Dodoja protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
24.06.2021
Članovi
6
6+6-3-d
6-1
6-3
6-3-d
41
Kršenje
6
6+6-3-d
6+13
6-1
6-3
6-3-d
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3) Pravo na odbranu
(Čl. 6-3-d) Ispitivanje svedoka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Broj predstavke
53587/17
Zbirke
Sudska praksa
Presuda
Veće
Sažetak
Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET DODOJA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 53587/17)

PRESUDA

 Članak 6. stavak 1. (kazneni aspekt) i članak 6. stavak 3. točka (d) • Pošteno suđenje • Podnositelj zahtjeva osuđen je za teže kazneno djelo i izrečena mu je teža kazna na temelju neprovjerenog inkriminirajućeg iskaza svjedoka koji je imao značajnu težinu • Nedostatni uravnotežujući čimbenici koji bi nadoknadili teškoće uzrokovane obrani • Opća načela o prihvaćanju neprovjerenih inkriminirajućih iskaza svjedoka u kaznenom postupku primjenjiva su u predmetima u kojima se prigovor o ishodu postupka odnosi na činjenične okolnosti relevantne za konačnu težinu kazne

 STRASBOURG

24. lipnja 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama. 

U predmetu Dodoja protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:         

Péter Paczolay, predsjednik,
Ksenija Turković,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Ioannis Ktistakis, suci,
i Liv Tigerstedt, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 53587/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Siniša Dodoja („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 14. srpnja 2017.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru u pogledu prava podnositelja zahtjeva da ispita svjedoke, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. lipnja 2021., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovor podnositelja zahtjeva da je bio osuđen na veću kaznu zbog iskaza koji je policiji dao njegov suoptuženik, koji je u međuvremenu pobjegao i sudilo mu se u odsutnosti.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjev rođen je 1963. godine i živi u Splitu. Zastupao ga je g. Lj. Pavasović Visković, odvjetnik iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Godine 2004. i 2005. policija je provodila kriminalističko istraživanje više osoba zbog sumnje da se bave kupnjom i prodajom heroina. Provodila je posebne izvidne mjere protiv nekih osumnjičenika, koje su uključivale nadziranje njihovih telefonskih razgovora i korištenje prikrivenih istražitelja.
  5. Nakon što je policija privela izvjesnog S.B.-a, dana 18. listopada 2005., u nazočnosti svojeg odvjetnika, priznao je da je sudjelovao u organizaciji prodaje droge. Policiji je rekao da je tijekom 2004. i 2005. godine, otprilike jednom ili dva puta mjesečno, kupovao heroin od izvjesnog V.N.-a u Srbiji, prenosio ga u Hrvatsku i prodavao podnositelju zahtjeva, koji ga je zatim preprodavao na području Splita.
  6. Dana 18. listopada 2005. policija je podnijela kaznenu prijavu Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo”) protiv šesnaest osoba, među kojima i protiv podnositelja zahtjeva, V.N.-a i S.B.-a, zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga.
  7. Istoga dana Državno odvjetništvo zatražilo je od Županijskog suda u Zagrebu provođenje istrage protiv tih osoba. Istražni sudac ispitao je S.B.-a, koji je odbio iznijeti obranu i izjavio je da ostaje pri iskazu kojeg je dao policiji u prisustvu svojeg odvjetnika.
  8. Dana 19. listopada 2005. istražni sudac ispitao je podnositelja zahtjeva, koji je odbio iznijeti svoju obranu.
  9. Istoga dana istražni sudac donio je rješenje o provođenju istrage te o pritvoru protiv podnositelja zahtjeva, S.B.-a i dvanaest drugih osoba.
  10. Dana 12. travnja 2006. Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv S.B.-a, V.N.-a, podnositelja zahtjeva i još dvanaest osoba zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga.
  11. Na raspravi održanoj 18. travnja 2008., na poziv raspravnog suda da se izjasni o krivnji, S.B. je izjavio da se ne smatra krivim za optužbe koje su mu stavljene na teret. Odvjetnik S.B.-a također se usprotivio čitanju njegova iskaza policiji, tvrdeći da je nedopušten.
  12. Dana 16. listopada 2008. S.B.-u je ukinut pritvor jer je istekao najdulji rok trajanja pritvora. U konačnici je napustio zemlju. Dva dana kasnije, pritvor je iz istog razloga ukinut i podnositelju zahtjeva.
  13. Dana 16. ožujka 2010. raspravni sud zaključio je da je S.B. pobjegao i odlučio je da će mu se suditi u odsutnosti.
  14. Na raspravi od 26. listopada 2010. podnositelj je iznio svoju obranu. Priznao je da ga je u rujnu 2005. kontaktirao S.B. radi prodaje heroina na ilegalnom tržištu droga. Pomogao je S.B.-u da proda tri kilograma heroina prijatelju, jamčeći za uplatu S.B.-u. Nakon toga je sud pročitao iskaz S.B.-a dan policiji.
  15. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenoga 2010. podnositelj je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavaka 2. i 3. Kaznenog zakona i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Mjerodavni dijelovi presude glase kako slijedi:

„… Na kraju dokaznog postupka … [podnositelj zahtjeva i V.N.] su ispitani … dok je obrana I. optuženog S.B. sa zapisnika od 18. i 19. listopada 2005. godine, pročitana

… [sud] je kao nevažne odbio dokazne prijedloge [branitelja podnositelja zahtjeva] koji je predložio da se od PU zagrebačke zatraže snimljeni telefonski razgovori između S.B.-a i [podnositelja zahtjeva], kao i da se dopuni telekomunikacijsko vještačenje na način da se preko baznih stanica utvrdi gdje se u trenutku tih razgovora nalazio S.B. u razdoblju od 15. rujna do 15. listopada 2005. i da li je, i prije toga, kontaktirao [podnositelja zahtjeva]. To iz razloga jer je sud ocijenio da je činjenično stanje, i bez navedenih dokaza, u dovoljnoj mjeri utvrđeno, tako da bi izvođenje tih dokaza dovelo do neopravdanog odugovlačenja kaznenog postupka. …

[Podnositelj zahtjeva] iskazao je da ne poznaje V.N.-a, nije imao niti njegov broj mobitela. …

Prilikom uhićenja od S.B.-a i [podnositelja zahtjeva] su oduzeti mobilni telefoni koji su potom od strane vještaka za telekomunikacije pregledani … Pregledom dolaznih poziva na mobilni telefon … [podnositelja zahtjeva] registrirano je da ga je dana 4. listopada 2005. godine u 16:11:49[1] sati nazvao V.N. … Prema tome obrana V.N.-a koji je iskazao kako nikada nije nazvao [podnositelja zahtjeva], nije istinita. Nadalje, pregledom mobilnog telefona S.B.-a, utvrđeno je da je isti u razdoblju od 14. rujna do 06. listopada 2005. godine s [podnositeljem zahtjeva] i V.N.-om učestalo komunicirao, pa je tako između S.B.-a i [podnositelja zahtjeva] registrirano ukupno 27 razgovora … Analizirajući iskaze S.B.-a, [podnositelja zahtjeva] i V.N.-a, a vezano s tim i onoga što su optuženici međusobno govorili u njihovim telefonskim kontaktima, kako to proizlazi iz sadržaja snimljenih telefonskih razgovora koji su na glavnoj raspravi reproducirani, sud je poklonio vjeru onome što je u svezi inkriminiranog kaznenog djela iskazao S.B..

