Siništaj protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
23.09.2021
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
Broj predstavke
31529/15
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Odbor
Sažetak
Podnosilac predstavke je rođen 1959. godine i živi u Tuzima, Republika Crna Gora. Dana 5. avgusta 2008. godine, nakon što je podignuta optužnica 7. decembra 2006. godine, Viši sud u Podgorici je oglasio podnosioca predstavke krivim zbog udruživanja radi protivustavne delatnosti i pripremanja dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Crne Gore i osudio ga na kaznu zatvora od 6 (šest) godina. Navedena presuda je potvrđena od strane Apelacionog suda i Vrhovnog suda 18. juna 2009. godine i 25.decembra 2009. godine. Postupak je obuhvatao još šesnaest optuženih. Dana 26. marta 2010. godine podnosilac predstavke i još jedan optuženi su podneli ustavnu žalbu, žaleći se na povredu presumpcije nevinosti, prava na odbranu i nepovredivosti doma, i na činjenicu da su osuđeni na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza. Dana 28. aprila 2011. godine je podneo urgenciju Ustavnom sudu da donese odluku u odnosu na njegovu žalbu. Nakon dve godine, 5. aprila 2013. godine Ustavni sud nije usvojio nacrt presude koji je pripremio sudija izvestilac koji je bio na funkciji u tom periodu. Nakon nekoliko meseci taj sudija je preminuo, a predmet je dodeljen drugom sudiji. Dana 27. decembra 2013. godine Skupština je izabrala sedam novih sudija Ustavnog suda. Dana 23. jula 2014. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke. Ova odluka je uručena advokatu podnosioca predstavke 18. decembra 2014. godine.

Podnosilac predstavke se žalio da je dužina trajanja postupka pred Ustavnim sudom bila prekomerna, odnosno na povredu člana 6 stav 1 Konvencije,

Vlada je priznala da je postupak pred Ustavnim sudom trajao više od četiri godine, ali je tvrdila da je ovo trajanje postupka bilo opravdano u ovim okolnostima. Konkretno, predmet je bio osetljiv i složen, pokretao je pitanja na osnovu nekoliko članova Konvencije. Odluka u ovom predmetu nije doneta u aprilu 2013. godine upravo zbog složenosti predmeta. Zatim, predmet je morao da bude dodeljen drugom sudiji zbog smrti prethodnog sudije izvestioca. Sud je sproveo brojne procesne radnje, konkretno pribavljanje spisa predmeta od relevantnog suda. Uz to, postojao je i znatan broj značajnih ustavnih i zakonodavnih izmena i sedam novih sudija je izabrano za sudije Ustavnog suda tokom 2013. godine. Svi navedeni događaji su morali nužno uticati na dužinu trajanja postupka, koja, stoga, nije bila nerazumna ni prekomerna. Ipak, stari predmeti koji su bili u radu pred Ustavnim sudom, uključujući predmet podnosioca predstavke, ocenjeni su kao prioritetni, što je za rezultat imalo da odluka u njegovom predmetu bude doneta u julu 2014. godine.

Sud primećuje da period koji se uzima u razmatranje počeo 26. marta 2010. godine kada je podnosilac predstavke podnio ustavnu žalbu, a okončan 18. decembra 2014. godine, kada je odluka Ustavnog suda uručena njegovom punomoćniku. Stoga, period koji se razmatra je trajao četiri godine, osam meseci i dvadeset dva dana. U odnosu na složenost predmeta, Sud ne smatra da su pitanja ovde izneta takva da bi opravdala prekomernu dužinu trajanja postupka pred tim sudom, tim pre uzevši u obzir da je redovnim sudovima trebalo manje od tri godine i mesec dana da sprovedu na tri nivoa nadležnosti čitav postupak koji je uključivao sedamnaest optuženih, kao i da je Ustavni sud preduzeo samo jednu procesnu aktivnost, odnosno pribavio spise predmeta od relevantnog redovnog suda. U skladu sa navedenim, Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog prekomerne dužine trajanja postupka pre Ustavnim sudom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

  PETO ODJELJENJE

PREDMET SINIŠTAJ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 31529/15)

PRESUDA  

STRAZBUR

23. septembar 2021. godine

Ova presuda je pravosnažna ali može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Siništaj protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), na zasijedanju Komiteta u sastavu:

Mārtiņš Mits, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Ivana Jelić, sudije,
i Martina Keller, zamjenik registrara Odjeljenja,

razmatrajući: predstavku (br. 31529/15) koju je protiv Crne Gore Sudu podnio, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”), crnogorski državljanin, g-din Anton Siništaj (u daljem tekstu „podnosilac predstavke“), 18. juna 2015. godine; odluku da se Vlada Crne Gore  (u daljem tekstu: „Vlada”) obavijesti o pritužbama u vezi sa dužinom trajanja postupka pred Ustavnim sudom i da ostatak predstavke proglasi neprihvatljivim;  izjašnjenja stranaka;

odluku da odbaci prigovor Vlade na ispitivanje predstavke od strane Komiteta;

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, održanoj 2. septembra 2021. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

UVOD

  1. Konkretan predmet se odnosi na dužinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom Crne Gore, u smislu člana 6 stav 1 Konvencije.

ČINJENICE

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1959. godine i živi u Tuzima. U postupku pred Sudom ga je zastupao g-din Prelević, advokat iz Podgorice.
  2. Vladu Crne Gore je zastupala njena zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih podnijele stranke, mogu se rezimirati kako slijedi.
  4. Dana 5. avgusta 2008. godine, nakon što je podignuta optužnica 7. decembra 2006. godine, Viši sud u Podgorici je oglasio podnosioca predstavke krivim zbog udruživanja radi protivustavne djelatnosti i pripremanja djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore i osudio ga na kaznu zatvora od 6 (šest) godina. Navedena presuda je potvrđena od strane Apelacionog suda i Vrhovnog suda 18. juna 2009. godine i 25. decembra 2009. godine. Postupak je obuhvatao još šesnaest optuženih.
  5. Dana 26. marta 2010. godine podnosilac predstavke i još jedan optuženi su podnijeli ustavnu žalbu, žaleći se na povredu presumpcije nevinosti, prava na odbranu  i nepovredivosti doma, i na činjenicu da su osuđeni na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza. Dana 28. aprila 2011. godine je podnio urgenciju Ustavnom sudu da donese odluku u odnosu na njegovu žalbu.
  6. Dana 5. aprila 2013. godine Ustavni sud nije usvojio nacrt presude koji je pripremio sudija izvjestilac koji je bio na funkciji u tom periodu. Dana 8. avgusta 2013. godine taj sudija je preminuo, a predmet je dodijeljen drugom sudiji.
  7. Dana 27. decembra 2013. godine Skupština je izabrala sedam novih sudija Ustavnog suda.
  8. Dana 23. jula 2014. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke. Ova odluka je uručena advokatu podnosioca predstavke 18. decembra 2014. godine.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR 

  1. Zakonom o Ustavnom sudu Crne gore iz 2008. godine (objavljenom u „Sl.listu CG“ br.64/08) predviđeno je, inter alia, da se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinačne odluke nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih domaćih pravnih sredstava. Ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu ljudskih prava ili sloboda, ukinuće spornu odluku u potpunosti ili djelimično, i naložiti da se predmet vrati na ponovno odlučivanje organu koji je donio ukinutu odluku. Ovaj Zakon je stupio na snagu u novembru 2008. godine.
  2. Amandmani na Ustav Crne Gore (objavljeni u „Sl. listu CG“ br. 38/13) su stupili na snagu 31. jula 2013. godine. Odnose se, inter alia, na sastav Ustavnog suda i izbor, trajanje mandata i razrješenje sudija i predsjednika.
  3. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu (objavljen u „Sl. listu CG“, br. 46/13) stupio je na snagu 10. oktobra 2013. godine. Njime je predviđeno, inter alia, da: (a) o svakoj ustavnoj žalbi koja je bila u radu u tom periodu treba odlučivati u skladu sa donijetim izmjenama; (b) predsjednik i sudije Ustavnog suda će nastaviti sa radom do izbora novih sudija; (c) Poslovnik Ustavnog suda će se uskladiti sa Izmjenama u roku od trideset dana; i (d) Ustavni sud mora donijeti odluku u roku od osamnaest mjeseci od dana pokretanja postupka pred tim sudom.
  4. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore (objavljen u „Sl. listu CG“, br. 11/15) stupio je na snagu 20. marta 2015. godine, čime je stavljen van snage Zakon o Ustavnom sudu iz 2008. godine. Njime je predviđeno, inter alia, da se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinačne odluke, radnje ili propusta nakon što su iscrpljena sva ostala djelotvorna domaća pravna sredstva. Takođe je predviđeno da, u određenim situacijama, podnosiocu ustavne žalbe može biti dodijeljena pravična nadoknada, i da sud mora donijeti odluku u roku od osamnaest mjeseci.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da je dužina trajanja postupka pred Ustavnim sudom bila prekomjerna, odnosno na povredu člana 6 stav 1 Konvencije, koji glasi kako slijedi:

 „Svako, tokom odlučivanja o ... krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred sudom ....“

A. Prihvatljivost

  1. Vlada je tvrdila da je predstavka podnijeta van roka od šest mjeseci. Konkretno, tvrdila je da ustavna žalba nije bila djelotvorni domaći pravni lijek za žalbe u vezi dužine trajanja postupka u relevantnom periodu i da je podnosilac predstavke trebao da podnese predstavku u roku od šest mjeseci od dana kada mu je uručena presuda Vrhovnog suda.
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da se njegova ustavna žalba nije odnosila na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima. Stoga je bilo irelevantno da li je ustavna žalba bila djelotvorni pravni lijek za takvu vrstu žalbe. Stoga, predstavku je podnio u šestomjesečnom vremenskom roku.
  3. Relevantni principi u vezi šestomjesečnog roka su dati , na primjer, U  presudi Mocanu i drugi protiv Rumunije [VV], (br. 10865/09 i 2 druge,                  stavovi 258-60, ECHR 2014 (izvodi)). Konkretno, pravilo šest mjeseci je nezavisno i treba da se tumači i primjenjuje u odnosu na činjenice svakog pojedinačnog predmeta, kako bi se obezbijedilo djelotvorno sprovođenje prava na pojedinačnu predstavku. Dok je uzimanje u obzir domaćeg prava i prakse značajan aspekt, ipak nije odlučujući prilikom određivanja trenutka od kada teče rok od šest mjeseci (vidjeti Sabri Güneş protiv Turske [VV], br. 27396/06, stavovi 52 i 55, 29. jun 2012. godine).
  4. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da se ustavna žalba podnosioca predstavke nije odnosila na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima i da je Ustavni sud odlučivao o meritumu. S obzirom na to, Sud smatra da se rok od šest mjeseci treba računati od dana donošenja odluke Ustavnog suda (vidjeti Siništaj i drugi protiv Crne Gore, br. 1451/10 i 2 druge, stav 130, 24. novembar 2015. godine). Predmetna odluka, donijeta 23. jula 2014. godine, uručena je podnosiocu predstavke 18. decembra 2014. godine, dok je predstavka podnijeta 18. juna 2015. godine, dakle. u roku od šest mjeseci. Stoga, prigovor Vlade u ovom smislu mora biti odbijen.
  5. Sud primjećuje da pritužba nije očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35 Konvencije. Stoga, mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Osnovanost

1. Podnesci stranaka

  1. Podnosilac predstavke je potvrdio svoju pritužbu. Tvrdio je da zakonodavne izmjene iz 2013. godine ne mogu i ne smiju imati uticaja na postupke koji su bili u toku, niti smrt jednog sudije može opravdati prekomjernu dužinu trajanja ovih postupaka. 
  2. Vlada je priznala da je postupak pred Ustavnim sudom trajao više od četiri godine, ali je tvrdila da je ovo trajanje postupka bilo opravdano u ovim okolnostima. Konkretno, predmet je bio osjetljiv i složen, pokretao je pitanja na osnovu nekoliko članova Konvencije. Odluka u ovom predmetu nije donijeta u aprilu 2013. godine upravo zbog složenosti predmeta (vidjeti stav 7 gore). Ubrzo zatim, predmet je morao da bude dodijeljen drugom sudiji zbog smrti prethodnog sudije izvjestioca (vidjeti stav 7 gore). Sud je sproveo brojne procesne radnje, konkretno pribavljanje spisa predmeta od relevantnog suda. Uz to, postojao je i znatan broj značajnih ustavnih i zakonodavnih izmjena i sedam novih sudija je izabrano za sudije Ustavnog suda tokom 2013. godine (vidjeti stavove 11-12 i 8 gore, tim redom). Svi gore navedeni događaji su morali nužno uticati na dužinu trajanja postupka, koja, stoga, nije bila nerazumna ni prekomjerna. Ipak, stari predmeti koji su bili u radu pred Ustavnim sudom, uključujući predmet podnosioca predstavke, ocijenjeni su kao prioritetni, što je za rezultat imalo da odluka u njegovom predmetu bude donijeta u julu 2014. godine. Konačno, tek od oktobra 2013. godine je zakonom bio predviđen osamnaestomjesečni rok za postupke pred Ustavnim sudom, računajući od tog datuma. 

