. He reiterated that he had asked to be present at the session in order to give more details about the relevant facts and his former spouse’s motives for allegedly giving false statements and manipulating their children. He also enclosed submissions on the charges against him.

59.  On 16 February 2010 the presiding judge of the trial panel of the Municipal Court allowed the applicant to contact the five lawyers mentioned in his request by telephone.

60.  The session of the County Court was held as scheduled on 16 February 2010. The applicant, who was still in detention at the time, was not invited and his officially appointed defence lawyer S.A. was not present. The competent State Attorney was not present at the session either.

61.  After the session, the County Court issued a judgment identical to its previous judgment of 2 November 2009 – it reduced the applicant’s sentence to four years and three months’ imprisonment and dismissed the remainder of his appeal. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The presence of the accused – Miljenko Galović, who is in detention and is represented by counsel – at the session before the panel was not secured, because the panel considered that his presence had not been necessary.”

62.  On 17 February 2010 the applicant himself lodged another request for extraordinary review of a final judgment with the Supreme Court, which he supplemented on 30 March and on 18 and 22 April 2010. He argued, inter alia, that: (a) he had been notified of the County Court’s session of 16 February 2010 only four days in advance, and thus had not had enough time to prepare his defence; (b) his officially appointed counsel had never contacted him and had not attended the session; (c) due to time constraints and transfers from prison to a detention facility, he had not had enough time to hire counsel of his own choosing to represent him before the County Court; (d) he had not been invited to the session before the appeal court; and (e) in view of his previous convictions for domestic violence in proceedings on indictment and in several sets of minor-offence proceedings, his criminal conviction in the impugned judgment constituted a second conviction for the same offence.

63.  By a judgment of 27 April 2010, the Supreme Court dismissed the applicant’s request. It addressed only the issue of ne bis in idem in connection with the Zagreb Minor Offences Court’s judgment of 17 November 2008 (see paragraph 13 above). The relevant part of the judgment reads:

“The factual background of the minor offence of which [the applicant] was found guilty by the judgment of the Minor Offences Court is not the same as the factual background of the criminal offences of which [he] had been found guilty by a final judgment of the Zagreb Municipal Criminal Court of 14 July 2009 ... Miljenko Galović has been found guilty of one criminal offence under Article 213 §§ 1 and 2 of the Criminal Code and four criminal offences under Article 215a of the Criminal Code committed in the period between February 2005 and 3 November 2008. The fact that [his] behaviour also constituted a minor offence under section 18(1) of the Protection Against Domestic Violence Act in respect of the same victims during that same period – [a minor offence] of which he had been found guilty by a judgment of the Minor Offences Court – cannot be seen as a matter which has already been judged, and there has therefore been no violation of the Criminal Code under Article 368 § 3 of the Code on Criminal Procedure.”

64.  By a decision of 27 January 2011, the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared a subsequent constitutional complaint lodged by the applicant inadmissible. It held that the Supreme Court’s decision following a request for extraordinary review of a final judgment was not susceptible to constitutional review.

65.  On 16 March 2012 the applicant was conditionally released from prison.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. DOMESTIC LAW

66.  The relevant domestic law as regards the absence of an accused in criminal proceedings from the sessions of an appeal panel is set out in the case of Arps v. Croatia, no. 23444/12, §§ 12-15, 25 October 2016.

67.  The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Neglect or abuse of a child or a minor

Article 213

“(1)  A parent, adoptive parent, guardian or other individual who grossly neglects his or her duties to care for or raise a child or minor shall be punished by imprisonment for six months to five years.

(2)  The penalty referred to in paragraph 1 of this Article shall be imposed on a parent, adoptive parent, guardian or other individual who abuses a child or minor; [who] forces [the child] to perform work unsuitable for his or her age, or to work excessively, or to beg; [who], out of greed, induces [the child] to behave in a manner harmful to his or her development; or [who] puts [the child] in danger by [engaging in] dangerous activities or in some other way.”

Domestic violence

Article 215a

“A family member who, through violence, ill-treatment or particularly contemptuous behaviour, places another family member in a humiliating position shall be sentenced to imprisonment for a term of between six months and five years.”

68.  The Protection against Domestic Violence Act (Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Official Gazette no. 116/2013), inter alia, defines the minor offence of domestic violence and provides sanctions which may be imposed on those convicted of that offence. The relevant provisions read:

Section 4

“Domestic violence is:

-  every application of physical or psychological force against a person’s integrity;

-  all conduct by a family member capable of causing fear of physical or psychological pain;

-  causing [a person to] feel scared or personally threatened, or [causing] injury to a person’s dignity;

-  physical assault, irrespective of whether it results in bodily injury;

-  verbal assaults, insults, swearing, name-calling or other forms of serious harassment;

-  sexual harassment;

-  stalking and all other forms of harassment;

-  unlawfully isolating [a person] or restricting a person’s freedom of movement or communication with third parties;

-  damaging or destroying assets or attempting to do this.”

Section 18

“(1)  A family member who commits [an act of] domestic violence under section 4 of this Act shall be fined between 1,000 and 10,000 Croatian kunas (HRK) for a minor offence or punished by imprisonment for up to 60 days.