To prije svega iz razloga jer su i [podnositelj zahtjeva] i V.N. potvrdili jednu bitnu činjenicu koju je naveo S.B., jer su obojica iskazali da su s njim kontaktirali u vezi kupnje droge heroin. Međutim, a kako to proizlazi iz obrane [podnositelja zahtjeva] i V.N.-a, njihova aktivnost u tome je bila ograničena, kako u vremenu njihova djelovanja, navodeći da se radilo samo o jednoj isporuci, tako i njihove uloge u tome koja se, kako to isti tvrde, svela samo na povezivanje S.B-a s osobom koja mu je u Srbiji nabavila drogu (obrana V.N.-a) odnosno … s osobom kojoj je u Splitu prodao drogu (prema iskazu [podnositelja zahtjeva]). Ovakve obrane [podnositelja zahtjeva] i V.N.-a su posve neuvjerljive jer se protive općem životnom iskustvu i logici. …

Tako [podnositelj zahtjeva] navodi da ga je u rujnu 2005. godine nazvao S.B. koji mu je rekao da će doći k njemu u Split kako bi mu prenio poruku od jednog njegovog prijatelja Albanca … Ovdje se postavlja pitanje razloga zbog čega bi netko, nakon što već preko mobitela kontaktira sa dotičnom osobom, trebao još i dolaziti u Split kako bi mu prenio neku poruku. Osim toga, postavlja se pitanje zbog čega se navodni prijatelj nije izravno obratio [podnositelju zahtjeva] i zašto bi uopće za to angažirao S.B.-a kojega [podnositelj zahtjeva], kako tvrdi, i ne poznaje. Nadalje, iz obrane [podnositelja zahtjeva], koji tvrdi da je on kriv samo za to što je povezao S.B.-a s osobom koja je od njega kupila drogu, proizlazi da je on u to bio daleko više involviran, pa tako, nakon što taj njegov ‚prijatelj’ utvrđuje da mu je S.B. umjesto heroina prodao paracetamol, [podnositelj zahtjeva] naziva S.B.-a da donese pravi heroin, što ovaj i čini, a nakon što taj ‚prijatelj’ odbija S.B.-u platiti preostali dio novca za kupljeni heroin, isti od njega traži da mu podmiri taj iznos, jer je on garantirao da će droga biti plaćena, međutim, pri tome [podnositelj zahtjeva] ne navodi niti jedan razlog zbog kojeg je imao potrebu garantirati plaćanje ove droge. Konačno, [podnositelj zahtjeva] je iskazao da je preostalih 20,000 eura, koliko je iznosio dug njegovog prijatelja prema S.B.-u, on dao …, što je također, u kontekstu onoga što je [podnositelj zahtjeva] iskazao, posve nelogično. … Slijedom svega naprijed navedenog, očito je da su [podnositelj zahtjeva] i V.N. nastojali minimalizirati svoje uloge u događaju za koje se terete [za kazneno djelo], isključujući pri tome svoju izravnu umiješanost u … kupnju droge heroin, a sve u cilju kako bi od sebe otklonili kaznenu odgovornosti za djelo za koje se terete. … S druge strane, ono što iskaz S.B.-a čini posebno uvjerljivim je to što je isti priznao i vlastito sudjelovanje u krijumčarenju opojne droge heroin, pri čemu je okolnosno opisao način na koji je drogu heroin nabavljao u Srbiji te je transportirao u Hrvatsku, u Split, imena osoba koje su u tome sudjelovale, količine droge koje je prevozio kao i razdoblje kroz koje je ovu drogu na taj način isporučivao. … Sud nije utvrdio da bi S.B., pri činjenici da je i sam sebe teretio, imao bilo kakav razlog neosnovano teretiti [podnositelja zahtjeva] i V.N.-a, a niti su ovi optuženici za to naveli neki određeni razlog.

Vjerodostojnost iskaza S.B.-a proizlazi i iz sadržaja njegovih telefonskih razgovora sa V.N.-om u razdoblju od 15. rujna do 04. listopada 2005. godine … Ključan je pri tome upravo razgovor ovih optuženika od 24. rujna 2005. godine kojom prilikom V.N., govoreći o drogi, S.B.-u kaže … ‚tamo gdje smo uzeli prijašnju robu’. Dakle, očito se nije radilo o jednoj isporuci droge heroin, kako bi to proizlazilo iz obrana [podnositelja zahtjeva] i [V.N.-a] već kontinuiranoj, višekratnoj nabavi ove droge, kako je to iskazao S.B. …

Na temelju svih naprijed navedenih dokaza nedvojbeno su S.B., [podnositelj zahtjeva] i V.N.… na temelju prethodnog dogovora, …, a u cilju stjecanja nepripadne materijalne dobiti iz Republike Srbije u Hrvatsku krijumčarili opojnu drogu heroin na način da je S.B. od V.N.-a … u Republici Srbiji na dogovorenom mjestu preuzimao drogu heroin u svoj automobil, te je ovu drogu prevozio … do mjesta Klis nedaleko Splita, a pri tome su ga u drugom automobilu pratili V.N. i …. Dolaskom do Klisa S.B. je telefonski kontaktirao [podnositelja zahtjeva] i dogovarao vrijeme i mjesto preuzimanja droge heroin, koji je nakon toga ovu drogu iz automobila S.B.-a prebacivao u svoj automobil, a kupljenu drogu je plaćao V.N.-u …, te je dalje prodavao na ilegalnom narko tržištu u Splitu. Na ovaj način su optuženici jednom do dva puta mjesečno poduzimali prijevoz opojne droge heroin, a prevozilo se između dva do tri kilograma ove droge pri čemu je V.N. … za svaki izvršeni prijevoz plaćao S.B.-u 500 eura po kilogramu prevezenog heroina.

Obzirom na broj osoba koje su sudjelovale u krijumčarenju opojne droge te razdoblje kroz koje su to činili, S.B., [podnositelj zahtjeva] i V.N. su radi prodaje kupovali, prodavali i prenosili tvar koja je propisom proglašena opojnom drogom, iako nisu imali ovlasti da se bave prometom tih tvari, a kako je djelo počinilo više osoba koje su se radi toga udružile, u njihovu postupanju se ostvaruju objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 2. i 3. KZ-a. …

 [Podnositelju zahtjeva] otegotno je cijenjena okolnost da je kroz duže razdoblje sudjelovao u kupnji opojne droge heroin, kao i činjenica da je isti ranije višestruko osuđivan, između ostalog i zbog istog kaznenog djela …”

  1. Povodom žalbe, dana 3. travnja 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio je pravnu kvalifikaciju djela s obzirom na stupanje na snagu novog Kaznenog zakona, koji je bio blaži za podnositelja. Podnositelj je ponovno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i izrečena mu je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„… [P]rvostupanjski je sud pomno analizirao i pravilno ocijenio i iskaz kojega je optuženi S. B. dao prilikom prvog ispitivanja pred [policijom], kod kojeg iskaza je ostao i prilikom ispitivanja pred istražnim sucem, i obrane [podnositelja zahtjeva i V.N.-a] u kojima oni priznaju samo određeno posredovanje u kupoprodaji droge … Prilikom ocjene ovih iskaza prvostupanjski je sud imao na umu i cijenio i druge dokaze – prvenstveno sadržaj snimljenih telefonskih razgovora između S.B.-a i V.N-a., kao i podatke o utvrđenim telefonskim kontaktima S.B.-a i [podnositelja zahtjeva], za koje dokaze je [prvostupanjski sud] ispravno našao da potvrđuju iskaz S.B.-a i u dijelu u kojem se odnosi na radnje ovih optuženika opisane pod točkom 7. izreke prvostupanjske presude – ali i druge dokaze koji su sukladni iskazu S.B.-a i u preostalim dijelovima. Pritom je nedvojbeno da je S.B. u tom iskazu prije svega opisivao vlastita postupanja koja očigledno predstavljaju iskrena priznanja počinjenja radnji više teških kaznenih djela, pri čemu je on iskazivao i o aktivnostima drugih supočinitelja u pojedinima od tih radnji, ne umanjujući svoju kaznenu odgovornost. Njegov iskaz je, suprotno tvrdnjama [podnositelja zahtjeva], detaljan, konzistentan i logičan, a u njegovim bitnim elementima proturječe mu samo obrane pojedinih suoptuženika, koje su, međutim, proturječne i neuvjerljive.

Tako su neživotni i nelogični dijelovi obrane [podnositelja zahtjeva] o njegovom nazivanju S.B.-a nakon što mu je prijatelj koji je navodno od ovoga kupio drogu rekao da mu je S.B. prodao paracetamol umjesto heroina i traženju od S.B.-a da donese heroin, jednako kao što je nelogično i navodno kasnije traženje S. B.-a da mu upravo [podnositelj zahtjeva] plati preostali dio cijene za heroin u čijoj prodaji bi ovaj kako tvrdi, samo posredovao. Osim toga, potpuno je nejasan i navod [podnositelja zahtjeva] da je on preostalih 20.000,00 EUR-a dao svom prijatelju, a ne S. B.-u, kada se ima na umu da je [podnositelj zahtjeva] porekao da bi on kupio heroin od S.B.-a …

Obrana S. B.-a u dijelu u kojem je on naveo da su ga prilikom prijevoza heroina u Hrvatsku pratili V. N. i još jedan Albanac potvrđena je i dijelom iskaza [podnositelja zahtjeva] koji je naveo da su prilikom dolaska S.B.-a s heroinom u Split s njim bile i dvije osobe albanske nacionalnosti, a dokaz telefonskog kontakta V. N.-a i [podnositelja zahtjeva] je … [nalaz vještaka za telekomunikacije] …, a time su opovrgnute obrane [podnositelja zahtjeva i V.N.-a] da se ne poznaju i da među njima nije bilo nikakvog telefonskog kontakta.

