Apostolovski i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
18.01.2022
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Broj predstavke
28704/11, 45699/13, 74240/13
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Odbor
Sažetak
Kada je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost, aplikanti su bili zaposleni u armiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Budući da su bili stacionirani na teritoriji Bosne i Hercegovine, tamo su im dodeljeni vojni stanovi. G. Apostolovski je otkupio svoj vojni stan neposredno pre početka rata koji je trajao u periodu 1992.-95., dok druga dvojica aplikanata to nisu učinila. Svi aplikanti su napustili svoje stanove kada je počeo rat i pridružili se oružanim snagama na drugoj strani. Iz tog razloga su njihovi zahtevi za povrat stana odbijeni nakon rata (u skadu sa Zakonom o prestanku primene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine).

Dana 23.11.2012. i 25.04.2013. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povredu prava na mirno uživanje u posedu njihovih predratnih stanova za g. Kneževića i g. Popovića. Ponovivši da odbijanje zahteva za povrat predratnog stana prema Zakonu o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine nije nesrazmerno, Ustavni sud je smatrao da se aplikantima mora pružiti pravična naknada ako se utvrdi da nisu stekli vojni stan u drugoj državi. Kako izgleda, oni još uvek nisu dobili bilo kakvu naknadu u vezi s tim. Nakon smrti aplikanta, njegova supruga, gđa Branka Apostolovska, izjavila je 25.11.2019. godine da želi nastaviti postupak po predstavci, kao njegova nasljednica.

Aplikanti su se žalili prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nemogućnosti da se vrate u posed svojih predratnih stanova u Bosni i Hercegovini.

Sud je utvrdio da nije uspostavljeno pravo na stan aplikanata u ovom predmetu od strane vojnih vlasti u bilo kojoj državi slednici bivše SFRJ. Takođe, nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da su aplikanti, kao pripadnici stranih oružanih snaga, učestvovali u ratnim zločinima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Konačno, nisu dobili nikakvu naknadu za gubitak njihovih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini koju im je priznao Ustavni sud. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

G. Apostolovski i g. Knežević su se žalili zbog nemogućnosti da se vrate u posed svojih prijeratnih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini i prema članu 8. Konvencije. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta, podneske stranaka, kao i svoja utvrđenja iz ove presude, Sud smatra da je pritužba dopuštena, ali da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede i ove odredbe Konvencije.
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

ČETVRTI ODJEL

PREDMET APOSTOLOVSKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacije br. 28704/11 i 2 druge) 

PRESUDA 

STRASBOURG

18.01.2022. godine

 Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Apostolovski i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudsaka prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu: 

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

Imajući u vidu:

aplikacije (br. 28704/11, 45699/13 i 74240/13) protiv Bosne i Hercegovine koje su, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“), Sudu podnijeli državljanin Sjeverne Makedonije, g. Laste Apostolovski, državljanin Bosne i Hercegovine, g. Milan Knežević, te državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, g. Ratko Popović, („aplikanti“)  različitih datuma naznačenih u tabeli koja se nalazi u dodatku; odluku da se o pritužbama prema članu 8. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 obavijesti vlada Bosne i Hercegovine („vlada“), koju je zastupala gđa J. Cvijetić, v.d. zastupnica, te da se preostali dio aplikacija proglasi nedopuštenim; izjašnjenja stranaka;

pisane komentare vlada Sjeverne Makedonije i Srbije koje je predsjednik Odjela pozvao da se izjasne kao umješači (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 3. Poslovnika Suda).

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 14.12.2021. godine,

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena toga datuma:

OPIS PREDMETA

  1. Kada je Bosna i Hercegovina proglasila neovisnost, aplikanti su bili zaposleni u armiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („SFRJ“). Budući da su bili stacionirani na teritoriji Bosne i Hercegovine, tamo su im dodijeljeni vojni stanovi. G. Apostolovski je otkupio svoj vojni stan neposredno prije početka rata koji je trajao u periodu 1992.-95. (uporedi predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine, br. 6518/04, 27.05.2010.), dok druga dvojica aplikanata to nisu učinila (uporedi Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 12959/05 i 5 drugih, 3.05.2012.). Svi aplikanti su napustili svoje stanove kada je počeo rat i pridružili se stranim oružanim snagama. Iz tog razloga su njihovi zahtjevi za povrat stana odbijeni nakon rata (u skadu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine). Dana 23.11.2012. i 25.04.2013. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povredu prava na mirno uživanje u posjedu njihovih prijeratnih stanova za g. Kneževića i g. Popovića. Ponovivši da odbijanje zahtjeva za povrat prijeratnog stana prema članu 3.a Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine nije nesrazmjerno, Ustavni sud je smatrao da se aplikantima mora pružiti pravična naknada ako se utvrdi da nisu stekli vojni stan u drugoj državi. Kako izgleda, oni još uvijek nisu dobili bilo kakvu naknadu u vezi s tim.