(2)  A family member who repeats [an act of] domestic violence shall be fined at least HRK 5,000 for a minor offence or punished by imprisonment for at least 15 days.

(3)  An adult family member who commits [an act of] domestic violence in the presence of a child or a minor shall be fined at least HRK 6,000 for a minor offence or punished by imprisonment for at least 30 days.

(4)  An adult family member who repeats [an act of] domestic violence under subsection 3 of this section shall be fined at least HRK 7,000 for a minor offence or punished by imprisonment for at least 40 days.

(5)  When violence under subsection 3 of this section is committed to the detriment of a child or a minor, the perpetrator shall be fined at least HRK 7,000 for a minor offence or punished by imprisonment of at least 40 days.”

69.  In its judgment III Kr 50/11-4 of 17 January 2013, the Supreme Court held as follows:

“The convicted person is incorrect in claiming that the conditions for instituting criminal proceedings against him had not been met because he had previously been convicted for the same event in minor-offence proceedings...

Contrary to what is claimed by the convicted person, it is necessary to stress that he was found guilty of a continuous criminal offence of violent behaviour in the family as defined in Article 215a of the Criminal Code, the acts of which had been performed a number of times in that he verbally attacked the victim, as well as physically in the period between 26 March 2002 and 25 September 2004, so that he would hit her with his hands all over her body and head, push her [so that] she fell over, and she was otherwise disabled and walking with crutches, and two times he hit her with a chair on her head and body.

In connection with such incrimination, it is necessary to stress that violent behaviour of the convicted person has been performed throughout the criminalizing period and even outside the three instances in relation to which medical documentation has been obtained.

...

...in relation to the event which represents the very end of the continuous criminal offence and relates to 25 September 2004, medical documentation has been obtained and the convicted person was found guilty of domestic violence in minor-offence proceedings...

In the Supreme Court’s opinion, the present case concerns a continuous criminal offence as defined in Article 215a of the Criminal Code, which consists of several instances of domestic violence to which the victim had been exposed almost on a daily basis, thereby putting her in a humiliating position; therefore the K. Minor Offence Court’s judgment relating to the event of 25 September 2004 by no means represents a court decision on the same matter which the criminal courts were called upon to decide in regular criminal proceedings. This is because the minor offence proceedings established the convicted person’s guilt only in relation to one single act of domestic violence committed only on 24 September 2004, whereas the remaining acts [of domestic violence] and the forms [thereof] ... are not even mentioned in the description of the minor offence, so already for that reasons this [case] cannot concern a res judicata, as wrongly argued by the convicted person...”

  1. EUROPEAN UNION LAW

70.  The relevant case-law of the Court of Justice of the European Union (CJEU) has been cited in Bajčić v. Croatia, no. 67334/13, § 15, 8 October 2020. See also CJEU judgment in Joined cases C596/16 Enzo di Puma and C597/16 Anotnio Zecca adopted on 20 March 2018.

  1. INTERNATIONAL LAW

71.  The Council of Europe Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“Istanbul Convention”), which came into force in respect of Croatia on 1 October 2018, insofar as relevant, provides as follows:

Article 18 § 1

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to protect all victims from any further acts of violence.”

Article 45 § 1

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the offences established in accordance with this Convention are punishable by effective, proportionate and dissuasive sanctions, taking into account their seriousness.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (B) AND (C) OF THE CONVENTION

72.  The applicant complained that in the proceedings before the County Court he had not had adequate time for the preparation of his defence, and could not defend himself either in person or with the assistance of a lawyer because he had been informed of the session of 16 February 2010 only four days in advance. Also, he had not been given an opportunity to attend that session. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 (b) and (c) of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

3.  Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(b)  to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

(c)  to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

...”

  1. Admissibility

73.  The Court notes that this part of the application is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Article 6 § 3(b) and (c) – legal representation in the appeal proceedings and adequate time and facilities to prepare a defence

74.  The Court considers that the applicant’s complaint under Article 6 § 3 (b) of the Convention is closely related to his complaint concerning his right to be represented by a lawyer at the appeal stage of proceedings. Consequently, the issues of whether his right to adequate time and facilities to prepare his defence and his right to be represented by a lawyer were respected need to be examined together.

(a)  The parties’ arguments

75.  The applicant argued that, owing to the brevity of the period between his being informed of the appeal session and that session actually taking place, he had not been able to hire a lawyer and adequately prepare his defence.

76.  The Government maintained that the applicant had had sufficient time and facilities to prepare his defence in the appeal proceedings, since his chosen lawyer, E.H., had received the first-instance judgment on 13 August 2009 and both the applicant and E.H. had lodged appeals against that judgment. Once the applicant had revoked the power of attorney in respect of E.H., the national courts had appointed a State-funded lawyer for the applicant and had also granted his requests to contact other lawyers. When the Supreme Court had quashed the second-instance judgment and remitted the case to the appeal court, the appeal court had had to decide on the same appeals it had already examined, that is to say the applicant’s and E.H.’s appeals lodged in August 2009.