2. Ocjena Suda

(a) Primjenjivost člana 6 stav 1

  1. Na početku, Sud je pozvan da odredi da li se član 6 stav 1 primjenjuje na krivični aspekt postupaka pred Ustavnim sudom.
  2. Sud ponavlja da relevantni test za određivanje da li se postupci pred Ustavnim sudom mogu razmatrati prilikom procjene razumnosti dužine trajanja postupka jeste da li rezultat postupka pred Ustavnim sudom može da utiče na ishod spora pred redovnim sudovima. Iz toga slijedi da postupci pred Ustavnim sudom u suštini potpadaju pod opseg člana 6 stav 1 Konvencije (vidjeti Gast i Popp protiv Njemačke, br. 29357/95, stav 64, ECHR 2000-II, i izvori tamo citirani).
  3. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da se, u slučaju pozitivnog ishoda ustavne žalbe, Ustavni sud Crne Gore nije ograničio na identifikovanje odredbe koja je bila prekršena; takođe bi poništio spornu odluku i vratio predmet nadležnom sudu na ponovno odlučivanje (vidjeti stav 10 gore). Dakle, posljedice postupka su mogle biti odlučujuće za osuđena lica. Pod ovim okolnostima. član 6 stav 1 je primjenjiv na konkretan predmet (vidjeti, između ostalog, Gast i Popp, gore citirana, stavovi 62-68).