Konačno, i vremensko razdoblje u kojem su počinjene radnje opisane pod točkom 7. izreke prvostupanjske presude jasno proizlazi iz iskaza S. B.-a, koji je naveo da ga je V. N. … posjetio i ponudio mu posao prijevoza heroina nakon … 8. srpnja 2004. Stoga je očigledno da određenje listopada 2004. kao početka počinjenja kaznenog djela iz točke 7. izreke pobijane presude ni u kojem slučaju ne predstavlja proširenje inkriminiranog razdoblja na štetu optuženika.

 [Podnositelj zahtjeva] također navodi da telekomunikacijsko vještačenje opovrgava pojedine navode S. B.-a te da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog obrane za dopunu telekomunikacijskog vještačenja, jer bi se istom ‚moglo postići to da se do u detalje provjeri S.B.-ov iskaz’. Ukazuje da iz podataka o baznim stanicama na koje je mobitel S.B.-a u inkriminiranom razdoblju bio spojen proizlazi da je S.B. ‚u periodu od dvadeset dana (…) boravio u Splitu ukupno sedam dana i svih tih sedam dana kontaktirao s  [podnositeljem zahtjeva] te zaključuje ‚da S.B. u svom iskazu laže i da  sa [podnositeljem zahtjeva] u tom periodu ima puno više [interakcije] no što priznaje’.

Međutim, podaci na potrebu čijeg pribavljanja i njihovog telekomunikacijskog vještačenja ne bi, kako to [podnositelj zahtjeva] pogrešno tvrdi u žalbi, pridonijeli boljoj ocjeni iskaza S. B.-a u onom dijelu u kojem on proturječi obrani [podnositelja zahtjeva].

Naime, već iz do sada provedenih dokaza, pa i iz same obrane [podnositelja zahtjeva], nesporno proizlazi da je S.B. povremeno dolazio na područje Splita, gdje je mobitelom komunicirao, a i nalazio se [podnositeljem zahtjeva], pri čemu ovaj drugačije od S.B.a opisuje sadržaj njihovih razgovora koji se odnose na kupoprodaju droge heroin, poričući da bi on bio kupac te droge i tvrdeći da je samo posredovao u njenoj prodaji trećoj osobi. Detaljniji podaci o kretanju S. B.-a (i to samo u razdobljima kad je on koristio mobitel, ostvarujući kontakte preko pojedinih baznih stanica) ni na koji način ne bi utjecali na drugačiju ocjenu obrane … [podnositelja zahtjeva] u dijelu u kojem se ona odnosi na sadržaj njihovih dogovora vezano uz heroin, pa je prvostupanjski sud ispravno odbio takav dokazni prijedlog [podnositelja zahtjeva]. …”

  1. Dana 6. prosinca 2016.[2] Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu naknadnu ustavnu tužbu. Mjerodavni dijelovi odluke glase kako slijedi:

„Ustavni sud utvrđuje da su sudovi ocijenili da razmatrani iskaz [S.B.-a] dan na policiji, korišten u odnosu na podnositelja kao iskaz ‚svjedoka’, ne predstavlja isključivi dokaz na kojem se temelji utvrđenje da je podnositelj počinio kazneno djelo [koje mu je stavljeno na teret] u inkriminiranom razdoblju od listopada 2004. do listopada 2005.

Ustavni sud ocjenjuje da su u obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjske presude izneseni relevantni i dostatni razlozi u pogledu toga.”

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

  1. Članak 173. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), u relevantnom dijelu, glasio je kako slijedi:

Zlouporaba opojnih droga

Članak 173.

„(2) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, posjeduje ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3)  Ako je kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka počinilo više osoba koje su se udružile radi činjenja tih djela, ili je počinitelj toga kaznenog djela organizirao mrežu preprodavatelja ili posrednika, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina, ili kaznom dugotrajnog zatvora.“

  1. Ostale mjerodavne odredbe domaćeg prava citirane su u predmetu Paić protiv Hrvatske, br. 47082/12, stavci 16., 18. i 19., 29. ožujka 2016.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. I STAVKA 3. TOČKE (D) KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da nije imao pošteno suđenje jer mu nije pružena mogućnost da ispita svjedoka optužbe. Pozvao se na članak 6. stavak 1. i stavak 3. točku (d) Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. … u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da .. sud pravično … ispita njegov slučaj…

...

3.  Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

(d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe…“  

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da ni u kojoj fazi postupka nije mogao ispitati S.B.-a, a njegov je iskaz imao značajnu težinu kod osude podnositelja zahtjeva. Nakon davanja iskaza policiji, S.B. je pred raspravnim sudom izjavio da se ne smatra krivim, a njegov se branitelj bezuspješno usprotivio čitanju prijepisa njegova iskaza policiji.
  2. Naglasio je i da je iskaz S.B.-a bio jedini i zasigurno ključni dokaz za njegovu osudu u odnosu na cjelokupno inkriminirano razdoblje. Iako je točno da je priznao da je jednom prilikom djelovao kao posrednik u prodaji heroina, nije priznao kazneno djelo za koje je u konačnici osuđen pa se njegovo priznanje stoga nije moglo smatrati odlučnim. Njegovo se priznanje odnosilo na znatno manju količinu droge i kraće vremensko razdoblje pa da je ono bilo odlučno kako tvrdi Vlada, bio bi osuđen na blažu kaznu od one koja mu je izrečena.
  3. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da raspravni sud nije temeljito ni pažljivo razmotrio S.B.-ov iskaz policiji, koji nije bio potkrijepljen nikakvim drugim dokazima izvedenima tijekom suđenja. Naime, prema navodima glavnog svjedoka tužiteljstva, uloga S.B.-a znatno se razlikovala od uloge koju je on opisao u svom iskazu policiji, u kojem je nastojao značajno umanjiti svoju ulogu u lancu trgovine drogom. Isto tako, taj krunski svjedok uopće nije poznavao podnositelja zahtjeva. Analiza telefonskih kontakata između S.B.-a i podnositelja zahtjeva jasno je odgovarala vremenskom razdoblju koje je podnositelj zahtjeva naveo u svojoj obrani, a prijedlozi podnositelja zahtjeva za pribavljanje dodatnih dokaza u tom pogledu su odbijeni.
  4. Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, prijepisu ispitivanja suokrivljenika nužno je trebalo dati manju dokaznu vrijednost zbog prava tog okrivljenika da ne inkriminira samog sebe i mogućeg sukoba interesa s drugim suokrivljenicima. Takav iskaz, osobito onaj koja sadržava priznanje i inkriminira drugog suokrivljenika, mora biti podvrgnut posebnoj provjeri vjerodostojnosti, uz poštovanje strogih postupovnih prava obrane. To osobito vrijedi za predmet podnositelja zahtjeva, s obzirom na to da je S.B. sam naknadno izjavio da se ne smatra krivim i usprotivio se čitanju prijepisa svojeg ispitivanja na policiji pred raspravnim sudom jer je navedeni prijepis smatrao nedopuštenim.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio zakonit i u skladu s primjenjivim standardima Konvencije. Raspravni sud uložio je sve napore kako bi osigurao prisutnost S.B.-a na suđenju, ali na kraju mu se moralo suditi u odsutnosti. Stoga postoji opravdan razlog zašto S.B. nije bio saslušan na sudu i zašto ga podnositelj zahtjeva nije mogao ispitati.
  2. Vlada je naglasila da S.B.-ov iskaz policiji nije bio jedini ili odlučujući dokaz protiv podnositelja zahtjeva. Čak i prije nego što je taj iskaz pročitan, podnositelj zahtjeva priznao je da je počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga. Iskaz S.B.-a stoga nije bio odlučan za utvrđivanje krivnje podnositelja zahtjeva, već samo za kaznu koja mu je u konačnici izrečena.
  3. Nadalje je naglasila da raspravni sud nije pasivno prihvatio iskaz S.B.a kao točan, već je temeljito i oprezno razmotrio iskaze S.B.-a i podnositelja zahtjeva izvodeći dokaze kako bi provjerio iskaz S.B.-a i tek je nakon takve analize odlučio koji će od tih dvaju djelomično suprotnih iskaza prihvatiti. Njegov je iskaz bio potkrijepljen drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, kao što su česti kontakti putem mobitela između podnositelja zahtjeva i S.B.-a, ali i drugih članova zločinačke organizacije kao što je V.N. S druge strane, iskaz podnositelja zahtjeva ostao je neživotan i nelogičan te nepotkrijepljen bilo kakvim drugim dokazima.
  4. Konačno, ništa ne ukazuje na to da je podnositelj zahtjeva bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na tužiteljstvo ili da sud nije uzeo u obzir procesne teškoće obrane. Ne može se tvrditi da su prava obrane bila ograničena zbog nemogućnosti ispitivanja S.B.-a. Ono što je osporavano je opseg njihove suradnje pri počinjenju kaznenog djela, a domaći je sud pružio jasno i precizno obrazloženje zašto je odbacio obranu podnositelja zahtjeva i prihvatio iskaz S.B.-a.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Opća načela o prihvaćanju neprovjerenih inkriminirajućih iskaza svjedoka u kaznenom postupku sažeta su u predmetima Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([VV], br. 26766/05 i 22228/06, ECHR 2011) i Schatschaschwili protiv Njemačke ([VV], br. 9154/10, stavci 100. – 131., ECHR 2015).  Sud je u tim presudama ponovio da članak 6. stavak 3. točka (d) sadrži načelo da, prije nego što optuženik bude osuđen, svi dokazi protiv njega u pravilu moraju biti izvedeni u njegovoj prisutnosti na javnoj raspravi s ciljem kontradiktornog postupka (vidi gore citirani predmet AlKhawaja i Tahery, stavak 118.).
  2. Prema načelima razvijenima u predmetu Al-Khawaja i Tahery i potvrđenima u predmetu Schatschaschwili, potrebno je u tri koraka ispitati spojivost s člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (d) Konvencije postupka u kojem su se kao dokazi koristili iskazi svjedoka koji nije bio nazočan ni ispitan na suđenju (ibid., stavak 152.). Sud mora ispitati