77.  The national courts had also granted the applicant’s repeated requests to contact other lawyers and had allowed three lawyers to visit him in prison. The applicant was responsible for the fact that he had not hired any other lawyer.

78.  The applicant had been informed of the appeal court’s session four days in advance, and given the fact that the appeal court had had to decide on the appeals lodged in August 2009, that period could not be regarded as insufficient for him to prepare his defence. Moreover, when the applicant had asked for the appeal court’s session to be adjourned for seven days, he had not explained what the purpose of that adjournment was.

(b)  The Court’s assessment

(i)     General principles

79.  The right to a fair trial under Article 6 § 1 is an unqualified right. However, what constitutes a fair trial cannot be the subject of a single unvarying rule, but must depend on the circumstances of the particular case. The Court’s primary concern under Article 6 § 1 is to evaluate the overall fairness of the criminal proceedings (see, among many other authorities, Ibrahim and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 50541/08 and 3 others, § 250, 13 September 2016).

80.  Compliance with the requirements of a fair trial must be examined in each case, having regard to the development of the proceedings as a whole, and not on the basis of an isolated consideration of one particular aspect or one particular incident, although it cannot be excluded that a specific factor may be so decisive as to enable the fairness of the trial to be assessed at an earlier stage in the proceedings. In evaluating the overall fairness of the proceedings, the Court will take into account, if appropriate, the minimum rights listed in Article 6 § 3, which exemplify the requirements of a fair trial in respect of typical procedural situations which arise in criminal cases. They can therefore be viewed as specific aspects of the concept of a fair trial in criminal proceedings in Article 6 § 1. However, those minimum rights are not aims in themselves: their intrinsic aim is always to contribute to ensuring the fairness of the criminal proceedings as a whole (ibid., § 251).

81.  Article 6 § 3 (b) guarantees the accused “adequate time and facilities for the preparation of his defence”, and therefore implies that the substantive defence activity on his behalf may comprise everything which is “necessary” to prepare the main trial. The accused must have the opportunity to organise his defence in an appropriate way and without restriction as to the ability to put all relevant defence arguments before the trial court and thus to influence the outcome of the proceedings (see Mayzit v. Russia, no. 63378/00, § 78, 20 January 2005; Moiseyev v. Russia, no. 62936/00, § 220, 9 October 2008; Gregačević v. Croatia, no. 58331/09, § 51, 10 July 2012; and Chorniy v. Ukraine, no. 35227/06, § 37, 16 May 2013).

82.  When assessing whether the accused had adequate time for the preparation of his defence, particular regard has to be had to the nature of the proceedings, as well as the complexity of the case and the stage of the proceedings (see Gregačević, cited above, § 51, and Albert and Le Compte v. Belgium, 10 February 1983, § 41, Series A no. 58). In this connection, the Court notes that the guarantees of Article 6 § 3 (b) go beyond trials, and extend to all stages of court proceedings (see D.M.T. and D.K.I. v. Bulgaria, no. 29476/06, § 81, 24 July 2012, and Chorniy, cited above, § 38).

83.  As regards the right to a lawyer, the Court reiterates that the right of everyone charged with a criminal offence to be effectively defended by a lawyer, assigned officially if need be, as guaranteed by Article 6 § 3 (c), is one of the fundamental features of a fair trial (see Salduz v. Turkey [GC], no. 36391/02, § 51, ECHR 2008; Dvorski v. Croatia [GC], no. 25703/11, § 76, ECHR 2015; and Simeonovi v. Bulgaria [GC], no. 21980/04, § 112, 12 May 2017 (extracts)). However, assigning counsel does not in itself ensure the effectiveness of the assistance counsel may provide to his client. Nevertheless, a State cannot be held responsible for every shortcoming on the part of a lawyer appointed for legal-aid purposes. It follows from the independence of the legal profession from the State that the conduct of the defence is essentially a matter between a defendant and his counsel, whether appointed under a legal-aid scheme or privately financed. The competent national authorities are required under Article 6 § 3 (c) to intervene only if a failure by legal-aid counsel to provide effective legal assistance is manifest or sufficiently brought to their attention in another way (see Czekalla v. Portugal, no. 38830/97, § 60, ECHR 2002-VIII, and Orlov v. Russia, no. 29652/04, § 108, 21 June 2011).

(ii)   Application of these principles to the present case

84.  The applicant’s complaints concern the appeal stage of the proceedings and refer to his alleged inability to prepare his defence and hire a lawyer in the short period between his being informed of the appeal court’s session and the session actually taking place. The Court notes that the first-instance judgment was issued on 14 July 2009 (see paragraph 33 above) and it was served on E.H., the defence counsel chosen by the applicant (contrast with Chorniy, cited above, § 41), on 13 August 2009. Both the applicant and E.H. lodged appeals (see paragraphs 36 and 40 above). The applicant also revoked his power of attorney in respect of E.H. Subsequently, he made several requests to contact other lawyers.

85.  The Court notes that the national courts appointed a State-funded lawyer, S.A., for the applicant on 9 September 2009 (see paragraph 42 above), after the applicant had revoked the power of attorney in respect of E.H. The applicant complained that he did not trust S.A. and asked the court to allow him to contact other lawyers (see paragraph 43 above). His request was granted – he contacted several other lawyers and three lawyers visited him in prison (see paragraphs 44, 47 and 48 above). However, the applicant did not hire another lawyer.