(b) Usklađenost sa članom 6 stav 1

  1. Sud ponavlja da razumnost dužine trajanja postupka mora biti procijenjena u svijetlu okolnosti konkretnog predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i relevantnih organa, kao i od kakvog je značaja predmet spora za podnosioca predstavke (vidjeti Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, stav 43, ECHR 2000-VII).
  2. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da period koji se uzima u razmatranje počeo 26. marta 2010. godine kada je podnosilac predstavke podnio ustavnu žalbu, a okončan 18. decembra 2014. godine, kada je odluka Ustavnog suda uručena njegovom punomoćniku. Stoga, period koji se razmatra je trajao četiri godine, osam mjeseci i dvadeset dva dana. 
  3. Kada je u pitanju složenost predmeta, Sud može da prihvati da je predmet podnosioca predstavke bio na neki način složen sa stanovišta iznijetih pritužbi (vidjeti stav 6 gore). Ipak, Sud ne smatra da su ova pitanja bila izuzetno složena, ili da je uticaj presude Ustavnog suda prevazilazio okvir pojedinačne predstavke (suprotno Von Maltzan i drugi protiv Njemačke (odl.) [VV], br. 71916/01 i 2 druge, stavovi 131 i 133-134, ECHR 2005-V), da bi opravdao prekomjernu dužinu trajanja postupka pred tim sudom, tim prije uzevši u obzir da je redovnim sudovima trebalo manje od tri godine i mjesec dana da sprovedu na tri nivoa nadležnosti čitav postupak koji je uključivao sedamnaest optuženih (vidjeti stav 5 gore). 
  4. Kada je u pitanju ponašanje relevantnih nadležnih organa, Sud primjećuje da je Ustavni sud preduzeo samo jednu procesnu aktivnost, odnosno pribavio spise predmeta od relevantnog redovnog suda (vidjeti stav 22 gore). Vlada nije sporila da je održano javno saslušanje, da je bilo potrebno pribaviti nalaze vještaka ili izjašnjenja od različitih organa ili trećih strana, ili da se preduzmu drugi proceduralni koraci, niti je sporila da je održano nekoliko vijećanja.
  5. Sud u obzir uzima argumente koje je iznijela Vlada (vidjeti stav 22 gore). Ipak, smatra da isti ne mogu dovoljno objasniti odlaganje konkretnog postupka. Konkretno, ustavne izmjene na koje je Vlada ukazala se ne odnose na pitanja koja je podnosilac predstavke pokrenuo u ustavnoj žalbi, već na izbor, imenovanje i razrješenje sudija i predsjednika Ustavnog suda (vidjeti stav 11 gore). Dodatno, daljim zakonodavnim izmjenama je izričito predviđeno da su sudije koje su tada bile na funkciji trebale da nastave sa radom do izbora novih sudija (vidjeti stav 12 gore), čime bi se obezbijedilo kontinuirano funkcionisanje Ustavnog suda. Štaviše, ove izmjene su stupile na snagu 10. oktobra 2013. godine do kada je ustavna žalba podnosioca predstavke već bila u radu više od tri godine i šest mjeseci. Takođe, predmet podnosioca predstavke je dodijeljen u rad drugom sudiji u avgustu 2013. godine najranije, do kog vremena je već bio u radu tri godine i četiri mjeseca.
  6. U odnosu na ponašanje podnosioca predstavke, Sud primjećuje da Vlada nije dostavila dokaze da je on, na bilo koji način, doprinio dužini trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Sud nema razloga da tvrdi drugačije.
  7. Kada je u pitanju značaj predmeta za podnosioca predstavke, predmet se odnosi, inter alia, na njegovo pravo na odbranu u krivičnom postupku, i, konačno, njegovu osudu za teško krivično djelo (vidjeti stav 6 gore). Da je Ustavni sud presudio u njegovu korist, poništio bi konačnu odluku donijetu u krivičnom postupku i naredio da se predmet vrati na ponovno odlučivanje (vidjeti stav 10 gore).
  8. Sud ponavlja da je više puta utvrđeno da je članom 6 stav 1 nametnuta obaveza Državama Ugovornicama da organizuju svoje pravosudne sisteme na takav način da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva na koje ih obavezuje član 6 stav 1, uključujući obavezu da riješe predmete u razumnom roku. Dok se ova obaveza primjenjuje i na Ustavni sud, ne može biti tumačena na isti način kao kada su u pitanju redovni sudovi (vidjeti Süßmann protiv Njemačke, 16. septembar 1996. godine, stav 56 in limine, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). Iako Sud prihvata da je zbog svoje uloge čuvara Ustava koju ima, naročito nužno da Ustavni sud ne uzima u obzir samo hronološki red po kojem predmeti dolaze na listu, već i druga pitanja kao što su priroda predmeta i njegov značaj u političkom i socijalnom smislu, Sud utvrđuje da je period duži od četiri godine i tri mjeseca da donese odluku u predmetu podnosioca predstavke, posebno imajući u vidu značaj koji je predmet imao za podnosioca predstavke, bio prekomjeran i da nije ispunio zahtjev „razumnog roka“ (vidjeti, mutatis mutandis, Oršuš i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 15766/03, stav 108-10, 16. mart 2010. godine, gdje je postupak u vezi obrazovanja Romske djece pred Ustavnim sudom trajao četiri godine i jedan mjesec; vidjeti takođe Nikolac protiv Hrvatske, br. 17117/06, stavovi 17-18, 10. jul 2008. godine; Butković protiv Hrvatske , br. 32264/03, stav 27, 24. maj 2007. godine; i Šikić protiv Hrvatske, br. 9143/08, stavovi 36-38, 15. jul 2010. godine, gdje je Sud utvrdio povrede zahtjeva razumnnog roka predviđenog članom 6 stav 1 Konvencije u predmetima koji su obuhvatali pitanja iz oblasti rada i stanarskog prava; postupci pred Ustavnim sudom u ovim predmetima trajali su otprilike tri godine i četiri mjeseca, tri godine i šest mjeseci i tri godine i devet mjeseci).
  9. Shodno tome, bilo je povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog prekomjerne dužine trajanja postupka pre Ustavnim sudom.

II. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

  1. Podnosilac predstavke je tražio 6.000,00 eura za naknadu nematerijalne štete i 15.525,00 eura na ime troškova i izdataka pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada je osporila zahtjeve kao nerealne i neosnovane.
  3. Odlučujući po jednakim osnovama, kako je propisano članom 41 Konvencije, Sud dodjeljuje podnosiocu predstavke 1.500,00 eura na ime pretrpljene nematerijalne štete.
  4. Imajući u vidu dokumenta koja ima u posjedu i sudsku praksu, Sud smatra razumnim da dodijeli podnosiocu iznos od 450,00 eura na ime troškova i izdataka pred Sudom, uvećan za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke.
  5. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO, 

  1. Proglašava pritužbu u vezi dužine trajanja postupka pred Ustavnim sudom prihvatljivom;

  2. Utvrđuje da je bilo povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

  3. Utvrđuje 

(a)  da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i)  1.500,00 eura (hiljadu i pet stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti, na ime nematerijalne štete;