OCJENA SUDA

LOCUS STANDI SUPRUGE APLIKANTA U PREDMETU G. APOSTOLOVSKOG

  1. Nakon smrti aplikanta, njegova supruga, gđa Branka Apostolovska, izjavila je 25.11.2019. godine da želi nastaviti postupak po aplikaciji kao njegova nasljednica. Vlada se nije izjasnila u vezi s tim.
  2. U slučaju smrti prvobitnog aplikanta nakon podnošenja aplikacije, Sud obično dozvoli nasljednicima da nastave postupak po aplikaciji, pod uslovom da imaju legitiman pravni interes (vidi Malhous protiv Češke Republike (odl.) [VV], br. 33071/96, ESLJP 2000 XII, i Murray protiv Nizozemske [VV], br. 10511/10, tačka 79., ESLJP 2016, s daljnjim referencama).
  3. Prema tome, Sud prihvaća da gđa Apostolovska ima pravnu legitimaciju da nastavi postupak po aplikaciji u ime pokojnog Laste Apostolovskog.

SPAJANJE APLIKACIJA

  1. S obzirom na sličan predmet ovih aplikacija, Sud smatra primjerenim da ih ispita zajedno u jednoj presudi.

NAVODNA  POVREDA ČLANA 1. PROTOKOLA  BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Aplikanti su se žalili prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nemogućnosti da se vrate u posjed svojih prijeratnih stanova u Bosni i Hercegovini.

A. Dopuštenost

  1. Prigovor vlade da je aplikacija g. Kneževića podnesena nakon isteka roka jer ju je Sud primio po proteku više od šest mjeseci od dana donošenja odluke Ustavnog suda u njegovom predmetu, mora se odbiti. Datum podnošenja aplikacije u smislu člana 35. stav 1.  Konvencije jeste datum poštanskog pečata kada je aplikant poslao Sudu propisno popunjen obrazac aplikacije (vidi pravilo 47. stav 6.(a) Poslovnika Suda), a ne datum prijema aplikacije od strane Suda (vidi Brežec protiv Hrvatske, br. 7177/10, tačka 29.,18.07.2013.). Drugim riječima, aplikanti ne mogu biti odgovorni za bilo kakva kašnjenja u tranzitu koja bi mogla utjecati na njihovu korespondenciju sa Sudom; suprotno bi predstavljalo neopravdano skraćivanje šestomjesečnog roka propisanog u članu 35. stav 1. Konvencije i negativno bi utjecalo na pravo pojedinačne predstavke (vidi Anchugov i Gladkovprotiv Rusije, br. 11157/04 i 15162/05, tačka 70., 4.07.2013.). Aplikant je Sudu poslao uredno popunjen obrazac aplikacije dana 11.06.2013. godine. Budući da je dan obavijesti o odluci Ustavnog suda u njegovom predmetu 14.12.2012. godine, aplikacija je očito podnesena unutar šestomjesečnog roka.
  2. Vladin sljedeći prigovor da aplikacija g. Kneževića predstavlja zloupotrebu prava na predstavku jer aplikant nije obavijestio Sud da je podnio zahtjev za vojni stan u Srbiji, također se mora odbiti. Aplikacija se može odbaciti kao zloupotreba prava na podnošenje pojedinačne predstavke u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije ukoliko je, između ostalih razloga, svjesno zasnovana na lažnim podacima. Davanje nepotpune informacije, koja je samim tim i obmanjujuća, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ukoliko se informacija odnosi na samu suštinu predmeta, a nije dato dostatno objašnjenje za propust da se ta informacija dostavi (vidi Stevančević v. Bosne i Hercegovine (odl.),br. 67618/09, tačka 26., 10.01.2017.). Budući da nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da je od strane vojnih vlasti u Srbiji uspostavljeno pravo aplikanta na vojni stan, nije od značaja to da li je on podnio zahtjev za vojni stan u Srbiji.
  3. Sud zapaža da ove aplikacije nisu na drugi način očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije, niti su nedopuštene po drugom osnovu. Stoga ih proglašava dopuštenima.