86.  On 2 November 2009 the appeal court dismissed the appeals lodged by the applicant and E.H. and upheld the first-instance judgment (see paragraph 51 above). On 20 January 2010 the Supreme Court quashed the appeal court’s judgment and remitted the case. It is to be stressed that the appeal court was to decide on the appeals lodged by the applicant and E.H. on 19 and 31 August 2009 respectively, and that at the time when the Supreme Court remitted the case to the appeal court the applicant was not allowed to lodge further appeals or supplement his previous appeals. There is no indication, and the applicant has never made any allegations to that effect, that he did not have sufficient time and facilities to prepare his appeal, or that he did not have the services of a lawyer in connection with the appeal, or that he was hindered in preparing his appeal in any other respect (compare Chorniy, cited above, § 40).

87.  The Court would also stress that during the entire trial before the first-instance court, the applicant was represented by E.H., a lawyer of his own choosing, and had ample time and opportunity to confer with that lawyer and prepare his defence (contrast Falcão dos Santos v. Portugal, no. 50002/08, § 44, 3 July 2012). There is also no indication that the applicant was limited in terms of how many meetings he had with his chosen lawyer E.H. at any stage of the proceedings or how long those meetings were (compare Lambin v. Russia, no. 12668/08, § 45, 21 November 2017).

88.  Therefore, at the stage when the Supreme Court remitted the case to the appeal court for fresh examination of the applicant’s and E.H.’s appeals (see paragraph 54 above), the applicant had already benefitted from the services of his chosen lawyer and had had sufficient time to prepare his defence. In this connection, the Court notes that the applicant, with the assistance of his lawyer, put forward his defence before the investigating judge (see paragraph 19 above), at the trial before the first-instance court (see paragraph 30 above), and on three occasions submitted an additional written defence arguments (see paragraphs 25, 27 and 28 above). The national courts gave the applicant sufficient opportunity to hire another lawyer, but he failed to do so.

89.  In his oral and written defence, as well as in his appeals, the applicant analysed the case in detail and referred extensively to all the main items of evidence, including expert opinions and witness testimonies (see paragraphs 19, 25, 27-30 and 36 above; also compare Lambin, cited above, § 44).

90.  Given the particular circumstances of the case, the Court considers that the brevity of the period between the applicant being informed of the appeal court session and that session actually taking place did not restrict his right to adequate time and facilities to prepare his defence or his right to be legally represented in the criminal proceedings against him to such an extent that it could be said that he did not have the benefit of a fair trial.

91.  There has accordingly been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (b) and (c) of the Convention in that respect.

  1. Article 6 § 3 (c) – the applicant’s absence from the session before the appeal court

(a)  The parties’ arguments

92.  The applicant argued that his absence from the appeal court’s session held on 16 February 2010 was in breach of his right to defend himself in person.

93.  The Government argued that under the relevant domestic law the appellate court had had the discretion to decide whether to allow the defendant to attend the session of the appeal panel. Furthermore, since the prosecution had not appealed against the first-instance judgment and had not been summoned to the session of the appeal panel, the Government were of the opinion that the applicant had not been placed in a disadvantageous position vis-à-vis the prosecution. Moreover, the applicant’s appeal had been very detailed and had mainly concerned the assessment of the facts. Given all these circumstances, the County Court had had no reason to hear him in person.

(b)  The Court’s assessment

94.  The Court notes that it has already found a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention in cases against Croatia raising a similar issue to that in the present case (see Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, §§ 58-64, 25 April 2013; Lonić v. Croatia, no. 8067/12, §§ 94-102, 4 December 2014; and Arps v. Croatia, no. 23444/12, §§ 24-29, 25 October 2016).

95. In the above-cited cases, the Court addressed the same arguments as those put forward by the Government in the present case. Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case.

96.  There has accordingly been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL NO. 7 TO THE CONVENTION

97.  The applicant complained that he had been tried twice for the same offence. He relied on Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“1.  No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2.  The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned, if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3.  No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.”

  1. Admissibility

98.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

99.  The applicant maintained that he had been punished twice for the same offence by two judgments of the Zagreb Minor Offences Court (see paragraphs 9 and 13 above) and the judgment of the Municipal Court of 14 July 2009 (see paragraph 33 above). He argued that the minor-offence proceedings and the proceedings on indictment had had the same purpose, because the minor offence under section 4 of the Protection against Domestic Violence Act and the criminal offences under Article 215a of the Criminal Code both concerned violent behaviour within the family covering the same forms of violence and harassment. The purpose of both offences was to establish that violent behaviour was unacceptable, unlawful and banned.

100.  The applicant also contended that the evidence had been presented and assessed separately in each set of proceedings, and that the sanctions imposed on him in the minor-offence proceedings had not been deducted from the penalty ultimately imposed on him in the proceedings on indictment.