(i)   postoji li opravdan razlog za izostanak svjedoka i, posljedično, za prihvaćanje neprovjerenog iskaza odsutnog svjedoka kao dokaza (vidi gore citirani predmet Al-Khawaja i Tahery, stavci 119. – 125.);

(ii) je li iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući temelj za osudu okrivljenika ili je li imao značajnu težinu i je li prihvaćanje tog iskaza moglo uzrokovati teškoće obrani (ibid., stavci 119. i 126. – 147.); i

(iii) je li bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika, uključujući snažne postupovne mjere zaštite, koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala zbog prihvaćanja neprovjerenog iskaza i koji bi osigurali da je suđenje, razmatrano u cjelini, bilo pošteno (ibid., stavak 147.).

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Za razliku od mnogih predmeta u vezi s odsutnim svjedocima, u ovom predmetu podnositelj zahtjeva ne osporava svoju kaznenu odgovornost kao takvu, već prigovara da je bio optužen i strože kažnjen zbog neprovjerenog iskaza S.B.-a policiji. Drugim riječima, on ne osporava svoje sudjelovanje u neovlaštenoj prodaji droga, ali ne slaže se s opsegom kriminalnih aktivnosti za koje je osuđen i, posljedično, težinom kazne koja mu je izrečena. Sud stoga mora ispitati primjenjuju li se jednako načela utvrđena u njegovoj sudskoj praksi u vezi s prihvaćanjem neprovjerenih inkriminirajućih iskaza svjedoka u kaznenom postupku (vidi stavak 31. ove presude) u okolnostima ovog predmeta, u kojem ishod postupka kojem se prigovara ne uključuje krivnju ili nevinost, već se odnosi na činjenične okolnosti relevantne za konačnu težinu kazne.
  2. S tim u vezi Sud ponavlja da su jamstva iz članka 6. stavka 3. točke (d) posebni aspekti prava na pošteno suđenje utvrđenog u stavku 1. te odredbe (vidi gore citirani predmet Al-Khawaja i Tahery, stavak 118.) i da je njegova zadaća u takvim slučajevima razmotriti prigovor podnositelja zahtjeva na temelju obiju odredbi zajedno (vidi gore citirani predmet Schatschaschwili, stavak 100.).Štoviše, kada ispituje prigovor na temelju članka 6. stavka 1. Sud mora utvrditi je li postupak u cjelini bio pošten uzimajući u obzir prava obrane, ali i interese javnosti i žrtava za pravilno procesuiranje zločina te, kada je to potrebno, prava svjedoka (vidi, među drugim izvorima prava, Taxquet protiv Belgije [VV], br. 926/05, stavak 84., ECHR 2010; gore citirani predmet Schatschaschwili, stavak 101.; i Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 50541/08 i tri druga predmeta, stavak 250., ECHR 2016).
  3. Sud nadalje ponavlja da bi, iako se pitanja koja se odnose na primjereno odmjeravanje kazne obično nalaze izvan područja primjene Konvencije (vidi, primjerice, Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije [VV], br. 60367/08i 961/11, stavak 55., 24. siječnja 2017.; vidi i Cani protiv Albanije, br.11006/06, stavak 55., 6. ožujka 2012.), kao stvar poštenosti, izrečena kazna trebala odražavati kazneno djelo koje je okrivljenik stvarno počinio (vidi, mutatis mutandis, Grba protiv Hrvatske, br. 47074/12, stavak 103., 23. studenoga 2017.).
  4. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da opća načela poštenosti nužno obuhvaćaju kaznu na koju je optuženik osuđen u kaznenom postupku jer bi bilo nepravično kazniti osobu za onaj dio kriminalne aktivnosti koji je rezultat nepravilnog vođenja postupka od strane državnih tijela (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Grba, stavak 103.).
  5. S obzirom na to da je u ovom predmetu iskaz S.B.-a mogao utjecati na ishod predmeta podnositelja zahtjeva (usporedi nasuprot tome, primjerice, predmet Kapustyak protiv Ukrajine, br. 26230/11, stavci 94. – 95., 3. ožujka 2016.), Sud će nastaviti ispitivati je li nemogućnost ispitivanja tog svjedoka u bilo kojoj fazi postupka uzrokovala teškoće obrani podnositelja zahtjeva do te mjere da je suđenje protiv njega u cjelini bilo nepošteno.

(i)   Postoji li opravdan razlog za propust saslušanja S.B.-a u nazočnosti podnositelja zahtjeva i njegova odvjetnika

  1. Sud prihvaća da je postojao valjan razlog zašto S.B. nije bio saslušan na glavnoj raspravi. Smatran je bjeguncem i sudilo mu se u odsutnosti (vidi stavak 14. ove presude; vidi i Lobarev i drugi protiv Rusije, br. 10355/09 i pet drugih predmeta, stavci 33., 34. i 40., 28. siječnja 2020.).

(ii)   Je li iskaz S.B.-a predstavljao jedini ili odlučujući temelj za podnositeljevu osudu

  1. Stranke nisu suglasne o tome je li iskaz S.B.-a bio jedini i odlučujući dokaz za osudu podnositelja zahtjeva. S tim u vezi Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva priznao da je jednom prilikom sudjelovao u neovlaštenoj prodaji droge kao posrednik, dok je S.B. tvrdio da su se transakcije droge s podnositeljem zahtjeva odvijale jednom ili dva puta mjesečno tijekom razdoblja od godinu dana.
  2. Sud primjećuje da su domaći sudovi smatrali da je protiv podnositelja zahtjeva postojao niz drugih inkriminirajućih dokaza (vidi stavke 16. i 17. ove presude). Konkretno, raspravni sud pozvao se na mišljenje vještaka za telekomunikacije u kojem je utvrđeno da su od 14. rujna do 6. listopada 2005. podnositelj zahtjeva i S.B. više puta kontaktirali telefonom. Pozvao se i na prijepise snimljenih telefonskih razgovora između S.B.-a i V.N.-a iz kojih je proizlazilo da je između tih dvaju optuženika bilo izvršeno više od jedne transakcije. Prema mišljenju Suda, gore navedeni dokazi bili su prilično posredni i neizravni jer nijedan od njih nije stvarno dokazivao da je podnositelj zahtjeva bio u kontaktu sa S.B.-om cijelu godinu, kako je potonji tvrdio.
  3. Prema tome, iako iskaz S.B.-a možda nije bio jedini ili odlučujući dokaz za podnositeljevu osudu za osporeno kazneno djelo, Sud smatra da je imao značajnu težinu i da je prihvaćanje tog iskaza moglo u značajnoj mjeri uzrokovati teškoće obrani (vidi Van Wesenbeeck protiv Belgije, br. 67496/10 i 52936/12, stavak 105., 23. svibnja 2017.).