(ii)  450,00 eura (četiri stotine i pedeset eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke, na ime troškova i izdataka;

(b)  da će se od dana isteka gore navedena tri mjeseca do dana isplate obračunavati obična kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

  1. Odbija  ostatak   zahtjeva   podnosioca  predstavke  za  pravičnim  zadovoljenjem. 

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi, 23. septembra 2021. godine, u skladu sa Pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Martina Keller 

Mārtiņš Mits

Zamjenik registrara

Predsjednik

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF SINIŠTAJ v. MONTENEGRO

(Application no. 31529/15)

JUDGMENT

 

STRASBOURG

23 September 2021

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Siništaj v. Montenegro, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Committee composed of:

 Mārtiņš Mits, President,
 Jovan Ilievski,
 Ivana Jelić, judges,
and Martina Keller, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 31529/15) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Anton Siništaj (“the applicant”), on 18 June 2015;

the decision to give notice to the Montenegrin Government (“the Government”) of the complaint concerning the length of the proceedings before the Constitutional Court and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

the decision to reject the Government’s objection to the examination of the application by a Committee;

Having deliberated in private on 2 September 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the length of the proceedings, within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention, before the Montenegro Constitutional Court.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1959 and lives in Tuzi. He was represented before the Court by Mr Prelević, a lawyer practising in Podgorica.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 5 August 2008, following an indictment filed on 7 December 2006, the High Court (Viši sud) in Podgorica found the applicant guilty of associating with others for the purposes of anticonstitutional activities and preparing actions against the constitutional order and security of Montenegro, and sentenced him to six years’ imprisonment. That judgment was upheld by the Court of Appeal (Apelacioni sud) and the Supreme Court (Vrhovni sud) on 18 June 2009 and 25 December 2009 respectively. The proceedings involved sixteen other defendants.

6.  On 26 March 2010 the applicant and one co-defendant lodged a constitutional appeal, complaining of a violation of the presumption of innocence, the right to a defence and the inviolability of the home, and of having been convicted on the basis of unlawfully obtained evidence. On 28 April 2011 he urged the Constitutional Court to rule on his constitutional appeal.

7.  On 5 April 2013 the Constitutional Court did not adopt a draft judgment prepared by the judge rapporteur serving at the time. On 8 August 2013 that judge died, and the case was assigned to another judge.

8.  On 27 December 2013 Parliament elected seven new judges to the Constitutional Court.

9.  On 23 July 2014 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional appeal. That decision was served on the applicant’s representative on 18 December 2014.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

10.  The Montenegro Constitutional Court Act 2008 (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in the Official Gazette of Montenegro (OGM) no. 64/08) provided, inter alia, that a constitutional appeal could be lodged against an individual decision after all other effective legal remedies had been exhausted. If the Constitutional Court found a violation of a human right or freedom, it would quash the impugned decision, entirely or partially, and order that the case be re-examined by the same body which had given the quashed decision. This Act entered into force in November 2008.

11.  The Amendments to the Constitution (Amandmani na Ustav Crne Gore, published in OGM no. 38/13) entered into force on 31 July 2013. They related, inter alia, to the composition of the Constitutional Court and the election, mandate and dismissal of its judges and president.

12.  The Amendments to the Constitutional Court Act 2008 (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu, published in OGM no. 46/13) entered into force on 10 October 2013. They provided, inter alia, that: (a) any constitutional appeals pending at the time would be dealt with pursuant to the amended provisions; (b) the Constitutional Court judges and its president at the time would continue their work until the new judges were elected; (c) the Rules of the Constitutional Court (Poslovnik Ustavnog suda) would be harmonised with the Amendments within thirty days; and (d) the Constitutional Court was to give its decision within eighteen months of the date when the proceedings before it had been initiated.

13.  The Montenegro Constitutional Court Act 2015 (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in OGM no. 11/15) entered into force on 20 March 2015, thereby repealing the Constitutional Court Act 2008. It provides, inter alia, that a constitutional appeal may be lodged against an individual decision, action or omission after all other effective legal remedies have been exhausted. It also provides that, in certain situations, an appellant may be awarded just satisfaction, and that the court must give its decision within eighteen months.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

14.  The applicant complained that the length of the proceedings before the Constitutional Court had been excessive, in violation of Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] tribunal ...”