101.  The Government concentrated their arguments on the applicant’s conviction in the minor-offence proceedings of 17 November 2008 (see paragraph 9 above). They maintained that his conviction in the proceedings on indictment for four counts of domestic violence and one count of child neglect and abuse over a period of almost three years (from 2005 to 3 November 2008) could not be seen as being the same as his conviction in minor-offence proceedings for one count of domestic violence in respect of the events of 3 and 4 November 2008. In the proceedings on indictment, the applicant had been convicted of numerous violent acts consisting of insults, threats and physical assaults committed over a longer period of time in respect of four members of his family, whereas in the minor-offence proceedings he had been convicted of a single offence committed in respect of two members of his family over two consecutive days.

102.  The Government stressed that the factual background of the event of 3 November 2008 in respect of which the applicant had been convicted in the proceedings on indictment was not the same as the factual background in respect of which he had been convicted in the minor-offence proceedings. In the latter scenario, the applicant had been convicted because on 3 November 2008, after verbally insulting his former spouse and his daughter M.G., he had slapped his former spouse several times on her left cheek and ear and thus caused her less serious bodily injury (contusions to the head and bleeding from the ear). The applicant would have been convicted in the proceedings on indictment, irrespective of the events of 3 November 2008 –the verbal assault on his daughter M.G. and the verbal and physical assault on his former spouse Mi.G. – because it was not necessary to specify each and every verbal or physical assault on a family member to prove the existence of the criminal offence of domestic violence.

103.  The Government contended that the two sets of proceedings had been closely related in nature and time and had amounted to a single complementary response by the State to the applicant’s unlawful conduct. The purpose of the minor-offence proceedings had been to punish each incident separately, whereas the purpose of the criminal proceedings on indictment had been to protect family members from the violence to which they had been exposed over a longer period.

104.  The Government pointed out that the same documentary evidence had been used in both sets of proceedings, whereas the trial court in the proceedings on indictment had been obliged to hear all witnesses in person, and could not use the witness statements which had been given in the minor-offence proceedings. Lastly, the applicant’s sentence from the minoroffence proceedings had been deducted from his sentence in the proceedings on indictment.

  1. The Court’s assessment

(a)  Whether all the proceedings concerned were criminal in nature

105.  In comparable cases against Croatia involving minor offences, the Court has held, on the basis of the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), that minor-offence proceedings were “criminal” in nature for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 (see Bajčić v. Croatia, no. 67334/13, §§ 27-28, 8 October 2020; and, in the context of an Article 6 complaint, Marčan v. Croatia, no. 40820/12, § 33, 10 July 2014).

106.  Taking into consideration the nature of the offence in question, together with the severity of the penalty, the Court sees no reason to depart from the conclusion reached in those previous cases and holds that both sets of proceedings in the present case concerned a “criminal” matter within the autonomous meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

(b)  Whether the offences for which the applicant was prosecuted were the same (idem)

107.  The notion of the “same offence” – the idem element of the ne bis in idem principle in Article 4 of Protocol No. 7 – was clarified in Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], no. 14939/03, §§ 78-84, ECHR 2009). Following the approach adopted in that judgment, it is clear that the determination as to whether the offences in question were the same (idem) depends on a facts-based assessment (ibid., § 84), rather than, for example, a formal assessment consisting in comparing the “essential elements” of the offences. The prohibition in Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention concerns the prosecution or trial of a second “offence” in so far as the latter arises from identical facts or facts which are substantially the same (ibid., § 82). In the Court’s view, statements of fact concerning both the offence for which the applicant has already been tried and the offence of which he or she stands accused are an appropriate starting-point for its determination of the issue whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same (see, in this connection, Sergey Zolotukhin, cited above, § 83). The Court’s inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked together in time and space, the existence of which must be demonstrated in order to secure a conviction or institute criminal proceedings (ibid., § 84).

108.  In the present case, the applicant was first convicted in minor-offence proceedings in respect of two separate incidents – by judgments of 16 January 2008 in respect of an incident which occurred on 10 January 2008 (see paragraph 9 above), and then by the judgment of 17 November 2008 for the incident of 3 November 2008 (see paragraph 13 above).

109.  Subsequently, in the proceedings on indictment, the applicant was charged with and, on 14 July 2009 found guilty of, four counts of domestic violence committed against his family members in the period between February 2005 and November 2008. The Court notes that, while the applicant’s conviction in the proceedings on indictment did not expressly refer to any specific event of 10 January 2008, it clearly encompassed the period between February 2005 and November 2008, thereby implicitly covering all the incidents that might have happened during that time.

110.  On the other hand, the criminal court judgment expressly referred to the event of 3 November 2008 in respect of which the applicant had been found guilty in the minor-offence proceedings on 17 November 2008 (see paragraph 13 above). Both the decision issued in the minor-offence proceedings of 17 November 2008 and the judgment issued in the proceedings on indictment of 14 July 2009 refer to the same words spoken by the applicant to his daughter and his former spouse, and to the applicant’s physical assault on the latter. In both decisions, those events are described in almost the same terms, and they clearly refer to the same events of 3 November 2008.