(iii)  Je li bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala

  1. Sud napominje da u odlukama domaćih sudova nema nikakvih naznaka da su izjavama S.B.-a pristupili s bilo kakvim posebnim oprezom ili da je činjenica da je on saslušan bez nazočnosti obrane potaknula nacionalne sudove da pridaju manju težinu njegovu iskazu (usporedi, primjerice, gore citirani predmet Al-Khawaja i Tahery, stavak 157., i Bobeş protiv Rumunjske, br. 29752/05, stavak 46., 9. srpnja 2013.). Naprotiv, raspravni je sud proveo detaljnu ocjenu iskaza podnositelja zahtjeva i V.N.-a na ravnopravnoj osnovi kao i djelomično različitog iskaza S.B.-a, u konačnici prihvaćajući neprovjeren iskaz potonjeg kao vjerodostojan.
  2. Čini se da je pritom raspravni sud zanemario činjenicu da je S.B., kad je od njega zatraženo da se izjasni na glavnoj raspravi, izjavio da se ne smatra krivim i da je njegov odvjetnik predložio da se njegov iskaz policiji izdvoji iz spisa (vidi stavak 12. ove presude). Čini se i da sud nije pridao posebnu težinu činjenici da je, iako je bio „svjedok” u smislu Konvencije (vidi Lucà protiv Italije, br. 33354/96, stavak 41., ECHR 2001-II), S.B. istodobno bio suokrivljenik podnositelja zahtjeva, koji je vjerojatno mogao imati vlastiti interes u ishodu predmeta i koji bi, na temelju svog procesnog položaja kao suokrivljenika, bio zaštićen od mogućeg progona zbog davanja lažnog iskaza ako bi dao neistinite izjave (vidi Trofimov protiv Rusije, br. 1111/02, stavak 37., 4. prosinca 2008., i Kuchta protiv Poljske, br. 58683/08, stavak 68., 23. siječnja 2018.).
  3. Sud nadalje primjećuje da je neprovjeren iskaz S.B.-a imao značajnu težinu u ocjeni krivnje podnositelja zahtjeva za cijelo razdoblje jer je bilo malo ili nimalo izravnih dokaza koji bi inkriminirali podnositelja zahtjeva za cijelo razdoblje za koje je bio osuđen (vidi stavak 41. ove presude). Stoga je zahtijevao dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi nadoknadili posljedične teškoće koje je prihvaćanje tog iskaza uzrokovalo obrani (vidi gore citirani predmet Al-Khawaja i Tahery, stavak 161.).
  4. S tim u vezi Sud mora primijetiti da je, kad je odvjetnik podnositelja zahtjeva predložio pribavljanje dodatnih dokaza koji bi mogli dokazati da podnositelj je ili nije kontaktirao sa S.B.-om prije 14. rujna 2005. ili koji bi mogli dokazati sadržaj njihovih stvarnih telefonskih razgovora, raspravni sud odbio takav prijedlog kao nevažan (vidi stavak 16. ove presude).
  5. Konačno, iako je točno da je podnositelju zahtjeva pružena prilika da iznese vlastitu verziju događaja tijekom rasprave i da je tu priliku iskoristio, ta činjenica sama po sebi u svakom se slučaju ne može smatrati dovoljnim uravnotežujućim čimbenikom koji bi nadoknadio teškoće u kojima je obrana djelovala (vidi Paić protiv Hrvatske, br. 47082/12, stavak 51., 29. ožujka 2016.). Štoviše, tvrdnja Vlade da bi podnositelj zahtjeva bio proglašen krivim samo na temelju njegova priznanja nebitna je s obzirom na to da je u ovom predmetu u pitanju opseg utvrđene kaznene krivnje podnositelja zahtjeva i težina kazne za kazneno djelo za koje je u konačnici osuđen (vidi stavke 33. – 37. ove presude).
  6. Iz gore navedenih razloga, Sud smatra da poduzete uravnotežujuće mjere, ako su postojale, nisu bile dovoljne da omoguće poštenu i pravilnu ocjenu pouzdanosti neprovjerenog iskaza u predmetu podnositelja zahtjeva.

(iv)   Zaključak

  1. U svjetlu gore navedenog, i ispitujući poštenost postupka u cjelini, Sud primjećuje da se, osudivši podnositelja zahtjeva, raspravni sud u velikoj mjeri oslanjao na iskaz koji je policiji dao suokrivljenik, koji je bio odsutan sa suđenja, koji je i sam, po svemu sudeći, pokušao povući taj iskaz dan policiji i s kojim se podnositelj zahtjeva nikada nije mogao suočiti niti ga ispitati, unatoč činjenici da je taj iskaz bio odlučujući dokaz protiv njega (vidi gore citirani predmet Al-Khawaja i Tahery, stavci 162. i 165.). Posljedično je bio osuđen za teži oblik kaznenog djela i izrečena mu je teža kazna na temelju dokaza u odnosu na koji su njegova prava obrane bila znatno ograničena.
  2. Prethodno navedena razmatranja dostatna su da omoguće Sudu da zaključi da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je: „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“ 

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje kao pretjerano.
  3. Sud prvo napominje da podnositelj zahtjeva ima mogućnost zatražiti obnovu postupka na temelju članka 502. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 20 ove presude). Međutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva zbog utvrđene povrede pretrpio određenu nematerijalnu štetu koja se ne može u dovoljnoj mjeri nadoknaditi pukim utvrđivanjem povrede od strane Suda. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, kako to zahtijeva članak 41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 13.750,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 1.870,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 12.500,00 kuna (približno 1.630,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije dokazao da su mu nastali bilo kakvi troškovi i da su potraživani iznosi pretjerani.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) Konvencije;

  3. presuđuje

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   1.500,00 EUR (tisuću petsto eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 24. lipnja 2021. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  

 Liv Tigerstedt                                                                       Péter Paczolay

Zamjenica tajnika                                                                     Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Napomena Ureda zastupnika: U originalu presude omaškom je napisano „4.49 pm, odnosno 16:49 sati“ umjesto „16:11:49 sati“

[2] Napomena Ureda zastupnika: U originalu presude omaškom je umjesto „6. prosinca 2016.“ navedeno „6 July 2016, odnosno 6. srpnja 2016.“

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF DODOJA v. CROATIA

(Application no. 53587/17)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (criminal) and Art 6 § 3 (d) • Fair hearing • Applicant convicted of a more serious criminal offence and sentenced more severely on the basis of untested incriminating witness evidence of significant weight • Insufficient counterbalancing factors to compensate for the handicap caused to the defence • General principles on admission of untested incriminating witness evidence in criminal proceedings applicable in cases where outcome of proceedings complaint focuses on factual circumstances relevant for ultimate severity of sentence

 STRASBOURG

24 June 2021

FINAL

 24/09/2021

 This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Dodoja v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Péter Paczolay, President,
 Ksenija Turković,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Alena Poláčková,
 Gilberto Felici,
 Erik Wennerström,
 Ioannis Ktistakis, judges,
and Liv Tigerstedt, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 53587/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Siniša Dodoja (“the applicant”), on 14 July 2017;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the applicant’s right to question witnesses and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 1 June 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s complaint that he was sentenced to a higher penalty on account of a police statement of his co-accused, who had meanwhile absconded and was being tried in absentia.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1963 and lives in Split. He was represented by Mr Lj. Pavasović Visković, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  In 2004 and 2005 the police conducted a criminal investigation involving several persons on suspicion of engaging in the purchase and sale of heroin. They employed secret surveillance measures against some of the suspects, including monitoring their telephone conversations and using undercover investigators.

6.  After the police detained a certain S.B., in the presence of his attorney, on 18 October 2005 he confessed to participating in the organisation of the drug sale. He told the police that during 2004 and 2005, about once or twice a month, he was buying heroin from a certain V.N. in Serbia, transferring it to Croatia and selling it to the applicant, who then resold it in the Split area.

7.  On 18 October 2005 the police filed a criminal report with the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta; hereinafter “the State Attorney’s Office”) against sixteen persons, including the applicant, V.N. and S.B., on account of the criminal offence of narcotic drug abuse.

8.  On the same day, the State Attorney’s Office requested the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to carry out an investigation against those persons. The investigating judge interrogated S.B., who refused to present his defence and stated that he maintained his statement previously given to the police in the presence of his attorney.

9.  On 19 October 2005 the investigating judge interrogated the applicant who refused to present his defence.

10.  On the same day the investigating judge rendered a decision on the conduct of an investigation and on pre-trial detention against the applicant, S.B. and twelve other persons.

11.  On 12 April 2006 the State Attorney’s Office lodged an indictment against S.B., V.N., the applicant and twelve other persons on account of a reasonable suspicion that they had committed a criminal offence of narcotic drug abuse.

12.  At a hearing held on 18 April 2008, when invited by the trial court to state their plea, S.B. pleaded not guilty to the charges against him. S.B.’s lawyer also objected to the reading of his police statement, claiming that it was inadmissible.