  1. Admissibility

15.  The Government submitted that the application had been lodged outside the six-month time-limit. They noted specifically that a constitutional appeal had not been an effective domestic remedy for length-of-proceedings complaints at the relevant time and that the applicant should have lodged his application within six months of the date when the Supreme Court’s decision had been served on him.

16.  The applicant submitted that his constitutional appeal had not concerned the length of proceedings before the ordinary courts. It was thus irrelevant whether a constitutional appeal had been an effective remedy for such a complaint. Therefore, he had lodged his application within the six-month time-limit.

17.  The relevant principles as regards the six-month time-limit are set out in, for example, Mocanu and Others v. Romania [GC] (nos. 10865/09 and 2 others, §§ 258-60, ECHR 2014 (extracts)). In particular, the six-month rule is autonomous and must be construed and applied to the facts of each individual case, so as to ensure the effective exercise of the right of individual petition. While taking account of domestic law and practice is an important aspect, it is not decisive in determining the starting-point of the six-month period (see Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, §§ 52 and 55, 29 June 2012).

18.  Turning to the present case, the Court notes that the applicant’s constitutional appeal did not concern the length of the proceedings before the ordinary courts, and that the Constitutional Court ruled on the merits. That being so, the Court considers that the six-month time-limit should be calculated as of the date of a decision of the Constitutional Court (see Siništaj and Others v. Montenegro, nos. 1451/10 and 2 others, § 130, 24 November 2015). The decision in question, delivered on 23 July 2014, was served on the applicant on 18 December 2014 and the application was lodged on 18 June 2015, that is, within six months. The Government’s objection in this regard must therefore be dismissed.

19.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

20.  The applicant reaffirmed his complaint. He maintained that the legislative changes from 2013 could not and should not have affected the ruling in the ongoing proceedings, nor could the death of one of the judges justify the excessive length of those proceedings.

21.  The Government acknowledged that the proceedings before the Constitutional Court had lasted more than four years, but maintained that this duration had been justified in the circumstances of the case. In particular, the case had been sensitive and complex, raising issues under several Articles of the Convention. It had been precisely due to the complexity of the case that the decision had not been adopted in April 2013 (see paragraph 7 above). Shortly thereafter, the case had had to be assigned to another judge, as the previous judge rapporteur had died (see paragraph 7 above). The court had also performed various procedural actions, notably obtaining the case file from the relevant court (pribavljanje spisa predmeta). In addition, there had been a number of important constitutional and legislative changes and seven new judges had been elected to the Constitutional Court in the course of 2013 (see paragraphs 11-12 and 8 above, in that order). All of the above-mentioned events had necessarily affected the length of the proceedings, which had therefore not been unreasonable or excessive. However, old cases pending before the Constitutional Court, including the applicant’s case, had been given priority treatment, resulting in a decision being adopted in his case in July 2014. Lastly, it had not been until October 2013 that the legislation had provided for an eighteen-month time-limit for proceedings before the Constitutional Court, to be calculated as of that date.

  1. The Court’s assessment

(a)  Applicability of Article 6 § 1

22.  At the outset, the Court is called upon to determine whether Article 6 § 1 applies to proceedings before the Constitutional Court under its criminal head.

23.  The Court reiterates that the relevant test in determining whether Constitutional Court proceedings may be taken into account in assessing the reasonableness of the length of proceedings is whether the result of the Constitutional Court proceedings is capable of affecting the outcome of the dispute before the ordinary courts. It follows that Constitutional Court proceedings do not in principle fall outside the scope of Article 6 § 1 of the Convention (see Gast and Popp v. Germany, no. 29357/95, § 64, ECHR 2000II, and the authorities cited therein).

24.  Turning to the present case, the Court notes that, in the event of a successful outcome of a constitutional appeal, the Montenegro Constitutional Court did not confine itself to identifying the provision that had been breached; it would also quash the impugned decision and refer the matter back to the competent court for a re-examination (see paragraph 10 above). The consequences of the proceedings could thus be decisive for the convicted persons. In these circumstances, Article 6 § 1 is applicable to the proceedings in issue (see Gast and Popp, cited above, §§ 62-68).

(b)  Compliance with Article 6 § 1

25.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities, and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000VII).

26.  Turning to the present case, the Court notes that the period to be taken into consideration began on 26 March 2010, when the applicant lodged his constitutional appeal, and ended on 18 December 2014, when the Constitutional Court’s decision was served on his representative. It thus lasted four years, eight months and twenty-two days.