111.  At the same time, the Court notes that the indictment in the criminal proceedings contained a number of additional facts not encompassed by the decision in the impugned set of minor-offence proceedings, namely acts of domestic violence towards the applicant’s younger daughter Z.G. and his son H.G., as well as, most notably, that the applicant’s violent behaviour occurred over a longer period of time (see paragraph 23 above). The proceedings on indictment therefore concerned a criminal offence of domestic violence as defined in Article 215a of the Criminal Code (see paragraph 69 above). In fact, the criminal conviction enumerated several examples of the applicant’s violent behaviour towards his family members and expressly stated that such conduct culminated in the incident of 3 November 2008 (see paragraph 33 above). It transpires that the inclusion of the incident of 3 November 2008 served to show only one of the instances – notably, the most violent one – of the applicant’s reprehensible behaviour which had persisted over a period of some three years and had caused his family members fear, anxiety and risk for their life (see paragraph 33 above). In other words, the domestic courts sought to show that the applicant’s conduct, which had been sanctioned on a number of occasions in minor-offence proceedings, eventually reached the threshold of seriousness so as to be considered and punished under criminal law.

112.  The Court notes that the facts for which the applicant had already been convicted in the two impugned sets of minor-offence proceedings formed an integral part of the subsequent proceedings on indictment. The Court thus accepts that the facts in the subsequent criminal proceedings had in part been identical to the facts in the two sets of minor-offence proceedings complained of. In view of this, any possible arbitrary treatment by the judicial system in breach of the ne bis in idem principle in those proceedings must be eliminated. The Court will therefore proceed to examine whether there had been a duplication (bis) of the proceedings in breach of Article 4 of Protocol No. 7.

(c)  Whether there was duplication of proceedings (bis)

113.  As the Grand Chamber explained in A and B v. Norway ([GC], nos. 24130/11 and 29758/11, § 130, 15 November 2016), Article 4 of Protocol No. 7 does not preclude the conduct of dual proceedings, provided that certain conditions are fulfilled. In particular, for the Court to be satisfied that there is no duplication of trial or punishment (bis) as proscribed by Article 4 of Protocol No. 7, the respondent State must demonstrate convincingly that the dual proceedings in question were “sufficiently closely connected in substance and in time”. In other words, it must be shown that they were combined in an integrated manner so as to form a coherent whole. This implies not only that the purposes pursued and the means used to achieve them should in essence be complementary and linked in time, but also that the possible consequences of organising the legal treatment of the conduct concerned in such a manner should be proportionate and foreseeable for the persons affected (ibid., § 130). As regards the conditions to be satisfied in order for dual criminal and administrative proceedings to be regarded as sufficiently connected in substance and in time and thus compatible with the bis criterion in Article 4 of Protocol No. 7, the material factors for determining whether there was a sufficiently close connection in substance include:

  whether the different proceedings pursue complementary purposes and thus addressed, not only in abstracto but also in concreto, different aspects of the social misconduct involved;

  whether the duality of proceedings concerned was a foreseeable consequence, both in law and in practice, of the same impugned conduct (idem);

  whether the relevant sets of proceedings were conducted in such a manner as to avoid as far as possible any additional disadvantages resulting from duplication of proceedings and in particular duplication in the collection as well as the assessment of the evidence, notably through adequate interaction between the various competent authorities to ensure that the establishment of the facts in one set of proceedings is replicated in the other;

  and, above all, whether the sanction imposed in the proceedings which became final first was taken into account in those which became final last, so as to prevent the individual concerned from being in the end made to bear an excessive burden; this latter risk is least likely to be present where there is in place an offsetting mechanism designed to ensure that the overall amount of any penalties imposed is proportionate (ibid., §§ 131-32).

114.  At the outset the Court reiterates that the States are under a positive obligation under Articles 3 and 8 of the Convention to  provide and maintain an adequate legal framework affording protection against acts of domestic violence (see Ž.B. v. Croatia, no. 47666/13, §§ 47 and 49, 11 July 2017). With regard to the adequacy of the legal framework for the protection from domestic violence, the Court notes that there is a common understanding in the relevant international materials that comprehensive legal and other measures are necessary to provide victims of domestic violence with effective protection (see, for example, paragraph 71 above). These measures include, in particular, the criminalisation of acts of violence within the family by providing effective, proportionate and dissuasive sanctions (ibid., § 51).

115.  The Court further notes that the Contracting States have different approaches to the criminalisation of domestic violence in their legal systems. It has already held that the legislative solutions provided for under the Criminal Code and the Minor Offences Act applicable at the relevant time in Croatia did not appear to be contrary to the relevant international standards (see Ž.B., cited above, §§ 38-39 and 56). The Court further reiterates that it was for the domestic authorities to assess the findings of fact and to decide, in accordance with the domestic law as interpreted by the national courts, how the applicant’s conduct ought to be classified and prosecuted (see Rohlena v. the Czech Republic, [GC], no. 59552/08, § 55, ECHR 2015).