13.  On 16 October 2008 S.B. was released from pre-trial detention as the maximum term of his detention had expired. He eventually left the country. Two days later, the applicant was also released from pre-trial detention for the same reason.

14.  On 16 March 2010 the trial court concluded that S.B. had fled and that he would be tried in absentia.

15.  The applicant presented his defence at a hearing of 26 October 2010. He admitted that in September 2005 he had been contacted by S.B. for the purpose of heroin sale on the illegal narcotic market. He helped S.B. sell three kilograms of heroin to a friend, guaranteeing for the payment to S.B. Subsequently, the court read out the testimony of S.B. provided to the police.

16.  By a judgment of the Zagreb County Court of 2 November 2010, the applicant was found guilty of narcotic drug abuse under Article 173 § 2 and 3 of the Criminal Code and sentenced to eight years’ imprisonment. The relevant parts of the judgement read as follows:

“... At the end of presentation of evidence, ... [the applicant and V.N.] were examined ... while the defence of the first defendant, S.B., was read out from the minutes of 18 and 19 October 2005...

... [the court] dismissed as irrelevant proposals of [the applicant’s defence counsel] to obtain from the police recordings of telephone conversations between S.B. and [the applicant], to supplement the telecommunications expert report so as to establish S.B.’s location during his phone conversations between 15 September and 15 October 2005 and whether he had contacted [the applicant] before that period. This is so because the court deemed the facts sufficiently established without the evidence requested, so that obtaining such evidence would have unjustifiably prolonged the criminal proceedings. ...

[The applicant] stated that he did not know V.N. and that he did not have his mobile phone number....

During the arrests of S.B. and [the applicant], their mobile phones were seized and inspected by telecommunications expert witnesses ... By examining the incoming calls to ... [the applicant], it was established that on 4 October 2005 at 4.49 pm he received a call by V.N. ... Therefore, the defence of V.N., in which he stated that he had never called [the applicant], is not true. Furthermore, by examining the mobile phone ... of S.B., it was established that in the period from 14 September to 6 October 2005, he frequently communicated with [the applicant] and V.N., with a total of 27 conversations being registered between S.B. and [the applicant] ... Analysing the testimonies of S.B., [the applicant] and V.N. and, relating to that, what the defendants told each other during their telephone contact, arising from the content of recorded telephone conversations which were reproduced at the main hearing, the court considered S.B.’s statement in relation to the criminal offence reliable.

This is primarily because [the applicant] and V.N. confirmed one essential fact stated by S.B.; they both indicated that they had contacted him regarding the purchase of heroin. However, as it transpires from the defence of [the applicant] and V.N., their activity was limited in terms of time, since they stated that only one delivery had taken place, and in terms of their role in that process, which they argued had merely included connecting S.B. to the person who had purchased the drug in Serbia (according to the defence of V.N.) and ... the person to whom he sold the drugs in Split (according to [the applicant]). Such defences of [the applicant] and V.N. are completely unconvincing because they are contrary to general experience and logic....

So [the applicant] states that in September 2005 he was called by S.B. who told him that he would come to Split to convey a message from an Albanian friend.... The question here is why anybody would come to Split to convey a message after contacting the person concerned via mobile phone. In addition, the question arises why the alleged friend did not contact [the applicant] directly and why he would even hire S.B., whom [the applicant] allegedly did not know. Furthermore, [the applicant’s] defence, in which he claims that he is only guilty of putting S.B. in contact with the person who bought the drugs from him, indicates that he was far more involved, since after his ‘friend’ found that S.B. had sold him paracetamol instead of heroin, [the applicant] called S.B. and asked him to bring the real heroin, which he did, and after that ‘friend’ refused to pay S.B. the rest of the money for the heroin bought, the latter asked him to pay that amount, as he had guaranteed that the drugs would be paid, but [the applicant] does not cite a single reason why he needed to guarantee the payment of these drugs. Finally, [the applicant] stated that he had given the remaining EUR 20,000, the amount his friend had owed to S.B. ..., which is also completely illogical in the context of what [the applicant] had stated ...

In the light of all of the foregoing, it is obvious that [the applicant] and V.N. had sought to minimize their roles in the event for which they are charged [with a criminal offence], excluding their direct involvement in the purchase of heroin, in order to exonerate themselves ... On the other hand, what makes the testimony of S.B. particularly convincing is that he acknowledged his own involvement in the smuggling of the ... heroin, describing the circumstances in which he purchased heroin in Serbia and transported it to Croatia, to Split, stating the names of the persons involved, the quantities of the drugs he was transporting, as well as the period during which the drug was delivered ... The court did not find that, while incriminating himself, S.B. had any reason to wrongly incriminate [the applicant] and V.N., and neither did these defendants indicate any such particular reason.

The credibility of the testimony of S.B. also follows from the contents of his telephone conversations with V N. during the period from 15 September to 4 October 2005 ...What is essential is the conversation between these defendants of 24 September 2005, during which V.N., speaking of the drug, told S.B. ... ‘where we took the previous goods’. Therefore, the delivery of heroin was obviously not a one-time event, as could be concluded from the defence of [the applicant] and V.N., it was rather a part of continuous, repeated drug purchase, as stated by S.B. ...

Based on all of the above-mentioned evidence, it is undisputed that S.B., the applicant and V.N. ..., on the basis of a previous agreement and in order to obtain undue pecuniary gain, smuggled the ... heroin from Serbia to Croatia in such a manner that S.B. took over the heroin from V.N. ... at the agreed place in Serbia, placed it in his car and carried it to ... Klis near Split, while being followed by V.N. ... in another car. Upon arrival to Klis, S.B. contacted [the applicant] by telephone and arranged the time and place of the delivery of heroin, while the latter subsequently transferred this drug from the car of S.B. to his own car, and paid for the drug purchased to V.N. ... and then proceeded to sell it on the illegal drug market in Split. In this manner, the defendants carried out the transport of the ... heroin once or twice a month, transporting two to three kilograms of this drug, whereby V.N. ... paid to S.B. EUR 500 per kilogram of heroin transported for each trip completed.

Given the number of persons involved in the smuggling of narcotic drugs and the period during which they did so, S.B., [the applicant] and V.N. purchased, sold and transported for sale a substance that was proclaimed as a narcotic drug by regulations, even though they did not have the authority to engage in the trafficking of these substances, and since the offence was committed by a number of persons associating for that purpose, their acts correspond to the objective features of the criminal offence of narcotic drug abuse referred to in Article 173 §§ 2 and 3 of the Criminal Code ...

The fact that [the applicant] took part in the purchase of ... heroin for a prolonged period of time was taken as an aggravating circumstance, and so was the fact that he had multiple previous convictions, among other things, for the same criminal offence ...”

17.  On appeal, on 3 April 2013 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) amended the legal characterisation of the offence in view of the entry into force of the new Criminal Code, which had been more favourable for the applicant. He was again sentenced to eight years’ imprisonment, along with mandatory addiction treatment. The relevant part of that judgment reads as follows:

“... [T]he first-instance court carefully analysed and correctly assessed the testimony given by the S.B. during the first [police] interrogation, which he reiterated during the questioning before the investigating judge, as well as the defences of [the applicant and V.N.] in which they only confess to a limited mediation in the sale of drugs ... When assessing these testimonies, the first-instance court took into consideration and evaluated other evidence – primarily the contents of recorded telephone conversations between S.B. and V.N., as well as the information on the identified telephone contacts of S.B. and [the applicant], which the court has correctly found to confirm the testimony of S.B. in the part relating to the actions of these defendants described in point 7 of the operative part of the first-instance judgment – but also other evidence consistent with the testimony of S.B. in the remaining parts. While it is undisputed that in his testimony S.B. primarily described his own actions that obviously constitute honest confession of multiple serious criminal offences, he also described the activities of other co-perpetrators in some of these actions, without undermining his own criminal liability. Contrary to the allegations of [the applicant], his testimony is detailed, consistent and logical, and its essential elements are only contradicted by the defences of individual co-defendants, which are, however, contradictory and unconvincing.

Thus, parts of the defence of [the applicant] in which he claims that he called S.B. after a friend of his, who had allegedly bought drugs from S.B., told him that S.B. had sold him paracetamol instead of heroin and that he asked S.B. to bring the heroin, are unsustainable and illogical, and so is the part in which he alleges that S.B. requested from [the applicant] to pay the remaining price for the heroin, although he only acted as an intermediary in the sale, according to his allegations. In addition, the allegation of [the applicant] that he gave the remaining EUR 20,000.00 to his friend rather than to S.B. is completely unclear, taking into account that [the applicant] denied that he would buy heroin from S.B. ...