B. Meritum

  1. Opća načela koja se odnose na ovo pitanje navedena su u presudi u predmetu Đokić, citiran gore, tačke 55.-64.; Mago i drugi, citiran gore, tačke 94.-105.; i Aleksić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 38233/05, tačka 26., 3.02.2015.
  2. Za razliku od slučaja Aleksić, citiran gore, nije uspostavljeno pravo na stan aplikanata u ovom predmetu od strane vojnih vlasti u bilo kojoj državi sljednici bivše SFRJ. Nadalje, kao ni u predmetu Đokić, citiranom gore, tačka 60., te Mago i drugi, citiranom gore, tačka 103., nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da su aplikanti, kao pripadnici stranih oružanih snaga, učestvovali u ratnim zločinima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Konačno, nisu dobili nikakvu naknadu za gubitak njihovih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini koju im je priznao Ustavni sud.
  3. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

  1. G. Apostolovski i g. Knežević su se žalili zbog nemogućnosti da se vrate u posjed svojih prijeratnih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini i prema članu 8. Konvencije. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta, podneske stranaka, kao i svoja utvrđenja iz ove presude, Sud smatra da je pritužba dopuštena, ali da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede i ove odredbe Konvencije.

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. U odnosu na predmet g. Apostolovskog, nije podnesen zahtjev za pravičnu naknadu. Prema tome, Sud smatra da nije pozvan da dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.
  2. G. Knežević potražuje 35.000 eura (EUR) na ime materijalne štete,  5.000 eura na ime nematerijalne štete i 1.880 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. U vodećem predmetu koji se tiče ovog pitanja (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 121.), Sud je na ime materijalne štete dosudio tržišnu vrijednost predmetnih stanova (koja je u to vrijeme procijenjena na 1.000 eura po kvadratnom metru za stanove u Sarajevu i Mostaru), plus svaki porez koji se može zaračunati. Međutim, praksa Suda se od tada izmijenila. Naime, u predmetu Stevančević, citiran gore, tačke 21. i 28., Sud je smatrao da je naknada u iznosu od 21.496 eura za stan u Sarajevu adekvatna. U skladu sa svojom praksom, Sud dosuđuje g. Kneževiću 22.200 eura za stan od sedamdeset i četiri metra kvadratna u Bihaću, plus svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete. Kada je riječ o nematerijalnoj šteti, Sud dosuđuje iznos koji aplikant potražuje plus svaki porez koji se može zaračunati (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 123.). Konačno, u pogledu troškova i izdataka u postupku pred Sudom, aplikant nije podnio dokaze da je stvarno platio, ili da treba platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom traženi iznos (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 126.), osim za troškove prevoda iznos od 345 eura. Budući da je iznos koji se potražuje u tom pogledu razuman, Sud dosuđuje 345 eura po tom osnovu plus svaki porez koji se aplikantu može zaračunati.
  3. G. Popović potražuje 32.000 eura na ime materijalne štete, 5.000 eura na ime nematerijalne štete i 1.022 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. U skadu sa svojom praksom navedenom u tački 15. ove presude, Sud dosuđuje g. Popoviću 19.200 eura za stan u Bihaću od šezdeset i četiri metra kvadratna, plus svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete. Kada je riječ o nematerijalnoj šteti, Sud dosuđuje iznos koji aplikant potražuje plus svaki porez koji se može zaračunati (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 123.). Konačno, u pogledu troškova i izdataka u postupku pred Sudom, aplikant je dostavio troškovnik, zasnovan na tarifi domaće advokatske komore. Budući da je potraživani iznos razuman, Sud dosuđuje 1.022 eura po ovom osnovu, kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati.
  4. Sud dalje smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE JEDNOGLASNO

  1. Utvrdio da gđa Apostolovska može voditi postupak po aplikaciji u ime pokojnog Laste Apostolovskog;

  2. Odlučio spojiti aplikacije;

  3. Proglasio aplikacije dopuštenima;

  4. Utvrdio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  5. Utvrdi da nema potrebe ispitivati pritužbe prema članu 8. Konvencije;

  6. Utvrdio (a) da u roku od tri mjeseca tužena država ima isplatiti g. Kneževiću, sljedeće iznose koji će biti pretvoreni u valutu tužene države po kursu na dan izmirenja:

(i)   22.200 eura (dvadeset i dvije hiljade i dvjesto eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete;

(ii) 5.000 eura (pet hiljada eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(iii) 345 eura (tristo četrdeset i pet eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b)  da u roku od tri mjeseca tužena država ima isplatiti g. Popoviću sljedeće iznose koji će biti pretvoreni u valutu tužene države po kursu na dan izmirenja:

(i) 19.200 eura (devetnaest hiljada i dvjesto eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete;

(ii) 5.000 eura (pet hiljada eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(iii) 1.022 eura (hiljadu i dvadeset i dva eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(c)   da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbio preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 18.01. 2022. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.             