116.  In that connection the Court observes that domestic violence is rarely a one-off incident; it usually encompasses cumulative and interlinked physical, psychological, sexual, emotional, verbal and financial abuse of a close family member or partner transcending circumstances of an individual case (see Volodina v. Russia, no. 41261/17, § 71, 9 July 2019). The recurrence of successive episodes of violence within personal relationships or closed circuits represents the particular context and dynamics of domestic violence (see ibid., § 86; and Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, § 164, 15 June 2021). Thus the Court has already recognised that domestic violence could be understood as a particular form of a continuous offence characterised by an ongoing pattern of behaviour (see Rohlena, cited above, § 72; and Valiulienė v. Lithuania, no. 33234/07, § 68, 26 March 2013) in which each individual incident forms a building block of a wider pattern.

117.  In view of the above, the Court notes that the Croatian legislature at the material time opted to regulate the socially undesirable conduct of violent behaviour towards family members as an integrated dual process. One single act of domestic violence, which did not amount to some other criminal offence punishable under the Criminal Code, was to be sanctioned as a minor offence of domestic violence. Such a minor offence was predominantly incident-focused and covered a wider range of behaviours outside the boundaries of traditional criminal law. Where there was a pattern of such behaviour, the Criminal Code at the material time provided an additional option of bringing charges for the criminal offence of domestic violence as defined in Article 215a of the Criminal Code. The Supreme Court of Croatia has interpreted Article 215a of the Criminal Code, as in force at the material time, in similar circumstances to the present case, as a continuous offence seeking to address repeated and continuous behaviour in relationships (see paragraph 69 above; see also Rohlena, cited above, § 72).

118.  The Court notes that the purpose of the minor-offence proceedings was to provide a prompt reaction to a particular incident of domestic violence that in itself did not amount to any criminal offence under the Criminal Code in order to timely and effectively prevent further escalation of violence within the family and to protect the victim. This is what has been done in the applicant’s case on a number of separate occasions (see paragraphs 6, 7, 8, 9 and 13 above). Once the applicant’s unlawful behaviour reached a certain level of severity, the proceedings on indictment were initiated against him, aimed at addressing an ongoing situation of violence in a comprehensive manner (see, mutatis mutandisA. v. Croatia, no. 55164/08, § 76, 14 October 2010). The individual incidents sanctioned in two sets of minor-offence proceedings complained of, taken together with other incidents, demonstrated a pattern of behaviour and contributed to the assessment of the seriousness of the applicant’s criminal conduct and only in their entirety did they reflect the cumulative impact on his victims. In these circumstances the Court has no cause to call into question the reasons for such partial duplication of the proceedings, which pursued the general interest of promptly and adequately reacting to domestic violence, that has particularly damaging effects on the victim, the family and society as a whole by gradually intensifying the State’s response. The Court notes that such dual proceedings represented complementary response to socially offensive conducts of domestic violence (compare and contrast Nodet v. France, no. 47342/14, § 48, 6 June 2019).

119.  The Court would further stress that duplication of proceedings and penalties may be allowed only under conditions provided for and exhaustively defined by clear and precise rules allowing individuals to predict which acts or omissions were liable to be subject to such a duplication of proceedings and penalties, thereby ensuring that the right guaranteed by Article 4 of Protocol No. 7 is not called into question as such and legal certainty is preserved. As regards the question of whether duality of the proceedings had been foreseeable for the applicant, the Court notes that, having behaved violently towards close family members on a number of occasions, the applicant should have been aware that his conduct could have entailed consequences such as the institution of minor-offence proceedings for a particular individual incident under the Protection against Domestic Violence Act and criminal proceedings for continuous and repeated behaviour of domestic violence criminalised under the Criminal Code.

120.  As to the manner of conducting the proceedings, the Court observes that the criminal court took note of all the previous minor-offence judgments against the applicant (see paragraph 33 above) and used certain documentary evidence from those proceedings (for example, the same record of examination of blood alcohol dated 4 November 2008; see paragraphs 13 and 33 above). The fact that the criminal court decided again to hear certain witnesses, such as Mi.G. and M.G. at the trial may be regarded as an inherent feature of proceedings on indictment and a requirement safeguarding the rights of the accused under Article 6 of the Convention. The Court therefore concludes that the interaction and coordination between the two courts was adequate and that the two sets of proceedings formed a coherent whole. (see, a contrarioKapetanios and Others v. Greece, nos. 3453/12 and 2 others, §§ 65-74, 30 April 2015, where the applicants had first been acquitted in criminal proceedings, and later on received severe administrative fines for the same conduct). Consequently, the applicant has not suffered a disadvantage associated with the duplication of proceedings, beyond what was strictly necessary.

121.  As regards the sanctions imposed, the Court firstly notes that each of the applicant’s minor-offence convictions took into account the penalty imposed on him in the previous minor-offence proceedings (see paragraphs 7, 9 and 13 above). Subsequently, the criminal court expressly acknowledged that the applicant had already been punished in five sets of minor offence proceedings. It also deducted from his sentence the period which the applicant had spent in detention on the basis of the two minoroffence convictions complained of, dated 10 January 2008 and 17 November 2008 (see paragraph 13 above). Consequently the domestic courts applied the principle of deduction and ensured that the overall amount of penalties imposed on the applicant was proportionate to the seriousness of the offence concerned (compare A and B, cited above, § 144; and contrast Glantz v. Finland, no. 37394/11, § 61, 20 May 2014, and Nykänen v. Finland, no. 11828/11, § 51, 20 May 2014). It cannot therefore be said that the applicant was made to bear an excessive burden (see the relevant criteria set out in A and B v. Norway, cited at paragraph 113 above).