The part of the defence of S.B. in which he stated that during the transport of heroin he had been followed by V.N. and another Albanian, was confirmed by a part of the testimony of [the applicant], who stated that two persons of Albanian nationality had accompanied S.B. on arrival to Split with the heroin, and the telephone contact between V.N. and [the applicant] is evidenced by ... [the finding of the telecommunications expert] ..., thus denying the defence of [the applicant and V.N.] according to which they did not know each other and there was no telephone contact between them.

Finally, the time period in which the offences described in point 7 of the first instance judgment were committed is evident from the testimony of S.B., who stated that V.N. ... visited him and offered him a job of transporting heroin ... after ... 8 July 2004. It is therefore apparent that the designation of October 2004 as the commencement of the criminal offence under point 7 of the operative part of the contested judgment does not in any case constitute an extension of the incriminated period to the detriment of the defendant.

[The applicant] also alleges that the telecommunications expert witness report contradicts certain allegations of S.B. and that the first-instance court unjustifiably rejected the motion of defence to supplement the telecommunications expert witness report, since it would provide for a more detailed examination of the testimony of S.B. He points out that the data on the base stations to which S.B.’s mobile phone was connected in the incriminated period indicate that over a period of twenty days, S.B. spent ... a total of seven days in Split during which he contacted [the applicant] every day and concludes that S.B. lied in his testimony and that there had been far more interactions between him and [the applicant] during those days than he admitted ...

However the data to be obtained and subjected to telecommunications expert witness evaluation would not, as [the applicant] erroneously claims in the appeal, contribute to a better assessment of S.B.’s testimony in the part in which he contradicts the defence of [the applicant]. It is already indisputable from the evidence so far presented, and from the defence of [the applicant] that S.B. occasionally came to Split, where he communicated via mobile phone and was meeting with [the applicant], whose description of the content of their conversations relating to buying and selling heroin differs from the one provided by S.B., as he denies that he would buy that drug and claims to have only been an intermediary in its sale to a third person. More detailed information on the movement of S.B. (and only in the periods when he used the mobile phone, establishing contact through individual base stations) would in no way result in a different assessment of the defence of ... [the applicant] in parts referring to the content of their agreements relating to heroin, so the firstinstance court correctly dismissed such an evidentiary motion of [the applicant] ...”

18.  On 6 July 2016 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s subsequent constitutional complaint. The relevant parts of the decision read as follows:

“The Constitutional Court finds that the courts assessed that the testimony [of S.B.] given to the police, which was used in relation to the applicant as a ‘witness’ testimony does not constitute the only piece of evidence for the finding that the applicant committed the criminal offence [charged with] in the incriminating period from October 2004 to October 2005. The Constitutional Court finds that the reasoning provided by the first- and the second instance [courts] had been relevant and sufficient in that regard.”

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

19.  Article 173 of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette, no. 110/97, with subsequent amendments), in so far as relevant, read as follows:

Abuse of Narcotic Drugs

Article 173

“(2)  Whoever, without authorisation, manufactures, processes, sells or offers for sale or buys for the purpose of reselling, keeps, distributes or brokers the sale and purchase of or in some other way and without authorisation puts into circulation substances or preparations that are by regulation proclaimed to be narcotic drugs shall be punished by imprisonment for at least three years.

(3)  If a criminal offence referred to in paragraph 2 of this Article has been committed by multiple persons who have joined to commit these offences, or the perpetrator of that criminal offence has organised a network of resellers or mediators, the perpetrator shall be punished by imprisonment for a term of at least five years or by long-term imprisonment.”

20.  Other relevant domestic law provisions have been cited in Paić v. Croatia, no. 47082/12, §§ 16, 18 and 19, 29 March 2016.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (D) OF THE CONVENTION

21.  The applicant complained that he had not had a fair trial in that he had not been given the opportunity to examine a witness against him. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1.  In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

...

3.  Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(d)  to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him ...”

  1. Admissibility

22.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

23.  The applicant maintained that he had been unable to examine S.B. at any stage of the proceeding, whereas his statement weighed heavily in his conviction. After his statement before the police, before the trial court S.B. had pleaded not guilty and his defence attorney had unsuccessfully objected to the transcript of his statement to the police being read out.

24.  He also stressed that S.B.’s statement had been the sole and certainly the key piece of evidence for his conviction in respect of the entirety of the incriminating period. While it was true that he had confessed to acting as an intermediary in the sale of heroin on one occasion, he had not admitted to the offence for which he had ultimately been convicted, and his confession could thus not have been deemed decisive. His confession related to a significantly smaller quantity of drugs and a narrower timeframe, so had that been decisive as claimed by the Government, he would have been sentenced to a less severe sentence than the one he had received.

25.  The applicant further argued that the trial court had failed to thoroughly or carefully consider S.B.’s police statement, which had remained unsupported by any other evidence presented during the trial. Namely, according to the prosecution’s main witness, S.B.’s role had been very different than the one he had described in his police statement, in which he had sought to significantly understate his role in the drug trafficking chain. Also, that crown witness had not even known the applicant. The analysis of phone interactions between S.B. and the applicant clearly corresponded to the timeframe the applicant had stated in his defence and the applicant’s requests to obtain further evidence in that respect had been rejected.

26.  In the applicant’s submission, the transcript of a co-defendant’s questioning necessarily had to be given lower evidentiary value, due to the right of that defendant not to incriminate himself and a possible conflict of interest with other co-defendants. Such a statement, especially one containing a confession and incriminating another co-defendant, must be subjected to a special verification of authenticity, with observance of strict procedural defence rights. This was particularly true in the applicant’s case, considering that S.B. had himself subsequently pleaded not guilty and objected to the reading of the transcript of his questioning by the police before the trial court, because he had considered the said transcript inadmissible.

(b)  The Government

27.  The Government argued that the criminal proceedings against the applicant had been lawful and compliant with the applicable Convention standards. The trial court had made every effort to ensure S.B.’s presence at the trial, but he eventually had to be tried in absentia. There was thus a justified reason why S.B. had not been heard in court and why the applicant had been unable to question him.

28.  They stressed that S.B.’s police statement had not been the sole or the decisive evidence against the applicant. Even before that statement had been read out, the applicant had confessed to having committed the criminal offence of abuse of narcotic drugs. S.B.’s testimony had thus not been decisive for the establishment of the applicant’s guilt, but only for the sentence ultimately imposed on him.

29.  They further emphasised that the trial court had not passively accepted S.B.’s testimony as accurate, but had thoroughly and cautiously considered S.B.’s and the applicant’s statements, presenting evidence in order to test S.B.’s testimony and only after such an analysis had decided which of the two partially opposing statements to accept. His testimony had been corroborated by other evidence produced during the proceedings, such as frequent mobile phone contacts between the applicant and S.B., but also other members of the criminal association such as V.N. On the other hand, the applicant’s testimony had remained unsustainable and illogical, and unsupported by any other evidence.

30.  Lastly, there was nothing to suggest that the applicant had been in a less favourable position in relation to the prosecution or that the court had failed to take account of his procedural handicap. It could not be argued that the rights of the defence had been restricted because of the inability to examine S.B. What was disputed was the extent of their criminal cooperation and the domestic court gave clear and precise reasons for rejecting the applicant’s defence and accepting S.B.’s testimony.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

31.  General principles regarding the admission of untested incriminating witness evidence in criminal proceedings have been summarised in AlKhawaja and Tahery v. the United Kingdom ([GC], nos. 26766/05 and 22228/06, ECHR 2011), and Schatschaschwili v. Germany ([GC], no. 9154/10, §§ 100-31, ECHR 2015).  The Court reiterated in those judgments that Article 6 § 3 (d) enshrined the principle that, before an accused could be convicted, all evidence against him normally had to be produced in his presence at a public hearing with a view to adversarial argument (see Al-Khawaja and Tahery, cited above, § 118).

32.  According to the principles developed in Al-Khawaja and Tahery, and confirmed in Schatschaschwili, it is necessary to examine in three steps the compatibility with Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention of proceedings in which statements made by a witness who had not been present and questioned at the trial were used as evidence (ibid., § 152). The Court must examine

(i) whether there was a good reason for the non-attendance of the witness and, consequently, for the admission of the absent witness’s untested statements as evidence (see AlKhawaja and Tahery, cited above, §§ 119-25);

(ii) whether the evidence of the absent witness was the sole or decisive basis for the defendant’s conviction or carried significant weight and its admission might have handicapped the defence (ibid., §§ 119 and 126-47); and

(iii) whether there were sufficient counterbalancing factors, including strong procedural safeguards, to compensate for the handicaps under which the defence laboured as a result of the admission of the untested evidence and to ensure that the trial, judged as a whole, was fair (ibid., § 147).