             Ilse Freiwirth Tim Eicke
        zamjenik registrara predsjednik

 

 

DODATAK

Lista aplikacija

Br.

Aplikacija br.

Naziv predmeta

Podnesena

Aplikant / Godina rođenja

Prebivalište / Državljanstvo

Zastupnik

1.

28704/11

Apostolovski protiv Bosne i Hercegovine

17/01/2011

Laste APOSTOLOVSKI  / 1952 /

Kumanovo

Sjeverne Makedonije

Sulejman

HADŽIBEGOVIĆ

2.

45699/13

Knežević protiv Bosne i Hercegovine

11/06/2013

Milan KNEŽEVIĆ / 1947

Dragočaj

Bosne i Hercegovine

Rafaela LJUBOJEVIĆĐURIĆ

3.

74240/13

Popović protiv Bosne i Hercegovine

17/10/2013

Ratko POPOVIĆ / 1964

Beograd

Bosne i Hercegovine + Hrvatske

Nebojša MILANOVIĆ

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF APOSTOLOVSKI AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

JUDGMENT

STRASBOURG

18 January 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Apostolovski and Others v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Tim Eicke, President,
 Faris Vehabović,
 Pere Pastor Vilanova, judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the applications (nos. 28704/1145699/13 and 74240/13) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of North Macedonia, Mr Laste Apostolovski, a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Milan Knežević, and a national of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Ratko Popović, (“the applicants”) on the various dates indicated in the appended table;

the decision to give notice of the complaints under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by Ms J. Cvijetić, their Acting Agent, and to declare inadmissible the remainder of the applications;

the parties’ observations;

the written comments submitted by the Governments of North Macedonia and Serbia, who were invited to intervene by the President of the Section (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court).

Having deliberated in private on 14 December 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT-MATTER OF THE CASE

1.  When Bosnia and Herzegovina declared independence, the applicants were employed with the army of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“SFRY”). Being stationed in the territory of Bosnia and Herzegovina, they were allocated military flats there. Mr Apostolovski bought his military flat shortly before the 1992-95 war (compare Đokić v. Bosnia and Herzegovina, no. 6518/04, 27 May 2010), whereas the other two applicants did not (compare Mago and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12959/05 and 5 others, 3 May 2012). All applicants left their flats when the war started and joined foreign armed forces. For that reason, their restitution claims were rejected after the war (pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998). On 23 November 2012 and 25 April 2013, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina found a breach of the right to the peaceful enjoyment of their pre-war flats in respect of Mr Knežević and Mr Popović, respectively. While reiterating that it was not disproportionate to reject restitution claims regarding military flats pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998, the Constitutional Court held that the applicants had to be given fair compensation should it be established that they had not acquired a military flat in another State. It appears that they have not yet received any compensation in this connection.

THE COURT’S ASSESSMENT

THE LOCUS STANDI OF THE APPLICANT’S SPOUSE IN THE CASE OF MR APOSTOLOVSKI

2.  Following the applicant’s death, his spouse, Mrs Branka Apostolovska, declared on 25 November 2019 her wish to pursue the application as his heir. The Government did not submit any observations in this connection.

3.  Where the original applicant has died after lodging the application, the Court normally permits the next-of-kin to pursue an application, provided he or she has a legitimate interest (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000 XII, and Murray v. the Netherlands [GC], no. 10511/10, § 79, ECHR 2016, with further references).

4.  Accordingly, the Court accepts that Mrs Apostolovska has standing to pursue the application on behalf of the late Laste Apostolovski.

JOINDER OF THE APPLICATIONS

5.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

6.  The applicants complained under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention about their inability to have restored to them their pre-war flats in Bosnia and Herzegovina.

  1. Admissibility

7.  The Government’s objection that the application of Mr Knežević had been lodged out of time, because it had been received by the Court more than six months from the date of delivery of the Constitutional Court’s decision in his case, must be dismissed. The date of introduction of an application for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention is the date of the postmark when the applicant dispatched a duly completed application form to the Court (see Rule 47 § 6 (a) of the Rules of Court), and not the date of receipt of the application by the Court (see Brežec v. Croatia, no. 7177/10, § 29, 18 July 2013). In other words, applicants cannot be held responsible for any delays that may affect their correspondence with the Court in transit; to hold otherwise would mean unjustifiably shortening the six-month period set forth in Article 35 § 1 of the Convention and negatively affecting the right of individual petition (see Anchugov and Gladkov v. Russia, nos. 11157/04 and 15162/05, § 70, 4 July 2013). The present applicant sent a duly completed application form to the Court on 11 June 2013. Since the date of notification of the Constitutional Court’s decision in his case is 14 December 2012, the application was clearly lodged within the six-month time-limit.