122.  Finally, turning to the connection in time between the various sets of proceedings, the Court notes that the time element in the specific context of domestic violence bearing in mind its specific dynamics (see paragraph 116 above) takes on a particular meaning. What is important in this context is for the domestic criminal-law system to effectively deal with instances of domestic violence, individually and in their aggregate, by producing adequate deterrent effects capable of ensuring the effective prevention of unlawful acts (see, for example, Bălşan v. Romania, no. 49645/09, §§ 71 and 87, 23 May 2017; see also paragraph 71 above). In the present case, as already stated, the authorities intervened, when informed, each time there had been an isolated incident of domestic violence in the family in order to provide immediate relief to its victims (see paragraphs 6, 7, 8, 9 and 13 above). After a number of incidents occurring relatively close together in time, namely over a period of some three years, reached a certain degree of severity and “culminated” (as the domestic criminal court stated; see paragraph 33 above) in the event of 3 November 2008, the authorities initiated the last set of minor-offence proceedings, and, about a month thereafter, the proceedings on indictment for the continuous offence of domestic violence under Article 215a of the Criminal Code (see paragraphs 11 and 17 above, see also Rohlena, cited above, §§ 20, 33, 61 and 72). In fact, the criminal investigation started on 3 December 2009, after the Zagreb Minor Offence Court had found the applicant guilty of domestic violence in respect of the last incident (see paragraph 13 above) and he was indicted on 26 January 2009, two days before the judgment in the minor offence proceedings had become final (see paragraphs 17 and 23 above). Any disadvantage that might have ensued for the applicant from conducting these two proceedings in parallel for such a short period of time was thus negligible. The criminal proceedings thereafter continued for eight months at first instance and another two and half years on appeal and before the Constitutional Court. Thus, the Court is satisfied that the various proceedings were sufficiently connected in time so that the subsequent institution of criminal proceedings could not be seen as abusive (see, mutatis mutandisA and B v. Norway, cited above, § 151; and contrast Johannesson and Others v. Iceland, no. 22007/11, § 54, 18 May 2017; and Kapetanios, cited above, § 67).

123.  In conclusion, in the Court’s opinion, the aims of punishment, whereby different aspects of the same conduct are addressed, ought to be considered as a whole and have in the present case been realised through two foreseeable complementary types of proceedings, which were sufficiently connected in substance and in time, as required by the Court’s case-law, to be considered to form part of an integral scheme of sanctions under Croatian law for offences of domestic violence. There was an adequate level of interaction between the courts in those proceedings, and the punishments imposed, taken together, did not make the applicant bear an excessive burden, but were proportionate to the seriousness of the offence. In view of the foregoing, the Court finds no abuse of the State’s right to impose a punishment (jus puniendi), nor can it conclude that the applicant suffered any disproportionate prejudice resulting from the duplication of proceedings and penalties when criminal proceedings for a continuous offence of domestic violence were conducted following five previous convictions in the minor-offence proceedings for individual acts which formed an integral part of the pattern of the applicant’s behaviour (see, a contrarioKapetanios and Others, cited above, §§ 65-74; see also the relevant CJEU case-law cited in paragraph 70 above). Rather, those proceedings and penalties formed a coherent and proportionate whole, which enabled punishing both the individual acts committed by the applicant and his pattern of behaviour in an effective, proportionate and dissuasive manner (see, mutatis mutandisA and B v. Norway, cited above, §§ 112, 130 and 147; and Bajčić, cited above, § 46).

124.  It follows that there has been no violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

125.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

126.  The claimed 856,000 Croatian kunas (HRK; approximately 114,130 euros (EUR)) in respect of pecuniary damage on account of his loss of salary during the period when he had been detained and serving his prison term, loss of profit and not maintaining his house. He also claimed compensation for non-pecuniary damage in the amount of HRK 700,000 (approximately EUR 93,300).

127.  The Government deemed these claims excessive, unfounded and unsubstantiated.

128.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it finds that the applicants must have suffered non-pecuniary damage as a result of the violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention found, which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards him EUR 1,500 under this head, plus any tax that may be chargeable to him.

  1. Costs and expenses

129.  The applicant also claimed HRK 10,000 (approximately EUR 1,360) in respect of costs and expenses incurred before the Court.

130.  The Government deemed that claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

131.  The Court observes that the applicant failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court in that he did not submit itemised particulars of his claim for costs and expenses or any relevant supporting documents, even though he was invited to do so. In these circumstances, the Court makes no award under this head (Rule 60 § 3).

  1. Default interest

132.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (b) and (c) of the Convention as regards the brevity of the period during which the applicant had to prepare his defence before the appeal court session;
  3. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention as regards the applicant’s absence from the appeal court session;
  4. Holds that there has been no violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 August 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                     Péter Paczolay
 Registrar                                 President

Copyright © 2022 Pravosudna akademija, Srbija