(b)  Application of the general principles to the present case

33.  Unlike many previous cases of absent witnesses, in the present case the applicant does not contest his criminal liability as such, but instead complains that he had been charged and sentenced more severely on account of S.B.’s untested police statement. In other words, he does not contest his involvement in illegal drug trafficking, but he disagrees with the scope of the criminal activities that he had been convicted of and, consequently, the severity of the punishment imposed on him. The Court therefore has to examine whether the principles established in its case-law concerning the admission of untested incriminating witness evidence in criminal proceedings (see paragraph 31 above) equally apply in the circumstances of the present case, where the outcome of the proceedings complained of does not comprise guilt or innocence, but focuses on the factual circumstances relevant for the ultimate severity of sentence.

34.  In this connection, the Court reiterates that the guarantees in paragraph 3 (d) of Article 6 are specific aspects of the right to a fair hearing set forth in paragraph 1 of that provision (see Al-Khawaja and Tahery, cited above, § 118) and that its task in such cases is to consider the applicant’s complaint under both provisions taken together (see Schatschaschwili, cited above, § 100). Moreover, when examining a complaint under Article 6 § 1, the Court must essentially ascertain whether the proceedings as a whole were fair, having regard to the rights of the defence but also to the interests of the public and the victims that crime is properly prosecuted and, where necessary, to the rights of witnesses (see, among other authorities, Taxquet v. Belgium [GC], no. 926/05, § 84, ECHR 2010; Schatschaschwili, cited above, § 101; and Ibrahim and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 50541/08 and 3 others, § 250, ECHR 2016).

35.  The Court further reiterates that, although the issues concerning appropriate sentencing normally fall outside the scope of the Convention (see, for instance, Khamtokhu and Aksenchik v. Russia [GC], nos. 60367/08 and 961/11, § 55, 24 January 2017; see also Cani v. Albania, no. 11006/06, § 55, 6 March 2012), as a matter of fairness, the sentence imposed should reflect the offence which the defendant actually committed (see, mutatis mutandisGrba v. Croatia, no. 47074/12, § 103, 23 November 2017).

36.  In view of the above, the Court considers that the general principles of fairness necessarily encompass the punishment to which an accused has been sentenced in criminal proceedings, since it would be unfair to punish a person for a part of criminal activity which was the result of improper conduct of the proceedings on the part of the State authorities (see, mutatis mutandisGrba, cited above, § 103).

37.  Given that in the present case S.B.’s testimony could have influenced the outcome of the applicant’s case (contrast, for example, Kapustyak v. Ukraine, no. 26230/11, §§ 94-95, 3 March 2016), the Court will proceed to examine whether the impossibility to question that witness at any stage of the proceedings handicapped the applicant’s defence to the point of rendering the trial against him as a whole unfair.

(i)     Whether there was a good reason for not hearing S.B. in the presence of the applicant and his lawyer

38.  The Court accepts that there had been a valid reason for not hearing S.B. at the main hearing. He was considered a fugitive and was being tried in absentia (see paragraph 14 above; see also Lobarev and Others v. Russia, nos. 10355/09 and 5 others, §§ 33, 34 and 40, 28 January 2020).

(ii)    Whether the evidence given by S.B. was the sole or decisive basis for the applicant’s conviction

39.  The parties disagreed as to whether S.B.’s testimony had been the sole and decisive evidence for the applicant’s conviction. In that connection, the Court notes that the applicant confessed to having been involved in illegal drug trafficking as an intermediary on one occasion, whereas S.B. had claimed that the drug transactions with the applicant had taken place once or twice per month over a period of one year.

40.  The Court observes that the domestic courts held that there had been a number of other incriminating evidence against the applicant (see paragraphs 16 and 17 above). In particular, the trial court relied on a telecommunications expert opinion which established that, between 14 September and 6 October 2005, there had been numerous phone calls between S.B. and the applicant. It also relied on transcripts of recorded phone conversations between S.B. and V.N. from which it transpired that those two accused had had more than one transaction. In the Court’s view, the foregoing evidence was rather circumstantial and indirect, as none of it actually proved that the applicant had been in contact with S.B. for an entire year, as claimed by the latter.

41.  Consequently, although S.B.’s statement might not have been the sole or decisive evidence for the applicant’s conviction of the impugned offence, the Court considers that it carried significant weight and that its admission may have handicapped the defence to an important degree (see Van Wesenbeeck v. Belgium, nos. 67496/10 and 52936/12, § 105, 23 May 2017).

(iii)  Whether there were sufficient counterbalancing factors to compensate for the handicaps under which the defence laboured

42.  The Court notes that in the domestic courts’ decisions there is no indication that they approached the statements of S.B. with any specific caution, or that the fact that he was heard in the absence of the defence prompted the national courts to attach less weight to his statement (compare, for instance, Al-Khawaja and Tahery, cited above, § 157, and Bobeş v. Romania, no. 29752/05, § 46, 9 July 2013). On the contrary, the trial court conducted a detailed assessment of the applicant’s and V.N.’s statements on equal footing as S.B.’s partially differing testimony, ultimately accepting the latter’s untested evidence as credible.

43.  In doing so, the trial court seems to have disregarded the fact that, when asked for his plea at the main hearing, S.B. had pleaded not guilty and his attorney requested that his police statement be excluded from the file (see paragraph 12 above). The court also seemed to not attach any particular weight to the fact that, although a “witness” for the purposes of the Convention (see Lucà v. Italy, no. 33354/96, § 41, ECHR 2001II), S.B. had at the same time remained the applicant’s co-defendant, who could have plausibly had his own interest in the outcome of the case and who, by virtue of his procedural status as a co-defendant, would be shielded from eventual prosecution for perjury if he made untrue statements (see Trofimov v. Russia, no. 1111/02, § 37, 4 December 2008, and Kuchta v. Poland, no. 58683/08, § 68, 23 January 2018).

44.  The Court further observes that S.B.’s untested evidence carried significant weight in the assessment of the applicant’s guilt for the entire period, as there was little or no direct evidence to incriminate the applicant for the entire period he had been convicted of (see paragraph 41 above). It thus required sufficient counterbalancing factors to compensate for the consequential difficulties caused to the defence by its admission (see AlKhawaja and Tahery, cited above, § 161).

45.  In this connection, the Court cannot but observe that, when the applicant’s lawyer requested obtaining further evidence capable to prove or disprove the applicant’s contacts with S.B. before 14 September 2005 or the content of their actual phone conversations, the trial court rejected such a proposal as unnecessary (see paragraph 16 above).

46.  Finally, while it is true that the applicant had the opportunity to give his own version of the events during the trial, and that he availed himself of that opportunity, that fact alone could not in any event be regarded as a sufficient counterbalancing factor to compensate for the handicap under which the defence laboured (see Paić v. Croatia, no. 47082/12, § 51, 29 March 2016). Moreover, the Government’s argument that the applicant would have been found guilty on the basis of his confession alone is irrelevant given that what is at stake in the present case is the scope of the applicant’s established criminal guilt and the severity of the penalty for the offence of which he was ultimately convicted of (see paragraphs 33-37 above).

47.  For the above reasons, the Court considers that the counterbalancing measures taken, if any, were insufficient to permit a fair and proper assessment of the reliability of the untested evidence in the applicant’s case.

(iv)  Conclusion

48.  In the light of the foregoing, and examining the fairness of the proceedings as a whole, the Court notes that, in convicting the applicant the trial court relied heavily on a police statement of a co-defendant who had been absent from the trial, who himself would appear to have sought to recant that police statement and whom the applicant was never able to confront or question, despite the fact that it was the decisive evidence against him (see Al-Khawaja and Tahery, cited above, §§ 162 and 165). As a consequence, he was convicted of a more serious form of the criminal offence and sentenced to a more severe penalty on the basis of evidence in respect of which his defence rights had been appreciably restricted.

49.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

50.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

51.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

52.  The Government contested that claim as excessive.

53.  The Court firstly notes that the applicant has the possibility of seeking a fresh trial under Article 502 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 20 above). However, the Court takes the view that the applicant has suffered some non-pecuniary damage as a result of the violation found which cannot be made good by the Court’s mere finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 1,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

54.  The applicant also claimed 13,750 Croatian kuna (HRK; approximately EUR 1,870) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 12,500 (approximately EUR 1,630) for those incurred before the Court.

55.  The Government argued that the applicant had not proved that he had incurred any costs and that the sums claimed were excessive.

56.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

57.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  1. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention;
  2. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros) plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 June 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Liv Tigerstedt                           Péter Paczolay
Deputy Registrar                      President

 

 

Copyright © 2021 Pravosudna akademija, Srbija