8.  The Government’s next objection that the application of Mr Knežević constituted an abuse of the right of petition, because the applicant had failed to inform the Court that he had lodged an application for a military flat in Serbia, must equally be dismissed. An application may be rejected as an abuse of the right of individual application within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention if, among other reasons, it was knowingly based on false information. The submission of incomplete and thus misleading information may constitute an abuse of the right of petition, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information (see Stevančević v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 67618/09, § 26, 10 January 2017). Since there is no indication, let alone proof, that the applicant’s right to a military flat has been established by the military authorities in Serbia, whether he has lodged an application for a military flat in Serbia or not is of no relevance.

9.  The Court notes that the applications are otherwise neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. It therefore declares them admissible.

  1. Merits

10.  The general principles concerning this issue have been summarized in Đokić, cited above, §§ 55-64; Mago and Others, cited above, §§ 94-105; and Aleksić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 38233/05, § 26, 3 February 2015.

11.  Contrary to Aleksić, cited above, the present applicants’ right to a flat has not been established by the military authorities in any successor State of the former SFRY. Furthermore, as in Đokić, cited above, § 60, and Mago and Others, cited above, § 103, there is no indication, let alone proof, that the applicants participated, as part of foreign armed forces, in any war crimes in the territory of Bosnia and Herzegovina. Lastly, they have not been given any of the compensation recognised as due to them by the Constitutional Court for the loss of their military flats in Bosnia and Herzegovina.

12.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

13.  Mr Apostolovski and Mr Knežević complained about their inability to have restored to them their pre-war military flats in Bosnia and Herzegovina also under Article 8 of the Convention. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties, and its findings above, the Court considers that the complaint is admissible but that it is not necessary to examine separately whether there has also been a violation of that provision of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

14.  As regards the case of Mr Apostolovski, no claim for just satisfaction was submitted. Accordingly, the Court considers that there is no call to award any sum on that account.

15.  Mr Knežević claimed 35,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,880 in respect of costs and expenses incurred before the Court. In the leading case concerning this matter (see Mago and Others, cited above, § 121), the Court awarded in respect of pecuniary damage the market value of the flats at issue (assessed, at the time, at EUR 1,000 per square meter for flats in Sarajevo and Mostar), plus any tax that may be chargeable. However, the Court’s case-law has evolved since then. Notably, in Stevančević, cited above, §§ 21 and 28, the Court considered that compensation in the amount of EUR 21,496 for a flat situated in Sarajevo was adequate. In accordance with its case-law, the Court awards Mr Knežević EUR 22,200 for a flat measuring seventy-four square meters in Bihać, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage. As concerns non-pecuniary damage, the Court awards the amount claimed by the applicant plus any tax that may be chargeable (see Mago and Others, cited above, § 123). Lastly, as to costs and expenses incurred before the Court, the applicant failed to submit evidence that he had actually paid, or was bound to pay, pursuant to a legal or contractual obligation, the amount claimed (see Mago and Others, cited above, § 126), save for translation costs in the amount of EUR 345. Since the sum claimed in that respect is reasonable, the Court awards EUR 345 under this head plus any tax that may be chargeable to the applicant.

16.  Mr Popović claimed EUR 32,000 in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,022 in respect of costs and expenses incurred before the Court. In accordance with its case-law mentioned in paragraph 15 above, the Court awards Mr Popović EUR 19,200 for a flat measuring sixty-four square meters in Bihać, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage. As to non-pecuniary damage, the Court awards the amount claimed by the applicant plus any tax that may be chargeable (see Mago and Others, cited above, § 123). Lastly, as to costs and expenses incurred before the Court, the applicant submitted a bill of costs, based on the tariff fixed by the local bar association. Since the sum claimed is reasonable, the Court awards EUR 1,022 under this head plus any tax that may be chargeable to the applicant.

17.  The Court further considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Holds that Mrs Apostolovska may pursue the application on behalf of the late Laste Apostolovski;
  2. Decides to join the applications;
  3. Declares the applications admissible;
  4. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 8 of the Convention;
  6. Holds

(a) that the respondent State is to pay Mr Knežević, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 22,200 (twenty-two thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 345 (three hundred and forty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that the respondent State is to pay Mr Popović, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 19,200 (nineteen thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 1,022 (one thousand and twenty-two euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 January 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth                         Tim Eicke
 Deputy Registrar                  President

Copyright © 2022 Pravosudna akademija, Srbija