27.  As regards the complexity of the case, the Court can accept that the applicant’s case was somewhat complex on account of the issues that it raised (see paragraph 6 above). However, the Court does not consider that these issues were exceptionally complex, or that the impact of the Constitutional Court’s judgment went beyond the individual application (contrast Von Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos. 71916/01 and 2 others, §§ 131 and 133-34, ECHR 2005V), such as to justify the protracted character of the proceedings before that court, all the more so given that it took the ordinary courts less than three years and one month to conduct the entire criminal proceedings involving seventeen defendants at three levels of jurisdiction (see paragraph 5 above).

28.  As regards the conduct of the relevant authorities, the Court observes that the Constitutional Court appears to have performed only one procedural activity, which was to obtain the case file from the relevant ordinary court (see paragraph 22 above). The Government did not argue that a public hearing had been held, that there had been a need to obtain expert reports or observations from various authorities or third parties, or that any other procedural steps had been taken, nor did they argue that several sets of deliberations had been held.

29.  The Court takes due note of the arguments raised by the Government (see paragraph 22 above). However, it considers that they cannot sufficiently explain the delay in the proceedings at issue. In particular, the constitutional changes referred to by the Government did not relate to the issues raised by the applicant in his constitutional appeal, but rather to the election, mandate and dismissal of the Constitutional Court judges and its president (see paragraph 11 above). In addition, further legislative changes explicitly provided that the judges in office at the time would continue their work until the new judges were elected (see paragraph 12 above), thereby ensuring the continuous functioning of the Constitutional Court. Moreover, these changes entered into force on 10 October 2013, by which time the applicant’s constitutional appeal had already been pending for more than three years and six months. Also, the applicant’s case was assigned to another judge in August 2013 at the earliest, by which time it had already been pending for three years and four months.

30.  With regard to the conduct of the applicant, the Court observes that the Government did not submit that he had contributed to the length of the Constitutional Court proceedings in any way. The Court has no reason to hold otherwise.

31.  As regards what was at stake for the applicant, this concerned, inter alia, his right to a defence in the criminal proceedings and, ultimately, his conviction for serious criminal offences (see paragraph 6 above). Had the Constitutional Court ruled in his favour, it would have quashed the final decision given in the criminal proceedings and would have ordered that the case be re-examined (see paragraph 10 above).

32.  The Court reiterates that it has repeatedly held that Article 6 § 1 imposes on Contracting States the duty to organise their judicial systems in such a way that their courts can meet each of its requirements, including the obligation to hear cases within a reasonable time. While this obligation also applies to a constitutional court, it cannot be construed in the same way as for an ordinary court (see Süßmann v. Germany, 16 September 1996, § 56 in limineReports of Judgments and Decisions 1996IV). Although the Court accepts that its role as guardian of the Constitution sometimes makes it particularly necessary for a constitutional court to take into account considerations other than the mere chronological order in which cases are entered on the list, such as the nature of a case and its importance in political and social terms, the Court finds that a period exceeding four years and three months to decide on a case such as the applicant’s, and in particular in view of what was at stake for him, was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement (see, mutatis mutandisOršuš and Others v. Croatia [GC], no. 15766/03, §§ 108-10, 16 March 2010, where proceedings before the Constitutional Court regarding the education of Roma children lasted four years and one month; see also Nikolac v. Croatia, no. 17117/06, §§ 17-18, 10 July 2008; Butković v. Croatia, no. 32264/03, § 27, 24 May 2007; and Šikić v. Croatia, no. 9143/08, §§ 36-38, 15 July 2010, where the Court found violations of the reasonable-time requirement set forth in Article 6 § 1 of the Convention in cases involving labour-related and housing issues; the constitutional proceedings in those cases lasted approximately three years and four months, three years and six months, and three years and nine months, respectively).

33.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the excessive length of the proceedings before the Constitutional Court.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

34.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

35.  The applicant claimed 6,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage, and EUR 15,525 in respect of costs and expenses before the domestic courts and the Court.

36.  The Government contested the claims as unrealistic and unfounded.

37.  Ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 1,500 in respect of the non-pecuniary damage suffered.

38.  Regard being had to the documents in its possession and to its case-law, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 450 in respect of the costs and expenses incurred before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

39.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint concerning the length of the proceedings before the Constitutional Court admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 450 (four hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 23 September 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Martina Keller                        Mārtiņš Mits
Deputy Registrar                           President

Copyright © 2022 Pravosudna akademija, Srbija